.- 7. Sedmo predavanje, Stuttgart, 30 prosinca 1919.
Obojene sjene, njihova objektivnost. Djelokrug pojmova „subjektivno“ i „objektivno“. Tri razine ljudskog odnosa prema vanjskom svijetu u svjetlu, toplini i zraku. Proces disanja i percepcija zvuka, raznolikost osjetila. Ekvivalent topline.
Moji dragi prijatelji,
Danas ćemo početi s pokusom koji se odnosi na naše proučavanje teorije boje. Kao što sam ranije rekao, sve što vam mogu dati u ovom ciklusu može samo biti improvizirano i aforistično. Stoga se također nisam mogao držati konvencionalnih kategorija priručnika iz fizike, —govoreći to ne mislim implicirati da bi bilo bolje da jesam. U konačnici vas želim voditi do određene vrste uvida u znanost, i na sve što u međuvremenu iznosim morate gledati kao na vrstu pripreme. Mi ne napredujemo po uobičajenoj ravnoj liniji. Pokušavamo sakupiti razne pojave koje trebamo, formirajući krug takoreći, — zatim krenuti od obujma prema središtu.
Vidjeli ste da gdje god se pojavljuju boje postoji zajednički rad svijetla i tame. Ono što sada moramo napraviti je promatrati što više možemo pojava prije nego pokušamo teoretizirati. Želimo formirati pravu koncepciju onog što je u pozadini ove međuigre svijetla i tame. Danas ću početi prikazujući vam pojave obojanih sjena, kako su nazvane.
Ovdje su dvije svijeće (Slika VIIa), — svijeće kao izvori svijetla — i uspravni štap koji će baciti sjene na ovaj zaslon. Vidite dvije sjene, bez opazive boje. Trebate samo dobro pogledati na ono što je ovdje ispred vas, bit ćete dužni reći: sjena koju vidite desno ona je bačena od izvora svijetla na lijevoj strani. Proizvedena je, da je svijetlo od lijevog izvora skriveno od štapa. Slično tome sjena na lijevoj strani se pojavljuje gdje je svijetlo od izvora na desnoj strani zaklonjeno. Odgovarajući tamni prostori su stvoreni, — to je sve. Gdje je sjena, jednostavno je tamni prostor. Nadalje, gledajući na površinu zaslona osim dvije trake sjene, složiti ćete se da je osvijetljen od oba izvora svijetla. Sada ću obojiti jedno (s lijeve strane) svijetlo. Podesim da svijetlo ide kroz ploču obojanog stakla, tako da je ovo svijetlo sada obojano — odnosno, zatamnjeno u nekoj mjeri. Kao rezultat, vidjeti ćete da je sjena štapa, zbog ovog izvora svijetla s lijeve strane — onaj koji zatamnjujem crveno — ta sjena s desna postaje zelena. Postaje zelena baš kao što čisto bijela pozadina to čini kada odsječno pogledate malu crvenu površinu neko vrijeme, zatim skrenete pogled i pogledate pravo na bijelo. Tada vidite zeleno gdje ste prije vidjeli crveno, iako tamo ne postoji ništa. Vi sami, takoreći, vidite zelenu boju na bijeloj površini. U ovakvom slučaju, vidite zelenu površinu kao naknadnu sliku u vremenu crvene koju ste vidjeli malo prije, kada ste izložili oko crvenoj površini koja je bila stvarno tamo. A tako i u ovom slučaju: kada zatamnite izvor svijetla crvenom, sjenu vidite zelenu. Ono što je prije bila samo tama, sada vidite zeleno. A sada isti izvor svijetla zatamnim zelenom, — sjena postaje crvena. A kada je zatamnim plavom, proizvedena je narančasta sjena. Ako bih je zatamnio ljubičastom, dala bi žutu.
Slika VIIa
A sada molim razmotrite sljedeću pojavu; veoma je važno, stoga je spominjem još jednom. Recimo da u sobi imate crveni jastuk prekriven bijelim vezom, s otvorima uzorka romba kroz koje sjaji crvena boja jastuka. Gledate na crveni uzorak romba i zatim skrenete pogled na bijelo. Na bijeloj podlozi vidite istu rešetku u zelenoj. Naravno da ona nije tamo, ali vaše vlastito oko je aktivno i pravi naknadni efekt, koji, kako se fokusirate na bijelo, generira zelene, „subjektivne” slike, kako ih je običaj nazvati.
Goethe je bio upoznat s ovom pojavom, a također je znao i za obojane sjene. Zatamnim izvor svijetla i dobijem zelenu, rekao je Goethe sebi, i nastavio opisivati nekako ovako: Kada zatamnim izvor svijetla, bijeli zaslon kao cjelina sjaji crveno. Ja zapravo ne vidim bijeli zaslon; ono što vidim je crvenkasto sjajeća boja. U stvari vidim zaslon više ili manje crven. I kao rezultat — kao sa upravo spomenutim jastukom — ja s vlastitim okom generiram kontrastnu boju. Ovdje nama stvarne zelene. Vidim zelenu samo usput, jer zaslon kao cjelina sada ima crvenkastu boju.
Međutim, ova Goetheova ideja je pogrešna, u što se lako možete uvjeriti. Uzmite malu tubu i gledajte kroz nju, tako da samo vidite sjenu; još uvijek ćete je vidjeti zelenu. Više ne vidite ono što je oko nje, vidite samo zelenu koja je objektivno tamo na mjestu na koje gledate. Možete se uvjeriti ovim pokusom da je zelena stvarno objektivna. Ostaje zelena, stoga pojava ne može biti ona od samog kontrasta već je objektivna. Ne možemo sad omogućiti svakom da je vidi, ali kao što poslovica kaže, „durch zweier Zeugen Mund wird alle Wahrheit kund” — dva svjedoka će uvijek reći istinu. Ja ću proizvesti pojavu a vi morate gledati kroz to na zelenu traku. Ostaje zelena, zar ne? Tako i s drugom bojom: ako izazovem crvenu pomoću zelene, ostati će crvena. Goethe je u ovom slučaju pogriješio, i kako je kao grešku pripojio u njegovu Teoriju boje mora naravno biti otklonjena. [Nakon nekih pažljivih pokusa u kasnijoj prigodi, Dr. Steiner je priznao da ovdje postoji greška. Također je preporučio kemijska i fotografska istraživanja da bi se pokazala prava priroda obojanih sjena.]
Sada za početak, moji dragi prijatelji, zajedno sa svim drugim pojavama koje smo proučavali, želim da primite na znanje čistu činjenicu koju smo upravo demonstrirali. U jednom slučaju dobijemo sivu, malo tame, samo sjenu. U drugom slučaju prožimamo sjenu, takoreći, s bojom. Svijetlo i tama tada rade zajedno na drugačiji način. Primjećujemo da je zatamnjenjem svijetla s crvenom prizvana objektivna pojava zelene. Sada rame uz rame s ovim, također sam skrenuo vašu pažnju na ono što se javlja, kako se obično kaže, „subjektivno”. Imamo dakle, u jednom slučaju, ono što bi nazvali „objektivna” pojava, zelena stoji tamo na zaslonu; premda ne kao permanentna stalna boja, stoji dok god stvaramo potrebne uvjete. Dok u drugom slučaju imamo nešto, takoreći, subjektivno uvjetovano samo našim okom. Goethe zelenu boju koja mi se javlja kada sam moje oko izložio neko vrijeme crvenoj zove, boja ili obojana naknadna slika koja je evocirana ili „zahtijevana” (gefordert), — prizvana reakcijom.
Postoji sada jedna stvar na kojoj moramo inzistirati u vezi ovoga. Distinkcija „subjektivno, objektivno”, između boje koja je privremeno fiksirana ovdje i boje koja izgleda prizvana jedino kao naknadna slika oka, nije utemeljena u bilo kojoj realnoj činjenici. Kada gledam crvenu kroz moje oči, kao u ovom trenutku, znate da je to sve fizički uređaj koji smo opisivali prije par dana; staklasto tijelo, leća, aqueous humour između leće i rožnice, — visoko diferencirani fizički uređaj. Ovaj fizički uređaj, koji svijetlo i tamu miješa na najrazličitije načine jedno s drugim, nije ni u kakvom drugom odnosu s objektivno postojećim eterom nego uređaj koji smo ovdje postavili — zaslon, štap i tako dalje. Jedina je razlika što je u jednom slučaju cijeli uređaj moje oko; vidim objektivnu pojavu kroz moje vlastito oko. To je ista objektivna pojava koju vidim ovdje, jedino što ova ostaje. Posredstvom gledanja na crveno, moje oko će naknadno reagirati s „zahtijevanom” bojom — koristeći Goetheov izraz, — oko, u skladu s njegovim vlastitim uvjetima, postepeno se vratilo u njegovo neutralno stanje. Ali stvarni proces pomoću kojeg vidim zeleno kada ga tako vidim, kako smo običavali reći, „subjektivno“ — preko samog oka, — nije ni na jedan način različit od onoga kada fiksiram boju „objektivno“ kao u ovom pokusu.
Stoga sam rekao na ranijem predavanju: Vi, vaše subjektivno biće, ne živite na takav način da eter tamo vibrira izvan vas a njegovu efekti potom nalaze izraza u vašem doživljaju boje. Ne, vi sami plivate u eteru — vi ste jedno s njim. To je samo slučajna razlika, da li postajete jedno s eterom preko ovog uređaja ovdje ili preko procesa koji se odvija u vašem vlastitom oku. Nema realne niti bitne razlike između zelene slike izazvane prostorno crvenim zatamnjenjem svijetla, i zelene naknadne slike, koja se pojavljuje nakon toga u trenutku vremena. Gledajući objektivno ne postoji opipljiva razlika, izuzev da je proces prostoran u jednom slučaju a vremenski u drugom. To je jedna bitna razlika. Senzibilna i temeljita kontemplacija ovih stvari voditi će vas da više ne tražite kontrast, „subjektivno i objektivno” kako to obično nazivamo, u pogrešnom smjeru u kojem ga moderna znanost općenito pokušava vidjeti. Tada ćete ga vidjeti za ono što stvarno jest. U jednom smo slučaju podesili uređaj da izazove boju dok naše oko ostaje neutralno — neutralno u načinu na koji su boje ovdje proizvedene — i tako može ući i ujediniti se s onim što je ovdje. U drugom je slučaju samo oko fizički uređaj. U čemu je tu razlika, da li je potreban uređaj tamo vani, ili u vašoj čeonoj šupljini? Mi nismo izvan stvari, pa zatim projiciramo pojavu koju vidimo vani u prostoru. Mi smo s našim bićem u stvarima; štoviše mi smo u njima potpunije kada prijeđemo od određene vrste fizičkih pojava na druge. Osoba koja nije nepristrana, ispitujući pojavu boje u svim njenim aspektima, može na duže staze propustiti priznati da smo u njima — nismo, točno je, s našim svakodnevnim tijelom, ali zasigurno s našim eterskim tijelom a time također s astralnim dijelom našeg bića.
A sada se spustimo od svijetla do topline. Toplinu također percipiramo kao stanje našeg okruženja koja za nas dobiva značaj kada god smo joj izloženi. Međutim, uskoro ćemo vidjeti, da između percepcije svijetla i percepcije topline postoji veoma značajna razlika. Percepciju svijetla možete lokalizirati jasno i točno u fizičkom uređaju oka, stvaran značaj koji sam isticao. Ali ako se upitate u svoj ozbiljnosti, „Kako sada usporediti odnos u kojem sam prema svijetlu s odnosom u kojem sam prema toplini?”, morat ćete odgovoriti, „Dok je moj odnos prema svijetlu nekako lokaliziran — lokaliziran s mojim okom na određenom mjestu u mom tijelu, — za toplinu nije tako. Za toplinu cijeli ja sam, takoreći, čulni organ. Za toplinu, cijeli ja sam ono što je moje oko za svijetlo”. Ne možemo stoga govoriti o percepciji topline u istom lokaliziranom smislu kao o percepciji svijetla. Nadalje, upravo shvaćajući to možemo također postati svjesni još nečega.
Što mi stvarno percipiramo kada dođemo u odnos s toplinskim stanjem našeg okruženja? Moramo priznati, imamo veoma izrazitu percepciju činjenice da plivamo u toplinskom elementu našeg okruženja. A ipak, što je to od nas što pliva? Molim da za sebe odgovorite na pitanje: Što je to što pliva kada plivate u toplini vašeg okruženja? Uzmite dakle slijedeći pokus. Ispunite kantu vodom upravo dovoljno toplom da je osjećate mlakom. Stavite obje svoje ruke unutra — ne za dugo, samo da probate. Zatim stavite vašu lijevu ruku u vodu toplu koliko možete podnijeti a vašu desnu ruku u vodu hladnu onoliko koliko možete podnijeti. Zatim obje ruke stavite brzo natrag u mlaku vodu. Vidjeti ćete da mlaka voda izgleda veoma topla za vašu desnu ruku a veoma hladna vašoj lijevoj ruci. Vaša lijeva ruka, postavši topla, percipira kao hladno ono što vaša desna ruka, postavši hladna, percipira kao toplo. Ranije, osjećali ste istu mlakost na obje strane. Što je to dakle? To je vaša vlastita toplina ono što pliva tamo. Vaša vlastita toplina čini da osjećate razliku između sebe i vašeg okruženja. Još jednom, što je to dakle, — što je to od vas što pliva u toplinskom elementu vašeg okruženja? To je vaše vlastito toplinsko stanje, dovedeno vašim vlastitim organskim procesom. Daleko od toga da je to nesvjesna stvar, vaša svijest prebiva u tome. Unutar vaše kože vi živite u toj toplini, i prema stanju te vaše vlastite topline vi razgovarate — komunicirate i nagađate se — s elementom topline u vašem okruženju, u kome vaša vlastita tjelesna toplina pliva. Vaš je vlastiti toplinski organizam ono što stvarno pliva u toplini vašeg okruženja. — Ako ove stvari promislite temeljito, približiti ćete se stvarnim procesima prirode — daleko bliže nego s onim što vam je dano od moderne fizike, izdvojene od sve realnosti.
Sada se spustimo još dolje. Mi doživljavamo naše vlastito stanje topline plivajući s njim u toplinskom okruženju. Kada smo topliji od našeg okruženja osjećamo potonje kao da je izvlačenje, sisanje od nas; kada smo hladniji osjećamo kao da nam nešto prenosi. Ali to postaje opet različito kada razmotrimo kako živimo u još jednom elementu. Još jednom dakle: imamo sposobnost življenja u onom što je stvarno u pozadini svijetla; mi plivamo u elementu svijetla. Zatim, na način kako smo objasnili, plivamo u elementu topline. Ali također možemo plivati u elementu zraka, koji naravno uvijek imamo unutar nas. Mi ljudska bića smo, konačno, u veoma maloj mjeri čvrsta tijela. Više od 90% od nas je samo stup vode, i — što je najvažnije u vezi toga — voda u nama je vrsta posrednika između prozračnog i krutog stanja. Sada, možemo također sasvim svjesno doživjeti sebe u zračnom elementu, baš kao što možemo u elementu topline. Naša svijest efektivno silazi u zračni element. Jednako kao što ulazi u element svijetla i u element topline, također ulazi i u element zraka. Tu opet, može „razgovarati”, može komunicirati i nagoditi se s onim što se odvija u našem okruženju zraka. Upravo je to taj „razgovor“ koji nalazi izraz u pojavi zvuka ili tona. Iz ovoga vidite: moramo praviti razliku između različitih stupnjeva naše svijesti. Jedan nivo naše svijesti je onaj s kojim živimo u elementu svijetla, budući da mi sami sudjelujemo u tom elementu. Sasvim drugi nivo svijesti je onaj s kojim živimo u elementu topline, utoliko što mi samo, opet, sudjelujemo u njemu. I još jedan nivo svijesti je onaj s kojim živimo u elementu zraka, budući da mi sami sudjelujemo također i u tome. Naša svijest zaista može zaroniti dolje u plinoviti ili zračni element. Tada mi živimo u zračnom elementu našeg okruženja i tako možemo percipirati pojavu zvuka i glazbenog tona. Jednako kao što mi sami s našom sviješću moramo sudjelovati u pojavi svijetla tako da plivamo u pojavi svijetla našeg okruženja; i kao što moramo sudjelovati u elementu topline tako da plivamo također i u tome; tako isto moramo sudjelovati u elementu zraka. Mi sami moramo imati nešto od zračnog elementa unutar nas u diferenciranom obliku tako da možemo percipirati — kada, recimo, truba, bubanj ili violina odjekuju — diferencirani zračni element izvan nas. U ovom smislu, moji dragi prijatelji, naša tjelesna priroda je doista od najvećeg interesa čak i u vanjskom izgledu. Postoji naš proces disanja: mi udišemo i ponovno izdišemo. Kada izdišemo zrak guramo našu dijafragmu gore. To uključuje olakšanje napetosti, opuštanju, za cijeli naš sustav organa ispod dijafragme. U tome što smo kako izdišemo podigli dijafragmu i time olakšali sustavu organa ispod dijafragme, cerebrospinalna tekućina u kojoj pliva mozak vođena je dolje. Tu sada cerebrospinalna tekućina nije ništa drugo nego nekako zgusnuta modifikacija, takoreći, zraka, jer ono što dovodi do procesa je stvarno izdahnuti zrak. Kada ponovno udišem, cerebrospinalna tekućina je vođena prema gore. Ja, preko mog disanja, zauvijek živim u tom ritmičkom, prema-dolje-i-prema-gore, prema-gore-i-prema-dolje lelujanju cerebrospinalne tekućine, koja je sasvim jasno slika mog cjelokupnog procesa disanja. U tome što moj tjelesni organizam učestvuje u tim oscilacijama procesa disanja, postoji unutarnja diferencijacija, koja mi omogućuje da percipiram i doživljavam zračni element u svijesti. Zaista pomoću ovog procesa, o kojem sam doduše dao samo grubi opis, ja zauvijek živim u ritmu života koji se i po porijeklu i po daljnjem tijeku sastoji u unutarnjoj diferencijaciji zraka.
U tome što dišete i dovodite do — ne naravno tako grubo već na višestruki i diferenciran način — ove prema gore i prema dolje oscilacije ritmičkih snaga, unutar vas je proizvedeno ono što može biti opisano kao organizam vibracija, visoko kompliciran, zauvijek nastajući i ponovno odlazeći. To je taj unutarnji organizam vibracija koji u našem uhu mi postavljamo na ono što odjekuje prema nama izvana kada, na primjer, struna glazbenog instrumenta daje notu. Mi činimo da jedno zadire u drugo. I baš kao što kada uronite vašu ruku u mlaku vodu vi opažate stanje topline vaše vlastite ruke pomoću razlike između topline vaše ruke i topline vode, tako isto opažate ton sudarom i interakcijom vašeg vlastitog unutarnjeg, čudesno konstruiranog glazbenog instrumenta sa zvukom ili tonom koji se manifestira u zraku izvan vas. Uho je na neki način most, pomoću kojeg vaša vlastita unutarnja „lira Apola” nazali svoj odnos, u stalno balansirajućoj i kompenzirajućoj međuigri, s diferenciranim zračnim kretanjem koje vam dolazi od izvana. Takvo je, u stvari slušanje. Stvarni proces slušanja je — slušanja diferenciranog zvuka ili tona — kao što vidite, veoma daleko od obično predstavljenih apstrakcija. Nešto se, kažu oni, odvija u prostoru vani, to onda utječe na moje uho, i učinak na moje uho je na neki način opažen kao učinak na moje subjektivno biće. Jer je konačno „subjektivno biće“ na koje se referira — opisano u nekoj vrsti demonologije — ili radije, nije opisano uopće. Nećemo stići dalje ako ne pokušamo jasno promisliti, koji je pozadinski smisao u ovoj uobičajenoj predstavi. Vi jednostavno ne možete promišljati ove pojmove potpuno do njihova zaključka, jer ono što ta škola fizike nikada ne radi je da ne ide jednostavno u dane činjenice.
Tako u stvari imamo tri stupnja u čovjekovu odnosu prema vanjskom svijetu — opisati ću ih kao stupanj svijetla, stupanj topline, i onaj od tona ili zvuka. Postoji međutim izvanredna činjenica u vezi toga. Gledajte otvorena uma na vaš odnos prema elementu svijetla — vi plivate u elementu svijetla — i morat ćete priznati: Samo s vašim eterskim tijelom možete živjeti u onom što se tamo odvija u vanjskom svijetu. Nije tako kada živite u elementu topline. Vi zapravo živite u toplinskom elementu vašeg okruženja s vašom cijelom tjelesnom prirodom. Tako kontemplirajući kako živite u svijetlu i toplini, pogledajte još dolje — promislite kako živite u elementu tona i zvuka — i prepoznati ćete: Tu vi sami funkcionirate kao zračno tijelo. Vi, kao živi organizam zraka, živite u raznovrsno formiranom i diferenciranom vanjskom zraku. To nije više eter; to je vanjska fizička tvar, naime zrak. Naše življenje u toplinskom elementu tada je veoma značajna granična linija. Naš život u elementu topline za našu je svijest vrsta središnjeg nivoa — niveau. Prepoznajete to veoma jasno u jednostavnoj činjenici da za čisti osjećaj i senzaciju vi jedva možete razlikovati vanjsku toplinu od unutarnje topline. Međutim vaš život u elementu svijetla leži iznad tog nivoa:—
Svijetlo ↑
—————— Toplina ——————
Zrak (Zvuk, Ton) ↓
Za svijetlo, uspinjete se u višu, u etersku sferu, u tome da živite s vašom sviješću. S druge strane idete ispod tog nivoa, ispod ovog niveau, kada u percipiranju tona ili zvuka vi kao čovjek zraka razgovarate i sporazumijevate se s okolnim zrakom. Dok na samom ovom niveau (u percipiranju topline) vi se s vanjskim svijetom sporazumijevate na relativno jednostavan način.
Sada dovedite zajedno ono što sam upravo pokazivao s onim što sam vam rekao ranije iz anatomije i fiziologije. Zatim ćete morati shvatiti oko kao fizički uređaj, za početak. Doista što idete dalje vani, više nalazite da je oko fizičko; što više idete unutra, više je prožeto vitalnošću. Mi dakle u nama imamo lokalizirani organ — oko — s kojim se uzdižemo iznad određenog nivoa ili niveau. Na ovom aktualnom niveau mi živimo takoreći u jednakim uvjetima s našim okruženjem; s našom vlastitom toplinom susrećemo toplinu našeg okruženja i percipiramo razliku, kakva god bila. Tu nemamo takav specijalizirani organ kao što je oko; mi kao cjelina, mi sami na neki način, postajemo čulni organ. I uranjamo dolje ispod ovog nivoa ili niveau-a kada funkcioniramo kao zračni čovjek, — kada razgovaramo i sporazumijevamo se s diferenciranim vanjskim zrakom. Ovdje opet „razgovor“ postaje lokaliziran — lokaliziran naime u ovoj „liri Apolla”, u ovoj ritmičkoj igri našeg cijelog organizma, kojeg je ritmička igra našeg kičmenog fluida samo slika i rezultat. Ovdje dakle opet imamo nešto lokalizirano — jedino ovog puta ispod niveau-a, dok je kod oka iznad središnjeg nivoa.
Psihologija našeg vremena je, kao što vidite, u još tužnijem položaju nego fiziologija i fizika, i teško da možemo kriviti naše fizičare ako govore toliko nerealno o onome što je u vanjskom svijetu, pošto dobivaju toliko malo pomoći od psihologa. Ovi potonji, za reći istinu, samo su bili previše disciplinirani od crkava, koje su tvrdile da je sve znanje o duši i duhu njihova vlastita domena. Psiholozi su veoma poslušno ograničili svoja proučavanja na vanjski uređaj, nazivajući taj vanjski uređaj „čovjek”. Oni bez sumnje govore o duši i umu, ili čak i duhu, ali pukim riječima, pukim zvučnim frazama, dok psihologija konačno ne postane samo zbirka riječi. Jer nam u njihovim knjigama nikada ne govore što trebamo podrazumijevati pod dušom i umom i duhom, — kako ih trebamo shvatiti. Tako su fizičari počeli zamišljati da je svijetlo na djelu tamo sasvim izvan nas; to svijetlo utječe na ljudsko oko. Oko nekako odgovara; u svakom slučaju prima utisak. To zatim postaje subjektivni unutarnji doživljaj. Sada dolazi taj splet nejasnih ideja. Fizičari tvrde da je tu uglavnom isto kao i s drugim čulnim organima. Slijede ono što su naučili od psihologa. U priručnicima psihologije obično ćete naći poglavlje o znanosti osjetila, kao da takva stvar kao „čulo“ ili „čulni organ“ općenito postoji. Ali ako to stavite na kušnju: proučite oko, — to je potpuno različito od uha. Jedno zaista leži iznad a drugo ispod “niveau-a” kojeg smo upravo objasnili. Njihovom cjelokupnom formom i strukturom, oko i uho dokazuju da su potpuno drugačiji organi. To je zasigurno značajno i trebalo bi imati na umu. Danas ćemo ići toliko; molim da promislite u međuvremenu. Krenuvši od ovoga, sutra ćemo govoriti o znanosti zvuka i tona, otuda ćete onda moći ući u druge oblasti fizike.
Postoji međutim još jedna stvar koju želim danas pokazati. Spada među velika postignuća moderne fizike; to je u stvari veoma veliko postignuće. Znate da ako samo trljate površinu s vašim prstom — vršeći pritisak, koristeći nešto sile dok tako radite, — površina će postati topla. Tim naporom ste generirali toplinu. Tako isto potičući okorjele mehaničke procese u objektivnom za vas vanjskom svijetu, možete izazvati zagrijavanje. Sada kao osnovu za sutrašnje predavanje, postavili smo ovaj uređaj. Ako bi sada pogledali i pročitali termometar koji je unutra, našli bi da je malo iznad 16° C. Posuda sadrži vodu. Uronjeno u tijelo vode je vrsta bubnja ili zamašnjak kojeg sada dovedemo u brzu rotaciju, tako izvršavajući mehanički rad, vrtložeći dijelove vode svuda okolo, temeljito je miješajući. Nakon nekog vremena trebali bi opet pogledati termometar i vidjeti ćete da se podigao. Pomoću čisto mehaničkog rada voda je dobila na toplini. Odnosno, toplina je proizvedena mehaničkim radom. Posebno je Julius Robert Mayer skrenuo pažnju na ovu činjenicu, koja je onda razrađena više aritmetički. Sam Mayer je iz toga izvukao takozvani „mehanički ekvivalent topline” (ili grijanja). Da su nastavili u istom duhu u kojem smo mi započeli, ne bi trebali reći ništa više nego da određeni broj, određena brojka izražava odnos koji se može izmjeriti kada je toplina proizvedena pomoću mehaničkog rada ili obrnuto. Ali oni su otkriće iskoristili u metafizičkoj maniri. Naime raspravljali su: Ako dakle postoji ovaj konstantni omjer između izvršenog mehaničkog rada i proizvedene topline, toplina ili grijanje je jednostavno transformirani rad. Transformiran, ako želite! — gdje je u stvarnosti sve što su imali pred njima bio numerički izraz između to dvoje.