.- 8. Osmo predavanje, Stuttgart, 31 prosinca 1919.
Zvuk i vibracija. Je li zvuk subjektivan? Organizacija čula. Apolonova lira. Samo s grlom uho je cjelina. Odos tona i vibracija zraka.
Moji dragi prijatelji,
Za način govora o zvuku i tonu koji možete naći u uobičajenim opisima moderne fizike može se reći da datira natrag u 15 stoljeće najranije. Takvim primjerima spremno ćete potvrditi ono o čemu sam u znanosti duha često govorio općenito. Naime, prije te vremenske prekretnice, čovjekov cjelokupni način razmišljanja je bio veoma različit od onog što je postao.
Način na koji govorimo o pojavi zvuka i tona u skolastici moderne fizike došao je tek postupno. Ono što je najprije privuklo njihovu pažnju bila je brzina s kojom se zvuk propagirao. Na prvoj aproksimaciji nije teško naći što može biti interpretirano kao brzina propagacije zvuka. Ako je na nekoj udaljenosti od vas ispaljeno iz puške, vidite bljesak u daljini a glas čujete nešto kasnije, baš kao što čujete grom nakon što vidite munju. Ako zanemarite da postoji nešto kao brzina svijetla, tada možete nazvati vrijeme koje protekne između vaše percepcije utiska svijetla i vaše percepcije zvuka, vrijeme koje zvuk treba da prijeđe odgovarajuću distancu. Dakle možete kalkulirati koliko brzo zvuk napreduje u zraku — koliko daleko dođe, recimo, u sekundi — i dobijete nešto kao „brzina propagacije zvuka ”.
To je bila jedna od najranijih stvari koju su ljudi opažali u toj oblasti. Također su opažali takozvanu pojavu rezonancije — simpatetičke vibracije. Leonardo da Vinci je bio među prvima. Ako na primjer zazvuči struna violine ili slično, a druga je struna podešena na to — ili čak i drugi objekt koji je slučajno tako podešen — tamo u istoj prostoriji, druga će također početi vibrirati. Jezuiti su ove stvari posebno uzimali na proučavanje. U 17-om stoljeću mnogo je napravljeno za znanost zvuka ili tona od jezuita Mersenne, koji je napravio važna istraživanja onog što se zove ‘visina’ glazbene note. Nota sadrži tri elementa. Prvo ima određeni intenzitet; drugo određenu visinu; treće određenu osobinu ili obojanost zvuka. Problem je utvrditi što odgovara visini, — utvrditi sa stajališta koje je, kako sam rekao, postupno bilo usvojeno u moderno vrijeme, — usvojeno najviše, možda, u ovoj grani znanosti. Već sam skrenuo vašu pažnju na činjenicu koja zaista lako može biti utvrđena. Kada god percipiramo zvuk ili glazbenu notu, uvijek postoji neka oscilacijska pojava koja je u podlozi toga — ili, da radije kažemo, pridružena, odvija se paralelno s tim. Uobičajeni pokusi se lako mogu reproducirati, da bi pokazali ovaj oscilacijski karakter zraka ili drugih tijela. Ovdje je glazbena viljuška s priključenim vrhom, koji kako se kreće može ostaviti trag u sloju čađi, nanesenom na ovu staklenu ploču. Ne trebamo stvarno raditi sve ove pokuse, ali ako smo udarili ovu glazbenu viljušku za početak, slika na staklenoj ploči bi otkrila da glazbena viljuška izvršava regularno kretanje. Ovi oblici kretanja su naravno preneseni zrakom i stoga možemo reći da kada čujemo bilo koje tijelo koje odjekuje, da je zrak između njega i nas u kretanju. M zaista dovodimo sam zrak direktno u kretanje kod instrumenata zvanih gajde.
Sada, znanstvenici su postupno otkrili kakva je to vrsta kretanja. Odvija se u ‘longitudinalnim’ valovima, kako su ih nazvali. To također može biti direktno demonstrirano. Potaknemo notu u ovoj metalnoj cijevi, koju spojimo s drugom cijevi punom zraka, tako ta su kretanja metalne cijevi prenesena tom zraku. Ako zatim stavimo veoma laganu i pokretnu prašinu u cijev ispunjenu zrakom, mobilnost sitnih kugli prašine omogućava nam da prepoznamo da je zvuk propagiran upravo na ovaj način; prvo nastaje kondenzacija, zgušnjavanje zraka; to će međutim opet udarati natrag čim tijelo bude drugačije osciliralo. Tako tu nastaje prorjeđivanje, razrjeđivanje zraka. Zatim kod slijedećeg udarca metala izvorna kondenzacija ide dalje naprijed; tako se razrjeđivanje i kondenzacija izmjenjuju. Možemo dakle direktnim pokusom dokazati da imamo posla s razrjeđenjem i kondenzacijom zraka. Zaista ne trebamo raditi sve ove pokuse; oni su pri ruci, ako mogu tako reći. Ono što možete dobiti iz priručnika nije ono što ću ovdje pokazati.
Doista je značajno, koliko je mnogo napravljeno za ove grane fizike, posebno na početku modernog vremena, bilo od samih jezuita, ili od drugih koje su oni postavili na noge preko svih njihovih socijalnih veza. Sada, sa te strane bila je uvijek jaka tendencija, iznad svega, da se ne ulazi duhovno u procese prirode, — ne prodre u duhovno u prirodi. Duhovno treba biti rezervirano za religiozni život. Među jezuitima uvijek se gledalo kao na opasno primijeniti na pojave prirode duhovne forme misli onakve na kakve smo se naviknuli preko Goethea. Željeli su proučavati prirodu na čisto materijalističke načine, — ne pristupiti prirodi s duhom. Na neki način dakle, jezuiti su bili među prvima za kultiviranje materijalističkih ideja koje danas toliko prevladavaju. Povijesno je to naravno dobro poznato, ali ljudi propuštaju promisliti da je cijeli ovaj način razmišljanja, primijenjen sada u fizici, u osnovi proizvod spomenute tendencije, karakteristično rimsko-katoličke što doista jest.
Jedna od glavnih stvari koje sada moramo otkriti je što se događa kada percipiramo note različite visine. Kako se vanjska pojava vibracije, koja prati notu, razlikuje s obzirom na note različite visine? Odgovor se može pokazati takvim pokusima kakve ćemo sada pokazati. Vidite ovaj disk s njegovim redovima rupica. Možemo ga rotirati brzo. G. Stockmeyer će biti ljubazan da usmjeri struju zraka na pokretni disk. (To je napravio.) Možete odmah izdvojiti različite visine dviju nota. Kako je to nastalo? Blizu središta diska je manje rupa, — 40 u stvari. Kada je g. Stockmeyer upuhao struju zraka ovdje, svaki puta kada je došao na rupu on je prošao kroz, zatim u međuprostoru nije mogao proći, zatim je opet mogao, i tako dalje. Stalno i opet, brzim kretanjem diska, slijedeća rupa je došla gdje je bila zadnja, i tamo se javilo toliko udaraca koliko je rupa stizalo na mjesto gdje je prolazila struja zraka. Dakle na unutarnjem krugu imamo 40 otkucaja, ali na vanjskom imamo 80 u istom periodu vremena. Otkucaji dovode do vala, oscilacija ili vibracija. Tako u istom periodu vremena imamo 80 otkucaja, 80 zračnih valova u jednom slučaju a 40 u drugom. Nota koja se javlja kada imamo 80 oscilacija je dvostruko viša od note koja se javlja kada imamo 40. Razni pokusi ove vrste pokazuju kako je visina note povezana s brojem vibracija koje se javljaju u mediju u kojem je zvuk propagiran.
Molim da spojite ono što sam upravo govorio i ono što sam rekao jednom ranije; to će vas onda odvesti do slijedećeg razmišljanja. Pojedina oscilacija kondenzacije i slabljenja daje, s obzirom na udaljenost koju je prošla, ono što zovemo valna duljina. Ako se n takvih valova javi u jednoj sekundi a duljina svakog vala je s, cijelo valno kretanje mora napredovati n puta s u jednoj sekundi. Put, dakle udaljenost, kroz koju cijelo valno kretanje napreduje u sekundi je, n puta s. Sada se molim sjetite što sam rekao na ranijem predavanju. Rekao sam da moramo jasno razlikovati sve što je „foronomsko” s jedne strane, a sa druge strane sve što nismo samo promislili u našem unutarnjem životu misli već što se sastoji od vanjskih realiteta. U stvari, rekao sam, vanjski realiteti nikada ne mogu biti samo prostorni, ili aritmetički (mogu se izbrojiti i izračunati), niti mogu biti tek pomaci. S druge strane brzine su vanjski realiteti, — uvijek su to. I naravno to ostaje tako kada dođemo do zvuka ili tona. Niti s niti n ne mogu biti doživljeni kao vanjska realnost, jer s je samo prostorno dok je n samo broj. Ono što je stvarno, svojstveno je brzini. Brzina sadrži stvarno biće, stvarni entitet koji ovdje opisujemo kao ‘zvuk’ ili ‘ton’. Ako sada brzinu podijelim u dvije apstrakcije, u tim apstrakcijama nemam realnosti; Imam samo ono što je zamišljeno, izdvojeno i odijeljeno od nje. Takve su valne duljine — prostorne magnitude — a također i broj n. Ako s druge strane želim gledati na realnost zvuka — na ono što je stvarno u svijetu izvan mene samog, — tada se moram koncentrirati na unutarnju sposobnost zvuka da ima brzinu. To će me onda voditi do kvalitativnog proučavanja zvuka, dok je način proučavanja na koji smo se naviknuli u modernoj fizici samo kvantitativan. U teoriji zvuka, posebno u akustici, vidimo kako je moderna fizika uvijek sklona dodati ono što može biti izjavljeno i zapisano u onim irelevantnim, kvantitativnim, prostornim i vremenskim, kinematičkim i aritmetičkim formama, umjesto kvalitativne stvarnosti koja nalazi izraza jednostavno i jedino u određenoj sposobnosti brzine.
Danas međutim, ljudi više ni ne primjećuju kako su otplovili u materijalističke kanale čak i u teoriji zvuka. Tako je očito, mogli bi ispravno raspravljati, da zvuk kao takav nije tamo izvan nas; izvan nas su samo oscilacije. Može li išta biti jasnije? — tako bi mogli ispravno tvrditi. Postoje valovi kondenzacije i razrjeđivanja. Zatim, kada je moje uho u činu „slušanja”, ono što je stvarno tamo izvan mene te su kondenzacije i razrjeđivanja; to nešto nepoznato unutar mene (u što fizičari naravno ne trebaju ulaziti, — to nije njihovo područje) dakle transformira valove u subjektivne doživljaje, — transformira vibracije vibrirajućih tijela u osobinu koja je ‘zvuk’ ili ‘ton’. U svakakvim varijacijama uvijek ćete naći istu propoziciju. Izvan nas su vibracije; u nama su efekti vibracija — efekti koji su samo subjektivni. Tijekom vremena to je postalo dio njihovog samog mesa i kostiju, dok se nisu pojavili rezultati koje nalazite citirane od Roberta Hamerlinga na primjer u mojim Zagonetkama filozofije. Pošto je apsorbirao i prihvatio učenja fizike, Hamerling kaže na samom početku: Ono što doživljavamo kao pucanj puške, je, u svijetu izvan nas, ni više ni manje nego određeni nasilni poremećaj zraka. I od te premise Hamerling nastavlja: Tko god ne vjeruje da su čulni utisci koje doživljava samo tamo u njemu dok je izvan njega jednostavno vibrirajući zrak ili vibrirajući eter, — neka ostavi knjigu koju Hamerling piše; takve knjige nisu za njega. Robert Hamerling čak nastavlja i kaže: Tko god misli da slika koju dobiva o konju odgovara vanjskoj stvarnosti, ne razumije ništa i bolje da zatvori knjigu.
Ovakve stvari, dragi prijatelji, jedanput zaslužuju da ih se slijedi do logičkog zaključka. Što bi bilo kada bih vas tretirao, vas koji sada ovdje sjedite, u skladu s tim načinom razmišljanja (ne kažem metoda, već način razmišljanja) koji su fizičari navikli primjenjivati na pojave zvuka i svijetla? Ovo bi zasigurno bio rezultat: Vi, svi vi, koji sada sjedite ispred mene, — imam vas pred sobom samo preko mojih vlastitih utisaka, koji su (ako bi ovakvo mišljenje bilo ispravno) potpuno subjektivni, pošto su takvi moji utisci svijetla i zvuka. Nitko od vas nije tamo izvan mene na način kako vas vidim. Jedino oscilacije u zraku, između vas i mene, vode me do oscilacija koje su tamo u vama, i doveden sam do zaključka da svako vaše unutarnje biće i život duše — koje se, unutar vas i za vas same, sigurno neće zanijekati — uopće nije tamo. Za mene, ta unutarnja duša svakoga od vas koji sjedite samo je efekt na moju vlastitu psihu, a sve ostalo, sve što je stvarno tamo, sjedi na ovim klupama, je toliko mnogo grupa vibracija. Ako svijetlu i zvuku poričete unutarnji život i biće koje doživljavate na naizgled subjektivan način, to je upravo kao kada bih ja, imajući vas ovdje pred sobom, gledao na sve što je preda mnom samo kao na dio mog subjektivnog života, i tako vama poricao doživljaj unutarnjeg života i bića.
Ono što sam sada govorio je zaista tako očito, tako banalno, da fizičari i fiziolozi neće naravno nikada pretpostaviti da ikada mogu upasti u tako očite greške. A ipak upadaju. Cijela distinkcija koja se obično radi iz subjektivnog utiska (ili što god da je izjavljeno da je subjektivno) od objektivnog procesa, svodi se na ovo i ništa drugo. Fizičaru je naravno slobodno da bude sasvim iskren i kaže: Ja, kao fizičar, uopće ne predlažem istraživanje zvuka ili tona; Ne ulazim u ono što je kvalitativno. Sve što idem istraživati su vanjski, prostorni procesi (neće ih morati nazvati „objektivnim procesima” jer bi to opet izbjeglo direktan odgovor). Sve što idem istraživati su vanjski prostorni procesi, koji naravno idu u moje vlastito tijelo. Oni su predmet mojih istraživanja. Njih ja izvlačim iz ukupnosti; ono što je kvalitativno to nije moja briga. Čovjek koji tako govori je barem iskren i direktan, jedino što ne smije ići dalje i reći da je jedno „objektivno” a drugo „subjektivno”, ili da je jedno „efekt” drugog. Ono što doživljavate u vašoj duši, — kada ja to doživljavam s vama nije učinak na mene vibracija vaše mozga. Vidjeti kroz stvar kao što je ova je od neizrecivog značaja; ništa nije važnije za potrebe novog doba, ne samo u znanosti već i za život čovječanstva u globalu.
Ne bi trebali biti previše bez volje da idemo dublje u pitanja koja se bave ovim stvarima. Kako se lako može utvrditi da je jedinstveni oscilatorni karakter zvuka ili tona evidentan makar samo iz činjenice da samo ako povučem strunu violine, druga struna u istoj prostoriji, podešena na istu notu, također će zazvučati, i to je zbog činjenice da interventni medij propagira popratne oscilacije. Ipak ne shvaćamo što se u ovakvom slučaju događa dok to ne dovedemo u vezu s drugom raširenijom pojavom. Mislim na primjer slijedeće, — to je u stvari uočeno.
Imate sat s njihalom; navijete ga i pokrenete. U istoj prostoriji nalazi se jednak sat s njihalom; mora, doduše, biti odgovarajućeg tipa. Toga ne navijete. U povoljnim okolnostima možete opaziti da se drugi sat pokreće sam po sebi. Ovo ćemo nazvati „uzajamna naklonost” pojava; može se istražiti u veoma širokom području. Posljednja pojava ovog tipa, još uvijek u nekoj mjeri povezana s vanjskim svijetom, može se ispitati daleko više nego što jest, jer je veoma česta. Bezbroj puta možete imati to iskustvo. Vi ste za stolom s još jednom osobom i ona kaže nešto što ste vi sami upravo razmišljali. Vi ste to mislili ali niste kazali; ona sada to kaže. To je suosjećajno odvijanje događaja zajedno (ili kompleksa događaja) na neki način podešenih jedan na drugog, koje se ovdje osjeti u visoko duhovnoj dimenziji. Trebali bi prepoznati cijeli opseg kontinuiteta od jednostavne rezonancije strune violine koja se još može interpretirati grubo i neduhovno unutar niza vanjskih materijalnih događaja, do ovih usporednih pojava koje se javljaju mnogo više duhovno — kao kada doživljavamo misli jedan drugog.
Sada, nikada nećemo steći uvid u ove stvari ukoliko nemamo volju vidjeti i razumjeti kako je sam čovjek smješten usred čak i takozvane fizičke prirode. Prije par dana smo pokazivali i u nekoj mjeri analizirali ljudsko oko. Danas ćemo napraviti isto s ljudskim uhom. Dok smo išli unutra u oko, sjetit ćete se da smo došli do staklastog tijela, koje, kako smo rekli, još ima priličnu vitalnost. Zatim postoji fluid između leće i rožnjače. Dok smo išli unutra, govorili smo, oko postaje sve više živo i vitalno, dok je vanjski dio sve više kao dio fizičkog uređaja. Sada naravno možemo jednako tako opisati ljudsko uho, i u čisto vanjskom smislu možemo tvrditi: Baš kao što svijetlo utječe na oko i optički živac prima stimulans, tako oscilacije zvuka utječu na uho. One ulaze u vanjski slušni kanal i udaraju na bubanj koji čini unutarnji kraj tog kanala. Iza bubnja su sićušne kosti ili koščice, zvane čekić, nakovanj i stremen po njihovu izgledu. Ono što se pojavljuje (govoreći u terminima fizike) u vanjskom svijetu i nalazi izraz u valovima izmjene kompresije i širenja zraka, preneseno je osobitim sustavom koščica u unutarnje uho. Tamo je takozvana pužnica, ispunjena vrstom tekućine, a ovdje slušni živac ima svoj kraj. Prije pužnice dolazimo do tri polukružna kanala, — njihove osnove pod pravim kutom jedan prema drugom u skladu s tri dimenzije prostora. Dakle možemo zamisliti da zvuk prodire ovdje u obliku valova zraka i da je prenesen od koščica dok ne dođe u ovu tekućinu. Tamo zatim doseže živac i tako utječe na osjetljivi mozak. Tako trebamo imati oko kao jedan čulni organ, uho — kao drugi. Stavimo ih uredno jedno do drugog, i — za daljnju apstrakciju — mogli bi čak elaborirati opću fiziologiju osjetila i senzacije.
Ali neće izgledati tako jednostavno ako se sjetite što sam nedavno rekao o cijelom ritmu uzlaza i spuštanja cerebrospinalne tekućine i kako je to u interakciji s onim što se odvija više izvana u vanjskom zraku. Sjetite se također što sam govorio: stvar može izgledati potpuna i samodostatna kada se razmatra izvana, ali ne smijemo je zato uzeti kao da je gotova stvarnost, jer uopće ne mora biti tako. Ruža koju odrežem iz grma nije stvarnost. Ona to ne može biti sama po sebi. Ona može doći do egzistencije pomoću njene veze s cijelim ružinim grmom. Ako o njoj mislim kao da je ruža sama po sebi, to je u stvari apstrakcija. Moram produžiti do ukupnosti — do cijelog ružina grma barem. Tako je i sa slušanjem, premda je u vezi toga gotovo uvijek prikazivano kao takvo. Ono što je unutra preneseno kroz uho prvo mora na neki način komunicirati s unutarnjim ritmom, manifestiranim u usponu i padu cerebrospinalne tekućine. Ali još nismo došli do kraja. Sve što ima svoj kurs u ritmu — i, takoreći, uključuje mozak unutar svog raspona — također je fundamentalno, u stvarnom ljudskom biću, za ono što se javlja u sasvim drugom dijelu našeg tijela, naime u grlu i pridruženim organima kada govorimo. Postoji akt govorenja, — njegovi instrumenti su sasvim očito umetnuti u proces disanja, zbog kojeg je također ritmički uspon i pad cerebrospinalne tekućine. U cjelokupni ritam koji se javlja u vama kada dišete, možete dakle umetnuti s jedne strane aktivno govorenje i s druge strane vaše slušanje. Tada ćete imati ukupnost; manifestira se jedino na više perceptivan način u vašem slušanju i na više voljni način u vašem govorenju. Još jednom, ukupnost imate samo kada uzmete zajedno više voljni element koji pulsira kroz vaše grlo i više osjetljiv ili obavještajni koji ide kroz uho. Odvojiti uho s jedne strane, grlo s druge, apstrakcija je; nemate stvarnu ukupnost dok god to dvoje odvajate. To dvoje spadaju zajedno; to je činjenična stvar i trebate to vidjeti. Fiziološki fizičar ili fizikalni fiziolog koji proučava grlo i uho odvojeno jedno od drugog postupa kao što bi vi kada bi rasjekli ljudsko biće da ga tako oživite umjesto gledali stvari u živoj interakciji.
Ako smo prepoznali činjenice, ovo je ono što bi trebali vidjeti:— Razmotrite što je ostalo od oka ako prvo uklonim staklasto tijelo a također i sve ili barem dio onog što je ovdje rašireno — mrežnjače (Slika IIIf). Ako bi mogao sve ovo ukloniti, ono što bi ostalo bilo bi cilijarni mišić, leća i vanjska tekućina — aqueous humour. Kakvu vrstu organa bi to predstavljalo? To bi bio organ, moji dragi prijatelji, kojeg ne bi nikada mogao usporediti s uhom ako bi razmišljao realistično, već jedino s grlom. To nije metamorfoza uha; to je metamorfoza grla. Samo da se dotaknem najprostijeg aspekta: baš kao što se mišići grla drže glasnica, šireći ili sužavajući otvor među njima, tako i cilijarni mišići s lećom. Leći je svojstvena mobilnost i oni je se drže.
Do sada sam trebao izdvojiti ono što je „grloliko“, takoreći, za etersko, jednako kao što je grlo za zrak. I ako sada ponovno umetnem mrežnjaču, zatim staklasto tijelo, i zatim za određene životinje češalj (pecten), koji čovjek ima samo eterski, ili falciformni proces, (organi nositelji krvi, nastavljaju se u oko kod određenih nižih životinja), — sam ovaj dio bi zaista trebao moći povezati s uhom. Stvari kao dio češlja (pecten), koji se širi, mogu ih ispravno usporediti s onim što se širi u uhu, — u labirintu i tako dalje. Dakle, na jednom nivou u ljudskom tijelu imamo oko. U njegovim više iznutra dijelovima ono je metamorfozirano uho, obavijeno izvana od metamorfozirana grla. Ako uzmemo uho i grlo zajedno kao jednu cjelinu, imamo metamorfozirano oko na drugom nivou.
Ono što sam sada isticao trenutno će nas dovesti duž najvažnije staze. Ne možemo imati stvarno znanje o ovim stvarima ako ih pogrešno povezujemo za početak jednostavno smještajući oko i uho jedno do drugog, dok zapravo uho može biti uspoređeno s dijelom oka iza leće — unutarnjim i vitalnijim dijelom — dok ono što doseže više naprijed i više je mišićnog karaktera mora biti povezano s grlom. To naravno čini teoriju metamorfoze težom. Nema koristi od traženja metamorfoze na grube, vanjske načine. Morate moći vidjeti u unutarnje dinamičke osobine, jer one su stvarne.
Ako bi to ipak bilo tako, moji dragi prijatelji, mi više ne bi mogli shvatiti kao usporedno, bez dodatnih poteškoća, sve što se odvija u pojavi tona i zvuka s jedne strane i sa druge strane pojavu svijetla. Počevši s pogrešnom premisom da su oko i uho jednako čulni-organi, ne bi manje griješili u našem pristupu povezanim pojavama. Moje gledanje je u stvari fundamentalno različito od mojeg slušanja. Kada gledam, u mom oku se događa ista stvar kao kada slušam i govorim u isto vrijeme. Tu, u višoj oblasti, aktivnost koja se može usporediti samo s aktivnošću govora pridružuje se receptivnoj aktivnosti kao takvoj — percipiranju, primaju oka. Nećete stići nigdje u ovoj oblasti ukoliko ne razumijete što je stvarno. Jer kada jednom postanete svjesni da su u oku zavarene zajedno dvije stvari koje su dodijeljene naizgled posebnim organima tijela kod zvuka i slušanja, tada ćete shvatiti da u gledanju, u oku, imamo vrstu monologa, — kao kada razgovarate i sporazumijevate se sami sa sobom. Oko uvijek postupa kao što bi vi ako bi pažljivo slušali i svaki puta, da shvatite što ste čuli, najprije to glasno ponovite. Takva je aktivnost oka, — to je kao da ste nekog slušali i u isto vrijeme ponavljali ono što ste čuli, riječ po riječ. Druga osoba kaže, „on piše”, ali to vam nije dovoljno. Najprije glasno ponavljate, „on piše”, — tek tada je stvar potpuna. Tako je to s okom i pojavom svijetla. Ono što ulazi u našu svijest kao rezultat cijelog ovog kompleksa — naime preko činjenice da imamo vitalniji, unutarnji dio oka za početak — postaje puni doživljaj svijetla tek, u tome što to reproduciramo u dijelu oka koji odgovara grlu i leži dalje naprijed. Kada gledamo mi eterski pričamo sa sobom. Oko je angažirano u monologu, i pogrešno je usporediti rezultat tog monologa — u kojem je vlastita aktivnost ljudskog bića već sadržana — samo sa slušanjem, jer to je samo jedan faktor dualnog procesa.
Vjerujem, dragi prijatelji, ako sami to proradite da ćete dobiti zaista mnogo. Jer to će vam između ostalih stvari pokazati koliko je daleko materijalistička fizika zalutala i koliko nerealna postaje u njenom proučavanju svijeta, u tome što kreće uspoređujući ono što nije direktno usporedivo — oko i uho u ovom slučaju. Upravo ovaj čisto izvanjski način proučavanja — propustiti gledati i vidjeti što su ukupnosti a što nisu — ono je što odvodi od bilo kakvog duhovnog gledanja prirode. Promislite na primjer što Goethe čini u zaključku njegove Teorije boje, gdje u poglavlju „Etički-estetski učinci boje” on razvija duhovno logičko iz onog što je fizičko. To nikada nećete ako krenete od teorije boje moderne fizike.
Sada, priznajem da zvuk ili ton mogu pobuditi sumnje. Zar nije očito da se u vanjskom svijetu kada čujete zvuk događaju samo oscilacije? (Nekim sličnim riječima će to biti izjavljeno.) Međutim, upitajte sebe još jedno pitanje i zatim odlučite da li samo njegovo postavljanje daje odgovor. Možda je to kako slijedi? Recimo da imate kuglu ili zvono, puno zraka, snabdjeveno otvorom i sigurnosnim ventilom. Otvorite ventil, — neće se dogoditi ništa ako zrak unutra ima istu gustoću kao i vani. Ali ako je unutra vakuum, svašta će se dogoditi. Zrak izvana će zazviždati unutra i ispuniti prazan prostor. Hoćete li sada reći da je zrak koji kugla sada sadrži nastao pomoću onog što se događa unutar kugle? Ne. Reći ćete: Ovaj zrak je došao izvana, ali prazan prostor ga je — čisto da opišete pojavu kako je vidite — nekako usisao unutra.
Tako isto kada okrenemo disk i pušemo u rupe, stvorimo uvjete da se pojavi vrsta usisa, — to je pravi način za to opisati. Ton, zvuk koji će se pojaviti dok kako radim sirenu uzrokujem da zrak oscilira, — taj ton već postoji, jedino je izvan prostora. Još nije u prostoru. Uvjeti da uđe u prostor još nisu dani dok ih ne napravim, jednako kao što uvjeti da vanjski zrak uđe u kuglu nisu dani dok ih ja ne napravim. Vanjski zračni valovi mogu se usporediti s vakuumom unutar kugle, a ono što tada postaje čujno može se jedino usporediti s onim što prodire iz okolnog prostora u vakuum unutra kada su stvoreni uvjeti da se to dogodi. U biti zračni valovi nemaju više veze sa zvukom nego je, tamo gdje su ti valovi, proces usisa proizveden da izvuče zvuk iz njegove ne-prostorne oblasti u prostornu. Naravno vrsta zvuka, određeni ton koji je izvučen, promijenjen je vrstom zračnih valova, ali tako isto bi bio promijenjen s onim što se događa u ispražnjenoj kugli ako na otvoru s kojim će se povući zrak napravim posebno oblikovane kanale. Zrak bi tada bio raširen u unutarnjem prostoru duž određenih linija, kojih je slika tamo. Tako procesi zvuka ili tona imaju njihovu vanjsku sliku u promatranim procesima oscilacije.
Iz ovoga vidite, dragi prijatelji, da osnove prave znanosti fizike, kojoj težimo, nisu laki za shvatiti. Nikako nije dovoljno uvesti nekoliko matematičkih napomena o valnim kretanjima ili oscilacijama. Moramo imati veće zahtjeve na kvalitativni element u ljudskom razmišljanju. Ako takvi zahtjevi nisu ispunjeni, samo još jednom imamo sliku svijeta koja je obožavana od današnje fizike, i koja je prema stvarnosti ono što je lik od karbon papira prema živom čovjeku.