.- 1. Prvo predavanje, Stuttgart, 1. siječnja 1921.
Potreba da se reklasificiraju određena područja znanosti. Matematičko-mehanički prikaz astronomije. Kant, Du Bois-Reymond, Newton. Međusobno nerazumijevanje matematičara i liječnika. Goethe, Oken, Gegenbaur. Spajanje embriologije i astronomije preduvjet je za spajanje društvenih i prirodnih znanosti.
PREDGOVOR
S ovim radom u tisku se pojavljuje najbogatiji opsegom i zaista najopsežniji ciklus o prirodnoj znanosti održan od Rudolfa Steinera ispred učitelja Waldorfske škole. Ni u jednom drugom ciklusu nije veliki učitelj dao toliko mnogo o temeljima metode i toliko mnogo o tome što je potrebno za povezivanje pojedine znanosti s drugima kao u ovom “Astronomskom ciklusu”, kojem je u početnim riječima odmah dao naslov “Odnos različitih grana prirodne znanosti i astronomije”.
Prirodoznanstvenici, medicinski doktori, matematičari i astronomi su usmjereni prema načinima na koje će se prevladati odvajanje raznih domena. U isto vrijeme specijalistu su dane najznačajnije napomene, s kojima može reorganizirati svoju vlastitu sferu specijalnosti u smislu znanosti temeljene na duhovnom znanju. Nemjerljiv osjećaj odgovornosti i dužnosti je pobuđen ovim darom mudrosti; još i više kada njegov kreator više ne živi među nama fizički.
Kratko vrijeme prije smrti bio je u stanju prihvatiti studiju o ovom ciklusu od W. Kaiser-a (Astronomija u svijetlu duhovne znanosti: Objavljeno od Der Kommende Tag) ali ovaj, njegov vlastiti rad, možemo samo posvetiti njegovom vječnom duhu, koji ostaje ujedinjen sa cijelim njegovim radom kada je nastavljen u njegovom duhu.
Prije nego je tiskan, tekst rukopisnih zapisa je pažljivo revidiran. Moja srdačna zahvala za ovaj odgovoran zadatak ide Herr E. A. Stockmeyer-u iz Waldorfske škole u Stuttgartu za njegovu spremnu pomoć.
Za matematičku i astronomsku sekciju
E. VREEDE
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Moji dragi prijatelji!
Danas bih želio dati neke uvodne napomene na ono što vam želim predstaviti u narednim danima. Razlog za to je taj da bi od početka mogli znati svrhu ovih razgovora.
Sljedećih dana moj zadatak neće biti baviti se bilo kojom usko definiranom, posebnom granom znanosti, već dati razna šira gledišta, imajući na umu sasvim određeni cilj u donosu na znanost. Stoga bih želio ljude upozoriti da ovo ne opisuju kao ‘Astronomski ciklus’. Nije namjera da bude to. Već će se baviti nečime što osjećam da je posebno važno za nas da u ovo vrijeme razmatramo. Stoga sam mu dao naslov “Odnos raznih grana prirodne znanosti prema astronomiji”, i danas ću konkretno objasniti što namjeravam dajući ovaj naslov.
Činjenica je da će se za relativno kratko vrijeme mnogo toga morati promijeniti unutar onoga što nazivamo sfera znanosti, ako se neće ući u potpuno nazadovanje. Izvjesne grupe znanosti koje su sada sakupljene pod raznim naslovima i dano im je da se predstavljaju pod tim naslovima, u našim običnim školama, trebati će izaći s njihovih kolosijeka i biti klasificirane sa sasvim drugačijih aspekata. To će zahtijevati dalekosežno pregrupiranje naših znanosti. Sada upotrijebljeno grupiranje je potpuno neadekvatno za koncepciju svijeta temeljenu na stvarnosti, a ipak se naš moderni svijet tako čvrsto drži takve tradicionalne klasifikacije da su na toj osnovi birani kandidati koji će zauzeti profesionalne katedre na našim sveučilištima. Ljudi se većinom ograničavaju na dijeljenje postojećih, zaokruženih polja prirodne znanosti na još daljnje posebne grane, i onda gledaju na specijaliste ili stručnjake kako su nazvani. Ali u cijelom znanstvenom životu mora doći do promjene dolaskom sasvim različitih kategorija, unutar kojih će biti ujedinjeni, kao u potpuno novom polju znanosti, stvari s kojima se danas bavi zoologija ili psihologija, ili opet, recimo, teorija znanja. Drugi oblici znanstvene klasifikacije, često ekstremno apstraktni, moraju odumrijeti, i pojaviti se sasvim nove znanstvene kombinacije. To će se u početku susresti s velikim preprekama, jer su ljudi danas obučeni u specijaliziranim granama znanosti i za njih će biti teško da nađu pristup za ono što će hitno trebati da bi ostvarili kombiniranje znanstvenog materijala u skladu s realnošću.
Za dati to sažeto, mogao bih reći: Danas imamo znanost astronomije, fizike, kemije, filozofije, imamo znanost biologije, matematike, i tako dalje. Formirani su posebni ogranci, mogao bih reći, tako da razni specijalisti neće morati tako naporno raditi da bi postali dobro potkovani u njihovim predmetima. Ne treba im toliko mnogo u ovladavanju literaturom o kojoj se radi, koja, kao što znate, postoji u ogromnim količinama. Međutim raditi će se o stvaranju novih ogranaka koji će uključivati sasvim različite stvari, uključujući možda u isto vrijeme nešto od astronomije, nešto iz biologije, i tako dalje. Za to, preoblikovanje našeg cijelog znanstvenog života biti će naravno esencijalno. Stoga, ono što zovemo znanost duha, koja zaista cilja na to da bude univerzalne prirode, mora raditi upravo u tom smjeru. To da radi u tom smjeru mora učiniti svojim posebnim zadatkom. Jer sa starim grupiranjem jednostavno ne možemo dalje. Naša sveučilišta suočavaju se sa svijetom danas, moji dragi prijatelji, na način koji je uistinu sasvim otuđen od života. Ona daju matematičare, fiziologe, filozofe, ali ni jedni od njih nemaju nikakav stvarni odnos prema svijetu. Ne mogu ništa nego raditi u njihovim usko ograničenim sferama, postavljajući pred nas sliku svijeta koja sve više i više postaje apstraktna, sve manje i manje realistična.
Ovdje je naznačena promjena — duboka potreba našeg vremena — koju želim opravdati u ovim predavanjima. Želio bih da vidite kako će biti nemoguće nastaviti sa starim klasifikacijama neograničeno, i stoga želim pokazati kako druge grane najrazličitije znanosti, koje, u njihovom sadašnjem načinu tretiranja stvari, ne uzimaju u obzir astronomiju, imaju zaista nedvosmislene veze s astronomijom, odnosno, s pravim znanjem o univerzalnom prostoru. Izvjesne astronomske činjenice moraju se neizbježno uzeti u obzir i u drugim granama znanosti također, tako da možemo ovladati tim drugim poljima na način sukladan sa stvarnošću.
Zadatak ovih predavanja je stoga izgraditi most od različitih polja znanstvene misli do polja astronomije, da bi se astronomsko razumijevanje na pravi način pojavilo na raznim poljima znanosti.
Da ne bih bio pogrešno shvaćen, želio bih dati još jednu napomenu o metodi. Vidite, način predstavljanja znanstvenih činjenica kakav je danas uobičajen mora pretrpjeti značajnu promjenu, jer se zapravo javlja iz znanstvene strukture koja treba biti prevladana. Kada se danas upućuje na činjenice, koje leže nekako daleko od čovjekova razumijevanja, — daleko, samo zato jer se s njima uopće ne susreće u njegovom znanstvenom znanju, — uobičajeno je reći: “To je izjavljeno, ali nije dokazano”. Ipak u znanstvenom je radu često sasvim neizbježno da izjave moraju biti dane najprije čisto kao rezultati opservacije, a koje tek kasnije moraju biti verificirane dok se sve više činjenica dovodi da ih podrže. Tako bi bilo krivo pretpostaviti, na primjer, da baš na početku predavanja netko može upasti i reći, “To nije dokazano”. Biti će dokazano tijekom vremena, ali najprije mnogo toga treba biti predstavljeno jednostavno iz opservacije, tako da pravi koncept, prava ideja, može biti kreirana.
I tako vas molim da ova predavanja uzmete kao cjelinu, i da na zadnjim predavanjima potražite čisti dokaz mnogih stvari koje na prvim predavanjima izgledaju puke izjave. Tada će mnoge stvari biti verificirane s kojima ću na početku morati rukovati na takav način da evociraju nužne koncepte i ideje.
Astronomija kakvu danas poznajemo, čak uključujući domenu astrofizike, u osnovi je moderna kreacija. Prije vremena Kopernika ili Galilea ljudi su o astronomskim pojavama mislili na način koji se esencijalno razlikuje od načina na koji mi mislimo danas. Čak je iznimno teško naznačiti način na koji su ljudi o astronomiji još mislili u, recimo, 13-om ili 14-om stoljeću, jer je taj način mišljenja modernom čovjeku postao potpuno stran. Mi samo živimo u idejama koje su formirane od vremena Galilea, Keplera, Kopernika; i sa određenog stajališta to je savršeno u redu. To su ideje koje udaljene pojave univerzalnog prostora tretiraju, utoliko što se bave astronomijom, na matematički i mehanički način. Čovjek o tim pojavama misli u terminima matematike i mehanike. Pri promatranju pojava, ljudi njihove ideje temelje na onom što su stekli od apstraktne matematičke znanosti, ili apstraktne znanosti mehanike. Oni kalkuliraju udaljenosti, kretanja i sile. Ali kvalitativni pogled koji je još postojao u 13-om i 14-om stoljeću, koji je u zvijezdama razlikovao individualitete, individualnost Jupitera, Saturna ... to je za modernog čovjeka potpuno izgubljeno. Za sada neću kritizirati stvari, ali samo ću ukazati da je mehanički i matematički način tretiranja onog što zovemo domena astronomije postao ekskluzivan. Čak i ako se sa zvijezdama upoznamo na popularan način bez razumijevanja matematike ili mehanike, još uvijek ih nalazimo predstavljene, čak iako na laički način, potpuno u idejama prostora i vremena, matematičke i mehaničke vrste. Nikakve sumnje nema u umovima naših suvremenika — koji vjeruju da je njihova prosudba mjerodavna — da je to jedini način za motriti zvjezdana nebesa. Sve drugo, uvjereni su, bio bi čisti amaterizam.
Sada, ako se javi pitanje kako je zapravo došlo do toga da se taj pogled na zvjezdana nebesa pojavio u evoluciji civilizacije, odgovor onih koji moderni znanstveni način razmišljanja gledaju kao apsolutan, biti će različit od odgovora kojeg mi možemo dati. Oni koji današnju znanstvenu misao gledaju kao nešto apsolutno i istinito, reći će: Dakle, znate, među ranijem čovječanstvom još nije bilo nikakvih striktno znanstveno formiranih ideja; čovjek se prvo trebao izboriti za takve ideje, to jest, do matematičkog, mehaničkog načina gledanja na nebeske pojave univerzuma, kasnije čovječanstvo se probilo do striktno znanstvenog shvaćanja onog što zapravo odgovara stvarnosti.
To je odgovor koji mi ne možemo dati, moji dragi prijatelji. Moramo uzeti položaj sa stajališta evolucije čovječanstva, koja je tijekom njenog postojanja, uvela razne unutarnje snage u njenu svijest. Moramo sebi reći: Način promatranja nebeskih pojava koji je postojao među drevnim babiloncima, egipćanima, možda čak i indijskim narodom, bio je takav zbog konkretnog oblika koji je razvoj ljudskih duševnih snaga poprimio u onim vremenima. Te ljudske duševne snage morale su biti razvijene s istom unutarnjom nužnošću s kojom dijete između 10 i 15 godine mora razviti određene duševne snage, dok će u drugom periodu razvijati druge sposobnosti, koje ga vode do drugačijih zaključaka o svijetu. Zatim je došao ptolomejski sustav. To se pojavilo iz različitih duševnih snaga. Zatim naš kopernikanski sustav. To se opet pojavilo od drugih duševnih snaga. Kopernikanski sustav se nije pojavio jer se čovječanstvo srećom izborilo za objektivnost, dok su ranije svi bili djeca, već jer je čovječanstvo od sredine 15-og stoljeća trebalo upravo matematičke, mehaničke sposobnosti za svoj razvoj. Zato moderni čovjek vidi nebeske pojave u slici formiranoj od matematičkih, mehaničkih sposobnosti. I jednog će ih dana opet vidjeti na drugačiji način, kada u svom razvoju iz dubina duše zazvuče druge snage, — za svoje vlastito iscjeljenje i dobrobit. Dakle o čovječanstvu zavisi kakav oblik poprimaju koncepti svijeta. Ali to nije pitanje gledanja natrag s ponosom na ranija vremena kada su ljudi još biti “više djetinjasti”, i zatim misliti da smo se u moderna vremena konačno izborili za objektivno razumijevanje koje će sada izdržati sva buduća doba.
Postoji nešto što je postalo stvarna nužnost za kasnije čovječanstvo i obojilo je potrebe znanstvenog uma. To je ovo: Ljudi s jedne strane teže idejama koje su jasne i lako ih je kontrolirati — naime, matematičkim idejama, — a s druge strane teže a idejama kroz koje se mogu najsnažnije predati unutarnjoj prinudi. Moderan čovjek odmah postaje nesiguran i nervozan kada ne osjeća prisutnu snažnu unutarnju prisilu, na primjer, argumentom iz pitagorina teorema, već shvaća, recimo, da lik koji je nacrtan ne odlučuje za njega, već da mora razviti aktivnost duše i odlučiti za sebe. Tada odmah postaje nesiguran i nervozan i ne želi nastaviti liniju misli. Tako kaže: To nije egzaktna znanost; tu ulazi subjektivnost. Moderni čovjek je stvarno užasno pasivan; želio bih svuda biti vođen lancem nepogrešivih argumenata i zaključaka. Tu potrebu zadovoljava matematika, barem u većini slučajeva; a gdje to nije slučaj, gdje su ljudi umetnuli vlastito mišljenje u nedavnim vremenima, — dakle, moji dragi prijatelji, rezultati su u skladu! Ljudi još uvijek vjeruju da su egzaktni, dok smišljaju najnevjerojatnije ideje.
Tako u matematici i mehanici ljudi misle da su bili vođeni na uzici od koncepata koji su povezani kroz njihovu vlastitu inherentnu logiku. Tada osjećaju da imaju tlo pod nogama, ali u trenutku kada koraknu izvan oni ne žele ići dalje. Koncepti koji su lako shvatljivi na jednoj strani, i element unutarnje prisile na drugoj: to je ono što moderan čovjek treba za svoju "sigurnost”. U osnovi, na tom je temelju konkretan oblik koncepcije svijeta, dobiven od moderne znanosti astronomije, bio izgrađen. Sada ne govorim o pojedinim činjenicama, već samo o koncepciji svijeta kao cjelini.
Ovaj stav prema matematičkoj, mehaničkoj koncepciji svijeta toliko je prodro u svijest čovječanstva, moji dragi prijatelji, da su ljudi sve što se ne može tretirati na taj način počeli gledati kao više ili manje neznanstveno. Iz tog osjećaja proizlazi fraza kao što je ona od Kanta, koji je rekao: U svakoj domeni znanosti postoji samo onoliko prave znanosti koliko je u njoj matematike; zaista se teži aritmetiku ili geometriju uvesti u sve znanosti. Ali ta se ideja, kao što znamo, lomi kada promislimo koliko su daleko i najjednostavnije matematičke ideje za one, na primjer, koji studiraju medicinu. Naša sadašnja podjela znanosti studentu medicine ne daje praktički ništa putem matematičkih ideja.
I tako dolazi do toga da se u jednu ruku ono što se zove astronomsko znanje postavlja kao ideal. DuBois-Raymond je to definirao u njegovom obraćanju o granicama znanja o prirodi govoreći: Dokučiti istine u prirodi i zadovoljiti našu potrebu za kauzalnošću možemo samo onoliko koliko možemo primijeniti astronomsku vrstu znanja. Odnosno, nebeske pojave gledamo na takav način da na kartu neba crtamo zvijezde i kalkuliramo s materijalom koji nam je tamo dan. Možemo točno navesti: Tamo je zvijezda, ona na druge zvijezde vrši silu privlačenja. Počinjemo kalkulirati, imajući razne stvari, na koje su naše kalkulacije primijenjene, vidljive pred nama. To je ono što smo u prvom redu uveli u astronomiju. Sada promatramo, recimo, molekulu. Unutar kompleksne molekule imamo atome, koji jedan na drugog djeluju silom privlačenja, krećući se jedan oko drugog, — formirajući, takoreći, mali univerzum. Tu molekulu promatramo kao mali kozmički sustav i zadovoljni smo ako izgleda da se sve uklapa. Ali onda postoji velika razlika jer kada gledamo vani na zvjezdano nebo dani su nam svi detalji. Možemo se najviše pitati da li ih ispravno razumijemo, da li konačno, ne bi moglo biti nekog drugog objašnjenja od onog danog od Newtona. Imamo dane detalje i zatim nad njima ispletemo matematičku, mehaničku mrežu. Ta mreža misli je zapravo dodana datim činjenicama, ali sa znanstvenog gledišta ona zadovoljava potrebu modernog čovjeka. I sada nosimo sustav, kojeg smo prvo promislili i osmislili, u svijet molekula i atoma. Ovdje dodajemo u mislima ono što nam je u drugom slučaju dano. Ali zadovoljavamo našu takozvanu potrebu za kauzalnošću govoreći: Ono o čemu mislimo kao o najmanjoj čestici, kreće se na takav i takav način, i to objektivno odgovara onom što subjektivno doživljavamo kao svjetlost, zvuk, toplinu itd. Astronomski oblik znanja nosimo u svaku pojavu svijeta i tako zadovoljavamo naš zahtjev za kauzalnošću. Du-Bois Raymond je to izrazio sasvim otvoreno: “Kada se to ne može, uopće nema znanstvenog objašnjenja”.
Da, moji dragi prijatelji, ono što se ovdje tvrdi zapravo treba implicirati da ako smo, na primjer, željeli doći do racionalnog oblika terapije, odnosno, razumijevanja aktivnosti lijeka, da bismo u supstanci lijeka trebali moći slijediti atome kao što slijedimo kretanje Mjeseca, Sunca, planeta i zvijezda stajačica. Oni bi svi morali postati mali kozmički sustavi. Trebali bi moći izračunati kako bi ovaj ili onaj lijek djelovao. To je zapravo bio ideal nekih ljudi ne tako davno. Sada su odustali od takvih ideala. Takva ideja se urušava ne samo u odnosu na tako daleku sferu kao što je racionalna terapija, već i one koje leže više unutar dosega, jednostavno zato jer su naše znanosti danas ovako podijeljene. Vidite, moderni liječnik je obrazovan na takav način da iznimno malo ovladava čistom matematikom. Možda bi mogli s njim govoriti o potrebi za znanjem astronomije ali bilo bi beskorisno govoriti o uvođenju matematičkih ideja u njegovo polje rada. Ali kao što smo vidjeli, sve izvan matematike, mehanike i astronomije treba se opisati, prema modernom shvaćanju, kao neznanstveno u striktnom smislu riječi. Naravno to nije napravljeno. Ljudi te druge znanosti gledaju također kao egzaktne, ali to je veoma nedosljedno. To je, međutim, osobina sadašnjeg vremena da se uopće treba zahtijevati da sve bude shvaćeno po modelu matematičke astronomije.
Danas je teško na ozbiljan način govoriti ljudima o ovakvim stvarima; koliko je teško pokušat ću vam razjasniti pomoću primjera.
Znate naravno da je pitanje oblika ljudske lubanje igralo veliku ulogu u modernoj biologiji. Također sam o tome govorio mnogo puta tijekom naših antropozofskih predavanja. Goethe i Oken iznijeli su veličanstvene misli o pitanju kosti ljudske lubanje. Škola u Gegenbaueru je također izvršila klasično istraživanje o tome. Ali nešto što bi moglo zadovoljiti težnju za dubljim znanjem u tom smjeru u stvari danas ne postoji.
Ljudi raspravljaju, u kojoj je mjeri Goethe bio u pravu govoreći da su kosti lubanje preobraženi kralješci, kosti kralježnice. Ali danas je nemoguće doći do ikakvog stvarnog dubljeg pogleda na stvar, jer u krugovima gdje se te stvari raspravljaju to bi se jedva razumjelo, a gdje bi razumijevanje moglo nastupiti ove stvari se ne raspravljaju jer nisu od interesa. Vidite, danas je praktički nemoguće radu sasvim modernog liječnika pridružiti, rad sasvim modernog matematičara, — t.j., onog tko je majstor više matematike, — i čovjeka koji bi ih obojicu razumio dovoljno dobro. To troje ljudi bi jedva razumjelo jedan drugog. Onaj koji bi sjedio u sredini, shvaćajući pomalo obojicu, mogao bi u slučaju krajnje nužde govoriti malo s matematičarom a također i s liječnikom. Ali matematičar i liječnik ne bi mogli razumjeti jedan drugog o važnim pitanjima, jer ono što bi liječnik morao reći o njima ne bi zanimalo matematičara, a ono što bi matematičar morao reći — ili rekao, ako bi uopće našao riječi, — ne bi bilo shvaćeno od liječnika, kojem bi nedostajala nužna matematička pozadina. To je ono što bi se dogodilo u pokušaju rješavanja problema koji sam upravo stavio pred vas. Ljudi zamišljaju: Ako su kosti lubanje preobraženi kralježak, tada bi morali moći doći direktno, kroz transformaciju koju je moguće prikazati prostorno, od kralješka do lubanje. Proširiti ideju još dalje na kosti udova, na osnovu prihvaćenih pretpostavki, ne bi dolazilo u pitanje. Moderni matematičar bi mogao, iz njegovih matematičkih proučavanja, formirati ideju o tome što to stvarno znači kada preokrenem rukavicu, kada ono iznutra okrenem vani. Treba imati na umu izvjesno matematičko rukovanje procesom s kojim je ono što je ranije bilo vani okrenuto unutra, a ono što je bilo unutra okrenuto je vani. To ću skicirati (Slika 1) — nekakvu strukturu koja je prvo bijela vani a crvena iznutra. Tretirat ćemo ovu strukturu kao što smo rukavicu, tako da je sada crvena vani a bijela unutra (Slika 2).
Ali idemo dalje, moji dragi prijatelji, i predstavimo sebi da imamo nešto obdareno vlastitom silom koja ne pušta da bude preokrenuto na tako jednostavan način kao rukavica koja još izgleda kao rukavica nakon što je preokrenuta. Recimo da preokrenemo nešto što ima drugačija naprezanja sila na vanjskoj površini od onih na unutarnjoj. Tada ćemo naći da se jednostavno preko inverzije javlja sasvim nova forma. Forma može izgledati ovako prije nego smo je preokrenuli (Slika 1): preokrenemo je i sada različite sile dolaze u razmatranje na crvenoj površini i na bijeloj, tako da možda, čisto preko inverzije, pojavljuje se ova forma (Slika 3). Ovakva forma se mogla pojaviti samo u procesu inverzije. Kada je crvena strana okrenuta iznutra, ostaju dominantne one sile koje se razvijaju različito kada je okrenuta prema vani. I tako je s bijelom stranom; samo okrenuta prema unutra može razviti sebi svojstvene sile.
Naravno da je sasvim razumljivo dati matematičku prezentaciju o ovakvoj temi, ali ljudi su ovih dana sasvim neskloni da na stvarnost primjene ono do čega se na taj način stiglo konceptualno. Međutim, u trenutku kada to naučimo primijeniti na stvarnost, u našim dugim kostima ili cjevastim kostima (to jest, u kostima udova) postajemo sposobni vidjeti, formu koja, kada je invertirana, postaje naše kosti lubanje! Na crtežu, neka unutrašnjost kosti, sve do srži, bude oslikana crveno, vani bijelo (Slika 4). Izvjesne forme i sile, koje se naravno može istražiti, okrenute su prema unutra, a ono što vidimo kada od duge kosti odvučemo mišić okrenuto je prema vani. Ali sada zamislite te šuplje kosti preokrenute prema istom principu koji sam vam upravo dao, u kojem su i drugi uvjeti pritiska i naprezanja uvedeni u igru;
tada lako možete dobiti ovu formu (Slika 5). Sada unutra ima bijelu, a ono što sam oslikao crvenom dolazi vani. To je u stvari odnos kosti lubanje prema kosti uda, i u sredini leži tipična kost leđa — kralježak kralježnice. Cjevastu kost morate okrenuti naopačke kao rukavicu u skladu sa silama koje u njoj prebivaju; tada dobijete kost lubanje. Preobrazba kostiju udova u kosti lubanje shvatiti će se tek kada imamo na umu proces inverzije, ili ‘preokretanje’. Važna stvar za shvatiti je da je ono što je u kostima udova okrenuto vani, u lubanji okrenuto unutra. Kosti lubanje okrenute prema vlastitom svijetu u unutrašnjosti lubanje. To je jedan svijet. Kost lubanje je orijentirana prema unutarnjem svijetu, baš kao što je kost uda orijentirana vani, prema vanjskom svijetu. U slučaju kostiju to se može jasno vidjeti. Nadalje, ljudski organizam kao cjelina je tako organiziran da s jedne strane ima organizaciju lubanje, a s druge organizaciju udova, organizacija lubanje je orijentirana unutra, organizacija udova prema vani. Lubanja sadrži unutarnji svijet, čovjek udova vanjski svijet, a između to dvoje je vrsta sustava ravnoteže koji čuva ritam.
Moji dragi prijatelji, uzmite bilo koju literaturu s teorijom funkcija, ili, recimo, ne-euklidovom geometrijom, i vidite kako je izneseno bezbroj svakakvih ideja da bi se otišlo izvan obične geometrijske koncepcije o trodimenzionalnom prostoru; — da bi se proširila domena — proširio koncept geometrije. Vidjeti ćete kakva je marljivost i genijalnost uposlena. Ali pretpostavimo da ste postali ekspert u matematici, koji dobro zna teoriju funkcija i shvaća sve što se danas može shvatiti o ne-euklidovskoj geometriji. Sada bih želio postaviti pitanje u vezi mnogo toga što teži u tom smjeru (Oprostite mi što izgleda da ih se ne cijeni visoko, govoreći o ovim stvarima u tako trivijalnim pojmovima. A ipak moram tako, i molim publiku, posebno uvježbane matematičare, da upotrijebe umove i vide ima li istine u ovom što kažem.) Pitanje bi se moglo postaviti ovako: Kakva je korist od ovog predenja čisto matematičkih misli? Što to za mene vrijedi, takoreći, u funtama, šilinzima i penijima? Nitko nije zainteresiran u sferama u kojima bi možda mogao naći konkretnu primjenu. Ipak ako bi na strukturu ljudskog organizma primijenili sve što je promišljeno u ne-euklidovskoj geometriji, onda bi bili u oblasti stvarnosti, i primjenjivali nemjerljivo vrijedne ideje na stvarnost, ne samo lutali u čistim špekulacijama. Da je matematičar tako obučen da također bude zainteresiran za ono što je stvarno, — u izgledu srca, na primjer, tako da može stvoriti ideju kako kroz matematički proces može preokrenuti srce iznutra prema van, i kako bi tako proizašla cijela ljudska forma, — ako bi bio podučen da svoju matematiku koristi u stvarnom životu, tada bi mogao raditi u oblasti stvarnosti. Tada bi u jednu ruku bilo nemoguće imati obučenog matematičara, nezainteresiranog za ono što uče liječnici, a u drugu, liječnika, koji ne razumije ništa kako matematičar — premda u čisto apstraktnom elementu — može promijeniti i preobraziti forme. To je situacija koju moramo promijeniti. Ako ne, naše znanosti će propadati. One postaju otuđene jedna od druge; ljudi više ne razumiju jezik drugih.
Kako će se dakle znanost transformirati u socijalnu znanost, kao što se implicira u svemu što ću vam govoriti na ovim predavanjima? Znanost koja vodi preko u socijalnu znanost još ne postoji.
S jedne strane imamo astronomiju, koja sve više teži biti zaodjevena u matematičke oblike misli. Postala je toliko velika u njenoj sadašnjoj formi upravo zato jer je to čisto matematička i mehanička znanost. Ali postoji još jedna grana znanosti koja stoji, takoreći, na suprotnom polu od astronomije, i koju se ne može proučavati u njenoj stvarnoj prirodi bez astronomije. Međutim, nemoguće je, kakva je znanost danas, izgraditi most između astronomije i tog drugog pola znanosti, naime, embriologije. Stvarnost proučava samo onaj, koji s jedne strane proučava zvjezdana neba i s druge strane razvoj ljudskog embrija. Kako se ljudski embrio općenito danas proučava? Dakle, izjavljeno je: Ljudski embrio javlja se iz interakcije dvije stanice, spolne stanice ili ganete, muške i ženske. Te stanice razvijaju se u roditeljskom organizmu na takav način da steknu izvjesno stanje nezavisnosti ćelije prije nego može doći do interakcije. Tada one predstavljaju izvjestan ugovor, jedna stanica, muška, priziva nove i različite mogućnosti razvoja u drugoj, ženskoj. Postavljeno je pitanje: Što je stanica? Kao što znate, od oko sredine 19-og stoljeća, biologija je uvelike bila izgrađena na teoriji stanica. Stanica je opisana kao veća ili manja, sferica, koja se sastoji od supstanci sličnih bjelančevini ili proteinu. U sebi ima jezgru nekako drugačije strukture i oko cjeline je stanična opna. Kao takva, ona je gradbena osnova za sve što se javlja putem živih organizama. Spolne stanice su slične prirode ali su formirane različito ovisno o tome da li su muške ili ženske, i od takvih stanica je izgrađen svaki složeniji organizam.
Ali sada, što se zapravo mislilo kada je kazano da organizam sebe izgrađuje iz tih stanica? Ideja je da su uzete u te stanice supstance koje su inače u prirodi i da više ne rade na sasvim isti način kao ranije. Ako su kisik, dušik ili ugljik sadržani u stanicama, ugljik, na primjer, nema isti učinak na neku drugu supstancu vani, kakav bi imao ranije; takva moć direktnog utjecaja je za njega izgubljena. Uzet je u organizam stanice i tamo može djelovati samo onako kako uvjeti u stanici dopuštaju. Odnosno, utjecaj je izvršen ne toliko mnogo od ugljika, već od stanice, koja koristi posebna svojstva ugljika, pripajajući izvjesnu količinu njega u sebe. Na primjer, ono što čovjek ima unutar njega u formi metala — željeza na primjer — djeluje samo na zaobilazan način, preko stanice. Stanica je građevna osnova. Tako u proučavanju organizma, sve je praćeno do stanice. Razmatrajući najprije samo glavninu stanice, bez jezgre i opne, razlikujemo dva dijela: transparentni dio sastavljen od ovog fluida, i drugi dio koji čini neku vrstu okvira. Opisujući shematski, možemo reći da postoji okvir stanice, i to je ugrađeno, takoreći, u drugu supstancu koja je, za razliku od okvira, sasvim ne uobličena. (Slika 6)
Dakle o stanici moramo razmišljati kao da se sastoji od mase koja ostaje fluidna i ne uobličena i okvira koji poprima mnoštvo različitih oblika. Zatim je to proučavano. Metoda proučavanja stanica na ovaj način je prilično usavršena; izvjesni dijelovi stanice mog biti umrljani bojom, drugi ne primaju mrlju. Tako s karminom ili šafranom, ili koji god materijal za bojanje da je korišten, možemo istaknuti oblik stanice i tako steći određene ideje o njenoj unutarnjoj strukturi. Zamjećujemo, na primjer, kako se unutarnja struktura mijenja kada je ženska spolna stanica učinjena plodnom. Pratimo različite stupnjeve u kojima se unutarnja struktura stanice mijenja; kako se dijeli; i kako se dijelovi pripajaju jedni drugima, stanica na stanicu, tako da cjelina postaje složena struktura. Sve je to proučavano. Ali nikom ne dolazi da pita: S čime je cijeli život u stanici povezan? Što se stvarno događa? Nikome ne dolazi da to pita.
Ono što se događa u stanici treba shvatiti, moji dragi prijatelji, na sljedeći način, — iako zasigurno, to je još prilično apstraktan način. Imamo stanicu. Za sada je razmotrimo u njenom najuobičajenijem obliku, naime sferičnom obliku. Taj sferičan oblik je dijelom određen rijetkom fluidnom supstancom, i unutar njega ograđen je delikatan okvir. Ali što je sferičan oblik? Rijetka fluidna masa je za sada prepuštena potpuno sebi i stoga se ponaša prema impulsima koje prima iz okruženja. Što ona čini? Dakle, moji dragi prijatelji, ona zrcali univerzum oko nje! Uzima oblik sfere jer u minijaturi zrcali cijeli kozmos, koji mi zaista predstavljamo sebi idealno kao sferu. Svaka stanica u njenom sferičnom obliku nije ništa manje nego slika oblika cijelog univerzuma. I okvir iznutra, svaka linija oblika, uvjetovana je njenim odnosom prema strukturi cijelog kozmosa. Da se za početak izrazim apstraktno, promislite o sferi univerzuma s njenim zamišljenim granicama (Slika 7). U njoj, ovdje imate planet, i ovdje planet (a,a1). Oni djeluju na takav način da vrše utjecaj jedan na drugog u smjeru linije koja ih spaja. Ovdje (m) recimo — dijagramski, naravno, — formirana je stanica; njene konture zrcale sferu. Ovdje, unutar okvira ima čvrsti dio zbog djelovanja jednog planeta na drugi. I recimo da je ovdje bila još jedna konstelacija planeta, koji djeluju jedan na drugog duž linije koja ih povezuje (b,b1).
A ovdje bi opet mogao biti još jedan planet (c), bez drugog odgovarajućeg; — on baca cijelu konstrukciju, koja bi inače mogla biti pravokutna, van oblika, i struktura poprima nekako drugačiji oblik. I tako u cijeloj formaciji okvira stanice imate refleksiju odnosa koji postoje u planetarnom sustavu, — sveukupno u cijelom zvjezdanom sustavu. Možete sasvim konkretno ući u formaciju stanice i do razumijevanja tog konkretnog oblika doći ćete samo ako u stanici vidite sliku cijelog kozmosa.
A sada uzmite žensko jajašce, i predstavite sebi da je to jajašce kozmičke snage dovelo u izvjesnu unutarnju ravnotežu. One su dobile oblik u okviru stanice, i na neki način miruju unutar nje, podržane od ženskog organizma kao cjeline. Zatim dolazi utjecaj muške spolne stanice. To makrokozmičke snage nije dovelo u mirovanje, već djeluje u smislu veoma specijalizirane sile. To je kao da muška spolna stanica djeluje upravo duž ove linije sile (naznačeno od Dr. Steinera na ploči) na žensko jajašce koje je došlo u stanje mirovanja. Stanica, koja je slika cijelog kozmosa, time je izazvana da se odrekne svog mikrokozmičkog oblika još jednom izmijenjenim djelovanjem sila. Najprije, u ženskom jajašcu, makrokozmos dolazi u mirovanje u mirnoj slici. Zatim je preko muške spolne ćelije ženska istrgnuta iz svog stanja mirovanja, i opet povučena u oblast specijalizirane aktivnosti i dovedena u kretanje. Prije se povukla u mirujuću formu slike kozmosa, ali je forma opet povučena u kretanje od muških snaga koje su, takoreći, slike pokreta. Preko njih su ženske snage, koje su slike forme kozmosa i došle su u mirovanje, izvučene iz tog stanja mirovanja i ravnoteže.
Ovdje možemo imati neku ideju, sa aspekta astronomije, o formiranju i oblikovanju nečega što je sićušno i stanično. Embriologija se uopće ne može proučavati bez astronomije, jer ono što embriologija ima za pokazati samo je drugi pol onog što je viđeno u astronomiji. Moramo, nekako, u jednu ruku slijediti zvjezdana nebesa, gledajući kako ona otkrivaju uzastopne stupnjeve, i zatim moramo slijediti proces razvoja oplođene stanice. To dvoje spada skupa, jedno je samo slika drugog. Ako ništa ne razumijete od astronomije, nikada nećete shvatiti sile koje su na djelu u embriologiji, i ako ništa ne razumijete od embriologije, nikada nećete razumjeti značenje aktivnosti s kojima se astronomija mora baviti. Jer te aktivnosti se u minijaturi javljaju u procesima embriologije.
Razumljivo je da mora biti formirana znanost, u kojoj su, s jedne strane, kalkulirani i opisivani astronomski događaji, a s druge strane sve što njima pripada u embriologiji, što je samo drugi aspekt iste stvari.
Sada pogledajte situaciju kakva je danas: naći ćete embriologiju da se studira zasebno. Gledalo bi se kao ludilo ako bi od modernog embriologa zahtijevali da proučava astronomiju da bi razumio pojave u vlastitoj sferi rada. A ipak bi trebalo biti tako. Zato je potpuno pregrupiranje znanosti nužno. Biti će nemoguće postati pravi embriolog bez proučavanja astronomije. Više neće biti moguće obučavati specijaliste koji samo skreću pogled i njihove teleskope na zvijezde, jer proučavati zvijezde na takav način nema daljnjeg značenja ukoliko se ne zna da je iz velikog univerzuma oblikovano sićušno i mikroskopsko.
Sve ovo, — što je sasvim stvarno i konkretno, — u znanstvenim je krugovima promijenjeno u krajnju apstrakciju. Stvarnost je reći: Moramo težiti za astronomskim znanjem u teoriji stanica, posebno u embriologiji. Ako je DuBois-Raymond rekao da se detaljne astronomske činjenice trebaju primijeniti na teoriju stanica, onda je govorio iz sfere stvarnosti. Ali ono što je želio ne odgovara stvarnosti, naime da nešto promišljeno i smišljeno — atomi i molekule — treba ispitati s astronomskom preciznošću. Želio je da astronomska vrsta matematičke misli, koja je dodana svijetu zvijezda, bude opet tražena u molekuli.
Dakle vidite, na jednoj strani leži stvarnost: kretanje, aktivne snage zvijezda i razvoj embrija u kojem živi, u svoj stvarnosti, ono što živi u zvjezdanim nebesima. Tamo leži stvarnost i tamo je moramo tražiti. Na drugoj strani leži apstrakcija. Matematičar, mehaničar, kalkulira kretanje i sile nebeskih tijela i zatim izmišlja molekularnu strukturu na koju će primijeniti ovu vrstu astronomskog znanja. Tu je on povučen iz života, živeći u čistim apstrakcijama.
To su stvari o kojima moramo promišljati, prisjećajući se da moramo obnoviti, s punom sviješću, nešto što je u izvjesnom smislu bilo prisutno u ranija vremena. Gledajući natrag na egipatske misterije, nalazimo astronomska promatranja kakva su se tada radila. Ta promatranja, moji dragi prijatelji, nisu korištena samo za kalkuliranje kada će se dogoditi pomrčina Sunca ili Mjeseca, već radije da stignu do onoga do čega treba doći u socijalnoj evoluciji. Ljudi su bili vođeni onim što su vidjeli u nebesima, do onog što treba reći ljudima, kakve instrukcije treba dati, tako da razvoj cijelog socijalnog života ima pravi smjer. S astronomijom i sociologijom se bavilo kao s jednim. Mi također, premda na drugačiji način nego Egipćani, moramo opet naučiti kako povezati ono što se događa u socijalnom životu s pojavama velikog univerzuma. Mi ne razumijemo do čega je došlo sredinom 15-og stoljeća, ako događaje tog vremena ne možemo povezati s pojavama koje su tada prevladavale u univerzumu. To je kao da slijepac govori o bojama, govoriti o promjenama u civiliziranom svijetu sredinom 15-og stoljeća bez da se sve ovo uzme u obzir.
Znanost duha je već početna točka. Ali nećemo uspjeti u spajanju složenih domena sociologije — socijalne znanosti — s promatranjima prirodnih pojava, ukoliko prije ne započnemo povezujući astronomiju s embriologijom, povezujući činjenice embrija s astronomskim pojavama.