.- 2. Drugo predavanje, Stuttgart, 2. siječnja 1921.
Veza koja nedostaje između astronomije i embriologije. Goetheove „Izreke u prozi“. O metodičkom pristupu u ovom tečaju. Ispravnost kaldejske znanosti kalendara. Tycho Brahe. Kopernik i planetarne petlje.
Treći Kopernikov zakon i njegovo uklanjanje danas. Nostalgija. Formiranje čovjeka iz cijelog svemira.
Moji dragi prijatelji,
Jučer sam pokazao vezu između dvije grane znanosti koje su prema našim modernim idejama široko razdvojene. Nastojao sam pokazati da znanost astronomije treba dati neke točke znanja koje zatim treba uključiti u sasvim različitu granu znanja, iz koje je proučavanje i metoda astronomije danas potpuno isključena. U stvari, nastojao sam pokazati da astronomija mora biti povezana s embriologijom. Nemoguće je razumjeti pojavu razvoja stanice, posebno spolne stanice, bez da pozovemo u pomoć realitete astronomije, koje naizgled leže daleko od embriologije.
Naglasio sam da mora doći do pregrupiranja znanosti, jer čovjek koji se danas u nečemu specijalizira nalazi sebe ograničenog podjelom znanosti. On nema mogućnosti primijeniti njegovo specijalizirano znanje i iskustvo na sfere koje mu mogu biti pri ruci ali koje će mu biti predstavljene sa određenih aspekata, nedovoljno da mu daju puno razumijevanje njihove pune važnosti. Ako je istina, kao što će se pokazati na ovim predavanjima, da uzastopne stupnjeve ljudskog embrijskog razvoja možemo razumjeti samo kada razumijemo njihovog dvojnika, pojave nebesa; ako je to činjenica — a pokazati će se da je tako — tada na embriologiji ne možemo raditi bez da radimo na astronomiji. Niti se možemo baviti astronomijom bez da dovedemo novo svijetlo činjenicama embriologije. U astronomiji proučavamo nešto što svoju najvažniju aktivnost otkriva u razvoju ljudskog embrija. Kako ćemo, dakle, objasniti značenje i razloge astronomskih činjenica, ako u nekakvu vezu s tim činjenicama dovedemo samu oblast u kojoj su to značenje i razlozi otkriveni?
Vidite kako je nužno doći do razborite koncepcije svijeta, iz kaosa u kojem smo danas u sferi znanosti. Međutim, ako netko prihvaća samo ono što je danas pomodno, biti će jako teško shvatiti nešto kao što je ono što sam rekao jučer. Jer evolucija našeg vremena je dovela do toga da su astronomske činjenice shvaćene samo kroz matematiku i mehaniku, dok su embriološke činjenice zabilježene na takav način da je pri bavljenju s njima odbačeno sve što je prirode matematike ili mehanike. Najviše, čak i ako je matematičko-mehaničko dovedeno u neku vezu s embriologijom, to je napravljeno na sasvim vanjski način, bez razmatranja gdje leži porijeklo onoga što se, u razvoju embrija, može zaista izraziti matematičkim i mehaničkim pojmovima.
Sada samo trebam ukazati na izreku Goethea, izjavljenu iz izvjesnog osjećaja — ‘osjećajno znanje’ mogao bih to nazvati — a ukazujući na nešto od iznimnog značaja. (O tome možete čitati u Goetheovim “Izrekama u prozi”, i u komentaru kojeg sam dodao pri objavljivanju Kurschner-ova izdanja od Deutsche National-Literatur, gdje sam o tom pasusu govorio detaljno.) Goethe tamo kaže: Ljudi o prirodnim pojavama razmišljaju toliko odvojeno od čovjeka da teže da sve više zanemare ljudsko biće u njihovom proučavanju pojava prirode. On je, baš naprotiv, vjerovao da prirodne pojave otkrivaju svoje pravo značenje samo kada se na njih gleda u punoj povezanosti s čovjekom — s cijelom organizacijom čovjeka. Govoreći to, Goethe je ukazao na metodu istraživanja koja je skoro anatemizirana ovih dana. Ljudi danas traže 'objektivno' razumijevanje prirode kroz istraživanje koje je potpuno odvojeno od ljudskog bića. To je posebno primjetno u znanosti kao što je astronomija, gdje se uopće ne uzima u obzir ljudsko biće. Upravo suprotno, ljudi su ponosni što su očito ‘objektivne’ činjenice pokazale da je čovjek samo zrnce prašine na Zemlji koje je nekako sjedinjeno s planetom, krećući se najprije oko Sunca i zatim, na ovaj ili onaj način, krećući se sa Suncem u svemiru. Oni su ponosni da ne treba obraćati pažnju na to ‘zrnce prašine’ koje luta okolo Zemljom, — da u razmatranju velikih nebeskih pojava treba obraćati pažnju samo na ono što je izvan ljudskog bića.
Sada je pitanje, može li se takvom metodom doći do bilo kakvih rezultata.
Želio bih još jednom skrenuti pažnju, moji dragi prijatelji, na put kojeg se moramo držati na ovim predavanjima. Ono što ćete naći kao dokaz pojaviti će se tek u tijeku daljnjih predavanja. Danas dosta toga moramo uzeti jednostavno iz opservacije da bi stvorili izvjesne preliminarne ideje. Moramo najprije izgraditi izvjesne nužne koncepte; tek kasnije ćemo moći prijeći na verifikaciju tih koncepata.
Iz kojeg izvora, dakle, možemo steći stvarnu percepciju nebeskih pojava samo preko matematike koju na njih primjenjujemo? Tijek razvoja ljudskog znanja može otkriti — ako se ne zauzme ponosan položaj razmišljanja kako smo ‘divno napredni’ mi danas i kako je sve prije bilo djetinjasto — tijek ljudskog razvoja može nas naučiti kako se prevladavajuće gledište može promijeniti.
S određenih aspekata može se imati veliko poštovanje za provedena nebeska promatranja, na primjer, od starih Kaldejaca. Drevni Kaldejci su napravili veoma točna promatranja koja se tiču ljudskog računanja vremena s nebeskim pojavama. Imali su visoko razvijenu ‘znanost-kalendara’. Mnogo toga što nam se danas čini očigledno zaista datira natrag do Kaldejaca. Ipak su Kaldejci bili zadovoljni s matematičkom slikom nebesa koja je Zemlju prikazala više-manje kao ravnu ploču, s šupljom hemisferom nebeskog svoda zasvođenog iznad, za njega pričvršćenim zvijezdama stajaćicama, i planetima koji se kreću preko njega. (Među planete također su uključili Sunce.) Svoje izračune su radili s ovom slikom u pozadini. Njihovi proračuni su uglavnom bili ispravni, unatoč tome što su temeljeni na slici koju znanost danas može opisati jedino kao fundamentalno pogrešnu, kao nešto ‘djetinjasto’.
Znanost, ili točnije, znanstvena tendencija i usmjerenje, je zatim evoluiralo. Postojao je stupanj kada su ljudi predstavljali da Zemlja stoji mirno, ali da se Venera i Merkur kreću oko Sunca. Sunce je predstavljalo središnju točku, takoreći, za kretanje Venere i Merkura, dok su se drugi planeti — Mars, Jupiter i Saturn — kretali oko Zemlje. Poslije toga, ljudi su napredovali do toga da prave da se Mars, Jupiter i Saturn također okreću oko Sunca, dok je Zemlja još uvijek trebala stajati mirno, dok se Sunce zajedno s okolnim planetima kao i zvjezdana nebesa okretalo oko Zemlje. To je još bilo temeljno gledanje Tycho Brahe-a, dok je njegov suvremenik Kopernik utemeljio drugačiji koncept, naime, da se Sunce treba gledati kao da stoji mirno a da Zemlju treba uračunati među planete koji se okreću oko Sunca. Slijedeći blizu jedan drugog u vrijeme Kopernika su postojala dva stajališta, jedno koje je postojalo u drevnom Egiptu, o nepokretnoj Zemlji s drugim planetima koji kruže oko Sunca, koje je još predstavljao Tycho Brahe; drugo, koncept Kopernika, koji je radikalno razbio ideju o središtu koordinata u središtu Zemlje, i premjestio ga u središte Sunca. Jer zapravo cijela izmjena napravljena od Kopernika je ništa drugo nego ovo, — početak koordinata je iz središta Zemlje premješten u središte Sunca.
Što je zapravo bio problem Kopernika? Njegov problem je bio, kako na jednostavne linije i krivulje svesti ta složena vidljiva kretanja planeta — jer tako izgledaju promatrana sa Zemlje. Kada su planeti promotreni sa Zemlje, njihovo kretanje se može opisati samo raznim zaobljenim linijama, kao što su ove (Slika 1). Dakle, uzimajući središte Zemlje kao središte koordinata nužno je planetarna kretanja zasnivati na svakakvim složenim krivuljama. Kopernik je rekao, u suštini: ‘kao pokus, središte cijelog koordinatnog sustava smjestiti ću u središte Sunca’. Zatim su složene planetarne krivulje svedene na jednostavna kružna kretanja, ili kako je navedeno kasnije, na elipse. Cijela stvar je bila puka konstrukcija svjetskog sustava koji je ciljao da putanje planeta može predstaviti najjednostavnijim mogućim krivuljama.
Slika 1
Sada, danas imamo izvanrednu činjenicu, moji dragi prijatelji. Ovaj kopernikanski sustav, kada je upotrijebljen čisto matematički, daje nužne proračune koji se tiču promotrenih pojava isto kao i, i ništa bolje od, bilo kojeg ranijeg sustava. Eklipse Sunca i Mjeseca mogu se izračunati s drevnim kaldejskim sustavom, s egipatskim, s tychonijanskim i s kopernikanskim. Vanjske pojave na nebesima, utoliko što se odnose na mehaniku ili matematiku, tako se mogu predvidjeti. Jedan sustav je jednako pogodan kao i drugi. Stvar je da se samo najjednostavnije misaone slike javljaju s kopernikanskim sustavom. Ali čudna stvar je da u praktičnoj astronomiji, proračuni nisu napravljeni s kopernikanskim sustavom. Dosta zanimljivo, u praktičnoj astronomiji, — da bi dobili ono što je potrebno za kalendar, — korišten je sustav Tycho Brahe-a! To pokazuje kako malo zaista fundamentalnog, kako malo esencijalne prirode stvari, dolazi u pitanje kada je univerzum tako predstavljen u čisto matematičkim krivuljama ili u pogledu mehaničkih sila.
Sada postoji još jedna izvanredna činjenica na koju ću danas samo ukazati, tako da se razumijemo u vezi cilja ovih predavanja. O tome ću dalje govoriti na sljedećim predavanjima. Kopernik je u svojim raspravama temeljio njegov kozmički sustav na tri aksioma. Prvi je da se Zemlja rotira oko vlastite sjever-jug osi u 24 sata. Drugo načelo na kojem Kopernik temelji njegovu sliku nebesa je da se Zemlja kreće oko Sunca. U njenoj revoluciji oko Sunca sama Zemlja, naravno, također se okreće na određeni način. Ova rotacija, međutim, ne javlja se oko osi Zemlje sjever-jug, koja uvijek pokazuje na sjeverni pol, već oko osi ekliptike, koja je, kao što znamo, pod kutom na zemljinu vlastitu os. Stoga Zemlja ide kroz rotaciju tijekom 24-satnog dana oko vlastite sjever-jug osi, i zatim, utoliko što izvršava približno 365 takvih rotacija u godini, postoji dodana još jedna rotacija, godišnja rotacija, ako zanemarimo revoluciju oko Sunca. Zemlja se, tada, ako se uvijek tako rotira, ponaša kao Mjesec dok se vrti oko Zemlje, uvijek okrećući istu stranu prema nama. Zemlja to također čini, utoliko što se okreće oko Sunca, ali ne na istoj osi kao što je ona na kojoj se vrti za dnevni obrtaj. Okreće se kroz taj 'godišnji dan' na drugoj osi; to je pridodano kretanje, pored onog koje se odvija u 24-satnom danu.
Kopernikovo treće načelo je da ne samo da se odvija takva revolucija Zemlje oko osi sjever-jug, već da još postoji i treća revolucija koja se javlja kao retrogradno kretanje osi sjever-jug oko osi ekliptike. Time je, u izvjesnom smislu, revolucija oko osi ekliptike poništena. Zbog ove treće revolucije os Zemlje stalno pokazuje na sjeverni nebeski pol (Sjevernjaču). Dok bi, zahvaljujući kruženju oko Sunca, zemljina os trebala opisati krug, ili elipsu, oko pola ekliptike, njena vlastita revolucija, koja uzima suprotni smjer (svaki puta kada Zemlja produži malo dalje njena os rotira unatrag), čini da stalno pokazuje na sjeverni pol. Kopernik je usvojio ovo treće načelo, naime: Do kontinuiranog pokazivanja zemljine osi na pol dolazi jer, vlastitom rotacijom — vrsta ‘naginjanja’ (?) — poništava drugu revoluciju. Ova potonja stoga nema učinka tijekom godine, jer je konstantno anulirana.
U modernoj astronomiji, onakvoj kakva je utemeljena na kopernikanskom sustavu, došlo je do toga da su prva dva aksioma prihvaćena a treći je ignoriran. Ovaj treći aksiom je lagano gurnut po strani govoreći da su zvijezde toliko daleko da os Zemlje, ostajući paralelna sebi, praktički uvijek pokazuje na istu točku. Tako je pretpostavljeno da os Zemlje sjever-jug, u njenoj revoluciji, uvijek ostaje paralelna sebi. To Kopernik nije pretpostavljao; baš nasuprot tome, pretpostavio je vječno okretanje osi Zemlje. Moderna astronomija stoga nije stvarno temeljena na kopernikanskom sustavu, ali prihvaća prva dva aksioma jer su prikladni a odbacuje treći, koji tako ostaje izgubljen u vrludanju da nije nužno pretpostaviti da se sama zemljina os mora kretati da bi zadržala to da pokazuje na istu točku nebesa, već da je to mjesto toliko udaljeno da čak i ako bi se os kretala paralelno sebi da bi još uvijek pokazivala na isto mjesto. Svatko može vidjeti da je to vrludanje. Danas dakle imamo ‘kopernikanski sustav’ iz kojeg je zapravo najvažniji element odbačen.
Razvoj moderne astronomije je predstavljen na takav način da nitko ne primjećuje da nedostaje važan element. Ipak je samo na ovaj način moguće sve opisati tako valjano: “Ovdje je Sunce, Zemlja ide okolo po elipsi sa Suncem u jednom žarištu”. (Slika 2)
Slika 2
Kako je vrijeme prolazilo nije više bilo moguće držati se početne točke kopernikanske teorije, naime da Sunce miruje. Sada je kretanje pripisano Suncu, za koje je kazano da se kreće naprijed zajedno sa cijelom elipsom, stalno stvarajući nove elipse, takoreći (Slika 3). Postalo je neophodno uvesti sunčevo vlastito kretanje, i to je jednostavno napravljeno dodajući nešto novo slici kakva je bila ranije. Tako se došlo do matematičkog opisa koji je doduše zgodan, ali malo se pitalo da li je to mogućnost ili stvarnost. Samo je zbog prividnog kretanja zvijezda kretanje Zemlje izvedeno tom metodom. Kao što ćemo uskoro vidjeti, od velikog je značenja da li se pretpostavlja ili ne kretanje — kojeg zaista treba pretpostaviti — naime spomenuto ‘naginjanje’ (?) zemljine osi, stalno anulirajući godišnju rotaciju. Rezultanta kretanja je, konačno, dobivena zbrajanjem nekoliko kretanja. Ako je jedno izostavljeno, cjelina više nije ispravna. Tako cijela teorija da se Zemlja kreće oko Sunca po elipsi dolazi u pitanje.
Slika 3
Vidite, čisto iz ovih povijesnih činjenica, danas u astronomiji postoje goruća pitanja, premda je to naizgled najviše egzaktna znanost pošto je matematička. Javlja se pitanje: Zašto živimo u takvoj neizvjesnosti u vezi s stvarnom astronomskom znanosti? Zatim moramo dalje pitati, okrećući pitanje u drugom smjeru: Možemo li doći do ikakve stvarne izvjesnosti preko čisto matematičkog pristupa? Samo razmislite da razmatrajući stvar matematički mi promatranje podižemo iz sfere vanjske stvarnosti. Matematika je nešto što izvire iz našeg unutarnjeg bića; u matematici mi se podižemo iz vanjske stvarnosti. Stoga treba biti shvaćeno od samog početka da ako vanjskoj stvarnosti pristupamo s metodom istraživanja koja sebe podiže iz stvarnosti, tada možemo, po svoj prilici, stići tek do nečeg relativnog.
Za početak, samo iznosim izvjesna opća razmatranja. Uskoro ćemo doći do stvarnosti. Stvar je u tome da razmatrajući stvari čisto s matematičkog stajališta, čovjek ne smješta stvarnost u svoje misli s dovoljnom energijom, da bi ispravno pristupio pojavama vanjskog svijeta. To, zaista, zahtijeva da se nebeske pojave dovedu bliže čovjeku; ne smije ih se gledati kao sasvim odvojene od čovjeka, već moraju biti dovedene u vezu s čovjekom. To je samo jedan konkretan primjer udruživanja nebeskih pojava s ljudskim bićem, kada sam rekao da moramo vidjeti što se odvija vani u svijetu zvijezda u njegovoj refleksiji u procesu embrija. Ali najprije pogledajmo na stvar nekako općenito. Upitajmo se da li možemo možda naći drugi pristup nebeskim pojavama osim čisto matematičkog.
Nebeske pojave zaista možemo dovesti, u njihovoj vezi sa zemaljskim životom, nešto bliže čovjeku na čisto kvalitativni način. Nećemo zazirati od toga da danas formiramo osnovu s naizgled elementarnim idejama, upravo onima koje su isključene iz temelja moderne astronomije. Postaviti ćemo sljedeće pitanje: Kako čovjekov život na Zemlji izgleda, u odnosu na astronomiju? Vanjske pojave koje okružuju čovjeka možemo motriti s tri različita gledišta. Možemo ih motriti sa stajališta onog što ću nazvati solarnim životom, životom Sunca; lunarnim životom; i zemaljskim životom.
Najprije razmotrimo na sasvim popularan, čak i elementaran način kako te tri domene igraju oko čovjeka i utječu na čovjeka. Jasno je da na Zemlji postoji nešto što potpuno zavisi od života Sunca, uključujući također onaj aspekt sunčeva života kojeg ćemo morati potražiti u sunčevu kretanju ili stanju mirovanja, i tako dalje. Kvantitativan aspekt ćemo ostaviti po strani i danas samo razmotriti kvalitativni. Pokušajmo razjasniti kako, na primjer, vegetacija u bilo kojoj oblasti zavisi o solarnom životu. Ovdje se samo moramo prisjetiti onog što je dobro poznato s obzirom na vegetaciju, naime, razlike kod vegetacije u proljeće, ljeti, u jesen i zimi; moći ćemo reći da u samoj vegetaciji vidimo otisak solarnog života. U danim oblastima Zemlja se otvara onome što je izvan nje u nebeskom prostoru, i to se otkriva u razvijanju vegetativnog života. Ako bi se Zemlja opet zatvorila solarnom životu, vegetacija se povlači.
Postoji, međutim, uzajamno djelovanje aktivnosti između zemaljskog i solarnog života. Postoji razlika u solarnom životu prema varijacijama zemaljskih uvjeta. Moramo ovdje sakupiti sasvim elementarne činjenice i vidjeti ćete kako će nas one voditi dalje. Uzmite, na primjer, Egipat i Peru, dvije oblasti u tropskoj zoni. — Egipat, niska ravnica, Peru visoravan, i usporedite vegetaciju. Vidjeti ćete kako zemaljski element, u ovom slučaju jednostavno udaljenost od središta Zemlje, igra svoju ulogu u sprezi sa solarnim životom. Trebate samo proučiti vegetaciju nad Zemljom, gledajući Zemlju, ne samo kao mineralnu već da isto tako sjedinjava biljnu prirodu, i u slici vegetacije imate početnu točku za razumijevanje veze zemaljskog s nebeskim. Međutim vezu percipiramo najkonkretnije kada usmjerimo našu pažnju na čovječanstvo.
Imamo, u prvom redu, dvije suprotnosti na Zemlji: polarnu i tropsku. Polarni i tropski oblik polariteta, i rezultat te polarnosti se jasno pokazuje u ljudskom životu.
Zar nije tako da polarne oblasti dovode u čovjeku stanje uma i duha koje je više-manje stanje apatije: Oštri kontrast duge zime i dugog ljeta koji su gotovo kao dugi dan i duga noć, u ljudima proizvodi izvjesnu apatiju; to je kao da ga okolnosti u kojima čovjek živi čine apatičnim. U tropima, čovjek također živi u oblasti koja ga čini apatičnim. Ali apatija polarne oblasti je temeljena na rijetkoj vanjskoj vegetaciji — rijetkoj i oskudnoj na osobit način čak i gdje je u nekoj mjeri razvijena. Tropska apatija ljudi je uzrokovana bogatom, bujnom vegetacijom. Uspoređujući ove dvije slike okruženja može se reći da je apatija koja pogađa čovjeka u polarnim oblastima različita od one koja ga pogađa u tropskim oblastima. Apatičan je u obje oblasti, ali apatija ima različite uzroke. U umjerenoj zoni leži ravnoteža. Tu su ljudske sposobnosti razvijene u određenoj ravnoteži.
Nitko neće dvojiti da to ima veze sa solarnim životom. Ali kakva je veza: (Ja ću, kao što sam rekao, najprije napraviti nekoliko napomena temeljenih na opservaciji i na taj način doći do esencijalnih koncepata.) Idući do korijena stvari, nalazimo da u životu oko polova postoji veoma snažno djelovanje sunčevih snaga na čovjeka. U tim oblastima Zemlja se želi povući od života Sunca; ne pušta da njena aktivnost odozdo izbija gore u vegetaciju. Međutim ljudsko biće je u tim krajevima izloženo pravom životu Sunca (ne smijete život Sunca tražiti u pukoj toplini). Da je to tako, svjedoči sama vegetacija.
Imamo, dakle, prevagu solarnog utjecaja u polarnim zonama. Kakva vrsta života prevladava u tropskim? Tamo je to telurijski, zemaljski život. To izbija u vegetaciju, čineći je bogatom i izdašnom. To također lišava čovjeka uravnoteženog razvoja njegovih sposobnosti, ali uzroci na sjeveru i u tropima dolaze iz različitih smjerova. U polarnim oblastima sunčeva svjetlost suzbija čovjekov unutarnji razvoj. U tropima, ono što izbija iz Zemlje suzbija njegovu unutarnju snagu. Mi dakle vidimo izvjesnu polarnost, polaritet pokazan u prevazi života Sunca oko polova, i zemaljskog života u tropskim oblastima — u susjedstvu ekvatora.
Ako promotrimo čovjeka i imamo na umu ljudsku formu, možemo reći slijedeće. (Molim da odmah ne prigovarate ako zvuči paradoksalno, već malo pričekajte. Ljudsku formu ćemo uzimati ozbiljno.) Glava, dio ljudske forme koji u vanjskoj konfiguraciji kopira univerzalni prostor — naime sferu, sferični oblik univerzuma kao cjeline — glava je od života u polarnim oblastima izložena onom što dolazi iz kozmosa izvan Zemlje. U tropima, metabolički sustav u njegovoj vezi s udovima je izložen životu Zemlje kao takvom.
Dolazimo do posebne veze, vidite, ljudske glave s kozmičkim životom izvan Zemlje i ljudskog metaboličkog i sustava udova sa životom Zemlje. Čovjek je tako smješten u univerzumu da je s kozmičkim okruženjem Zemlje više koordiniran u njegovoj glavi, njegovom sustavu nervnih osjetila, a s životom Zemlje u njegovom metaboličkom sustavu. A u umjerenim zonama morati ćemo potražiti vrstu stalnog harmoniziranja između sustava glave i metaboličkog sustava. U umjerenim zonama je prvenstveno razvoj ritmičkog sustava u čovjeku.
Dakle vidite da postoji izvjesna veza u tom tročlanstvu čovjeka između — nerva i osjetilnog sustava, ritmičkog sustava, metaboličkog sustava — i vanjskog svijeta. Sustav glave je više povezan s cijelim kozmosom, ritmički sustav je ravnoteža između kozmosa i zemaljskog svijeta, a metabolički sustav je povezan sa samom Zemljom. Zatim moramo uzeti još jedan pokazatelj, koji pokazuje na djelovanje solarnog života na čovječanstvo u različitom smjeru.
Veza solarnog života s životom ljudi koju smo upravo razmatrali može biti povezana samo s uzajamnim djelovanjem zemaljskog i izvanzemaljskog u tijeku godine. Ali ustvari, u tijeku dana također smo povezani s vrstom ponavljanja, jednako kao i u godišnjem tijeku. Godišnji tijek je određen odnosom Sunca i Zemlje, a tako je i dnevni tijek. Jezikom čisto matematičke astronomije govorimo o dnevnoj rotaciji Zemlje oko svoje osi, i o revoluciji Zemlje oko Sunca u tijeku godine. Ali tada se ograničavamo na veoma jednostavne aspekte. Tada nema opravdanosti pretpostavljati da zaista počinjemo od odgovarajućih premisa, dajući adekvatnu osnovu za naše istraživanje. Prisjetimo se svega što smo razmatrali s obzirom na godišnji tijek. Neću reći ‘revolucija Zemlje oko Sunca’, već tijek godine s njegovim izmjenjivim uvjetima. To mora biti povezano s trostrukim bićem čovjeka. Pošto se kroz zemaljske uvjete on drugačije izražava u tropima, umjerenim zonama i na polovima, taj godišnji tijek na neki način mora biti povezan s cjelokupnom formacijom čovjeka — s odnosima tri člana trostrukog čovjeka. Kada to uzmemo u obzir, stječemo širu osnovu s koje ćemo se uputiti i možda stići do nečeg posve drugačijeg od onog gdje stižemo kada samo mjerimo kutove koje jedan smjer teleskopa ima prema drugom. To je stvar nalaženja šireg osnova da bi mogli prosuditi činjenice.
Govoreći o dnevnom tijeku, u astronomskom smislu govorimo o rotaciji Zemlje oko njene osi. Ali tu se otkriva nešto sasvim drugo. Tu se otkriva dalekosežna nezavisnost ljudi od tog dnevnog tijeka. Zavisnost ljudi o godišnjem ritmu, naime o onome što je povezano s godišnjim tijekom, oblikovanje ljudske forme u raznim oblastima Zemlje, pokazuje nam veliku zavisnost ljudi o solarnom životu, — o promjenama koje se javljaju na Zemlji kao posljedica solarnog života. Dnevni tijek to pokazuje daleko manje. Istina, dosta toga zanimljivog će također biti otkriveno u vezi s dnevnim tijekom, ali gledajući život čovječanstva u cjelini relativno je beznačajan. Razlike se javljaju kod individualnih ljudskih bića. Goethe, kojeg se u određenom smislu može gledati kao normalnog čovjeka, osjećao se najbolje produktivan u jutro; Schiller noću. To ukazuje na činjenicu da dnevni ritam ima određeni utjecaj na suptilnije dijelove ljudske prirode. Čovjek koji ima osjećaja za ovakve stvari, reći će nam da je u svom životu sreo mnogo osoba koje su mu potvrdile da su njihove zaista važne misli bile razrađene u sumrak, odnosno, u umjerenom periodu svakodnevnog ritma, ne u podne niti u ponoć, već u umjereno vrijeme dana. Međutim, činjenica je da je čovjek na neki način nezavisan od dnevnog kursa Sunca. Još moramo ući u značaj te nezavisnosti i pokazati na koji način izvjesna zavisnost ipak postoji.
Drugi element je lunarni život, život koji je povezan s Mjesecom. Možda dobar dio onog što je rečeno o ovoj temi tijekom ljudske evolucije danas izgleda kao fantastična besmislica. Ali ovako ili onako vidimo da je život Zemlje kao takav, na primjer u pojavi plime i oseke, sasvim očito povezan s kretanjem Mjeseca. Ne smije se ni previdjeti da žensko funkcioniranje, premda se vremenski ne podudara s fazama Mjeseca, s njima se podudara u periodičnosti, i da se stoga nešto što se esencijalno tiče ljudske evolucije pokazuje kao zavisno u vremenu i trajanju o fazama Mjeseca. To je kao da je ovaj proces ženskog funkcioniranja podignut izvan općeg tijeka prirode, ali je ostao prava slika procesa prirode; izvršen je u istom periodu vremena kao i odgovarajuća prirodna pojava.
Jednako se ne smije previdjeti — jedino što ljudi ne rade racionalne, točne opservacije tih stvari ako se od njih okrenu na samom početku — jednako se ne smije previdjeti da je ustvari, da je čovjekov život fantazije i mašte iznimno povezan s fazama Mjeseca. Ako bi netko vodio kalendarski zapis o rastu i opadanju njegovog života imaginacije, primijetio bi koliko mnogo ima veze s mjesečevim fazama. Činjenicu da život Mjeseca, lunarni život, ima utjecaja na izvjesne niže organe trebalo bi proučavati kod pojave mjesečara. Kod mjesečara, može se proučiti zanimljive pojave; pojave koje su prekrivene normalnim ljudskim životom, ali su prisutne u dubinama ljudske prirode i u njihovoj ukupnosti ukazuju na činjenicu da je lunarni život jednako mnogo povezan s ritmičkim sustavom čovjeka koliko je solarni život s njegovim nervnim i osjetilnim sustavom.
Ovo daje neku vrstu križanja utjecaja. Vidjeli smo kako solarni život, u njegovom uzajamnom djelovanju sa snagama Zemlje, radi na ritmičkom sustavu u umjerenim zonama. Križajući se s tim utjecajem, sada imamo direktan utjecaj lunarnog života na ritmički sustav.
Kada sada gledamo telurijski, život Zemlje kao takav, ne smijemo zanemariti domenu u kojoj se osjeća zemaljski utjecaj; premda, sigurno, to se obično ne uzima u obzir. Molim da usmjerite pažnju na pojavu kao što je nostalgija. Teško je doći do neke jasne ideje o nostalgiji. Bez sumnje se može objasniti sa stajališta navike, običaja, i tako dalje. Ali molim da primijetite da se stvarni fiziološki učinci mogu proizvesti sasvim kao rezultat ove takozvane nostalgije. Nostalgija može ići toliko daleko da učini čovjeka bolesnim. Može se izraziti u pojavama kao što je astma. Proučite složenost pojave nostalgije s njenim posljedicama, asmatičkim stanjima i općenito lošim zdravljem, vrstom iznurenosti, i moguće je doći do sljedećeg zaključka. Vidi se da osjećaj nostalgije u konačnici rezultira od promjene metabolizma — cijelog metaboličkog sustava. Nostalgija je refleksija u svijesti promjene u metabolizmu — promjene u potpunosti zbog čovjekova premještanja od jednog mjesta, s njegovim telurijskim utjecajima odozdo, na drugo mjesto, na koje odozdo dolaze drugačiji utjecaji. Molim da ovo uzmete i u vezi s drugim stvarima koje, nažalost, znanost u pravilu ostavlja nerazmotrenim.
Goethe je, rekao sam, osjećao najveću inspiraciju za poeziju, za pisanje njegovih djela ujutro. Međutim ako je trebao stimulans, uzeo je stimulans koji po svojoj prirodi najmanje zahvaća metabolički sustav, samo uzburkava preko ritmičkog sustava, naime vino. Goethe je kao stimulans uzimao vino. U tom pogledu je bio, zaista, potpuno čovjek Sunca; pustio je da utjecaj solarnog života djeluje na njega. Kod Schillera ili Byrona bilo je obrnuto. Schiller je radije pisao poeziju kada je Sunce zašlo, odnosno kada je solarni život jedva više bio aktivan. I stimulirao se nečim što potpuno zahvati metabolički sustav — s toplim punčem. Učinak je bio sasvim različit od onog kojeg je Goethe dobio s vinom. Djelovao je u cijelom metabolizmu. Preko metabolizma Zemlja djeluje na čovjeka; tako možemo reći da je Schiller u osnovi bio telurijski — čovjek Zemlje. Čovjek Zemlje radi više preko emocija i onog što pripada volji; čovjek Sunca radije kroz mir i kontemplaciju. Za one ljude dakle, koji nisu mogli izdržati solarni element, već su jedino voljeli telurijski, samo ono što je od Zemlje, Goethe je sve više postajao “hladna književna sijeda brada” kako su ga zvali u Weimaru — “hladna, književna sijeda brada s dvostrukim podbratkom”. To je bio naziv koji je Goetheu često davan u Weimaru u 19-om stoljeću.
Sada bih želio da primijetite nešto različito. Promotrili smo kako je čovjek postavljen u univerzalne veze Zemlje, Sunca, Mjeseca: Sunce više djeluje na nervni i osjetilni sustav; Mjesec više djeluje na ritmički sustav; Zemlja, utoliko što čovjeku daje od svoje supstance za prehranu i čini supstancu direktno aktivnu u njemu, djeluje na metabolički sustav, djeluje telurijski. U čovjeku vidimo nešto kroz što možda možemo naći početnu točku za objašnjenje nebesa kakva postoje izvan čovjeka, na širim osnovama nego samo kroz mjerenje kutova teleskopom i tako dalje.
Posebno je to tako ako idemo još dalje, ako sada razmotrimo prirodu izvan čovjeka, — ali je tako razmotrimo da u njoj vidimo više od pukog spiska vanjskih podataka. Pogledajte metamorfozu insekata. U tijeku godine to je potpuna refleksija vanjskog solarnog života. Rekao bih da kod čovjeka naša istraživanja moramo napraviti više u unutarnjem biću da bi slijedili što je u njemu solarno, lunarno i telurijsko, dok kod života insekta s njegovim metamorfozama, vidimo direktno tijek godine izražen u uzastopnim formama koje insekt poprima. Sada možemo sebi reći: Možda ne bi trebali nastaviti samo kvantitativno, već također uzeti u obzir kvalitativne utiske koje takve pojave ostavljaju na nas. Zašto uvijek samo pitati kako pojava vanjskog univerzuma izgleda u objektivu teleskopa? Zašto ne upitati kakav je odnos dan, ne samo od objektiva teleskopa, već od insekta? Kako ljudska priroda reagira? Da li nam je nešto otkriveno kroz ljudsku prirodu u vezi nebeskih pojava? Zar na taj način nismo vođeni do širih temelja, čineći nemogućim da s jedne strane, teoretski, trebamo biti kopernikanci kada svijet želimo objasniti filozofski, dok s druge strane koristimo tychonijanski sustav kao osnovu za naš proračun kalendara itd., kao što praktična astronomija još radi do danas. Ili da smo kopernikanci, ali ostavljamo po strani najvažniji dio njegove teorije, naime njegov treći aksiom. Zar ne možemo prevladati neizvjesnost koja stvara goruće probleme čak i u najtemeljnijim oblastima astronomije danas, radeći na široj osnovi — radeći i u toj sferi također od kvantitativnog do kvalitativnog?
Jučer sam nastojao ukazati na vezu nebeskog s pojavama embrija; danas, vezu s potpuno razvijenim čovjekom. Ovdje imate naznaku prema nužnom pregrupiranju znanosti. Sada uzmite još jednu stvar na koju sam također referirao tijekom današnjih napomena. Naznačio sam vezu ljudskog metabolizma sa zemaljskim životom. Kod čovjeka imamo sposobnosti osjetilne percepcije posredstvom živaca i osjetilnog sustava, povezanog kao cjelina s solarnim i kozmičkim životom. Imamo ritmički sustav povezan s onim što leži između nebesa i Zemlje. Imamo metabolizam posebno povezan sa Zemljom, tako da bi kontemplirajući metaboličkog čovjeka morali se moći približiti pravoj esenciji telurijskog. Ali što radimo danas ako želimo pristupiti telurijskoj oblasti? Ponašamo se uobičajeno, i stvari istražujemo izvana. Ali stvari imaju također i unutarnju stranu! Da li će je možda pokazati u pravom obliku kada prolaze kroz ljudsko biće?
Danas je postalo ideal gledati odnos supstanci sasvim odvojeno od čovjeka i tu ostati; pokusima u kemijskim laboratorijima promatrati recipročno djelovanje supstanci da bi došli do njihove prirode. Ali ako supstance otkrivaju njihovu prirodu tek unutar ljudskog bića, tada bi kemiju morali prakticirati na takav način da dosegne čovjeka. Zatim bi morali formirati vezu između prave kemije i procesa koje je pretrpjela materija unutar čovjeka, baš kao što vidimo vezu između astronomije i embriologije, ili između astronomije i cjelokupnog ljudskog oblika — trostrukog bića čovjeka. Stoga stvari djeluju jedna na drugu. Do stvarnog života dolazimo tek kada ih percipiramo u njihovom međusobnom prožimanju.
S druge strane, utoliko što Zemlja lebdi u kozmičkom prostoru, morati ćemo vidjeti vezu između telurijske i zvjezdane oblasti.
Sada smo vidjeli vezu između astronomije i supstanci Zemlje; također između Zemlje i ljudskog metabolizma; i opet direktan utjecaj solarnih i nebeskih događaja na samog čovjeka. Kod čovjeka imamo vrstu susretanja onog što dolazi direktno od nebesa i onog što dolazi preko zemaljske supstance. Zemaljske supstance rade u ljudskom metabolizmu, dok nebeski utjecaji rade direktno na čovjeku kao cjelini. U čovjeku se susreću direktni utjecaji za koje smo zaduženi solarnim životom, i oni utjecaji koji su, prelazeći indirektno preko Zemlje, zbog Zemlje pretrpjeli promjenu. Dakle možemo reći: Unutrašnjost ljudskog bića postati će objašnjiva čak i u fizičkom, anatomskom smislu kao rezultanta kozmičkih utjecaja koji dolaze direktno od univerzuma izvan Zemlje, i kozmičkih utjecaja koji su najprije prošli kroz zemaljski proces. Oni zajedno utječu u čovjeka (Slika 4).
Slika 4
Vidite kako, kontemplirajući čovjeka u njegovoj ukupnosti, cijeli univerzum se zbližava. Za pravo znanje o čovjeku, to je bitno percipirati.
Do čega je dakle dovela znanstvena specijalizacija? Odvukla nas je od stvarnosti u čisto apstraktnu sferu. Unatoč njenoj 'egzaktnosti', astronomija — da bi proračunala kalendar — ne može si pomoći koristeći u praksi nešto drugo od onog što stoji u teoriji. A onda ipak, kopernikanska kakva je u teoriji, odbacuje ono što je za Kopernika bilo od velike važnosti, naime treći aksiom. U svakoj točci se uvlači neizvjesnost. Ove moderne linije istraživanja ne vode do onog što je najbitnije os svega, — percipirati kako je čovjek formiran iz cijelog univerzuma.