.- 17. Sedamnaesto predavanje, Stuttgart, 17. siječnja 1921.
Lemniskate u ravnini i lemniskacije rotacije. Promjena metabolizma tijekom spavanja i buđenja kao reagens za kretanje Zemlje i Sunca. Ležišta kretanja za unutarnje i vanjske planete. Besselove jednadžbe.
Moji dragi prijatelji,
Smijem li najprije uputiti na stvar odakle bi u buduće mogli nastati nesporazumi ako bi neki od vas dalje razmišljali na linijama na koje smo ukazivali.[radi se o osvrtu na primjedbu nekog od prisutnih, nap.pr.]
Ovo je esencijalno: morate zamisliti ravninu na kojoj crtam lemniskatu (Slika 1) kao da se rotira oko osi lemniskate, t.j. oko linije koja spaja dva žarišta, — zovite je kako hoćete. Stoga ću morati nacrtati lemniskatu u prostoru. Ovo (Slika 1) je njena projekcija. Takav je crtež lemniskate koju morate imati na umu s obzirom na sve što sam govorio, — tako na primjer kada slijedite koštani sustav ili nervni sustav kod čovjeka. Čak se i cirkulacija krvi može slijediti na ovaj način. Morate zamisliti to sve, ne u ravnini već u prostoru. Lik osmice — lemniskata — stoga je legitiman, ali kao što sam rekao ranije, zaista imate posla s geometrijskim likovima rotacije. Ovo također čini osnovu onog što sam upravo govorio. Forme naše unutarnje organizacije, u sustavu nerva i osjetila i u sustavu metabolizma i udova, uzajamno su povezane na principu lemniskate rotacije.
Slika 1
Kriterij za prava prostorna gibanja naše Zemlje bili smo primorani tražiti u promjenama koje se odvijaju u samom čovjeku. Mi ljudska bića smo, konačno, na neki način prostorno ujedinjeni sa Zemljom. Dok god samo gledamo na kretanja od izvana — dakle, kao što sam rekao ranije, nikada nećemo doći izvan relativnosti kretanja. Međutim ako mi sami sudjelujemo u kretanjima i radeći tako opažamo interne promjene u tijelu koje se kreće, tada u tim unutarnjim promjenama možemo, takoreći, čitati kretanja i znati da su ona stvarna. To je ono što je bitno.
Ukazali smo na to da u procesima ljudskog metabolizma imamo unutarnji kriterij čovjekova namjernog kretanja, gdje se može reći da on pokreće svoje središte gravitacije paralelno s površinom Zemlje. Zatim postoje procesi vrlo slični ovim metaboličkim procesima, koji prate naše namjerne pokrete. Oni nam daju kriterij pravog gibanja koje nesumnjivo opisujemo u kozmičkom prostoru zajedno sa Zemljom. Ukazao sam na pojavljivanje umora koje se javlja tijekom dana — t.j. dok Sunce mijenja svoj položaj na nebesima. To možemo formulirati ovako: — ono što se odvija između glave i ostatka čovjeka u okomitom smjeru kada je čovjek uspravan, odvija se u smjeru paralelnom s površinom Zemlje — odnosno, u smjeru karakterističnom za životinjsku kralježnicu — kada čovjek spava. Uspoređujući ljudski metabolizam kod spavanja i budnosti, zaista imamo vrstu reagensa za odnose kretanja Sunca i Zemlje.
Odatle možemo sada prijeći na druga carstva prirode. Vidimo biljku, koja održava radijalan smjer, — isti smjer koji i mi ljudska bića imamo u budnom životu. Međutim mora nam biti jasno, uspoređujući naš vlastiti okomiti smjer s onim od biljnog rasta, da je nedopustivo o njima misliti s istim znakom. To dvoje moramo dati suprotan znak. Mnogi su uvjerljivi razlozi da to napravimo: da čovjekovu okomitom smjeru damo suprotni znak od onog od biljnog rasta. Ukazati ću samo na jedan takav razlog, spomenut ranije. Proces biljnog rasta, kulminirajući u organskom taloženju ugljika je, takoreći, otkazan kod čovjeka: on mora, takoreći, biti odbijen. Upravo stvari koju biljka konsolidira u sebi, čovjek se mora riješiti. Ova i druga razmatranja su za nas obvezujuća, ako postavimo smjer biljnog rasta iz godine u godinu, onoliko koliko mi rastemo. Stoga on predstavlja, proces u nama, sličan onom u biljci. Otuda, moji dragi prijatelji, naš put ispravno nalazimo samo ako razmišljamo ovako: biljka raste radijalno prema gore od Zemlje, sve do u kozmički prostor. Sebe moramo zamisliti na drugačiji način. Postoji naš fizički vidljivi rast, ali moramo razmišljati o nečem nad-fizičkom, nevidljivom, da raste dolje da se susretne — raste u nas takoreći, odozgo prema dolje. U tome moramo tražiti razumijevanje ljudske forme — njenog okomitog smjera. Moramo zamisliti da dok čovjek bez sumnje raste prema gore, vrsta nevidljive biljne formacije raste dolje njemu ususret. To je biljna forma razvijajući svoje korijenje gore prema glavi sa cvjetovima prema dolje. To je negativni proces biljnog formiranja, suprotan procesu formiranja čovjeka. U tom smislu moramo prepoznati, koja kretanja su slične vrste. Kao što se biljka udaljava od Zemlje, tako moramo zamisliti tog nad-fizičkog biljnog-čovjeka kako raste unutra iz kozmičkog prostora, čak i od Sunca, prema središtu Zemlje. To je dakle ono što imamo. (Opet kažem, mogu dati samo opće smjerove: moći ćete ih slijediti u svjetlu empirijskih pojava) U onom što vidimo ovdje (Slika 2) kao liniju sličnog smjera — liniju rasta, ali u jednom slučaju težeći pozitivno prema vani, u drugome negativno natrag i prema dolje — u tome moramo tražiti spajajuću liniju Zemlje i Sunca. O tome ne možete misliti ni na koji drugi način. Štoviše, zamisliti to ovako je relativno jednostavno, čak i trivijalno. Upravo u toj liniji percipirati ćete liniju kretanja i Zemlje i Sunca. Linije kretanja i Zemlje i Sunca treba potražiti u liniji koja spaja to dvoje. Nadalje, linija će se uvijek pokazati kao okomita u odnosu na površinu Zemlje.
Slika 2
Ono što sam ovdje iznosio stvarno bi trebalo biti tema mnogih predavanja. Međutim još vam želim dati nešto značajnije takoreći, da se s time uhvatite. Želim vas voditi do opipljivijih rezultata, premda bi oni morali slijediti prilično naglo na više metodičkim razmatranjima koje smo do sada provodili.
Bili smo dovedeni da shvatimo da Zemlju i Sunce treba promišljati kao da se na neki način kreću u istoj orbiti a ipak nekako suprotno jedno drugom. Dobiti ćete značajniju liniju o tome što to znači ako se sjetite što je rečeno jučer. Konstitucija Sunca, rekao sam — sa solarnom jezgrom i zatim fotosferom, atmosferom, kromosferom i koronom — ne može se zamisliti ni na koji način osim ovoga: dok su na Zemlji krateri formirani s potiskom i kretanjima prema vani, i prema tome razmišljamo o procesima koji djeluju od iznutra prema vani (u osnovi isto vrijedi čak i za plimu i oseku); nasuprot tome kod Sunca moramo ići od izvana prema unutra. Sunce otpušta svoje tokove i struje iz okružujuće periferije prema unutrašnjosti, prema solarnoj jezgri. Stoga u određenom smislu, ono što se odvija u sunčevu okruženju mi vidimo kao što bi trebali vidjeti stvari koje se odvijaju na Zemlji ako bi bili smješteni u središte Zemlje i gledali prema vani — jedino što bi tada trebali preokrenuti konveksno u konkavno. Gledanje u Sunce, to je kao kada bi svjedočili zemaljskim procesima iz središta Zemlje; jedino što bi za ovu usporedbu unutarnja površina Zemlje koja je konkavna trebala biti konveksna, tako da unutrašnjost Zemlje postaje eksterijer Sunca. Krećući od ove ideje moći ćete shvatiti polarno suprotan karakter Zemlje i Sunca. I ovo je također važno: shvatiti kako je sunčeva konstitucija izvedena od Zemlje još jednim okretanjem naopako — od istog procesa koji sam objasnio za odnos ljudskog metaboličkog i sustava udova s kosti lubanje. Koordinacija čovjeka i kozmosa potpunije je otkrivena. Polaritet u čovjeku je u njegovoj unutarnjoj kvaliteti i procesu poput polariteta Sunca i Zemlje.
Sada ću slijediti liniju misli koja nekima od vas može izgledati problematična, a ipak osjećali bi da je potpuno čvrsta ako bi imali vremena ulaziti u sve poveznice. Međutim kao što sam upravo rekao, želim vam dati nešto značajnije. Moramo potražiti krivulju koja nam omogućuje da zamislimo kretanja Sunca i Zemlje kako uzimaju svoj kurs u jednoj te istoj putanji a ipak na neki način suprotno. Krivulja se može odrediti, nedvosmisleno. Ako predvidite sve relevantne geometrijske položaje koji će se na taj način naći, krivulja će, kažem opet, biti jedinstveno određena. Morate je zamisliti ovako (Slika 3), — rotirajuća lemniskata koja se u isto vrijeme giba kroz prostor, što rezultira u lemniskatnom spiralnom vijku (kao na slici). Zamislite da je Zemlja na nekoj točci ove krivulje a Sunce na nekoj drugoj, tako da Zemlja u kretanju slijedi Sunce. Znači ovdje imate gibanje Zemlje ovdje gore, Sunca ovdje dolje. Prolaze jedno kraj drugoga. Uzimajući u obzir sve valjane kriterije, ovo je jedini način za pojmiti stvarna temeljna kretanja i Zemlje i Sunca. Nema druge alternative nego zamisliti da se javljaju na ovoj osnovi: Zemlja i Sunce se kreću, slijedeći jedno drugo, duž lemniskatne spirale; ono što je projektirano u prostoru javlja se iz ovoga. Ovdje je linija pogleda (ES, Slika 3). Sunce ste isturili u ovaj položaj (S); nakon toga, možete pretpostaviti, Sunce je otišlo ovdje gore (S1). Dobijete prividan položaj, uključujući sve relevantne i nužne faktore, jednostavno kao rezultirajuću projekciju kada Zemlja i Sunce prolaze jedno kraj drugog po ovoj liniji. Ali ponavljam, morate uključiti mnogobrojne korekcije — Besselove jednadžbe i tako dalje — ako očekujete da se vaše kalkulacije ostvare. U geometrijski položaj morate uključiti sve što je zaista dano. Dakle također morate uzeti u obzir ono što sam spomenuo ranije, kako današnja astronomija koristi tri Sunca u svojim kalkulacijama: stvarno Sunce, dinamičko prosječno Sunce i astronomsko prosječno Sunce. Dvoje od toga je naravno imaginarno; samo stvarno Sunce je zapravo tamo. Za naše određivanje vremena, međutim, prvo računamo s dinamičkim prosječnim Suncem koji se s pravim Suncem podudara u perigeju i apogeju i nigdje više. I zatim imamo treće Sunce koje se s drugim podudara samo kod ekvinocija. Trebate samo ispraviti, prema svemu ovome, prihvaćeni pojam sunčeve prividne putanje. Uzmite sve ovo zajedno i razradite; zasigurno ćete dobiti ovaj rezultat — u punom suglasju s onim što smo također našli promatrajući čovjekov odnos prema kozmosu.
Slika 3
Ovu krivulju sada trebamo na pravi način povezati s našim solarnim sustavom. Početi ću crtajući uobičajeni hipotetski oblik solarnog sustava (Slika 4), izostavljajući dva krajnje vanjska planeta za danas, jer oni nisu bitni u vezi ovoga.
Slika 4
Ovdje je (zanemarujući relativne mjere) orbita Saturna, orbita Jupitera, orbita Marsa, orbita Zemlje s Mjesecom, orbita Venere, orbita Merkura, i Sunce. Negdje duž ovih orbita trebali bi naći odgovarajuće planete. Pretpostavimo za početak da je ovo valjana perspektiva iz ovog ili onog aspekta. Pitanje je dakle kako se putanje Sunca i Zemlje onakve kako smo ih mi sada opisali uklapaju u ovu sliku. Izradite kalkulaciju na naznačeni način i naći ćete da se uklapa kako slijedi. Moramo putanju Zemlje nacrtati s Zemljom koja na neki način teži, prema mjestu gdje je bilo Sunce, a zatim opet Sunce prema mjestu gdje je bila Zemlja. Ovako dobijemo jednu polovinu lemniskate — Zemlja, Sunce, Zemlja, Sunce. Kada je ovo otišlo okolo, tada ide dalje (Slika 5). Oni se kreću prolazeći jedno kraj drugog, kao što vidite.
Slika 5
Tako dobivamo pravu putanju Zemlje i Sunca ako naizmjenično zamislimo Zemlju da je na mjestu gdje smo na našim uobičajenim crtežima navikli staviti Sunce, i Sunce na mjestu gdje smo navikli staviti Zemlju. Činjenica je, ne dobivamo pravi odnos kretanja između Zemlje i Sunca ako pretpostavimo da jedno ili drugo miruju. Moramo oboje zamisliti u kretanju, gdje jedno slijedi drugo, ipak u isto vrijeme prolaze jedno kraj drugog. Tako to dakle trebamo predstaviti. Gledano u perspektivi, Sunce je naizmjenično u srednjem položaju našeg planetarnog sustava a zatim je opet Zemlja ondje gdje normalno pojmimo da je Sunce. Mijenjaju mjesta, okrećući se takoreći. Ali to je komplicirano, jer u međuvremenu i planeti su također, promijenili njihovu situaciju, što uvodi ne male komplikacije. Međutim, ako ovo uzmem, za početak, da je prava perspektiva, to moram nacrtati ovako (Sunce u srednjoj točci). Zatim takoreći dobijem drugi valjani poredak crtajući idealni niz planeta sa Zemljom ovdje (Zemlja u središtu) i zatim Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn. Vidite, mi smo na neki način zavedeni perspektivama, da utemeljimo ekstremno jednostavan sustav, dok u stvari on nikako nije jednostavan. To je kao da bi se, s obzirom na planete, Zemlja i Sunce okretali, naizmjenično bili u središtu sustava.
Priznajem da mi uopće nije lako da vam govorim ove stvari, koje na sadašnjem nivou još mog izgledati potpuno fantastične. Ne možemo sada na njima upotrijebiti sve matematičke rekvizite, ali uvjeravam vas da se mogu kalkulirati u detalje. Moja želja je bila da objasnim odnos astronomije prema ostalim granama znanosti; stoga na kraju ovih predavanja moram pokušati dati rezime što je jasnije i potpunije moguće.
Crtajući putanju Zemlje i Sunca (sada, još jednom, odvojeno od planetarnog sustava kao cjeline) moramo dakle zamisliti lemniskatu u kojoj Zemlja slijedi Sunce. Evo, projicirano (Slika 6). Usput, u ovome također možete vidjeti mogućnost davanja značenja ideji gravitacije. Jedno za sobom povlači drugo: to je temeljni princip. Mislite o tome na ovaj način, i više nećete trebati nekako upitnu osobinu gravitacijskih i tangencijalnih sila, jer su ovdje svedene na jednu silu. Promislite to temeljito i naći ćete da je to tako. Morate priznati, to je prilično problematična osobina u newtonovskoj koncepciji. Moramo promišljati o Suncu u središtu i planetima oko njega — obdarenim, svi do jednog, s vrstom "guranja" u tangencijalnom smjeru, svi do jednog, bez pretpostavljanja o tome kako bi newtonovski sustav puknuo.
Slika 6
Uzimajući dakle ovo (Slika 5) za putanju Zemlje i Sunca, — ako želite izvući u perspektivu, zajedno s kursom Zemlje i Sunca, oblike putanja drugih planeta, putanje donjih planeta morate zamisliti nekako ovako (male lemniskate na slici 6). To će vam omogućiti — ako bi ovo bila linija gledanja — da dobijete perspektivu planetarne petlje, za određeni položaj planeta duž njegove putanje. Linija pogleda je ovdje (v). U ovom položaju (s) dobijemo petlju, dok će ove dvije grane (u) izgledati da odlaze u beskonačno. S druge strane, uzimajući ovo još jednom kao putanju Zemlje i Sunca a ovo kao putanju donjih planeta, morate zamisliti odgovarajuće putanje gornjih planeta kao ovakve lemniskate (Slika 7). Sada ćemo morati nastaviti crtati prema gore, ali najbliži dio bio bi ovako. I sada ova lemniskata ide dalje, probija se kroz, — kroz lemniskate gornjih planeta.
Slika 7
To je sustav lemniskati u determiniranom poretku i odnosu. Takve su putanje planeta; takva je također putanja Zemlje i Sunca. Sada ćete lako harmonizirati ono što sam ovdje predstavio u dijagramima, s činjenicom da petlje Venere i Merkura vidimo u konjukciji a one Marsa, Jupitera i Saturna u opoziciji. Iz naše perspektive to nužno proizlazi. Iznad svega, još jednom ćete prepoznati koja je veza između planeta i ljudskog bića. Trebate samo pogledati na ovu sliku i reći ćete sebi: Ono što imate ovdje, kod Merkura i Venere, po smjeru je blizu putanje Zemlje i Sunca. To je u kozmičkom susjedstvu, takoreći, putanje Zemlje i Sunca. Stoga je u ovom odnosu: moraju imati veze s radijalnom linijom — u osnovi, povezujućom linijom Zemlje i Sunca. Nasuprot ovome, ostale putanje — one od vanjskih ili gornjih planeta — djeluju više pomoću njihovog lateralnog ili sferičnog smjera. U njihovim učincima, pristupaju više onom što je periferno u kretanju. Možemo to dakle također formulirati i ovako: ono što promatramo kod Venere i Merkura daleko je srodnije onom što živi kao kozmička stvarnost u nama samima. Dok, ono što vidimo u putanjama gornjih planeta općenito je više srodno nebesima zvijezda stajaćica. Ovdje također dolazimo do vrste kvalitativne procjene onog što se događa u kozmosu. Naravno linije koje sam crtao samo su dijagrami. To bi stvarno trebalo postaviti na ovaj način: Donji planet ima putanju, praveći krivulju petlje lemniskate, čije središte je na samoj putanji Zemlje i Sunca. Gornji planet, s druge strane, obuhvaća putanju Zemlje i Sunca svojom vlastitom petljom lemniskate. Takva je suština stvari; sama stvar je toliko složena da mentalne slike koje možemo formirati jedva mogu biti više nego dijagram.
Međutim iz ovoga vidite, moji dragi prijatelji — kao nedobrodošle, kakve nekom mogu biti vijesti — moramo odbaciti princip koji se uvukao u objašnjavanje prirode s početkom modernih vremena. Mislim na obustavljanje principa jednostavnosti. Postao je prihvaćena tendencija. Jednostavno objašnjenje je pravo! Čak i danas je netko debelo cenzuriran ako iznosi ono što nije dovoljno jednostavno. Ipak priroda nije jednostavna. Baš suprotno, bilo bi točno reći: stvarni svijet prirode — je onaj koji se, izgledajući jednostavan, pri razmatranju pokazuje kao kompleksan. Ono što na površini izgleda jednostavno, u pravilu je samo vanjski sjaj, samo vanjština.
Nikako mi nije bila prvobitna namjera da ova predavanja kulminiraju na ovaj način. Nisam unaprijed sklon principu da iznosim stvari izvan prihvaćenih pojmova. Samo želimo doći do istine. Onako kako je sada međutim, pretpostavke moderne astronomske slike svijeta uključuju toliko mnogo kontradikcija da se na kraju, proučavajući sadašnju astronomiju, netko odvaja nezadovoljan. Hipotetski, počinje pretpostavljajući sliku svijeta kakvu sam također naznačio skicom (Slika 4), — eliptične orbite planeta, Sunce u jednom žarištu, i tako dalje. Tako se pretpostavlja da su planetarne orbite na različitim ravninama, nagnute jedna prema drugoj. Jer nema alternative na ovom stupnju; različite nagnutosti su dane perspektivom. Komplikacije toga su komplikacije perspektive. Ipak stvarne kalkulacije nisu napravljene na osnovu ovog jednostavnog solarnog sustava koji je ljudima objašnjen u školama i zatim je zadržan u životu. U praksi, oni kreću od Tycho-ničkog sustava (Tycho Brahe, kraj 16.st. nap.pr.). Zatim treba primijeniti jednu korekciju za drugom. Iz prihvaćene formule, netko računa, recimo, položaj Sunca u dano vrijeme, i on se ne ostvaruje. Umjesto da je tamo stvarno Sunce, biti će dinamičko astronomsko srednje Sunce — nešto zamišljeno dakle. Tako je uvijek iznova: zamišljeni entiteti su tamo, i treba uvoditi dodane korekcije da se dođe do onog što je stvarnost. U tim korekcijama leži skriveno ono što bi vodilo do istine. Umjesto držati se čvrsto konvencionalne formule i biti vođen do fiktivnih entiteta, kretanje treba uvesti u same formule — učiniti ih inherentno pokretnim — i potom crtati krivulje u skladu s time. Ako netko tako napravi, brzo bi došao do ovdje nacrtanog sustava, premda ponavljam, crteži su dijagramski.
Ono što sam tražio iznad svega je to da bi se u vama trebala pojaviti slika o harmoniji koja postoji između organizacije čovjeka i konstitucije kozmosa. Ako ste stvarno slijedili ovako daleko, ovo nikako ne možete smatrati za uvredu znanstvenom duhu. Kada se javila tranzicija od ptolomejske do kopernikanske slike svijeta, odvijala se duboka promjena u cjelokupnom načinu interpretiranja veze čovjeka s nebeskim pojavama. U jako drevna vremena — iako iz različite perspektive takoreći, kao što je spomenuto prije par dana — čovjek je još imao jasne i prodorne ideje o harmoniji između gibanja na nebesima i forme čovjeka. Ono što su oni tada imali bilo je više instinktivno; međutim podignuto u svijest, to postaje pravi duh moderne znanosti, kojem i mi također moramo biti vjerni, — još i više kada se upustimo na ovaj problematičan teren.
U osnovi nema razlike između načina primjene matematike općenito i načina na koji mi primjenjujemo ovu kvalitativnu matematiku (koju smo prvo morali razviti) na čovjeka i nebeske pojave. Međutim postoji još jedna stvar, koju trebate prepoznati u vezi ovoga. U istom periodu kada se odvijala tranzicija između starog heliocentričnog sustava i novog heliocentričnog, evolucija čovječanstva pretrpjela je izvjestan prekid u životu znanja, naime uništeni su mostovi između fizički osjetilno opazivog ili prirodnog poretka svijeta i etičkog ili moralnog. Često sam spominjao na drugim predavanjima, kako smo mi u naše vrijeme tako rastrgani. S jedne strane naše teoretske ideje o prirodi vodile su nas da pojmimo neki prvobitni kozmički entitet u početku, iz kojeg će se univerzum razviti čisto prirodnim događajima. Tako se dakle razvila Zemlja na kojoj smo mi. Tako to opet ide posredovanjem čisto prirodnih zakona i jednog dana će dosegnuti svoj kraj. Usred toga smo mi. Iz našeg unutarnjeg života pojavljuju se etički impulsi; nitko ne zna odakle dolaze. I ako netko razmišlja u skladu s ovim dualizmom, ne može sumnjati da će u neko buduće vrijeme čak i ti impulsi pretrpjeti sahranu u univerzalnom grobu.
To je način na koji netko misli kada propusti izgraditi most između prirodnog poretka svijeta i etičkog. U drugim prigodama sam ukazao na to kako treba tražiti tranziciju. To se zaista može naći kroz cijelu antropozofsku znanost duha. Ovdje bih samo skrenuo vašu pažnju na specifični aspekt toga — jer procjep između prirodnog svjetskog poretka i morala osjeća se u raznim oblastima, i između ostalog utječe na našu sadašnju temu. Ovdje su se također, u evoluciji čovječanstva prirodni aspekt i etički na neki način razdvojili. Etičko je bilo kultivirano u astrologiji; prirodno u astronomiji lišeno duhovnih vrijednosti. Nema potrebe da inzistiram da je astrologija kakva se danas provodi znanstveno neprihvatljiva. Ne trebam vam dokazivati da je to odstupanje na jednu stranu. Ipak na drugoj strani astronomski sustav svijeta, kako ga zovemo, također uključuje odstupanje. Sve ove linije perspektive — ili ako želite, linije projekcije — koje se konvencionalno crtaju da predstave naš solarni sustav, uopće ne treba shvatiti kao stvarnosti. Niti su to linije koje se pojavljuju kada promatramo daljnje rezultantno gibanje, opet izgrađeno od mnogih komponenti, naime odgovarajuće gibanje Sunca, s kojim ide cijeli solarni sustav. Sve ove stvari su izgrađene od vrlo mnogo komponenti; mi smo usred relativnosti i treba nam neki kriterij da se uhvatimo. Kriterij mnogim ljudima može izgledati nejasan, ipak on je tamo i može nas voditi do razumijevanja krivulja o kojima se radi. Moramo prodrijeti u tajnu: Zašto je to tako da čovjek ima unutarnju potrebu da pri spavanju legne vodoravno — tako da pri spavanju pobjegne od povezujuće linije Zemlje i Sunca? Baš kao što svoja namjerna kretanja može provoditi pomičući svoje središte gravitacije pod pravim kutovima na liniju koja spaja Zemlju i Sunce, tako i s njegovim nenamjernim kretanjima: može ih izvršiti jedino ležeći, postavljajući se u smjer pod pravim kutovima na putanju Zemlje i Sunca. Ako želi pobjeći od učinaka namjernog kretanja — ako želi, ono što bi se inače razriješilo u namjernom kretanju, da radi unutar njega i dovede do metaboličke izmjene između njegovog tijela i glave — on mora leći dolje, mora se na taj način poravnati. Na sličan način moći ćete naći druge smjerove koji su na djelu u čovjeku.
Od smjerova utvrđenih u čovjeku — izvedenih iz čovjekove vlastite forme i stature — moći ćete sastaviti krivulje koje su zaista tamo u kretanju nebeskih tijela. Točno je, to nije tako lako kao ono što se radi samo teleskopima i izmjerenim kutovima. Ipak to je način, jedini način, da se nađe veza između ljudskog bića i nebeskih pojava.