.- 16. Šesnaesto predavanje, Stuttgart, 16. siječnja 1921.
Uvjet da se razlikuju relativni i apsolutni pokreti. Kuglasti i radijalni pokreti i Dopplerov princip. Kriterij stvarnog pokreta leži u unutarnjim odnosima onoga što se kreće. Vodoravno i okomito: Spavanje se mora odvijati vodoravno, voljno kretanje se odvija u okomitom položaju. Kontrast metabolizma u oba položaja. Umor. Sunčeve pjege.
Moji dragi prijatelji,
Ono što radimo je, kao što ste vidjeli, spajanje različitih elemenata pomoću kojih ćemo u konačnici moći odrediti forme gibanja nebeskih tijela, i — kao dodatak formama gibanja — ono što bi se možda moglo opisati kao njihovi uzajamni položaji. Sveobuhvatni pogled na naš sustav nebeskih tijela steći će se samo kada možemo prvo odrediti forme krivulja (utoliko što su forme gibanja nazvane krivulje), t.j. pravi geometrijski likovi, a zatim središta promatranja. Takav je zadatak pred nama na našoj sadašnjoj liniji proučavanja, koju sam ovako formirao iz vrlo konkretnih razloga.
Najveće greške koje su napravljene u znanstvenom životu sastoje se u ovome: pokušavaju se napraviti sinteze i sveobuhvatne teorije dok još nisu uspostavljeni uvjeti za pravu sintezu. Nestrpljivi su da postave teorije — da steknu zaključni pogled na stvar o kojoj se radi — ne žele čekati dok ne budu ispunjeni uvjeti, jedino pod kojima se mogu ispravno izvoditi teorije. Naš znanstveni život i praksa imaju veliku potrebu za uvođenje toga — trebaju steći osjećaj da ne bi trebali pokušati i odgovoriti na pitanje kada uvjeti za inteligentni odgovor još nisu postignuti. Znam da bi mnogi ljudi (prisutni su naravno izuzetak) bili zadovoljniji ako im se predstave spremne krivulje, za planetarna ili neka druga gibanja. Jer tada bi imali opipljive odgovore. Ono što traže je da im se kaže kako su u univerzumu takve i takve stvari, u smislu ideja i koncepata koje već imaju. Što ako su prava pitanja onakva kakva uopće ne mogu biti odgovorena s postojećim idejama i konceptima? U tom slučaju, teoretska šetnja bila bi bez svrhe. Nečije pitanje može biti riješeno, ali zadovoljstvo je iluzorno. Stoga, s obzirom na znanstveno obrazovanje, ova predavanja sam pokušao oblikovati onako kako sam to napravio.
Rezultati do kojih smo do sada došli pokazali su da moramo oprezno raditi distinkcije ako želimo naći prave oblike krivulja za nebeska gibanja. Stvari kao što su ove, na primjer, moramo diferencirati: prividna gibanja viđena po putanjama Venere i Marsa — Venera praveći petlju kada je u konjukciji, Mars kada je u opoziciji prema Suncu. Do tog zaključka smo došli kada smo pokušali percipirati kako su različite forme krivulja koje se pojavljuju u samom čovjeku kroz sile koje ga grade i oblikuju. Utvrdili smo sasvim različite oblike krivulje u oblasti prirode glave i u organizaciji metabolizma i udova. Dvije vrste forme su ipak povezane, ali tranziciju od jedne do druge treba potražiti izvan prostora — barem izvan granica rigidnog euklidskog prostora.
Zatim dolazi još jedna tranzicija, koja nam još ostaje da je pronađemo. Moramo prijeći od onog što ovako otkrijemo u našem vlastitom ljudskom sklopu, na ono što je tamo vani u univerzalnom prostoru, koji nam samo izgleda običan euklidski. Fino mislimo da je tamo, rigidni prostor, ali tako samo izgleda. Što se tiče ovog pitanja, odgovor dobivamo jedino ustrajavanjem na istoj metodi koju smo do sada razvijali. Naime stvarnu vezu onog što se odvija u samom čovjeku i onog što se odvija vani u univerzalnom prostoru moramo tražiti, u gibanjima nebeskih tijela. Tada smo prinuđeni postaviti ovo temeljno pitanje: kakav je odnos tamo, za samu spoznaju, između onih gibanja koja se legitimno mogu smatrati relativna i onih koja ne mogu? Znamo da među formativnim i oblikovnim snagama ljudskog tijela imamo dvije vrste: one koje rade radijalno i one o kojima moramo razmišljati kao da rade sferično. Sada je pitanje, što se tiče vanjskih gibanja: kako, s našom ljudskom spoznajom mi shvaćamo onaj element kretanja koji uzima svoj kurs čisto unutar sfere, i kako shvaćamo onaj element koji uzima svoj kurs duž radijusa?
Slika 1
Početak je u znanosti napravljen kao što znate, čak i eksperimentalno, s obzirom na ove dvije vrste prostornog gibanja. Gibanja nebeskog tijela po sferi može naravno biti viđeno i praćeno vizualno. Međutim spektralna analiza također nam omogućuje da detektiramo ona gibanja koja su duž linije gledanja, spektralna analiza nam omogućuje za prepoznamo tu činjenicu. Do zanimljivih rezultata se na primjer stiglo kod dvostrukih zvijezda koje se kreću jedna oko druge. Kretanje je prepoznatljivo samo ako se problema latimo uz pomoć Dopplerova principa — to je eksperimentalna metoda na koju upućujem.
Za nas, sada je pitanje da li će nam metoda koja uključuje čovjeka u cijeli kozmički sustav dati bilo kakav kriterij — izražavam se oprezno — bilo kakav kriterij koji će nam reći da li je kretanje možda samo prividno ili moramo zaključiti da je stvarno. Postoji li išta što će ukazati na to da dano kretanje mora biti stvarno? Već sam govorio o ovome. Moramo praviti razliku između gibanja koja bi mogla biti samo relativna i druge strane takvih gibanja kao što je "rotiranje, smicanje i deformiranje" (tako smo ih opisali), čiji sam karakter ukazuje da ne mogu biti uzeta u čisto relativnom smislu. Moramo potražiti kriterij za pravo gibanje. Steći ćemo ga samo tako da prosudimo unutarnja stanja onog što se giba. Ne možemo se ograničiti samo na vanjske odnose položaja.
Banalan primjer koji sam često davao je o dvoje ljudi koje vidim jedno do drugog u 9 ujutro i opet u 3 poslijepodne. Jedina razlika je, jedan od njih je stajao ondje dok je drugi otišao na zadatak u trajanju od šest sati. Ja sam u međuvremenu bio daleko i nisam vidio što se desilo. U 3 poslijepodne opet ih vidim zajedno. Puko promatranje gdje su vani u prostoru, neće mi dati pravu činjenicu. Jedino vidjevši da je jedan umorniji od drugog — uzevši dakle u obzir unutarnje stanje — moći ću reći, koji se od njih gibao. U tome je stvar. Ako ćemo bilo koje kretanje okarakterizirati kao inherentno a ne samo relativno, moramo percipirati što je stvar koja se kreće pretrpjela u nekom više unutarnjem smislu. Za to, biti će potreban još jedan čimbenik, o tome sutra. Danas ćemo barem pristupiti problemu.
Zapravo to moramo zahvatiti iz sasvim drugog ugla. Ako u naše vrijeme proučavamo formu i formaciju ljudskog tijela i potražimo neku vezu s onim što je tamo u kozmičkom prostoru, najviše što za početak možemo je u nekom vanjskom smislu vidjeti da je veza tu. Čovjek je danas uvelike nezavisan od kretanja kozmičkog prostora; sve ukazuje na činjenicu da je to tako. Za sve što nalazi izraza u njegovom neposrednom iskustvu, čovjek je sebe emancipirao od pojava univerzuma. Stoga moramo pogledati natrag u vrijeme kada je ono kroz što je prolazio manje zavisilo o njegovu svjesnom životu duše nego o običnom, s čime mislim na, post-natalni život na Zemlji. Moramo pogledati natrag u vrijeme kada je bio embrij. Kod embrija formiranje i razvoj čovjeka zaista se odvija u harmoniji s kozmičkim silama. Ono što kasnije ostaje je samo ono što je izneseno, takoreći. Usađeno u cijelu ljudsku organizaciju tijekom života embrija to odolijeva. Ne možemo reći da je "naslijeđeno" u uobičajenom smislu, jer zapravo ništa nije naslijeđeno, ali moramo misliti o nekom takvom procesu, gdje entiteti izvedeni iz ranijeg perioda razvoja ostaju.
Sada moramo potražiti odgovor na pitanje: postoji li još uvijek nešto u običnom životu kojeg vodimo nakon našeg rođenja — nakon što je postignuta puna svjesnost — postoji li još uvijek neki nagovještaj o našoj vezi s kozmičkim snagama? Razmotrimo izmjenu budnosti i spavanja. Čak i današnji civilizirani čovjek još uvijek mora pustiti da se ta izmjena dogodi. U osnovnoj periodičnosti, ako će ostati dobrog zdravlja, još uvijek mora slijediti prirodnu izmjenu dana i noći. Ipak kao što dobro znate, današnji čovjek uklanja je izvan njenog prirodnog tijeka. U gradskom životu činimo da se više ne podudara s prirodom. Samo ljudi sa sela to još rade. Dapače, upravo zato što to rade, njihovo stanje duše je drugačije. Oni spavaju noću i budni su danju. Kada su dani duži a noći kraće oni spavaju manje; kada su noći duže oni spavaju duže. Međutim ovi aspekti mogu u najboljem slučaju voditi do maglovitih usporedbi; iz njih se ne može izvući jasna percepcija. Za prepoznati kako se velika kozmička stanja prožimaju sa subjektivnim stanjima čovjeka, u pitanje moramo ući dublje. Tako ćemo u unutarnjem životu čovjeka naći neke naznake o tome što su apsolutna gibanja u velikom univerzumu.
Vašu pažnju ću skrenuti sada na nešto što lako možete opaziti samo ako ste vaše promatranje spremni rastegnuti na šire područje. Naime, koliko god se lako čovjek može emancipirati od univerzuma kod izmjene spavanja i budnosti s obzirom na vrijeme, ne može se bez posljedica emancipirati što se tiče prostornog položaja. Sofisticirani ljudi — jer takvi postoje — mogu noć okrenuti u dan, dan u noć, ali čak i oni, kada idu spavati, moraju usvojiti drugačiji položaj nego što je onaj u budnom životu. Moraju, takoreći, liniju njihove kralježnice dovesti u isti položaj kao i životinjske. Stvar kao što je ova može se istražiti detaljnije. Na primjer, fiziološka je činjenica da postoje ljudi koji u stanju bolesti ne mogu valjano spavati vodoravno već moraju sjesti više uspravno. Upravo će ove devijacije od normalnog pridruživanja spavanju vodoravnog položaja pomoći da ukažu na zakon koji je iza toga. Pažljivo proučavanje tih izuzetaka — pošto su to više manje opipljive bolesti (kao u slučaju astmatičara na primjer) — ukazati će na prave zakone na tom polju. Uzimajući u obzir činjenice, možete to uistinu postaviti na ovaj način: da bi spavao, čovjek mora usvojiti položaj kojim je njegovom životu omogućeno da na neki način zauzme sličan kurs, dok spava, onom od animalnog života. Naći ćete daljnje potvrde u pažljivom proučavanju onih životinja čija os kralježnice nije potpuno paralelna s površinom Zemlje.
Ovdje opet mogu dati samo linije vodilje. Većim dijelom, ove stvari nisu proučavane detaljno; na činjenice se nije gledalo na ovaj način, ili ne iscrpno. Znam da se nikada nije ulazilo temeljito. Nužna istraživanja nisu bila poduzeta.
I još jedna stvar: znate da ono što se trivijalno naziva "zamor" predstavlja složeni niz događaja. Do njega može doći tako da se promišljeno krećemo. Kada se namjerno krećemo, naše središte gravitacije pomičemo u smjeru paralelnom na površinu Zemlje. Na neki način, krećemo se površinom paralelnom s površinom Zemlje. Proces koji je pridružen našim vanjskim i namjernim kretanjima odvija se na takvoj površini. Sada ovdje opet možemo otkriti što pripada skupa. S jedne strane imamo naše kretanje i mobilnost paralelno s površinom Zemlje, i naš zamor — postajanje umornim. Sada idemo dalje ovom linijom misli. Ovo kretanje paralelno s površinom Zemlje, nalazeći svoj simptom u zamoru, uključuje metabolički proces — trošenje metabolizma. Iza vodoravnog kretanja postoji stoga prepoznatljivi unutarnji proces u ljudskom tijelu.
Sada je ljudsko biće tako konstituirano da ne može biti dobro bez takvog kretanja — uključujući sve popratne pojave, metaboličko trošenje supstance i tako dalje. Sve to treba za tjelesno blagostanje. Ako ste poštar, vaš poziv traži da se krećete vodoravno; ako niste poštar vi šećete. Otuda veza, vrlo značajna za ekonomiju, između korištenja i vrijednosti te mobilnosti čovjeka koja ulazi u ekonomski život i one koja ostaje izvan njega — kao u atletici, igrama i slično. Fiziološki i ekonomski aspekti susreću se u stvarnosti. U mojoj kritici ekonomskog koncepta rada, možda se sjećate često sam to spominjao. U toj točci pojavljuje se veza između čisto socijalne znanosti i znanosti fiziologije, a niti možemo zaista proučavati ekonomiju ako to zanemarimo. Međutim u ovom trenutku za nas, važna stvar je promatrati ovaj paralelizam kretanja na vodoravnoj površini s izvjesnom vrstom metaboličkog procesa.
Sada, isti metabolički proces može se također potražiti duž još jedne linije. Mislimo još jednom o izmjeni spavanja i budnosti. Ali postoji ova esencijalna razlika. Metabolička transformacija, kada se odvija s našim namjernim kretanjima, čini da se odmah osjeti kao vanjski proces, čak i nezavisno od onoga što se odvija unutar ljudskog bića. Ako tako mogu reći, nešto se tada odvija, za što površina ljudskog tijela nije isključiva granica. Supstanca je transformirana, ipak tako da se transformacija odvija takoreći u "apsolutnom"; važnost toga nije samo za unutrašnjost ljudskog tijela. (riječ "apsolutnom" mora se naravno uzeti relativno!)
To da smo umorni je, kao što sam rekao, simptomatski popratno kretanju i metaboličkom procesu koji to uključuje. Ipak mi također postajemo umorni i ako cijeli dan nismo radili ništa. Stoga su isti entiteti koji su na djelu kada se krećemo okolo s voljom, također na djelu u ljudskom biću u njegovom dnevnom životu jednostavno po njegovoj unutarnjoj organizaciji. Metabolička transformacija mora se također odvijati kada smo samo umorni, bez da smo do toga doveli bilo kakvom namjernom aktivnošću.
Stavljamo se u vodoravni položaj tako da dovedemo do istog metabolizma koji se odvija kada ne djelujemo namjerno, — koji se odvija jednostavno s vremenom, ako se smijem tako izraziti. Stavljamo se u vodoravan položaj tijekom spavanja, tako da u tom vodoravnom položaju naše tijelo bude u stanju izvršiti ono što također izvršava kada se krećemo namjerno u budnom životu. Iz ovoga vidite da je vodoravni položaj kao takav od velikog značaja. Nije stvar ravnodušnosti, jesmo li ili ne došli u taj položaj. Da bi dopustili da naš unutarnji organizam provede izvjesni proces bez da mi napravimo bilo što u tu svrhu, moramo se dovesti u vodoravan položaj u kojem se tamo u našem tijelu događa nešto što se također događa kada se krećemo svjesnom voljom.
Stoga se u našem tijelu mora odvijati kretanje, do kojeg mi ne dovodimo našom slobodnom voljom. Kretanje do kojeg ne dovodimo našom slobodnom voljom mora biti značajno za naše tijelo. Pokušajte promatrati i protumačiti dane činjenice i doći ćete do sljedećeg zaključka, premda opet — zbog nedostatka vremena — govoreći ovo moram izostaviti mnoge poveznice. Ljudsko kretanje, kako smo upravo kazali, uključuje apsolutni metabolički proces ili izmjenu supstance, tako da ono što se odvija u našem metabolizmu ima, takoreći, stvarni kemijski ili fizički značaj, za koji su granice naše kože na neki način nepostojeće; — tako da ljudsko biće u tom procesu pripada čitavom kozmosu. I sada do upravo istog metaboličkog procesa dolazi kod spavanja, jedino što tada njegov značaj ostaje unutar ljudskog tijela. Izmjena supstance koja se odvija u našim namjernim pokretima odvija se također i u našem spavanju, ali njen rezultat je potom nošen od jednog dijela našeg tijela do drugog. Tijekom spavanja, u stvari, mi snabdijevamo našu vlastitu glavu. Mi tada provodimo ili radije, puštamo da to unutrašnjost našeg tijela provodi za nas — metabolički proces transformacije za koji je ljudska koža djelotvorna granica. Transmutacija se odvija tako da konačni proces do kojeg vodi ima svoj značaj unutar tjelesne organizacije čovjeka.
Još jednom dakle, možemo doista reći: krećemo se našom vlastitom voljom, i metabolički proces (transformacija supstance) se odvija. Puštamo da nas kozmos pokreće; transformacija supstance se odvija još jednom. Ali ovaj potonji proces se odvija na takav način da se njegov rezultat — koji u ovom prvom slučaju uzima svoj kurs, takoreći, u vanjskom svijetu — okreće unutra da bi učinio da se osjeti kao takav unutar ljudske glave. Okreće se natrag i ne otječe prema vani i ne odlazi. Ipak da bi mu omogućili da se okrene, štoviše omogućili da uopće bude tamo, moramo sebe dovesti u vodoravan položaj. Stoga moramo proučiti vezu između onih procesa u ljudskom tijelu koji se odvijaju kada se krećemo namjerno i onih koji se odvijaju dok spavamo. I iz same činjenice da smo obvezni to učiniti na određenom stupnju naših sadašnjih proučavanja, možete pretpostaviti koliko toga je obuhvaćeno kada na općem antropozofskom predavanju ja naglasim — što zaista moram, učestalo, — da je naš život volje, ovako vezan uz naš metabolizam, za naš život misli i ideacije jednako što i spavanje za budnost.
U odvijanju naše vlastite volje, kao što sam stalno govorio, uvijek smo uspavani. Sada ovdje imate točnije određenje toga. Krećući se vlastitom voljom i na vodoravnoj površini, čovjek radi upravo isto što i kod spavanja. Spava po svojoj volji. Spavanje, i namjerno i svjesno kretanje, u tom su odnosu. Kada spavamo u vodoravnom položaju, jedino je rezultat različit. Naime, ono što je razbacano i raspršeno u vanjskom svijetu kada se svjesno krećemo, primljeno je i asimilirano, dalje iskorišteno, od naše vlastite organizacije glave kada spavamo.
Dakle imamo ova dva procesa, koja će se jasno razlikovati jedan od drugog: — vanjsko rasipanje metaboličkog procesa kada se namjerno krećemo u dnevnom budnom životu, i unutarnju asimilaciju metaboličkog procesa od svega što se događa u našoj glavi kada spavamo. I ako sada to povežemo s životinjskim carstvom, možemo pretpostaviti koliko znači to da životinja cijeli svoj život provodi u vodoravnom položaju. Ovo preokretanje metabolizma da snabdije glavu kod životinje mora biti sasvim različito. Također i namjerno kretanje kod životinje mora biti sasvim različito od onog što je kod čovjeka.
Ovakve stvari su tako mnogo zanemarene od znanosti danas. Govore samo o onom što sebe predstavlja izvana, propuštajući vidjeti da isti vanjski proces može značiti nešto drugo kod jednog stvorenja nego kod drugog. Na primjer — sada sasvim odvojeno od bilo kakve religijske implikacije — čovjek umire i životinja umire. Ne slijedi da je to psihički isto u oba slučaja. Znanstvenik koji uzima to za isto i na tome temelji istraživanje je poput čovjeka koji bi uzeo britvu i objavio: ovo je vrsta noža, stoga je iste funkcije kao i svaki drugi nož; dakle koristit ću ga da režem moju knedlu. Na ovom jednostavnom nivou, možete odgovoriti: nitko ne bi bio toliko blesav. Ipak oprezno, jer upravo je to ono što se događa kod najnaprednijih istraživanja.
To je dakle ono do čega smo dovedeni da vidimo. U našim namjernim pokretima imamo proces koji nalazi svoj karakteristični izraz u krivuljama koje idu paralelno s površinom Zemlje; ne možemo a da ne radimo krivulje tog smjera. Što smo sada uzeli kao osnovno, u cijeloj ovoj liniji misli? Počeli smo s unutarnjim procesom koji ima svoj tijek u čovjeku. U spavanju nam je to dano, ipak s druge strane mi sami dovodimo do sličnog procesa našim vlastitim djelovanjem. Kroz ono što činimo sami, možemo dakle definirati ovo drugo. Mogućnost je dana, logički. Ono što je našoj tjelesnoj prirodi napravljeno iz kozmičkog prostora kada spavamo, to možemo tretirati kao stvar koju će se definirati, — čiju prirodu nastojimo znati. I kao definirajući koncept možemo koristiti ono što sami činimo u vanjskom svijetu — ono što je dakle dobro poznato po njegovim prostornim odnosima. Ovo je ono što moramo tražiti i inače, u znanstvenoj metodi: da se pojava ne definira pomoću apstraktnih koncepata, već da se pojava definira pomoću drugih pojava. Naravno to pretpostavlja da zaista razumijemo pojavu o kojoj se radi, jer samo tada možemo definirati jednu s drugom. To je karakteristika antropozofskih znanstvenih težnji. To traži dosegnuti pravu fenomenologiju, — pojave objasniti pojavama umjesto praviti apstraktne koncepte da ih objasne. Ne žele ni puki nabusiti opis pojava, ostavljajući ih onakve kakve jesu u slučajnoj distribuciji empirijskih činjenica i okolnosti, gdje bi dugo mogle stajati jedne do drugih bez da objasne jedna drugu.
Sada mogu dati digresiju, da bih ukazao na dalekosežne mogućnosti ovog "fenomenološkog" smjera u istraživanju. Empirijski podaci su pri ruci, za nas da dođemo do prave ideje. Ima dovoljno i za nadopunu empirijskih podataka. Ono što nam nedostaje je sasvim druga stvar, naime moć da ih sintetiziramo, — drugim riječima, za objasniti jednu pojavu drugom. Još jednom, pojave moramo razumjeti prije nego ih možemo objasniti jednu drugom. Stoga prvo moramo imati volje nastaviti kao što sada pokušavamo, — učiti da prodremo u pojavu pred nama. To se toliko često zanemaruje. U našem istraživačkom institutu nećemo nastaviti eksperimentirati u prvom redu sa starim načinima i metodama, koji su proizveli dovoljno i nadopunjavati empirijske podatke. (Ovdje govorim ne sa gledišta tehničkih aplikacija već o unutarnjoj sintezi koja je potrebna.) Nismo pozvani da nastavimo eksperimentirati na stare načine. Kao što sam rekao na predavanjima o toplini prošle zime, eksperimente moramo urediti na sasvim nove načine. Ne trebamo samo uobičajene instrumente od proizvođača optičkih instrumenata; moramo smisliti naše vlastite, da dobijemo sasvim drugačije vrste pokusa, u kojima su pojave tako predstavljene da jedna baca svijetlo na drugu. Stoga ćemo morati raditi od dna prema gore. Ako tako napravimo, naći ćemo obilje materijala za svježe prosvjetljenje. S postojećim instrumentima naši suvremenici mogu napraviti sve što je nužno; stekli su zadivljujuću vještinu koristeći ih na njihov jednostrani način. Trebamo eksperimente na novim linijama, to morate vidjeti, jer sa starim vrstama eksperimenata nikada nećemo otići izvan određenih granica. Niti će za nas valjati da samo krenemo od starih rezultata i zatim uronimo u špekulacije. Uvijek iznova trebamo svježe eksperimentalne rezultate, da nas vrate na činjenice kada smo otišli predaleko. Moramo uvijek biti spremni naći načina, kada smo došli do određene točke u našem eksperimentalnom istraživanju, da ne nastavimo samo teoretizirajući već da prijeđemo na svježe opservacije koje će pomoći rasvijetliti prijašnje. Inače nećemo moći ići izvan izvjesnih granica, premda prolaznih, u razvoju znanosti.
Ovdje ću skrenuti pažnju na jednu takvu granicu, koja će, iako se od naših suvremenika ne osjeća kao nepremostiva, biti savladana tek kada svježa vrsta pokusa bude napravljena. Mislim na problem konstitucije Sunca. Pažljiva i savjesna promatranja su naravno napravljena svim do sada dostupnim znanstvenim metodama, i sa ovim rezultatom: najprije razlikuju unutarnji dio Sunca; što je to, sasvim im je nejasno. To zovu solarna jezgra, ali nitko nam ne zna reći što je to; metode istraživanja ne dosežu tako daleko. Reći to, nije nenaklonjeni kriticizam; to svatko priznaje. Zatim pretpostavljaju da je sunčeva jezgra okružena takozvanom fotosferom, atmosferom, kromosferom i koronom. Od fotosfere nadalje oni počinju imati određene ideje o tome. Tako mogu oblikovati neku ideju o atmosferi, kromosferi. Recimo na primjer da pokušavaju zamisliti kako nastaju sunčeve pjege. Usput, ta čudna pojava se ne događa sasvim slučajno; pokazuje određeni ritam, s maksimumima i minimumima u periodima od oko jedanaest godina. Proučite pojavu sunčevih pjega, i naći ćete da moraju na neki način biti povezane s procesima koji se odvijaju izvan aktualnog tijela Sunca. U pokušaju da zamisle kakvi su ti procesi, našim znanstvenicima je zgodno govoriti o eksplozijama ili analognim uvjetima. Stvar je u tome da razmišljajući na ovaj način uvijek kreću od premisa izvedenih iz zemaljskog područja. Zaista, to je skoro obvezno ako se prije ne napravi napor da se proširi nečiji opseg koncepata, — kao što smo na primjer mi napravili kada smo zamislili da krivulje izlaze iz prostora. Ako netko ne napravi nešto takvo u svrhu vlastitog unutarnjeg treninga, nema druge mogućnosti nego ovakva promatranja koja su dostupna o nebeskim tijelima daleko izvan ovog zemaljskog svijeta interpretirati po analogiji zemaljskih uvjeta.
Štoviše, što može biti prirodnije — s postojećim opsegom misli — nego procese solarnog života zamišljati analogne zemaljskim, ali s očitim modifikacijama. Ipak radeći tako uskoro se susreću gotovo nepremostive prepreke. To o čemu se obično razmišlja kao o fizičkoj konstituciji Sunca nikada se ne može stvarno shvatiti s idejama koje izvodimo iz zemaljskog života. Moramo naravno početi s rezultatima jednostavnog promatranja, koji su doista uvjerljivi do određene točke; međutim tada moramo pokušati u njih prodrijeti s idejama koje su istinite za njihovu pravu prirodu. I u tom naporu morati ćemo se usuglasiti s principom kojeg mogu karakterizirati ovako kako slijedi.
To je tako, zar nije? S obzirom na neku vanjsku činjenicu ili objavu koju smo u stanju potpuno osvijetliti s istinom geometrije mi sebi kažemo: koliko dobro se uklapa: gradimo s čisto geometrijskim mišljenjem i sada je vanjska stvarnost u skladu s time. Privija se, takoreći. Osjećamo se više jedno s vanjskom stvarnošću kada ovako opet nađemo i prepoznamo ono što smo prije mi sami konstruirali, (ipak oduševljenje ne smije ići previše daleko). Ovako ili onako, mora se priznati, uvijek se "privija" čak i za one teoretičare koji su se malo pokolebali u procesu: oni također uvijek nalaze ideje koje su prije razvili u njihovom umu u izvrsnom slaganju s vanjskom stvarnošću. Princip je valjan, ipak.
Sada treba napraviti sljedeći pokušaj. Možemo početi zamišljajući neki proces koji se odvija u zemaljskom životu. Slijedimo njegov smjer prema vani od neke središnje točke. Uzima svoj kurs dakle u radijalnom smjeru. Može biti neka vrsta izbijanja, kakva je na primjer vulkanska erupcija, ili tendencija deformacije u potresu ili slično. Slijedimo takav proces na Zemlji u smjeru linije koja ide prema vani iz danog središta. A sada kao kontrast tome možete pojmiti unutrašnjost Sunca, kako ga želimo zvati, kao da je takve prirode da njegove pojave ne potiskuju prema vani iz središta, već upravo suprotno; one uzimaju svoj kurs od korone prema unutra, preko kromosfere, atmosfere i fotosfere, — dakle ne od unutra prema vani, već od izvana prema unutra. Pojmiti ćete, još jednom — ako je ovo (Slika 2) fotosfera, ovo atmosfera, ovo kromosfera i ovo korona — da procesi idu prema unutra i, takoreći, postupno se gube prema središnjoj točci prema kojoj teže baš kao što se pojave koje izlaze od Zemlje gube prema vani u sferama koje se šire, u široka prostranstva. Tako ćete steći mentalnu sliku koja će vam omogućiti da uvedete neku vrstu sinteze i reda u empirijske rezultate. Govoreći konkretnije, morali bi reći: ako su uzroci na Zemlji takvi da dovedu do izbijanja prema gore na primjer aktivnog kratera, uzrok na Suncu bi bio takav da ako tamo postoji išta analogno ovom izvijanju, ono bi se dogodilo od izvana prema unutra. Cijela priroda pojave vezana je na sasvim drugačiji način. Dok na Zemlji teži razdvajanju, raspršujući se nadaleko i naširoko, ovdje teži spajanju, stremi prema središtu.
Slika 2
Vidite dakle, što je to što je neophodno. Najprije morate prodrijeti u pojave i istinski ih razumjeti. Tek tada ih možete objasniti jednu s drugom. I tek kada ovako uđemo u kvalitativni aspekt, — tek kada smo pripremljeni, u najširem smislu riječi, da razvijemo vrstu kvalitativne matematike, — napraviti ćemo bitan napredak. O ovome ćemo više govoriti sutra. Ovdje bih samo želio dodati da postoji mogućnost, posebno za čiste matematičare, da se nađe tranzicija do kvalitativne matematike. Zaista je tu mogućnost u visokom stupnju, posebno u naše vrijeme. Trebamo samo razmotriti analitičku geometriju, sa svim njenim raznovrsnim rezultatima, u odnosu prema sintetičkoj geometriji — do stvarnog unutarnjeg doživljaja projektivne geometrije. Istina, to će nam dati samo početak, ali to je vrlo, vrlo dobar početak. Ovo ćete moći potvrditi ako jednom krenete ovim putem, — ako na primjer stvarno uđete u misao i sebi razjasnite da linija nema dvije beskonačno udaljene točke (jednu u jednom i drugu u suprotnom smjeru) već samo jednu — činjenica o kojoj nema sumnje. Tada ćete naći točnije i realističnije koncepte na ovom polju, i od te početne točke naći ćete svoj put do kvalitativne forme matematike.
To će vam omogućiti da pojmite polaritete prirode ne više samo u smislu izvana suprotnih smjerova, gdje bi cijelo vrijeme unutarnja kvaliteta bila jednaka; dok u stvari unutarnja kvaliteta, unutarnji smjer i usmjerenje, nisu isti. Pojave anode i katode na primjer nemaju isti unutarnji smjer; u njihovoj podlozi je inherentna razlika, i za otkriti koja je to razlika, moramo ići ovim putem. Ne smijemo sebi dopustiti da mislimo o stvarnoj liniji kao da ima dva kraja. Našem umu treba biti jasno da stvarna linija u svojoj ukupnosti treba biti pojmljena ne s dva kraja već s jednim. Jednostavno zahvaljujući stvarnim uvjetima, drugi kraj produžuje dalje, što mora biti negdje. Molim da ne podcijenite opseg i smjer ovih linija misli. Jer vode duboko u mnoge zagonetke prirode, koje će, kada im se pristupi bez ovakve pripreme, biti konačno uzete samo na takav način da naše misli ostaju izvan pojave i ne prodiru.