.- Osjetilni život i iskustvo svijeta umrlih
Osjetilno iskustvo i iskustvo inicijacije. Iskustvo smrti kao stajanja pred ništavilom. Opis osjetila vanjske percepcije i samopercepcije. Značaj osjetila sluha u životu sna.Osjećaj za glazbeno, ritmičko i harmonijsko. Značaj osjetila samopercepcije za iskustvo nakon smrti. O vezi između živih i umrlih. Značaj nadosjetilnih ideja za život spavanja i kao hrane za umrle. Stanje umrlih kada ta hrana nedostaje. Buđenje duhovnih predodžbi kao zemaljski zadatak.
Weimar, 13. travnja 1913. (jutro)
Ako uzmemo u obzir da se ovdje upoznajemo s ovim fizičkim svijetom, neizbježno ćemo doći do zaključka da u ovom svijetu živimo prvenstveno kroz naša osjetila., kroz naše razumijevanje. Međutim, u ovom fizičkom svijetu živimo i kroz naš duševni život, kroz misli koje se javljaju u nama, koje ostaju u našem sjećanju, koje čine našu zalihu sjećanja, u ovom svijetu živimo kroz osjećaje i impulse volje. Sasvim je razumljivo da se nekome tko još nije duboko zaronio u duhovno znanstvena pitanja, čini prilično nevjerojatnim da bi se moglo dogoditi iskustvo koje je potpuno drugačije od onog u fizičkom svijetu; jer je jasno da ljudi u prvom redu svijet poznaju samo kroz mišljenje, osjećanje i volju. Ali kroz ono što nazivamo inicijacijom, postoji potpuno drugačiji oblik iskustva u svijetu, onaj koji nadilazi fizički svijet. U biti, to je ista vrsta iskustva kao kada čovjek prođe kroz vrata smrti, ulazeći u ono vrijeme koje se nalazi između smrti i ponovnog rođenja.
Sada, treba reći da u većini slučajeva, ono što obuzme osobu kada pokušava stvoriti predodžbu o životu između smrti i ponovnog rođenja ovdje u fizičkom tijelu, jest uzbuđenje u duši, određeni strah od ništavila. Budimo jasni da je to uzbuđenje od straha sasvim prirodno. Jer pokušajte, čisto fizički, zamisliti sebe kako hodate vrlo brzo i dolazite do duboke provalije. To ne bi dalo ništa više od slutnje, osjećaja: ne možete znati što bi se moglo dogoditi u sljedećem trenutku ako nastavite hodati. - Taj osjećaj može oduzeti dušu samo ako je osoba hodala tako brzo da se više ne može zaustaviti. Kaže sebi: moraš napraviti sljedeći korak. - Neodređeni strah živi u duši, a taj se osjećaj može usporediti samo s osjećajem koji je uvijek prisutan u dubini duše, ali se jednostavno ne opaža jer je pažnja usmjerena na fizički svijet, osjećaj koji kaže: što će se dogoditi s tobom kada iza sebe ostaviš sve na što si navikao? - Čovjek se samo treba sjetiti da takva stvar može podsvjesno živjeti u njemu, i živi tamo, što se može izraziti riječima: ne možeš vidjeti ni čuti, jer su ti instrumenti za ta osjetila oduzeti; ne možeš ni misliti. - Ti osjećaji nisu jasni, ali oni sjede u duši, a ono što čovjek doživljava, svojevrsno je utrnuće sebe kroz taj osjećaj. Čim se pojavi, nešto drugo se priziva u dušu, sprječavajući osjećaj da dosegne svijest. Ali to također sprječava čovjeka da se pravilno pripremi; ne dopušta mu da podigne veo koji leži iza smrti. Danas želimo razjasniti kako je ovaj naš život povezan sa životom nakon smrti.
S pravom govorimo o percipiranju fizičkog svijeta putem naših osjetila. Kada ljudi govore o osjetilima, zapravo se referiraju samo na ona osjetila koja se mogu koristiti u fizičkom svijetu. Upotrebljiva su samo u fizičkom svijetu, jer su vezana za alate koji nam se oduzimaju smrću. Navodi se samo pet osjetila: vid, sluh, njuh, okus i dodir. Ali sva su ona neupotrebljiva u stanju bez tijela. Ako netko želi pronaći put naprijed, potrebno je imati sva ljudska osjetila. Ono što ljudi izostavljaju u ovom nabrajanju jest to da su previdili same sebe. Pa ipak, oni pripadaju fizičkom svijetu i ne bi mogli percipirati sebe ovdje da im nedostaju potrebna osjetila. U prvom redu postoji samo nekoliko osjetila putem kojih ljudi percipiraju sebe: osjetilo ravnoteže, osjetilo kretanja i osjetilo života, ali ona su jednako važna kao i druga osjetila, vanjska osjetila. Što je osjetilo života? Predodžbu o tome možete dobiti razmatrajući razliku između osjećaja gladi i sitosti. Kad ljudi ne bi iznutra razumjeli sebe, ne bi znali ništa o vlastitoj tjelesnosti, o dobrobiti ili neugodi. Kao što se govori o osjetilu vida, tako se mora govoriti i o osjetilu života.
Ali moramo govoriti i o drugom osjetilu. Kako bi ljudima bilo nemoguće osjećati bilo što da ne percipiraju aktivnost svojih mišića i tetiva. To je percepcija unutarnjeg kretanja. Ona je ljudima samo donekle prikrivena jer sebe u fizičkom svijetu vide svojim fizičkim očima. Pravi osjećaj unutarnje percepcije stječe se kretanjem u mraku; tu, naprimjer, percepcija procesa disanja postaje jasnija.
Ono što nazivamo osjetilom za ravnotežu apsolutno je neophodno. To možemo primijetiti kod djece dok uče hodati i stajati; postupno razvijaju taj osjećaj. Na osjećaj da hodamo uspravno moramo se naviknuti. Ovaj osjećaj čak ima i odgovarajući organ: tri polukružna kanala u uhu, koji su međusobno okomiti. Ako su oni oštećeni, čovjek pada, a nedostatak ravnoteže koji neki ljudi doživljavaju, proizlazi iz poremećaja njihovog unutarnjeg osjetila orijentacije.
Ako dublje zađemo, pronaći ćemo druga osjetila putem kojih možemo imati svojevrsnu samosvijest, ali to je teže. Ovdje moramo krenuti od određenog opažanja koje ukazuje na stanje svijesti koje više nije sasvim normalno. To se događa kao u određenim snovima. Sljedeće se može pojaviti u svijesti kao san: čovjek je u strašnoj nevolji, stigao je kormilar. To sanja u svim detaljima, i to može biti dug, razvučen san. Transformira se, a zatim se čuje buka vozila; prolazi vatrogasno vozilo. Izbio je požar. Izvana se nije dogodilo ništa više od povika 'Požar!'. Ova riječ odjekuje slabeći kao i riječ 'kormilo', a svojim tonom u duši izaziva prijelaz s izravno čujnog poziva 'Požar!', a to zauzvrat dovodi do zbroja uznemirujućih slika sna. San se odvija strašno brzo. Pojedinačni događaji zamišljeni su kronološkim redom i zato se san čini tako dugim. Iz ovog sna vidi se veliko značenje koje zvuk ima u tijelu duše, posebno kada je isprepleten sa predodžbama, kada riječi igraju ulogu. Ako nastavimo s istraživanjem duše, vidimo da se zapravo događa nešto sasvim drugo. Samo kada je osoba u dubokom snu ne primjećuje te stvari. Nešto bi se dogodilo čak i da se riječ 'Požar!' uopće nije čula, ali sada krik nešto prekriva i izaziva riječ 'kormilar'. Od odjeka riječi ispreda se fini veo. U svakodnevnom životu veo je užasno gust, ali uz naše svakodnevne percepcije leže suptilne, unutarnje vizije. Međutim, to ostaje nezapaženo. U takvoj viziji sna, događaje svijeta, onako kako se predstavljaju našoj duši, shvaćamo kao jedan niz.
Namjerno smo odabrali ovaj primjer jer je sluh, onakav kakav je trenutno strukturiran u čovječanstvu, osjetilo najbliže nadosjetilnim osjetilima. Stojimo na samom rubu nadosjetilnog svijeta i kada bismo se mogli riješiti ove dvije riječi, mogli bismo doći do istinskog duševnog iskustva.
Ovaj primjer jasno pokazuje kako čovjek stoji pred duhovnim svijetom. Ali ove dvije riječi ga sputavaju. Uistinu je slučaj da je velika većina naših snova ispredena od odjeka osjetila sluha, jer između sluha i mišljenja živi unutarnje osjetilo koje je u današnjem životu potpuno atrofiralo. Kada čovjek sebe uroni u duhovni svijet, ovo osjetilo postaje aktivno. Između sluha i mišljenja ovo osjetilo živi, čega postaje svjestan kada čovjek može čuti nečujno, kada se probudi osjećaj za ritmičku, melodijsku harmoniju.... (Praznina u tekstu)
Ako se ne prodire samo do osjetila koje ima značaj samo za fizički svijet, tada se suočavamo s osjetilom nadosjetilnog svijeta. U fizičkom svijetu, ovo osjetilo se podijelilo na osjetilo sluha i osjetilo predodžbi. Rezonira kada čovjek dođe do neke vrste samosvijesti. Najsnažnije rezonira kada se razvije osjećaj za glazbu i poeziju. Međutim, bolje je tome pristupiti s druge strane. U vanjskom, fizičkom životu, ovo osjetilo je atrofiralo.
Odatle nastavimo sve dok ne dođemo do onoga što danas nazivamo: čovjek dolazi do 'Ja' predodžbe. Čovjek mora biti iskren prema tom 'Ja' konceptu. Ljudi izražavaju 'Ja' i u tom izrazu pronalaze određenu unutarnju podršku. S pravom vjeruju da izražavajući 'Ja' razumiju 'Ja'. To je tako s pravom. To je svojevrsna priprema za shvaćanje istinskog, višeg 'Ja'. To shvaćanje predstavlja veliku poteškoću, inače cijeli filozofski napor ne bi bio usmjeren da se dođe do toga. U mojoj 'Filozofiji slobode' nastojao sam razjasniti kako se do toga dolazi. Sve to spada u percepciju sebe. Čovjek mora iznutra shvatiti, kroz što se oslovljava s 'Ja'. Dakle, imamo osjetila kroz koja dohvaćamo vanjski svijet, i osjetila kroz koja dohvaćamo sebe, kada čujemo bezvučan odjek.
Ovdje u fizičkom području, posebno je razvijeno pet dobro poznatih osjetila. Za posvećenika u duhovnom svijetu ona nemaju značaj. Ostala osjetila, putem kojih čovjek percipira sebe, su atrofirala. Za čovjeka postaju od velike važnosti kada prođe kroz vrata smrti.
Prvo što mu treba u zagrobnom životu jest osjetilo koje prelazi iz vanjskog glazbenog u unutarnje glazbeno. Prisutnost vanjskog slušnog organa nije prepreka ovom osjetilu. Danas, to je osjetilo samo utišano uhom. U fizičkom svijetu, čovjek moć osjetila može percipirati kada glazbenici skladaju. Osjetilo stoji iza glazbenog stvaralaštva. Nakon smrti, to postaje osjetilo kroz koje čovjek postaje svjestan cijele svoje okoline. Glazbu tada doživljavamo iznutra. Nakon smrti, osjetilo postaje vanjsko osjetilo i neko vrijeme nakon smrti čovjek percipira što se događa u svijetu, jer je svijet prožet ritmičko glazbenom harmonijom. Čovjek koji ne bi mogao percipirati tu ritmičko glazbenu harmoniju, bio bi poput čovjeka u fizičkom svijetu koji ne bi mogao percipirati anorgansko.
U mojoj knjizi 'Teozofija' u opisu Devahana, naći ćete kako se zajednički život sastoji u širenju glazbeno ritmičko harmonijskog. Doista, naprijed i natrag povezani su s gore i dolje, dok kroz naše osjetilo ravnoteže znamo samo da hodamo uspravno. Opažamo bića koja su gore i dolje, desno i lijevo. Dakle, unutarnja osjetila, koja su trenutno atrofirana, šire se i prenose nam duhovni svijet. Zatim, putem osjećaja ravnoteže, razvijamo osjetilo harmonije i ritma, a zatim se integrira osjetilo kretanja. Kada se oslobodimo svih mišića i tetiva, osjetilo koje je inače koncentrirano unutar fizičkog tijela proširit će se, i steći ćemo mogućnost da budemo svugdje u kozmosu kao što možemo vlastitim tijelima kroz osjetilo kretanja. Vanjski svijet je u duhovnom svijetu, kao što se pokret mišića događa u nama u fizičkom svijetu. Kad se ruka pruži djetetu, dijete to razumije i oponaša pokret. U unutarnjem iskustvu oponašanja ovog pokreta, budi se osjetilo kretanja.
S vremenom se čovjek potpuno izliječi od određenih učenja, koja su uvijek bolesna tvrdnjom: živimo u sebi. Ali u nadosjetilnom svijetu nema cirkulacije krvi.
Unutarnje osjetilo kretanja bit će posebno važno osjetilo nakon smrti, osjetilo života postaje nam važno - kada se ne može iskorištavati na neugodan način - jer više nećemo imati glavobolje i nećemo imati osjećaj gladi.
Ta osjetila koja su ovdje atrofirana, kada prođemo kroz vrata smrti posebno su stimulirana. Ne možemo percipirati vlastitu tjelesnost kroz vlastitu tjelesnost, oko ne može vidjeti sebe, mozak ne može proučavati sebe; dakle, organ koji nešto percipira, ne može biti onaj koji percipira sebe. Stoga, ono što smo nazvali osjetilom života, mora biti odvojeno od tjelesnosti, i tako se približava duševnom. Osjetilo ravnoteže ne posreduje percepciju, već se simbolički izražava unutar nje.
Ta osjetila su zapravo ona koja su inherentno sebična, jer kroz njih čovjek percipira svoje jastvo. I ne smijemo poreći da je ono što nosimo sa sobom iz života sebičniji dio. U početku, dakle, zadržavamo sebičniji dio, i iz toga postaje jasno da osoba odmah nakon smrti prelazi u prilično sebično stanje. Kao što dijete unosi svoja osjetila u fizičku egzistenciju i prvo se mora naviknuti na fizički osjetilni svijet, tako i osoba, u bestjelesnom stanju, prvo svoja osjetila mora naviknuti na nadosjetilni svijet. To nakon smrti traje prilično dugo, i dok on uči prilagođavati svoja osjetila, u početku ono što ga je povezivalo s onim vanjskim u fizičkom svijetu ostaje kao sjećanje, točnije, neugodniji dio tog sjećanja. Prvo sjećanje traje samo nekoliko dana, pojavljuje se kao tabela sjećanja, što nam je poznato. Zatim se počinje razvijati na takav način, da se ono što je ovdje najviše unutarnje, povezuje s njim na unutarnji način, tako da se čovjek navikne na unutarnju obradu svega što je doživio, jer sposobnost percepcije prestaje.
Konkretan slučaj: na neki način, dijelili smo život s drugom osobom. Umiremo, a ona ostaje na fizičkom planu. Sve se više navikavamo iz nutrine zadržati nešto drugo. Kada promatramo umrlu osobu, vidimo da zna što smo s njom doživjeli tijekom njezina zemaljskog života. Smrću se nit prekida i sada se može dogoditi uznemirujuća spoznaja da se susreću umrli ljudi koji nam, kroz komunikaciju, kažu: živio sam s ovom ili onom osobom. Znam da živi dalje, ali ja o njoj nešto znam samo do moje smrti. - To je velika bol. Sada umrlom nedostaje. Zato umrli uglavnom tuguju za onima koje su voljeli i do kojih ne mogu doći. Treba znati da u tom pogledu možemo učiniti važne ustupke umrlima i izaći im u susret. Umrli su izgubili svoja vanjska osjetila, u njima živi samo ono što su doživjeli s nama. Doista, običan život ne nudi ništa što bi stvar moglo promijeniti. Promijeniti se može samo ako se stvori veza između umrlih i živih. Za umrle je to obično kao, kao da dignemo pogled na umrle. (Praznina u tekstu.) Sada, postoji uobičajena spona između umrlih i živih: to je ono, što mislimo od nadosjetilnih misli. Duhovno mišljenje je ta spona.
Mogao bih naglasiti, da se umrlima može čitati o stvarima koje se tiču nadosjetilnog svijeta. Kad imamo vremena, sjednemo i misaono prođemo sadržaj znanosti duha, živo zamišljajući da su pokojnici bili s nama. Time ih oslobađamo muke od pomisli da nismo tamo. Unutar antropozofskog pokreta postigli smo divne rezultate čitajući umrlima u mislima. Kroz to, oni su s nama, to je ono za čim žude.
Postoje dva aspekta života s umrlima. Prvi je ono što je upravo opisano: čežnja za ljudima s kojima se živjelo na Zemlji. To možemo ublažiti čitanjem naglas. Predodređeni smo biti s umrlima i premostiti uvjete egzistencije. Kakvo značenje ima za umrle ako im čitamo antropozofiju, iako s njom nisu htjeli imati ništa dok su bili živi? - često je pitanje. Ali ovo je materijalistički prigovor, jer uvjeti ne ostaju isti. Naprimjer, razmotrimo slučaj dva brata. Jedan je sklon znanosti duha, dok drugi s njom postaje sve više razjaren. Govori o njoj sve više i više s bijesom. Ali to čini samo da bi umrtvio svoju unutarnju čežnju za znanošću duha. U životu, ne može se doći do njega, i nije korisno agitirati za antropozofiju. U smrti se ono za čim je osoba čeznula najjasnije otkriva, i upravo takvim dušama se može najbolje pomoći čitajući im. Netko tko je već pokazao interes za antropozofiju ovdje, bit će još više zainteresiran za nju tamo. To je jedno.
Druga stvar koju treba uzeti u obzir, posebno u naše vrijeme, jest da svaki dan kada pri spavanju ulazimo u nadosjetilni svijet, nalazimo se u istom području gdje prebivaju umrli. Samo što nakon buđenja nismo toga svjesni. Kako većina ljudi zaspi? Moglo bi se reći da su nakon što su prešli prag spavanja, sa sobom ponijeli malo duhovnog. Oni koji su potrebnu pospanost postigli konzumiranjem alkoholnih pića ne unose puno duhovnog u duhovni svijet. Ali postoje mnoge nijanse. Često se čuje: kakva korist od proučavanja znanosti duha ako ne možete pogledati u duhovne svjetove? - Pa, ako se netko dovoljno bavi time, ipak nešto pri spavanju ponese sa sobom. Zamislite usnuli grad, usnule ljude, duše su bestjelesne. Ono što usnule duše predstavljaju za duhovni svijet nešto je drugačije od onoga što predstavljaju za fizički svijet. Nešto slično je i za umrle. Ono što dajemo umrlima i što oni unose u svoju svijest, to im je potrebno za život. A ako im donesemo duhovne misli, imaju hranu, ako ne gladuju; dakle, može se reći: njegovanjem duhovnih misli ovdje na Zemlji, za umrle možemo osigurati hranu. Možemo ih pustiti da gladuju ako im ne donesemo duhovne misli. - Ako polja postanu neplodna, ne daju plodove za ljudsku hranu, i ljudi mogu gladovati. Umrli, naravno, ne mogu gladovati, mogu samo patiti ako duhovni život na Zemlji nestane.
Stvar je u tome, što ovdje na Zemlji znanost slijedi razne zakone koji upravljaju međusobnim odnosima stvari, i jedan od ideala je da se znanstveno shvati sam život. Ovdje na fizičkoj razini, međutim, čovjek ne upoznaje život uistinu. Sa svim zakonima koji se odnose na živa bića, čak ni sa svim tim znanjem, ne može se istraživati život. U nadosjetilnom svijetu, nikakva količina istraživanja ne može dovesti do razumijevanja smrti. Za nekoga tko vidi kroz stvari, apsurdno je vjerovati da smrt postoji u nadosjetilnom svijetu. Dok postoje stanja svijesti slična uspavanom i čežnja za smrću, baš kao što se trudimo razumjeti život, sama smrt tamo ne postoji. Ne smije se vjerovati da bi netko mogao propasti u duhovnom svijetu, niti se tamo može umrijeti. Niti se može uništiti vlastita svijest, što odgovara smrti u ovom svijetu. Međutim, čovjek u duhovnom svijetu može postati usamljeno biće.
To je usporedivo s nemogućnošću percipiranja fizičkog osjetilnog svijeta. Čovjek je svjestan samo sebe i ničega od drugih bića. To se naziva patnjom i boli kamaloke. Ono što proširuje ljudsku svijest nakon smrti jest društveni život, a također dolazimo u kontakt s raznim bićima nadosjetilnog svijeta.
Jedan prigovor koji se još uvijek može iznijeti bit će obrađen večeras u Erfurtu. Sastoji se od sljedećeg: umrli su, na kraju krajeva, u nadosjetilnom svijetu. Mogu li išta naučiti ako im čitamo o nadosjetilnim svjetovima? - Ono što im ne damo sa Zemlje, ne mogu spoznati u nadosjetilnom svijetu. Misli moraju teći prema gore sa Zemlje. Antropozofija se ne uči na nebu, već na Zemlji. Ljudi na Zemlji nisu samo da bi iskusili dolinu suza, već i antropozofiju. Često se vjeruje da se antropozofija može naučiti čak i nakon smrti, ali to je velika zabluda. Ono što je čovjek iskusio na Zemlji, mora položiti u duhovnom svijetu, nakon što prođe kroz vrata smrti.