.- Transformacija moći duše u inicijaciji
Koncept broja. Mikrokozmos i makrokozmos. Transformacija moći duše u inicijaciji. Oslobođenje mišljenja, iskustvo izvan tijela. Koncept ljubavi. Oslobođenje moći govora, prepoznavanje duhovne moći riječi, života prije rođenja i razvoja čovječanstva. Oslobođenje moći krvi u meditaciji volje. Inkarnacije i život između smrti i ponovnog rođenja. Veza s umrlima. Iskustvo besmrtnosti u ljudima.
Pariz, 5. svibnja 1913.
Danas namjeravam govoriti o važnom konceptu u ezoteričkoj znanosti: vezi između mikrokozmosa i makrokozmosa. Unutar ezoteričke znanosti postoji nekoliko temeljnih koncepata koji djeluju kao lajtmotiv kroz cijeli ezoterijski pokret. Jedan takav koncept je koncept ritmičkog broja, drugi koncept je mikrokozmosa i makrokozmosa. Misterij broja izražava se u činjenici da određene pojave slijede jedna drugu na takav način da se sedmo ponavljanje može opisati kao zaključak događaja, a osmo kao početak novog. Ta se činjenica u fizičkom svijetu odražava u odnosu oktave prema temeljnom tonu. Za one koji pokušavaju prodrijeti u okultne svjetove, ovaj princip postaje temelj sveobuhvatnog pogleda na svijet. Ne samo da su tonovi raspoređeni prema zakonu broja, već su i događaji u vremenu. Događaji duhovnog svijeta raspoređeni su na takav način da se pronalazi odnos poput onog koji se nalazi u ritmu tona.
Još važniji je odnos između mikrokozmosa i makrokozmosa. Njegovu osjetilnu manifestaciju nalazimo posvuda kamo pogledamo. Razmotrimo odnos cijele biljke prema sjemenu: u cijeloj biljci vidimo makrokozmos, u sjemenu mikrokozmos. U određenom smislu, sile raspoređene po cijeloj biljci koncentrirane su u sjemenu, kao u jednoj točki. Slično tome, razvoj pojedinca od djetinjstva do starosti možemo shvatiti kao mikrokozmos, a razvoj naroda kao makrokozmos. Svaki narod ima djetinjstvo u kojem upija važne elemente kulture. Primjer toga su Rimljani, koji su upili grčku kulturu. Narod raste i iz sebe crpi snage za svoj daljnji razvoj. Stoga je važno da svaki član naroda prođe kroz ono što prolazi cijeli narod. On se prema svojoj naciji odnosi kao što se sjeme odnosi prema biljci. Odnos između mikrokozmosa i makrokozmosa nalazimo na najvišoj razini u ljudima, kakav se pojavljuje u svijetu osjetila, i u kozmosu. Čovjek kakav stoji pred nama u svijetu osjetila, u sebi koncentrira sile kozmosa, baš kao što su sile biljke koncentrirane u sjemenu.
Sada se možemo zapitati: jesu li te sile u ljudima također na neki način raspoređene po makrokozmosu, baš kao što su sile biljnog sjemena raspoređene po cijeloj biljci? Samo nam ezoterična znanost može dati odgovor na to, jer unutar zemaljskog života ljudi spoznaju sebe tek kao mikrokozmos. Ali oni ne žive samo u mikrokozmosu, oni također imaju život unutar univerzuma.
Na prvi pogled, čini se samo kao tvrdnja, da čovjek, doživljavajući stanje budnosti i spavanja, izmjenjuje život u mikrokozmosu i makrokozmosu. Kada uroni u spavanje, svijest prestane djelovati, a emocije prestaju biti prisutne. Vanjska znanost će uzalud nastojati pronaći što je to što čini duševni život čovjeka u budnom stanju. Logički je, međutim, nemoguće zamisliti da se duševni život čovjeka uništava kada zaspe, a zatim se pri buđenju opet pojavljuje iz ništavila. Vanjska znanost će uskoro priznati da se duševni život ne može razaznati iz vanjskih materijalnih činjenica, kao što se pluća ne mogu razumjeti razumijevanjem zakona kisika. Pluća proučavamo u njihovim organskim funkcijama. Slično tome, prepoznajemo da u vanjskim zakonima fizičkog života, nema ničega o životu koji udišemo pri buđenju i izdišemo pri uspavljivanju. Za okultista, uspavljivanje i buđenje nisu ništa drugo nego disanje. Svako jutro čovjek upija duhovno-duševno, i pri uspavljivanju ponovno ih izdiše. Gdje je to duhovno-duševno kada čovjek spava, a koje odgovara zraku u sobi koji je izdahnuo? Tajna znanost nam pokazuje da je on obavijen atmosferom duhovnog svijeta, baš kao što smo obavijeni atmosferom zraka, osim što se potonja proteže samo nekoliko milja, dok prva ispunjava kozmos.
Ako uzmemo u obzir količinu zraka koju je čovjek izdahnuo, povežemo je s cijelom atmosferom: ista količina koja se nakon udisaja nalazi u ljudskom tijelu, stapa se s atmosferom nakon izdisaja. Dakle, okultnim rječnikom može se reći: nakon udisaja nalazi se u mikrokozmosu, nakon izdisaja u makrokozmosu. Slično tome, duševno-duhovni život koji je aktivan unutar našeg tijela, nalazi se u mikrokozmosu od buđenja do uspavljivanja, a u makrokozmosu od uspavljivanja do buđenja. Kao što nas vanjska fizička znanost uči o postojanju fizičke atmosfere, tako i tajna znanost govori duhovnom makrokozmosu koji pri spavanju prima našu dušu.
Znanost duha koristi se duhovnim metodama: inicijacijom. Svakodnevno iskustvo otkriva život naše duše unutar mikrokozmosa, život unutar duhovno-duševnog makrokozmosa upoznajemo kroz inicijaciju. Prvo se mora raspravljati o ovoj znanosti ako se želi razumjeti prijelaz iz mikrokozmosa u makrokozmos. Ova znanost ima poseban značaj jer upravo kroz nju ulazimo u duhovni svijet nakon smrti. Prelazak praga smrti označava samo konačni odlazak duše iz tijela. Metoda inicijacije uči intimnim vježbama za dušu. Kao što u svakodnevnom životu djelujemo na naše tjelesno okruženje, tako i svojoj duši moramo omogućiti da duhovno-duševno djeluje na nju i da prima dojmove iz njega. Moramo težiti oslobađanju svojih duhovno-duševnih moći, koje su vezane za tjelesni život. Tri moći duše povezane su s tijelom u običnom životu, a one se oslobađaju inicijacijom. Prva moć duše je moć mišljenja. U običnom životu je koristimo za oblikovanje misli, za stvaranje predodžbi stvari oko nas. Pokušajmo razumjeti prirodu ove moći mišljenja. Što se događa kada mislimo i oblikujemo predodžbe? Čak će i fizička znanost priznati da svaki put kada imamo misao koja se odnosi na nešto osjetilno, u našem mozgu se odvija destruktivni proces. Moramo uništiti fine moždane strukture, umor to dovoljno pokazuje; ono što svakodnevno mišljenje uništava, obnavlja se pri spavanju.
Metodom inicijacije postižemo stanje kojim oslobađamo moć mišljenja iz fizičkog mozga: ništa se ne uništava. To postižemo meditacijom, koncentracijom, kontemplacijom. To su određeni procesi u našoj duši, koji se razlikuju od običnog duševnog života. Predodžbe i duševni procesi koji nas ispunjavaju u običnom životu, nisu prikladni za meditaciju u našoj duši; treba odabrati druge. Da bih bio konkretan, dopustite mi da dam primjer. Zamislite dvije čaše, jednu praznu, drugu napola punu. Zatim zamislite da iz napola pune čaše ulijemo vodu u praznu, a sada zamislite kako napola puna čaša postaje sve punija i punija. Materijalist ti smatra glupim. Ali predodžba prikladna za meditaciju nije nešto stvarno u fizičkom smislu, već nešto što tvori predodžbu duše. Upravo zato što se takva predodžba ne odnosi ni na što stvarno, ona naša osjetila odvraća od stvarnosti. Međutim, može služiti kao simbol, naime za duševni proces povezan s misterijem ljubavi. Proces ljubavi je poput napola pune čaše iz koje ulijevate u praznu, a ipak čaša postaje punija. Duša ne poznaje praznija, postaje punija u mjeri u kojoj daje. To je otprilike značenje koju ovaj simbol može imati.
Kada takvu predodžbu tretiramo na način da prema njoj usmjerimo svu svoju duševnu moć, onda je to meditacija. S takvom predodžbom moramo zaboraviti sve ostalo uključujući i sebe. Cijeli naš duševni život mora biti usmjeren na nju dugo vremena, oko četvrt sata. Nije dovoljno takvu vježbu izvesti jednom ili nekoliko puta, mora se ponavljati stalno iznova. Ovisno o raspoloženju pojedinca, postat će očito da se duševni život mijenja u tom procesu. Primjećujemo da razvijamo vrstu duševne moći koja ne uništava mozak. Svatko tko prođe takav razvoj shvatit će da meditacija ne uzrokuje umor i ne uništava mozak. Čini se kontradiktornim da početnici zaspu tijekom meditacije. Ali to proizlazi iz činjenice da smo na početku još uvijek vezani za vanjski svijet i još svoje mišljenje nismo oslobodili od mozga. Nakon što smo oslobodili svoje duševne moći od mozga kroz ponovljene napore, nakon što smo postigli meditaciju bez umora, događa se transformacija u cijelom našem životu. Baš kao što smo ranije pri spavanju izvan tijela bili nesvjesni, sada smo toga svjesni. I kao što u svakodnevnom životu mislimo o našem 'Ja' unutar naše kože, nakon meditacije doživljavamo se izvan našeg tijela. Tijelo postaje objekt kojeg gledamo. Ali sada ga upoznajemo drugačije nego pri spavanju. Upoznajemo ga kao nešto poput magnetskih sila koje nas vežu za naše tijelo. To je nešto u što želimo uroniti. I prepoznajemo da su to iste sile koje nas svako jutro vuku našem fizičkom tijelu, sile koje su nas prije rođenja izvukle iz duhovnog svijeta, i koje su nas natjerale da tražimo struju nasljeđa kako bismo pronašli novo tijelo. Kroz to, učimo zašto osjećamo privlačnost prema svojim roditeljima i precima.
Jednu predodžbu možemo izdvojiti, iskustvo duše koje se razlikuje od onog koje imamo pri prijelazu iz mikrokozmosa u makrokozmos. Kada iz makrokozmosa pogledamo na tijelo, o svim iskustvima kažemo: ovo je izvan nas. - Ako smo u sebi probudili Pavlovo iskustvo, tada smo razvili element duše koji je u nama već vanjski. Kada smo izvan tijela, tada Krist iskustvo osjećamo kao unutarnje. To se može nazvati prvim susretom s Krist impulsom u makrokozmosu. Sada moramo govoriti o drugoj vrsti moći inicijacije. Kao što možemo osloboditi moć mišljenja, tako možemo osloboditi i moć koju koristimo za jezično izražavanje. Materijalistička znanost kaže da motorički organi govora imaju svoje središte u Brocinom govornom organu. Ali nije Brocin organ oblikovao jezik, već je jezik njega oblikovao.
Moć mišljenja je destruktivna, dok je jezik, koji potječe iz socijalnog okruženja, konstruktivan. Sada, možemo osloboditi tu moć koju Brocin organ gradi. To postižemo prožimajući svoju meditaciju emocionalnim vrijednostima. Kada meditiram: u svijetlu mudrost sja - to ne odražava vanjsku istinu, ali ima duboko značenje, duboku važnost. Kada ovim prožmemo osjećaje: želimo živjeti sa svim svijetlom, koje mudrošću sja - tada osjećamo, kako zahvaćamo tu moć, koja se inače riječima izražava a koja sada živi u našoj duši. Kada se govori o zlatnoj tišini, to se odnosi na činjenicu: u svojoj duši imamo moć koja stvara riječi. - Možemo je shvatiti kao što shvaćamo moć mišljenja. Tada nadilazimo vrijeme, baš kao što nadilazimo prostor shvaćajući moć mišljenja. Ono što je, za svakodnevni život, sjećanje koje seže u djetinjstvo, tada se proteže na prenatalni život. To je put do stjecanja iskustva u životu od posljednje smrti do našeg sadašnjeg rođenja, a istovremeno i put razumijevanja razvoja čovječanstva. Razumijemo sile, koje upravljaju evolucijom ljudske povijesti.
I spoznajemo život od rođenja do smrti. Kada njegujemo moć tihe riječi, spoznajemo duhovni temelj zemaljskog života. Ovdje ponovno susrećemo povijesnu točku, otajstvo Golgote. Jer to je put, kojim pronalazimo uzlazni i silazni razvoj čovječanstva, i točka u kojoj se Krist utjelovljuje. Kakav je u svojoj jedinstvenoj moći, takav je i prepoznat. Kao što se povezujemo s Kristom kakav je bio na Zemlji, kroz oslobođenje mišljenja, tako se kroz oslobođenje riječi povezujemo s otajstvom Golgote. To baca posebno svijetlo na prvi redak Evanđelja po Ivanu.
Zatim treća sila postaje neovisna kroz meditaciju. Zahvaća ne samo mozak i grkljan, već i cirkulaciju krvi. Djelujući u slaboj formi, osjećamo je kada pocrvenimo i problijedimo. Duševno intervenira u pulsiranje krvi i dopire do srca. Ova duševna sila može se izvući iz pulsiranja krvi i postati neovisna duševna sila. To se događa kroz meditaciju, gdje se volja vezuje s meditacijom. Meditiramo: u svijetlu mudrost sja. - Ali s tim odlučujemo ujediniti svoju volju na takav način da želimo pratiti ovu blistavu mudrost u razvoju čovječanstva. Kada dođemo do takve meditacije volje, postižemo strujanje snage volje u dušu. Te se sile mogu zahvatiti i izvući iz krvi - iako se ne mogu potpuno izvući - tada one tvore moć vidovitosti kojom nadilazimo našu Zemlju. Učimo našu Zemlju prepoznati kao reinkarnirani planet, koji će se iznova inkarnirati, a mi ljudi s njom. Tako kroz duhovno-duševno urastamo u makrokozmos. U određenom smislu doživljavamo kako život između smrti i rođenja mora biti suprotan životu u inkarnaciji. Jer ono što čovjek doživljava nakon smrti, oslobođen tijela, upravo je ono što doživljava posvećenik. Razmotrimo glavnu karakteristiku onoga što nam se predstavlja u bestjelesnom stanju. To je isto iskustvo kao i u životu nakon smrti. Živeći u mikrokozmosu, percipiramo kroz fizičke organe osjetila. Nakon smrti, tijelo gledamo poput posvećenika. Tu ne možemo percipirati, ono što osjetila percipiraju. Posvećenik može prepoznati život između smrti i novog rođenja jer je već pronašao prijelaz iz mikrokozmosa u makrokozmos.
Običnim ljudskim jezikom, ne može se razgovarati s umrlima. Ali kada oslobodimo moć govora, možemo razumjeti kako smo s njima povezani. Oslobađanjem moći mišljenja, možemo razgovarati s onima koji su između smrti i ponovnog rođenja.
Dozvolite mi da vam dam primjer: vidovnjak je mogao govoriti s preminulim čovjekom. Bio je izvrstan čovjek, ali se za svoju obitelj brinuo samo u materijalnom smislu. Nije imao religijskih ili antropozofskih predodžbi. Vidovnjak je od čovjeka saznao sljedeće: znam da sam živio s mojom obitelji, sa svojim voljenima, i oni su mi bili Sunca sjaj. S njima ne mogu uspostaviti nikakvu vezu. - Nakon smrti odnosi su složeni. Vidovnjak je mogao vidjeti sljedeće: žena i dalje u svom biću pokazuje nešto poput učinaka utjecaja svog muža. Muškarac je mogao vidjeti te učinke, ali ne kako ih vidi čovjek, već kao u ogledalu: doista se vidi, ali kao da se promatra slika u ogledalu. To je jezivo, jer se čovjek ne može stvarno vidjeti kakav jest. Kao što u našoj osjetilnoj egzistenciji vidimo tjelesno, tako poslije moramo biti sposobni vidjeti u duševno. Ali kao što ne možemo vidjeti svijeću ako nije upaljena u mračnoj sobi, tako je i ovdje percepcija prigušena, zamagljena. Ipak, veza između umrlih i ljudi na Zemlji još uvijek je moguća, ako su potonji prožeti duhovnim životom. To je osnova dobrobiti koju možemo pokazati umrlima. Kroz vrata smrti je prošao netko s kim dijelimo interese: možemo mu čitati. Zamišljamo da su pred nama, tiho im čitamo, možemo im čak slati i misli. Ali oni će dobiti utisak, samo ako im pošaljemo ideje i koncepte prožete duhovnim životom. Zadatak antropozofije bit će shvaćen kada shvatimo da moramo ukloniti ponor koji nas odvaja od umrlih.
Čak i duša koja se protivi antropozofiji može pronaći utjehu u takvim čitanjima. U našem duševnom životu moramo razlikovati dvije strane: svjesno doživljena iskustva i podsvjesne dubine duše, koje se, poput oceanskih dubina, izražavaju samo u površinskim valovima. Tako možemo doživjeti da, naprimjer, od dva brata jedan postaje antropozof, a drugi protivnik antropozofije. To može biti samo činjenica vanjskog svijeta. Unutarnji proces je sljedeći: prisutna je duboka čežnja za religioznim, a čovjek odbacivanjem antropozofije samo nastoji otupjeti sebe. Svjesna predodžba je samo opijat za zaborav što se događa u dubinama. Smrt sve to uništava, a mi tada žudimo upravo za onim za čime nesvjesno žudimo. Zato je čitanje naglas antropozofskih spisa takav blagoslov. Postupno, javlja se svijest o povezanosti s umrlima. Ali čak i prije nego imamo taj osjećaj, ne riskiramo ništa više nego da nas umrla osoba neće slušati ako joj čitamo. Dakle, vidimo da živim zahvaćanjem antropozofskih učenja, umrli i živi, mikrokozmos i makrokozmos, dolaze u vezu.
To se događa i u drugoj oblasti. Kad vidovnjak promatra uspavane, vidi: kroz vrata spavanja prolaze duše koje nikada nemaju duhovnih interesa i druge koje tijekom dana upijaju duhovne misli. - Tu se otkriva razlika: duše uspavane poput sjemena u polju. U duhovnom svijetu bi nastupila glad ako se ne bi prenosile duhovne misli. Umrli se hrane onim što duhovno, antropozofskim idejama, donose oni koji su uspavani. Ako ne donosimo duhovne koncepte dok tonemo u san, umrle lišavamo hrane. Čitajući naglas, dajemo im duhovnu stimulaciju, duhovnim idejama koje donosimo dok tonemo u san, hranimo umrle.
Kroz ono što čovjek stvara u svojoj duši, postaje most od mikrokozmosa do makrokozmosa. Ono što stječemo je poput sjemena. Živu, ne samo teorijsku, misiju antropozofije mogao bih opisati na sljedeći način: teorija se pretvara u eliksir života, besmrtnost postaje iskustvo. Kao što sjeme jamči sljedeće sjeme, tako razvijamo duhovno-duševne moći koje jamče naš povratak u budućem zemaljskom životu. Ne samo da razumijemo, već i doživljavamo besmrtnost u sebi. Dakle, od trenutka kada nam kosa posijedi, doživljavamo ono što prolazi kroz vrata smrti. U tom smislu, antropozofija će postati eliksir života, baš kao što krv teče kroz naše fizičko tijelo. Tek tada će antropozofija biti ono što bi trebala biti. Kada naučimo to prepoznati i sažeti u temeljni osjećaj - temeljni osjećaj da je ljudska duša povezana s duhovnim svijetom kao što je naše fizičko tijelo s fizičkim svijetom - tada ljudi doživljavaju:
Govore ljudskom umu
Bića iz prostranstva svijeta,
Mijenjaju sebe tijekom vremena.
Iskusivši to ljudska duša prodire
Neograničena širinama prostora
I neometana protokom vremena
U carstvo vječnosti.