.- Priroda i duh u svijetlu duhovno znanstvene spoznaje
Goetheov iskaz o prirodi i duhu u 'Faustu'. Zemlja kao živa cjelina. Čovjek i Zemlja u budnom stanju i spavanju. Percepcija Zemlje kod Keplera, Giordana Bruna i Goethea. O prirodi nekoga tko je umro mlad. Priroda i duh u čovjeku, u muškarcu i ženi. Priroda i duh kao stanje promjene, a ne kao suprotnosti. Tri entiteta: biće, priroda i duh.
Stockholm, 8. lipnja 1913.
Prva od tema odabranih za ovaj kratak niz predavanja jest 'Priroda i duh u svjetlu duhovno znanstvene spoznaje'. Priroda i duh! - Ova naizgled kontradiktorna izjava odmah podsjeća na mnoga suprotstavljena gledišta i mišljenja koja su se sukobljavala u svijetu. Znamo da se u posljednjim stoljećima sve više pojavljuje vrsta znanosti koja nastoji prepoznati samo prirodu, i, sa svog stajališta, teško može učiniti išta drugo osim uključiti duh unutar prirode. S druge strane, vidimo kako se branitelji duha i duhovnog života nameću u svim oblastima, čak i u naše vrijeme. I trebamo samo pogledati ekstrem, gdje je u 19. stoljeću rečeno: mozak luči misli kao što jetra luči žuč, što znači da je ono što duhovno percipiramo kod ljudi, čisto prirodi proces i ne vjerujemo ni u kakvu drugu vrstu duha. - Ovo samo trebamo usporediti s mnogim trenutnim naporima da se uspostavi znanost duha, i tada imamo krajnosti.
Ali o riječima 'priroda i duh' može se misliti i drugačije, naime, pozvati se na Goetheove riječi: 'Priroda je grijeh, duh je vrag, među sobom gaje sumnju, svog deformiranog hibrida". I tako možemo predstaviti mnoge stvari koje dovode prirodu i duh u suprotnost, i u njima možemo pronaći mnogo toga što je ljudska srca dovelo u nesklad, što je uzrokovalo borbe i oluje sukoba u svijetu.
S druge strane, suočeni smo s novijom izrekom, također od Goethea, koja kaže da duh nikada ne bi mogao postojati i biti učinkovit bez materije, a materija bez duha. Ovu izjavu je vrlo lako opovrgnuti. Treba samo istaknuti da ako iz stijene isiječem komad granita, tada imam materiju bez duha! Lako je u svijetu naći opovrgavanje dubokih izjava, i treba jasno prepoznati, posebno unutar duhovno znanstvenog pokreta, da za glupe u svijetu nije ništa lakše nego opovrgnuti riječi mudrih, s velikim prividom opravdanosti. Antropozofska perspektiva mora dublje proniknuti u ta pitanja.
Što je duh, što je priroda? - S našom uobičajenom percepcijom nema sumnje da smo suočeni s prirodom, kada u proljeće vidimo biljke kako niču iz zemlje, kada ih vidimo kako se razvijaju. Tu vidimo tkanje i život prirode. Nema sumnje da s određenim pravom govorimo o prirodi, kada zimi pahulje snijega prekriju Zemlju. To su oboje prirodne pojave. Ali jesmo li time, na potpuno opravdan način, sudjelovali u onome što se odvija oko nas? Ako bi bića mogla misliti, koja su mnogo manja od nas, toliko mala da bi za njih naši nokti ili naša kosa bili toliko veliki kao što je za nas drveće, dakle, ta bi bića dlake na našim glavama opisala na isti način na koji mi opisujemo biljke koje dolaze iz zemlje. Ali mi ljudi ne opisujemo pojedinačne vlasi ili ljudsku glavu kao tlo na kojem pojedinačne vlasti rastu, jer znamo da ne možemo pronaći vlas kao pojedinačni entitet u prirodi; moguće su samo na biću. Samo netko tko zbog svoje veličine, ne može percipirati dlake u cijelosti, mogao bi zasebno opisati jednu takvu dlaku. Takvo biće bi vrlo dobro moglo razlikovati različite dlake. Ovisno o tome gdje rastu na glavi, moglo bi ih grupirati u klase i grupe: klasa lijeve sljepoočnice, klasa desne sljepoočnice; klasa lijeve obrve, klasa desne obrve; kasnije bi im moglo dati imena koja ih dodatno razlikuju. Dakle, tako mala bića mogla bi imati znanost o kosi. Za druga bića postoji, s određenim opravdanjem, takva znanost: to je botanika. Dok, zapravo, Zemlja kao cjelina proizvodi pojedinačne biljke baš kao što naša glava proizvodi kosu, dok pojedinačne biljke pripadaju Zemlji i ne postoje kao zaseban rod, u botanici se biljke klasificiraju i opisuju bez obzira na činjenicu da ovaj biljni svijet tvori jedinstvo koje pripada Zemlji, baš kao što naša kosa tvori jedinstvo s našim organizmom. Za prirodu ili svijet je sasvim nebitno što čovjek stvara botaniku, baš kao što bi znanost o kosi koju stvara malo misleće biće za čovjeka bila nebitna.
Znanost duha, međutim, vodi nas još dalje. Pokazuje nam da kao što se ne može zamisliti biće poput čovjeka, s kosom na glavi, bez duše, tako se i Zemlja može promatrati kao cjelina, koja posjeduje sve materijalne, čisto prirodne stvari kao organe duha Zemlje ili duše Zemlje. Ako dalje proučavamo ovaj duh Zemlje ili dušu Zemlje, ona se u prvom redu razlikuje od ljudske duše. Posebnost ljudske duše je u tome što nam se predstavlja kao svojevrsno jedinstvo. To u prvom redu nije tako s duhom Zemlje. Međutim, u konačnici, kao što znate, postoji vodeći duh Zemlje, ali sljedeće što nalazimo duhovno promatrajući Zemlju, je veliki zbroj, mnoštvo elementarnih bića, koja, kao mnoštvo, raznolikost, čine sljedeći stupanj duha Zemlje.
U prvom redu možemo razmotriti ovog duha Zemlje. Tada postaje očito, naprimjer, na hemisferi gdje je trenutno ljeto, ta bića duha Zemlje prolaze kroz neku vrstu spavanja, dok su na zimskoj strani budna. Za duhovno razumijevanje, elementarna bića i duhovi zapravo počinju spavati izravno proporcionalno mjeri rasta biljaka iz Zemlje. Zimi se počinju uzbuđivati. Tada ta elementarna bića i duhovi na svoj način formiraju predodžbe, senzacije i osjećaje. Ono što je noć za ljude, ljeto je za hemisferu gdje je trenutno ljeto, a što je za ljude dan, za Zemlju je zima. Zemlja se u cjelini budi i spava poput ljudi, ali na takav način da je jedna polovica uvijek budnija, a druga više uspavana, dok su ljudi organizirani na takav način da kada spavaju, svi spavaju istovremeno. Ni to zapravo nije točno; naprotiv, potpuno je isto za ljude kao i za Zemlju. Kada čovjek spava, samo mu glava spava, dok ostali organi postaju sve budniji. Ali ljudi jednostavno nisu usmjereni da to percipiraju. Zapravo je slično i na Zemlji, iako ne sasvim. Jedna zemljina hemisfera ima više vode od druge, pa Zemljin ciklus spavanja i buđenja nije drugačiji od ljudi.
Kao što ljude promatramo kao živa i kao bića duha i duše, tako moramo promatrati i Zemlju. Samo zato što mi, kao takva mala bića, hodamo po Zemlji, ne vidimo da ona posjeduje i tijelo i dušu. Ali to također proizlazi iz doba materijalizma. Kepler je, naprimjer, koji je zasigurno bio sposoban misliti, ipak govorio da Zemlju promatra kao jedan veliki organizam. Međutim nedostajalo mu je okultno razumijevanje Zemlje, stoga nije znao da zima za Zemlju označava budnost i ljeto spavanje, te ju je zamišljao kao velikog kita umjesto da je zamišlja duhovno biće superiornije ljudima. Donekle je umanjio mjerilo, promatrajući Zemlju kao kita, a u kretanju zraka vidio je udisanje i izdisanje životinje. To je bilo i gledanje Giordana Bruna. Za njega je Zemlja bila veliki, živi organizam, čiji se proces disanja očituje u plimi i oseci. Goethe je izrazio sličan stav: Zemlja je veliko, živo biće koje otkriva svoj proces disanja u oseci i plimi, u zračnim strujama i u moru. - Da, duhovi starijih, više duhovnih vremena, još su znali da se Zemlja ne može promatrati na tako apstraktan, teoretski način, kao što to činimo danas, kao da se može opisati nokat ili dlaka izolirano, kada treba znati da ne mogu postojati bez cijelog organizma, da su utemeljeni u cijelom organizmu. Naturalistički pogled ne shvaća o čemu se radi. Kada se razmatra svijet, bitno je moći se zapitati o bilo čemu u svijetu: je li to dio cjeline, ili je to samo po sebi cjelina? - Ako netko pronađe ljudski zub, ne smije ga smatrati izoliranim entitetom, već je zub valjan samo kada se smatra dijelom ljudskog bića. Slično tome, nemoguće je opisati jednu biljku, jer se ona može shvatiti samo kao dio cijelog bića Zemlje. Dakle, vanjsko tijelo Zemlje može se shvatiti samo zajedno s njegovom dušom i duhom. A ako se ne zna ništa o duhu Zemlje, onda se ne zna da je ova Zemlja tijelo duha, baš kao što je to i naše vlastito tijelo, onda se na Zemlju gleda upravo onako kako to čine mineralogija, geologija i botanika. Tim disciplinama nedostaje svijest da iza svega što opisuju leži vodeći duh Zemlje. Ako odlomim komad stijene, lako je reći: tu nema duha! - U komadiću zuba nema duha, ali komadić zuba je nezamisliv bez cijele osobe i duhovnog, duševnog, kojemu pripada.
To moramo imati na umu kada govorimo o prirodi i duhu. Ako o Zemlji govorimo kao o čisto prirodnom planetu, a da ne spomenemo njezinu dušu i duh, ovaj opis proizlazi isključivo iz našeg nepoštivanja duha, naše nespremnosti da ga priznamo. Gdje onda Zemlja postoji kao puki prirodni planet? Botanika, geologija i astronomija bi rekle: kreće se unutar prostora! - Kad bi ta tvrdnja bila istinita, ubrzo bi se prestala kretati, urušila bi se, poput ljudskog tijela nakon smrti, kada duh ode.
Ovaj način gledanja na svijet je prebrisan. Čak se i udovi čovjeka, pa čak i čovjek u cjelini, danas opisuje kao da je samo priroda, to jest kao da se promatra leš. Jer da su ljudi onakvi kakvim ih opisuju fiziolozi, anatomi i tako dalje, odmah bi umrli. Fiziologija opisuje samo svoju fantaziju, kao što to čine astronomija i geologija sa svojim opisima Zemlje. To je čisti proizvod fantazije. Ova čisto prirodna Zemlja jednostavno ne postoji. Jer činjenica da je Zemlja takva kakva jest, do najmanjeg komadića stijene, utemeljena je na činjenici da je Zemlja prožeta duhom Zemlje.
Ovdje vidimo što je bitno. Prilikom razmatranja čovjeka ključno je pronaći polazište od dijela prema cjelini, kako bi se izbjeglo odvajanje dijela od cjeline. Čovjek kao takav, jest cjelina. Ali kada je riječ o Zemlji, cijela Zemlja mora se promatrati kao cjelina. Ako odvojimo prirodu i njezine učinke od Zemlje, što je onda ta priroda? Tada je to proizvod naše fantazije, koji zapravo ne postoji, koji nam se takvim čini samo zato što iz cjeline otkinemo dio. Stoga je jasno da uopće nije važno da se nešto vjerno opiše, već da se shvati kako se dio integrira u cjelinu, ili bolje rečeno, izrasta iz cjeline. Dakle, Zemlja se mora promatrati kao cjelina, ne kao fizička cjelina, već kao tjelesno biće koje pripada svom duhu.
Ali o prirodi i duhu moglo bi se govoriti na još jedan način. Dovoljno je razmotriti same ljude. Kod ljudi smo suočeni s nečim što u određenom smislu, kao da opravdava koncepte 'prirode i duha' kao suprotnosti. Dijete se rađa, i svi djetetovi izrazi života u ranim fazama pojavljuju se kao nešto razvijeno iz fizičkog, iz cijele fizičke prirode. Stoga se često kaže: dijete djeluje potpuno u skladu s njegovom prirodom. Tek kasnije se duhovno, duševno, rađa iz tijela. Na početku života čovjek je više priroda, kasnije razvija više duha. - Ali to je, pak, ništa drugo nego nemaran pogled. Jer u ranim fazama našeg života u nama ima mnogo duha, jednostavno je skriveniji nego kasnije. Sve, što našem duhu daje formu, djelatni je duh, ali nije slučaj da smo iznutra aktivni u duhu i da ga osvjetljavamo svojom sposobnošću pamćenja. U prvim godinama djetinjstva zaista nemamo manje duha u sebi nego u kasnijim godinama. Moglo bi se, pod određenim okolnostima, govoriti još radikalnije. Netko je ovih dana pitao: što znači kada dijete živi samo nekoliko dana, a zatim umre? - Sada, okultna znanost nam pokazuje da takav život doista ima smisla. Pretpostavimo da je netko u jednoj inkarnaciji bio izvrsna osoba, ali je imao slab vid. Tada će se dogoditi da takva osoba u inkarnaciji živi samo nekoliko dana, samo da bi nadoknadila ono što je u prethodnom životu nedostajalo zbog slabog vida. U tom slučaju, ova inkarnacija se mora računati uz prethodnu. Važnost djetetove sposobnosti učenja u prvim danima općenito se uvelike podcjenjuje. Kada dijete uči gledati u svjetlost, za to je potrebna veća sposobnost nego za sve što se nauči na prvom akademskom semestru.
Mnogo je prigovora koji se mogu iznijeti protiv takvih stvari, ali samo razmotrite suštinu takve stvari i vidjet ćete da je točna. Djetinjstvo istinski razumijemo tek kada znamo da duh nije manje prisutan u tijelu kada razvijamo svoj mozak, oblikujemo svoju fizionomiju i tako dalje, nego kasnije, kada smo sposobni za mudrije aktivnosti. U kasnijem životu duh se nešto više povukao iz tijela, i djeluje kao apstraktniji duh, koji, međutim, ne može organizirati mozak. Mozak je tada već postao krut. Duh, koji se kasnije u životu naziva 'duhom', već je bio prisutan u prvom dijelu ljudskog života, ali tada je imao nešto drugo za raditi, bio je bliže povezan s prirodnim procesima. To jednostavno nije očito, zbog čega se ono što se tada događa naziva prirodom, a ono što se kasnije događa svjesno naziva se duhom. Stoga ljudi percipiraju kontrast između 'prirodnih' procesa ranog djetinjstva i duhovnosti mišljenja, osjećanja i volje u kasnijem životu. Ali kontrast je sasvim drugo.
U ranom djetinjstvu postoji bliska veza između prirode i duha, prožimajući jedno drugo, još uvijek bijući u prijateljskom odnosu. Kasnije se odvajaju, i duh i prirodni procesi teku samostalnije. Posljedično, prirodni procesi postaju sve više bez duha, jer se duh od njih diferencirao i postao zasebna duša na koju je čovjek toliko ponosan. Čovjek ovu dušu kupuje po cijeni da njegovo tijelo postane više bez duha. Čovjek je prvo iz svog tijela izvukao duh kako bi ga mogao samostalnije koristiti. Kroz cijeli razvoj Zemlje događa se slično. U vrlo ranim vremenima Zemlje, duh je bio svugdje usko povezan s prirodom, stoga je postojala bliska interakcija između duha Zemlje i prirode Zemlje. Danas je, u određenom smislu, priroda Zemlje odvojena od svog duha kao što je kod ljudi priroda odvojena od duševnog. I baš kao što je duh taj koji usmjerava mišljenje, osjećanje i volju kod ljudi, tako i u razvoju Zemlje, duh Zemlje, kao povijesni proces, teče paralelno s prirodnim procesom. To je još više bilo isprepleteno u doba Lemurije, baš kao što su duhovni i prirodni procesi bliže povezani kod djece nego kasnije. O čemu se ovdje radi? Radi li se o tome da se može reći: duh se razvija u kasnijem životnom dobu ili u zemljinom dobu? - Ne, već je bio tamo, ali u to vrijeme usmjerio je svoju aktivnost na ono što se zatim odvaja. I ukrućuje se, odrveni, umire.
Zbog toga moramo promatrati cjelinu, ne u smislu vremena, već samo u smislu njenih djelova. Čovjek, kao dijete, nije fizička cjelina na Zemlji. Tek u mladosti, srednjoj dobi, starosti i tako dalje, čovjek postaje cjelina i ne možemo reći: ljudi prolaze kroz razvoj od prirodnog do duhovnog - već moramo reći: u ranom djetinjstvu priroda i duh su blisko povezani. Kasnije se više odvajaju jedno od drugoga. Kao rezultat toga, ono prirodno postaje pomalo više mrtvo, pomalo manje iznutra živo, a duh postaje neovisniji. Dakle, došlo je do diferencijacije u cjelini čovjekova bića. - To je pravi dojam. Međutim, duhovno se ne razvija jednostavno iz prirodnog. Postoji diferencijacija. Ako govorimo o prirodi bez duha, onda govorimo o pukom proizvodu fantazije. Nikada čovjek, pod trenutnim fizičkim uvjetima Zemlje, ne bi kasnije mogao postati misleće, osjećajno i voljno biće, toliko ponosno na svoju duhovnost, da prvo nije odvojio svoj duh od prirodne egzistencije. Čovjek mora naučiti, potpuno preispitati razumijevanje prirode i duha.
To ide još dalje. Razmotrimo vanjske karakteristike muškarca i žene. Svatko tko to čini površno, doći će do zaključka: žena je bliže prirodi, prosuđuje izravnije iz temelja prirode. Muškarac se više udaljio od prirode, u njemu više živi neovisno mišljenje, neovisni duh. - Doba materijalizma, koje materijalistički shvaća duh, ponudilo je još površnije razloge za tu razliku, poput težine mozga. Ali kada je izvagan mozak osobe koja je osmislila ovu teoriju, pokazalo se da ima posebno mali mozak za muškarca! Stoga, ako prirodu i duh promatramo na ovaj način, čak i površan pogled otkriva koliko je ovaj stav netočan. Svatko tko zađe dublje, doći će do potpuno drugačije perspektive. Fizički izgled žene je, u određenom pogledu, prirodniji, ali i duhovniji od fizičkog izgleda muškarca. Ženstvenost na Zemlji danas je prirodnija jer se duhovna aktivnost u njoj još nije odvojila od njezina fizičkog tijela u istoj mjeri kao što se to dogodilo kod muškarca. Stoga se muškarca ne treba smatrati duhovnijim od žene, naprotiv, kod muškarca je samo istaknutije ono što je destilirani duh, što materiju ostavlja po strani. Iz tog razloga, muška tjelesnost je također, u određenim aspektima, lišena duha. Žensko tijelo je više prožeto duhom, kao što je slučaj s tijelom djeteta, dok je muško tijelo u kasnijoj životnoj dobi više lišeno duha nego u mladosti. Ali ne možemo govoriti o većoj prirodnosti ili duhovnosti, u tome je li netko muškarac ili žena.
Perspektiva se stoga mora potpuno promijeniti. Istina je: ono što ima veze s prirodom muškarca i žene prati nas cijeli život. Nije uvijek ugodno to istaknuti. Zašto, naprimjer, u Antropozofskom društvu ima više žena nego muškaraca? Ne govori li to zapravo protiv prisutnosti intelekta u antropozofiji? - moglo bi se pitati. Na to se može odgovoriti sasvim objektivno, ali se onda lako pogrešno shvati. Činjenica da se više žena pridružuje Antropozofskom društvu, odnosno lakše stječe duhovne istine, jest zato što kasnije u životu zadržavaju više duhovnosti živčanog sustava i mozga. Kod muškarca se to ranije odvaja od tjelesnog, stoga nema priliku tako lako upiti ono što se obraća onome što nije ni muškarac ni žena: samom biću.
U svakoj inkarnaciji, osoba je ili muško ili žensko. Kod muškaraca su materijalni aspekti više razvijeni, a duh, vremenski, prolazni duh, donekle je više destiliran iz njihove ukupne prirode. Kod žena, priroda i duh ostaju više isprepleteni tijekom cijelog života, stoga njihova priroda ostaje fluidnija. Ali duhovne istine se obraćaju nečemu unutar osobe što nema nikakve veze s razlikom između muškarca i žene. Jer biće koje prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju može biti naizmjenično muško i žensko, iako je to istina koja muškarce često ljuti.
Ono što čini našu najdublju bit nema nikakve veze s muškarcem i ženom. Baš kao što nema nikakve veze s muškarcem i ženom, tako ni najdublja bit svjetskih pojava i činjenica općenito nema nikakve veze s prirodom i duhom; naprotiv, ponekad se manifestira duhovnije, a ponekad prirodnije. Obje su faze egzistencije, tako život napreduje. Kao što se u ljudskom životu više duševno-duhovna aktivnost tijekom dana izmjenjuje s više prirodnom aktivnošću fizičkog čovjeka noću, tako se i u svemiru izmjenjuju razdoblja u kojima bića postaju duhovnija s razdobljima u kojima postaju 'prirodnija'. To je ritam u svemiru. Naprimjer, ako netko razmotri prirodu muškarca u inkarnaciji - to jest, ako je karmički predodređen destilirati duh iz prirode - tada si može reći: sada sam doista predodređen destilirati duh iz prirode, ali to se mora ritmički, ciklički, izmjenjivati sa ženskom egzistencijom, gdje moj duh može biti više uronjen u prirodno, tako da zauzvrat mogu iskusiti njihanje njihala u smjeru prirodne egzistencije.
To vrijedi za sve planete, sve cjeline, totalitete, sve svjetove. Gdje god nađemo nešto prirodno, prisutan je i duhovni element, a gdje god nađemo duh, on ima tendenciju odvojiti od sebe nešto što je prirodno. Priroda i duh nisu suprotnosti, već naizmjenična stanja više suštine koja je u temelju.
Stoga moramo prepoznati da naš duhovni svjetonazor zahtijeva ispravljanje mnogih starih koncepata koji su zloupotrijebljeni. Kad prestanemo opisivati samo dijelove bića koje je, zapravo, cjelina, dobit ćemo jasnoću i u pogledu koncepata duha i prirode, i više nećemo biti ograničeni jednostranošću. Tada ćemo shvatiti da bi duh bio nešto vrlo slabo kada bi priroda bila neprijateljski nastrojena prema njemu, tada ćemo shvatiti da je priroda nešto što duh privremeno ostavlja po strani, poput puža koji istiskuje svoju ljušturu. Ali duh također može uzeti prirodu natrag u sebe i otopiti je u sebi. Tada je čini nevidljivom, ali tada je ima u sebi, tada je postao jedno s njom. Ako bi bilo gdje postojalo potpuno jedinstvo duha i prirode, to bi značilo da je, u području činjenica, duh otopio svu prirodu koja mu pripada.
Recimo da osoba ima četrdeset godina. U toj dobi, ona ima svoju prirodu, i svoju dušu, svoj duh, na koji je toliko ponosna. Ako se vratimo u njeno djetinjstvo, to je više kao jedno jedinstvo, ali pojavljuje se više kao u njenom prirodnom temelju. Ako se vratimo još dalje, prije njenog rođenja, onda su oni potpuno duhovni, u to vrijeme, imali su svu duhovnost bez prirodnog temelja, bez materije u sebi.
U svijetu imamo njihanje njihala: suština stvara svoju sliku u prirodnom aspektu i otkriva se kroz njega. Duh nosi prirodu u svojoj utrobi kako bi stvorio sliku sebe od onoga što sam rađa kao prirodu u svojoj utrobi. Ali suština također ima moć apsorbirati u duh sve što je priroda vani. I tako duh može trijumfirati nad svim slikama sebe, iznova se pojaviti u uvijek novim transformacijama, novim oblicima. To nam svjedoči da beskonačno mnogo oblika počiva u utrobi suštine i da se u uvijek novoj egzistenciji zapravo ostvaruje smisao svijeta. Kada se shvati međusobna povezanost, nerazdvojnost duha i prirode, dolazi se do suštine u svijetu.