.- Sloboda duše u svijetlu antropozofske spoznaje
Izljev duhovnih istina od posljednje trećine 19. stoljeća. Prirodne znanosti kao protuudar protiv teološkog svjetonazora. Eliminacija ljudi iz svjetonazora. Pascal i priroda vječnosti. Formiranje koncepata u grčkoj filozofskoj školi. William Crookes o smislu magnetizma i elektriciteta. Buđenje moralnih ideala kroz moć ljudi. Preobrazba riječi jezika u spoznaju riječi svijeta, Krista. Slobodno slijeđenje moralnih motiva i slobodno slijeđenje Krista. Izjava 'Vi ste bogovi'. Ideal slobode i istine. Zaključni govor.
Stockholm, 10. lipnja 1913.
Posvećujući se duhovnom životu, potrebno je osvijestiti zašto mi, kao ljudi današnjeg doba, dok dohvaćamo svoju zadaću kao ljudi ovom dobu, imamo čežnju i poriv njegovati duhovni život. To je zato što se, zapravo, od druge polovice prošlog stoljeća, ljudi s višim svjetovima mogu povezati na potpuno drugačiji način nego što je to bio slučaj u prethodnim stoljećima. To je nešto čemu se općenito posvećuje premalo pažnje: da razvoj čovječanstva neprestano generira nove impulse iz epohe u epohu.
Dok je u 14, 15 i 16. stoljeću bilo relativno teško steći razumijevanje duhovnog svijeta i duhovnog života iz ljudske duše, traženje duhovnog razumijevanja postat će sve prirodnija potreba ljudske duše u nadolazećim stoljećima. Jer od posljednje trećine 19. stoljeća vrata duhovnog svijeta su se, u određenom smislu, otvorila, tako da duhovno znanje teče iz duhovnog svijeta svima koji ga žele primiti. U tom smislu, stojimo u potpuno novoj epohi razvoja čovječanstva. Oni koji su danas, kao instinktom, vođeni prema antropozofiji, antropozofskom pokretu, jednostavno osjećaju ono što je zapisano u znakovima vremena. Način na koji se danas okupljamo kako bismo raspravljali o duhovnim tajnama egzistencije, ne bi bio moguć prije pedeset godina, jer tada valovi duhovnog razumijevanja još nisu tekli do ljudi. I moramo shvatiti da ono čemu težimo i što želimo mora postajati sve univerzalnije. U tu svrhu moramo također ispitati simptome koji karakteriziraju cijeli današnji razvoj čovječanstva. Samo je nekolicina ljudi danas zainteresirana za duhovni život i ima potrebu steći znanje o duhovnom svijetu. Većina ljudi još uvijek odbacuje svaku duhovnu spoznaju. Sada moramo uroniti u sve što je dovelo do takvog stanja u našem ljudskom razvoju. Među idejama koje najbolje ilustriraju ono što se pojavilo kao simptom sadašnjeg doba, možda je ideja slobode najvažnija, to je ideja koja nam živo može pokazati evoluciju posljednjih nekoliko stoljeća.
Sasvim je prirodno, da se osoba u svijetu koja ne traži duhovne uvide, ali želi učiti o zakonima svijeta i ljudske duše, danas okreće službenoj znanosti, kojom pak dominiraju prirodne znanosti. Kako ljudi dolaze do razumijevanja svijeta? Okreću se onima koji su stekli znanstveno razumijevanje svijeta i koji su možda čak napisali popularno znanstvene tekstove koji objašnjavaju kako bi trebalo razmišljati o ljudskoj duši, prirodi, slobodi i tako dalje. Kako bi takva osoba uopće mogla doći do bilo koje druge ideje osim konzultirajući se s takvim ljudima?
Sada, službena znanost, u mjeri u kojoj nastoji uspostaviti svjetonazor, prošla je kroz nešto vrlo neobično i simptomatično u 19. stoljeću. Ali ljudi uopće ne primjećuju takve neobične simptome. Ako pitate nekog velikana znanosti, postoji li ideja slobode, odgovorit će: ne postoji u smislu u kojem su stari svjetonazori zamišljali su ideju, jer danas znamo da ako osoba, naprimjer, konzumira ovu ili onu tvar, ta tvar odmah djeluje na njezin mozak, a zatim više ne može pravilno koristiti svoj mozak. Jasno je da su ljudi ovisni o svom mozgu, kako onda mogu biti slobodni? - Ili, moglo bi se reći: u racionalnoj psihologiji pokazujemo da osoba koja pati od duševne bolesti, koja ne može govoriti ili pamtiti govorne zvukove, pokazuje abnormalnosti u svom mozgu. Kako se onda može govoriti o slobodi ako su ljudi ovisni o svom mozgu? - Tako kaže konvencionalna psihijatrija. Za obično, trivijalno razmišljanje, svi ovi razlozi imaju znatnu težinu. Takve stvari zvuče vrlo uvjerljivo, i postupno zahvaćaju razmišljanje ljudi, i ako duhovni svjetonazor ne dovede njihove glave u red, ljudi će podleći svjetonazoru koji potpuno poriče ideju slobode.
U tom smislu, znanost je krenula neobičnim putem. U 18. i početkom 19. stoljeća ljudi su neprestano tražili svrhu u prirodi. Pitali su se: zašto bik ima rogove? Zašto jabuke rastu na stablu jabuke? - Govorilo se da je to djelo mudrog vodstva svijeta. Dao je biku rogove da bi mogao bockati, a jabuke su rasle da bi ih ljudi mogli jesti i tako dalje. Prosvijetljeni umovi 18. i 19. stoljeća često su ismijavali ove utilitarističke razloge. Govorili su - ironično: zašto je kozmički poredak učinio da raste ovo ili ono drvo? - Zato što ljudi žele piti vino i trebaju im čepovi za boce vina!
Takvi prigovori na neozbiljan način, na koji su priroda i ljudi shvaćeni, potpuno su opravdani. Kod čovjeka, još uvijek se može pitati: koju svrhu slijedi onim što radi? - Priroda je bila personificirana ili antromorfizirana, stvoren je antropomorfni svjetonazor koji je propitivao ciljeve prirode kao što bi se moglo propitivati ciljeve ljudi. Bilo je potpuno opravdano da se 19. stoljeće protivilo ovom antropomorfizmu, koji u samoj prirodi nije vidio ništa već je samo na nju projicirao ljude. Umovi 19. stoljeća željeli su izravno promatrati prirodu, ispitivati je samu za sebe. Nisu htjeli fantazirati o ciljevima i svrsi ljudi unutar prirode. Ta je težnja bila potpuno opravdana, jer je stari način gledanja na stvari projicirao ljudski duševni život na prirodu. I opravdano je reći da se prirodu želi promatrati onakvu kakva jest, odvojeno od ljudi. Rekli su: želimo sve što pripada ljudima, izbaciti iz prirode. - To je zatim u 19. stoljeću dovelo do slike prirode, u kojoj ništa od ljudi nije ostalo. To je dovelo do materijalističke prirodne znanosti. Ljudski koncepti su potisnuti iz prirode. U određenom smislu, to je bila ispravna reakcija protiv stare doktrine korisnosti ili teleologije.
Tako se pojavila materijalistička prirodna znanost, temeljena na pretpostavci da se u njoj ne može naći ništa ljudsko. U to vrijeme to je bio sasvim legitiman zahtjev. Ali u drugoj polovici 19. stoljeća pokazalo se da su ljudi rekli: i ljude moramo smatrati proizvodom prirode, moramo ih gledati kao i prirodu. - Ovaj drugi zahtjev, da se ljudi razmatraju prema materijalnim uvjetima prirode, promijenio je sve, jer su ljudi uklonjeni iz prirode. Tada je postalo sasvim jasno da se ljudi više ne mogu naći u ovoj umjetno konstruiranoj prirodnoj znanosti. To se razvijalo tijekom 19. stoljeća. Dogodilo se to da je sve što se odnosi na ljudsku dušu destilirano iz prirodne znanosti, što je usporedivo s izjavom poput: imam flašu, unutra je voda. Ali želim praznu flašu, pa iz flaše izlijem vodu. - A onda se ljudi iznenade što u flaši više nema vode. Kod flaše svi odmah primijete da je prazna. Međutim, s prirodnom znanošću, ludost pokušaja razumijevanja ljudi, iz prirode ispražnjene od ljudi, ostala je neprimijećena. Uvjeren sam da bi se materijalistički skup samo smijao ovim jednostavnim zapažanjima, jer nije svjestan ove temeljne pogreške. Ideje slobode, besmrtnosti i slično, pod tim zabludama najviše su patile. Jer svatko tko na stvar gleda onako kako je upravo opisano, bit će mu samorazumljivo da se u prirodnoj znanosti ne može dobiti uvid u ove koncepte.
Poanta je u tome da je za duhovni svjetonazor doista bitno shvatiti da, iako ljudi u svom vanjskom obliku pripadaju vanjskoj prirodi i njezinim zakonima, kao duše u sebi nose nešto što se može otkriti samo duhovnim putem. Drugim riječima, ako ljude želimo razumjeti u njihovoj istinskoj biti, onda se ne smijemo usredotočiti na ono što čini njihovu vanjsku ljusku između rođenja i smrti, već na ono što je, od utjelovljenja do utjelovljenja, njihova istinska bit. I zadatak antropozofije bit će usmjeriti pozornost ljudi na one procese unutarnjeg života, koji dokazuju postojanje takve vječne jezgre u nutrini njihova bića, neovisno o njihovoj tjelesnosti.
Ako se ljude prvo razmatra na način da se prizna da istinsko biće čovjeka ne postoji samo između rođenja i smrti, već da ono što ljude smješta u fizičku egzistenciju ostaje i nakon smrti, tada će se prepoznati potreba uzdizanja ljudskog znanja i razumijevanja u oblasti gdje ljudsko biće svojom spoznajom sudjeluje u tom višem svijetu kojem pripada po svojem duševno-duhovnom biću. Ali u trenutku kada čovjek sa svojom spoznajom uđe u više svjetove, susreće se s duhovnim bićima tih viših svjetova baš kao što susreće bića tri carstva prirode ovdje u fizičkom svijetu.
Sada, najmanje opravdano gledište je ono koje je jednom izrazio Pascal, poznati kršćanski učenjak, a s kojim se Maeterlinck, naprimjer, danas toliko potpuno slaže. - Pascal kaže: od zemaljske egzistencije ne dobivamo ništa osim što nam ona skriva vječnost, beskonačnost. Mora se reći da je to vjerovanje vrlo rašireno. Gdje god poslušate, nalazite opravdanu čežnju za duhovnim, vječnim, što je izraženo u izreci: zemaljska egzistencija je sasvim nezadovoljavajuća. Samo u pogledu na vječno čovjek može istinski pronaći zadovoljstvo. - Ali ako se istinski prodre u vječne svjetove, tada se izjavi Pascala dodaje još nešto. Kada se prodre u vječnost, pokazuje se da ona ne skriva zemaljsku egzistenciju, već da je sve tamo osmišljeno da vodi natrag u zemaljsku egzistenciju.
Ponekad postoje čudni prigovori na učenje o reinkarnaciji. Jedna gospođa, kojoj sam objasnio nužnost reinkarnacije na svim osnovama, rekla mi je: neću se vratiti na Zemlju, malo me život zadovoljava. - Pokušao sam joj objasniti da njezini osjećaji nemaju nikakve veze s tim. Saslušala me je i zatim otišla. Sa sljedeće željezničke stanice poslala mi je razglednicu na kojoj je pisalo: ipak se ne želim ponovno roditi! - Takvom stavu se čovjek može nasmijati. To se često može naći. Ljudi jednostavno ne smatraju da je taj stav nebitan, da je ono što netko govori ovdje na Zemlji u ovom životu nebitno. Ne shvaćaju da to može biti potpuno beznačajno, želi li se netko vratiti ili ne. Ne shvaćaju da u vremenu između smrti i ponovnog rođenja, čovjek u svojoj duši nosi sile koje žude za reinkarnacijom, koje žude za povratkom. Te sile su doista prisutne. Tamo je sve osmišljeno, tako da se sile koje čovjek razvija, mogu zadovoljiti samo ponovnim ulaskom u zemaljski život. Čovjek osjeća da je duša ostala nesavršena, da nije razvila određene kvalitete u svom posljednjem zemaljskom životu. Ovdje na Zemlji, čovjeku može biti svejedno je li savršen ili nesavršen, ali ne i u životu između smrti i ponovnog rođenja. Tamo ga sile kojima se ne može odoljeti potiču da nesavršenost pretvori u savršenstvo. Čovjek prepoznaje da se u mnogim slučajevima to može postići samo kroz patnju i bol, i zna da se za postizanje savršenstva moraju prihvatiti patnje i radosti zemaljskog života. I onda se sa svom snagom ulazi u novu inkarnaciju.
Spomenuo sam ovo jer takva stvar jasno pokazuje da naš svjetonazor mora postati sveobuhvatan, da u životu između smrti i novog rođenja, ne možemo zaključivati na osnovu svojih želja i interesa iz života između rođenja i smrti, kako nam se tada predstavljaju. Ljudi uče utemeljeno i energično razmišljati tek kada razviju ovu vrstu svestranosti kroz duhovni svjetonazor, kada prepoznaju da se sve mora promatrati iz različitih perspektiva. Čak nas i svakodnevni život prisiljava na to. Ako netko kaže: vatra je korisna - u pravu je. Ali ako netko kaže: vatra je vrlo štetna jer spaljuje gradove i sela - to je također istina. Apsolutna izjava 'vatra je dobra' ili 'vatra je zla', ne vrijedi ništa. Što se tiče vatre, svakodnevni život nas uči da prepoznamo ove dvije strane. Ali kada se to isto traži u vezi bića iz viših svjetova, naprimjer, Lucifera i Ahrimana, ljudi to nerado prihvaćaju, umjesto toga pitaju: je li Lucifer dobro ili zlo biće, je li Ahriman dobro ili zlo biće? - Ljudi žele definicije koje odgovaraju na takva pitanja, a odgovor da Lucifer i Ahriman mogu biti i dobri i zli, smatra se nezadovoljavajućim. To se ne traži za vatru. Ovdje nam praktično iskustvo pomaže da netočan sud pretvorimo u ispravan.
Među raznim stvarima koje trenutno kruže Njemačkom, napadajući nas, naprimjer, jest ovo: on - to jest, dr. Steiner - na svojim javnim predavanjima objašnjava stvari onako kako mu izgledaju, ali izbjegava davanje specifičnih koncepata ili prosudbi. - Dragi moji prijatelji, u jednoj grčkoj filozofskoj školi nekoć su htjeli doći do vrlo specifičnog koncepta o tome što je ljudsko biće. Nakon mnogo prepirki, složili su se da koncept ljudskog bića definiraju kao biće koje hoda na dvije noge i nema perje. Sljedećeg dana neko je donio očerupanog pijetla i rekao: dakle, ovo je čovjek, jer ima dvije noge i nema perje. Prema definiciji, ovo mora biti čovjek! - Stvar je u tome što 'specifični koncepti' nakon detaljnijeg propitivanja mogu biti prilično odvojeni od stvarnosti. Upravo zato duhovni svjetonazor navikava ljude na sveobuhvatno karakteriziranje stvari. Prirodna znanost također je proizvela mnogo jednostranog razmišljanja, pa čak i oni koji svoj duh žele uzdići iznad znanstvene misli često pokazuju - unatoč dobrim namjerama - određenu divljenja vrijednu naivnost. U tim oblastima zaista se postupno mora razvijati volja za postizanjem potpune jasnoće.
Kao što sam jučer pokušao pokazati kako ljudi koji se mogu smatrati utemeljenim prirodoslovcima, a čija imena ne treba omalovažavati, nisu sposobni prosuđivati u oblasti znanosti duha, kao i, da ne bi bio nepravedan, ne bismo trebali odmah biti iznenađeni idejom koja je možda iznesena s dobrim namjerama, ali nije ispravna. Uzmimo, naprimjer, prirodoslovca Williama Crookesa. Dao je mnogo značajnog doprinosa znanstvenim istraživanjima, a istovremeno je bio netko tko se svim srcem posvetio proučavanju besmrtnosti. Želio je doći do sigurnosti o besmrtnosti koristeći konvencionalne znanstvene metode i postigao je izvanredne rezultate sa svojim medijskim istraživanjima. Ideju je jednom izrazio na način da je se može prihvatiti, može se slijediti do određene mjere. Ako netko tvrdi da naša sposobnost da vidimo boje ovisi o našim očima, da sposobnost da čujemo zvukove dugujemo ušima, i da bi, kad bismo imali druge osjetilne organe, svijet oko nas bio potpuno drugačiji - to je sasvim točno. Slično tome, kada William Crookes kaže: zašto poričete postojanje nadosjetilnog svijeta, koji za vas ne postoji samo zato jer vaši organi nisu prikladni za njegovo opažanje? - i to je istina. Ovu potpuno valjanu ideju izražava preciznije polazeći od pretpostavke da percipiramo boje, čujemo zvukove, ali samo vidimo učinke elektriciteta i magnetizma. To su prirodne sile čija je suština čovjeku nepoznata, iako ih koristi u praktičnom životu. Uobičajeno je čuti da su to prirodne sile čiju suštinu ljudi nisu shvatili. - Istina!! To ne znači ništa više od ovoga: za boje ljudi imaju oči, za zvukova uši i tako dalje; u slučaju magnetizma, ljudi vide da magnet privlači željezo, ali ne vide sam magnetizam, što magnetizam zapravo jest. Kod elektriciteta opažaju učinke svjetlosti i topline, ali ne i sam elektricitet. - Sada William Crookes pita: kako bi svijet izgledao bićima koja bi mogla izravno percipirati elektricitet i magnetizam posebnim osjetilnim organima, ali ne svjetlost, boje, zvukove i tako dalje? Kad ne bismo mogli percipirati svjetlost, naprimjer, kristal bi nam bio neproziran, kao i staklo, ugradnja prozora bila bi besmislena. Samo bi nam ometali bilo kakvu vezu s vanjskim svijetom. S druge strane, kad bismo imali organe za električnu struju, telegrafsku živu bismo vidjeli poput svjetlosne linije koja prolazi kroz tamni prostor; opažali bismo tekući, svijetleći elektricitet. Kad bismo imali organ za magnetizam, magnete bismo mogli opažati kao magnetske sile koje zrače u svim smjerovima i tako dalje. - William Crookes sada kaže: nije nevjerojatno da postoje takva bića čiji su organi usklađeni s vibracijama koje ne djeluju na naše organe. Takva bića žive u potpuno drugačijem svijetu od nas. - I zatim razmatra kako bi ovaj svijet izgledao. U tom svijetu su staklo i kristal tamna tijela; metali, budući da provode elektricitet, nešto su lakši, prožeti tamnim dijelovima. Telegrafska žica bila bi duga, uska rupa u tijelu neprobojne čvrstoće. Radni dinamo stroj nalikovao bi požaru, a magnet bi čak ispunio san srednjovjekovnih mistika o vječnoj svjetiljci koja se nikada ne gasi.
William Crookes je to prekrasno objasnio i time se već može shvatiti koliko je apsurdno tvrditi da je ovaj osjetilni fizički svijet jedini, da ne postoji drugi svijet osim našeg vlastitog i da ne mogu postojati druga bića osim ljudi. Sve je to istina! Ali o ovoj ideji treba reći još nešto - i ovdje počinje druga strana stvari, ona koja se tiče istinskog duhovnog istraživača. Pretpostavimo da postavimo pitanje: kako bi zapravo bilo da ljudi imaju sve ove organe umjesto očiju, da izravno percipiraju elektricitet i magnetizam, kada bi se ta ideja, koja se na naivan način iznosi, ostvarila s nama ljudima, kako bi to bilo? Tada bismo se mi ljudi snalazili u oblasti elektriciteta i magnetizma jednako izravno kao što se sada snalazimo u oblasti svjetlosti i zvuka. Ali to bi imalo posljedicu. Kad bi ljudi posjedovali organ za izravnu percepciju elektriciteta i magnetizma, tada bi im taj organ, koji bi tada bio njihov organ spoznaje, istovremeno dao moći i sposobnost da ubiju ili ozlijede bilo kojeg čovjeka. Takav organ bi izravno dao tu sposobnost.
To je ono što znanost duha ima reći o ideji William Crookesa, jer znanost duha zna da su ljudi prožeti silama koje su ovdje na Zemlji slične magnetskim i električnim silama. Sada pitanje poprima potpuno drugačiji smisao, sada stupanj naivnosti u jednostavnom iznošenju takve ideje uistinu postaje očit. Dok netko tko nema višu viziju, može postaviti ideju istraživanja električnih i magnetskih sila, za duhovnog znanstvenika slijedi upravo spomenuti zaključak. Kada to uzmemo u obzir, počinjemo shvaćati da ne možemo ostati na površini ako istinski želimo proniknuti i razumjeti mudrost koja leži u temelju svjetskog poretka. Jer ovaj uvid duhovnog znanstvenika pokazuje nam da je vrlo dobro za ljude što ne posjeduju organe za elektricitet i magnetizam, i stoga ne mogu naštetiti svojim bližnjima. Dakle, niži instinkti i želje se u prvom redu ne mogu izraziti na takav način i postati pogubni za ljude i svijet. Ljudi oko sebe imaju svijet, koji im, kroz spor i postupan razvoj, omogućuje da prevladaju te niže sile i tek tada se uzdignu do viših moći.
To je cijela svrha evolucije Zemlje, da čovjek, prolazeći kroz mnoge zemaljske živote, u mnogostrukim oscilacijama, postupno ide prema savršenstvu, ali na takav način da svoje niže moći, instinkte i želje nauči staviti u službu viših ideja i motiva. To ne bi mogao učiniti da je, tijekom vremena kada je još razvijao moral tijekom evolucije Zemlje, stekao organe koji su mu omogućavali izravno opažanje elektriciteta i magnetizma, jer bi tada iskušenje bilo prejako, da ubije one ljude koje, iz bilo kojeg razloga, nije volio, i da na Zemlji ostavi samo one ljude koje je smatrao prihvatljivima.
Dakle, vidimo da nam samo duhovni svjetonazor istinski daje mogućnost da egzistenciju sagledamo sa svih strana i dublje u nju proniknemo. Ako čovjek istinski postane duhovni istraživač, što se samo ukratko moglo opisati na jučerašnjem javnom predavanju, tada istinski ulazi u duhovni svijet i postaje svjestan da ga tamo okružuju više hijerarhije, baš kao što ga ovdje okružuju tri carstva prirode. Tamo učimo prepoznati određena bića koja nazivamo luciferskim i ahrimanskim bićima. Kakva su luciferska bića kao sile? To su bića koja pripadaju entitetima koji su zaostajali u svom razvoju tijekom prethodne zemljine inkarnacije, u drevno vrijeme Mjeseca, nisu ušla u potpuno otvrdnjavanje zemaljske egzistencije u koju su ušli ljudi, već su ostali u fazi prije materijalizacije ljudi. Kao rezultat toga njihove su snage ostale duhovnije od ljudskih. U svom razvoju, uspjeli su dosegnuti fazu koja je duhovnija od faze u kojoj ljudi prolaze kroz svoje zemaljske inkarnacije. Prožimajući ljudsku prirodu svojim snagama, uzrokovali su da ova ljudska priroda posjeduje veću duhovnost nego što bi trebala. Da te luciferske snage nisu postojale, čovjek bi u svom astralnom tijelu posjedovao osobnu duhovnost u nesvjesnim silama - podređenu svjesnim 'Ja' silama - sličnu onoj luciferskih sila, ali ne onu vrstu sila kakvu sada ima. U svojoj nižoj prirodi, čovjek je postao duhovniji kroz luciferski utjecaj, nego što bi inače bio. Čovjek bi sve što bi trebao imati na Zemlji primio od pukih progresivnih moći, ali ne bi bio tako duhovan kao što je danas. Bio bi bez luciferskog utjecaja.
Ali čovjeku bi nedostajalo i nešto drugo. Bez tog utjecaja ne bi mogao imati slobodu, jer da nije došlo do ovog luciferskog utjecaja, sve bi se akcije izvodile na takav način da bi, suočen s ovim ili onim zadatkom, čovjek mogao gledati samo na motive koji su mu dolazili u idejama koje teku iz duhovnog svijeta. Što god čovjek postigao na Zemlji, postigao bi na takav način da bi vidio temeljnu ideju, poput slike koja pokazuje što se mora dogoditi, bez potrebe da sam oblikuje tu ideju. Bila bi kao inspiracija iz viših svjetova, a ta bi inspiracija na čovjeka djelovala na takav način da bi joj bilo nemoguće odoljeti. On bi slijedio volju bogova kao nešto što se podrazumijeva.
Ali luciferski utjecaj je bio prisutan. Kroz njega, čovjek je postao sposoban ne samo da do njega teku motivi za djelovanje, već te motive sam mora njegovati kroz vlastiti rad, crpeći iz dubine svoje duše. Mora se obrazovati po pitanju moralnih ideja, a to samoobrazovanje u vezi moralnih ideja bilo bi za čovjeka nemoguće da nije stigao luciferski utjecaj. Jer kroz to je u našu astralnu prirodu ušlo nešto duhovnije. Kao rezultat toga, ne samo da u 'Ja' svijesti djeluje ideja morala - ideja koja je toliko djelatna da nitko ne bi ni pomislio na činjenje zla, budući da bi ideja dobra za djelovanje bila predstavljena izravno pred njegovim duhovnim okom od strane božanskih duhovnih bića - već ulogu igraju i nagoni i strasti. Ova ideja ne bi se mogla ni pojaviti u 'Ja' svijesti, da joj se astralna priroda, individualno oblikovana luciferskim utjecajem, nije protivila. Ovaj luciferski utjecaj donio je pročišćenje koje se mora dogoditi u našoj prirodi, prelazeći iz nesvjesnog u svijest, da se moramo probiti do svjesnih moralnih ideja i motiva u borbi sa samim sobom, a zatim te ideje slijediti vlastitom voljom. Dakle, Lucifer nam omogućuje da slijedimo moralne ideje nakon što smo ih prvo razvili u sebi.
Sada možemo reći: dakle, doista postoji sila koja proizlazi iz nas kada težimo moralnim idejama. Gdje je ta sila u ljudima ako nije inherentno moralna, već se mora kultivirati? Gdje je sila koja u duši djeluje iz nesvjesnog da nam predstavi moralne ideje? Gdje je to u nama, da to možemo izvući? - Kada čovjek postane duhovni istraživač, kada je sposoban pogledati u duhovni svijet, tada otkriva i gdje je sila koja stvara moralne ideje. Ona stalno radi u nesvjesnom, ona je u nama, ali u svakodnevnom svijetu koristi se za nešto sasvim drugo. Kada djelujemo u običnom svijetu prije nego smo si postavili moralne ciljeve, djelujemo pod utjecajem nagona, želja i instinkta. Ali djelovati možemo samo ako pokrenemo svoja tijela. Pritom stalno radimo s nesvjesnim silama, jer tko zna, bez proučavanja znanosti duha, koje sile savijaju ruku, stavljaju jednu nogu ispred druge i tako dalje? Koje su to sile koje djeluju unutar ljudi, ne zna se bez znanosti duha. Nitko ne zna kako njegovi pokreti, sve što djeluje u njemu, što mu omogućuje da bude djelujuće biće u fizičkom svijetu - kako do toga dolazi i koje sile djeluju. To shvaća samo duhovni istraživač kada dođe do takozvane imaginativne spoznaje. Tu se prvo stvaraju slike koje djeluju tako što iz duše crpe jače sile nego što se inače primjenjuju u običnom životu. Odakle dolazi ta sila koja oslobađa slike imaginativnog iskustva u duši? Dolazi od onamo odakle djeluju sile koje nas čine aktivnim ljudskim bićima u svijetu, koje nam omogućuju da pomičemo ruke i noge. Budući da je to slučaj, do imaginacije se može doći samo kada se može ostati u mirovanju, kada se može zaustaviti volja vlastitog tijela, kada se može kontrolirati. Tada se primjećuje, kako ta sila, koja inače pokreće mišiće, struji vani u duševno-duhovno i formira imaginativne slike. Tako se postiže preorijentacija sila. Tamo dolje u dubinama tjelesnosti, dakle, ima nešto od našeg najdubljeg bića, o čemu u običnom životu ne osjećamo ništa. Uklanjanjem tjelesnog, duh, koji se inače izražava u našim postupcima, dolazi u dušu i ispunjava je onim što bi inače koristio za tjelesno. Duhovni istraživač zna da iz tijela mora ukloniti ono što tijelo inače konzumira. Za imaginativnu spoznaju, dakle, tjelesno mora biti isključeno. U običnom životu mi mislimo, formiramo 'Ja' svjesne predodžbe, ali sila o kojoj smo upravo raspravljali u našoj budnoj svijesti teče dolje u naše organe, tamo postaje djelotvorna i općenito se ne koristi da bi u duši postala duhovno vidljiva.
Osim ako nismo duhovni istraživači, nemamo kontrolu nad ovom silom, moramo je ostaviti tamo u podsvijesti. Ali ova sila ima učinak. Utječe na naše moralne ideje. Kada se svjesno uzdigne, kroz ovu silu njegujemo imaginativnu spoznaju; kada se ne koristi svjesno u tu svrhu, služi nam u našim postupcima u svijetu. Pa, nismo uvijek u akciji, u aktivnosti; tada se ova sila, koja tamo prebiva, nesvjesno oslobađa i također djeluje u formiranju moralnih ideja. Ista sila, dakle, koja pokreće naše udove, koja duhovno prožima naša tijela tako da možemo hvatati, hodati i tako dalje, ponekad se oslobađa unutar ljudskog tijela i stvara moralne ideale. Ako se netko može diviti moralnom misliocu koji negdje u samoći razvija uzvišene ideale, u tim idealima vidi oslobođenje onih istih sila koje djeluju u pokretima ruku i tako dalje. Da bi razvio moralne ideale, dakle, u određenom smislu, čovjek prvo mora mirovati.
Međutim, moguće je slijediti moralne ideale, a zatim ih ne slijediti, jer sile koje koristimo za njegovanje moralnih ideja također se koriste za motivaciju nas samih, i mogu se koristiti u obje svrhe. Njegovanje moralnih ideala još ne znači biti moralan. Samo njihovo slijeđenje znači moralno djelovanje. Moralni ideali tada se pojavljuju poput sjećanja. Sve dok se još uvijek trebamo obrazovati prema njima, moramo koristiti istu silu da ih stvorimo, koja će nam kasnije trebati da ih slijedimo. Nosimo ih u sebi kao slijed sjećanja, kao naše moralne norme. Stoga se ljudi moraju obrazovati u moralu, kako bi se te slike sjećanja mogle u nama uzdići kao naše moralne norme, i kako bismo ih mogli slijediti.
Tko je taj koji u nama djeluje kako bi iz same naše prirode prizvao te moralne ideale. To je Lucifer. On nas prisiljava da iz sebe stvorimo svoje moralne ideje, svoj slobodni moral. Ljudi duguju Luciferu da iz sebe moraju stvoriti svoju moralnu slobodu. Sloboda ne postoji u prirodi. Sloboda se nalazi samo kada se djeluje na temelju, kada se u praksi provodi, ono što duhovno-duševno prožima ljude. Prodirući u niske želje ljudi, Lucifer je postao ne samo zavodnik ljudi već i stvaratelj ljudske slobode. Impulsom Lucifera ljudi postaju slobodni.
Ako proučavamo najdublju prirodu našeg fizičkog tijela, na isti način na koji prirodna znanost proučava prirodu, slijedeći zakone logike, tada dolazimo do ovog izvora ljudske slobode. Kad bi netko danas rekao: ne vjerujem u magnetizam, vidim samo željezo, a ono ne može privući drugo željezo, to je fantazija - tada to pobija životno iskustvo. U duhovno-duševnoj oblasti, ljudi se obično ponašaju na način da poriču postojanje sila. Luciferske sile su inherentne slobodi. Bez tih luciferskih sila ne bismo mogli biti slobodna bića, nikada ne bismo mogli razviti etičke impulse iz dubine naše duše i djelovati na temelju njih. Slobodu ćemo istinski razumjeti tek kada shvatimo da je fizička osjetilna priroda ljudi prožeta duhovno-duševnim, koje je već vidljivo u pokretima ruku, ali koje se može osloboditi - svjesno u imaginaciji duhovnog istraživača, nesvjesno postavljajući pred sebe moralne motive. Kada pogledamo u sebe, saznajemo i o dobroj strani Lucifera i više se ne može reći: Lucifer je zlo biće - jer on je i donositelj ljudske slobode.
Ali ljudi također transformiraju i druge sile u svojim dušama u tjelesne funkcije, naprimjer, kada govore, kada pokreću govorni organ u mozgu. U tom procesu nismo angažirani cijelim svojim tijelom, već pokretanjem organizacije fizičkog tijela iz duhovno-duševnog, vršimo unutarnju aktivnost. Kada govorimo, duhovno-duševne sile djeluju na takozvani Brocin organ, smješten u trećoj konvoluciji mozga, a zatim na grkljan. Ako, takoreći, povučemo ovu silu koja djeluje na Brocin organ, iz govora, ako je postanemo svjesni bez da je koristimo za govor, tada smo je shvatili u njenom duhovno-duševnom aspektu. Pretpostavimo, naprimjer, da meditirate na takav način da se povežete sa silama svoje duše koje se inače izražavaju u govoru, a da zapravo ne govorite, ostajete tihi. Ako netko tako zadržava duševnu silu u sebi prije nego što intervenira u tjelesnom, tada je shvatio silu u sebi koja vodi do takozvane inspiracije, do duhovnog slušanja. To je osnova okultnog izraza 'tihe spoznaje'. Tu se misli na vrstu tišine, u kojoj se koriste energije koje teku u grkljan iznutra. Na taj način prodiru u dušu i bude je iznutra. Tako se ulazi u svijet inspiracije.
Ovaj svijet inspiracije, kada u njega uđe duhovni istraživač, u osnovi je svijet odvojen od svijeta puke imaginacije. To je svijet kroz koji nam se otkrivaju druga bića duhovnih oblasti. U našem vremenskom ciklusu, kao po prirodnoj nuždi, takve sile, koje se inače izražavaju samo u organima fizičkog tijela i njihovim unutarnjim aktivnostima, sve više nesvjesno dolaze do izražaja unutar ljudi.
Kada, kako je prirodno, u čovjeku djeluje moć koja se inače koristi za govor, tada mu ta moć omogućuje da percipira nešto duhovno, što odgovara inspiraciji. To se razlikuje od percipiranja slika u imaginativnoj spoznaji okom istinskog vidovnjaka. Ova moć, koja djeluje u našim moralnim idejama, omogućuje nam da prepoznamo dobru stranu luciferskih bića. Ako možemo percipirati ovom moći, koja se inače koristi za govor, tada ulazimo u sferu za koju nam, bez ikakvih vjerskih predrasuda, Ivanovo evanđelje daje ispravno razumijevanje rekavši: 'U početku bijaše Riječ'. - Ova 'Riječ' se čuje kada se mogu pokoriti vlastite riječi, vlastita tjelesnost, da se može zaustaviti sila, koja inače govori kroz grkljan, prije nego što dođe do grkljana, i time ga osloboditi.
Koja je, dakle, bila prepreka koja je sprječavala ljude da od samog početka percipiraju Riječ svijeta? To je bilo to što su morali naučiti govoriti! Ali tijekom daljnjeg razvoja jezik doista postaje nešto sasvim izvanredno. Tijekom ljudskog razvoja jezik se znatno promijenio. Ako se vratimo u najranije faze jezika, ljudi su još uvijek bili izravno povezani s njim. Čak i danas, u ruralnim područjima, nalazimo da ljudi mnogo dublje žive i dišu jezik, isprepleteni su s njim. Još uvijek osjećaju, kada izgovore riječ, da ona sadrži nešto poput odraza onoga što vide oko sebe. Što dalje ljudski razvoj napreduje, riječ postaje apstraktnija, postaje samo znak onoga što bi trebala izraziti. Jezik postaje sve više anorganski, poput arabeske, sve više stran ljudima. Odakle to dolazi? U ovom otuđenju jezika od unutarnjeg značenja riječi, ogoljuju se one sile koje su se prije koristile za razvoj jezika. To je, pak, povezano s činjenicom da će se uskoro pojaviti duhovna percepcija bića Krista, upravo zato što se ljudi oslobađaju svoje moći oblikovanja jezika. U ranijim vremenima, jezik je bio usko isprepleten s ljudskim organizmom, sada se počinje oslobađati od njega. To oslobađa moć oblikovanja jezika, koja se zatim može koristiti za percipiranje Riječi svijeta, duhovnog Krista.
Dakle, razmotrili smo dva aspekta ljudske prirode; kako, s jedne strane, ljudi koriste lucifersku moć u slobodnom stvaranju moralnih ideala i kako, s druge strane, oslobađanjem moći oblikovanja jezika - kroz nešto što dijele sa svim čovječanstvom, budući da su te moći oslobođene unutar cijelog čovječanstva - stječe se moć duhovnog percipiranja Krista. Približavamo se Krist impulsu time što smo članovi ljudskog roda. U istoj mjeri u kojoj jezik postaje sve apstraktniji i moć jezika se oslobađa od organizma u ljudskoj prirodi, ljudi se pripremaju da istinski percipiraju duhovnog Krista. To je druga strana ljudskog razvoja. Dok su ljudi iznutra postali slobodniji kroz luciferski utjecaj, koji im je dao mogućnost oblikovanja vlastitih moralnih ideja, oni će, kao nekom vanjskom silom, steći sposobnost sjedinjenja s Kristom. Krist će ljudima pristupiti na takav način da će izliti svoje biće, kao sažetak moralnih ideja, na cijelu evoluciju čovječanstva. Biće Krista, kada na ovaj način postane poznato cijelom čovječanstvu, posjedovat će nešto od prirode moralnih motiva. I ovdje se dotičemo nečega što pokazuje da se antropozofija može uzdići do nečega što može ujediniti najviši osjećaj istine s najplemenitijim moralnim motivima. U svojoj knjizi 'Filozofija slobode', koja je dovršena prije dvadeset godina, pokušao sam pokazati da u ljudskoj duši postoji istinska sloboda kada čovjek slijedi moralne motive koje je unio u svoju svijest. Kakva je priroda tih moralnih motiva? Oni ne prisiljavaju, slijedimo ih bez prisile. Nijedan motiv nije moralan ako prisiljava. Motivi koje slijedimo iz prisile nametnuti su nam iz vanjskog svijeta. Moralni motivi prepoznatljivi su po tome što ih ne možemo slijediti. Moramo se slobodno baviti njihovom vrijednošću. Ljudska bića istinski prihvaćaju etičke i moralne motive samo kada im se okrenu, kada im se oni ne nameću. To je karakteristika koja definira moralne motive. Krist, kada ga čovječanstvo spozna u duhu, s etičkim motivima će dijeliti karakteristiku da se i on može poreći, da nikoga ne prisiljava da Ga spozna. Drevni bogovi djelovali su na druge sile ljudske duše. Oni su dohvaćali ljude i prije nego se to uzdiglo do svijesti. Ali Krist će se pojaviti svjesno ljudima u njihovoj duhovnosti u mjeri u kojoj su se ljudi oslobodili u svijesti i uzdigli do Njega. Bit će tu za sve koji Ga žele spoznati, bez da itko bude prisiljen priznati Ga. Pred čovječanstvom će se pojaviti na takav način da Ga se može slobodno slijediti. Kao što moralni motiv ne prisiljava ljude, već im ostavlja slobodu da ga slijede ili ne, tako će biti i s bićem Krista: ljudi moraju biti potpuno svjesni vrijednosti ovog bića Krista ako Ga žele slijediti. U budućnosti će priznavanje bića Krista biti, za svakog pojedinca, slobodan čin njegove duše. To će biti od beskonačnog značaja, da možemo težiti postizanju istine koja nas ne prisiljava da je priznamo, već one koju priznajemo tek kada u potpunosti spoznamo njenu vrijednost.
Dakle, ideja koju nam antropozofija daje o kršćanstvu - koje će tek doći u svom istinskom obliku - doista će ljudima donijeti istinu koja je, u najeminentnijem smislu, slobodna istina. Tome se može dodati sljedeće, dano u slikovitom obliku, što se zatim dalje može razumjeti meditacijom. Dva puta u evoluciji čovječanstva korištene su iste riječi: jednom tijekom iskušenja u Raju, kada je Lucifer rekao ljudima: 'Bit ćete kao bogovi, otvorit će vam se oči'. To je slikoviti izraz luciferskog impulsa. Time je Lucifer ulio duhovnost u nižu prirodu ljudi i zauzvrat ljudima kao mogućnost postizanja unutarnje slobode kroz moralne motive. I drugi put je rečeno, ovaj put od Krista: Niste li bogovi? - Iste riječi! Iz ovoga vidimo da nije važan samo sadržaj riječi, već i suština koju riječi izražavaju, način na koji su izgovorene. Ovdje vidimo nužnu vezu između djela Lucifera i djela Krista, izraženu na slikovit način, kao što to obično čine religijski tekstovi.
Lucifer je donositelj osobne slobode, Krist je nositelj slobode cijelog ljudskog roda, cijelog čovještva na Zemlji. Značaj antropozofije leži u njenom učenju da će se prepoznavanje Krist bića dogoditi na takav način da su ljudi slobodni prepoznati Krista ili ne, baš kao što su ljudi slobodni biti nemoralni.
Krist za ljudsku dušu treba biti slobodna istina. Sve ostale istine, koje pripadaju cijelom čovječanstvu, prisiljavaju nas. Ali još uvijek postoje istine koje počivaju u utrobi svijeta, i koje su izravno povezane s otajstvom Golgote, čije prepoznavanje mora biti slobodan čin čovjekova bića, i koje oplemenjuju i pročišćavaju time što ih ljudi prepoznaju svojom slobodnom voljom. Tako duboko slobodna istina, konkretna slobodna istina, prodire u biće čovjeka koji se razvija na Zemlji. Pokazuje nam kako istina, stečena u slobodi, pripada temeljnim zakonima ljudskog razvoja.
Postalo nam je jasno kako je sloboda mogla ući u ljudski razvoj samo kroz luciferski utjecaj, i da su se ljudi prvo morali uzdići do istine uz pomoć tog luciferskog impulsa. U to vrijeme, ljudi su još uvijek bili prisiljeni prihvaćati istinu; istina se mogla priznati samo prisilom. Ali to je nešto što čovjek može smatrati idealom za budućnost, da se može razvijati prema slobodi na način opisan ovdje i slobodno priznavati istine. Mnogo toga bi se moglo reći o antropozofiji, ali nešto intimnije povezano s našom potrebom za slobodom od onoga što je upravo rečeno o slobodnoj istini neće lako postojati - nešto što govori na najdublji, najplemenitiji način o tome što leži u našoj ljudskoj sudbini.
Tek kada istinski razumijemo što znači biti čovjek na Zemlji, znamo što pred nama stoji kao svjesni ideal: ideal slobode i istine, istini koja će u slobodi za sebe stvoriti vanjsko tijelo.
Bilo je potrebno s vama govoriti o takvim idejama slobode upravo u trenutku kada smo mi, kao Antropozofsko društvo, postigli vlastito oslobođenje od okova koji su nam postali nemogući, kako bismo dali indikaciju kakav način razmišljanja treba biti u društvu koje takve ideale postavlja kao cilj svog zajedništva.
Sada bih vam najiskrenije želio reći - što će svi prijatelji iz inozemstva koji su se ovdje pridružili našim švedskim prijateljima osjetiti sa mnom - koliko je duboko zadovoljavajuće, a još više na kraju našeg okupljanja, da je u ovoj zemlji došlo do tako dubokog i temeljitog razumijevanja onoga što je ovdje predstavljeno, da se razvilo tako temeljito razumijevanje onoga što namjeravamo osnivanjem Antropozofskog društva. I zaista, ne da bi se ičemu protivio, već da bih na pravi način služio našem slobodno zamišljenom antropozofskom idealu, neka ovo budu moje oproštajne riječi. Neka Društvo koje ste osnovali doprinese s još mnogo rada i postignuća onome o čemu smo danas imali čast raspravljati, o slobodi duše u svijetlu duhovno znanstvenog znanja. Neka ovaj rad iz duhovnih sfera povuče ono što već tamo čeka i nada se, što će za nas postati zrelo kada naš rad ostvari ono što će postati neizmjerno značajno za razvoj duhovnih težnji čovječanstva. Neka to bude rad upravo ovog ogranka! Ovim riječima želim zaključiti svoj oproštajni govor vama.