.- Zemaljska zima i pobjeda sunčevog duha
Nedopustivost kritike našeg vremena. Prošlost i sadašnjost-budućnost kao ljeto i zima. Razlika u religijskom iskustvu između ranijih, s prirodom povezanih ljudi i modernog čovječanstva. O Natanskom djetetu Isusu. Trostruka priroda Krista Isusa. Kontrast između moći ljubavi Sunca (ljeto) i egoizma Zemlje (zima). Harmonija kretanja Sunca i promjenjivi utjecaj Zemlje na ljude. Pobjeda solarnog duha nad telurskim silama Zemlje. Proslava svete noći. Imenovanje ogranka 'Vidar'. Izreka.
Bochum, 21. prosinca 1913. povodom posvete ogranka Vidar
Brojni prijatelji iz daleka došli su posjetiti naše prijatelje u Bochumu kako bi proslavili osnivanje ovog ogranka naših duhovnih nastojanja pod božićnim drvcem. I nesumnjivo, svi oni koji su došli izdaleka kako bi se pridružili našim prijateljima iz Bochuma u svečanom posvećenju ove podružnice danas, osjećaju ljepotu i duhovni značaj svoje odluke da ovdje u ovom gradu, usred polja materijalne aktivnosti, usred polja koje, u određenom smislu, prvenstveno pripada vanjskom životu, uspostave ovo mjesto duhovnih nastojanja i duhovnih osjećaja. I u mnogim aspektima, svaka od naših dragih podružnica, ovdje u ovoj regiji više nego drugdje, može poslužiti kao simbol značaja naše vrste antropozofskog duhovnog života u sadašnjem vremenu i za budući razvoj ljudskih duša.
Mi se svakako ne nalazimo ni u kakvoj situaciji kada bismo mogli kritički ili omalovažavajuće gledati kada stojimo usred polja najmodernije materijalne aktivnosti, jer stojimo, u području koje nam točno pokazuje kako će to biti sve više i više u vanjskom zemaljskom životu. Pokazali bismo se neupućenima samo kada bismo rekli: živjela stara vremena, kada je čovjek imao, takoreći, oko sebe šume i livade i izvorni život prirode više nego sadašnje dimnjake. - Samo bismo se pokazali neupućenima. Jer bismo pokazali da nemamo uvida u ono što su mudri svih vremena nazivali 'vječnim nužnostima u kojima se ljudi moraju naći'. Nasuprot materijalnog života koji prekriva Zemlju, kakav je posebno iznijelo 19. stoljeće, a koji će kasnije doba donijeti čovječanstvu na još sveobuhvatniji način, ne postoji legitimna kritika temeljena na suosjećanju sa starim načinima, već samo uvid da je takva sudbina našeg planeta. Dok se, s određenog stajališta, stare načine može nazvati lijepima, dok se mogu smatrati proljećem ili ljetom na Zemlji, buniti se protiv činjenice da dolaze druga vremena bilo bi jednako nerazumno kao što bi bilo nerazumno biti nezadovoljan što jesen i zima slijede proljeće i ljeto. Stoga moramo cijeniti i voljeti kada naši prijatelji, kroz unutarnje hrabru odluku, stvore mjesto za naš duhovni život upravo usred najmodernijeg života i aktivnosti. I bit će ispravno, da svi oni koji su danas samo posjetili ovu našu podružnicu odu sa zahvalnim srcima, upravo zbog prekrasnog rada naših prijatelja u Bochumu, rada obavljenog u istinski duhovno znanstvenom duhu.
To je ono što je tako lijepo i privlačno u vezi s onim što godinama nazivamo 'posvećenjem ogranaka', u takvim prilikama, prijatelji odnekud drugdje, često izdaleka, pridružuju se krugu koji se okupio na nekom određenom mjestu. To omogućuje tim prijateljima odnekud drugdje, da prvi, izravnim promatranjem, zapale unutarnju vatru zahvalnosti koju moramo njegovati za sve one koji osnivaju takve podružnice, a s druge strane, ti prijatelji odnekud drugdje mogu sa sobom ponijeti živopisan dojam onoga što su doživjeli, što održava na životu misli koje zatim odasvud usmjeravamo na rad takve podružnice, tako da taj rad može postati plodonosan kroz kreativne misli sa svih strana. Jer znamo da je duhovni život stvarnost, znamo da misli nisu samo ono u što materijalizam vjeruje, već da su misli žive sile koje se, kada ih ujedinimo u ljubavi, naprimjer, nad nekim mjestom naše aktivnosti, tamo razvijaju i postaju pomoć.
I želio bih biti uvjeren, da će oni koji su posjetili naše današnje okupljanje, ponijeti poticaj da često razmišljamo o mjestu našeg rada, kako bi naši prijatelji ovdje, kada mirno sjede zajedno, mogli osjetiti uranjanje u ono što nam hijerarhije daruju u duhovnim uvidima, kako bi naši prijatelji, kada ponovno mirno sjede sami, mogli njegovati osjećaj da kreativne misli dolaze u njihov radni prostor, njihov duhovni radni prostor, sa svih strana.
Promatranje onoga što jest, a ne iznošenje neopravdane kritike egzistencije, to je nešto što postupno učimo kroz naš antropozofski svjetonazor. Bez sumnje moramo priznati da Zemlja prolazi kroz proces razvoja. I kada se mi, opremljeni našim antropozofskim znanjem, čak i kada razmotrimo ono što možemo znati izvan antropozofskog znanja, osvrnemo na ranija razdoblja zemljinog razvoja, tada nam se ta ranija vremena čine, u usporedbi sa Zemljom ispresijecanom željeznicom i isprepletenom telegrafskom žicom, kroz koju teku električne struje - ta vremena nam se čine poput proljeća i ljeta, a vremena u koja ulazimo poput zemljine jeseni i zime. Ali na nama nije da se žalimo na to, radije je na nama da to nazovemo nužnošću. Kao što nije na ljudima da se žale kada ljeto završi, da onda dolaze jesen i zima.
Ali kada dođu jesen i zima, ljudska duša se stoljećima pripremala da u dubinama zimske noći digne znak ulaska žive Riječi u razvoj Zemlje. I time je ljudsko srce, ljudska duša, pokazala da ono što ljeto daje izvana bez ljudske intervencije, mora biti stvoreno ljudskom intervencijom iznutra.
Dok se radujemo bujajućim, ničućim snagama proljeća, koje bez našeg uplitanja zamjenjuju blage ljetne sile, a zima svojim snježnim pokrivačem prekriva ono što nas inače, bez našeg uplitanja, oduševljava tijekom ljeta i neprestano dokazuje da božansko duhovne moći upravljaju svijetom, mi tijekom hladne, mračne zime čuvamo ono što je unutar zime smješteno kao nada za budućnost, što nam govori da će, baš kao što proljeće i ljeto slijede svaku zimu, tako jednog dana doći i novo duhovno proljeće i ljeto, kada Zemlja dostigne svoje odredište u kozmosu, oblikujući naše stvaralačke snage. Tako ljudsko srce sebi stvara simbol vječnog titranja života.
U tom duhu vječnog titranja duhovnog života, osjećamo se danas ujedinjeni s našim prijateljima u Bochumu dok posvećujemo njihov ogranak, koji je osnovan prije nekog vremena. Divno je što je to neposredno prije Božića.
Nekima, koji isprva samo površno čuju o svemu što naša znanost duha otkriva o Kristu Isusu, može se činiti da ono što ona otkriva o Kristu Isusu, nekima koji samo površno gledaju, može se činiti kao da prijašnju jednostavnost i dječju nevinost Božića s njegovim sjećanjem na prekrasne prizore iz Evanđelja po Mateju i Luki, zamjenjujemo nečim neizmjerno složenim. Jer moramo skrenuti pozornost ljudske duše na činjenicu da su na početku naše ere dvoje Isus djece ušli u zemaljski razvoj, moramo govoriti o tome kako je 'Ja' jednog Isus djeteta prešlo u tijelo drugog, moramo govoriti o tome kako je u tridesetoj godini Isusova života sišlo Kristovo biće i tri godine živjelo u tijelima Isusa iz Nazareta. Moglo bi se lako činiti kao da sva ljubav, odanost koju su ljudi znali prizivati za svoje spasenje kroz stoljeća, kada im je prikazano Krist dijete u jaslama, okruženo pastirima, kada im je u ušima odzvanjala upečatljiva božićna pjesma, kada su se tu i tamo izvodile božićne predstave, kada su se pojavila svjetla na božićnom drvcu, koja oduševljavaju i najdjetinjastije srce - moglo bi se činiti da, nasuprot svemu što tako izravno rasplamsava ljudsko srce na odanost, na pobožnost, na ljubav, osjećaj topline, tople emocije, da se to mora ugasiti kada se upiju složene ideje o dvoje Isus djece, o prelasku jednog 'Ja' u tijelo drugog, o silasku božanskog duhovnog bića u tjelesne ovoje Isusa iz Nazareta. Ali ne smijemo se prepustiti takvim mislima, jer bi bilo strašno kada bismo u ovoj stvari zanemarili zakon nužnosti.
Da, dragi moji prijatelji, na onim mjestima koja se prostiru na rubu šume ili usred polja i livada, kojima su govorile planine prekrivene snijegom i daleki vidici ili široke ravnice i jezera, na onim mjestima koja nisu ispresijecana željezničkom prugom i telegrafskim žicama, mogla su prebivati srca koja su se odmah rasplamsala kada su postavljene jaslice i kada su Evanđelja po Mateju i Luki ispričala rođenje čudesnog djeteta. Ono što je sadržano u tim pripovijestima, što se na Zemlji dogodilo na način da te pripovijesti o tome svjedoče, to živi i nastavit će živjeti. Samo, vrijeme koje je sada pred nama, možemo reći, 'zima Zemlje', vrijeme željeznica i telegrafskih žica i dimnjaka, zahtijeva jače sile unutar duše da rasplamsaju toplinu i intimnost u srcu suočene s vanjskim mehanizmima i vanjskom materijalnošću. Duša mora dovoljno ojačati da iznutra bude toliko uvjerena u istinitost onoga što se dogodilo u pripremi za otajstvo Golgote da to čvrsto živi u srcu, čak i dok izvana mehanički poredak prirode intervenira u zemaljskoj egzistenciji. Vijest o djetetu u Betlehemu smjela je drugačije prodrijeti u duše onih kojima je bilo dopušteno živjeti na rubu šume, na planinskim obroncima, uz jezera i usred polja i livada, a vijest o istom biću drugačije mora prodrijeti u srca onih koji se moraju moći nositi s novijim uvjetima egzistencije.
Zbog toga nam oni koje nazivamo Učitelji mudrosti i Harmonije osjećaja daju, za sve ove dane, znanje o onim višim vezama koje moramo uzeti u obzir kada govorimo o djetetu iz Betlehema. Stojimo pred božićnim drvcem s našim novijim uvidima, s ništa manje osjećaja u duši, jer moramo znati više nego oni iz ranijih vremena. Naprotiv, učimo bolje razumjeti ta ranija vremena, učimo razumjeti zašto su uvjerenje u nadu za budućnosti i radost, sjale iz očiju mladih i starih kod božićnog drvca i jaslica. Učimo razumjeti zašto je tada više živjelo od onoga što se moglo tako izravno vidjeti, kada na svoj način razmotrimo razloge zašto osjećamo tako duboku, intimnu ljubav prema Betlehemskom djetetu. Jednog od malih Isusa, onog iz Natanske loze kuće Davidove, možemo nazvati, u najljepšem smislu, 'dijete čovječanstva, ljudsko dijete'. Jer što osjećamo prema ovom djetetu, čije biće još uvijek sja kroz opise u Lukinom evanđelju?
Čovječanstvo je nastalo s nastankom Zemlje. Ali mnogo toga je izgubljeno za čovječanstvo tijekom vremena lemurijske, atlantske i post atlantske epohe. I znamo da je bio pad, da je u pradavnim vremenima čovječanstvo posjedovalo iskonsko znanje i viziju, iskonsku vezu s božansko duhovnim silama, drevno nasljeđe znanja o vezi s bogovima. Ono što je živjelo u dušama ljudi kao rezultat božanskih bića, sve se više smanjivalo. Ljudi su postali takvi da s vremenom sve manje osjećaju svoju povezanost s božansko duhovnom osnovom kroz svoje neposredno znanje. Sve su više izbačeni, takoreći, u područje pukog materijalnog opažanja, osjetilnog iskustva. Samo u najranijim fazama ljudskog života, u djetinjstvu, čovjek je znao štovati i voljeti nevinost, nevinost ljudskog bića koje još nije apsorbiralo sile propadanja na Zemlji.
Ali kako bismo mogli, sada kada znamo da je s jednim od Isus djece na Zemlju došlo biće koje prije nije postojalo na Zemlji kao takvo, duša koja nije sudjelovala u ostatku zemaljskog razvoja čovječanstva - što sam opisao u svojim 'Obrisima tajne znanosti' - koja je, takoreći, bila zadržana u nevinom stanju od luciferskog iskušenja, da je takva duša, dječja duša u mnogo, mnogo višem smislu nego se to obično shvaća, došla na Zemlju, kako bismo mogli ne prepoznati ovu ljudsku dušu kao 'dijete čovječanstva'? Ono što mi ljudi, čak ni u najnježnijem djetinjstvu više ne smijemo imati u sebi, dok u sebi nosimo rezultate prethodnih inkarnacija, ono što ne možemo prepoznati ni u sebi najmanjem, čak ni u trenutku kada prvi put otvorimo oči na zemaljskom polju, otkriveno je u djetetu koje je ušlo na Zemlju kao dječak Luka Isus. Jer unutar ovog djeteta bila je duša koja se prije nije rodila na Zemlji iz ljudskog tijela, duša koja je ostala iza ljudskih duša kada je ljudski razvoj iznova započeo na Zemlji, duša koja se pojavila u vrijeme, na početku naše ere, sasvim u djetinjstvu čovječanstva. Otuda taj čudesni događaj, koji nam otkrivaju Akaša zapisi, da je ovo dijete, Natan Isus dijete, odmah nakon rođenja proizvodilo zvukove razumljive samo svojoj majci - zvuči drugačije od bilo kojeg govornog jezika tog vremena ili bilo kojeg drugog doba, a ipak iz kojeg je nešto poput poruke iz svjetova koji nisu Zemlja, odjekivalo njegovoj majci, poruka iz viših sfera. To da je ovo Isus dijete moglo govoriti, tako brzo nakon rođenja - to je čudesna stvar!
Zatim je raslo kao da je trebalo sadržavati, koncentrirano u vlastitom biću, sve što ljudske duše zajedno mogu skupiti u smislu ljubavi i sposobnosti za ljubav. I veliki genij ljubavi, to je ono što je živjelo u djetetu. Nije moglo naučiti mnogo od onoga što je ljudska kultura postigla u zemaljskom životu. Ono što su ljudi postigli kroz tisućljeća, dijete Natan Isusa moglo je malo iskusiti do svoje dvanaeste godine. Budući da to nije moglo, drugo 'Ja' je prešlo u njega u njegovoj dvanaestoj godini. Ali sve čega se dotaknuo od svog najranijeg, najnježnijeg djetinjstva nadalje, bilo je dotaknuto usavršenom ljubavlju. Sve kvalitete uma, sve kvalitete osjećaja, djelovale su kao da je nebo poslalo ljubav na Zemlju kako bi se svjetlost mogla prenijeti u zemaljsko zimsko vrijeme, svjetlost koja sja u tamu ljudske duše kada Sunce ne razvija svoju punu vanjsku snagu tijekom ovog zimskog vremena. Kada je Krist kasnije ušao u ovaj ljudski ovoj, moramo se sjetiti da se ovo biće Krista na Zemlji moglo razumjeti samo tako što je moralo djelovati kroz te ovoje.
Krist biće nije ljudsko biće. Krist biće je biće viših hijerarhija. Na Zemlji je moralo živjeti tri godine kao ljudsko biće među ljudima. Da bi se to dogodilo, moralo se roditi ljudsko biće, ono koje sam često opisivao kao Natan Isus dijete. I budući da ovo ljudsko dijete nije moglo upiti - jer prethodno nije kročilo na Zemlju, nedostajalo mu je pred obrazovanje ranijih inkarnacija - budući da nije moglo upiti ono što je na Zemlji proizvela vanjska kultura, u ovo dijete je ušla duša koja je, u najvišem smislu, stekla ono što vanjska kultura može donijeti: duša Zaratustre.
I tako vidimo najčudesniju povezanost kada Krist Isus stoji pred nama. Vidimo međuigru ovog ljudskog djeteta, koje je sačuvalo najbolju zemaljsku imovinu ljudi, ljubav, od vremena kada ljudi još nisu podlegli luciferskom iskušenju, pa sve do početka naše ere, kada se prvi put pojavilo utjelovljeno na Zemlji, s najrazvijenijim prorokom čovječanstva, Zaratustrom, i onog duhovnog bića čiji se pravi dom, do otajstva Golgote, nalazio u oblasti viših hijerarhija, a koje je tada moralo zauzeti svoje mjesto na Zemlji ušavši u zemaljsku egzistenciju kroz vrata tijela Isusa iz Nazareta. Ono što je najviše na Zemlji, a što u njegovoj čistoći možemo nazrijeti samo u još uvijek nevinom pogledu bića čovjeka, iz oka djeteta, to je ono što je ljudsko dijete donijelo sa sobom u najvišem stupnju. Zaratustra je ovom biću čovjeka pridonio onim što se najviše može postići na Zemlji. I ono što su nebesa mogla dati Zemlji, kako bi Zemlja mogla duhovno primiti ono što svakog ljeta iznova prima kroz pojačanu snagu Sunca, Zemlja je primila kroz biće Krista.
Jednostavno ćemo morati naučiti razumjeti sve što se dogodilo na Zemlji. I u vremenima koja dolaze, duša će se moći ispuniti intimnošću, moći će se ojačati kroz moć koja će biti jača od svih sila koje su se do sada povezivale s otajstvom Golgote, u vremenu koje izvana može ponuditi malo podrške za jačanje onih sila, koje naginju prema izvoru istinske moći ljudi, prema razumijevanju kako ta suština dotječe iz duhovnog-kozmičkog. Ali da bismo to u potpunosti razumjeli, prvo moramo razumjeti sebe, kao što je nekoć na Božić shvaćeno dijete Isus; prvo se moramo vinuti do spoznaje duha. Doći će vremena kada ćemo, takoreći, zemaljske događaje gledati okom duše. Tada ćemo moći reći stvari koje se danas još uvijek ne mogu čuti, stvari koje nam samo znanost duha omogućuje da kažemo, tako da već sada možemo reći mnoge stvari koje se danas još uvijek ne mogu čuti.
Vidimo kako se približava proljeće. Kako proljeće dolazi, vidimo biljke kako niču i pupaju iz zemlje. Osjećamo kako se naša radost rasplamsava zbog onoga što izlazi iz zemlje. Osjećamo kako sunčeva snaga sve više jača dok ne dosegne točku u kojoj raduje naša tijela, sve do Ivanjskog sunca, slavljenog u nordijskim misterijima. Posvećenici ovih misterija znali su da Ivanjsko sunce izlijeva svoju toplinu i svjetlost po Zemlji kako bi otkrilo djelovanje kozmosa u njenoj sferi. Vidimo, osjećamo sve to.
Tijekom tog vremena, mi također vidimo i osjećamo druge stvari. Munje i grmljavina ponekad se sudaraju sa zrakama proljetnog Sunca kada ih oblaci zaklone. Pljuskovi kiše nepravilno se izlijevaju po površini Zemlje. I tada osjećamo beskonačnu, nepromjenjivu, skladnu pravilnost kretanja Sunca i - pa, trebamo li reći - prevrtljivu aktivnost entiteta koji djeluju na Zemlji kao kiša i Sunce, kao grmljavinske oluje, kao druge pojave ovisne o svim vrstama nepravilne aktivnosti, za razliku od nepromjenjivog, redovitog, skladnog djelovanja Sunca i njegovih posljedica za razvoj biljaka i svega što živi na Zemlji. Beskrajno redovitu harmoniju kretanja Sunca i prevrtljivu, hirovitu prirodu onoga što se događa izravno u našoj atmosferi - to doživljavamo kao dualnost.
Ali onda, kako se približava jesen, osjećamo umiranje života, venuće onoga što nas oduševljava. I ako imamo suosjećanja za prirodu, naše duše mogu postati tužne zbog njezina propadanja. Buđenje, ljubavna snaga Sunca, ono što redovito i skladno prožima kozmos, postaje, takoreći, nevidljivo, i ono što smo nazivali prevrtljivim tada pobjeđuje. Istina je, kao što su ranija vremena znala, ono što je nestalo iz svijesti naše materijalnosti: da zimi zemljina sebičnost pobjeđuje nad silama koje, prodirući u našu atmosferu, struje iz prostranstva kozmosa na našu Zemlju i bude život ovdje.
I tako, sva vanjska priroda nam se čini kao dualnost. Učinci proljeća i ljeta potpuno su drugačiji od onih jeseni i zime. Kao da Zemlja postaje nesebična i predaje se zagrljaju kozmosa, iz kojeg Sunce šalje svoju svjetlost i toplinu i budi njen život, proljetna i ljetna Zemlja nam se čini kao da pokazuje svoju nesebičnost. Jesenska i zimska Zemlja stoje pred nama pokazujući svoju sebičnost, prizivajući iz sebe sve što može sadržavati i iznijeti u vlastitoj atmosferi. Zimska Zemlja nam se čini kao da pobjeđuje sunčevo djelo, djelo kozmosa, sebičnošću zemaljskog djelovanja.
I kada skrenemo pogled sa Zemlje i pogledamo sebe okom koje nam duhovno istraživanje može otvoriti, kada pogledamo dalje od materijalnog u duhovnu oblast, tada vidimo nešto drugo. Znamo to: da, u onome što se odvija oko nas u proljetnom i ljetnom hrvanju, i što se čini kao da samo prevrtljive sile zemljine atmosfere djeluju unutar razvijanja sunčevih moći, u tome žive elementarni duhovi, u tome žive bezbrojna duhovna bića koja igraju oko Zemlje u elementarnom carstvu - niži duhovi, viši duhovi. Niži duhovi, vezani za Zemlju u elementarnom carstvu, koji tijekom proljeća i ljeta moraju podnijeti da viši duhovi koji se slijevaju iz kozmosa, vrše veću vlast, čineći ih slugama duha koji se slijeva sa Sunca, čineći slugama demonske sile koje vladaju u egoizmu same Zemlje. Tijekom proljetnog i ljetnog vremena Zemlje svjedočimo kako duhovi Zemlje, Zraka, Vode i Vatre, postaju sluge kozmičkih duhova, koji šalju svoje moći na Zemlju. I kada shvatimo cijelu duhovnu vezu između Zemlje i kozmosa, ti se odnosi otvaraju našim dušama tijekom proljeća i ljeta, i kažemo si: ti, Zemljo, otkrivaš nam se tako što duhove koji su sluge egoizma činiš slugama kozmosa, kozmičkih duhova koji iz tvoje utrobe prizivaju život, život koji sama nisi mogla prizvati!
Zatim se krećemo prema jeseni i zimi. I tada osjećamo zemljinu sebičnost, osjećamo koliko moćni postaju oni duhovi Zemlje koji su vezani za samu Zemlju, koji su se odvojili od kozmosa od vremena Saturna, Sunca i Mjeseca, osjećamo kako se zatvaraju od utjecaja koji struji iz kozmosa. Osjećamo se na Zemlji koja egoistično doživljava sebe. I tada mi možda pogledamo u sebe. Ispitujemo svoju dušu s njezinim mišljenjem, osjećanjem i voljom, ozbiljno je ispitujemo i pitamo se: kako misli izlaze iz dubine naše duše? Posjeduju li onu pravilnost kojom Sunce putuje kroz kozmos i posuđuje Zemlji životne snage koje izviru iz njegove utrobe? - Nemaju je. Sile koje se manifestiraju u našem mišljenju, osjećanju i volji, u svakodnevnom životu, čak su i po svom vanjskom izgledu slične prevrtljivoj aktivnosti u našoj atmosferi. Kao što izbijaju munje i gromovi, tako u duši izbijaju ljudske strasti. Kao što nijedan zakon ne upravlja kišom i Suncem, tako i ljudske misli izbijaju iz dubine duše. Naš unutarnji život moramo usporediti, čak i izvana, s načinom na koji se mijenjaju vjetar i vrijeme, a ne s pravilnošću kojom Sunce upravlja našom Zemljom. Vani, to su duhovi zraka i vode, duhovi vatre i zemlje, koji djeluju u elementarnom carstvu i koji zapravo predstavljaju egoizam Zemlje. Unutar nas samih, to su elementarne sile. Ali te promjenjive sile u nama, koje upravljaju našim svakodnevnim životom, embriji, bića koja, samo kao klice, ali ipak kao klice, nalikuju elementarnim bićima sadržanima u svoj prevrtljivosti vremena. U sebi nosimo sile istog svijeta, kroz naše mišljenje, osjećanje i volju, koje žive kao demonska bića u elementarnom carstvu, izložena vjetru i vremenu.
Kako su se približavala vremena kada su oni koji su stajali na prekretnici između starog i novog osjetili: dolazi takvo vrijeme, koje podsjeća na zemljinu zimu - doista, među tim ljudima bilo je takvih učitelja, takvih mudraca, koji su razumjeli kako protumačiti znakove vremena, koji su skretali pozornost na ovo: čak i ako naš unutarnji duševni život nalikuje promjenjivoj aktivnosti vanjskog svijeta, posebno u jesen i zimu, Sunce još uvijek sja, živi i diše u kozmosu i vratit će se - tako se i čovjek može čvrsto držati misli, da, nasuprot njegovoj vlastitoj promjenjivoj prirodi, koja živi u njegovoj duši, postoji Sunce, duboko, duboko u onim dubinama gdje izvor naše duše izvire iz izvora samog svijeta. Mudraci su na prekretnici vremena istaknuli da kao što se Sunce mora ponovno pojaviti i povratiti svoju snagu suočeno sa zemljinim egoizmom, tako se i iz dubina naše duše mora razviti razumijevanje za ono što može doprijeti do ove duše iz izvora gdje je ova duša povezana s duhovnim Suncem svijeta, kao što je zemaljski život povezan s fizičkim Suncem svijeta.
Isprva se to izražavalo kao nada, ukazujući na veliku simboliku koju je nudila sama priroda. Izražavalo se na način, da je zimski solsticij određen za slavljenje onih dana kada Sunce ponovno dobiva na snazi, o čemu se govorilo: i kako god se zemaljska sebičnost odvijala, Sunce pobjeđuje nad zemaljskom sebičnošću. Kao kroz tamu božićne noći, u elementarne duhove koji predstavljaju zemljinu sebičnost, prodiru duhovi koji dolaze sa Sunca, i pokazuju nam kako zemaljske sebične duhove čine svojim slugama.
Isprva se to osjećalo kao tračak nade. A kada je stigla velika prekretnica, vrijeme kada bi inače pustoš i turobnost trebali ispuniti ljudske duše, počeo se odvijati misterij Golgote. Tada u duhovnom carstvu postaje jasno: da, unutar ljudi prebivaju sile usporedive samo s prevrtljivim silama zemljine atmosfere, sa zemljinim egoizmom. U davna vremena, kada su ljudi još uvijek u sebi nosili nasljeđe drevnih božanskih moći, one su se manifestirale poput onih sila koje se pojavljuju u proljeće i ljeto: bile su u službi starih božanskih hijerarhija. Ali u vremenu koje je prethodilo otajstvu Golgote, unutarnje sile ljudskih duša postajale su sve više nalik vanjskim, demonskim, elementarnim duhovnima jeseni i zime. Te su se sile trebale istrgnuti od drevnih božanskih struja i utjecaja, baš kao što se sile promjene vremena naše Zemlje zimi povlače od utjecaja Sunca. I tada se za ljude u njihovom zemaljskom razvoju dogodilo ono što je oduvijek bilo simbolično predstavljeno u nadi - pobjeda Sunca nad zimskim silama: dogodio se zimski solsticij svijeta, u kojem je duhovno Sunce tijekom cijelog razvoja Zemlje prolazilo kroz ono kroz što fizičko Sunce uvijek prolazi za vrijeme zimskog solsticija. To su vremena, u koja je pao misterij na Golgoti.
Moramo istinski razlikovati dva godišnja doba na Zemlji. Jedno je vrijeme prije misterija na Golgoti, kada ljeto Zemlje prelazi u jesen, kada unutarnje snage ljudi postaju sve više nalik zemljinim prevrtljivim silama, drugo je veliki božićni festival Zemlje, vrijeme misterija na Golgoti, kada ono što je doista zimsko doba Zemlje silazi na nju, ali kada, izlazeći iz tame, pobjednički duh Sunca, Krist, prilazi Zemlji, donoseći dušama iznutra ono što Sunce izvana donosi Zemlji u smislu sila rasta.
Dakle, istinski osjećamo cijelu svoju ljudsku sudbinu na Zemlji, svoje najdublje ljudsko biće, kada stojimo pred božićnim drvcem. Osjećamo se istinski povezani s djetetom koje je donijelo poruku iz onog vremena kada čovječanstvo još nije podleglo iskušenju i time predispoziciji za pad, poruku da će uspon ponovno započeti, kao što uspon počinje od zimskog solsticija. Na današnji dan tako duboko osjećamo duboku povezanost duhovnog u našim dušama s duhom koji se provlači i teče kroz sve, koji se izražava u vjetru i vremenu, ali i u pravilnom, skladnom kretanju Sunca, a iznutra u putovanju čovječanstva Zemljom, u velikom festivalu Golgote.
Ne bi li čovječanstvo, gledajući u budućnost, trebalo razviti iz tih misli - misli koje ne bi trebale ostati samo misli, već mogu postati osjećaji i senzacije - novu pobožnost, duboku unutarnju pobožnost, pobožnost koja se ne može otupiti čak ni najekstremnijim mehanizmima koji se sve više trebaju širiti Zemljom? Ne bi li božićne molitve i božićne pjesme trebale ponovno biti moguće, čak i u zemljinoj atmosferi, koja je postala apstraktna i ispunjena telegrafskim žicama i dimom, kada čovječanstvo nauči osjećati, kako je u svojoj dubini povezano s božansko duhovnim silama, osjećajući u svojim dubinama veliki božićni blagdan Zemlje s rođenjem Lukinog Isus djeteta?
Istina je, s jedne strane, ono što nam odjekuje kroz cijelu ljudsku povijest na Zemlji: da je veliki božićni blagdan Zemlje, koji je pripremio Uskrs blagdan na Golgoti, jednog dana morao doći. Istina je da se taj jedinstveni događaj morao dogoditi kao pobjeda sunčevog duha nad prevrtljivim zemaljskim duhovima. Istina je, s druge strane, ono što je rekao Angelus Silesius: 'Ako se Krist tisuću puta rodi u Betlehemu, a ne u tebi, ostat ćeš zauvijek izgubljen'. Istina je da moramo pronaći u sebi, u dubinama svoje duše, ono što nam omogućuje da razumijemo Krista Isusa.
Ali istina je i da su se, na onim mjestima na rubu šume, na obali jezera, okruženi planinama, nakon ljeta provedenog na poljima i pašnjacima, ljudi mogli radovati simbolu Krist djeteta, da su oni osjećali nešto drugačije nego mi, koji u našem zadimljenom, suhom, apstraktnom mehaničkom dobu također moramo osjetiti moć božićne poruke. Ako se snažne misli koje nam može ponuditi znanost duha, mogu ukorijeniti u našim srcima, tada će iz tih srca izaći snaga Sunca, sposobna sjati u opustošeni vanjski okoliš, sjati snagom koja će biti kao da se svjetlo svijeta pali u nama na drvetu života naše duše, budući da je njegov korijen sam korijen naše duše, i mi sami se sve više pretvaramo u božićno drvce tijekom ove zimske sezone. To možemo učiniti ako ne upijemo samo kao teoriju, već kao neposredni život, ono što poruka duha, koja je istinska antropozofija, može biti na nas. Stoga sam želio unijeti božićne misli iz naše znanosti duha u prostor koji danas želimo posvetiti radu koji naši dragi prijatelji ovdje rade već neko vrijeme.
Imenu tog božanstva koje se na sjeveru smatra božanstvom koje obnavlja i pomlađuje snage, duhovne snage djetinjstva za ostarjelo čovječanstvo - kojima se posebno obraćaju nordijske duše kada žele govoriti o onome što, polazeći od bića Krista Isusa, našem čovječanstvu može donijeti poruku pomlađivanja - ovom imenu naši prijatelji ovdje žele posvetiti svoj rad i svoj ogranak. Žele ga nazvati 'Vidar ogranak'. Neka ovo ime bude povoljno, kao što je povoljno za nas koji želimo razumjeti rad koji se ovdje obavlja, ono što je već postignuto i što se ovdje namjerava postići od strane duša koje ljube, koje ljube duh. Istinski i duboko cijenimo ono što naši prijatelji u Bochumu ovdje pokušavaju, i podarimo njihovom ogranku i njihovom radu posvetu, koja će također biti posveta Kristu, razvijajući ovdje naše najljepše, naše misli najveće ljubavi za blagoslov, za snagu i za istinsku ljubav prema ovom radu. Ako se možemo tako osjećati, onda današnju svečanost imenovanja ogranka 'Vidar' slavimo s našim prijateljima u Bochumu u najistinskijem smislu.
I dopustimo našim osjećajima da se uzdignu do onih koje nazivamo vođama i vodičima našeg duhovnog života, do Učitelja mudrosti i Harmonije osjećaja, i zamolimo njihov blagoslov za rad koji će se odvijati ovdje u ovom gradu preko naših prijatelja:
Vi koji vodite duhovni život, i dajete ljudima prema vremenima, ono što ljudima treba,
Vi doprinosite, kada naši prijatelji ovdje u ovom gradu predano služe duhovnom životu.
Želimo uputiti ovu molitvu duhovnim vođama, višim hijerarhijama, u ovom trenutku, koji je svečan u dva aspekta. I možemo se nadati da će ono što je obećano prevladati u ovom ogranku, unatoč svim otporima koji se sve više gomilaju, unatoč svim preprekama i protivljenju našem radu: da će kroz njega Kristova tajna, onako kako mora biti, iznova oživjeti u čovječanstvu.
Neka tako bude, neka ovo bude naša današnja božićna molitva: da i ovaj ogranak postane živi svjedok onoga što se kao sila ulijeva u razvoj čovječanstva iz viših svjetova i ljudskim dušama može dati sve veću svijest o istinitosti riječi:
Govore osjetilima
Stvari u prostranstvu prostora,
Mijenjaju se u struji vremena;
Spoznajući prodire ljudska duša,
Neograničena prostranstvom prostora
I netaknuta strujom vremena,
U carstvo vječnosti.
Ispunjeni tim osjećajem, naši dragi prijatelji u Bochumu prionut će na posao, oni koji, kroz njihovu prisutnost, sada imaju konkretno znanje o svom radu, bit će ispunjeni tim osjećajem i često će o njemu razmišljati. Doista, da, ove misli mogu dalje razvijati svoju posebnu snagu, jer smo ovaj rad mogli posvetiti neposredno prije Božića ove godine, prije blagdana koji sam može biti simbol da duh pobjeđuje nad materijalnim, nad svim otporima s kojima se može i mora suočiti u svijetu.