.- Moć djece i moć vječnosti. Božićni dar
Doživljaj božićnih igara jednom i sada. Natanovo dijete Krist kao 'Dijete čovječanstva'. Slika 'Čistilište' ('Trijumf smrti') na Camposantu u Pisi. Biti 'mlad' i 'star' u životu. Ispreplitanje dječje prirode s božanskim duhovnim svijetom u srednjovjekovnom gledanju. Proljetne i ljetne solarne sile i jesensko zimske zemaljske sile. Doživljaj zimskog solsticija kao pobjede solarnog duha nad zemaljskim silama. Izreka Angelus Silesiusa. Bit božićnih igara. Izreka.
Berlin, 23. prosinca 1913.
Moglo bi se lako činiti, da je ta jednostavna, puna ljubavi radost, koja je izražena u stotinama i stotinama srca tijekom dugih vremenskih razdoblja, kada god je takav igrokaz božanskog djeteta i njegove sudbine na Zemlji prošao pred tim srcima, moglo bi se činit, da je ta jednostavna, puna ljubavi radost narušena našim duhovno znanstvenim svjetonazorom, naizgled tako složenim, tako sveobuhvatnim uvidima u Krista Isusa kojima moramo težiti unutar našeg svjetonazora. Svako srce, svaki um sigurno će biti dirnut radošću, kada ponovno može svjedočiti takvoj predstavi kojoj su se, kroz stoljeća, od gradova do najusamljenijih divljina, srca ljudi - i onih koji su prošli određeni duhovni život i onih koji su ostali u jednostavnosti seoskog života - osjećala privučena božanskim djetetom, u kojem su prepoznali sile koje su nekoć ušle u čovječanstvo i spasile ga od duhovne smrti u koju se inače vjerovalo kao u propast snagom vječnih zakona svijeta. Svako srce, svaki um, mora biti dirnut kada ponovno vidi kako je ovo božansko dijete bilo štovano.
Ipak, samo je iluzija, ako bismo vjerovali, da bi naše sve složenije razumijevanje betlehemskog čuda moglo nekako umanjiti tu neposrednu toplinu, taj elementarni osjećaj. To je, kažem, samo površan pogled na situaciju, ako se na taj način može razmišljati. Jer danas smo suočeni s drugačijim svijetom, i sve ćemo se više suočavati s drugačijim svijetom, od onih stoljeća koja su svjedočila takvim događajima koji se odvijaju, ne kroz sjećanja, kako to mi činimo, već kroz neposredno iskustvo živeći tijekom ovog božićnog vremena. Naše složeno doba, koje je toliko puta proniknulo u znanstvene misli i predodžbe, treba drugačiji impuls u duši kako bismo još jednom mogli pogledati božansko dijete koje je razvoju čovječanstva dalo najveći impuls. Naše gledanje, koje govori o dvoje Isus djece, Salomonskom i Natanskom Isusu, samo je prividno složenije. Jer u Natanskom Isus djetetu, vidimo, u određenom smislu, dijete cijelog čovječanstva, ljudsko biće koje je, kada je ostatak čovječanstva krenuo svojim zemaljskim putem, ostalo iza, ostalo iza u duhovnim svjetovima prije nego što se kušnja, luciferski princip, približila čovječanstvu. Vidimo da je ono, takoreći, sačuvano u fazi ljudskog djetinjstva i zadržano u duhovnom svijetu kao duhovni impuls djetinjstva čovječanstva dok se 'vrijeme nije ispunilo'. da je ovo iznimno ljudsko biće rođeno u Natanskom Isus djetetu i pojavilo se kao ljudsko 'Ja' koje nije prošlo kroz prethodne inkarnacije, već se prvi put pojavilo u zemaljskom utjelovljenju i obratilo se svojoj majci odmah nakon rođenja jezikom koji je samo ona razumjela, jezikom koji je zvučao kao da dolazi s nebeskih visina. I postajat će sve jasnije, da će, za razliku od drugačijeg razumijevanja čovječanstva u našem vremenu, trebati pogledati prema božanskom djetetu koje štujemo u Natanskom Isus djetetu, koje je rođeno s tim osobinama čovječnosti, s tim iskonskim karakteristikama koje bi sva ljudska bića posjedovala da u zemaljsku egzistenciju nisu ušla kroz lucifersko iskušenje. Sa svim tim osobinama, koje su bile svojstvene čovječanstvu prije luciferskog iskušenja, Natanski Isus dječak ušao je u čovječanstvo.
To moramo danas znati, moramo znati da u ovom Isus djetetu imamo djetinjstvo cijelog čovječanstva, kako bismo iz dubine naših duša mogli osjetiti isto što su obični ljudi osjećali u ranijim vremenima - ali samo osjećali, to je ono što možemo znati ako želimo nastaviti duhovnim putem - kada su se suočavali s veličanjem božanskog djeteta u božićnim igrama. Ono što se našim dušama najviše obraća u takvim igrama, kakve nam se predstavljaju, upravo je duboka nevinost djeteta, odnosno vlastita božanska nevinost čovječanstva, za razliku od onoga što je od čovječanstva napravio zavodnik, u obliku Lucifera ili kasnije Ahrimana, kojeg moramo smatrati srednjovjekovnim 'vragom'. Ovaj kontrast između Heroda, zavedenog i odvedenog od strane vraga, u našoj igri, i djeteta čovječanstva, koje čuva sveto načelo nevinosti, sveto načelo čovještva, i vodi do vječnog života, duboko je dirljiv.
Takve predodžbe, kakve su utjelovljene u takvoj igri, uistinu nisu proizašle iz površnih osjećaja. Proizašle su iz intuitivnog razumijevanja najdubljih misterija svijeta, koje su se kroz cijeli Srednji vijek, od gradova do udaljenih divljina planina i sela, prepoznavale, iako samo intuitivno. Ljudske duše su se tim misterijima okretale na drugačiji način, nego što u njih mi sada moramo proniknuti.
I lako je pogled duše odvući od takvih igara prema prikazima u kojima se, moglo bi se reći, svim sredstvima najviše umjetnosti, kakva je nastala u 13. i 14. stoljeću iz bogatstva kršćanskog osjećaja, prikazuje cijeli misterij egzistencije čovječanstva na Zemlji i odnos ljudske duše prema onome što kao vječno božansko živi u ljudskim bićima. Stoga, na današnji dan, kada na svoj način slavimo svetu noć posvećenja, želio bih pogled usmjeriti s tih igara na veličanstveni prikaz u kojem se možemo, takoreći, diviti temeljnim načelima koja iz najvišeg osjećaja i onoga što bi se za Srednji vijek moglo nazvati 'znanstveno umjetničkim razumijevanjem', vode do takvih jednostavnih igara. Želio bih usmjeriti pogled na takav vrhunski umjetnički prikaz, koji sadrži, takoreći, same temelje onoga što se nalazi unutar takvih jednostavnih igara.
U Pisi, zapadno talijanskom gradu, nalazi se poznata katedrala u kojoj je Galileo, kao što smo već spominjali, promatrao oscilirajuću crkvenu svjetiljku, koja ga je, zahvaljujući njegovom genijalnom duhu, dovela do otkrića zakona bez kojih bi moderna fizika bila nezamisliva. Uz ovu crkvu nalazi se poznato groblje, Camposanto, okruženo visokim zidinama gdje je srednjovjekovna umjetnost utjelovljivala prevladavajuće ideje o božanskim misterijima i povezanosti ljudi s tim misterijima, s iskonskim, vječnim duhovnim načelom svojstvenim ljudskoj prirodi. Neke od tih srednjovjekovnih misterija prikazane su na slikama na zidovima Camposanta u Pisi. Ovo groblje bilo je prekriveno zemljom koju su križari donijeli sa Isusovog groba. I svakoga tko danas posjeti ovo groblje i uzme šaku zemlje, može osjetiti da se ispod njega nalazi nešto od onoga što su nekoć križari donijeli iz Palestine kako bi proširili po ovom groblju, koje se trebalo smatrati posebno svetim.
Među slikama na zidovima Camposanta nalazi se i jedna pod nazivom 'Trijumf smrti'. Međutim, tako se zove tek od 1705. Prije toga, svatko tko ju je vidio, znao i govorio o njoj, nazivao ju je 'Čistilište'. A na zidovima Camposanta zasigurno su bili i 'Raj' i 'Pakao'. Međutim, ovo čistilište najdublje izražava način na koji se srednjovjekovna duša odnosila prema misteriju ljudske duše i njezinoj povezanosti s iskonskom suštinom čovjekova bića. Danas je velik dio te slike već korumpiran. Ali kroz tu korumpiranost još uvijek se može nazrijeti ono što je slikar, sada povijesti nepoznat, želio dočarati na zidu od velikih misterija ljudskog razvoja.
Prvo vidimo povorku kraljeva i kraljica kako izlaze iz udubljenja na planini, puni samopouzdanja i ponosa, ispunjeni osjećajem: znamo što to na Zemlji znači kada se pripada takvoj klasi! - Povorka izlazi iz udubljenja planine, i, nakon izlaska iz špilje, nailazi na tri lijesa koje čuva pustinjak. Odjednom, ova lovačka skupina stoji pred ova tri lijesa. Ono što se nalazi u svakom lijesu, karakteristično je i drugačije: u jednom kostur; u drugom, leš već toliko raspadnut da ga crvi glođu; a u trećem, nedavno preminula osoba koja se tek počela raspadati. Povorka se zaustavlja pred ova tri lijesa. Pred njima sjedi pustinjak, svojom gestom kao da pokazuje: Stanite! Pogledajte što ste vi kao ljudska bića uistinu u ovom memento mori. - Dalje gore, na planini, na drugom povišenom brdu, vidimo tri pustinjaka kako sjede, neki skupljaju namirnice, drugi duboko zadubljeni u svoje knjige, razmišljajući o misterijama ljudskog razvoja, cijela scena raspoređena je tako da jedno brdo gore tvori, takoreći, strop. Tamo gdje lovačka povorka susreće lijesove, gore sjede tri pustinjaka, koji predstavljaju mir i posjeduju moć da uđu u dubine ljudske duše i povežu je s carstvom vječnosti. A ako pogledamo dalje, vidimo sve vrste bolesnih ljudi, razasutih okolo, kako se odmah pridružuju lovačkoj povorci koja stoji pred memento mori. Zatim vidimo ljude kako slušaju zvukove harfe, iza harfe stoji figura s prstom na ustima. Iznad svega toga, vidimo brojna anđeoska bića raštrkana s jedne strane, a đavolska bića u odvratnim oblicima - slikar je upotrijebio cijelu svoju maštu da prikaže vragove - s druge strane. Tako se na krajnjoj desnoj strani slike vide anđeli kako se klanjaju ljudima koji slušaju harfu. Između tih figura i planine, iz čijeg kratera izbija vatra, vidimo vragove kako se otkrivaju.
Ali sve to, za osobu koja to promatra, zapravo je tu da skrene pozornost na nešto što se možda ne bi primijetilo na površnoj razini, ali što postupno vodi do uvida u najdublje tajne čovječanstva. Što se zapravo prikazuje? Oh, to je karakteristično za perspektivu te srednjovjekovne znanosti, kada vidimo lovačku skupinu kako se zaustavlja pred tri leša: prvo kostur, zatim drugi, leš koji su već izjeli crvi, zatim treći, napuhano tijelo, onoga koji je tek nedavno umro - motiv koji često nalazimo u Srednjem vijeku. Razumijemo to tek kada se pitamo: zašto ljudi izlaze iz planine? tko su oni u lovačkoj skupini? - i kada znamo: to nisu živi, to su umrli, koji su u kamaloki! - Takva tijela imate u sebi - čini se da slika govori: kostur kao fizičko tijelo, leš koji su proždrli crvi kao etersko tijelo i ono koje pripada nedavno preminulom kao astralno tijelo. Zapamtite, vi živi, što biste trebali vidjeti od misterija egzistencije nakon smrti! - Ovako vidimo, izraženo na srednjovjekovni način, misterij triju ljudskih ovojnica.
Iznimno, divno, moglo bi se reći. Pustinjak, sjedeći blago uzdignut neposredno ispred tri lijesa, cijelom svojom gestom sugerira nam da čovjek treba proniknuti u misterije egzistencije kako bi prepoznao kako je povezan s iskonskim izvorima za svoju privremenu egzistenciju. Slika se zatim nastavlja na način da se sama planina nadvija nad cijelom scenom a iznad nje sjede pustinjaci, u tihoj kontemplaciji i mirnom prirodnom životu, pokazujući nam, takoreći, kako se čovjek može povezati s unutarnjom jezgrom ljudske prirode kroz introspekciju.
To je ono što je slikar htio prikazati, a ne 'Trijumf smrti', kako je slika kasnije nazvana kada se njezino značenje više nije shvaćalo. Na samoj slici možemo vidjeti koliko su bili u pravu oni koji su govorili o Čistilištu, odnosno onome što nazivamo kamalokom. Ono što je slikar namjeravao bilo je pokazati da, onakvi kakvi jesmo u životu, ne pripadamo uvijek onima koji prepoznaju smisao života nakon smrti i pravilno se odnose prema iskonskom vječnom u ljudskoj prirodi, kao što nam slikar pokazuje u onima koji više nisu u životu, već u životu nakon smrti; jer imamo posla s ljudima u kamaloki, koji su već umrli, među onima koji su u lovu. Oni vide, što se događa s tijelom nakon smrti.
I kada gledamo bolesne, one koji boluju, vidimo, s jedne strane, ono što je fizičko, a s druge strane, vidimo kako vragovi i anđeli odlaze s ljudskim dušama. I vidimo dubinu koja se otkriva pred nama: svaki vrag ima dušu u svojim kandžama koju odnosi, i svaki anđeo nosi dušu pod svojim krilima, ali te su duše drugačije. I to je ono što želim istaknuti na ovom božićnom satu. Duše koje vragovi uzimaju, ispravno deformirane, ali oblikovane s istinskim razumijevanjem, duše su koje imaju oblik ljudi koji su ostarjeli. A one koje anđeli odnose u blaženstvo neba, duše su koje je slikar prikazao kao djecu. U tome osjećamo stav koji je prožimao cijeli Srednji vijek: da nešto u osobi mora ostati dječje tijekom cijele zemaljske egzistencije, da ljudi mogu sačuvati nešto od dječje nevinosti, nevinosti osjećaja, čak i ako postanu itekako stari i izvana senilni; da, s druge strane, postoje ljudi koji stare ne samo izvana fizički, već i duhovno, prihvaćajući zemaljsko carstvo. Jer čovjek stari samo na Zemlji. Oni koji stare mogu to učiniti samo kroz grijeh, kroz ono što ih odvraća od iskonskog, vječnog i nebeskog. Stoga njihove duše izgledaju poput ljudi koji su ostarjeli, dok duše onih koji ostaju povezani s onim što je iskonsko i vječno u duhovnom svijetu zadržavaju oblik djeteta.
To je ono što tako neizmjerno, tako snažno govori gledatelju iz ove slike Camposanta u Pisi: da postoji nešto u ljudskoj prirodi što moramo gledati kao izraz vječne prirode čovjeka u prve tri godine djetinjstva - nešto što sam pokušao prikazati u svojoj maloj knjizi 'Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva' - da su u tim ranim godinama ljudi doista drugačiji od onih koji kasnije odrastu. Taj osjećaj isprepletenosti s božanskim i duhovnim visinama, koji se javlja u djetinjstvu, osjećao se u Srednjem vijeku. Čak je bio izražen u umjetničkom djelu veličanstvenom poput ove slike Camposanta u Pisi, možda najzanimljivijoj slici ranog Srednjeg vijeka po svojoj kompoziciji, slici toliko veličanstvenoj da je pripisana - iako je to nemoguće, budući da je naslikana nakon Giotta - Giottu i mnogim drugim velikim suvremenicima. Kako su se srednjovjekovni ljudi osjećali prema djetetu, najveličanstvenije izražava ova slika. Taj osjećaj susrećemo posvuda. Nalazimo ga tako divno u ovim jednostavnim božićnim igrama, nalazimo ga u činjenici da se legenda o Isus djetetu duboko ukorijenila u svačija srca s neizrecivom toplinom i kako je upravo ta legenda o djetetu osvijestila ljude o njihovoj povezanosti s Krist impulsom. Ljudima je bila potrebna sigurnost da je u dijete ušao princip koji spašava ljudsku dušu za vječnost. Kao što je čovjek koji je sačuvao sebe za vječnost prikazan na slikarevoj slici kao ljudsko biće nalik djetetu koje su anđeli odveli u carstvo blaženih, tako se mora zamisliti da je u obliku nevinog djeteta u svijet ušlo, ono što poznajemo da je, u svojoj tridesetoj godini života, ujedinjeno s kršćanskim božanskim impulsom, ušlo u svijet.
Rekao bih da je to veza, između vrhunca duhovnog života u Srednjem vijeku, kako je to prikazano u jednoj sceni u Camposantu u Pisi, i jednostavnijih igara, koje su, međutim, nastale tek kasnije na način na koji je jedna od njih ovdje predstavljena, ali koje sve sadrže impulse koji su izražavali ono što mi, pak, tražimo u tonu i načinu našeg vremena. Dakle, nije bilo samo 'jednostavno' - kako nam danas vole govoriti - kako su se duše u ranijim stoljećima odnosile prema Isus djetetu. Kao što sada moramo usvojiti učenje Natanskog Isus djeteta, koje je u svojoj dvanaestoj godini usvojilo 'Ja' Zaratustre, a u tridesetoj godini biće Krista - kao što to moramo razumjeti kako bismo shvatili što se moralo dogoditi u ljudskom razvoju kako bi ljudi moglo spasiti ono vječno u biću čovjeka - tako srednjovjekovnom čovječanstvu nije bila potrebna sva ta znanost predstavljena u konceptima i teorijama, već ono što je dano u takvim grandioznim pogledima na prirodu ljudske duše kako je izraženo na slici koja je upravo opisana. Različita vremena zahtijevaju različite načine predstavljanja misterija vječnosti, i različita vremena su i imala svoje različite načine predstavljanja misterija vječnosti. Stalno iznova, to je manifestacija da čovjek može polagati velike nade u svoju dušu. U vremenu prije misterija na Golgoti, to je bila nada da je ono što će se dogoditi ljudima duhovno ekvivalentno onome što je Sunce u našem planetarnom sustavu u fizičkom smislu. Ono što danas možemo znati jest da se to duboko osjećalo u svim vremenima.
U proljeće vidimo život, biljke kako niču iz zemlje i pupaju, i promatramo ih kako rastu prema ljetu. Gledamo prema Suncu i znamo: iz Sunca izviru sile koje oplođuju Zemlju, omogućujući joj da iz sebe izvuče sile za život biljaka koje niču i pupaju, i drugih bića. I ono što se tako redovito u svetom redu odigrava iz godine u godinu, vidimo u pravilnosti sunčeve putanje koja u svoje točno vrijeme ispunjava svako mjesto blagoslovom koji mu je potreban, ono što, takoreći, pripada samoj zemljinoj atmosferi; i oluje koje bjesne preko polja, kiša koja pada iz oblaka, magla koja se širi Zemljom - vidimo ono što nema pravila ni reda. Možda vidimo pravilo u onome što za zemaljski život izvire iz Sunca. U proljeće i ljeto, kada zamišljeno promatramo prirodu, imamo osjećaj da Sunce, trijumfalno jureći Zemljom, ima neku moć nad onim što Zemlja, takoreći, donosi na svoju površinu u obliku vjetra i vremena. Ali kada se približimo jeseni, približi se zima, a sunčeva moć oslabi i manje intervenira u zemaljski život, tada nam prevrtljiva priroda zemljinih vlastitih učinaka postaje uočljiva na drugačiji način. I svatko tko uz malo razmišljanja razmotri ovo izmjenjivanje proljeća i ljeta s jedne strane, te jeseni i zime s druge, može si reći: u proljeće Sunce, sa svojim svetim poretkom, pobjeđuje nad onim što zemljin egoizam donosi iz zemaljske prirode u obliku promjenjivih vremenskih obrazaca. Ali zimi je vrijeme kada Zemlja razvija ono što je u egoističnoj atmosferi, vrijeme kada ono što je u njoj pobjeđuje nad onim što blagoslivljajući djeluje na Zemlju iz kozmosa.
Čovjek koji promatra svoju nutrinu, u mislima, osjećajima i volji, vidi kako emocionalni impulsi, afekti i sile volje, nasumično rastu u njemu od buđenja do uspavljivanja. Može osjetiti kako se ta hirovitost u njegovoj nutrini može usporediti samo s onim što postoji u zemljinoj atmosferi. I doista, baš kao i zemljina atmosfera, upravlja našim mišljenjem, osjećanjem i voljom. Naša duša posjeduje iste sile, iako samo embrionalno, kao i one koje djeluju u zraku i vremenu te u elementarnim moćima vani. Te sile upravljaju našim mišljenjem, osjećanjem i voljom. Izvana su to elementarne sile, demonske moći, koje žive u zraku, vodi i vatri, te u onome što doživljavamo oko sebe u munjama i grmljavini, u hirovitim učincima naše atmosfere. U osnovi, kada mislimo, osjećamo i hoćemo, slični smo onome što Zemlja, u svom zimskom stanju, razvija iz vlastite sebičnosti. I to se osjećalo kroz sva vremena. Kada se približila zima, koja je zemljinu sebičnost učinila učinkovitom s elementarnim silama koje sada nisu slijedile Sunce, kao što slijede Sunce koje vlada u proljeće i ljeto, tada se osjećalo da je sve to povezano s unutarnjim bićem čovjeka. O zimo - tako je čovjek osjećao, čak i ako to nije jasno izrazio - ti si slična mom vlastitom unutarnjem biću! - Ali kada su stigle dubine zimske noći, kada je došlo vrijeme zimskog solsticija, kada su ljudi osjetili kako Sunce obnavlja svoje moći kako bi moglo rasti i postajati sve jače prema proljeću i ljetu, tada su ljudi osjetili: snaga Sunca uvijek pobjeđuje sebičnost Zemlje. - I tada je čovjek osjetio hrabrost i nadu u sebi i mogao si reći: kao što u fizičkom svijetu kozmičko Sunce uvijek trijumfira nad zemaljskim silama, kao što pobjednik Sunca uvijek probija mračnu zimsku noć, kada ga samo osjećamo, tako i u čovjeku mora postojati nešto što vlada u dubini duše kao duhovno Sunce, koje će doći i trijumfirati - kao što godišnje Sunce trijumfira za zimskog solsticija - koje će doći kao duhovno Sunce za velikog zimskog solsticija! Prvo se nadalo, zatim se znalo, da je došlo vrijeme veliko zimskog solsticija, kada su ljudi naučili shvaćati vrijeme misterija na Golgoti, kao izlazak duhovnog Sunca u čovjeku.
A sada se osvrnimo na ta davna vremena u zemljinoj evoluciji, kada je postojalo zemljino proljeće i zemljino ljeto, prije nego što je došao misterij Golgote. U to vrijeme, ljudi su u sebi još uvijek nosili nasljeđe davnih vremena, drevnu vidovitost koja im je omogućavala percipiranje duhovnog svijeta, gdje je uvijek bila prisutna svijest o povezanosti s božanskim duhovnim svijetom. Ali mi živimo u zimi Zemlje, to se ne može poreći, u vremenu kada se dogodilo to da ne samo da smo sve više okruženi mehaničkim silama koje djeluju u strojevima, u industriji, u komercijalnim uvjetima života na Zemlji, već živimo i na takav način, da više oko sebe nemamo duhovni božanski svijet, kao što smo to imali u vrijeme zemljinog proljeća i zemljinog ljeta. Ali ono što je čovjek doživljavao kao simbol, pobjedu Sunca zimi, kao pobjedu duhovnog Sunca u dubini ljudske duše, nešto je što čovječanstvo danas može osjetiti u odnosu na misterij Golgote i njegovu pripremu kroz ono rođenje koje svake godine iznova slavimo za Božić. Kao što čovjek, kada živi prema zimi, nikada ne treba očajavati zbog moći Sunca, već se smije nadati da će se radosti koje mu je jesen oduzela ponovno pojaviti nakon dubina zimske noći, tako čovjek može pogledati što se dogodilo u vezi s misterijem na Golgoti i reći sebi: čak i ako, poput zimskih oluja u zimskoj noći, egoizam ljudske zimske noći može vladati u nama, nikada ne može izblijediti nada da će, suočeno s onim što se očituje kao prevrtljivost u našoj vlastitoj duši, ono što je bilo povezano sa svim ljudskim zemaljskim previranjima od misterija na Golgoti morati prevladati: Krist impuls, koji je ušao u razvoj zemaljskog čovječanstva kroz tijelo Natanskog Isus djeteta, koji je mogao ući jer je dijete čovječanstva, dijete s onim kvalitetama koje su pripadale ljudskoj duši kada još nije prošla kroz zemaljske inkarnacije, u koju ono što dolazi od ulaska u zemaljske inkarnacije još nije bilo usađeno, dijete koje je još uvijek posjedovalo kvalitete duhovnih visina u kojima može biti vječno.
Ove predodžbe sam vam htio predstaviti da bismo mogli razumjeti kako, s obzirom na dječje moći čovječanstva, koje su istovremeno i njegove moći vječnosti, ljudi mogu doživjeti najviši osjećaj, nešto što se oduvijek osjećalo i trebalo bi se i dalje osjećati pri pogledu na božansko dijete na Božić. I čak i ako se naše razumijevanje mora promijeniti, čak i ako ono što je srednjovjekovna predodžba vidjela u slici na koju sam aludirao moramo zamijeniti drugim predodžbama - predodžbom o dvoje Isus djece, prijenosom jednog bića u drugo, preuzimanjem tijela Natanskog Isus djeteta od strane bića Krista - ostaje samo da možemo gledati svojim najsvetijim osjećajima i svojim najjačim nadama na razumijevanje koje nam govori: od misterija Golgote, u našem postajanju čovjekom živi nešto što je ušlo u našu zemaljsku auru, nešto na što trebamo apelirati u svojoj blagdanskoj radosti, kao na nadu u neuništivost naše ljudske prirode.
Sjetiti se toga za nas je jednako potrebno kao što je bilo i za one koji su pronašli radost u jednostavnim igrokazima. Osjećamo se povezanima s onim koji su pronašli radost u tim igrama jer, na svoj način, cijenimo ono što je ljudima dano otkako je ljudsko dijete ušlo u zemaljsku egzistenciju, baš kao što im je dana najjača nada, najsnažniji impuls koji je čovjeku potreban da se održi u zemaljskoj zimi, u vremenu nakon misterija na Golgoti, vizijom da će, baš kao što u fizičkom kozmosu Sunce pobjeđuje zemaljski egoizam, tako i u dubini ljudske duše sve potpunije živjeti impuls koji je proizašao kroz misterij na Golgoti kao duhovni impuls Sunca zemaljske evolucije ljudi. Događaj je nekada postojao kao povijesni, događaj kroz koji je taj impuls ušao u zemaljski život, ali trebao bi se stalno iznova buditi u sjećanju, kao što se može dogoditi kroz takve blagdane. Jer istina je, s jedne strane, da je biće Krista jednom ušlo u zemaljsku auru kroz misterij na Golgoti; s druge strane, istina je ono što je Angelus Silesius rekao prekrasnim riječima:
Ako se Krist tisuću puta rodi u Betlehemu
A ne u tebi, ostat ćeš zauvijek izgubljen!
Ono što se rodilo u Betlehemu trebalo bi se roditi duboko i sve dublje u našim vlastitim dušama, kako bismo u tim istim dušama mogli vidjeti ispunjeno ono što su srednjovjekovni osjećaji nastojali vidjeti ispunjenim: sudbinu duša prožetih Krist impulsom u tim dječjim oblicima koje anđeli nose u područja blaženih, a ne padaju u kandže Ahrimana, kojemu ostaju samo one duše koje su se toliko duboko povezale sa zemaljskim životom da se čine starima, dok sudbina duše nije na Zemlji ostarjeti, već ostati mlada. Samo je sudbina tijela na Zemlji ostarjeti. Čovjekova viša sudbina je sačuvati duhovnu mladost u ovom ostarjelom tijelu u vezi s misterijem Golgote, kako bi u sebi sve više osjećao nadu da, koliko god u duši bjesnile zimske oluje i koliko god iskušenja živjelo u duši, nikada ne može umrijeti živo povjerenje da iz dubine duše može izroniti ono što je kroz misterij Golgote ušlo u zemaljsku auru, i ono što želimo oživjeti u svojim dušama kroz takve blagdane.
Stoga sam pokušao sažeti što možemo doživjeti kao božićni duh, posebno iz perspektive koja nastoji u ovih nekoliko riječi spojiti ono što osjećamo iz našeg antropozofskog svjetonazora prema Božiću, s onim što su ljudi u ranijim vremenima doživjeli u poruci božanskog djeteta tijekom predstave poput one koju smo predstavili. To je ono što sljedeće riječi trebaju izraziti:
U dubinama čovjekove duše
Sunce duha živi trijumfalno;
Istinske moći uma,
One to mogu osjetiti
U nutrine zimskom životu,
I čežnji srca za nadom:
On promatra pobjedu duha Sunca
U božićnom svijetlu blagoslova,
Kao simbol najvišeg života
U dubokoj zimskoj noći.