.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 27. kolovoza 1915. (Hegelov rođendan)
Dok je budna, osoba je angažirana s vanjskim svijetom, živeći u sadašnjoj svijesti; dok spava, ima interes za sebe samu, još uvijek u svojoj staroj solarnoj svijesti. U snu osoba doživljava materiju kao prazninu oko koje se širi aura. Lucifer uništava ovu svijest aure, stvarajući time iskustvo nagosti, koje rađa potrebu za odijevanjem. Čak i unutar budnog života postoje nijanse svijesti različite od budnosti i spavanja. Primjer takvih nijansi je otvoreni razgovor s drugima s jedne strane, i tišina rođena iz srama s druge strane, kao što se vidi u Hegelova dva predgovora njegovoj Enciklopediji u prvom i drugom izdanju. U prvom izdanju Hegel predstavlja samo djelo odvojeno od njegovog osobnog iskustva; u drugom izdanju osjećao se primoranim ponuditi objašnjenja o nastanku djela, temi o kojoj je isprva iz srama želio šutjeti.
Tijekom nedavnih predavanja istaknuo sam da još uvijek ima mnogo toga za reći o jednom problemu, o jednom pitanju, iako je upravo taj problem ovdje već obrađen iz raznih perspektiva. To je pitanje izmjene budnosti i spavanja kod ljudi. Kad god sam javno govorio o ovom problemu, više sam puta naglašavao kako ovaj problem spavanja također postoji i obrađuje se sa stajališta naše materijalističke znanosti. Također sam ovom ili onom prilikom, spomenuo neke od različitih pokušaja rješavanja. Naveo sam takozvanu teoriju umora. To je samo jedna od mnogih teorija koje su iznesene tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, kako bi se objasnio odnos između spavanja i budnosti: teorija da ljudi, kroz svakodnevne aktivnosti, zapravo kroz svoje ponašanje dok su budni, izlučuju tvari koje izazivaju umor, a da spavanje pogoduje uklanjanju tih tvari kroz različite procese, tako da tijekom sljedećeg ciklusa budnosti, ljudi opet mogu proizvesti tvari koje izazivaju umor.
Sada, moramo uvijek tvrditi da, u odnosu na znanost duha, takva teorija, koja je čisto materijalistička, ne mora biti pogrešna - mislim na ono što je opisano u teoriji. Ne namjeravam sada raspravljati o valjanosti, materijalističkoj valjanosti ove teorije. Kao što sam rekao, za ovaj slučaj su iznesene i druge teorije. Ali znanost duha ne bi trebala, prije svega, sumnjati da se takav proces može dogoditi, odnosno da se tijekom budnog stanja tvari koje uzrokuju umor doista oslobađaju, a zatim ponovno troše tijekom noći. Ovaj činjenični proces nipošto ne treba poricati, niti se o njemu treba dalje raspravljati. U znanosti duha, primarna briga mora biti pristup problemima, zagonetkama života, na takav način da perspektiva iz koje im se pristupa, zaista bude ona do koje se u prvom redu može uzdići na temelju znanja koje čovječanstvo može steći u bilo kojem danom dobu. Tada se čak i činjenice poput izlučivanja metaboličkih otpadnih produkata ili slično mogu pravilno razumjeti iz ispravne perspektive. Većina životnih pitanja, zapravo sva životna pitanja, tiču se znanja kako postaviti prava pitanja, o tome da se od samog početka ne postavljaju kriva pitanja.
Sada, kada razmatramo pitanje međusobnog odnosa spavanja i budnosti, najvažnije je kako dobiti perspektivu na ova dva stanja: budnu svijest i svijest spavanja. A to je zato što se određeni fenomeni u našim životima ne mogu pravilno razumjeti osim uzimajući u obzir ono što je utvrđeno u vrlo, vrlo ranoj fazi naših duhovno znanstvenih nastojanja. Vrlo rano sam istaknuo da, ako netko želi istražiti evoluciju svijeta, prvo i najvažnije, mora razmotriti sedam stanja svijesti - naveo sam ih u to vrijeme - zatim sedam stanja života i sedam stanja forme. Sada, postoje pitanja života na koja se može odgovoriti usredotočujući se na metamorfozu života. Ali na određene pojave u životu, na određene životne činjenice, ne može se odgovoriti ni na koji drugi način osim imajući u vidu različita stanja svijesti koja dolaze u obzir.
Stoga je sasvim prirodno razmotriti pitanje razlika u stanjima svijesti tijekom spavanja i budnosti, ispitujući problem budnosti i spavanja. Jer, kao što su već razjasnila različita razmatranja, spavanje i budnost doista su različita stanja čovjekove svijesti. Stoga ovo pitanje moramo prvenstveno razmotriti iz perspektive svijesti. Mora nam biti jasno da je ovo najvažniji aspekt stvari: razmotriti pitanje iz perspektive svijesti. Morat ćemo se zapitati: kako se točno razlikuju stanja svijesti budnosti i spavanja? I tu se pojavljuje sljedeće.
Kad smo budni - trebamo samo registrirati stvari koje svatko može lako osvijestiti - gledamo svijet oko sebe; percipiramo svijet oko sebe. I svatko će si moći reći da nije sposoban percipirati sebe, ili ono ljudsko, unutarnje ljudsko, tijekom budne svijesti na isti način kao i vanjski svijet. Često sam isticao da bi bila gruba zabluda smatrati proučavanje anatomije kao nešto što vodi do ispitivanja unutarnjeg čovjeka; samo ono vanjsko, ono što leži ispod kože, ispituje se kroz materijalističku anatomiju. Nutrina čovjeka ne može se promatrati tijekom obične budne svijesti. Čak i ono što čovjek saznaje o sebi dok je budan jest vanjski svijet, ili bolje rečeno, onaj aspekt njega koji pripada vanjskom svijetu.
Kada, s druge strane, uzmemo u obzir stanje spavanja, bitni aspekt spavanja - kao što vam može biti jasno iz dosadašnjih rasprava - jest da tijekom spavanja čovjek promatra sebe. Objekt promatranja tijekom spavanja je sam čovjek. Svijest je u prvom redu usmjerena natrag na čovjeka. Ako iz ove perspektive razmotrite čak i najobičnije pojave, one će postati shvatljive, razumljive.
Nije li istina da ako bismo o spavanju i budnosti morali govoriti isključivo na način na koji govori materijalistička znanost, to bi potpuno proturječilo činjenici da, kao što sam već rekao, rentijer koji se ne napreže puno, često puno lakše zaspe tijekom predavanja nego onaj koji se napreže? Ako je umor pravi uzrok spavanja, onda ovaj fenomen ne bi bio istinit. Perspektiva koju moramo usvojiti jest da rentijer koji sluša predavanje ne usmjerava svoju svjesnu pažnju baš snažno na samo predavanje; da ga predavanje ne zanima posebno, a možda ga ni ne može zanimati jer ga možda ne razumije, te stoga ima opravdan nedostatak interesa za njega. Ono što ga puno više zanima je on sam. Stoga s razmatranja onoga što se govori na predavanju prelazi na razmatranje sebe. Moglo bi se sada pitati: zašto baš na razmatranje sebe? - I to je vrlo lako objasniti. Predavanje ga ne zanima iz određenih razloga. Ti razlozi obično leže u činjenici da ga više zanimaju druge stvari u životu nego ono o čemu se upravo raspravlja na predavanju, ili barem priroda veza koje se unutar njega uspostavljaju. Ali predavanje ga ometa u interesu za ono što ga inače zanima. Netko tko nema interesa slušati predavanje, mogao bi imati snažan interes da vrijeme provedeno slušajući predavanje iskoristi za jedenje kamenica. Možda bi imao jači interes za percepciju koju dobiva jedenjem kamenica, nego za percipiranje samog predavanja. Ali predavanje ga odvlači. Dok sluša predavanje ne može jesti kamenice. Pravi se da želi slušati predavanje ali to ga odvlači od jedenja kamenica. Trenutno ne može jesti kamenice pa uzima jedino što mu je dostupno osim predavanja. Sat je već ispunjen onim što se može čuti, a to ga ne zanima; pa svoju pozornost okreće onome što mu je dostupno: vlastitoj nutrini, vlastitom biću! Uživa u sebi! Jer ovo uspavljivanje je čin samozadovoljstva.
Iz onoga što smo razmotrili, možete zaključiti da svijest spavanja i danas postoji za razini koju je svijest zauzimala tijekom drevnog vremena Sunca. To je svijest kakvu posjeduju i biljke. Obje ove stvari, obje ove činjenice, dobro su nam poznate iz predavanja. - Svakako, čovjek ne doseže istu razinu svijesti kao kada uživa u vanjskom svijetu. On se, takoreći, vraća u stanje sunčeve svijesti. Ali to nije važno; on i dalje uživa u sebi. I to uživanje proizlazi iz njegovog vlastitog interesa za sebe. Stoga nam mora biti razumljivo da spavanje ne dolazi od unutarnjeg umora, već od skretanja interesa od onoga što je trenutno prisutno u vanjskom svijetu - predavanja, glazbenog djela ili što god - prema onome čemu interes tada teži. Međutim, upravo je to ono što je u pitanju - ako se temeljito i iznutra razmotre izmjena stanja između spavanja i budnosti.
Kada smo budni, to možemo shvatiti kao da, u određenom smislu, tijekom budne svijesti usmjeravamo svoju pažnju na vanjski svijet, odnosno na ono što sada predstavljam u neodređenom obliku ovim linijama (crta), a da okrećemo svoj interes od onoga u čemu živimo. Stoga, ako želim simbolično crtati, mogu to prikazati kao čovjeka koji odvraća pažnju od sebe i usmjerava je prema vanjskom svijetu u smjeru ovih strelica.
Tijekom spavanja vrijedi suprotno. Čovjek usmjerava svoju pažnju prema unutra, odvraćajući je od svoje okoline. Budući da sada izlazi iz sebe, u biti promatra vlastito tijelo dok spava. Dakle, tijekom spavanja čovjek prvenstveno promatra vlastito tijelo.
Sada, kao što vidite, možemo pratiti izmjenu spavanja i budnosti do nečeg drugog. Možemo je pratiti do činjenice da ljudi žive u izmjeni ciklusa, tako da se u jednom ciklusu budi interes za promatranje vanjskog svijeta, a u drugom ciklusu se budi interes za promatranje vlastite nutrine. I ta promjena smjera interesa, ponekad prema van, ponekad prema unutra, promjena je koja pripada životu, baš kao što životu Zemlje pripada da je Zemlja ponekad obasjana Suncem, a zatim Sunce zalazi i Zemlja nije obasjana Suncem. Ovdje je čisto prostorna konfiguracija ta koja uzrokuje da je Zemlja ponekad osvijetljena, a ponekad ne. Tako nastaju dva ciklusa dana i noći.
Sada lako možete vidjeti da bi bilo vrlo pogrešno reći da je dan uzrok noći, ili da je noć uzrok dana. To bi, kao što sam objasnio, bila 'filozofija crva'. O toj filozofiji crva govorio sam na prethodnim predavanjima, zar ne? Jednostavno nema smisla reći da je dan uzrok noći ili noć uzrok dana; radije, oboje je uzrokovano redovitom izmjenom, prostornim položajem Zemlje i Sunca. Isto tako, nema smisla reći da je spavanje uzrok buđenja, ili budnost uzrok spavanja. Smisleno je reći, da kao što je Zemlja raširena u prostoru postavljena u stanje izmjene dana i noći, odnosno kroz prostorne uvjete, tako je i život, snažno, postavljen u unutarnje izmjenjivanje vanjskog i unutarnjeg interesa. Ta se stanja moraju izmjenjivati, moraju slijediti jedno drugo. Ne može biti drugačije. Jednostavno je inherentno životu da ljudi neko vrijeme usmjeravaju svoj interes prema van, a nakon što ga usmjere prema van, moraju ga usmjeriti prema unutra, baš kao što Sunce, kada zalazi na zapadu, ne može odlučiti hoće li se vratiti. Međutim, sada ulazimo u područje u kojem, ako želimo ući u njega, moramo uvijek uzeti u obzir sljedeće.
Sunce, u određene sate, mora formirati dan, i u određene sate noć. Međutim, ljudi to mogu prilično lako zaobići, poput rentijera koji zaspe čak i kada nije umoran, naprotiv, jednostavno okrećući svoju pažnju prema sebi, uživajući u sebi, istinski uživajući u svom tijelu; ili, poput studenta koji će polagati ispit i ima puno toga za učiti, prevladavajući potrebu za spavanjem pukom snagom volje. Mnogi studenti vrlo malo spavaju prije ispita. Ali sve je to povezano s velikim pitanjima koja će nas stalno iznova zaokupljati: pitanjem nužnosti, kako je nalazimo u vanjskoj prirodi; slučajnosti, o kojoj često raspravljamo, kako u vanjskoj prirodi tako i u ljudskom životu; i o providnosti, kojeg moramo postaviti cijelom svijetu. - Čim uđemo u ljudski život, vidimo kako nešto ulazi u područje nužnosti, nešto što je 'nužno' ako će čovjek uopće imati svoje biće u svijetu. Sada ćemo o tome imati dosta toga za reći.
Sada, ono što sam upravo rekao, rekao sam ne samo da bih istaknuo - kažem ne samo, naravno, i iz tog razloga - da se mora tražiti ispravna perspektiva o izmjeničnim stanjima između spavanja i budnosti. Ta ispravna perspektiva znači pitati se: kakve je vrste svijest budnosti? - i odgovoriti: svijest je takva da objekt nije u prvom redu sam čovjek, već vanjski svijet; da čovjek zaboravlja sebe i upija vanjski svijet; da je, s druge strane, pri spavanju svijest takva da zaboravlja vanjski svijet i kontemplira sebe. Ali pri spavanju je stanje svijesti prvo doseglo svijest Sunca. Uživanje u sebi je samo podređeno stanje. - Ali na tu se točku nisam usredotočio samo iz tog razloga, već i da bih skrenuo pozornost na činjenicu da je općenito važno našu pozornost usmjeriti na to kako se svijest odnosi prema svijetu na različite načine i kako se određene stvari, posebno u njihovoj bitnoj prirodi, mogu spoznati samo istraživanjem prirode svijesti. Biti će sasvim nemoguće znati išta specifično o strukturi hijerarhijskog poretka viših duhovnih bića ako se ne uzme u obzir svijest tih duhovnih bića. Prođite kroz razne serije predavanja i vidjet ćete koliki je trud uložen da se objasni svijest anđela i arhanđela i tako dalje. Jer ključno je obratiti pozornost na početnu točku s koje se stvar razumije. Netko bi mogao doći i reći: mogu sasvim dobro razumjeti prirodu hijerarhija: prvo je čovjek, zatim su anđeli viši, arhanđeli su još viši, arhaji još viši i tako dalje. Mogao bi to zapisati jedno za drugim: arhaji, arhanđeli, anđeli i reći: ovo sasvim dobro razumijem; svaki je uvijek viši. - Da, ako netko zna samo da je svaki navedeni viši, onda o hijerarhijama zna točno onoliko koliko zna o redoslijedu katova u kući; jer zna da su katovi kuće složeni jedan na drugi. Mogao bi se nacrtati potpuno isti dijagram. Doista se radi o tome da se obrati pažnja na ono što je u svakom pojedinom slučaju bitno. Uistinu znate nešto o tim višim bićima kada shvatite stanje svijesti u kojem se svako od njih nalazi, kada to pokušate opisati. Na to se morate usredotočiti.
I tako je i sa samim ljudima. Čovjek doista malo zna o svojoj nutrini ako je, naprimjer, sve što može reći za spavanje jest da su njegovo 'Ja' i astralno tijelo odvojeni od fizičkog i eterskog tijela. Svakako, to je istina, ali to je najapstraktnija moguća tvrdnja. Jer o razlici između spavanja i budnosti kod ljudi ne zna više nego o punoj i praznoj čaši piva; u jednoj je pivo unutra, a u drugoj vani! - Svakako je istina da su kod čovjeka koji spava 'Ja' i astralno tijelo odvojeni od fizičkog i eterskog tijela, ali čovjek mora imati volju da se uzdigne do sve konkretnijih određenja. I to uzdizanje do konkretnijih koncepata je ono što pokušavamo, naprimjer, pojašnjavajući kako se fokus pomiče u jednom i drugom slučaju. Nacrtao sam shematski prikaz čovjeka svijetlo crvenom u jednom slučaju; drugi put plavkastom. To je povezano s onim što sam rekao: čovjek je tu u šupljini. I kada netko zaspe i stekne višu svijest - svijest se može tek manifestirati; doista vidi, jer počinje promatranjem sebe - tada također vidi šupljinu, tada već vidi šupljinu. Tada već vidi lažnost suda da se sastojimo od čvrste tvari. Tada već vidi da je ono što se u budnoj svijesti čini materijalnim, zapravo šuplji prostor. Samo morate imati na umu, da je tijekom spavanja čovjek doista vani. Stoga vidi šuplji prostor okružen aurom. Nije li istina da čovjek nije u sebi, vani je, i stoga promatra. On dakle vidi ono, što je više ili manje šuplje u središtu. Prirodno je konfigurirano, više ili manje šuplje. To nije jednostavno šuplji prostor. Drugi šuplji prostor je ispunjen, kada se promatra izvana. Dakle prirodno, čovjek izgleda konfiguriran onako kako jest kada se gleda izvana, kao što je u svakodnevnoj svijesti. Ali također se vidi okružen auričnom maglom. Čovjek ne izgleda onako kako bismo ga normalno vidjeli, već je okružen nekom vrstom aurične magle. Ne promatra ga se jasno, već kao da prvo morate prodrijeti kroz tu auričnu maglu. Dakle, gleda se u auričnu maglu, a unutar te aurične magle zasjenjeno je nešto poput figure; ali preko toga je još ta magla. Doista je kao da se čovjek gleda unutar više ili manje svijetle aure. Unutar toga je isključen, kada se gleda izvana. Želim upotrijebiti ovu jednostavnu analogiju, kako bih razjasnio fenomen o kojem raspravljamo, kada čovjek postane svjestan tijekom spavanja: tko nije hodao gradom obavijenim maglom. Tu se svjetla nisu vidjela jasno definirana, već kao da su u nekoj vrstu dugine aure. Svatko je to vidio. Ne vidite sama svijetla, već zapravo svijetla izostavljena iz okolne magle. Zaista je vrlo slično opisanom procesu. Zapravo vidite imaginativno vidno polje kao u magli, a unutar su izostavljena, kao zatamnjena, ljudska bića.
Uzimajući to u obzir, može se reći: početi vidjeti pri spavanju znači, vidjeti ljude kroz auru. I upravo su kroz to ljudi postali materijalisti, naučivši da ne vide auru, već vidjevši sebe izravno. To se moglo postići samo luciferskim procesima, koji su čovjeku omogućili da počne vidjeti sebe budnom sviješću. I ovdje se dotičemo važnog poglavlja na početku Starog zavjeta. Stari zavjet nam govori da su ljudi do luciferskog iskušenja hodali goli. To hodali goli ne treba shvatiti u smislu da su hodali na način na koji bi danas svjesno percipirali golotinju, već da su prije posvuda oko sebe vidjeli auru. I zbog toga nisu vidjeli ono što bi se vidjelo u osobi koja hoda gola, već su vidjeli osobu u duhovnoj odjeći. Aura je, zapravo, bila odjeća. A kada su ljudi bili lišeni svoga stanja nevinosti, kada su bili osuđeni na materijalistički način života - drugim riječima, kada više nisu mogli vidjeti auru - tada su vidjeli ono što nisu vidjeli dok je aura bila tu; i tada su auru počeli zamjenjivati odjećom. To je podrijetlo odjeće: zamjena aure odjećom. I doista je dobro znati u našem dobu materijalizma, da su se ljudi u početku odijevali, ne iz drugih razloga, već s ciljem oponašanja aure svojom odjećom. To je posebno izraženo u vjerskim praksama, gdje svaki dio odjeće predstavlja imitaciju nekog aspekta nečije aure. I kao što možete vidjeti na Rafaelovim slikama, Marija, Josip i Magdalena nose različitu odjeću; jedna figura ima crvenu donju haljinu i plavu gornju haljinu; druga plavu donju haljinu i crvenu gornju haljinu. Vrlo često ćete vidjeti Magdalenu u žutoj odjeći, kod onih koji su bili dobro upućeni u tradiciju ili su posjedovali neku vidovitost i tako dalje. Uvijek se pokušavala odraziti aura dotične osobe; jer je bila prisutna svijest da se aura oponaša odjećom, da se izraz aure stvori u odjeći. I tipično je za naše doba materijalizma da se u određenim krugovima u ukidanju odjeće vidi ideal - jer materijalizam svugdje ide do svojih posljedica - i u predstavljanju onoga što se često naziva 'kulturom nudizma' kao nečeg izvanredno zdravog. Postoji čak i časopis koji zagovara takvo što, nazivajući se 'Ljepota'. To se radi iz nerazumijevanja. Vjeruje se da se time približava nečem drugom osim najočitijem, najgrubljem materijalizmu. Tome se može približiti, samo ako se stvarnost želi vidjeti isključivo u onome što vanjska, opipljiva stvarnost predstavlja kao stvarno. Ali odjeća je nastala iz ideje odražavanja, u normalnom životu, stanja svijesti koje čovjek percipira u njegovoj auri. Stoga se moramo zapitati: odakle u našem vremenu dolazi ta tendencija da se teži ukidanju odjeće? Iz nedostatka bilo kakve maštovitosti u načinu odijevanja! To se ne smije shvatiti kao ideal, već kao nedostatak mašte u bilo kojem principu ljepote. Jer odjeća je zapravo namijenjena tome da osobu učini lijepom. A ljepotu vidjeti samo u neodjevenoj osobi, za naše vrijeme, značilo bi prihvaćanje instinkta za materijalizmom. Kako se to odnosi na grčku kulturu, raspravljat ću kasnije. Ali upravo u grčkoj kulturi, pitanje možete proučavati u smislu u kojem je danas formulirano.
Sada je doista sve važnije da ljudi nauče kako različita stanja svijesti doprinose određenim gledištima na život. Promjene u stanjima svijesti uključuju spavanje i budnost. Ali dok spavanje i budnost, predstavljaju vrlo, vrlo snažne promjene u stanjima svijesti ljudi, život općenito uključuje i manje nijanse promjena u svijesti. Rekao bih da je čak i budna svijest nijansirana na takav način da čovjek doživljava određene nijanse svijesti koje više teže spavanju i druge nijanse svijesti koje više teže budnosti. Svi znamo da postoje ljudi koji vole ne spavati izravno, već provesti velik dio života u nekoj vrsti pospanog stanja. Čovjek kaže da spavaju, čak i ako to nije pravo spavanje; kao da prespavaju život, plutaju kroz njega sneno; ako im nešto kažete, brzo zaborave. Nije san, ali prolazi im brzo kao san, a onda se zaboravi. Nije li tako, ova pospanost, ovo drijemanje, kako god to želite nazvati, to je više nijansa bliska spavanju. - Kad netko dobro istuče drugoga, to je nijansa koja nadilazi stanje običnog spavanja, to nije puka predodžba. To je više od puke predodžbe kad netko zapravo tuče drugoga. Dakle, postoje takve nijanse svijesti u životu. Mogla bi se uspostaviti cijela ljestvica za ta stanja. Ali ta stanja imaju svoje mjesto. Mnogo toga ovisi o tome hoće li ljudi steći neku vrstu osjećaja za njih. Ponekad je ta osjetljivost već u njima, ako su, zapravo, zdrave osobe rođene i odgojene na zdrav način. Važno je da čovjek ima određeni osjećaj, koliko snažno može apsorbirati određene stvari u životu, koliko pažnje treba posvetiti njima, te koliko malo pažnje treba posvetiti njima, odnosno na koji način određene stvari prezentira vanjskom svijetu ili ih skriva u sebi. To su također nijanse u iskazivanju svijesti. Takve nijanse u iskazivanju svijesti postoje. I vrlo je važno znati da, kako prolazimo kroz život, život postavlja vlastiti ritam: koliko snažno usmjeravam svoju svijest na bilo koju danu stvar? Ili: koliko snažno naglašavam bilo koju danu stvar iz svoje svijesti? - I ovdje zaista možemo steći nešto važno, kako u iscjeljenju naših života, tako i u mogućnosti stvaranja uređenih uvjeta u našem okruženju, ako obratimo pozornost na to koliko snažno povezujemo svoju svijest s ovim ili onim. Vidite, ako razlikujemo moguće stanje svijesti u kojem se krećemo među ljudima i s njima razgovaramo o životnim stvarima, i stanje u kojem o određenim stvarima ne razgovaramo iz određenog osjećaja srama, tada stanje u kojem se nalazimo u običnom životu, gdje razgovaramo, doista ima drugačiju nijansu u svijesti, nego kada se određenih stvari ne dotičemo. Ali ova prisutnost osjećaja srama je jednostavno drugo stanje svijesti, i beskonačno mnogo toga ovisi o razumijevanju takvih stvari u životu. I želim vam nešto pojasniti s primjerom, kako doista postoje ljudi koji imaju određeno razumijevanje takvih nijansi svijesti u životu.
Danas je 27. kolovoza; to je Hegelov rođendan. Sutra, 28. kolovoza, je Goetheov rođendan. Njihovi rođendani su odmah jedan do drugoga. Hegel je, između ostalog, napisao djelo pod nazivom 'Enciklopedija filozofijskih znanosti'. Kada čitate ovo djelo, ono ima neobičnu kvalitetu. Potpuno je besmisleno otvarati ga nasumično i čitati. Mogli biste jednako tako čitati kineski. Izvlačenje izjave iz konteksta, iz sredine Hegelove 'Enciklopedije' bilo bi potpuno besmisleno. Na predavanju u Berlinu prošle zime, naglasio sam koliko bi bilo besmisleno izvlačiti rečenicu iz konteksta iz Hegelove 'Enciklopedije'. Rečenica iz Hegelove 'Enciklopedije' ima smisla samo ako počnete čitati - nakon što ste prvo odstranili sve što postavlja zagonetku za zagonetkom ljudskom umu - gdje Hegel kaže: "Bitak je koncept sam po sebi", i tako dalje. Ako se tamo počne, a zatim pusti da cjelina djeluje, tada svaka rečenica dobiva svoje značenje samo na mjestu gdje se pojavljuje. A to što se pojavljuje na tom mjestu dio je same rečenice. I tako je Hegel objavio prvo izdanje 'Enciklopedije filozofijskih znanosti'. U predgovoru prvog izdanja ne kaže ništa posebno; samo objašnjava zašto je enciklopediju tako uredio. Kad je postalo potrebno drugo izdanje, Hegel je napisao predgovor. Ponekad se iskustvo života stekne između prvog i drugog izdanja knjige. Jer čak i ako je već upoznao ljude, iznutra se osjeća obveznim da ih ne smatra onim što ponekad pokažu da jesu; a također mnogo se nauči o ljudima iz načina na koji se knjiga prima. To je i s Hegelom bio slučaj. Napisao je predgovor drugom izdanju, a on sadrži važne odlomke. Želim pročitati dva od tih važnih odlomaka, naime prvu rečenicu i rečenicu na drugoj stranici. Predgovor drugom izdanju počinje: "Pažljivi čitatelj će u ovom novom izdanju pronaći nekoliko dijelova revidiranih i razvijenih u preciznije definicije; pritom sam nastojao ublažiti i smanjiti formalnost prezentacije, a također, kroz opsežnije egzoterične napomene, približiti apstraktne koncepte običnom razumijevanju i konkretnijim predodžbama o njima". Dakle, nastojao je egzoterično objasniti ezoterično. "Sažetost koju okvir zahtijeva kod već nejasnih tema, međutim, ostavlja ovom drugom izdanju isti cilj kao i prvom: da služi kao knjiga za čitanje naglas, koja zahtijeva usmenu prezentaciju za potrebno objašnjenje. Naslov enciklopedije izvorno je bio namijenjen omogućavanju manje rigorozne znanstvene metode i površnijeg strukturiranja; međutim, priroda teme nalaže da logička koherentnost mora ostati temelj".
"Jednostavno je bilo previše razloga i poticaja koji su, činilo se, zahtijevali da objasnim vanjski položaj mog filozofiranja u odnosu na umne i bezumne težnje suvremene kulture, što se može učiniti samo na egzoterični način, kao u predgovoru; jer te težnje, čak i ako tvrde da su povezane s filozofijom, ne bave se njome znanstveno, a time uopće i ne, već vode svoj diskurs izvana i iz vanjske perspektive. Neugodno je, pa čak i štetno, upuštati se na takvo tlo strano znanosti; jer takvo objašnjavanje i rasprava ne promiču razumijevanje koje je jedino potrebno za istinsko znanje. Ali rasprava o nekim fenomenima može biti korisna ili čak potrebna".
To nam međutim, dokazuje da je Hegel prvo izdanje pokušao strukturirati na način koji je smatrao ezoteričnim, te da je u drugom izdanju dodao samo ono što mu se činilo egzoteričnim, uključujući predgovor, koji je čisto egzoterični. U naše vrijeme često nema razumijevanja ovog egzoteričnog i ezoteričnog aspekta. Jer u naše vrijeme ne postupa se tako lako kao što je to činio Hegel, koji je u prvom redu htio zadržati za sebe sve što je bilo njegovo vlastito subjektivno shvaćanje stvari, i tek kada je konstruirao organizam, kada se stvar odvojila od njegove subjektivne perspektive, htio je ono što je bilo odvojeno od njegove subjektivne perspektive predstaviti u svojoj knjizi, tvrdeći pritom: kako čovjek sam dolazi do stvari, o tome se ne govori! - Time je pokazao određeni takt za razliku između dva stanja svijesti: svijesti u koju je htio ući kada je stajao pred ljudima i razgovarao s njima, i svijesti koju je razvio kada je razgovarao sa samim sobom. - A sada, nakon toga, svijet ga prisiljava - kao što je tako često svijet uzrok da se dogode stvari koje se ne bi trebale događati - svijet ga prisiljava da na neko vrijeme prevlada taj osjećaj srama. Jer, što je to u osnovi bilo? Za Hegela, to je bio osjećaj srama, nevoljkost da govori o načinu na koji je došao do svojih koncepata! Običan ljudski sram uzrokuje da ljudi pocrvene. Moglo bi se reći, čak i duhovno: za Hegela, to je bilo određeno duhovno rumenilo kada je morao napisati nešto poput predgovora drugom izdanju. Tu vidite nijansu svijesti kroz koju se širi osjećaj srama.
Htio sam vam primjerom pokazati kako se te nijanse svijesti manifestiraju u životu, čak i u aktivnosti volje, u onome što netko čini. I potrebno je postupno postati svjestan da život doista već mora sadržavati takve nijanse svijesti; da čovjek, u određenom smislu, razlike svijesti mora povezati sa svime što doživljava. Spavanje i budnost su upravo snažne razlike u svijesti. Ali može se razmotriti i razlika u svijesti da čovjek zna: ovo je stvar koja se ne tiče samo tebe, već se tiče i svijeta; druga je nešto gdje, kada se suočiš sa svijetom, moraš ublažiti način na koji to tvrdiš; i još neke stvari moraš riješiti sam sa sobom, ili sa samim sobom u najintimnijem krugu.
Dakle, ono što iz znanosti duha možemo dobiti u smislu koncepata i ideja istinski utječe na život, učeći nas prepoznati suptilne, subjektivne razlike u životu, pod uvjetom da tim razlikama ne pristupamo na uobičajeni način, već da shvatimo da nam ozbiljno bavljenje znanošću duha, takoreći, daje ovaj ritam života. Ali bitno je ozbiljno bavljenje znanošću duha. To prirodno nedostaje ako se osjećaji, porivi i instinkti koje se inače iskusilo u životu prenesu u znanost duha. Tada se dogodi da, rekao bih, čovjek od znanosti duha dobije malo više, nego od bilo kojeg drugog ravnodušnog prijenosa znanja. I tako se može dogoditi - već sam rekao da postoje nijanse svijesti, i da unutar budnog života postoje nijanse koje se približavaju spavanju - da čovjek upija znanost duha, ali nema stvarne sklonosti da se udubljuje u određene detalje, suptilnosti, jer ga one zanimaju toliko kao što sam prije rekao o rentijeru u vezi s predavanjem. Uživa se u čitanju ciklusa ili knjiga, ali se čita na takav način da u određenim trenucima ta svijest tone, da zadrijema, otpluta. Čovjek zapravo ne osjeća predanost da se pomakne dalje od takvih stvari.
Zato sam uvijek inzistirao da se ljudima koji se žele baviti znanošću duha, ne smije previše olakšavati. Stalno se spominju priče da bi trebalo pisati popularne knjige; 'Teozofija', naprimjer, nije dovoljno popularna! Stalno čujem istu stvar: treba pisati knjige s kojima se može više zadrijemati nego s 'Teozofijom'. Sada je zaista nužno da, upravo kroz taj interes za objektivno, čovjek protjera ono što je ostalo od određenih osjećaja i senzacija koje je prije imao; inače bi se moglo dogoditi da ako previše spava u vezi s ovim ili onim aspektom znanosti duha, za koji bi se zapravo trebao zanimati, ostaje budan samo za stvari najlakše za pamćenje. I tada se, naravno, događa proces koji je neizbježan ako se ne razvije dovoljan objektivni interes: nije li tako, rentijer sluša predavanje; osjeća se obveznim to učiniti: ide se na predavanje, to je ono što dobri maniri podrazumijevaju; ali to mu je zapravo užasno, nema ni najmanji interes za to. Sada ga njegov nedovoljan interes ometa, i prepušta se sam sebi, ponekad čak dovede do pravog spavanja, što u prvom redu ne treba uzimati u obzir osim ako se ne pretvori u hrkanje, zar ne? Ali to je savršeno prirodan proces.
Sada zamislite ovaj proces prenesen, rekao bih, u drugačiju svijest. Tada imate slijedeće: netko ne razvija potreban, potpuni interes za pojedinačne konkretnosti znanosti duha, već otkriva da zapravo najbolje sluša kada ne obraća toliko pažnje na detalje. Čak sam čuo ljude kako govore: Oh, ono što on govori nije važno, već 'vibracija', način! - Takav pospan, drijemajući stil slušanja, često se može vidjeti u načinu na koji netko sluša. Ali tako je isto u odnosu na dušu, kao i u odnosu na vanjski život rentijera. Jer ako se pažnja okrene prema 'vibracijama' umjesto onome što znanost duha nudi, tada se interes okreće prema unutra, baš kao kada rentijer uživa. I u vremenu između dva predavanja, netko bi se mogao pretvarati da ga zanima ono što se govori na predavanju, tvrditi da ga zanima ovo ili ono, ali u stvarnosti govori: on je ranije imao ovu inkarnaciju, ja sam imao ovu inkarnaciju. - To jest, netko sve preusmjerava na sebe. To je potpuno isti proces. Dakle, ovaj proces, koji se kod rentijera događa u odnosu na vanjski život, koji zaspe tijekom svakog predavanja, očituje se i kod ljudi koji tvrde da ih zanima znanost duha, ali zapravo nisu zainteresirani, već u određenom smislu uvijek otkriju: detalji nisu važni! A onda za detalje zaspu; a zatim se njihov interes prebacuje na vlastitu osobnost. - Čovjeku takve stvari moraju biti apsolutno jasne! Kad bi ih se razumjelo, mnogo toga što se događa ne bi se događalo.
Želio bih da u određenom smislu razmotrite nijanse svijesti onako kako sam ih pokušao predstaviti. Posljednji primjer koji sam dao, možda se ne smije pogrešno shvatiti ovih dana, a možda se ne smije pogrešno shvatiti u bilo kojem drugom trenutku. Jer nesumnjivo je istina da se mnogo toga zanemaruje u vezi sa duhovno znanstvenim pokretom i da se sklonost samodopadnosti snažno širi, te da se znanost duha tada primjenjuje samo da bi se prepustilo toj samodopadnosti. Ali mi želimo razmotriti nijanse svijesti. Jer bez razmatranja nijansi svijesti ne može se doći do razumijevanja koncepata nužnosti, slučaja i providnosti.