.- TREĆE PREDAVANJE, Dornach, 28. kolovoza 1915. (Goetheov rođendan)
Iz Mauthnerovog materijalističkog svjetonazora, Napoleonov ruski pohod, i Mauthnerovo pušenje jedne cigare više nego inače, smatraju se jednako valjanim činjenicama. Ta površnost stavlja se uz bok duhovnih nastojanja Goethea i Hegela. Faust mora tražiti nužne veze u svijetu, s druge strane, ne bi mogao živjeti u svijetu u kojem postoji samo nužnost, kako to, naprimjer, zamišlja Spinoza. Duša može bez slučajnosti i bez nužnosti. Budnost: svjesno gledanje svijeta; spavanje: nesvjesno gledanje u sebe; sjećanje: svjesno gledanje u sebe. Pojačano sjećanje vodi do prepoznavanja prošlih inkarnacija. Pri stvaranju koncepta, etersko tijelo mora se pokrenuti; sjećanje je privikavanje eterskog tijela na kretanje dotičnog koncepta. Ove geste eterskog tijela pojavljuju se u sljedećoj inkarnaciji kao geste fizičkog tijela.
Kao što sam već spomenuo, ovih dana namjeravam prikupiti ono što nam je potrebno kako bismo koncepte providnosti, nužnosti i slučajnosti, stavili u pravo svijetlo. Međutim, danas ću morati predstaviti neke preliminarne koncepte, kao svojevrsni apstraktni kontrapunkt prekrasnim, konkretnim slikama koje smo upravo vidjeli [prije predavanja je održana euritmijska predstava zadnje scene 'Fausta']. A ako želimo biti temeljiti, što je bitno, ovoj raspravi ne možemo pristupiti ako ne nastavimo s još jednim predavanjem u ponedjeljak. Stoga ću govoriti danas, zatim sutra nakon euritmijske izvedbe i ponovno u ponedjeljak u sedam sati. Euritmijska izvedba bit će sutra u tri sata, a nakon nje ćemo nastaviti s još jednim predavanjem.
Koncepti 'nužnosti' i 'slučajnosti', na određeni način se podudaraju, za onu svijest koja se postupno razvila do našeg vremena, i koja je nastala pod utjecajem materijalističkih predodžbi. Pod time mislim da mnogi ljudi čije se stanje svijesti razvilo pod utjecajem materijalističkih predodžbi, više ne mogu razlikovati pojam nužnosti od pojma slučajnosti.
Sada, postoji niz činjenica za koje čak i s materijalizmom zbunjene glave, još uvijek prihvaćaju koncept nužnosti, barem u određenom ograničenom smislu. Čak i materijalistički ograničeni ljudi, danas još uvijek prihvaćaju da će, uz određenu nužnost, sutra Sunce ponovno izaći. Vjerojatnost da Sunce sutra izađe je, po njihovom mišljenju, toliko velika da se ta vjerojatnost već može opisati kao nužnost. Takve činjenice, koje se odvijaju u široj prirodi, u relativno širem svijetu zemaljskih događaja, takvi umovi smatraju nužnošću. Međutim, oni smatraju da su njihovi koncepti nužnosti donekle ograničeni, kada pristupaju onome što se dogodilo u povijesti, onome što se, da tako kažem, povijesno odvijalo. A posebno indikativan u tom pogledu je um poput onoga Fritz Mauthnera, kojeg sam nekoliko puta spomenuo, koji je ne samo napisao svoju 'Kritiku jezika' kako bi 'nadmašio' Kanta, već je napisao i filozofijski rječnik. U tom filozofijskom rječniku uključio je i članak 'Povijest'. A kako pokušava shvatiti što je povijest, prilično je zanimljivo. Kaže sam sebi: kad Sunce izađe, vidim činjenicu. Pretpostavimo da smo danas, 28. kolovoza 1915. mogli vidjeti činjenicu da je Sunce izašlo. To je činjenica. Da je taj izlazak Sunca vođen zakonom, određenom nužnošću, može se razumjeti, prema Fritz Mauthneru, samim promatranjem da je Sunce izašlo i jučer, prekjučer, i doista, dok god ljudi promatraju, Sunce izlazi. Nije stvar u jednoj činjenici, već se može ići od jedne činjenice do istih ili sličnih činjenica u prirodi i time doći do razumijevanja nužnosti. Ali sada, u vezi s poviješću, Fritz Mauthner kaže sebi: Cezar je, naprimjer, postojao samo jednom; tu se ne može govoriti o nužnosti. Jer o nužnosti Cezarova dolaska, moglo bi se govoriti samo ako bi se takva činjenica ponavljala. Ali povijene činjenice se ne ponavljaju. Stoga se ne može govoriti o nužnosti. To znači da se cijela povijest mora promatrati kao svojevrsna slučajnost. - A Mauthner je pošten čovjek - to sam vam već rekao - on je uistinu poštena osoba. Za razliku od drugih koji su manje pošteni, on je netko tko izvlači posljedice iz određenih danih okolnosti. I tako, naprimjer, u vezi s povijesnom nužnošću, on kaže: "To što je Napoleon nadmašio sebe, i čak umarširao u Rusiju, i što sam u tom trenutku popušio jednu cigaru više nego inače, dvije su stvarne činjenice, obje nužne, obje - kako se s pravom zahtijeva i od najvećih i od smiješno malih činjenica u povijesti - ne bez posljedica". Iz svoje iskrenosti, nešto što se naziva povijesnom činjenicom, poput Napoleonova marša u Rusiju - to bi jednako lako moglo biti i nešto drugo - i činjenica da je on, kako kaže, u taj sat popušio jednu cigaru više nego inače, obje su nužne činjenice, ako se sama povijest smatra 'nužnom'.
Čudit ćete se da vam citiram baš ovu rečenicu iz članka Fritz Mauthnera 'Povijest'. Citiram je jer je u toj rečenici pošten čovjek iskreno priznao nešto što drugi, manje pošteni, jednostavno odbijaju priznati, vođeni prevladavajućim znanstvenim načinom razmišljanja današnjice. Priznao je sam sebi: metodama koje imamo i koje su trenutno prihvaćene u znanosti, ne može se razlikovati činjenica da je Cezar živio, od činjenice da sam 'u to vrijeme popušio jednu cigaru više nego inače'. Ne može se pronaći razlika koristeći metode koje znanost danas prihvaća! On sada stoji na pozitivnom tlu, tvrdeći da se ne bi trebala prihvatiti nikakva razlika, da se ne bi trebalo biti toliko glup da se povijest tretira kao znanost, budući da je, prema trenutnim postavkama znanosti, povijest kao znanost nemoguća. On je uistinu iskren; jer kaže, naprimjer, i s nekim opravdanjem, sljedeće: Wundt je razvio shemu za 'Klasifikaciju pojedinačnih znanosti'. Povijest je prirodno uključena u tu shemu. Ali gotovo da se ne može pronaći objektivniji razlog za Wundtovo uključivanje povijesti u njegovu shemu znanosti, od činjenice da je postalo uobičajeno - to jest, slučajne činjenice - da se na sveučilištima uspostavi redovita katedra povijesti. Kad bi konjaništvo postalo redovita katedra - kako Fritz Mauthner iz svoje perspektive s pravom tvrdi - tada bi profesori poput Wundta također uključili temu konjaništva u shemu kao 'znanost', ne iz neke nužde suvremenih znanstvenih koncepata, već iz nečeg sasvim drugog.
Mora se reći: današnje doba je daleko, daleko odlutalo od onoga s čime se suočavamo u Goetheovom 'Faustu', toliko da, ako ga netko shvati ozbiljno, može ga istinski potresti do srži. Mnogo, mnogo toga u ovom Goetheovom 'Faustu' upućuje nas na najdublje zagonetke čovjekove nutrine. Mi danas jednostavno stvari ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Što Faust kaže odmah na početku, nakon što je priznao uzaludnost onoga što mu filozofija, pravo, medicina, pa čak i teologija, u to vrijeme mogu ponuditi, nakon što je progovorio protiv ove četiri discipline? Kaže: ono što su ova znanost i život općenito donijeli njegovoj duši, ono je što ga je dovelo do svijesti:
Živio tako ne bi ni pas!
Pa sam se magiji odao vas,
Ne bi li mi, o gromor mu čuh,
Poneku tajnu raskrio duh;
Da više, sav znojan, ne moram
Govoriti ono što ne znam ni sam;
Da spoznam što li je ono što svijet
Okuplja u taj bivstveni splet,
Da učinke i sjeme gledam,
Hrpama riječi da se ne dam.
Dakle, što Faust pokušava razumjeti? "Učinke i sjeme"! To, jer iz dubine ljudskog srca, također se ukazuje na pitanje 'nužnosti' i 'slučaja' u životu.
Nužnost! Zamislite ljudsko biće poput Fausta suočeno s pitanjem nužnosti u povijesnom životu čovječanstva. Zašto sam ovdje, pita se, u ovom trenutku ljudskog postojanja? Što me dovelo na ovaj svijet? Koja me nužnost, koja prolazi kroz ono što nazivamo poviješću, dovela upravo u ovaj trenutak odvijanja povijesti? - Iz dubine svoje duše Faust postavlja ovo pitanje. I vjeruje da na njega može odgovoriti samo ako shvati što su 'učinci i sjeme', kako ono s čime se izvana suočavamo, u sebi skriva ono po čemu prepoznajemo kako se kroz sve provlači nit nužnosti nastajanja.
Zamislite samo da bi priroda poput Faustove, izranjajući iz nekih podsvjesnih dubina, dala priznanje slično Frantz Mauthneru. Frantz Mauthner, naravno, nije dovoljno faustovski da osjeti posljedice koje bi Faust osjetio kad bi bio prisiljen priznati sebi jednog dana: ne vidim nikakvu razliku između činjenice da je Cezar postavljen na svoje pravo mjesto u povijesti, i činjenice da sam u satu popušio jednu cigaru više nego inače. - Zamislite samo pitanje postavljeno iz perspektive koju je Fritz Mauthner ovdje iznio, posebno u vezi s povijesnim razvojem. Ja sam jednako nužan u tijeku razvoja svijeta - morao bi Faust reći - kao što je nužno da Frantz Mauthner popuši u satu jednu cigaru više. Ljudi obično jednostavno ne shvaćaju stvari dovoljno ozbiljno; inače bi razumjeli značaj za ljudski život nekoga tko, sažimajući svu znanstvenu svijest sadašnjosti, kaže: sredstvima trenutne znanosti ne može se razlikovati činjenica, da je Cezar živio, od činjenice da je Mauthner popušio jednu cigaru više nego inače u satu; između nužnosti jedne stvari i nužnosti druge, ne može se napraviti razlika.
Kada ljudi konačno dosegnu točku da to osjete sa svim faustovskim intenzitetom, bit će dovoljno zreli da shvate koliko je potrebno povijesne činjenice shvatiti u njihovoj nužnosti, kao što smo pokušali učiniti za razne povijesne činjenice kroz znanost duha.
Jer nam je znanost duha ukazala na to kako je, u određenom smislu, činjenica da epohe smjenjuju jedna drugu, kroz veliki razvoj duhovnosti, rekao bih, ubrizgana u svijet vanjske stvarnosti. I ono što bismo mogli reći o nužnosti da se ovo ili ono dogodi u nekom trenutku, znatno se razlikuje od činjenice da je Fritz Mauthner 'popušio jednu cigaru više u satu'. Spomenuli smo vezu između Starog i Novog zavjeta, ili između prije i poslije misterija na Golgoti, a onda smo opet spomenuli kako pojedinačna kulturna razdoblja slijede jedno za drugim u post atlantskom dobu, kako pojedinačni događaji unutar tih kulturnih razdoblja proizlaze na duhovnoj osnovi. Samo to daje mogućnost povijesne perspektive.
Beskrajno je važno kako netko shvaća stvari. Važno je da razumije kamo vode pretpostavke koje trenutno smatramo znanstvenima.
Rekao bih da bi nas svaki dan, poput jučerašnjeg ili današnjeg, Hegelova rođendana, Goetheova rođendana, trebao na svečan način podsjetiti, koliko je potrebno prisjetiti se velikih impulsa volje iz ranijih vremena, prisjetiti se Goetheovih i Hegelovih impulsa volje, kako bismo vidjeli koliko je čovječanstvo od tada zašlo u materijalistički struju. Vidite, uvijek je bilo plitkih mislioca - ako smijem upotrijebiti tu riječ. I razlika između, recimo, Goetheovog vremena i našeg vremena, nije u tome što nije bilo plitkih mislioca u Goetheovo ili Hegelovo vrijeme, već u tome što tada plitki mislioci nisu mogli tvrditi da su njihova uvjerenja jedina autoritativna. Tada su stvari bile sasvim drugačije.
Jučer je bio Hegelov rođendan; rođen je 27. kolovoza 1770. u Stuttgartu. Budući da još nije mogao prodrijeti u istinski duhovni život na način na koji mi danas pokušavamo kroz znanost duha, Hegel je, na svoj način, nastojao shvatiti duhovno u ideji, u konceptu; pokušavao je krenuti od ideje, od koncepta. Kao što mi tražimo duhovni život, živi život u duhu, iza privida vanjskog života, tako je i Hegel, budući da je mogao ići samo do određene točke, iza svega nevidljivog tražio mrežu ideja, prvo mrežu ideja čiste logike, zatim mrežu ideja koja leži iza prirode, a zatim ono što je duhovno iza svih događaja. Dakle, Hegel je također tražio iza povijesti, tako da je doista dao neke značajne doprinose razmatranju povijesti, iako u apstraktnom idejnom obliku, a ne u konkretnom obliku duhovnog.
Što radi osoba koja iskreno zauzima stajalište kao Fritz Mauthner i koja, recimo, opisuje razvoj umjetnosti od starih Egipćana preko Grka do našeg vremena? Uzima ono što su pružili zapisi, bilježi te stvari, a zatim vjeruje da je to znanstveniji, što mu se o toj stvari javlja manje ideja, što se više, na svoj način, drži čisto vanjskog činjeničnog materijala. Hegel je, međutim, pokušao drugačije pisati povijest umjetnosti i već je rekao, na primjer, ono što danas naravno, možemo izraziti na mnogo duhovniji način: ako se iza vanjskog razvoja umjetnosti zamisli tekući, novonastali svijet ideja, tada će ideja prvo pokušati, kao da je još skrivena, izroniti kroz vanjski materijal, tajanstveno se iz njega otkriti. To jest, ideja još neće u potpunosti osvojiti materijal; simbolički će se izraziti kroz materijal; može je se naslućivati, poput sfinge, kako to Hegel kaže. Zatim, kako ideja napreduje, ona će potpunije osvojiti materijal. Postojat će sklad između vanjskog izraza u materijalu i ideje koja osvaja materijal: klasični oblik izražavanja! Tada, kada se ideja probije, kada osvoji materijal, doći će vrijeme kada će se moći vidjeti, takoreći, preobilje svijeta ideja koje kapaju iz materijala, kada ideja tada prevlada. U simboličkoj umjetnosti, ideja još ne može u potpunosti prodrijeti u materijal. U klasičnoj umjetnosti to čini, tako da se s njim sjedinjuje. U romantičnom izrazu ona izbija, takoreći, kaplje; tamo je preobilje ideje. - I sada Hegel kaže, sada bismo trebali pogledati u vanjski svijet gdje se ti koncepti ostvaruju: simbolička, sfingi slična umjetnost u Egiptu, klasična umjetnost u Grčkoj, romantična umjetnost u modernom dobu. Hegel polazi od ove pretpostavke: mi smo ljudskim duhom na duhu svijeta. Duh svijeta mora nam omogućiti da možemo razmatrati tijek umjetničkog razvoja. A onda u vanjskom svijetu moramo ponovno otkriti ono što nam je duh dao kao misli.
Tako Hegel, kako kažu, 'konstruira' vanjsku povijest. Prvo traži razvoj ideja, a zatim ih potvrđuje ono što se dogodilo izvana. To je nešto što filistri - mislim na plitke - uopće nisu mogli shvatiti i zbog čega su ga najžešće korili. Jer kao što će netko tko je plitak unutar duhovno znanstvenog pokreta prvenstveno htjeti znati kakva je njegova vlastita ranija inkarnacija, tako su, naravno, takvi plitki postojali i u Hegelovo vrijeme. I možete vidjeti da je takav plitki mislilac postojao, naprimjer, iz jedne Hegelove primjedbe. Dakle, vidite, Hegelov temeljni princip je prvo se uzdići u svijet ideja, a zatim ono što je prepoznato u ideji ponovno otkriti. - Pa, kritički plitki su tome prigovorili, a Hegel se osjećao primoranim primijetiti: "U ovom i, u isto vrijeme, u drugom, sasvim naivnom smislu, gospodin Krug je jednom izazvao filozofiju prirode da izvrši podvig dedukcije samo njezina pera". Dedukcija je bio termin koji se koristio za opisivanje ponovnog otkrivanja u vanjskom svijetu svega što je netko pronašao u svijetu ideja. Ova primjedba odnosi se na Wilhelm Traugott Kruga, koji je u to vrijeme predavao u Leipzigu. Zanimljivo je da je Wilhelm Traugott Krug također napisao 'Filozofijski rječnik', baš kao i Fritz Mauthner, te je stoga bio prethodnik Fritz Mauthnera. Ali Wilhelm Traugott Krug sigurno nije postao vodeća figura svog vremena! Međutim, rekao je: Ako ljudi poput Hegela žele prvo stvarnost pronaći u ideji, a zatim, na temelju nužnosti ideje, pokazati kako se ono što postoji izvana uklapa u ideju, neka netko poput Hegela dođe i prvo pokaže kako je pronašao moje pero u svojoj ideji. Hegel, sa svojom idejom - kako kaže Krug - uopće me ne uvjerava, dok pokazuje kako se egipatska umjetnost razvila u grčku i modernu umjetnost. Ali ako može iz svoje ideje izvesti moje pero, onda bi me impresioniralo! - Sada, Hegel kaže u spomenutoj bilješci: "Mogla bi mu se dati nada za to postignuće, odnosno, slavljenje njegova pera, ako bi znanost toliko napredovala i bilo joj jasno o svemu važnom na nebu i na Zemlji, u sadašnjosti i prošlosti, da ništa važnije ne bi bilo za sumnju" - od pera gospodina Kruga. - Ali zapravo, u današnjem načinu razmišljanja, ono što se smatra načinom razmišljanja plitkih, ono je što daje ton. I Fritz Mauthner bi morao iskreno reći: ne postoji način da se razlikuje nužnost da se grčka umjetnost pojavila u nekom trenutku i nužnost pera gospodina Kruga, ili nužnost da je Fritz Mauthner 'popušio jednu cigaru više u jednom satu nego inače'.
Već sam istaknuo da je, u odnosu na uzvišene koncepte ljudskog života, ključno prvo pronaći prave polazne točke, prave perspektive, kako bi se ti koncepti osvijetlili. Stoga se radi o pronalaženju pravih perspektiva o konceptima nužnosti, slučaja i providnosti.
Rekao sam da Fausta treba smjestiti u svijet na takav način, da bi očajavao nad mogućnošću pronalaska bilo kakve veze između nužnosti i stvarnosti. Ali sada zamislite suprotno: zamislite Fausta da se nađe u svijetu u kojem postoji samo nužnost, tako da bi jednog dana morao sam sebi reći: smješten sam u ovom svijetu i sve što radim, do najsitnijeg detalja, jest nužnost. - Tada bi Faust još odlučnije rekao - ne zbog svog uvida, već zbog poretka svijeta: nijedan pas ne bi htio tako živjeti, kad ne bi moglo biti nikakvog slučaja, kad ništa ne bi moglo biti slučajno, kad ništa ne bi moglo nastati na način da nije nužno! I što bi svi ljudi uistinu bili kad bi Spinozina tvrdnja bila istinita, da je sve što ljudi čine i doživljavaju jednako nužno, kao što kada jedna biljarska kugla udari drugu, druga kugla neizbježno odleti prema određenim zakonima? Kad bi to bilo tako, ljudi nikada ne bi mogli podnijeti takav poredak svijeta. Kako bi to bilo nepodnošljivo, najjače bi osjetile one prirode koje percipiraju 'sav učinak i sjeme'!
Nužnost i slučaj toliko su inherentni svijetu da u isto vrijeme odgovaraju određenoj ljudskoj čežnji. Ljudska bića osjećaju da u određenom smislu ne mogu bez nužnosti ili slučaja. Ali moraju se ispravno shvatiti; čovjek prvo mora steći perspektivu kako bi ih mogao prosuditi. Naravno, kada razmatramo koncept slučaja, moramo zanemariti sve predrasude koje bi mogli imati u tom smislu. Morat ćemo vrlo pomno ispitati koncept kako bismo, možda, umjesto vrste govora da je ovo ili ono slučajnost - koju smo često prisiljeni koristiti - mogli uspostaviti nešto bolje gdje želimo biti ozbiljni. Ali morat ćemo pronaći pravu perspektivu. Pronaći ćemo je samo ako nastavimo raspravu koju smo započeli jučer.
Upoznati ste sa izmjenjivim stanjima čovjeka između spavanja i budnosti. Ali već smo rekli da je, u osnovi, budna svijest također nijansirana, da u određenom smislu možemo razlikovati različite razine budnosti. Ali kada proučavamo budnu svijest možemo ići još dalje. U biti, od buđenja do uspavljivanja, budna svijest nas u prvom redu ne vodi ni do čega drugog osim promatranja stvari svijeta, doživljavanja njihovih učinaka i formiranja predodžbi, koncepata i ideja. A onda nas svijest spavanja, ova svijest spavanja još uvijek na razini svijesti biljke, vodi da promatramo sebe na način koji sam jučer opisao, i, budući da je to svijest biljke, da zapravo uživamo u sebi.
Ako se sada duboko zadubimo u prirodu ljudskog duševnog života, imamo nešto, što se ne uklapa ni u bit budne svijesti ni u bit noćne svijesti: naime, jasno sjećanje na bilo što prije doživljeno. Samo razmislite: mogli iste imati svijest spavanja, bez da se ičega sjećate. Kad biste stalno spavali, ne biste se morali sjećati što ste prije doživjeli dok ste spavali; barem to ne bi bilo potrebno. U snovima se čovjek nečega sjeća, ali u dubokom spavanju, u stanju svijesti biljke, čovjek se ne sjeća prošlosti. Za svijest spavanja, jasno je da sjećanje ne igra posebnu ulogu. Ali za budnu svijest, moramo također reći: kroz običnu budnu svijest doživljavamo ono što je oko nas, ali doživljavanje onoga što smo već iskusili, zapravo je intenziviranje obične budne svijesti. Tu doživljavamo ne samo ono što je oko nas, već i ono što je bilo, ali reflektirano u nama samima. - Dakle možete reći, ako je ovo razina ljudske svijesti (vidi dijagram, vodoravna linija), tada tijekom spavanja gledate prema unutra: 'gledanje u sebe'. Ali to možemo nazvati podsvijest usmjerena prema unutra. Onda možemo shematizirati budnu svijest rekavši: gledamo vani u svijet: 'svijest gledanja u svijet'. Treća vrsta unutarnjeg iskustva, koja se ne podudara s 'gledanjem u svijet', zapravo je svjesno 'gledanje prema unutra' u sjećanju. Dakle, 'svjesno gledanje prema unutra' = sjećanje. 'Svjesno gledanje u svijet' = budna svijest. 'Podsvjesno gledanje prema unutra' = spavanje.
Dakle, zapravo nemamo samo dvije oštro definirane razlike u svijesti, već tri. Sjećanje je uistinu produbljena, intenzivirana budna svijest. Jer u sjećanju ne samo da nešto prepoznajemo, već nešto ponovno prepoznajemo, i to je važna stvar. Sjećanje ima značenje samo ako nešto prepoznajemo. Zamislite samo: ako danas ponovno sretnem nekoga od vas, nekoga koga sam već vidio, i samo ga vidim, ali ne znam je li to ista osoba koju sam već sreo, onda to nije pravo sjećanje. Sjećanje je prepoznavanje. A znanost duha nam pokazuje, da dok je naša obična budna svijest, odnosno percepcija vanjskog svijeta, na najvišoj razini savršenstva, naše sjećanje je zapravo tek na početku svog razvoja. Sjećanje se stalno mora sve više i više razvijati. Ako možemo koristiti usporedbu, sjećanje je još uvijek prilično uspavana kvaliteta ljudske svijesti, a kada se moć sjećanja dalje razvije, našem trenutnom iskustvu će se dodati nešto drugo: iskustvo, unutarnje iskustvo, prošlih inkarnacija. Iskustvo prošlih inkarnacija temelji se na povećanju sposobnosti sjećanja, jer to mora, pod svim okolnostima, uključivati prepoznavanje. To prepoznavanje mora, pod svim okolnostima, ići putem kroz nutrinu. Sjećanje je moć duše, koja tek počinje.
Sada se zapitajmo: koja je priroda ove moći duše, upravo moći sjećanja? Kako sjećanje zapravo funkcionira? - Prvo treba odgovoriti na pitanje: kako uopće u sadašnjosti dolazimo do ispravnog koncepta? - Predodžbu o tome što je ispravan koncept, dobijete ako napravite predodžbu koja nije oskudna, o ispravnom konceptu; jer većina ljudi nema koncepte, već samo poglede. Većina ljudi vjeruje da znaju što je kružnica. Ako netko pita: što je kružnica? - odgovor je: kružnica je nešto ovakvo. (Kružnica je nacrtana.) Svakako, to je predodžba kružnice; ali to nije poanta. Netko tko zna samo da je to kružnica i tko se sjeća onoga što je napisano na ploči, još nema koncept kružnice. Samo onaj tko može reći: kružnica je zakrivljena linija u kojoj je svaka točka jednako udaljena od središta, ima pravi koncept kružnice. - Međutim, trebalo bi mi beskonačno točaka, ali kružnicu mogu pronaći unutarnje kao koncept. To je ono što je Hegel rekao. Prvo, imati koncept, čak i za vanjsku činjenicu, a zatim iz koncepta prepoznati vanjsku činjenicu.
Sada pokušajte shvatiti razliku između 'polu uspavanog' stanja pukih predodžbi, s kojim je većina ljudi zadovoljna, i aktivnog posjedovanja koncepta. Koncept je uvijek unutarnje nastajanje, unutarnja aktivnost. Čovjek nema koncept stola ako ima samo predodžbu o njemu, ali ima koncept stola ako je u stanju reći, naprimjer: stol je nešto postavljeno na puku podlogu što može podupirati nešto drugo. Koncept je unutarnje kretanje i aktivnost koju je čovjek u stanju prevesti u stvarnost.
Kada nešto ovakvo pokušavamo objasniti našim suvremenicima, čovjek je, rekao bih, u iskušenju da skače okolo. Osjeća poriv da skače uokolo, da pokaže kako se pravi koncept razlikuje od pospanog posjedovanja predodžbe. Čovjek žudi potaknuti ljude na djelovanje, probuditi ove užasno trome predodžbe današnjice, skakati za konceptima posvuda, posvetiti se razlikovanju običnih predodžbi i onoga što zaista treba učiniti da se dođe u središte stvari. Pa, zašto to netko želi učiniti? Jer nam znanost duha govori da čim nešto nastane kao koncept, etersko tijelo mora zapravo napraviti taj pokret. Etersko tijelo je unutar tog kretanja, stoga se ne smije ustručavati pokretati etersko tijelo prilikom konstruiranja koncepata. Toga se ne smije ustručavati.
Ali što je onda sjećanje? Što je pamćenje? Ako sam naučio da je kružnica zakrivljena linija gdje je svaka točka jednako udaljena od središta - i ako se želim sjetiti ovog koncepta, onda moram ponovno izvesti taj pokret u eterskom tijelu. Tada, s gledišta eterskog tijela, nešto je postalo sjećanje kada je izvođenje dotičnog pokreta postalo navika u eterskom tijelu. Sjećanje je navika eterskog tijela. Sjećamo se nečega, kada se naše etersko tijelo naviklo na izvođenje pokreta koji odgovara toj stvari. Ne sjećate se ničega osim onoga što je vaše etersko tijelo usvojilo kao naviku. Ako često pomičete svoje etersko tijelo i dopuštate mu da se prisjeti događaja, ono mora iz sebe razviti naviku izvođenja istih pokreta koje je izvelo prilikom prvog približavanja objektu. A budući da se navika sve više ukorjenjuje, sjećanje postaje sve jače što se događaj češće ponavlja.
Ali rekao sam: ako istinski mislimo, a nemamo samo predodžbe, tada etersko tijelo preuzima sve vrste navika. Ovo etersko tijelo je, uostalom, ono što je temelj fizičkog tijela. Otkrit ćete da ljudi koji žele razjasniti neki koncept, ponekad taj koncept pokušavaju oponašati u svojim vanjskim gestama, čak i prateći svoj govor gestama. Ali ljudi općenito imaju geste, geste za njih jedinstvene. To se kod ljudi razlikuje: imaju svoje vlastite geste, ako samo izraz gesta shvatite dovoljno široko. - Ljudi imaju svoje geste - gesta i gestikulacija su u biti ista stvar. Ako imate osjećaj za geste, nekoga možete prepoznati jednostavno po načinu na koji se kreće, naprimjer, po načinu na koji staje na petu. Način na koji sada mislite, kada to mišljenje postane sjećanje, zapravo je navika eterskog tijela. Ovo etersko tijelo zatim tijekom cijelog života pokušava trenirati fizičko tijelo. To jest, pokušava ga trenirati, ali ne uspijeva sasvim. Tako da možemo reći: evo fizičkog tijela, pa, recimo, ruke.
Kada mislimo, neprestano pokušavamo slati u etersko tijelo ono što tada postaje navika. Ali kod fizičkog tijela imamo granicu. Naše etersko tijelo zaista ne može sve poslati u fizičko tijelo. Stoga ono zadržava one sile za koje je fizičko tijelo prepreka; i nosi ih kroz cijeli život između smrti i novog rođenja. Način na koji sada mislite, način na koji utiskujete sjećanja u etersko tijelo, to će se u sljedećoj inkarnaciji pojaviti kao vaša skrivena igra gesti, kao vaša urođena gesta. A ako otkrijemo da je osoba usvojila određenu gestu od djetinjstva, to je zato što je u prethodnom životu, u prethodnoj inkarnaciji, utisnula vrlo specifične načine mišljenja u svoje etersko tijelo. To jest, ako proučavam nečije geste, ukoliko su mu te geste urođene, onda za mene mogu postati oznaka načina na koji se suočio s mišljenjem u prethodnim životu. Ali razmislite što to znači! To znači: misao se, takoreći, tako duboko utiskuje u ljudsko biće da se ponovno pojavljuje kao gesta u novoj inkarnaciji. Promatramo nastajanje i tkanje misli, u čvrsto, u egzistenciju, u vanjsku egzistenciju. Ono što je isprva unutarnja misao, postaje vanjska gesta.
Povijest se danas u akademskim krugovima doživljava kao nešto slučajno, jer znanost ne zna ništa o nužnosti i njenom razlikovanju od slučajnosti. U rječniku iz 1482, riječ koju je sam Mauthner registrirao stoji: 'geschieht oder geschehen ding, historia res gesta'. 'Res gesta' je bio prijašnji izraz za povijest! Sada je ostala samo apstraktna riječ 'Regeste'. Kada se bilježe događaji, 'Regesta' se naziva 'Res gesta'! Zašto? To je ista riječ kao i 'Gesta'. Jezični genij, koji je skovao izraz 'res gesta', ipak je shvaćao, da se čak i u onome što se povijesno odvija, može vidjeti nešto, što je zadržano. Ako se u gesti pojedinca, koja je s njim rođena, može vidjeti ostatak, ostatak misli iz prethodnih inkarnacija, onda više neće biti sasvim apsurdno pretpostaviti, da se u onome s čime smo suočeni u povijesnim činjenicama, također vidi nešto poput gesti. Ako hodam, to je niz činjenica: gesta mog mišljenja u prethodnoj inkarnaciji.
Gdje onda možemo pronaći misli koje stoje iza povijesti? To je pitanje koje se sada nameće. Za svaki pojedinačni ljudski život, u prethodnoj inkarnaciji moramo tražiti misli koje stoje iza geste. Ako ono što se događa u povijesti smatramo gestom, gdje možemo pronaći misli koje stoje iza nje?
S ovim razmatranjem počet ćemo sutra.