.- ŠESTO PREDAVANJE, Dornach, 4. rujna 1915.
Znanstveno znanje ne želi ništa iz duše unijeti u svijet. U imaginativnoj spoznaji, čovjek koristi etersko tijelo kao alat; u usponu do ovog stanja, znanstveno znanje ostaje u fizičkom svijetu, a misli postaju živa bića slična gnomima. Kao što naše obične misli imaju malo utjecaja na tijek svijeta, tako i gnomi imaju malo veze s fizičkim svijetom. Oni ne shvaćaju vezanost za svijet kroz osjećaje. S undinama se živi u području kretanja; čovjek je zahvaćen organizmom Zemlje. Postoji nesvjesna veza između vanjskog zraka i misaonih procesa kroz kretanje cerebrospinalne tekućine. To kretanje je ostatak drevnog Mjeseca.
Ako se sjetite ulaska 'blagoslovljenih dječaka' u posljednjoj sceni Goetheova 'Fausta', sjetit ćete se stiha:
Dječaci! Rođeni u ponoć, sneni,
Duha i ćudi napol zrele,
Za roditelje izgubljeni,
Dobiveni za anđele.
Skrenuo sam vam pozornost na mnoge duboke uvide sadržane u ovoj posljednjoj sceni Goetheova 'Fausta'. Ali u tome ima puno više nego što sam tada mogao elaborirati, a zapravo i više nego što se uopće može postići u ograničenom vremenu.
Ova četiri retka koja sam upravo citirao su, u određenom smislu, vodeće načelo za dublje znanstveno duhovne rasprave koje ovdje namjeravamo voditi danas, sutra i u ponedjeljak.
Danas bih želio skrenuti pozornost, kao svojevrsni uvod, na to kako se može produbiti, u stvarnom duhovno znanstvenom smislu, tvrdnja od koje sam krenuo u svojim nedavnim razmišljanjima o karakterizaciji spavanja i budnosti i nekim drugim točkama. Rekao sam da se uvijek mora pokušati pronaći ispravnu perspektivu u odnosu na činjenice svijeta - to je nešto što znanost duha po svojoj prirodi, posebno zahtijeva. I istaknuo sam kako se ta prava perspektiva može pronaći, u prvom redu, samo ako je tražimo na način na koji smo je tražili za izmjenu stanja spavanja i budnosti. Tamo smo pokušali shvatiti kako svijest različito funkcionira u budnom životu i kako pri spavanju. Ali ovdje još uvijek možemo prepoznati mnogo toga drugog, ako uzmemo u obzir način na koji svijest funkcionira, bilo da se radi o svijesti kod ljudi ili svijesti kod drugih bića. To je posebno vidljivo i u Goetheova četiri stiha:
Dječaci! Rođeni u ponoć, sneni,
Duha i ćudi napol zrele,
Za roditelje izgubljeni,
Dobiveni za anđele.
tekst aludira na stanje svijesti koje je u prvom redu ljudske prirode, u kojem su te duše pripadale 'dječacima rođenim u ponoć', koji su odmah 'izgubljeni za roditelje', odnosno koji u umrli odmah nakon rođenja. Ali izričito se ističe da su te duše bile dobitak za anđele.
Vidjet ćemo kako se ova izjava, da su takve duše 'dobitak za anđele', može razumjeti samo promatranjem stanja svijesti onih bića koje ubrajamo među anđele, Angeloi. Međutim, kako bismo ove stvari, koje bi nas trebale voditi dublje u razumijevanje duhovnih svjetova, učinili donekle razumljivima, prvo ćemo razviti neke preliminarne predodžbe o njima.
Pretpostavit ću, da iz raznih duhovno znanstvenih proučavanja znamo, koliko je fundamentalno daleko od stvarnosti ono što u običnom životu nazivamo znanjem, istinom ili svijetom predodžbi koji imamo na fizičkom planu. Ljudi su čak i sretni kada ti uvidi, ti svjetovi predodžbi koje imamo na fizičkom planu, ne doprinose ništa stvarnosti. U tome ljudi vide 'vjernost' znanja, u tome vide 'neuljepšanu istinu' da kroz vlastiti proces spoznaje, kroz ono što doživljavamo u dušama u vezi sa stvarima, samoj stvarnosti ništa ne dodajemo. Razmotrite koliko pedantno prirodna znanost danas nastoji osigurati da ništa ne potječe od duše kada govori o svijetu, već da je sve odraz samo onoga što se događa izvana. Razmotrimo kako oni koji sklapaju svjetonazor od svakojakih sanjarenja žele pokazati, da ono što izmišljaju uopće ne potječe od njih samih, već im to diktira vanjska stvarnost. To se proteže sve do izvora onih navodno manje ili više vrijednih 'okultnih uvida' o kojima ova ili ona osoba govori. U osnovi, čak i oni koji žele imati okultne uvide ovdje na fizičkom planu, prvenstveno su zabrinuti da sami ne učine ništa što bi dodalo onome što razvijaju kao predodžbe. Kako su takvi ljudi često ponosni kada mogu reći: ovo ili ono im se pojavilo, ovo ili ono im je 'diktirano', ovo ili ono je misteriozno priopćeno njihovom duhovnom uhu. - Tada su zadovoljni, jer tada osjećaju da su u predodžbama koje su stvorili, proizveli samo puku imitaciju stvarnosti, da nisu iznjedrili ništa svoje. Moglo bi se reći: radi vjernosti znanju kojem teže, ljudi nastoje da samo to znanje, bude peti kotač na vagonu. Znanje ne bi trebalo ništa dodati onome što već postoji; tada se ono smatra posebno vjernim, posebno ispravnim.
Što se tiče odnosa između znanja i stvarnosti - pa, istinsko, pravo razumijevanje toga može se postići samo postupnim usponom od običnog znanja fizičkog plana prema višim oblicima znanja. I znamo da je sljedeća viša faza znanja takozvano imaginativno znanje. Međutim, ako će imaginativno znanje imati ikakve veze sa stvarnošću, ono se ne može steći kroz naš unutarnji život u fizičkom tijelu. Da bismo stekli istinsko imaginativno znanje, moramo dosegnuti točku u kojoj možemo zanemariti svaku ovisnost o fizičkom tijelu. Moramo napredovati do točke u kojoj više ne koristimo fizičko tijelo kao alat. Međutim, kada smo u potrazi za imaginativnim znanjem, još uvijek koristimo etersko tijelo kao alat. Doista, činjenica da imaginacije za nas postaju objektivne, da imaginacije uopće postoje, ovisi o našoj sposobnosti da koristimo naše etersko tijelo na isti način na koji koristimo svoje fizičko tijelo u percepcijama na fizičkom planu. Sada postaje očito, kada je vidovnjak napredovao do točke u kojoj je, u određenom smislu, otkinuo sebe i svoju dušu od svog fizičkog tijela i kao alat za svoju spoznaju koristi etersko tijelo, da ono što se inače naziva znanjem u fizičkom svijetu, to jest, znanje koje traži da čovjek ništa ne unosi u stvari, ostaje na fizičkom planu. Sve čemu, naprimjer, moderni prirodoslovac teži, u određenom smislu se odbacuje, ostavlja na fizičkom planu, kada se fizički plan napusti i uzdigne u svijet imaginacija. Ništa ne ostaje od onoga, što moderni prirodoslovac ili filozof prirode zamišlja kao svijet vrtložnih atoma - što je međutim, sanjano, to nije prava stvarnost, kao što sam često objašnjavao - ne ostaje ništa osim slika ovog svijeta. To jest, čovjek postaje svjestan, nakon što napusti fizički plan, da je samo sanjao predodžbe o svijetu vrtložnih atoma koji ostaju na fizičkom planu. Nadalje, znanje stečeno na fizičkom planu ne može se izravno koristiti za svijet imaginacija u koji se uzdigao. Dobro primijetite: ništa se ne može izravno primijeniti. Kasnije ćemo detaljnije vidjeti kako stvari funkcioniraju, ali moramo se uzdizati korak po korak.
Već sam na prethodnim predavanjima objasnio da se duhovna snaga koja leži u osnovi mišljenja, transformira kada se vidoviti promatrač oslobodi fizičkog tijela kao svog instrumenta. Rekao sam da je to kao da svo mišljenje oživljava, kao da nismo uronjeni u pasivni svijet misli u kakvom živimo na fizičkom planu, već kao da svo mišljenje oživljava, kao da sve počinje puzati, da tako kažem, kada se nađemo u svijetu imaginacija. Jednom sam usporedio drastičnu usporedbu - prvo u Münchenu - da kada čovjek uđe u ovaj svijet imaginacija, misli koje je prije navikao slati amo-tamo kao potpuno pasivne i zapovijedati im, transformiraju se, kao da bi čovjek stavio glavu u mravinjak ili osinje gnijezdo i misli bi oživjele, kao da zuje i vrte se i kao da svaka misao stječe vlastiti život! To se mora izdržati; morate to izdržati na takav način da se ne osjećate neslobodno kada vas, takoreći, taj neovisni život vaših misli otkine od vas samih.
Postupno se otkriva da znanje stečeno na fizičkom planu, predodžbe koje su samo odrazi vanjske stvarnosti, otpadaju s čovjeka poput kiše koja pada natrag na fizički plan, i ne ulaze s njim u svijet imaginacija. To znanje, te predodžbe, otpadaju; ostaju u fizičkom svijetu. A ono što ostaje u fizičkom svijetu tada je samo sjećanje. Dakle, čovjek se može osvrnuti na sve stečeno snagom mišljenja što ostaje u fizičkom svijetu; ali ostaje tamo. To je nešto s čime je gotovo, nešto što čovjek više nema pod vlastitom kontrolom, pod vlastitom moći. Dakle, shematski gledano, to je doista ovako:
Ovdje bismo imali fizičko tijelo, a čovjek bi se sada iselio iz svog fizičkog tijela; tada bi odmah vidio kako mu fizičko znanje otpada, poput kapi, u fizički svijet. Fizičko znanje je stoga vani.
Ovo je vrlo zanimljivo i vrlo neobično. Dakle, kada se uzdignemo u prvi duhovni, imaginativni svijet, vidimo misli, takoreći, kako se šire od nas, a zatim vidimo: misaoni oblici postaju entiteti, koji u prvom redu ostavljaju neobičan dojam na nas kada ih zapravo vidimo. Kada vidimo kako te misli izlaze iz nas, u početku imamo dojam: ovo je nešto što ti je oduzeto, nešto što ima značenje samo na fizičkom planu.
Sada je izvanredno teško stvoriti precizniju predodžbu o tome što nas napušta, što iz nas kaplje. Nakon što se čovjek uzdigne u više svjetove, teško može steći istinske uvide kroz bilo što drugo osim pažljivim usporedbama. Prvo se mora otkriti s čime usporediti te misli fizičkog plana koje kaplju. Ove misli koje su procurile iz fizičkog plana postaju vrlo, vrlo žive, postaju vrlo žive i moglo bi se reći: neobično je da ove misli, koje se vide kako ostaju na fizičkom planu, zapravo izvode sve vrste plesova, neku vrstu euritmije. Teko ih je naći u potpunoj mirnoći, te misli.
Rekao sam, izvode neku vrstu euritmije. To nije euritmija koju mi prakticiramo. Ali to je vrsta pravilnog kretanja. Naime, misli imaju nešto vrlo, vrlo neobično u sebi: one žive iznutra kada iz nas izviru na ovaj način. I ta činjenica da žive iznutra, rekao bih, čini ih vrijednima drugovima, prve faze vidovitosti, prve prave faze vidovitosti.
Ako ste u fizičkom životu rekli nešto nevjerojatno glupo, nešto uistinu, uistinu glupo, sigurno se ne pokušavate predugo držati te gluposti nakon što ste je prepoznali. Većina ljudi voli prešutjeti vlastitu glupost nakon što je vide. Uistinu glupa misao, jednom kada je izrečena, smiješna je! Smiješna je u mjeri u kojoj je glupa! I na sličan način bi trebalo gledati i druge misli. One otkrivaju unutarnji život, te misli, to je vrlo živa igra izražavanja nečega; one nas uvjeravaju da ne možemo izreći glupost a da se ta glupost ne ovjekovječi.
Upotrijebimo usporedbu: pravu prirodu ovih osebujnih misaonih oblika, koji se pojavljuju tako živo, ne možemo razumjeti osim usporedbom. Naći ćemo je samo ako smo u stanju svoje misaone oblike vidjeti na način koji sam upravo opisao. A ako smo u stanju vidjeti svoje misaone oblike na ovaj način, onda smo također sposobni za ono što sada želim izraziti. Za usporedbu, potreban nam je golemi svijet gnoma, cijela rasa gnoma, kojom je upravljana sva zemaljska priroda. Ti gnomi, koji pripadaju onom anorganskom vani u svijetu, baš kao što druga elementarna bića biljkama, vodi ili pak vatri, zraku i tako dalje, cijeli ovaj svijet gnoma je istog karaktera, nosi istu unutarnju suštinu kao i ovi misaoni oblici. Rekao bih: gnomi pripadaju istoj klasi, kao i naši misaoni oblici. Ali samo oni oblici koji predstavljaju koncepte koji se odnose na fizički plan.
Vidite, sada imamo usporedbu. I zato postoji i svojevrsno unutarnje srodstvo, između naših misli stečenih na fizičkom planu i svijeta gnoma. Ovaj svijet gnoma, međutim, ima određeno srodstvo s našim razumijevanjem fizičkog plana. Već sam vam rekao kako se ljudi trude da njihovo znanje i percepcije budu istinski vjerni, to znanje je u biti peti kotač.
Gnomi slično doživljavaju svijet u kojem žive. Zapravo, ako smijem reći, kada netko razgovara s takvim patuljkom - to je naravno, eufemizam, ali se takav izraz može koristiti jer odgovara stvarnosti - kada netko razgovara s takvim patuljkom, on s izvanrednom melankolijom gleda na svijet kojem pripada. Jer za ovaj svijet kojem pripada, on ima izvanredno malo veze s njim. Na ovaj svijet ima otprilike onoliko utjecaja koliko čovjek, sa svojim vanjskim znanjem, ima na okolni fizički svijet. Za okolni fizički svijet, potpuno je nebitno kako o njemu razmišljamo mišljenjem fizičkog plana. Drvo ne raste ni brže ni sporije ako o njemu mislimo koristeći mišljenje fizičkog plana, ili ako ne mislimo o njemu. Samo mi imamo koristi - kao što sam nedavno rekao - od razmišljanja o drvetu. Ali naše mišljenje je za drvo nebitno.
Na takav vanjski način, također, svijet gnoma odnosi se prema svijetu kojem oni izvana pripadaju. Rekao bih: svijet gnoma doista pripada onome što nazivamo zemaljskim svijetom, svijetu čvrstog, ali kada se razmatra svijet čvrstog, svijet gnoma se može zanemariti, baš kao što se može zanemariti urar kada se razmatra rad sata. Iznimno je važno da se takva usporedba, kakvu sam često koristio, usporedba međusobne povezanosti svijeta s mehanizmom sata, shvati u ispravnom smislu. Svatko tko danas želi razumjeti sat, mora ga razumjeti od unutar njegovog vlastitog mehanizma, i bilo bi besmisleno kada bi netko rekao: pa, kazaljke sata se stalno okreću, pa unutra moraju biti mali demoni koji vode kazaljke sata. - Takvi demoni nisu unutra. Ali ako bi netko tvrdio da, budući da sat razumije od unutar samog sata, on nema nikakve veze s urarom koji ga je napravio, naravno da bi govorio besmislice. Slično tome, činjenica da netko može shvatiti svijet sam po sebi, da je prirodoslovac sposoban otkriti zakone prirode, nije dokaz odsutnosti duhovnog temelja svijeta. U satu također nalazimo zakone kojima se sat regulira. Dakle, kada se kaže: u prirodi se nalaze zakoni koji upravljaju prirodom, stoga u svijetu nije potrebno božanstvo - to je jednako nepromišljeno kao i reći da ne treba urar jer se sat može razumjeti sam po sebi.
U svijetu oko nas, koji je tako potpuno samorazumljiv, gnomi imaju svoju ulogu. Oni su nešto poput petog kotača; oni su suputnici u svijetu kojem pripadaju, ali se u njega aktivno ne miješaju. Molim vas da razmotrite unutarnju povezanost svijeta gnoma, s našim fizičkim svijetom misli; tada ćete shvatiti, da čovjek mora početi shvaćati nešto poput svijeta gnoma imajući u vidu stanje svijesti. Tada će se zapitati: kako netko ima znanje o ovom fizičkom svijetu? Čovjek ima znanje o fizičkom svijetu stvarajući njegov odraz, kao što sam objasnio. Kao što odraz nema nikakve veze s onim što odražava, tako i fizičko znanje nema nikakve veze s onim o čemu je znanje. Ono ne stvara u fizičkom. Ako netko shvati ovaj odnos fizičkog znanja kao stanje svijesti, tada doživljavajući ovu suvišnost zrcala u odnosu na ono što se zrcali - ako istinski dovede ovu suvišnost u svijest - tada se razumije raspoloženje koje se širi svijetom gnoma. To je njihovo raspoloženje. Gnomi, stoga, ne mogu shvatiti kako se netko može povezati s ovim svijetom na bilo koji drugi način osim tako da s njim ima vrlo malo veze.
Kad bi čovjek bio vidovit i mogao osjetiti patnju i bol, kao što se s pravom može osjetiti u ovom ili onom događaju na fizičkom planu, i kad bi se tada pojavili patuljci, kao što ih vidovnjak može percipirati, tada bi iskusio da patuljci ne razumiju njegovu bol. Razumiju, naravno, da se općenito može osjećati neka vrsta tuge, neka vrsta depresije, ali da se može biti vezan za fizičku egzistenciju, to oni ne razumiju, tome se smiju. I moglo bi se reći: neke stvari koje se smatraju vrijednima na fizičkom planu, prestaju biti vrijedne kada se stupi u interakciju sa svijetom gnoma; jer se gnomi iskreno smiju osjećajima vrijednosti koje čovjek ima prema određenim stvarima na fizičkom planu!
Dakle, emocionalno stanje gnoma može se razumjeti osvještavanjem stanja svijesti, koje naša fizička percepcija ima u odnosu na svijet koji odražava.
Nasuprot tome, s onim bićima čija unutarnja povezanost nije sa zemaljskim, već sa svime što se mreška i teče poput vode - bilo da ih zovemo undine ili kako god - njih moramo razmatrati nešto drugačije. Ne možemo razumjeti biljku samo gledajući je i stvarajući sliku o njoj kakva jest, jer inače bi mogli imati biljku napravljenu i od kaširanog papira. Ono što percipiramo kada samo promatramo biljku i izgradimo njenu predodžbu, ne nudi stvarnu sliku biljke. Isto je i s tim entitetima. Pravu sliku biljke dobivamo samo kada je znamo, prvo kao korijen, zatim kao razvoj prvih izdanaka, širenje stabljike, stvaranje lišća, zatim dolazi cvijet, procvjeta, razvoj ploda i tako dalje. Postajanje, kako kaže Goethe u svojoj prekrasnoj pjesmi o metamorfozi biljaka, je način na koji se biljka mora promatrati. Unutar biljke, osim onoga što sama biljka jest, žive i drugi elementarni entiteti; unutar biljke žive pokretna elementarna bića, koja su u bliskom srodstvu s vodom koja se mreška, teče i uzburkava.
A sada se morate upoznati s činjenicom da je imaginativni svijet u koji se čovjek uroni nakon što nadiđe fizičku razinu jednako iznutra pokretljiv, rekao bih, kao i vječno promjenjivi svijet oblaka, kao sve što kapa, kao sve što teče. Sam imaginativni svijet ima nešto fluidno, nešto pokretljivo u sebi. Dakle, dok se pri usponu u duhovni svijet čovjek prvo suočava, rekao bih, sa svijetom vlastitih fizičkih misli, i, ako su okolnosti povoljne, s elementarnim svijetom gnoma, tako živi unutar svijeta viših elementarnih bića na isti način na koji vodeni val živi unutar vode, mora se također smatrati dijelom vode, koja je dio veće vode, veće mase vode; tako živi unutar nje.
Prirodno je stvari teško okarakterizirati, ali i ovdje moramo uzeti u obzir stanje svijesti. Ako kažem da cijelo naše mišljenje počinje živjeti, da nas obuzimaju misli koje oživljavaju, kao da misli koje tada imamo, a koje su tada imaginativne misli, razvijaju svoj vlastiti život, tada to postaje razumljivo. Tamo (crtež na strani 57) ostaju bivše čisto fizičke misli. Svijet koji je ostao iza! Tada si možemo reći: u svijetu kojem smo predali svoje fizičke misli, žive i gnomi. Ali u ovom svijetu undina, u kojem sada živimo, on je pokretan u istom elementu u kojem smo i mi unutra.
Molim vas, razmislite o ovome vrlo pažljivo: napuštamo svoje fizičko tijelo; otuđujemo se od njega. Počinjemo voditi iznutra pokretljiv život, neku vrstu stalne promjene, aktivnog mreškanja. Sve postaje iznutra živo, dok se osjećamo unutar svog eterskog tijela. Tako se osjeća i pokojnik u svom eterskom tijelu, samo umjerenijim tempom, rekao bih, odmah nakon što je smrt nastupila.
Ovaj suživot u imaginativnom svijetu, samo je viša faza onoga što su ljudi izvorno doživjeli na Mjesecu. Tamo su međutim, doživjeli snoliki imaginativni svijet, snoliki svijet slika. Na Jupiteru će doživjeti potpuno svjestan svijet slika. Čovjek se uzdiže u ovaj svijet, izlazeći izvan fizičkog tijela, kao što sam opisao. Samo si to živo zamislite: svijet osjetila blijedi; ono što oči mogu vidjeti više se ne vidi, ono što uši mogu čuti više se ne čuje. Osjećaji također prestaju. Misli koje se odnose na vanjski svijet osjetila, ostavljene su po strani na takav način da bi se to moglo opisati riječima: vi gnomi, evo vam dajem svoje fizičke misli za drugove; u međuvremenu zabavljajte se s mojim fizičkim mislima. - Ali zauzvrat počinje unutarnji život i tkanje, suživot sa svime što je na Zemlji, što mreška i teče i živi unutra, kao što se svi tekući elementi Zemlje kreću u sebi, suživot sa zemaljskim, što istovremeno podsjeća na drevno vrijeme Mjeseca. Počinje nešto izvanredno: osim onoga što čovjek opaža, da zna da živi u svijetu elementarnih bića, koja pripadaju biljkama, koja pripadaju vodi koja teče, zna nešto sasvim posebno. Nešto vrlo neobično: zna da živi unutar ritma koji je povezan s unutarnjim ritmom Zemlje, ali koji je također povezan s ritmom disanja. Stječe se predodžba: naš dah, kao ritam, unutarnje je povezan s ritmom Zemlje. Ukratko, osjeća se da se postaje dijelom cijelog organizma Zemlje. Doista se osjeća kao da pripada organizmu Zemlje. Zahvaćeni smo od organizma Zemlje.
To se može usporediti s onim što je Goethe rekao Eckermannu 11. travnja 1827: "Zemlju s okolnom atmosferom figurativno zamišljam kao veliko živo biće koje neprestano udiše i izdiše". I čovjek osjeća kao da udiše i izdiše unutar nje. Život Zemlje doživljava se na jedinstven način.
I želio bih istaknuti važan aspekt koji će, zauzvrat, pokazati koliko plodonosno znanost duha, posebno u slučaju osebujnih ličnosti, osvjetljava i prosvjetljuje otkrića prirodne znanosti; kako se sve lijepo poklapa s rezultatima prirodne znanosti. Ovdje vas moram podsjetiti kako je Arhimed, starogrčki filozof, jednom dok se kupao uzviknuo onu svoju svjetski poznatu: Pronašao sam! - 'Eureka'! - Što je otkrio? Ispružio je noge iz vode, a zatim ih ponovno spustio, i mogao je primijetiti da su noge lakše kada su u vodi nego kada su vani. I otkrio je važan princip da svako tijelo u vodi gubi onoliko svoje težine, kolika je težina vode koju istisne. - To je također osnova za podizanje balona, koji uvijek gubi onoliko težine kolika je težina istisnutog zraka. I tako je kad imate vodu i čvrsto tijelo u toj vodi; gubi onoliko svoje težine unutar vode, kolika je težina vode koju istisne, vode koja zauzima njegov prostor. Čini se da unutar vode gubi tu težinu; kada stoji ispod, ne gubi je, ali je gubi unutar vode. To je opći princip u prirodi. Međutim, to je važan princip; jer vidite, nešto izvanredno važno u ljudima povezano je s ovim principom.
Vjerojatno ste već čuli koliko je težak ljudski mozak: u prosjeku negdje oko 1350 grama. Dakle, ovaj ljudski mozak ima popriličnu težinu; teži gotovo kilogram i pol. Ispod mozga nalaze se vrlo osjetljivi organi. Kad biste stavili kilogram na te osjetljive organe, odmah bi se zgnječili; jednostavno ne bi mogli izdržati. Stalno u sebi nosite mozak takve težine da je, po svojoj prirodi, predisponiran za gnječenje organa koli leže ispod njega u podnožju mozga. Međutim, ne pritišće težina od jednog kilograma, već u stvarnosti najviše dvadeset grama pritišće bazu mozga! Odakle to dolazi? Zato što mozak u potpunosti pluta u cerebrospinalnoj tekućini. I doista, mozak gubi sve osim dvadeset grama svoje težine, jer pluta u cerebrospinalnoj tekućini; ne težina koja se može vagati, već težina koja vrši izravni pritisak. On vrši samo sa dvadeset grama pritisak na podlogu. Situacija se prilično točno vizualizira ako se zamisli: mozak (nacrtan je) i mozak koji pluta u cerebrospinalnoj tekućini, cerebrospinalna tekućina se zatim širi dolje niz kralježnicu.
Sada zamislite da se ta cerebrospinalna tekućina ritmički diže i spušta. Kao što se dijafragma pomiče gore-dolje tijekom disanja, kao što se općenito događa udisanje i izdisanje, tako se i ova cerebrospinalna tekućina, u kojoj mozak pluta i sudjeluje u disanju, kreće ritmički. I cijeli misaoni proces, ukoliko je mozak njegov instrument, ima svoju fizičku vezu s procesom disanja. Dakle, mozak je istovremeno izvanredno osjetljiv organ percepcije, za one sile koje kontinuirano djeluju u zemaljskom.
Goethe, koji je posjedovao dubok uvid u ta pitanja, odbijao je, naprimjer, prihvatiti gruba objašnjenja meteorologije u vezi s porastom i padom barometarskog tlaka, koja se usredotočuju isključivo na vanjsko zgušnjavanje i razrjeđivanje atmosfere te na poraste i padove tlaka zraka. Goethe je posvetio golem dio svog života pomnom bilježenju barometarskih očitanja u raznim regijama, pokušavajući utvrditi pravilnost fluktuacija barometarskog tlaka diljem svijeta i to usporediti sa silama inherentnim Zemlji, s kojima su, naravno, povezane sve pravilne i nepravilne pojave meteorologije. Unatoč pravilnosti zemljinog udisanja i izdisanja, ne treba nas iznenaditi hirovita priroda barometra; jer, uostalom, unatoč pravilnosti našeg disanja, ljudi se i dalje prehlade i obolijevaju od drugih stanja, koja služe kao barometri koji pokazuju da nešto nije u redu.
Ali tu čudesnu pravilnost gravitacije, taj unutarnji život zemaljskog, čovjek percipira. To u fizičkom životu ostaje podsvjesno. Ali baš kao što čovjek gleda u svijet ili sluša svojim ušima, tako i u stalnoj plimi i oseci cerebrospinalne tekućine percipira tajanstvene unutarnje procese 'zemaljskog stvorenja', o čemu Goethe ovako govori: Zemlju s njezinom atmosferom zamišljam kao veliko živo biće, zaokupljeno vječnim udisanjem i izdisanjem. Čovjek percipira ovo iz prve ruke, ali to ostaje u podsvijesti. Ali čim netko posjeduje etersko tijelo kao organ, počinje opažati i sudjelovati u ovom životu Zemlje; tada postaje član ovog velikog bića Zemlje. Tek u našem vremenu, rekao bih, suočeni smo s tim stvarima s potpunim nerazumijevanje. Čak i Kepler, kojeg smatraju velikim duhom čak i oni koji danas žele potisnuti svako duhovno znanje, govori o našoj Zemlji, kako on kaže, koja diše poput kita u periodima, spava se i budi prema vremenu Sunca, s oceanom koji raste i pada. Te stvari su potisnute u podsvijest i izražene kroz fizički proces, koji nema nikakve veze sa sviješću.
Sada se više nećete iznenaditi, kada vidoviti uvid kaže: na drevnom Mjesecu, gdje je postojala snolika vidovitost, ono što se sada povuklo u unutrašnjost organizma - ta neobična veza između vanjskog zraka i naših misaonih procesa putem krvi i plime i oseke cerebrospinalne tekućine - bila je vanjski element u organizmu. Vani je bio pokretni zrak. Tu je bio i čovjek - jer nešto zemaljsko se još nije pojavilo; Mjesec je bio vodenast ili najviše, zgusnuta voda - poput vrtloga unutar materije Mjeseca. A onda, unutar tog vrtloga, živjelo je ono što je percipiralo to vrtloženje, što je u vodi kao zgusnutoj plivalo, kao čovjek, kao čovjek Mjeseca. Ono što smo bili kao bića Mjeseca, sadržano je u nama. I kada se proučava kako se mozak nalazi unutar cerebrospinalne tekućine i kako su sve njegove funkcije, kako su povezane s respiratornim procesom, tada se vidi: da, to je ovako: tu zapravo stojiš, nasljedniče starog Mjeseca, jednostavno si se povukao u sebe. Tu si kao mozak. - Unutar cerebrospinalne tekućine, pliva, kreće se gore-dolje.
Iz ovoga se može vidjeti kako se drevna plima Mjeseca odražava, fizička prisutnost ljudi na Mjesecu. I sva osjetilnost percipirana kroz vanjska osjetila, kroz živce, prekrivena je, takoreći, poput vanjske ljuske koja leži iznad nje. A ono što leži ispod je nasljeđe drevnog Mjeseca.
Dakle, stvari se svugdje spajaju. Na prekrasan način, sve se spaja. Međutim, sve dok čovjek gleda prema van kroz svoje oči, čuje prema van kroz svoje uši, o tim vezama kroz unutarnju percepciju ne zna ništa. Ali u trenutku kada prestane koristiti osjetila i otpusti misli na način koji sam opisao, osjeća se jedno sa zemaljskim životom, i spoznaje da je jedno kroz svoju unutarnju konfiguraciju sa zemaljskom težinom našeg eterskog života, onog života u koji odmah prelazi onaj tko napušta fiziko tijelo i ulazi u stanje takozvane smrti.