.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 4. listopada 1919.
Intuicija, inspiracija, imaginacija, u tri razdoblja mladenačkog razvoja. Pamćenje i probava. Zemaljske sile su aktivne u prvom zračne sile u drugom, a vanjski utjecaji u trećem. Nakon dvadeset i prve godine života, te sile su aktivne u krvi. Od 15. stoljeća dolazi do pada nesvjesnih sila krvi. Potrebna je nova pedagogija kako bi se postiglo ono što je krv prethodno postizala. Duhovni život mora razviti razumijevanje ljudske prirode i socijalnu savjest.
Na ovom srednjem od tri predavanja, posebno bih želio obraditi neke antropozofske istine. Zatim ćemo vidjeti kako te istine duboko utječu na svakodnevni ljudski život; o tome ćemo raspravljati sutra. Danas bih vašu pozornost želio skrenuti želio skrenuti na neke dublje aspekte ljudske prirode.
Vrlo često se ne postavlja pitanje, putem kojih sila ljudske prirode se postiže znanje o nadosjetilnim svjetovima. Na pitanje se odgovara tek tvrdnjom da je moguće nadosjetilno percipirati određenim silama ljudske prirode. Ali pitanje kako se, na koje specifične načine, te sile odnose prema ljudskoj prirodi ne postavlja se uvijek. Posljedično, tako se malo pažnje posvećuje tome da uvidi u nadosjetilni svijet budu uistinu plodonosni za običan život. Moglo bi se reći da će, posebno u našem dobu, znanje o nadosjetilnom biti ljudima sve potrebnije. Stoga ga se mora shvatiti i u njegovom odnosu prema običnom, svakodnevnom životu.
Znate, prva sposobnost koja čovjeka vodi u nadosjetilno je moć imaginacije, druga je moć inspiracije, a treća je moć intuicije. Sada se postavlja pitanje: jesu li to sposobnosti koje čovjek jednostavno treba uzeti u obzir kada govori o spoznaji nadosjetilnih svjetova, ili su to sposobnosti koje također igraju neku ulogu u ostatku čovjekova života? - Ovo potonje je, vidite, slučaj. Kao što možete vidjeti iz kratkog spisa 'Odgoj djeteta iz perspektive znanosti duha', ljudski život pratimo kroz tri epohe: epoha od rođenja do nicanja zuba, od nicanja trajnih zuba do puberteta i epoha od puberteta do otprilike dvadeset i prve godine života. Svatko tko ne razmatra ljudsku prirodu površno, shvatit će da je cijela priroda ljudskog razvoja drugačija u prvih sedam godina, drugačija u drugih sedam i drugačija u trećih sedam godina djetinjstva i adolescencije. Nicanje trajnih zuba - tema o kojoj sam već raspravljao - nije povezano samo s razvojem sila smještenih, recimo, u čeljustima ili susjednim organima, već sa silama koje istiskuju zube, silama koje se nalaze unutar cijelog fizičkog čovjeka. Unutar ovog fizičkog čovjeka nešto se događa između rođenja i sedme godine života, što pronalazi svoje dovršenje, svoju kulminaciju, da tako kažem, unutar ljudske prirode, u nicanju trajnih zuba.
Te sile koje djeluju na ljudsko fizičko biće su - moglo bi se reći, samorazumljivo - nadosjetilne prirode. Osjetilan je samo materijal u kojem djeluju. Te nadosjetilne sile, aktivne u cijelom ljudskom organizmu tijekom prvih sedam godina života, u određenom smislu se deaktiviraju kada se postigne njihov cilj, kada izbiju trajni zubi. Nakon sedme godine, te moći, rekao bih, zaspu. Skrivene su u ljudskoj prirodi; miruju u ljudskoj prirodi. I mogu se izvući iz te ljudske prirode vježbama poput onih koje sam opisao u 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', koje vode do intuicije. Jer moći korištene u intuiciji, u intuitivnoj spoznaji, iste su moći s kojima čovjek raste do sedme godine, rast koji pronalazi svoj izraz u promjeni zuba. Te uspavane moći, aktivne u ljudskoj prirodi do sedme godine, koriste se kod nadosjetilne spoznaje kako bi se došlo do intuicije.
Sile koje su aktivne od sedme do četrnaeste godine, sve do puberteta, a zatim miruju, počivajući duboko u ljudskoj prirodi, izvlače se na površinu i čine moć inspiracije. I one sile koje su u ranijim vremenima usađivale mladenačke ideale u ljudska bića od četrnaeste do dvadeset prve godine - bilo bi pretjerano tvrditi da to i danas čine - i stvarale organe unutar fizičkog tijela za te mladenačke ideale, to su sile koje se izvlače iz svoj uspavanog stanja i mogu potaknuti imaginaciju.
Iz ovoga možete vidjeti da moći imaginacije, inspiracije i intuicije nisu proizvoljne sile izvučene iz nekog nepoznatog izvora, već su to upravo one sile s kojima rastemo od rođenja do dvadeset prve godine života. Stoga su te sile koje se nalaze u imaginaciji, inspiraciji i intuiciji, vrlo zdrave sile. To su sile koje su ljudima potrebne za zdrav rast, a koje se zatim, kada su odgovarajuće etape rasta završene, smiruju unutar ljudske prirode.
Time sam vam ukazao na to koje se izvanosjetilne spoznajne moći odnose na normalnu ljudsku prirodu. Ali isto se može reći i za moći same normalne ljudske prirode, ljudske prirode u običnom životu. To jednostavno tamo nije tako eksplicitno izraženo. Vrlo važna moć za običan život - često smo o tome raspravljali - jest ona pamćenja, sposobnost prisjećanja. Kada se sjetimo nečega što smo doživjeli, imamo duševnu kontrolu nad tom sposobnošću prisjećanja. Ali svi znate: nešto je neobično u vezi s tom moći pamćenja. Kontroliramo je, ali je ne kontroliramo u potpunosti. Mnogi se ljudi u jednom ili drugom trenutku svog života bore sa željom da se nečega sjete, ali ne mogu. Ta želja za pamćenjem i nemogućnost potpunog pamćenja, proizlazi iz činjenice da ista moć koju duševno koristimo kao moć pamćenja, također služi za transformaciju hranjivih tvari koje unosimo u naša tijela koje ona mogu koristiti. Dakle, kada pojedete komad kruha i taj se kruh u vašem tijelu transformira u tvar koja služi vašem životu, to se čini kao fizički proces. Ali tim fizičkim procesom upravljaju nadosjetilne sile. Te nadosjetilne sile su iste one koje koristite kada se sjećate. Dakle, ista vrsta sile koristi se s jedne strane za pamćenje, a s druge strane za obradu hranjivih tvari u ljudskom životu. I zapravo uvijek morate malo oscilirati između svoje duše i tijela ako želite koristiti moć pamćenja. Ako vaše tijelo previše dobro probavlja, onda, vidite, možda nećete moći izvući dovoljno energije iz tog tijela da biste dobro zapamtili određene stvari. Uvijek morate voditi unutarnju bitku, koja se odvija nesvjesno, između duševnog i tjelesnog, ako želite išta zapamtiti. Razmatranje moći pamćenja na ovaj način, najbolji je način da shvatite koliko je u osnovi apsurdno, iz više perspektive, to da su neki ljudi idealisti, a drugi materijalisti. Obrada hranjivih tvari u ljudskom tijelu nesumnjivo je materijalni proces. Sile koje njime upravljaju iste su one koje su aktivne u procesu ideacije: sile pamćenja, moći prisjećanja. Samo tada čovjek može ispravno vidjeti svijet, ako ga ne vidi ni materijalistički ni idealistički, već ako je sposoban percipirati ono što se otkriva kao materijalističko na idejni način i biti sposoban pratiti ono što se otkriva kao idejno, u potpunosti materijalno. Duhovni aspekt svjetonazora ne sastoji se u tome da kažemo: postoji niži materijalizam, koji je za 'otpadnike' čovječanstva; postoji idealizam, koji je za odabrane - među koje osoba koja daje ovu izjavu obično ubraja i sebe, već bit istinski duhovnog svjetonazora leži u sposobnosti da uroni, s onim što dokuči u duhovnom, u materijalnu egzistenciju, upravo kako bi shvatio materijalnu egzistenciju, tako da se ona može razumjeti a ne prezirati. To je velika pogreška mnogih vjerskih denominacija: da preziru materijalnu egzistenciju umjesto da je dokuče, umjesto da u njoj traže duh.
Dakle, radi se o bavljenju stvarima, a ne, kao što je danas još uvijek tako uobičajeno, življenju u frazama u mističnim oblastima; radi se o istinskom bavljenju stvarima. Sada kada sam, u određenom smislu, pokazao kako se netko može baviti tim stvarima, želio bih spomenuti nešto posebno važno. Kada govorimo o materijalnoj egzistenciji i nadosjetilnoj egzistenciji, obično govorimo kao da se materijalna egzistencija prostire po cijelom svijetu, a negdje iznad ili iza nje leži nadosjetilna egzistencija, koju ne možemo percipirati osjetilima. Ako stvari zamišljamo na ovaj način, jednostavno kao da imamo, s jedne strane, osjetilno fizičku egzistenciju, a s druge strane, nadosjetilnu egzistenciju, nikada nećemo razumjeti čovjeka. Ne postoji način
da se istinski shvati čovjeka ako se krene isključivo od ove dihotomije: osjetilno i nadosjetilno. Radije, važno je sljedeće. Osjetilni svijet i svijet u kojem radimo, svijet u kojem se odvija naš socijalni život, prostire se oko nas. Shematski ćemo prikazati kako se prostire ovaj svijet ovom linijom (vidi vodoravnu liniju na crtežu). Potpunu sliku onoga što zapravo postoji u svijetu možete dobiti samo ako zamislite: iznad ove linije leže sile, nadosjetilne sile (rot). Ove nadosjetilne sile ne opažaju se običnim osjetilima, niti razumom, koji je vezan za obična osjetila. Opaža se samo ono što se nalazi unutar područja ove linije.
Ali postoje i sile ispod ove linije. O neosjetilnom, duhovnom, istinski govorimo samo kada govorimo o nadosjetilnim i podosjetilnim silama. Dakle, moramo također zamisliti, da se, ovdje nalaze i podosjetilne sile (orange).
Dakle, imamo osjetilni svijet, nadosjetilne moći i podosjetilne moći. Sami ljudi, kada tjelesno stoje pred vama, gdje pripadaju? Ono što tjelesno stoji pred vama, u potpunosti pripada unutar ovog okvira. Ali unutar onoga što spada u ovaj okvir u ljudima, nadosjetilne moći djeluju s jedne strane, a podosjetilne moći s druge. Ljudi su rezultanta nadosjetilnih i podosjetilnih moći. Koje su sile ljudske prirode nadosjetilne, a koje podosjetilne? Nadosjetilne su sve sile povezan sa spoznajom; sve što primjenjujemo za spoznaju je nadosjetilno. I to su iste sile koje oblikuju našu glavu. Dakle, možemo reći: nadosjetilne sile su sile spoznaje.
Sada, u nama također djeluju podosjetilne sile. Koje su to sile? To su sile volje. Sve sile volje, sve voljno u ljudskoj prirodi, je podosjetilno.
Sada ćete očito imati pitanje: otkuda dolaze te podosjetilne sile, te sile volje? - To su iste sile kao i sile planeta, odnosno za nas sile Zemlje. Doista, sile Zemlje neprestano djeluju u nama. A ono što je povezano s tim silama planeta, s tim silama Zemlje, jesu sile volje. Sile spoznajne prirode, dolaze nam s periferije svijeta; one se izlijevaju na nas, takoreći, izvana, od izvan planeta. Sile prirode volje prodiru u nas od planeta. Dakle, sile našeg vlastitog planeta Zemlje žive u nama. U trenutku kada uđemo u egzistenciju rođenjem, sile planeta Zemlje su aktivne u nama.
Postavlja se pitanje: kako je njihova aktivnost distribuirana u nama? Ovdje opet postoji značajna razlika između prve životne faze, prve životne epohe, druge i treće, do sedme godine, do četrnaeste godine, do dvadeset i prve godine. Ono što voljno djeluje u nama do sedme godine, djeluje u potpunosti od unutar planeta. Vrlo je zanimljivo pratiti, iz duhovno znanstvene perspektive, kako sile najdubljeg zemljinog bića djeluju u svemu što je aktivno u djetetu do sedme godine. Ako želite razumjeti sile zemljine unutrašnjosti u njihovoj manifestaciji, onda proučavajte sve što se događa u djetetu do sedme godine, jer su to sile zemljine unutrašnjosti. Potpuno je pogrešna metoda kopati po Zemlji kako biste pronašli te sile. Tamo ćete pronaći samo zemljine tvari. Sile koje djeluju unutar Zemlje, otkrivaju se u onome što postižu u čovjeku do sedme godine. I opet, od sedme do četrnaeste godine, sile atmosfere, odnosno one koje pripadaju Zemlji, djeluju unutar čovjeka. Zatim dolazi najvažnije razdoblje, od četrnaeste do dvadeset i prve godine života. Tijekom tog vremena, rekao bih, podosjetilno prelazi u nadosjetilno. Stvara se svojevrsna ravnoteža između podosjetilnog i nadosjetilnog. Tijekom tog vremena, sile cijelog sunčevog sustava, sunčevog sustava koji pripada Zemlji, vrše organizirajući utjecaj na čovjeka.
Dakle, zemljina unutrašnjost u prvoj životnoj epohi; atmosfera u drugoj epohi, ona koja obavija samu Zemlju. Sile koje teku iz kozmičkog prostora, ukoliko je taj kozmički prostor ispunjen našim vlastitim planetarnim sustavom: do dvadeset i prve godine života. Tek u dvadeset i prvoj godini života čovjek se, takoreći, oslobađa utjecaja onoga što u njega donosi planet i odgovarajući planetarni sustav.
Vidite, u svemu što sam upravo rekao o učincima na ljude, definitivno postoji tjelesni učinak. To su tjelesni procesi, uzrokovani silama od unutar planeta do sedme godine života. To su tjelesni procesi pokrenuti cirkulacijom zraka u vezi s disanjem između sedme i četrnaeste godine i tako dalje. To su potpuno tjelesni procesi, transformacije tjelesnih organa na koje se utječe; sve je povezano s odrastanjem, s razvojem ljudskog bića. Ljudska bića tako rastu iz onoga što Zemlja oblikuje u njima; to prestaje u dobi od dvadeset i jedne godine.
Ali što onda? Što se događa nakon dvadeset i prve godine? Do dvadeset i prve godine na opisani način crpili smo od Zemlje i njezina planetarnog sustava. Crpili smo iz onoga što je Zemlja organizirala u nama. Sada kada smo dostigli dvadeset i prvu godinu, moramo crpiti iz sebe. Moramo postupno crpiti ono što smo u svoj tijela izvukli iz sila planeta i planetarnog sustava.
To što se to uvijek tako događalo u prošlosti bila je posljedica sila ljudske krvi. Kao što sigurno znate, ljudi nisu učili crpiti sile planeta iz sebe nakon dvadeset i prve godine života. Ali ipak su to činili. To je bio nesvjestan proces. To je bilo u njihovoj krvi. Bili su organizirani da to rade. Naša značajna promjena u sadašnjosti - a sadašnjost, naravno, obuhvaća duže razdoblje od jednog stoljeća - leži u činjenici da ljudska krv gubi moć izvlačenja onoga što je na ovaj način uneseno u organizam do dvadeset i prve godine života.
Od onoga što se događa u sadašnjem čovječanstvu, važna stvar jest da krv slabi u svojoj moći. To se ne može utvrditi vanjskom anatomijom ili fiziologijom; morali bi pregledati tijela iz 9. ili 10. stoljeća kako bi otkrili da je krv tada bila drugačija. Za to otkriće ne bi čak imali ni kemijske reagense. Ali iz duhovne perspektive, sa sigurnošću se može znati: krv ljudi je oslabila. A glavni pomak prema ovom slabljenju krvi ljudi dogodio se sredinom 15. stoljeća.
Koja je posljedica? Posljedica je da ono što više ne možemo postići nesvjesno kroz svoju krv, sada moramo postići svjesno. Moramo se obrazovati kako bi mogli svjesno postići ono što se prije postizalo nesvjesno jednostavno kroz ljudsku krv. Jer moć krvi se gubi i gubi se sve više i više. I što bi se u konačnici dogodilo, ako ne bismo pronašli način da to postignemo, u dobu u kojem ljudi potpuno gube svoju mladost, u kojem ne mogu plodonosno koristiti moći svoje mladosti, ako ono što je krv prije nesvjesno postizala ne bi moglo biti postignuto svjesno?
Ove stvari, naravno, ne smije se razmatrati samo teoretski. Ako se razmatraju teoretski mogu biti zanimljive istine. Ali razmatrati ih samo teoretski nije dovoljno. Ove stvari danas se moraju razmatrati praktično, jer su povezane s praksom ljudskog razvoja. Moraju se razmatrati praktično na takav način da postanemo svjesni: cijeli obrazovni sustav ljudi mora se promijeniti. Moramo voditi ljude da razviju snažnu, svjesnu moć da u kasnijem životu, kao kroz elementarno sjećanje, ponovno prožive ono što upiju u mladosti.
Ljudi se zasad svugdje još uvijek protive ovom zahtjevu. Naprimjer, ljudi su ponosni što u osnovnim školama prakticiraju ono što nazivaju 'vizualnom nastavom', učeći djecu svemu na vizualan način, i pridaju veliku važnost tome da se djetetu u razredu ne otkriva ništa što je, kako kažu, izvan njegova razumijevanja. Umjesto toga, učitelj, odgajatelj, trebao bi se spustiti što je moguće niže na djetetovu razinu razumijevanja. Doista, postavljaju računske strojeve na kojima podučavaju sve vrste aritmetičkih operacija brojenjem kuglica. Ništa ne bi trebalo premašiti djetetovu sposobnost razumijevanja. Ova vizualna nastava degenerira u strašnu trivijalnost i banalnost. Neizbježno dovodi do toga da se dijete uči samo banalnim konceptima, ako se treba spustiti na djetetov nivo razumijevanja. Svatko tko teži tome zanemaruje važno, doista, rekao bih, intimno iskustvo ljudskog života.
Zamislite dijete koje se uči na način da nešto upija, ne zato što to u potpunosti odgovara njegovoj sposobnosti razumijevanja, već zato što se učiteljeva toplina nadahnuća prenosi na dijete, a dijete je upija jer učitelj, kroz svoj entuzijazam u poučavanju, to prenosi djetetu. Dijete to upija upravo zato što živi u toplini koja izvire iz učitelja. Upija nešto što nadilazi njegovo razumijevanje, jednostavno kroz učiteljev zarazni entuzijazam; tada dijete još ne razumije što je upilo, kako to kažemo u svakodnevnom životu. Ali ono što je upilo prebiva u djetetovoj duši. Ono što je dijete možda upilo u svojoj desetoj godini, odrasla osoba se sjeća u svojoj tridesetoj. Ona to ponovno proživljava. Sada je sazrelo, razumije što može izvući iz dubine svoje duše, što je tada upila samo kroz entuzijazam, ali što sada može izvući iz zrelog duha. Vidite, to su najplodniji trenuci života, u kojima čovjek ne shvaća samo ono što mu se nameće izvana, već ono što je prije upijao s nedovoljnim, ograničenim razumijevanjem, što ponovno proživljava izvlačeći to na površinu, što je zatim sposoban upijati s dubljim razumijevanjem. Što se u poučavanju može više osigurati da dijete ne upija samo ono što razumije na banalan način - jer to nestaje s djetinjstvom, a kasnija dob iz toga ne može razviti ni radost ni entuzijazam - to se više čini za kasniji razvoj osobe; jer ono što se upija isključivo iz topline učitelja, jest ono što, ponovno proživljeno, daje životnu snagu.
Tome treba posvetiti posebnu pozornost u današnjem poučavanju. Prije nije bilo potrebe tome posvećivati posebnu pozornost, jer je sposobnost rasta bila urođena; sada se mora osvijestiti. Nije svejedno razumije li netko stvari kao one koje sada postaju plodonosne kroz znanost duha. Ako ih netko shvati na pravi način, u nekom trenutku praktičnog života pronalazi mogućnost korištenja tih stvari na dobrobit čovječanstva. Dakle, pronalazi se mogućnost, ako se shvati činjenica da je naša krv oslabila, da se to iskoristi na takav način da se još više cijeni učiteljeva sposobnost nadahnuća.
Ali danas je malo svijesti o tome o čemu se radi. Jer u naše vrijeme normativna pedagogija, pedagogija koja djeluje unutar brojnih normi, još uvijek igra glavnu ulogu. Učimo pedagogiju, učimo kako podučavati dijete, kako postupati u učionici. U usporedbi s našom trenutnom svijesti o čovječanstvu, ovo bi nam se zapravo trebalo činiti kao da učimo: ljudi se sastoje od ugljikohidrata, proteina i tako dalje - od toga smo napravljeni, i oni se transformiraju u tijelu, i dok to ne shvatimo, ne možemo jesti; jer tek kada to shvatimo možemo jesti u skladu s fiziologijom. - Jednom sam vam rekao - a možda to znate iz vlastitog iskustva - da možete imati ovo iskustvo: posjetite nekoga i gle čuda, oni imaju vagu pokraj tanjura i pažljivo stavljaju komad mesa na nju, važu ga, jer smiju pojesti komad mesa samo određene težine. Fiziologija svakako diktira apetit. Ali srećom, ne slijede to svi. Važno je shvatiti da fiziologija nije izravno povezana s jedenjem, već radije služi svrsi koja ide dalje od jedenja. Može se jesti bez proučavanja fiziologije, bez razumijevanja fiziologije procesa prehrane. Međutim, to ne znači da se treba i poučavati, poučavati na živ način, bez internaliziranja standardne pedagogije. Za učitelja koji danas učinkovito poučava, ova standardna pedagogija je upravo ono što je estetika boje za slikara. Možda je dobro proučio estetiku boje, ali to ne znači da može slikati. Slikati se može naučiti na sasvim drugačiji način nego proučavanjem estetike boje. Poučavanje se može naučiti na sasvim drugačiji način od poučavanja pedagogije. Poanta danas nije u tome da se onima koji će poučavati prenese neka normativna pedagogija, koja dogmatski diktira ovaj ili onaj način proučavanja, već da se onima koji će poučavati, prenese ono što, slično kao što se postaje slikar ili botaničar, nekoga čini odgajateljem i učiteljem. To jest: odgajatelj se mora roditi iz čovjeka, a ne da se mora naučiti pedagogija.
To da pedagogija mora biti istinska umjetnost, nešto je što se mora shvatiti upravo zbog ove transformacije ljudske prirode. U prijelaznom dobu ljudi baš i nisu znali što učiniti s obrazovanjem. Stoga su izmišljene sve vrste apstraktnih pedagogija. Sada je, međutim, ključna stvar prenijeti istinsko razumijevanje ljudske prirode, posebno onima koji podučavaju. Jer vidite, kada netko posjeduje istinsko razumijevanje ljudske prirode i primjenjuje ga na djecu, događa se sljedeća neobična stvar: pretpostavimo da ste učitelj; imate djecu u školi. Ako ste zagovornik standardizirane pedagogije, pedagogije koja djeluje prema pravilima, onda znate kako podučavati, jer ste naučili ta pravila. Poučavate prema tim pravilima danas, poučavali ste jučer i poučavati ćete prema tim pravilima sutra i prekosutra. Ako ste, kao odgojitelj, ujedno i umjetnik, onda niste te sreće; tada ne možete poučavati prema istim standardnima jučer, danas, sutra i prekosutra, već svaki puta morate učiti od samog djeteta kako podučavati; tada ono što morate učiniti mora svaki puta proizlaziti iz ljudske prirode, a za pedagoga je najbolje ako može poučavati tako jer mu dijete nalaže da podučava na određeni način, i ako tada svaki put zaboravi što je pedagogija zapravo, ako nema pojma o pedagoškim pravilima. U trenutku kada dijete ponovno stoji pred njim, on je potpuno naelektriziran ljudskim bićem u razvoju i zna što s njim učiniti.
Morate obratiti pozornost na način na koji se takve stvari danas moraju reći, kako se o tim stvarima danas mora raspravljati. Danas se o tim stvarima ne može govoriti na način da se pušta da se ljudi uvjere u svakakve principe, već se može govoriti samo na način koji ukazuje na nešto što živi, nešto što se ne može svesti na apstraktne principe, već nešto što živi, što budi život kroz život. To je ono što je važno. Stoga je znanost duha danas neophodna za neposredni život, jer znanost duha nije samo za glavu, već je to nešto što je tu za cijelog čovjeka i oslobađa impulse volje od unutar čovjeka. To mora prožimati mnoga područja života, tako da u konačnici sva ljudska aktivnost postane takva da se impulsi volje ulijevaju u ljudski život.
Ovo sam objasnio u odnosu na određeno područje života, naime obrazovanje, i kako obrazovanje koje prakticiramo s ljudima do dvadeset i jedne godine, možemo učiniti plodonosnim i za kasniji život. Međutim, obrazovanje se ne proteže samo do dvadeset i prve godine; ono se nastavlja tijekom cijelog života. Ali istinski je zdravo samo kada se ljudi obrazuju jedni od drugih.
I to je bilo u krvi u ranijim vremenima, u ranijim povijesnim epohama. Ljudi su to činili nesvjesno, da su se, kada su u socijalnom životu imali međusobni odnos, međusobno obrazovali, jedan više kroz drugog, drugi manje kroz nekog drugog; u svemu tome je posredovala krv. Ali krv je oslabila, krv je izgubila svoju moć. I to mora biti zamijenjeno sa više svijesti. Ljudi moraju doći do toga, da proporcionalno imaju više za sebe od drugih, nego što imaju kroz same sebe. U ranijim vremenima, rekao bih, bilo je dovoljno jednostavno se prepustiti životu. Krv je činila sve. Sada je izazov da ljudi istinski razviju osjećaj za biće drugoga. To se prirodno potiče usmjeravanjem misli u smjeru koji potiče znanost duha. Znanost duha potiče misli koje se razlikuju od onih koje bi se pojavile bez nje.
U to nećete sumnjati, jer sam način na koji znanost duha primaju oni koji ne žele imati ništa s njenim mislima, pokazuje da su misli znanosti duha drugačije od onih koje do nas dopiru bez znanosti duha. Čovjek mora razviti potpuno drugačiji način razmišljanja. Ovaj način razmišljanja, koji se razvija navikavanjem na bavljenje nadosjetilnim, ovaj način razmišljanja istovremeno je onaj koji ima recipročan učinak na naš organizam. I ako bih vam danas rekao da je pamćenje, moć prisjećanja, isto što i moć pretvorbe hrane u tvari koje su u čovjeku u njegovom organizmu, onda vam više neće biti frapantno ako se i druge moći mogu transformirati u čovjeku, drugim riječima, ako nas, moć kojom percipiramo nadosjetilno, vodi do toga da čovjeka poznajemo točnije nego kada bi bili bez zdrave sklonosti prema nadosjetilnom znanju.
Proučavajte ono što sam napisao u 'Tajna znanost u obrisima'. Tamo morate razviti određene koncepte koje većina ljudi danas još uvijek smatra čistom ludošću. - Prije samo nekoliko dana primio sam još jedno pismo u kojem netko prolazi kroz 'Tajnu znanost' i za gotovo svako poglavlje kaže da je to čisto ludilo. Razumljivo je da ljudi kažu da je to čisto ludilo. Zašto? Sasvim je prirodno da mnogi ljudi to danas kažu. Ali oni koji se ne trude apsorbirati takve koncepte, koji nas na taj način vode do Saturna, Sunca, Mjeseca, Jupitera, Venere, Vulkana, oni koji se ne bave razvijanjem ideja o svijetu koji se ne može shvatiti osjetilima, ti ljudi također ne uspijevaju steći nikakvo znanje o ljudskoj prirodi; ti ljudi prolaze pored drugih ljudi, primjećujući najviše da netko ima malo šiljast nos, drugi malo tuplji, da netko ima plave oči, treći smeđe oči; ali ne primjećuju ništa od onoga što se unutar osobe manifestira kao duša, koja organizira tijelo. Ista sila koja nam omogućuje da imamo interes - ne kažem sada da imamo nadosjetilne, okultne moći, već koja nam omogućuje da imamo interes za nadosjetilno znanje - ono je što nam prenosi znanje o ljudskoj prirodi kakvo nam je danas potrebno.
Možete osmisliti najgrandioznije socijalne programe, možete razviti najljepše socijalne ideje: ako ljudi ostanu zaglavljeni u neuspjehu u razvijanju razumijevanja ljudske prirode, tako da jedni pred drugima stoje bez da se istinski prepoznaju, ne mogu prizvati nikakve socijalne uvjete. Ne mogu stvoriti socijalne uvjete bez da utemeljite mogućnost da postoje socijalna bića. Ali socijalna bića ne postoje kada ljudi prolaze jedni pored drugih, svaki živi samo u sebi. Socijalna bića postoje samo zato što se ljudi susreću u životu i zato što se nešto prenosi s jedne osobe na drugu. Tu se prvi put formulira pitanje koje danas nazivamo socijalnim pitanjem. Većina ljudi danas o socijalnom pitanju razmišlja tako da kažu: stvari morate urediti na određeni način, tada će ljudi moći živjeti socijalno. - To nije tako. Možete imati institucije, a socijalno osviješteni ljudi postat će dobri ljudi u socijalnom smislu s tim institucijama, a antisocijalni ljudi biti će antisocijalni s bilo kojom vrstom institucije.
Stvar je u tome da moramo dosegnuti točku u kojoj možemo uspostaviti institucije unutar kojih ljudi istinski razvijaju socijalne nagone. A jedan od tih socijalnih nagona je spoznaja. Ali sve dok ljude obrazujete, naprimjer, s jedinim ciljem da ih učinite poštarom ili poručnikom ili nečim drugim za državu, nećete ih obrazovati da prepoznaju druga ljudska bića. Jer ova vrsta obrazovanja, koja je dobra za postajanje poštarom ili poručnikom, omogućuje drugoj osobi da prepozna samo poštara ili poručnika. Vrsta obrazovanja koja osobu istinski čini čovjekom, omogućuje joj da prepozna čovječnost u drugim ljudima. Ali ne postoji način da se prepozna čovječnost u drugoj osobi osim ako se ne razvije osjećaj za nadosjetilnu percepciju. A najvažnije područje gdje nadosjetilno opažanje mora djelovati jest upravo umjetnost obrazovanja. Stoga je tijekom modernog razvoja najveća šteta nanesena ta što je prirodoznanstveni, materijalistički način razmišljanja zavladao i znanošću obrazovanja. U tom pogledu čovjek uistinu doživljava vrlo, vrlo čudne stvari.
Danas, na svakom području, postoje, moglo bi se reći, dobronamjerni, dobroćudni ljudi koji žele sve reformirati, čak i revolucionirati; ali kada danas o tim stvarima razgovarate s ljudima, pojavljuje se nešto prilično neobično. Ljudi sasvim iskreno ispovijedaju određeni način razmišljanja kojim žele preoblikovati stvari. Jedna vas osoba pita: da, vidite, ja sam krojač, ako se uvjeti rekonstruiraju, kako će moj život kao krojača biti pogođen? - Druga, recimo željeznički službenik: ako se uvjeti rekonstruiraju kakav će mi biti život kao željezničkog službenika? - Ovo je samo primjer i u konačnici se sve svodi na činjenicu da se ljudi potpuno slažu da bi se sve trebalo promijeniti, ali ta promjena zapravo ne bi trebala ništa promijeniti; sve bi trebalo ostati isto. To je osjećaj koji danas pokreće izvanredan broj ljudi: sve bi trebalo ostati isto čak i ako se stvari promijene. Ne treba previdjeti da su ljudske želje danas izvanredno apstraktan pojam u socijalnom životu: htjeli bi mnogo, ljudi žele, ali ništa se ne bi trebalo mijenjati u smislu njihove udobnosti.
I stoga je to posebno istinito tamo gdje je riječ o tome da se ljudi trebaju prilagoditi novim okolnostima, iznutra. Ipak, upravo to je važno: da ljudi pronađu mogućnost da izvrše prijelaz na ono o čemu se mora misliti na potpuno novi način, u odnosu na ono što trebaju iznutra promijeniti.
Sada, iz svega što smo razmotrili, proizlazi širok raspon pitanja, pitanja koja u konačnici upućuju na neposrednost života. Ta pitanja smo morali razmotriti na način da stvorimo dublji temelj za njih, raspravljajući o tome kako se određene sile, koje se u prvom redu čine duhovnima i duševnima, izražavaju i u području tjelesnosti. Jer danas nam jako nedostaje sposobnost da ono što zamišljamo duhovno, prevedemo u materijalni život. Ali dok stvari koje sebi predočavamo duhovno ne budemo u stanju prevesti u materijalni život, ne možemo ni početi rješavati pravu bit socijalnog pitanja.
I stoga je zadatak težiti duhovnom životu koji istinski razvija razumijevanje ljudske prirode i, posljedično, socijalnih poriva. Doista, duhovni život oblikovan sasvim drugačijim životnim okolnostima nije dovoljan. Upravo duhovni život oblikovan državom ili ekonomskim životom stvara poštanske radnike ili poručnike. Ali duhovni život koji nam je potreban je onaj koji oblikuje ljudska bića. To ne može biti ništa drugo nego onaj koji je odvojen od ekonomskog i od državnog života. Stoga se ono što se dogodilo kroz naš 'trostruki socijalni organizam', moralo dogoditi. Moralo se radikalno istaknuti da svi oblici ovisnosti duhovnog života o ekonomskom i političkom životu moraju prestati, te da se duhovni život mora postaviti na vlastite temelje. Tada će duhovni život moći dati ekonomskom i političkom životu ono što politički i ekonomski život ne mogu dati duhovnom životu.
To je bitno, to je važno! Doista potpuno ljudsko biće ponovno će se pojaviti tek kada djelujemo iz samostalnog duhovnog života.