.- ŠESTO PREDAVANJE, Dornach, 12. listopada 1919.
Površnost materijalističkog pogleda na povijest, koji proizlazi iz ekonomskog restrukturiranja stanovništva u vrijeme reformacije. Inicijati su vladali u egipatsko-kaldejsko doba na temelju duhovnih-spiritualnih impulsa, kao i svećenici u grčko-rimsko doba. Od reformacije prevladava vladavina ekonomskog čovjeka. Preobrazbe u konfiguraciji ljudske duše: stvarna veza s duhovnim svjetovima do 8. stoljeća prije Krista, svijest o božanskom podrijetlu ljudske inteligencije do 15. stoljeća. Od tada, vjerovanje u ovisnost inteligencije o fizičkom tijelu. Produhovljenje intelekta. James I od Engleske kao nasljednik starih kraljeva-svećenika, Cromwell, predstavnik modernog ekonomskog čovjeka. Brza reinkarnacija vodećih ličnosti modernog doba. Propadanje fizičkog svijeta. Iscjeljenje kroz neovisan duhovni život.
Iz različitih perspektiva, u ovim sam promišljanjima naznačio, kako je ono što se odvija na način kako se obično shvaća povijest čovječanstva, u mnogim aspektima, površan pogled na stvari. Sada, da bismo razumjeli sadašnje uvjete, posebno je potrebno ne gajiti nikakve iluzije o ovom površnom gledanju na novi povijesni razvoj čovječanstva. Ne smijemo pretpostaviti da se ono što vrijedi, a što sada želim opisati kao, da tako kažem, završnu fazu povijesnog razvoja, fazu koja spada u petu post atlantsku epohu, odnosi na cijeli tijek ljudske povijesti. To ne bismo trebali zamišljati. Ali ono što sada želim reći odnosi se na ovi završnu fazu.
Iz socijalističke perspektive tvrdi se da se cijeli tijek ljudske povijesti, u svojoj stvarnosti, može pronaći samo u ekonomskim procesima, u procesima ekonomskog života, u klasnoj borbi koja proizlazi iz tih procesa. Na temelju te ekonomske stvarnosti, navodno bi se razvila nadgradnja, koju vidimo kako se odvija u pravu, u običajima, u duhovnom životu općenito, uključujući umjetnost, religiju, znanost i tako dalje. Za cijeli tijek svjetske povijesti to je, naravno, besmislica. Ali treba se zapitati: kako je došlo do te besmislice? - Došlo je do nje jer, zapravo, za posljednju opisanu fazu ljudskog razvoja, za naše najnovije vrijeme, postoji nešto istine u tome. Među događajima koji su uveli ovo novije doba, primjećujemo jučer spomenute preokrete u zemaljskom razvoju, koji su se dogodili otkrićem Amerike i otkrićem morskog puta do Istočne Indije. Ali ovu najnoviju fazu ljudskog razvoja označavamo i ukazivanjem na veliku duhovnu transformaciju koja se dogodila na početku ovog modernog doba, koju nazivamo reformacijom.
Danas je potrebno razjasniti što je zapravo bila ta reformacija. I upravo kada se uzme u obzir sve što smo jučer pripremili, a što nam pruža dublji, a ne površan pogled na povijest, otkriva se da je ono što se čini kao duhovni prijelaz na početku modernog doba, reformacija, zapravo vrlo snažno utemeljeno na nečemu što je u osnovi ekonomske prirode. A iz uvida u ekonomsku osnovu reformacije, jednostran pogled doveo je socijalizam do zaključka da je sav povijesni razvoj u biti samo rezultat klasnih borbi i ekonomske stvarnosti.
Ako se ispita, u svijetlu istine, a ne u svijetlu iluzije, što se dogodilo i što je doživjelo metamorfozu kroz reformaciju na početku modernog povijesnog razvoja, mora se reći: doista se dogodio snažan ekonomski pomak, prilično brz demografski pomak na početku modernog doba. Ovaj demografski pomak dogodio se, zato što su prije reformacije drugačiji ljudi, posebno u Zapadnoj Europi, posjedovali zemlju nego nakon reformacije. Jer su vodeće ličnosti koje su, u određenom smislu, bile odlučujuće za socijalnu strukturu prije reformacije, izgubile svoju moć kroz reformaciju. Mnogo više nego što bi se moglo pomisliti, svo vlasništvo nad zemljom prije reformacije bilo je, u najširem smislu, ovisno o vladavini svećenstva. Vladavina klera bila je, općenito, posebno odlučujuća za ekonomske uvjete prije reformacije. Oni koji su posjedovali zemlju uglavnom su je posjedovali, da tako kažem, u ime i putem delegiranja vlasti nekako povezanih s Crkvom.
Ako se sada ispita povijesni tijek događaja, možda manje idealistički, ali istinitije, otkriva se da je reformacija u gotovo cijeloj Europi dovela do oduzimanja stare crkvene i klerikalne imovine od vlasnika i njenog prenošenja na svjetovne vladare. To je uglavnom bio slučaj u Engleskoj; također je bio slučaj u kasnijoj Njemačkoj. U kasnijoj Njemačkoj, veliki broj teritorijalnih knezova prešao je na reformaciju. Ali nije svugdje - da previše ne bi sugerirali - bio entuzijazam za Luthera ili druge reformatore, već glad za crkvenom imovinom, čežnja za njenom sekularizacijom. Velika količina srednjovjekovne crkvene imovine prešla je u ruke svjetovnih vladara, teritorijalnih knezova. U Engleskoj je veliki dio zemljoposjednika bio razvlašten, ekspropriran i emigrirao u Ameriku. Veliki dio imigranata u Ameriku - jučer smo, iz drugačije perspektive, istaknuli što leži u osnovi ovog problema - bili su eksproprirani zemljoposjednici u Europi. Dakle, ekonomski uvjeti odigrali su ključnu ulogu u toj metamorfozi nedavnog povijesnog razvoja, općepoznatoj kao reformacija. Na površini se čini da se radi o potrebi da novi duh uđe u ljudske duše, o staroj crkvenoj upravi koja je prejako ispreplela svjetovne i duhovne elemente, te o potrebi da se pronađe duhovniji put do Krista i tako dalje. Međutim, gledano dublje, manje površno, događa se ekonomska preraspodjela umjesto prijenosa duhovnih dobara svjetovnim ljudima.
Međutim, to je povezano s dalekosežnom činjenicom povijesnog razvoja svijeta, a spomenute pojedinačne činjenice nedavne povijesti mogu e razumjeti samo ako se osvrnemo na širi opseg ljudskog razvoja. Trebamo se samo osvrnuti na onu fazu ljudskog razvoja koju nazivamo egipatsko kaldejskim razdobljem, koje je, kao što znate, završilo sredinom 8. stoljeća prije Krista, kada je započelo grčko rimsko razdoblje koje je trajalo otprilike do sredine 15. stoljeća.
Ako se vratimo u staroegipatsku, starokaldejsku kulturu, otkrit ćemo da su istinski vladajuće sile bile sasvim drugačije od onih koje su vladale kasnije. Ljudi danas vrlo malo govore o velikim previranjima koja su se događala tijekom povijesti. Istinski vladajuće sile tog drevnog doba, koje je završilo oko sredine 8. stoljeća prije Krista, bili su ljudi koji su se, u starom smislu znanosti duha, mogli nazvati inicijatima, posvećenicima. Egipatski faraoni su, doista, bili ljudi inicirani do određene točke. Bili su inicirani u misterije kozmologije i promatrali su svoje djelovanje na Zemlji kroz prizmu kozmologije. Za moderne ljude, izražavanje ovih stvari predstavlja određene poteškoće u razumijevanju, jednostavno zato što nam moderna svijest govori: da, ali faraoni, a u konačnici i takozvani kaldejski inicirani, činili su mnoge stvari koje su vrlo upitne! - Sada bi se sigurno moglo prigovoriti da i moderni, vladari koji nisu inicirani čine stvari koje se baš ne uklapaju u najviše moralne principe, ali to bi, naravno, bio neprimjeren prigovor. Međutim, treba istaknuti da izvan osjetilnog svijeta postoje ne samo dobri bogovi, već i bogovi koji djeluju suprotno interesima ljudi, kako se obično vide. Stoga ne treba vjerovati da netko tko je istinski iniciran treba djelovati samo iz dobih motiva. Ako se, kao što ja sada činim, govori o faraonima kao posvećenicima, mora biti jasno da su djelovali iz duhovnih impulsa. Duhovni impulsi živjeli su u njihovoj volji. Da su oni ponekad mogli biti prilično štetni, neće poreći nitko tko je, u našem smislu, upoznao što se krije iza osjetilnog svijeta u smislu božanskih i duhovnih moći, moći nadosjetilne prirode. Ali pravi inicijat, koji je mogao upiti u svoju volju, ne samo u svoju svijest, ono što su davale božanske i duhovne moći, bio je pravi vladar do sredine 8. stoljeća prije Krista. Tada je započelo razdoblje za koje se, oslobođeno svih raznih iluzija koje prožimaju našu konvencionalnu povijest, može reći da je pravi vladar bio svećenik. Svjetovni vladari, čak i Karlo veliki, bili su više-manje ovisni o svećenstvu. Mnogo više nego što se obično vjeruje, svećenička vlast ostala je dominantna sila u srednjovjekovnoj europskoj civilizaciji. Prožimala je sve, nametala se u svim aspektima života i bila je, prije svega, definirajući element socijalne strukture. A ljudi koji su posjedovali zemlju, u velikoj su mjeri primili to povjerenje od svećenstva. Ono što je bilo vojništvo, u davna vremena prije sredine 8. stoljeća prije Krista, bilo je vojništvo u službi iniciranih. Ono što je vojništvo postalo u 4. post atlantskom periodu, grčko rimskom razdoblju, od sredine 8. stoljeća prije Krista do sredine 15. stoljeća poslije Krista, bila je plaćenička služba svećenstvu. I u osnovi, čak su i pothvati poput križarskih ratova, bili u biti vojni pothvati koje je naručilo, ako se smijem tako izraziti, svećenstvo. Na neki način, ono što se radilo bilo je povezano sa svećenstvom.
Stoga možemo reći: tip iniciranog bio je dominantan u egipatsko kaldejskom razdoblju, tip svećenika bio je dominantan od sredine 8. stoljeća prije Krista do sredine 15. stoljeća. Od tada nadalje, ekonomski tip čovjeka postao je dominantan u povijesnom razvoju čovječanstva. U konačnici, imena nisu ono što je važno. Što se dalje ide u ljudsku povijest, imena su manje važna. Ali ono što je pružalo određenu osnovu za dominaciju bila je mogućnost miješanja u ekonomska pitanja. Kao što je bitna karakteristika svećenika, iniciranog, u davno vrijeme, bila ta da su se ti dominantni tipovi ljudi mogli miješati u ekonomska pitanja - iako su to činili iz više perspektive - tako se i u moderno doba ekonomski tip ljudskog bića, u principu, mogao miješati u sve što čini socijalnu strukturu.
Ali to je povezano s nečim drugim. Već sam to nagovijestio za inicirani tip vladara. Inicirani tip vladara djeluje kroz svoju volju, uključujući u tu volju duhovne impulse viših svjetova. To više nije slučaj s tipom svećenika. Tip svećenika, u biti, ne ostvaruje spiritualni život; tip svećenika ostvaruje intelektualni život. Stoga, čak i u civilizaciji u kojoj je tip svećenika dominantan - u europskoj civilizaciji - intelektualac je dominantan, suštinski.
U Aziji, na Orijentu, nije bitan intelektualni, već spiritualni život. Jer čak i ono što je ostalo od civilizacije danas je zapalo u znatnu dekadenciju, ali je još uvijek ostatak onoga što je nekoć bila kultura iniciranih, spiritualna kultura. Kada se religijski impuls Orijenta prenio u Europu, transformirao se u intelektualni pogled svećenstva. Od inicijacije u stvarne činjenice, u duhovni svijet, intelektualna obrada duhovnog svijeta postala je teologija. Teologija je intelektualna obrada činjenica duhovnog svijeta. Ali ovaj svećenički tip, koji je intelektualno obrađivao činjenice duhovnog svijeta i proglašavao ih u intelektualnom obliku, tako da su ljudi u biti primili samo intelektualni religijski element, na početku modernog doba u svom je pravom značaju nadmašen ekonomskim tipom čovjeka. Zapravo se na specifičnim pojavama može pokazati kako nastaje ovaj ekonomski tip ljudskog bića. O tome ćemo uskoro raspravljati.
No, naravno, prvo se moramo zapitati: kako se tako značajne transformacije događaju tijekom povijesnog razvoja? U osnovi ovoga leži temeljni razlog koji zahtijeva ne samo površno promatranje povijesnog života, već dublje istraživanje. Ako se malo zadubi u ono što danas nazivamo poviješću, postaje očito da povjesničari zapravo pretpostavljaju da se, u osnovi, nisu dogodile veće promjene u duševnom razvoju ljudi kroz povijest. Materijalistički mislioci tvrde: nekada davno, majmun, majmunoliko stvorenje, lutalo je Zemljom; zatim se iz tog majmunolikog stvorenja, kroz razne procese, iako prilično sporo - ali opet, znanost je poznata po svojoj sporosti - pojavilo čovječanstvo. Nakon što čovječanstvo postoji, njegova stanja svijesti i njegova konstitucija nisu se značajno promijenili. Moderni ljudi stare Egipćane možda zamišljaju kao nešto djetinjastije jer nisu bili toliko 'pametni', nisu znali toliko kao moderni ljudi; ali općenito, moderni ljudi zamišljaju konstituciju starih Egipćana sličnom njihovoj vlastitoj. Ipak, ako se vratimo u vrijeme prije 8. stoljeća prije Krista, konstitucija ljudske duše prilično je, prilično drugačija od one koja je bila kasnije, čak i nakon sredine 8. stoljeća prije Krista.
Ako se uzme u obzir samo konfiguracija duše modernih ljudi, gotovo je nemoguće zamisliti što je živjelo u duši nekoga tko je živio prije 8. stoljeća prije Krista. Ti su ljudi još uvijek održavali živu vezu sa svojom prethodnom inkarnacijom. Osim ako nisu pripadali hebrejskim jezičnim skupinama - gdje je situacija bila nešto drugačija - ali ako su pripadali širem krugu takozvanih poganskih naroda, onda je ono što su doživjeli u svojim dušama u potpunosti bio rezultat prethodnih inkarnacija, prethodnih zemaljskih života, i bili su jasno svjesni da je ono što su doživjeli u svojim dušama spiritualno iskustvo duhovnih svjetova. Za takve ljude nije bilo sumnje da veći dio onoga što jesu nije naslijeđen od oca i majke, već je potekao iz duhovnih svjetova i ujedinio se s onim što je poteklo od oca i majke. Ti su ljudi posjedovali konstituciju duše u potpunosti utemeljenu na spiritualnoj kulturi. Stoga su njihov socijalni život mogli usmjeravati i voditi oni koji su bili inicirani, koji su do određene mjere istinski bili, ne intelektualno, ne samo kroz misao, uronjeni u duhovne činjenice. U to vrijeme, kada su ljudi govorili o spiritualnim činjenicama, govorili su o nečemu što su u potpunosti razumjeli. Zapravo, svi su sebe zamišljali kao kentaure. Vjerovali su da je njihovo fizičko tijelo doista nastalo iz tjelesnog nasljeđa; ali ono što je sišlo iz duhovnog svijeta umetnulo se u njega. Svi su to znali; svi su sebe zamišljali kao neku vrstu kentaura.
Zatim je došlo razdoblje koje počinje u 8. stoljeću prije Krista, otprilike s osnivanjem Rima. Tijekom tog vremena, prava spiritualna veza je izgubljena - već smo tu činjenicu razmatrali iz drugih perspektiva. Ali određena spiritualna veza s duhovnim svjetovima i dalje je ostala za ljudsku inteligenciju. Ljudi sebe više nisu zamišljali kao kentaure, ne više kao da je superiorno spiritualno biće doista sišlo na ono što je došlo putem krvnog nasljeđa; ali ljudi su imali jasnu svijest da njihova inteligencija, njihov svijet misli, nije ovisan o njihovoj krvi, ne o njihovom fizičkom tijelu, već da je duhovnog podrijetla.
Ne možemo pravilno razumjeti velikog filozofa Aristotela bez spoznaje da je, nazivajući najviši dio ljudske duše Dianoetikon, bio jasno svjestan: najviši dio ljudske duše, koji je intelektualan, proizašao je iz duhovno- duševnih svjetova. Aristotel je to savršeno dobro znao. Doista, ljudi su to savršeno dobro znali čak i u ranim danima kršćanstva. Ta svijest da je inteligencija božanskog, duhovnog podrijetla, izgubljena je tek u 4. stoljeću poslije Krista. Tek su u 4. stoljeću poslije Krista ljudi istinski prestali vjerovati da im se ono što posjeduju kao moć mišljenja slijeva odozgo, iz duhovno-duševnih svjetova, pri rođenju. Došlo je do velikog pomaka u nutrini ljudske duše. Osvrćući se na 1, 2 i 3 stoljeće poslije Krista, nalazimo ljude koji si govore: svakako, rođen sam od oca i majke, ali kao što znam i ne nagađam da moje oko vidi svjetlost, tako znam i da moja inteligencija dolazi od bogova. - To je bila neposredna svijest koju su ljudi posjedovali, poput svijesti koja proizlazi iz percepcije. Tek od 4. stoljeća raste osjećaj da: tamo gore, u ovoj koštanoj šupljini - jer to je doista šupljina, kao što sam objasnio pri raznim razmatranjima - nalaze se organi inteligencije, a ta inteligencija ima neke veze s nasljedstvom, s krvnim vezama. Tek u ovom dobu, u kojem se dogodio ovaj prijelaz od vjerovanja u božanstvenost inteligencije do nasljeđivanja inteligencije fizičkim sredstvima, moglo se dogoditi ono što bi se moglo nazvati intelektualizacijom religijskog impulsa kroz svećeničku vlast. A kada je intelektualizacija jako napredovala, a jedini pogled na inteligenciju bio je da je vezana za ljudsko tijelo, tada je i svećenička vlast prestala. Svećenička vlast mogla trajati samo dok su se ljudima mogle objasniti stare tradicije božanstvenosti inteligencije. Ekonomski tip ljudskog bića pojavio se u povijesnom trenutku kada je vjerovanje u božanstvenost inteligencije oslabjelo, kada su se ljudi sve više pomicali, na razini osjećaja, prema vjerovanju da je fizičko ljudsko biće u biti vozilo, organ, za razvoj misli.
Treba samo znati kako se svećenstvo oduvijek borilo, štoviše, još uvijek se bori do danas. Svatko tko je upoznat s katoličkom teološkom literaturom, naprimjer, zna kako se svećenstvo i danas bori, svim mogućim filozofskim opravdanjima, da bi tvrdilo da je inteligencija koja prebiva u čovjeku nešto što je dodano čovjeku. Pročitajte bilo što a što možete pronaći u katoličkoj teološkoj literaturi i otkrit ćete kako se to više ne poriče, ono što se za suvremene ljude više ne može poricati: da su sve ostale funkcije vezane za ljudsko tijelo. Ali oni žele sačuvati ono što inteligencija jest kao nešto božansko-duhovno, nešto što nema nikakve veze s ljudskim tijelom. Međutim, to nije slučaj za opću svijest čovječanstva. Za opću svijest čovječanstva sve se više javljao osjećaj i senzacija da je tijelo ono što omogućuje mišljenje i da je temelj inteligencije. I tako je čovjek sve više dolazio do svijesti da je u biti samo fizičko biće. Tek pod utjecajem takve duhovnosti, koja pretpostavlja da je netko samo fizičko biće, mogao se pojaviti ekonomski tip ljudskog bića.
Dakle, postoje dublji duhovni razlozi zašto je ekonomski tip osobe izbio na površinu. Ali on je doista izbio na površinu, i to je jednostrano tumačeno i iskorištavano u socijalističkim teorijama. Međutim, ekonomski tip osobe dominantan je od reformacije. Stoga možete vidjeti koji duh zapravo prevladava u vjerovanjima koja su se pojavila od reformacije. Samo objektivno razmotrite taj duh: s jedne strane, sekularna znanost, koja svojom tehnologijom treba prodrijeti u vanjski život svakodnevice i koja apsolutno ne želi ovisiti o vjeri: krugove ove vanjske znanosti ne smije se uznemiravati svakakvim stvarima religije. Vjera bi trebala biti uredno smještena u zasebnu kutiju, što dalje od vanjske aktivnosti života! Znanost: stvar za sebe, zasebna kutija; vjera: stvar za sebe, zasebna kutija. Da, nikada ne miješajte to dvoje! Želimo vjeru, čak želimo biti pobožni ljudi - tako kaže ekonomski orijentirana osoba - sto pobožniji, to bolje. - Vidite ga nedjeljom, kako ide u crkvu, što je moguće uočljivije, sa svojim molitvenikom, dakako: ali religija ne smije igrati ulogu u glavnoj kutiji, tamo joj nije mjesto, osim možda što na njoj može pisati: 'S Bogom'. ali to je samo bogohuljenje, zar ne! - Ne brkajte naše krugove! Inače bi se mogao steći dojam da je reformacija u mnogim aspektima bila samo zaobilazni put do sekularizacije i konfiskacije crkvene imovine i njenog prisvajanja od svjetovnih vladara. Njemački teritorijalni knez ili engleski lord ne bi mogli reći: uvodimo novo doba u svjetskoj povijesti oduzimajući zemlju onima koji su je prije posjedovali! To kažu moderni socijalisti: oduzimamo zemljoposjednicima! - Ali to nije ono što su ljudi govorili na početku modernog doba. Učinili su to i cijelu stvar obavili maglom: uspostavljamo novo religijsko vjerovanje. Ljudi tada ne znaju zašto su zapravo religiozni. Ali ta iluzija, koju šire o pravim razlozima svojih religijskih uvjerenja, dobro im odgovara. Tako je nastao ekonomski tip čovjeka.
Vidite, svijest o doživljavanju duhovnog u sebi postupno se gubi. To je dublja duhovna osnova stvari. Ako se vratimo dalje unatrag, prije treće post atlantske epohe, koja tako završava sredinom 8. stoljeća prije Krista i počinje u 3. ili 4. tisućljeću prije Krista, dolazimo do potpuno drugačije strukture. Koliko god to danas ljudima moglo izgledati paradoksalno, u 4. ili čak 5. tisućljeću prije Krista, na Zemlji nije bilo ljudskog bića koje je vjerovalo da je bitno ono što je naslijeđeno od oca i majke. U to vrijeme, ljudi su još uvijek čvrsto vjerovali da su, u smislu svoje biti, sišli s neba, ako se tako mogu izraziti. To je bilo čvrsto ukorijenjeno uvjerenje. Sebe nisu smatrali zemaljskog podrijetla; smatrali su da su duhovnog podrijetla. A Židovi razdoblje kada su se ljudi počeli osjećati kao fizička bića, kao bića u tijelu, označavaju kao Pad, kao početak kada je istočni grijeh zahvatio čovječanstvo. Ali zapravo, taj istočni grijeh zahvatio je čovječanstvo nekoliko puta. Prvo, obuzeo je ljude na početku treće post atlantske epohe, kada su ljudi dio sebe pratili do oca i majke, do krvi, i vjerovali da se spiritualno samo nameće. Drugi put je obuzeo ljude, kako se intelektualno počelo promatrati isključivo kao naslijeđeno. To je bilo oko 4. stoljeća nove ere, drugi Pad, jer se od tada intelekt smatrao nečim nasljednim, nečim povezanim s fizičkim tijelom. I u budućnosti će biti daljnjih padova.
U sadašnjici, naša je dužnost vratiti se spiritualnosti na drugačiji način. Da bismo to učinili, prvo se moramo vratiti spiritualnom intelektu. Moramo imati mogućnost, povezati se sa zemaljskim životom na takav način, da se u tom smislu otkrije nešto duhovno. Ako uzmemo, naprimjer, stvari opisane u mojim 'Obrisima tajne znanosti', ne može se reći da je intelekt kojim se to shvaća tjelesnog podrijetla, jer se do onoga što se tamo govori o kozmosu i čovjeku ne može doći tjelesnim razumijevanjem. To je, pak, povratak ljudi koncepciji intelektualnosti koja je spiritualna. Današnje čovječanstvo mora biti spremno za to: prvo, da ponovno bude u stanju promatrati samu intelektualnost kao nešto božansko-duhovno. Tek tada će povratak spiritualnosti uopće biti moguć. To je zadatak koji čovječanstvo mora svjesno poduzeti: vratiti se spiritualnosti, oduhoviti inteligenciju. Ljudi moraju naučiti ponovno razmišljati na način da to razmišljanje bude prožeto duhovnošću. Najbolji način za početak je promatranje etičkog i praćenje etičkog natrag do moralne fantazije, do moralnih intuicija, kao što sam učinio u svojoj 'Filozofiji slobode'. Ako netko u moralu vidi nešto što - kako sam to izrazio u 'Filozofiji slobode' - crpi svoje impulse izravno iz duhovnog svijeta, onda je to početak produhovljenja intelekta. To sam u početku učinio oprezno i tiho u svojoj 'Filozofiji slobode' jer se, doista, od 19. stoljeća nije moglo očekivati da prihvati mnogo toga u smislu produhovljenja. Ali to je put kojim se mora ići.
Ekonomski tip čovjeka koji se pojavio s reformacijom u biti je vidio svoj zadatak u svođenju cjelokupnog intelektualizma na tjelesnu stvar. Ovaj ekonomski tip čovjeka, tijekom reformacije, brzo se na Zemlji odvojio od duhovnog temelja svog bića. To se jasno može pokazati konkretnim primjerima. Početkom i u prvoj polovici 16. stoljeća, čovjek po imenu Thomas Cromwell - da ga razlikujemo od Olivera Cromwell - živio je u Engleskoj. Thomas Cromwell imao je veliku važnost za uvođenje načela reformacije u Engleskoj. James I bio je osoba koja je još uvijek nastojala sačuvati staru svećeničku vlast, i Jamesa I najbolje je razumjeti kao čuvara, kao onoga koji je želio sačuvati staru svećeničku vlast. Ali te su planove osujetili drugi. A među onima koji su došli na vlast, koji su, takoreći, bili prvi ekonomskog tipa, jest Thomas Cromwell. Thomasa Cromwell možemo razumjeti samo ako znamo da on pripada onim ljudima koji se, nakon vrlo kratkog života između smrti i novog rođenja, ponovno utjelovljuju ovdje na Zemlji. Izvanredno je uobičajeno među tipovima vladara koji su se pojavili u novije vrijeme, da su imali samo vrlo kratak život u duhovnom svijetu prije svoje sadašnje zemaljske egzistencije. Kao što znate, često sam govorio o tome kako je jedna od najznačajnijih pojava u novijoj povijesti ta, da se za tip vladara događa odabir najgorih. Tijekom godina, to sam vam više puta rekao u raznim prigodama. Oni koji su zapravo na vlasti, oni koji vladaju, nisu odabir najboljih; vremena su takva da, posebno u novije vrijeme, najbolji ostaju na dnu, a oni odabrani za vrh, posebno na vodećim pozicijama, često nisu najbolji. Često je to bio odabir inferiornih. I taj izbor inferiornih, po svojoj prirodi, bio je utemeljen na činjenici da su imali zemaljski život s vrlo kratkim prethodnim razdobljem između njihovog posljednjeg zemaljskog života i ovog. Upravo ta činjenica izražena je kod mnogih vodećih osoba novijeg doba: da se vraćaju na Zemlju nakon kratkog duhovnog života. Kao rezultat toga, nisu jako prožeti duhovnim. Upili su malo duhovnih impulsa u svom prethodnom životu između smrti i novog rođenja. Ali su tim više prožeti svime što samo Zemlja ovdje može ponuditi.
To su prvenstveno bili ekonomski orijentirani tipovi ljudi, oni s kratkim prethodnim duhovnim životima, koji u bili potpuno prožeti onim što samo sama Zemlja može pružiti. Ne da u novijim vremenima nije bilo i ljudi koji su iskusili dulja razdoblja između smrti i rođenja, koja su bila relevantna za moderno doba; ali su bili potisnuti unatrag. To je sa sobom nosilo sudbinu povijesnog razvoja čovječanstva, opću karmu čovječanstva.
I upravo se s takvom pozadinom odvijao moderni život čovječanstva. Uistinu je žalosno vidjeti, kako se često u posljednje vrijeme, ljudi koji su u biti daleko superiorniji od drugih, ugledaju na toliko inferiornih ljudi kao na posebne autoritete. To je raširena pojava. Autoriteti koji se poštuju zasigurno nisu oni koji predstavljaju izbor boljih tipova ljudi. Došlo je vrijeme kada moramo biti nepristrani i prestati s ulizivačkim hvaljenjem moderne civilizacije i suočiti se sa stvarnim činjenicama bez uljepšavanja. Jer se ljudi postupno moraju naviknuti gledati na život, ne samo iz njegove vanjske, površne perspektive, već i iz unutarnjeg ustroja duše. I jedna od činjenica koja ovdje dolazi u obzir, jest upravo ta da se mora razlikovati između onih koji imaju dulji duhovni život između smrti i rođenja i onih koji imaju kraći.
Ljude treba promatrati iz duhovne perspektive. Samo takav pogled na ljude iz duhovne perspektive, omogućit će svjesno uređenje socijalne strukture. Dublje razumijevanje onoga što je danas nužno u društvenim odnosima, može se postići samo traženjem tog razumijevanja na temelju duhovnih uvida.
Moj zadatak tijekom ova tri dana, bio je upravo ukazati kako se suvremena civilizacija mora promatrati s obzirom na mogući budući razvoj ljudi. Vidite, naša Zemlja, sa svime na njoj, već je ušla u svoje razdoblje propadanja, svoje razdoblje dekadencije. To sam već mnogo puta spomenuo, čak su i pronicljivi geolozi to već primijetili. Može se dokazati isključivo izvana, fizički, rigoroznim, preciznim geološkim metodama, da se Zemlja već raspada, da je njen uzlazni razvoj prestao, da doista hodamo po raspadajućim zemljinim pločama. Ne raspada se samo mineralno tlo, već i sve organsko što se kreće po Zemlji, već se raspada, već propada. Tijela biljaka, životinja, ljudi, više nisu u uzlaznoj razvojnoj fazi; ona propadaju. Više nemamo organizaciju koja je postojala do 4. stoljeća poslije Krista, ili koja je postojala u vrijeme antičke Grčke. Imamo organizaciju koja propada, i s nama je Zemlja u dekadenciji. Fizički aspekt Zemlje je u dekadenciji. Prvi put sam skrenuo pozornost na ovu pojavu prije mnogo godina na predavanju u Bonnu, ali te se stvari obično ne uzimaju s potrebnom težinom. Nalazimo se u krhkim tijelima, ali moramo uzeti u obzir i suprotno: iako smo u krhkim tijelima, upravo iz naših krhkih tijela duhovnost se razvija još više, ako joj se samo prepustimo.
Kod drevnih tijela, ako smijem shematski prikazati, tijelo (donji crtež lijevo, weiss) je bilo potpuno prožeto svojom duhovnošću (rot), tijelo je posvuda upijalo duhovnost. Danas su naša tijela često krhka. Krhka su, nalaze se u stanju dekadencije, a duhovnost (crtež desno, rot) izbija posvuda, oslobađajući se tijela posvuda. Ako se samo otvorimo tome, možemo shvatiti duhovnost iznutra, u našim dušama, upravo zbog krhkosti naših tijela.
Ali nužno je da se ne oslanjamo na fizičko; nego da se okrenemo duhovnom zbog naše krhkosti. Sve fizičko postaje krhko, sve fizičko na Zemlji već je u raspadanju i više se ne može polagati nada u fizičko, već se može očekivati nešto samo od onoga - ako se smijem jednostavno izraziti - što se rađa upravo zato što je fizičko u raspadanju: od duhovno-duševnog.
Iz ovoga možete vidjeti jednu stvar. Tijelima smo povezani s fizičkim uvjetima Zemlje, a ti se uvjeti socijalno izražavaju u ekonomskim uvjetima; budući da je sve krhko, sve je dekadentno, ekonomski uvjeti su također, u određenom smisli, dekadentni. I budala je danas onaj koji vjeruje da se ekonomski uvjeti mogu jednostavno regenerirati kroz ekonomske mjere. U biti, onaj tko danas sanja o ekonomskom raju na Zemlji kroz čisto ekonomske mjere, sličan je nekome tko ima leš pred sobom i želi ga galvanizirati, vratiti u život. Stoga, uzmite sve isključivo ekonomske teorije koje danas postoje, slušajte ljude koji vam govore kako organizirati ekonomski život kroz ekonomske mjere prema njegovim vlastitim zakonima, slušajte ih kako vam govore kako strukturirati proizvodne odnose, kako prijeći iz privatnog u zajedničko vlasništvo i tako dalje: sve se to temelji na lažnom uvjerenju da se ekonomski život može regenerirati iz samog ekonomskog života, dok je istina da je sve fizičko, čak i u ekonomskom životu, u stanju propadanja kroz samog sebe. Ako je nešto u propadanju zbog samog sebe, onda se može izliječiti samo periodički; to jest, potreban nam je lijek za ekonomski život, koji se stalno raspada u samog sebe. Kad bi se ekonomski život prepustio samom sebi, kad bi se od njega napravilo ono što Lenjin i Trocki žele učiniti, on bi se stalno raspadao, stalno bi obolijevao. Stoga, iscjeljujući element mora biti stalno prisutan kao kontrapunkt ekonomskom životu: to je neovisni duhovni život koji mu stoji nasuprot. Ako imate bolesnu osobu ili nekoga tko je stalno sklon bolestima, morate imati i stalno dostupnog liječnika. Ako imate ekonomski život, koji je, zbog razvoja Zemlje, stalno zreo za propadanje, onda vam je, nasuprot tome, potreban stalno iscjeljujući unutarnji duhovni život. To je unutarnja veza. To da razvijamo neovisan duhovni život, povezano je sa zdravom kozmogonijom. A bez neovisnog duhovnog života koji je stalna mudrost iscjeljenja uz ekonomski život, koji stalno ima tendenciju propadanja, čovječanstvo ne može napredovati. Jer ludost je pokušavati regenerirati ekonomski život od unutar samog sebe. Uz ovaj ekonomski život treba postaviti iscjeljujuću moć neovisnog duhovnog života, a oboje mora biti premostivo neutralnim pravnim sustavom. Ne možemo doći do pravilnog razumijevanja onoga što je nužno za sadašnjost, ako nismo u stanju prepoznati da je fizički život Zemlje već u propadanju. Upravo zato što se to ne prepoznaje, toliko ljudi danas vjeruje da se iz samog ekonomskog života mogu pozvati sve vrste sredstava za regeneraciju ovog ekonomskog života. Ta sredstva ne postoje. Jedini način da se održi ekonomski život, jest kroz odvojen i neovisan duhovni život. Samo netko tko može percipirati ovu tajanstvenu međusobnu povezanost naših života sa stajališta moderne kozmogonije, u potpunosti će je shvatiti.
Razmislite koliko je situacija ozbiljna, kako se mora prepoznati da ljudi srljaju u propast ako još uvijek vjeruju da ekonomski život mogu regenerirati iz samog sebe, ako ne priznaju ono što izvire iz krhkog fizičkog života i može postati neovisno, postojeći kao stalna sila iscjeljenja. Ljudi pitaju: što se može protiv revolucija? - Doista, kada se u krizama nakupi toliko impulsa za uništenjem koliko je potrebno za revoluciju, tada dolazi revolucija. Jer revolucijama se može suprotstaviti samo kontinuiranom, stalnom primjenom sile koja radi protiv. Ako se ekonomskom životu ne suprotstavi stalno revitalizirajući duhovni život, tada će se ekonomski život stopiti s revolucijama.
Bitno je da se stvari o kojima je riječ shvate u njihovoj punoj težini, u njihovoj cjelini, i nitko ne bi trebao vjerovati da se može igrati sa znanošću duha. Ne može se s njom igrati. Nedjeljna popodnevna propovijed ne može se sastaviti od istinske znanosti duha. Ono što su ljudi stekli kao navike iz starih denominacijskih vjerovanja, gdje samo njeguju duševno zadovoljstvo kroz svakakve doktrine reinkarnacije i karme, to se ne može razviti iz tih doktrina ako se shvate ozbiljno. Ove doktrine nastoje intervenirati u životu; ove doktrine nastoje postati djela kroz ono što same jesu. Stoga, nije samo subjektivni hir da se ono što živi u znanosti duha sada mora uobličiti u sve vrste socijalnih ideja, već je u osnovi samo po sebi razumljivo. Tiče se svega. Međutim, svatko tko govori o razvoju i evoluciji u modernom znanstvenom smislu i nema stvarnog razumijevanja da razvoj počinje usponom, a nastavlja padom, također neće shvatiti da, u pogledu zemljinog razvoja, već živimo u stanju propadanja, i iz onoga što propada pokušat će izvući snage za regeneraciju. To više nije moguće.
Ono što sam prvenstveno želio prenijeti kroz ova tri predavanja jest da istinski shvatite duboku ozbiljnost onoga što znanost duha uistinu jest. Znanost duha nije nešto s čime se treba igrati; najviše što se može je razvodniti u sve vrste mističnog sektaštva, ali oni koji vjeruju da se s njom može igrati, jako loše prolaze. Sa znanošću duha se jednostavno ne može igrati.
Postoji mnogo protivljenja onome što je predstavljeno u ovoj antropozofski orijentiranoj znanosti duha. Gotovo svi oni koji se žele igrati - ili, kako bih ja to nazvao, 'mistificirati' - s duhovnim životom, suprotstavit će se. Misticizam: mistificiranje. Oni koji žele mistificirati, na kraju se neće moći nositi sa znanošću duha, jer ne žele istinski iskusiti ozbiljnost života. Zato postoji toliko protivnika znanosti duha, a posebno mnogo protivnika ima koji izlaze iz svakakvih mističnih rupa. Nedavno je pokrenut još jedan napad protiv znanosti duha, jer se kaže da ona ima znanstveni karakter, a da ono što predstavlja istinsko iskustvo duhovnog svijeta mora proizaći iz izravnog iskustva duhovnog, bez ikakvog znanstvenog uplitanja i tako dalje. Novi napad izranja iz samog ugla gdje smo obavili mnogo posla, ali gdje se pojavljuje sve više mističnih, ljigavih stvari, upravo u tom smjeru. Još jednom je sada objavljena knjiga iz münchenskog kruga, iako možda od strane drugog izdavača, koja u biti ima za cilj predstavljati takav napad i nosi naslov 'O živom Bogu', mistična knjiga.
Vidjeti ove stvari u našim sadašnjim, socijalno ozbiljnim vremenima, otkriva koliko duhovne neozbiljnosti i cinizma postoji u našim životima. To se mora iznijeti na vidjelo. I izvlačenje duhovnog života iz ovog doba propadanja, mora se shvatiti ozbiljno. Čovjek mora biti sposoban hrabro i otvoreno se suprotstaviti propadanju Zemlje, jer ono što fizički umire, rađa duhovni život. Ali svako petljanje s duhovnim stvarima mora fino osjetiti istinski duhovni, antropozofski orijentirani znanstvenik duha, i ništa nam ne bi trebalo biti manje simpatično od bilo kakve vrste sektaštva, bilo koje vrste misticizma. Jer to ne prodire u duhovne svjetove; naprotiv, zakrčuje puteve do duhovnog svijeta. Ali upravo ti putevi u duhovne sfere su nam potrebni ako želimo istinski socijalno napredovati. Stoga je danas vrijeme kada bismo trebali ozbiljno razmotriti najvažnije životno pitanje i zapitati se: što možemo učiniti, kako bi trebali biti aktivni, da uhvatimo istinski relevantne impulse našeg vremena?
Vidite, ova zgrada sada stoji ovdje. Stoji i čeka da je svijet shvati ozbiljno, shvati tako ozbiljno da ljudi istinski vide: svjesno je izgrađena u doba propadanja, ali da bi se iz ovog doba propadanja uhvatilo duhovno. Ovdje ne bi smjelo prevladati uvjerenje da se može sačuvati staro, ono što je zrelo za propadanje, dekadenciju. Ovdje bi trebalo prevladati uvjerenje da se iz ovog ubrzanog propadanja može izvući duhovno, koje mora biti potpuno drugačije od starog. To se ne može postići manjim kulturnim metamorfozama. Radi se o suočavanju sa spoznajom nužnosti, da samo velikim kulturnim impulsima možemo postići ono što je bitno za napredak čovječanstva prema budućnosti. Trebali bismo se savjetovati jedni s drugima, kako bismo postali dovoljno jaki da istinski prihvatimo te nove impulse. Moramo imati hrabrosti, koliko god možemo, da ljudima jasno damo do znanja što to znači: Zemlja je u dekadenciji, a ono što je kao civilizacija preživjelo do danas, na što smo navikli, propada. Ali iz tog propadanja, mora se spasiti nova duhovnost, ona koja se može prenijeti u druge svjetove kada Zemlja doživi svoj potpuni kraj.
Raditi s punom sviješću na obnovi umjetnosti, znanosti i slobode, to je upravo ono što bi trebalo biti povezano s ovom zgradom. S ovom zgradom pokušano je stvoriti nešto čiji se oblici, na neki način, rugaju svoj prošlosti. Stoga treba imati hrabrosti shvatiti što se može izvući iz same činjenice da ova zgrada stoji ovdje. Nećemo uspjeti ako se nastavimo držati samo malih stvari, ako ne radimo na tome da čovječanstvu svjesno predstavimo nužnost nove duhovne kulture. Jer samo će to biti prava polazna točka za novu socijalnu kulturu. Socijalno se više ne može izvući iz ekonomske sfere, već se samo iz duhovnog može uključiti u ekonomsku sferu. I moramo postati svjesni da je ekonomski tip čovjeka zastario, da se mora pojaviti drugi tip čovjeka, kozmopolitski čovjek, koji je svjestan da u njemu ne živi samo zemaljsko nasljeđe, već i sile Sunca, Mjeseca i zvjezdanog neba, sile nadosjetilnog svijeta. Ljudima bismo to trebali osvijestiti na načine koje mogu razumjeti; samo tada možemo doprinijeti istinskom napretku čovječanstva. Samo prenošenje mističnih učenja nam ne koristi. Ono što čini naš misticizam, mora biti istinski duhovni život, aktivan duhovni život.
Na ovo sam danas htio upozoriti. Ovu zgradu u Dornachu doista treba promatrati, bez skromnosti, kao početnu točku velikog, potpuno globalnog pokreta koji obuhvaća sva područja duhovnog života. Ova zgrada u Dornachu trebala bi biti početna točka za odbacivanje svake sklonosti prema onome što propada i prihvaćanje impulsa nečega što teži istinskoj obnovi ljudske svijesti. Kad bismo u svijet mogli unijeti nešto što bi činilo polaznu točku za izvlačenje duhovnog iz propadanja fizičke Zemlje, i kad bismo mogli reći: ovoj početnoj točki željeli smo podići spomenik ovom zgradom u Dornachu; željeli smo privući pažnju ljudi, moraju gledati ono što se želi - kad bismo mogli stvoriti nešto takvo, tada bismo ispunili ono što je zapravo svojstveno impulsima antropozofski orijentirane znanosti duha. Ali moramo se okupiti da stvorimo nešto što istinski govori čovječanstvu na takav način da mu privučemo pozornost: pogledajte, evo što se želi, što se njeguje u smislu istinskog daljnjeg razvoja znanstvene, umjetničke i religijske svijesti. Ako budemo u stanju o ovome pozitivno govoriti, bit ćemo daleko učinkovitiji nego ako se pokušamo podrediti svemu što i drugi žele. Trebali bismo biti svjesni da se želi nešto novo. Ako to možemo, tada ćemo ispuniti vrijedan zadatak. Ali u tom smisli, trebali bismo se obratiti svojim dušama, zadatku antropozofije trebali bismo pokušati pristupiti upravo u tom smislu.