.- OSMO PREDAVANJE, Dornach, 18. listopada 1919.
Iscjeljenje socijalnih uvjeta moguće je samo kroz druge predodžbe koje nisu prirodoznanstvene, čiji rezultati u biti služe tehnologiji. Nedostatak 'čiste intuicije' u prirodnim znanostima se doista ispravlja promatranjem, ali ne i u socijalnim znanostima. Otuda iluzija da se socijalna stvarnost sastoji od ekonomskih procesa i da su oblikovne sile apstraktne ideje. Unutar čovjeka postoje 'unutarnji' i 'vanjski' aspekti. Kroz svoja osjetila ljudi žive u sadašnjosti; njihov misaoni život odraz je prenatalnog života; a element volje je klica za život nakon smrti.
Poduzeli smo cijeli niz razmatranja, koja su se u biti bavila time kako se oporavak socijalnih i drugih uvjeta suživota ljudi, može postići samo ako ljude iznutra obuzmu drugačije predodžbe od onih koje su, takoreći, nastale tijekom posljednja tri do četiri stoljeća. Među utjecajima koji su bili posebno nametljivi u stvaranju takvih predodžbi, koje više ne smiju dominirati, posebno se isticao znanstveni način razmišljanja. Danas je teško sasvim nepristrano govoriti o ovom znanstvenom načinu razmišljanja, jer je sasvim neporecivo da je on potaknuo veliki, ogroman napredak čovječanstva. Međutim, mora se jasno reći da je upravo napredak novijeg doba koji se odnosi na ovo područje, onaj koji je umanjio istinski duhovni život ljudi. Postupno su se stvari razvile na takav način, da su ona područja ljudske spoznaje koja su se mogla primijeniti na vanjsku tehnologiju napravila najveći napredak. I ostatak kulturnog života također je bio pod utjecajem ove tendencije stalnog usmjeravanja ljudskog mišljenja, ljudskih predodžbi, prema tome kako se mogu koristiti u vanjskoj tehnologiji.
Bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da ova tvrdnja obuhvaća samo onaj aspekt modernog duhovnog života koji ovisi o znanstvenom mišljenju. Tako se ovdje ne misli; radije, to znači da je cjelokupno mišljenje modernog čovječanstva, ukoliko nisu naslijeđene stare predodžbe ili elementi, takve prirode da je sada izraženo, i to nastavlja biti, u svom najekstremnijem obliku u znanstvenom mišljenju. Ne razmišljaju znanstveno danas samo oni ljudi koji su izravno pod utjecajem znanosti. Može se čak reći, pomalo paradoksalno i sasvim točno, da oni ljudi koji su izravno pod utjecajem prirodne znanosti najmanje misle u smislu koji se ovdje misli. - Jednostavno je ono što je opći način mišljenja ljudi pronašlo izraz u posebno karakterističnom obliku u prirodnoj znanosti, tako da se, u određenom smislu, u prirodnoj znanosti može najbolje vidjeti kako moderno čovječanstvo razmišlja. Stoga, više smo puta govorili o utjecajima tih vrsta predodžbi koje su pronašle svoju posebno karakterističnu manifestaciju u prirodnoj znanosti.
Sada bi posebno želio istaknuti karakteristiku koja se veže za naše mišljenje, cijelu sposobnost predodžbi, zapravo za naš moderni duševni život, naime obilje znanstvenih impulsa u njemu. Ta karakteristika sastoji se u činjenici da smo mi, kao moderni ljudi, u određenom smislu zaboravili kako nepristrano promatrati stvari. Ljudi vjeruju da nepristrano promatraju stvari; ali to nije tako. Čak je i naše školsko obrazovanje danas takvo da ljudima usađuje ogroman broj predrasuda koje boje njihov čist pogled na stvari. Mi, zapravo, trenutno ne posjedujemo čist pogled na stvari.
Možete postaviti pitanje: ne bi li posebno štetan aspekt ove činjenice - da nam nedostaje čist pogled na stvari - trebao biti najočitiji u znanstvenim istraživanjima, u samoj prirodnoj znanosti? - Čovjek bi sigurno tako pomislio. Ali nakon detaljnijeg ispitivanja, primjećuje se nešto drugo. Znanost se spašava od razorne i destruktivne prirode ove nemogućnosti pravilnog opažanja svijeta oko nas, tako što sve više usmjerava svoju pažnju isključivo na vanjski osjetilni svijet, na ono što se predstavlja vanjskim osjetilima. Vanjska osjetila, međutim, ne prilagođavaju se unaprijed stvorenim predodžbama i stoga stalno ispravljaju ono što proizlazi iz unaprijed stvorenih mišljenja i predodžbi, posebno iz unaprijed stvorenih pogleda. Promatranje neprestano ispravlja ono što ljudi sami unose u svoj pogled na stvari. Stoga, kada se provode znanstvena promatranja, ne primjećuje se da se u njih unose i sve vrste unaprijed stvorenih pogleda. Ali oni se ipak unose. I svatko tko razmotri kontekst onoga što se znanstveno producira, otkrit će kako se predrasude doista unose u cijelu znanstvenu perspektivu.
Ali posebno štetan aspekt ove nemogućnosti jasnog sagledavanja, posebno se očituje kada se od suvremenih ljudi očekuje da razmišljaju o socijalnim uvjetima. Činjenice uopće ne ispravljaju predrasude koje ljudi projiciraju na njih. I tako smo doista postupno došli do točke u kojoj se, u pogledu socijalnih životnih činjenica, u konačnici može tvrditi što god se želi. Danas ćete naći zastupljena svakakva mišljenja. S jedne strane, naći ćete mišljenje da se istinska socijalna stvarnost sastoji isključivo od ekonomskih procesa, da je sav duhovni život samo svojevrsna nadgradnja, neka vrsta dima koji se podiže iznad ekonomskih činjenica; to je jedna krajnost. Druga krajnost je sljedeća: budući da ljudi danas malo razumiju stvarne duhovne snage koje žive u svijetu, govore o prevladavajućim, apstraktnim idejama, idejama o stvarima i tako dalje, te tvrde da te ideje oblikuju - možda kroz ljude, ali one oblikuju - vanjsku ekonomski i drugu stvarnost.
Vidite, ovo su dva suprotstavljena mišljenja. Sada je zadatak dokazati jedno mišljenje i drugo mišljenje. Danas možete predstaviti savršeno valjane, nepobitne argumente za oba mišljenja, argumente koji su jednako valjani za svako. Ako netko danas istupi i tvrdi da svim događajima zapravo upravlja duh, ideje, može to dokazati. A druga osoba može istupiti i reći: ono što dokazujete je čista fantazija; u stvarnosti, sve ideje su samo refleksije, samo nadogradnja onoga što su ekonomske činjenice. Može se na najljepši način opovrgnuti ono što druga osoba kaže; može se dokazati svoju i tuđu poantu. Argumenti su podjednako dobri u oba slučaja.
To je pojava koja se premalo cijeni u duhovnom životu našeg vremena. Ljudi se danas dijele u stranke ili skupine i zagovaraju neku maksimu, neki program. Uvjereni su u tu maksimu, uvjereni su u taj program i mogu to dokazati. Drugi zagovaraju potpuno drugu maksimu, potpuno drugačiji program; i oni to mogu dokazati, i ne može se reći da netko ima gore ili bolje razloge za svoje uvjerenje. To je fenomen javnog života koji bi se doista trebao primijetiti, jer je to doista karakteristični fenomen našeg vremena. Doista, ovaj fenomen u konačnici vodi do sasvim antisocijalnih činjenica i raspoloženja. Jer ako je netko uvjeren u određenu maksimu i ima dobre razloge za tu maksimu, onda osobu koja ima drugačije uvjerenje smatra budalom, nitkovom ili nekom vrstom nepoštene osobe. A druga osoba, koja može imati iste dobre razloge, koja može imati jednako dobre razloge, zauzvrat smatra prvu budalom, nitkovom ili nepoštenom osobom. To što se ta činjenica ne prepoznaje kao takva, u određenom smislu, tragedija je našeg vremena. Ljudi danas jednostavno vjeruju da je ono što danas vrijedi za ljudsku dušu oduvijek vrijedilo. I čim nekome danas skrenete pozornost na ovaj fenomen, možete biti prilično sigurni da će doći i reći: da, ono što govorite, da sva mišljenja koegzistiraju i dokaziva su, to je oduvijek bio slučaj u razvoju čovječanstva. - Kad bi ljudi bili iole zainteresirani da nauče nešto o istinskom razvoju čovječanstva, ne bi iznosili takvu tvrdnju; jer nije uvijek bilo tako; čvrsto dokazana mišljenja, maksime i programi nisu se tako otvoreno suprotstavljali jedni drugima kao danas. Jer danas se može vrlo dobro dokazivati. Danas, ako je netko pametan kao određeni ljevičarski socijalisti, može sasvim jasno i nedvosmisleno dokazati marksizam, i može sasvim jasno i nedvosmisleno dokazati, ako jednostavno želi zauzeti drugačije stajalište, da je marksizam potpuna besmislica. Doista, danas se to može vrlo, vrlo dobro dokazati; toga treba biti savršeno svjestan.
Ta se sposobnost dokazivanja već danas usađuje djeci. Ali u tome leži nešto izvanredno tužno za naše vrijeme: da se sve može tako jasno i tako rigorozno dokazati, te se stoga čovjek može tako lako uvjeriti u nešto. Jer od svih načina da se netko uvjeri u nešto, najlakši je - u današnjem smislu - to dokazati. Danas nema lakšeg načina da se stekne uvjerenje nego to dokazati. Upravo kroz tu sposobnost dokazivanja, ljudi su potpuno izgubili osjećaj, pravi osjećaj, da se za uvjerenja treba boriti i to zaslužiti u životu, da je prevladavanje prepreka nužno ako se uvjerenje zaista želi ukorijeniti u duši.
Odakle dolazi ta činjenica, ta činjenica koja tako duboko zarezuje u cijeli naš život, a koju možemo tako nevjerojatno lako dokazati? Dolazi iz činjenice da smo navikli razmišljati tako površno. Ljudi danas površno razmišljaju o stvarima, ne trudeći se da ih duboko prouče. I što je nečije razmišljanje površnije, to je lakše nešto dokazati. To je izuzetno važno razumjeti. Što su koncepti tanji - a na površini stvari, svi koncepti postaju tanki i apstraktni - to se čini da ti koncepti bolje pružaju dokaze za ono što netko želi vjerovati i prihvatiti iz sasvim drugih, vrlo nesvjesnih dubina, iz osjećaja, iz namjera i slično. Cijeli naš stranački život jednog bi dana trebao biti proučavan i opisan iz perspektive koja je ovdje razvijena pred vama.
Ono što se najmanje može postići pod utjecajem ovog površnog pristupa jest istinsko razumijevanje čovjeka. Zato danas toliko ljudi zahtijeva da se naše predodžbe konačno probude u smjeru dopuštanja čovjeku da prodre do samospoznaje, odnosno do razumijevanja vlastite prirode. U koliko spisa, predavanja, učenja i uzbudljivih govora se već raspravlja o ovoj nužnoj spoznaji čovjeka! Ali prvo, moramo postaviti temelj za mogućnost takvog razumijevanja čovjeka! Ne može se steći iz bilo koje početne točke. A ono što je nužno da bi se prevladala bijeda dokazivanja jest naučiti vidjeti bez predrasuda, jednostavno naučiti vidjeti stvari kakve jesu u vanjskom životu. Za zdrav osjećaj i zdravu percepciju posebno je potrebno da naučimo vidjeti stvari onakvima kakve jesu; jer to je ono što smo najviše zaboravili. Dokazujemo kakve bi stvari trebale biti; ali ih zapravo ne gledamo onakvima kakve jesu, jer je promatranje svakako neugodnije od dokazivanja da su stvari ovakve ili onakve. Određene tvrdnje, poput onih koje se danas iznose u socijalnoj sferi, mogu se iznijeti samo dokazivanjem. Ali ako se zadrži nepristran pogled na stvarnost, ne može se doći do takvih tvrdnji. Stoga je najvažnije stvarno gledati stvari, istinski ih vidjeti onakvima kakve jesu.
Ako pročitate Goetheove znanstvene spise, kao i njegove spise o umjetnosti, vidjet ćete kako se, čak i u svoje vrijeme, zalagao za nepristran način gledanja. Vidio je kako sve znanosti funkcioniraju na temelju koncepata koje treba dokazati. Smatrao je to nečim što se mora prevladati i želio je, prije svega, osigurati da se fenomeni, pojave i činjenice istinski shvate u njihovom izvornom značenju, da se shvate onakvima kakve jesu. To je bilo od toliko malo koristi, da je upravo ono tlo na kojem je Goethe tako jako pokušavao pustiti činjenice da govore samo za sebe - tlo njegove teorije boja - još uvijek takvo tlo, na kojem se Goetheu pravo da ima riječ o toj stvari potpuno uskraćuje.
Ali prije svega, za razumijevanje ljudi, potrebno je doći do istinske percepcije životnih činjenica, subjektivnog života. Ljudi danas, naprimjer, mnogo govore o tome što je ljudima izvanjsko, a što unutarnje. Vjerujem da ako biste danas mnoge ljude pitali: vidite crvenu boju, čujete ovaj ili onaj zvuk, percipirate ovo ili ono u vanjskom svijetu - je li to unutarnje ili vanjsko? - osoba bi vam rekla: ono što osjetila percipiraju, to je vanjsko! - Zatim bi pokazali na svoju nutrinu: to je suprotno od vanjskog. Sada pitajte osobu je li joj jasno što je taj kontrast između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Gotovo sigurno će vam reći: da, potpuno mi je jasno; točno znam: ono što osjetila percipiraju je vanjski svijet, a ono što je unutra, ono što pripada samoj osobi, je unutarnji svijet. - Ali ako sada nastavite s ispitivanjem i kažete mu: gle, kažete o vanjskom svijetu: trava je zelena, nebo je plavo, Sunce izlazi i tako dalje, kažete što promatrate i pojedinačno to navodite, u redu. Ali opišite mi jednako detaljno što imate u sebi, ono što nazivate svojom nutrinom! - Pokušajte od većine ljudi dobiti bilo kakav jasan odgovor danas, odgovor koji se bavi konkretnim činjenicama, kroz koje osoba opisuje svoju nutrinu. Prepuštaju se iluziji da prilično dobro poznaju tu nutrinu, za razliku od vanjskog svijeta; ali ako idete malo dublje i kažete im: opišite mi svoju nutrinu kao što opisujete vanjski svijet! - tada ćete vidjeti da to navodno znanje o nutrini nije veliko. A ako osoba doista uspije opisati tu nutrinu, postaje jasno: to nije ništa drugo nego zrcalni vanjski svijet, ono što se razvilo iz vanjskog svijeta, u najboljem slučaju sačuvano u sjećanju, izblijedjelo u sjećanju. Ali ono što vam osoba opisuje ne razlikuje se mnogo od vanjskog svijeta. U konačnici, netko kao moderna osoba, obično vam ne može reći ništa više o svojoj nutrini nego da je trava zelena, a nebo plavo; najviše će vam reći da se ovako osjeća prema plavom nebu, onako prema zelenoj travi i tako dalje, ali pravi kontrast i odnos između vanjskog svijeta i nutrine današnja vam osoba neće lako opisati.
Sada, ovo ima veliku posljedicu. To znači da ljudi danas nisu u stanju shvatiti kontrast između vanjskog i unutarnjeg na bilo koji stvarno točan način, čak ni izvana. Jer vidite, prirodna znanost, iz svoje trenutne perspektive, nastoji ispitati organe koji bi trebali biti nositelji unutarnjih procesa. I kad se uzme u obzir ono što se dokazuje, ali se zapravo ne vidi, iz današnje perspektive, kaže se: pa, stol je vani, unutra je duševni život. - A onda se ukaže na vlastitu nutrinu i vjeruje, naprimjer, u prirodnoj znanosti, da je nutrina lubanje i nutrina
čovjeka. Prenosi predodžbe, nejasno stečene vidom, na ljudsko tijelo i kaže: tamo unutra, negdje iza oka, to je nutrina (vidi crtež). - Čak i ako neki ljudi, kada žele točnije shvatiti koncepte, počnu stvari koje im se predstavljaju kao koncepti malo grickati, nesvjesno i dalje misle: tamo, na vrhu mog prsta, to je vani, a tamo, iza oka, to je nutrina. - Ali to što netko tako kaže, a posebno to što netko izvodi ovaj zaključak u vezi s fizičkim organima, proizlazi samo iz neprecizne percepcije. Jer zapravo, sve što s pravom nazivate svojom nutrinom upravo je ono što doživljavate u vanjskom svijetu, takozvanom vanjskom svijetu. Stalno ste u interakciji s vanjskim svijetom, a ono što naizgled doživljavate iznutra, doživljavate s cijelim golemim vanjskim svijetom.
U jednoj od 'Osam meditacija' - možete je pročitati - istaknuo sam kako, promatrajući vanjski svijet, neprestano rastemo zajedno s njim i da je potpuno neopravdano razlikovati vanjsko od unutarnjeg, s obzirom na ono što doživljavamo u vanjskom svijetu. Ono što je u našoj neposrednoj okolini za našu svijest moglo bi se istinski nazvati našom nutrinom, samo ako bismo stvarno artikulirali ono što vidimo. Ali upravo to je ono što je naša nutrina. To je, doduše, neugodna točka za neke mistike, jer oni stavljaju veliki naglasak na introspekciju. Ali ta introspekcija obično nije ništa više od nazivanja određenih tjelesnih predodžbi vanjskog svijeta 'nutrinom', i čak preimenovanja u božansku nutrinu i tako dalje. To su omiljene predodžbe posuđene iz vanjskog svijeta. Ono što se može vidjeti bez predrasuda, i što se obično opisuje kao vanjsko, zapravo bi se trebalo nazvati unutarnjim. Čovjek je, u određenom smislu, unutar sebe, pred svojim licem. Uostalom, mi smo doista puno više kod kuće, recimo, u trenutku kada svi ovdje sjedite u ovoj dvorani, nego u svojoj takozvanoj nutrini, posebno ako ono što je unutar lubanje iza oka nazivate nutrinom. Jer o toj nutrini možete razmišljati kako god želite, imate samo nekoliko, prilično oskudnih koncepata koje ste pokupili iz anatomije ili fiziologije, znate užasno malo o tome što je iza vašeg oka ili vaše lubanje. A ako se zapitate: što je meni unutarnje, ono što je oko mene u ovoj sobi ili ono što je iza moje lubanje? - reći ćete si: unutarnje mi je, bez sumnje, više ono što je oko mene u ovoj sobi nego ono što je iza moje lubanje. - U svakom slučaju, u ovom trenutku vašu nutrinu mnogo više dotiče ono što se čini vanjskim svijetom u ovoj sobi, nego ono što se događa unutar vaše lubanje. Ono što se događa unutar vaše lubanje vrlo je izvanjsko za vas; to je nešto što nije istinski unutar vas. A ako objektivno opišete ono što vidite, morate reći: vanjsko je zapravo nutrina, a nutrina je, za ljudsku svijest, vrlo vanjska stvar.
Sada biste mogli reći: to su samo nategnuti koncepti. - Prije svega, to nisu samo nategnuti koncepti, već koncepti koji proizlaze iz promatranja onoga što se istinski percipira, za razliku od onoga što je teoretski dokazano. To je ono što se istinski percipira, istinski vidi. To je ono što neposredno leži u svijesti i što bi se smatralo ispravnim, kada bi se promatralo ono što je istinski prisutno u svijesti, a ne stvar konstruiralo kroz unaprijed stvorene poglede. To je ono što se prvo mora reći. Ali to ima značajnu posljedicu. Sve dok održavate uvjerenje da je ono što je vani vanjsko, a ono što je unutra unutarnje, ne možete doći do onoga što ja uvijek nazivam: razumijevanje duhovno znanstvenih činjenica zdravim razumom; jer duhovno znanstvene činjenice mogu se razumjeti samo ako se temelje na nepristranom promatranju. Tada ih se može razumjeti, može ih se razumjeti mnogo prije nego što se nekako uzdigne do vidovitog pogleda. Ali s zamršenim konceptima svakodnevnog života danas, prirodno je vrlo teško razumjeti što je istina.
To što vanjski svijet vidimo - ono što obično nazivamo vanjskim svijetom - onako kako ga vidimo, i kako on također sadrži naš ispravno percipirani i definirani unutarnji svijet, proizlazi iz naših osjetila; povezano je s funkcioniranjem naših osjetila. Kroz naša osjetila živimo u neposrednoj sadašnjosti. I ono što se događa oko nas u sadašnjosti doživljavamo putem naših osjetila. Naša osjetila nas u biti čine svjedocima sadašnjosti. Međutim, iz naših osjetilnih percepcija, dok smo angažirani u vanjskom svijetu, nastaju naše predodžbe koje zatim nosimo u pamćenju. Sjećamo se onoga što smo doživjeli kao sudionici sadašnjosti. Nosimo to sa sobom. I to su u biti naši koncepti. Ljudski koncepti su uglavnom sjećanja na ono što smo prikupili iz takozvanog vanjskog svijeta. Ali te predodžbe, ti koncepti i ideje posredovani su - ne stvoreni, već posredovani - onim što se inače naziva unutarnjim svijetom, koji smo sada upoznali kao vanjski svijet. Kroz ono - o čemu zapravo ne znate ništa - što se nalazi iza vaših očiju, posredovane su predodžbe i koncepti. Svakako, to je upravo tako. Te predodžbe i koncepti posredovani su na ovaj način. Ali što se zapravo događa u ljudskoj glavi?
Ako se promatra što se zapravo događa u ljudskoj glavi, ne može se reći: ukoliko osoba misli, ukoliko osoba sebi nešto predstavlja, ona je, baš i kao kada percipira svojim osjetilima, sudionik u sadašnjim događajima. - Jer kao mislilac, ona to nije; radije, u mišljenju, ono što smo radili kao aktivnost prije rođenja ili začeća nastavlja imati učinak u našim glavama. To jest, ono što se događa unutra (vidi crtež), dok imate predodžbu, nije aktivnost koju obavljate kao sadašnje ljudsko biće, već se ta aktivnost provodi odjekom aktivnosti koju ste obavljali u nadosjetilnom svijetu između smrti i novog rođenja ili začeća.
Vi ste osoba sadašnjosti samo zahvaljujući opažanju putem svojih osjetila; otvaranjem prema vanjskom svijetu, opažate sadašnjost i živite kao sadašnja osoba s vanjskom sadašnjošću. Ali u trenutku kada počnete misliti, ono što se odvija u vašoj lubanji nije ono što jeste u sadašnjosti kao ljudsko biće, već odjek onoga što ste bili u duhovnom svijetu, u nadosjetilnom svijetu prije rođenja ili začeća. Ako to sebi želite predstaviti, možete zamisliti sebe kako mislite: udaram ton; ovaj ton nastavlja rezonirati dugo nakon što sam je prestao udarati. Sada zamislite da ste cijelo vrijeme između vaše posljednje smrti i ovog rođenja bili angažirani u nekoj aktivnosti u duhovnom svijetu, koju ću shematski opisati na sljedeći način (vidi crtež, crveno). Ova aktivnost nastavlja rezonirati; i vi provodite ovu rezonantnu aktivnost misleći kao sadašnje ljudsko biće. Aktivnost sadašnjeg ljudskog bića ne izvodite misleći sada, već aktivnost koju ste izvodili u nadosjetilnom svijetu između vaše posljednje smrti i ovog sadašnjeg rođenja nastavlja rezonirati.
Istinski živite u sadašnjosti samo kao osjetilno biće. Kao misleće biće, bavite se aktivnošću koja je odjek onoga što ste prakticirali prije rođenja u nadosjetilnom svijetu. Jednostavno nije istina da mišljenjem obavljamo aktivnost koja potječe iz sadašnjosti. Ako znanstveno ispitate sadašnjost, ono što je unutar vaše lubanje, prirodno ćete pronaći samo materijalne stvari, jer ono što je aktivno unutar vaše lubanje izvan materijalnog je prenatalno i samo odjekuje. Živi dokaz za one koji mogu ispravno vidjeti je činjenica da ljudska bića ne samo da izlaze iz nadosjetilnog svijeta, već čak i sada, živeći ovdje, nastavljaju ponovno proživljavati ono što su doživjela u nadosjetilnom svijetu.
Ako zamislite da ste ovdje u ovom fizičkom svijetu doživjeli intenzivnu bol, bol koja još uvijek rezonira u vama, onda je to odjek boli koja više ne potječe iz opipljivih činjenica. Slično tome, vaše mišljenje u sadašnjosti je odjek, odjek onoga što ste doživjeli na mnogo intenzivniji način prije vašeg začeća ovdje za osjetilni svijet.
Samo opažanjem putem naših osjetila mi smo ljudi sadašnjosti. Kad bismo bili samo ljudi sadašnjosti, nikada ne bismo mislili, jer nam mišljenje nije dano rođenjem u ovaj fizički svijet, već našom sposobnošću da dopustimo da aktivnost koju smo obavljali u duhovnom svijetu prije rođenja ili začeća odjekne u nama i da tu aktivnost primijenimo na ono što se ovdje oko nas odvija osjetilno.
Ova činjenica nikada se neće razumjeti polazeći od uobičajenih koncepata 'vanjskog' i 'unutarnjeg', a pravo stanje stvari izraženo u ljudskoj prirodi najmanje će se razumjeti polazeći od tog glupog misticizma koji danas dominira tolikim umovima i koji kaže: ovdje u nutrini, može se pronaći nešto što je ljudsko nadosjetilno. - Ono što treba tražiti je oblast prije rođenja: ne biste trebali pokazivati prema nutrini gledajući izvan vanjskog svijeta osjetila; trebali biste ukazati na vrijeme koje ste proživjeli prije začeća i prije rođenja. Trebali biste izaći iz ovog sadašnjeg ljudskog bića u ono prije sadašnjeg; tada ulazite u istinski nadosjetilno. - To je to, na to se svodi. Budući da ljudi ne žele doći do ovog zdravog koncepta, govore riječima koje su u biti besmislene, o svakakvoj božanskoj nutrini ili slično. Nutrinu, koja se traži u sadašnjim ljudima, trebalo bi tražiti u onome što je postojalo prije nego što smo začeti za ovaj život.
A kada djelujemo, kada volja prijeđe u akciju? Uzmimo najjednostavnije djelo: hodamo po sobi; to je djelo, zar ne? Prvo, vidimo sebe kako hodamo. Kako je volja povezana s našim hodanjem, nešto je čega ljudi nisu svjesni, baš kao što u običnom životu ljudi nemaju svijest o tome što doživljavaju dok spavaju. Ljudi sebe doživljavaju kao da spavaju. Vide izvana baš kao što vide plavu boju, ili drvo, ili zvijezde, a također i što ta osoba radi dok hoda. Čovjek promatra sebe samog. O volji, ne zna ništa. Zna samo da netko hoda okolo tko je on sam. I budući da je prisiljen misliti o sebi u onome tko hoda okolo, kaže: hoću hodati. - Ali kako je to htijenje povezano s ovim hodanjem okolo - ne može biti govora da o tome u svojoj običnoj svijesti čovjek išta zna.
Pa, ovo je dosta povezano s onim što se obično naziva 'vanjskim', što je zapravo 'unutarnje'. Kada hodate okolo, odnosno pomičete noge, vidite kako pomičete noge (vidi crtež). Vidite čovjeka kako hoda okolo i promatrate što želi. Vidite taj vanjski proces. Ali ovdje zapravo možete puno jasnije vidjeti da je to zapravo unutarnji proces, jer, čak i ako ne možete vidjeti kako se sve to uklapa, projicirate svoju volju na hodanje okolo. Ovo hodanje okolo je zapravo dio vas. Ovdje je to lakše vidjeti nego u osjetilnom svijetu; tako da ono što hoda okolo možete lakše nazvati unutarnjim nego što je to slučaj s nekim sadržajem osjetilnog svijeta. S onim što ide od volje do djelovanja, lakše vidite da je to unutarnje iskustvo.
Naravno, to ne odgovara ni suvremenim misticima, koji objašnjavaju vanjsko djelovanje kao vanjsku stvar, i koji kažu da se mora prodrijeti do božanskog u nutrini, što je jedini istinski čovjek i tako dalje. Ali baš kao što mi ovdje (vidi crtež, gore) imamo nutrinu u osjetilnoj percepciji i vanjsko u takozvanoj nutrini ljudske glave, tako imamo i, nasuprot ovoj nutrini (crtež dolje) ono što je čovjek udova.
I sada dolazimo do ove neobične predodžbe, koja se, doduše, ne slaže baš dobro s onim što se danas može dokazati, ali koja je, izvanredno, ako se stvar promatra nepristrano, točna. Međutim, vjerujem da je raspoloženje ljudske duše takvo - oprostite, moram se osvrnuti i na ove stvari - da mnoge od današnjih filistarskih naravi, a nije ih malo, vjeruju da područje kozmosa koje se proteže ispod njihove dijafragme, ima mnogo veze s njihovom nutrinom. Ljudi to nazivaju nečim što ima veze s njihovom nutrinom. Pa, istina je da je to najviše vanjska stvar u svijesti čovjeka. Možemo reći da ako ovo (vidi crtež, gore) nazovemo vanjskim, onda ono što se nalazi ispod dijafragme možemo nazvati najviše vanjskim kod čovjeka (vidi crtež, dolje). Ono što se nalazi ispod dijafragme, što je abdomen čovjeka, jest vrlo, vrlo vanjski dio ljudskog bića. Svako drvo, svaki kamen koji vidimo očima, bliži je nutrini nego naš abdomen. To je najviše vanjsko. Naša prava nutrina sastoji se od osjetilnih percepcija, od onoga što percipiramo kao svoje postupke. Sadržaj glave već je izvanjski, a najviše vanjsko od svega je ono što leži ispod ljudskih grudi. To je stvarna konstatacija onoga što se može vidjeti. I može se vidjeti.
Vidite, to ima vrlo specifično značenje. Samo razmislite, otkad smo počeli prakticirati antropozofiju, uvijek smo govorili: kada je čovjek budan, njegovo 'Ja' i astralno tijelo nalaze se unutar fizičkog i eterskog tijela. - To je točno. Ali kad čovjek spava, od uspavljivanja do buđenja, njegovo 'Ja' i astralno tijelo nalaze se izvan fizičkog i eterskog tijela. Često sam isticao od čega se ovo izvana prvenstveno sastoji. Ovo izvana sastoji se u činjenici da ono što je normalno dio 'Ja' i astralnog tijela u glavi, uranja ispod dijafragme. Možete čak imati, rekao bih, empirijski dokaz za to: sanjate najljepše zmije jer ste se upravo probudili iz boravka u vlastitom trbuhu, gdje ste percipirali svoja crijeva. To sjećanje na percipiranje svojih crijeva manifestira se kao sanjanje najljepših zmija. - Dakle, kada govorimo iz perspektive ljudskih odnosa, vanjsko i unutarnje se stvarno oblikuje tek kada znamo što je istinski vanjsko i unutarnje u čovjeku.
Ali samo ako netko može steći takve percipirane predodžbe, ne one koje se mogu 'dokazati', već percipirane predodžbe, zauzvrat dobiva mogućnost razumijevanja postignuća znanosti duha kroz zdrav razum. Jer ono za što imamo htijenje, proizlazi, na određeni način, iz onog najviše vanjskog.
Sada razmotrimo, koja zdrava predodžba treba zamijeniti stvarno nezdravu. Jer čovjek vjeruje da kada nešto želi, da to izvire iz njega samog. Izvire iz njegovog najviše vanjskog dijela, iz onoga u čemu uopće nije kada je budan, u čemu je najviše kada spava. Kada imamo htijenje, uopće nismo u sebi. Mi smo u kozmosu. Nosimo nešto što je kozmički događaj, nešto što nije samo naše subjektivno iskustvo.
Tijekom cijele svoje spisateljske karijere nastojao sam, rekao bih, uvesti koncepte koji su zdravi iz ove perspektive. Možete početi s mojim 'Uvod u Goetheove znanstvene spise', gdje sam pokušao zamijeniti nezdrave današnje koncepte sa zdravim temeljenim na Goetheovu svjetonazoru, i u kojima sam istaknuo da se određene stvari koje se događaju u ljudima mogu pravilno razumjeti samo ako se ne kaže: to se jednostavno događa unutra, čovjek to radi - već ako se ta takozvana ljudska nutrina smatra pozornicom za ljudske radnje koje na ovoj pozornici provodi kozmos, ako se takozvana ljudska nutrina smatra pozornicom za kozmičko. Cijeli moj razvoj epistemoloških koncepata u mojoj maloj knjizi 'Istina i znanost' kulminira, na posljednjoj i pretposljednjoj stranici, time da je čovjek pozornica za ono što kozmos čini u njemu, i da to čini u vezi s kozmosom, od izvana prema unutra, a ne od iznutra. Ove posljednje dvije stranice najvažniji su dio moje knjižice 'Istina i znanost'. I budući da su ove dvije stranice najvažnije i najznačajnije, jer se najintenzivnije bave onim što se treba promijeniti u našem razumijevanju sadašnjosti, ovu malu knjigu, koja je u to vrijeme bila i moja doktorska disertacija, mogao sam oblikovati na ovaj način tek nakon što je disertacija bila završena. U obliku u kojem je predana kao disertacija, ove posljednje dvije stranice su nedostajale; jer bi bilo nerazumno očekivati da će znanstvenici iz ovih stvari izvući zaključke koji bi imali određeno značenje za transformaciju cijelog našeg svjetonazora. Epistemološka osnova bila je relativno neškodljiva u disertaciji, jer je to objektivan filozofski razvoj. Ali ono na što se u konačnici svela moglo se dodati tek u kasnijoj publikaciji. Tek kada se stvari promatraju na način da se istinski upusti u ovo precizno promatranje, ne podliježući iluzijama rođenim iz predrasuda, tek tada je čovjek istinski sposoban steći odgovarajuće uvide u volju. Jer ono što vidimo izvana, kada se 'prijatelj' ili 'prijateljica' kreće okolo, kada promatramo sebe u najjednostavnijoj radnji, kada pomičemo noge naprijed, to je samo unutarnja strana naše volje. Najviše vanjska strana, ona koja ima značaj za kozmos, naizgled je skrivena u našoj nutrini. Ali skriveno u našem najviše vanjskom je duhovno, koje leži u osnovi onoga što ljudi radije ne nazivaju svojom nutrinom. I ono što se tamo događa, duhovno - ne, naravno, ono što se događa fizički, već ono što kao duhovno ide paralelno s fizičkim - zauzvrat nije nešto prisutno trenutno. Ono što je prisutno je ono što se izvana opaža u prijatelju ili prijateljici. Ono što se događa unutra je nešto sasvim drugo; to je nešto što se tek počinje razvijati, u embrionalnom je stanju. Dok hodate okolo ili dok izvodite bilo koju drugu radnju svojim udovima, nešto se događa u vašem vanjskom što će pravo značenje dobiti tek nakon vaše smrti, što je jednako uvod u procese od smrti do sljedećeg rođenja, kao što je ono što je u vašem mišljenju odjek onoga što ste bili u duhovnom svijetu od vaše posljednje smrti do ovog rođenja ili začeća. Ono što odjekuje u vašem najviše vanjskom, ono što ljudi nazivaju vašim najdubljim bićem, jest embrij procesa koje poduzimate između vaše sljedeće smrti i vašeg sljedećeg rođenja. Ljudsku volju vidi onaj, istinski je vidi, samo onaj tko ne gleda sadašnjeg čovjeka, već tko vidi u onome što živi unutar čovjeka, prividno u čovjeku, ali u najviše vanjskom čovjeka, korelat, odgovarajući element djelovanja, i u djelovanju vidi odgovarajući element onoga što prolazi kroz vrata smrti, što između smrti i novog rođenja postaje aktivnost i tamo se razvija na način da se može vratiti i ovdje u vanjskom nastaviti rezonirati.
Kada se ispituje ljudska volja i u čovjeku današnjice i traži mistično duboko podrijetlo te volje, božansko podrijetlo te volje, 'mistici riječi' obično savjetuju da se to ne čini u utrobi, jer to za njih nije dovoljno plemenito; ne zanima ih istina, već posebne, zanosne fraze. Ali ako se ide do istine, onda se radi o činjenici da u onome što je, s obzirom na osjetilno-fizičku činjenicu, pa, recimo, najmanje privlačno, da doista postoji korelat koji prolazi kroz vrata smrti u kasniji svijet; tamo moramo tražiti budućeg čovjeka. I tako dobivamo dokaze iz mišljenja nerođenog ljudskog bića i iz volje postmortalnog ljudskog bića, kao što sam često objašnjavao ovdje, pa čak i na javnim predavanjima ti i tamo. Ali to su istine koje danas apsolutno moramo osvijestiti. Danas apsolutno moramo osvijestiti da je ljudsko mišljenje nešto što ne može proizvesti ljudsko biće koje živi u sadašnjosti sa svojim mesom, krvlju, kostima i živcima, već nešto što odjekuje iz nerođenog života; i da volja nije nešto što može proizvesti sadašnje ljudsko biće u svojoj ukupnosti, već da volja ima stranu koja ostaje i nakon smrti. Ako se istinski spozna ono što fizičko, tjelesno ljudsko biće ne može proizvesti u sadašnjem ljudskom biću, tada se u osobi pred nama nalazi vječno ljudsko biće, koje uvijek stoji pred nama. Ali te se istine ne stječu nagađanjem o vječnom, već sposobnošću istinskog pozitivnog bavljenja time što je s jedne strane mišljenje, a s druge volja. Kroz to se dolazi do takvog znanja.
Uistinu je nužno: ako netko želi težiti višim uvidima u smislu današnje znanosti duha, mora, prije svega, riječ misticizam, koja se danas široko koristi, smatrati najštetnijom od svih stvari.
Stoga bi određene stvari koje se danas moraju zapisati sa stajališta iskrene znanosti duha trebale biti prihvaćene. I doista, često se prihvaćaju. Ali onda, kada dođe do onoga o čemu se zapravo radi, intervencije u konkretne činjenice ljudskog života, ljudi više ne pristaju na to, jer tada radije slušaju brbljanje mistifikatora koji iz riječi žele prizvati unutarnji svijet. Ali sadašnjost je preozbiljna da bi se prepustili takvoj razonodi - misticizam je, za većinu ljudi danas, samo razonoda. Ono što danas treba učiniti, jest nešto što oblikuje ljudsku dušu tako da može istinski razumjeti što živi u socijalnom životu s tim stečenim konceptima. Može li čovjek doći do socijalnih koncepata, ako ne može vidjeti, ako nauči stvarima pristupati iz prirodoznanstvene perspektive, opterećen predrasudama i unaprijed stvorenim sudovima? Čist pogled na stvarnost koji nam je danas potreban, može se postići samo ako se oslobodimo, kroz ideje znanosti duha, šipražja predodžbi kojima se predajemo - ideje koje u konačnici pronalaze svoje najekstremnije posljedice u nekim mističnim aberacijama našeg vremena. Mistične aberacije našeg vremena, nisu znak početnog uspona prema nečem boljem; često su one posljednja faza propadanja, apsolutni vrhunac prepuštanja pukim praznim riječima umjesto istinskim uvidima.
Pravi uvidi se daju govoreći: mišljenje je odjek prenatalnog života; volja je odjek postmortalnog života. - To su konkretni uvidi. O takvim konkretnim uvidima govori se sasvim drugačije od onih koji kažu: vječnost živi u vremenitom čovjeku, tamo živi božansko ja; kada čovjek živi u sebi, shvatio je božansko, to jest pravo ja; ono drugo je neistinito ja, i tako dalje. - Može se cijeli dan potrošiti na razigrane koncepte. To može stvoriti osjećaj velikog unutarnjeg blagostanja, ali se na taj način ne dolazi do pravih uvida.