.- DEVETO PREDAVANJE, Dornach, 19. listopada 1919.
Ljudska sudbina: reinkarnacija i karma. Percepcija 'Ja' kroz isječke svijesti tijekom noći. Međutim, s obzirom na svoju volju, ljudi također spavaju i preko dana. Činjenica da vlastito 'Ja' možemo negativno percipirati, omogućuje nam da percipiramo 'Ja' druge osobe. Percipiramo ih kroz našu volju; oni nas, zauzvrat, na trenutak uspavljuju. Ovo vibriranje naprijed-natrag temeljni je element socijalnog suživota među ljudima. Stari oblici krvnih i etničkih veza moraju se prevladati. Od Reformacije imamo tri etape: vladavima ekonomskog čovjeka, bankara i kapitala. Sada se mora pojaviti socijalno razumijevanje koje, za sljedeću inkarnaciju, njeguje razumijevanje karme - to jest, razumijevanje sudbine pojedinca.
U ovim sam razmišljanjima iz različitih perspektiva govorio o vezi između stjecanja duhovno znanstvenog znanja i socijalnog razumijevanja, koje se sve više i više širi među čovječanstvom. Vjerojatno ćete osjetiti potrebu da pomnije istražite ovo pitanje: koji je unutarnji odnos bavljenja ljudi onim što se naziva socijalno, i onoga što se u nama može razviti kao osjećaj kroz naše postupno uranjanje u duhovno znanstvene predodžbe? - Duhovno znanstvene predodžbe otkrivaju nam, prije svega, određeno unutarnje raspoloženje duše čineći razumljivim ono što doživljavamo u običnom životu, a zapravo moramo percipirati kao stvar koju je najteže shvatiti: ljudsku sudbinu. Ta ljudska sudbina postaje razumljiva iz određene perspektive učenjem o zakonu ponavljanja zemaljskih života i njihovoj međusobnoj povezanosti, zakonu karme. Čovjek ući kako zemaljski život u koji se upuštamo i koji završavamo, ovisi o našim prethodnim zemaljskim životima. Već smo govorili o silama koje se prenose iz jednog zemaljskog života u drugi, i iz toga smo, u određenom smislu, vidjeli kako funkcionira kozmički mehanizam oblikovanja sudbine.
Sada, svi osjećate da danas, osim ako osoba ne postigne više znanje, može samo nejasno osjetiti kako je njezina sudbina oblikovana zakonima uzastopnih zemaljskih života. Ono što nazivamo karmom nešto je što se danas relativno lako može shvatiti u teoriji. To možete vidjeti u najnovijem izdanju moj 'Teozofije', u kojoj je relevantno poglavlje o karmi redizajnirano. Ali to istinsko viđenje života o kojem sam govorio jučer, to jednostavno, nezamagljeno viđenje života, neopterećeno predrasudama i pristranostima, koje bi odmah otkrilo zakone sudbine - to vrlo malo ljudi danas posjeduje. Kad bi ljudi stvarno vidjeli što se događa u životu kao što sam jučer opisao, to jednostavno, nepristrano viđenje, onda bi zdrav razum govorio o zakonu sudbine u smislu znanosti duha. Ali to za većinu ljudi danas jednostavno nije slučaj. Izdan svega, jednostavno zbog tog nedostatka viđenja, većini ljudi nije jasno kako 'Ja' svijest živi u duši. Danas čak postoje i filozofi koji govore o 'Ja' svijesti, kao da je ta 'Ja' svijest najsigurnija stvar, najstvarnija stvar, da ako kažem. Moglo bi se reći da je to s jedne strane jednako istinito koliko je s druge strane jednostrano, čak gotovo netočno. Jer kako zapravo percipiramo svoje ljudsko 'Ja'?
Jučer ste učili o našem unutarnjem životu, kako su naše misli zapravo samo odraz našeg prenatalnog života, kako je naša volja embrionalni, poput klice dio života nakon smrti, kako ono što se odvija u našoj duši u osnovi uopće nije povezano s onim što nas obavija kao naše tijelo od rođenja do smrti, i kako naše izvantjelesno, doista izvanvremensko, biće igra ulogu u našem mišljenju s jedne strane, a u našoj volji s druge. Ali također znate kako se osvrćemo na svoje živote i imamo osjećaj da smo cijeli tijek svojih života ostavili iza sebe kao sjećanje. Kao ljudska bića, vrlo lako možemo steći predodžbu da smo svjesno popratili tijek svog života i pohranili ga u pamćenje od točke u vremenu do koje ga se možemo prisjetiti. Čini nam se da ako je sadašnji trenutak ovdje (vidi crtež, gore), prisjećamo se tog trenutka u životu do kojeg jednostavno možemo ići. Lako možete vidjeti da je to ogromna pogreška. Ako svoj život pratite do trenutka kojeg se sjećate u djetinjstvu i to smatrate kontinuiranim tokom, onda je to, naravno, potpuno pogrešno, jer u takvom sjećanju percipirate samo događaje posljednjeg dana na koji se osvrćete; zatim je tu noć između, pa opet prethodni dan, pa noć u kojoj ne percipirate ništa, pa opet prethodni dan i tako dalje.
Dakle, ogromna je iluzija previdjeti činjenicu da vam ovo sjećanje, ne pruža kontinuirani tok, već stalno isprekidani tok, u smislu da su sva vremena koja ste prespavali izostavljena iz ovog sjećanja. Dakle, nemate kontinuiranu liniju sjećanja, već diskontinuiranu, stalno isprekidanu liniju sjećanja.
Sada, kako bih razjasnio značenje onoga što pokušavam reći, dopustite da vam dam sliku. Zamislite ovo: bijeli disk s tamnom mrljom unutra. Možda se pitate: što ovdje percipiram? - Bijeli disk. Gdje nema bijele boje, vidite tamnu mrlju. Neću raspravljati o tome je li tamna mrlja stvarna ili jednostavno odsutnost bijele boje. Ali vidite ovu crnu točku. Vidite, ova crna točka je tamo gdje nema bijele boje, unutar bijelog diska. Uzmite ovu sliku i možete je zapravo primijeniti na način na koji percipirate sebe u običnom životu. Kao što malo toga percipirate ovdje (u sredini), gdje je crna točka, toliko malo percipirate vaše 'Ja'. Uopće ne opažate 'Ja'; radije opažate iskustva kroz koja ste prošli tijekom raznih budnih sati. I uopće ne opažate 'Ja'; samo činjenicom da negdje, kada promatrate svoja iskustva, vaša iskustva nisu tamo, baš kao što ovdje u crnoj točki nema bijele boje, opažate 'Ja'. Osvrćući se na svoj život, opažate iskustva i ne opažate te prekide. Umjesto toga, opažate svoje 'Ja'. Dakle, odsutnost dnevnih iskustava zapravo vam daje ideju o vašem 'Ja'; to jest, govoreći 'Ja', opažate vrijeme svog života koje ste prespavali.
Doista, ono što izostavljate u životu, kada se osvrnete unatrag, osnova je vaše 'Ja' svjesnosti. Zamislite da nikada niste spavali, da ste uvijek budni; tada ne biste imali 'Ja' svjesnost kada se osvrnete unatrag. Osjećali biste se kao biće koje pluta, lišeno 'Ja', u događajima egzistencije svijeta.
Iznimno je važno jednostavno vidjeti te stvari. Jer svi vjeruju, da je svjesnost 'Ja' iskustvo. Ne, svjesnost 'Ja' je odgovarajuća praznina u iskustvima. Molim vas da prije svega ovo imate na umu.
A sada vas molim da se sjetite kako sam vam uvijek iznova govorio da čovjek ne spava samo kada spava, već da spava i kada je budan. Čovjek je istinski budan samo u odnosu na svoj osjetilni i svijet predodžbi. Samo u svojim osjetilnim percepcijama i u svojim predodžbama čovjek je istinski budan. U odnosu na svoju volju, on spava. Kao što ljudi ne vide što postižu od uspavljivanja do buđenja, ne vide ni unutarnje impulse svoje volje. Jučer sam govorio o tome kako 'prijatelj' ili 'prijateljica' promatraju sebe u svojim postupcima, ali ne vide njihovu volju. Što se tiče volje, čovjek spava. Spava čak i danju, u smislu da je biće volje. Budan je samo u smislu da je biće koje osjetilno percipira i razumom oblikuje koncepte i predodžbe. Samo je napola budan; za drugi, voljni dio njegova bića, spava čak i dok je budan.
I sada ćete shvatiti kakav je odnos s 'Ja'. Ono kao stvarno biće ne ulazi u vaše osjetilne percepcije i vaše predodžbe, već ostaje uronjeno u oblast volje, nastavljajući tamo spavati od buđenja do uspavljivanja. Stoga ga nikada ne možete vidjeti kao stvarno biće, već samo kao prazan krug u sredini. Možete imati nejasan osjećaj da imate 'Ja', u tome što nešto rezonira u vama iz oblasti volje, nešto od onoga što doživljavate kao prazninu u svom unutarnjem iskustvu. Ali percepcija 'Ja' je inherentno negativna. To je izuzetno važno shvatiti. Potrebno je da se ova površna predodžba 'Ja', koja se pojavljuje i u mnogim modernim filozofijama, prepozna u svojoj ništavnosti. Jer samo kada netko prozre cijelu ovu situaciju koju sam ovdje objasnio, shvatit će, istinski razumjeti iznutra, odnos među ljudima u životu.
Ovaj odnos čovjeka prema čovjeku opisao sam u novom izdanju moje 'Filozofije slobode' u jednom od proširenja koje sam uključio u novo izdanje. Kao što sam upravo objasnio, ne percipiramo samo vlastito 'Ja', iako negativno, već i 'Ja' drugih ljudi. Ne bismo ga mogli percipirati da je 'Ja' isključivo unutar naše vlastite svijesti. Kada bi 'Ja' bilo isključivo unutar naše vlastite svijesti, tada bi odnos među ljudima bio stvarno katastrofalan; išli bismo kroz svijet imajući samo 'Ja', 'Ja', 'Ja', unutar vlastite svijesti, unutar našeg osjetilnog i svijeta predodžbi. Prolazili bismo pored drugih ljudi i osjećali ih samo kao sjene, i bili bismo iznenađeni kada bismo pružili ruku, da te sjene to zaustavljaju. Ne bismo mogli sebi objasniti zašto ne možemo dosegnuti kroz osobu. Sve bi to proizašlo iz činjenice da posjedujemo 'Ja' supstancijalno, ne samo kao negativni koncept, unutar naših predodžbi i osjetilnog života. Nemamo ga tamo. Imamo ga samo u našoj volji i u osjećaju koji iz te volje proizlazi. Tu je 'Ja' zapravo prisutno, ali ne izravno u našim predodžbama ili osjetilnom životu.
Kad percipiramo drugu osobu, zapravo je percipiramo svojom voljom. Među onima koji se smatraju filozofima, nije neuobičajeno imati ovu pogrešnu predodžbu: kad stojimo pred nekim, nailazimo na sliku oblika: kosu na vrhu, zatim čelo, pa nos, usta i tako dalje. Često smo sebe vidjeli u ogledalu; izgledamo točno onako kao osoba koja stoji pred nama. A budući da imamo 'Ja', analogijom zaključujemo da i druga osoba ima 'Ja'. - To je suluda predodžba, potpuna besmislica! Jer mi zapravo uzimamo 'Ja' drugog jednako kao svoje vlastito 'Ja', iako također kao negativno. I upravo zato jer naše 'Ja' nije unutar naše svijesti, već izvan nje, baš kao i naša volja, možemo se smjestiti u 'Ja' drugog. Kad bi 'Ja' bilo unutar naše svijesti, ne bismo se mogli smjestiti u 'Ja' drugog, i percipirali bismo ih samo kao da su u sjenovitoj egzistenciji. A kako se događa ta percepcija drugog? Kada percipiramo drugoga odvija se vrlo složen proces. Stojimo pred njim: on, u određenom smislu, zahtijeva našu pažnju i uspavljuje nas na vrlo kratak trenutak. Hipnotizira nas, uspavljuje nas na trenutak. Naš osjećaj čovječnosti time se, na vrlo kratak trenutak, stavlja u stanje sna. Tome se odupiremo i potvrđujemo svoju individualnost. To je poput njihanja njihala: spavanje u drugome, buđenje u sebi, ponovno, spavanje u drugome, buđenje u sebi. I ovaj složeni proces osciliranja naprijed-natrag između uspavljivanja u drugome i buđenja u sebi, u nama se odvija kada se suočimo s drugim. To je proces u našoj volji. Jednostavno ga ne percipiramo jer uopće ne percipiramo svoju volju. Ali ovo stalno osciliranje se događa, kao što je opisano u mojoj 'Filozofiji slobode'.
Vidite, u toj vibraciji između uspavljivanja u drugome i buđenja u sebi, imate primarni element, atom, da tako kažem, socijalnog života ljudi. To je primarni element onoga što socijalni život među ljudima jest. Taj primarni element, a s njim i sve složene strukture socijalnog života, zapravo prebiva u onom dijelu našeg bića koji spava, čak i kad smo budni. Socijalni život je, u najboljem slučaju, uspavani dio ljudskog bića; to nije potpuno budan život koji ljudi žive unutar socijalnog života. Zato je ono socijalno tako teško shvatiti za običan život, jer to zapravo uopće nije potpuno budan život, jer je to život sanjanja i jer, kako bismo se održali u sebi, moramo se uvijek braniti od socijalnog osjećaja, od osjećaja u drugima.
Sada razmislite koliko nam život postaje složen kada stupimo u odnose s različitim ljudima, što se sastoji od stalnog uspavljivanja i buđenja. Jedna osoba je ovakva, druga onakva. Zaspemo u njima. To uspavljivanje je, kao da smo druga osoba. U procesu uspavljivanja se stapamo s njime. Samo razmislite o ovome: zamislite da ste upravo razgovarali s toliko mnogo ljudi, možda tijekom pauze ili negdje drugdje u hodniku. U svima ste zapali, i nakon što se probudite iz njih, uvijek su u vama. S tim sa sobom nosite nešto od bića tih ljudi. Sve to vibrira od osobe do osobe, širi se od osobe do osobe. To je u biti sumračni, tamni element koji upravlja socijalnim suživotom ljudi. A sadašnja svijest ljudskih bića ima malo veze s ovim socijalnim osjećajem koji se tamno i sumračno širi od osobe do osobe.
U našem vremenu, upravo je naš zadatak kao suvremenih ljudskih bića - kao što možete vidjeti iz različitih razmatranja koja smo napravili - postupno se uzdići iznad starih krvnih odnosa i doći do razumijevanja onoga što se tako nejasno i mračno provlači i socijalno mreška pod nama. Jedan od najvažnijih zadataka današnjice je steći razumijevanje tog tkanja i mreškanja. Ono što ja nazivam 'trostrukom strukturom socijalnog organizma' u biti je upravo takva struktura ljudskog suživota, da čovjek postupno, nakon niza generacija, može postati sposoban istinski i s razumijevanjem apsorbirati to tkanje i bit ljudske interakcije, koja se može opisati kao socijalni element. To razumijevanje može se postići samo kada se pravni i duhovni život pojave neovisno uz ekonomski život, a posebno kada duhovni život postoji u potpunoj slobodi u odnosu na druge dvije sfere života.
Najvažnija javna zadaća sadašnjeg i budućeg čovječanstva, jest dovesti do ovog trostrukog socijalnog poretka, kako bi čovječanstvo uopće moglo nastaviti postojati, kako bi moglo doći do istinski socijalnog, unutarnjeg razumijevanja ljudskog života. Čovječanstvo je započelo put prema tom razumijevanju u moderno doba, od sredine 15. stoljeća. Trenutno je to teško samo zato što se, prvi put u cijeloj povijesti ljudskog razvoja, božanske duhovne sile svijeta obraćaju ljudskoj svijesti. Sav prethodni napredak postignut je više-manje nesvjesno. Prvi korak je svjesno težiti socijalnoj strukturi. Drevne socijalne kulture nastale su iz krvnih veza, iz uže i šire obitelji, iz klanova, klasa i tako dalje. One su se zatim proširile u nacionalne zajednice. Danas čovječanstvo posrće, lažno vjerujući da se može držati takvih nacionalnih zajednica, dok je u stvarnosti odavno nadišlo ono što nacionalne zajednice zapravo jesu, dok odavno postoji potreba da se dođe do socijalnog pripadanja grupama koje nisu predstavljene krvnim vezana kroz razne nacije.
Rekao sam da je, u određenom smislu, prva faza na putu takvog razumijevanja, kakvo je nužno za sadašnjosti i neposrednu budućnost, bio uspon vladavine ekonomskog čovjeka s reformacijom. Istaknuo sam kako je u davna vremena vladao inicijat, zatim svećenik, a onda je, od sredine 15. stoljeća, ekonomski čovjek postao vladar. Od reformacije, oni koji su nekada nosili ljubičaste haljine i predstavljali vladare, morali su postati marionete ekonomskog čovjeka ako su željeli vladati. U istini, od sredine 15. stoljeća sve više vladaju ekonomski ljudi, oni koji su vladali ekonomijama i raznim teritorijima Zemlje. Ako su drugi vladali imenom, to je bilo samo imenom, a vladari su, u biti, bili potpuno prožeti ekonomskim načelima. Naravno, nitko ne voli priznati da je sve što je učinjeno od reformacije bilo vođeno ekonomskim razlozima. Govore o idealima i tako dalje. Ali za svakoga tko je upoznat s pravom poviješću, to su samo maske. Kako bi izbjegli da se previše otkriju, ministri kulture, obrazovanja, pravosuđa i tako dalje, nastavili su se imenovati od reformacije. Ali svi su oni u biti samo manje nijansirani ekonomski ministri. Svatko tko pogleda činjenice može to vidjeti: najviše što su mogli učiniti jest da održavaju stare tradicije, ali u biti, njihova su djela bila vođena ekonomskim razlozima.
U tom pogledu, Katolička crkva je zapravo razumjela kako biti prilično suvremena, posebno tijekom reformacije. U biti, u zoru reformacije, Katolička crkva je najbolje razumjela kako osigurati napredak u potpunosti u skladu s novim ekonomskim načelima. Treba samo jednu činjenicu izdvojiti od ostalih. Do tada je Crkva uspjela približiti najviša duhovna pitanja i najtrivijalnije svjetovne poslove. U davna vremena, grijehe se moglo iskupiti svakakvim djelima. Postupno se dogodilo da se grijehe moglo iskupiti plaćanjem. I Papa je, zapravo brže od ostalih svjetovnih moći, vrlo dobro razumio kako računati s napretkom modernog doba. Predvidio je svoje buduće prihode od iskupljenja grijeha. Ako netko ima moć biti plaćen za grijehe koje su ljudi počinili u zamjenu za njihov oprost, onda to uistinu predstavlja ogroman budući prihod. A ako je taj prihod siguran koliko god nešto može biti kroz vjeru, onda predstavlja vrlo siguran prihod. Najveća banka u Sieni stoga je smatrala sigurnom stvari kupiti određeni iznos budućih iskupljenja ljudi od Pape. Dok je Papa već dobro koristio ta sredstva, primao je ogromne iznose od jedne Sienske banke. A banka je unajmila Tetzela da prikupi te iznose. Zatim je putovao po Srednjoj Europi, prikupljajući novac za Siensku bankarsku kuću.
Vidite, Crkva se izvanredno uspješno prilagođavala uvjetima modernog doba. To je također povijest! Ovu povijest apsolutno treba uzeti u obzir.
Ekonomski čovjek došao je na vlast. Crkva je bila tu. Ali u konačnici, upravljanje duhovnim poslovima uz pomoć Sienske bankarske kuće i njezinog utjerivača dugova, njezinog agenta, samo je maska za ono što je istinski duhovno. A ako proučavate modernu povijest, otkrit ćete da ona ima duboko značenje kada se govori o ekonomskom čovjeku koji postaje vladar. Papa je ostao tako snažan vladar samo zato što je u pravom trenutku shvatio da i on treba postati ekonomski čovjek, zato jer se prilagodio ekonomskom modelu.
Da, ekonomski tip bio je dominantan od reformacije. Zamijenio je stari svećenički tip. U 19. stoljeću čovječanstvo je u cjelini dosegnulo tek onu razinu napretka koju je Crkva, koja je daleko bolje razumjela napredak, već dosegnula u vrijeme reformacije. Ali ekonomski tip čovjeka dominirao je samo do 19. stoljeća. U 19. stoljeću dominantan je postao drugi tip. Kada kažemo da je neki tip postao dominantan, to znači da su odlučujući utjecaji u socijalnoj strukturi ovisili o tom tipu. U 19. stoljeću, u prvom i drugom desetljeću 19. stoljeća, lihvar, odnosno bankar, postao je dominantan. Ako biste tražili definiciju bankara, stvar postaje izuzetno nesigurna. Ako biste tražili definiciju bankara, i velikog i malog, iz istinski socijalno ekonomske perspektive - nešto što se često izbjegava - onda apsolutno ne biste trebali istovremeno tražiti definiciju lihvara. Jer ove dvije definicije će biti identične; mogu biti samo identične. Ali to je nešto što je moderno čovječanstvo čuvalo pažljivo kao tajnu, baš kao što su određena tajna društva čuvala svoje 'znakove' i 'riječi'. Jednostavno se to nije širilo među širom javnošću. Ostalo je tajna unutar socijalnog života.
Bankar je postao vladar. A ako se ispita kako se socijalna struktura razvijala tijekom 19. stoljeća, otkriva se da od prvog i drugog desetljeća 19. stoljeća nadalje, bankar - onaj poseban ekonomski tip koji se bavi isključivo novcem - vrši odlučujući utjecaj, baš kao što je to prije činio ekonomski čovjek, na široj razini nad svime što se manifestira kao socijalna struktura, nad svim zakonima u zemljama i tako dalje. Vrlo je važno razumjeti te okolnosti; vrlo je važno shvatiti da ekonomski tip čovjeka vlada od reformacije, da bankar vlada od početka 19. stoljeća. I ne mogu se razumjeti javni poslovi civiliziranog svijeta u novije vrijeme, ako se u njima ne vidi povijest vladavine bankarstva. Pred kraj 19. stoljeća obistinilo se ono što sam već spomenuo na ciklusu predavanja u Nürnbergu 1908: u prvoj polovici 19. stoljeća, a nešto i u drugoj polovici, pojedinačni vlasnik novca bio je vladar; ali onda se to načelo vladavine transformiralo tako da je sam novac postao vladar. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća pojedinačni čovjek kao bankar i dalje je bio vladar. Ilustrirao sam to primjerom, ako se sjećate. Rekao sam vam, kako je od pariškog Rothschilda nekoć trebalo uzeti zajam, pa, od strane francuskog kralja. Ne otkriva li to malo o tome tko zapravo drži moć? Kraljevi ne posuđuju izravno, zar ne? Dakle, dok je kralj slao svog ministra - ova vrsta ministra naziva se 'ministar financija', kako kažu - Rothschild je bio zauzet pregovaranjem s trgovcem kožom. Sluga je rekao ministru da pričeka u predsoblju. To se, naravno, ministru učinilo vrlo neobičnim, da čeka dok Rothschild pregovara s trgovcem kožom. Treba li čekati? Nije čekao, već je upao kroz vrata: došao sam k vama u ime francuskog kralja. - Molim vas, sjednite, rekao je Rothschild. To je, naravno, ministru bilo potpuno nerazumljivo. Da, ali ja sam izaslanik francuskog kralja! Uzmite dvije stolice i sjednite!
Vidite, tada je individualni bankar još uvijek bio vladar. To je postupno ustupilo mjesto vladavini dionica, novčanica kao takvih. I postupno smo uplovili u eru u kojoj pojedinačni vlasnik novca više nije bitan faktor, već apstraktni, akumulirani kapital. Danas se može biti bogat, sutra siromašan. Sami čovjek se uspinje i pada. Dioničko društvo, apstraktno - to sam objasnio još u Nürnbergu 1908 - ono je što je postalo dominantno.
Ali time je ljudski razvoj dosegao krajnost, krajnju točku. Jer čim novac zavlada, čim novac postane prava pokretačka snaga, došlo je vrijeme kada, rekao bih, puku golu znamenku novca mora zamijeniti stvarnost. Sada je novac najduhovniji aspekt gospodarstva. To je onaj dio gospodarstva koji se može shvatiti samo duhovno. Doista, novac ima samo duhovnu vrijednost, samo vrijednost u ljudskom prihvaćanju. Može se jesti kruh i meso, ali se ne može jesti novac. Novcem se zaista može steći nešto korisno za ljude, ako se novac prihvati. Ima samo duševnu, duhovnu, konceptualnu vrijednost, reprezentativnu vrijednost. Vrijeme je zrelo; transformacija se mora dogoditi, prelazak s čisto ekonomskog duhovnog aspekta novca na onaj istinski shvaćen u duhu. I ono što se treba zahtijevati kao socijalno razumijevanje kroz trostruki socijalni poredak, upravo je ono što mora izravno slijediti vladavinu najapstraktnijeg ekonomskog principa: novca. Jer koliko god socijalno razumijevanje, kako sam ga opisao, bilo mračno i prigušeno među ljudima, ono zapravo mora postati mnogo svjetlije. Zamislite na trenutak da ovo (vidi crtež) predstavlja ljudski život u sadašnjosti, od rođenja do smrti. Taj bi se život živio na način da pojedinac stekne socijalno razumijevanje iznutra, tako da socijalni život, socijalna struktura, ne bi bila izgrađena na novčanoj vrijednosti koju netko posjeduje, već na socijalnom razumijevanju. Tada bi pojedinac prošao kroz vrata smrti, proživio vrijeme do sljedećeg rođenja, a zatim ponovno proživio svoj život od rođenja do smrti. Ono što pojedinac stekne ovdje između rođenja i smrti u smislu socijalnog razumijevanja leži u njegovoj nutrini. Iznad svega, to se apsorbira u uspavanu volju o kojoj sam jučer govorio; to se nosi kroz vrata smrti. Dakle, čovjek svoje socijalno razumijevanje nosi kroz vrata smrti do ponoći svijeta, a zatim ga ponovno nosi kroz rođenje u sljedeći zemaljski život.
Što će se od ovog razumijevanja, stečenog kroz socijalno razumijevanje, razviti u sljedećem zemaljskom životu? - To je veliko pitanje koje se danas mora postaviti. To će postati razumijevanje karme. To jest, u svjetsko povijesnom tijeku ljudskog razvoja, trenutno smo dosegli epohu u kojoj čovječanstvo mora steći socijalno razumijevanje; jer ovo socijalno razumijevanje osigurava razumijevanje karme za sljedeću inkarnaciju. Ali nijedno ljudsko biće ne može steći socijalno razumijevanje osim stjecanjem razumijevanja duhovnog.
Vidite kako su stvari povezane; vidite kako socijalno razumijevanje ovisi o duhovnom razumijevanju, o duhovnom shvaćanju svijeta i svjetonazoru, i kako to, pak, određuje što se mora dogoditi čovječanstvu tijekom razvoja - svjesno prepoznavanje sudbine - tako da se oni koji tada prođu kroz vrata smrti sa socijalnim razumijevanjem ponovno rode i nakon ponovnog rođenja razumiju svoju sudbinu.
To je ono što je zaista važno, razumijevanje kako su stvari međusobno povezane tijekom ljudskog razvoja na Zemlji. Živimo u dobu u kojem je socijalno razumijevanje ključno. Ponovno ćemo se roditi u dobu u kojem razumijemo sudbinu svakog pojedinca. Nije samo apstraktni impuls to što nas navodi da danas govorimo o nužnosti socijalnog razumijevanja; radije je to povezano sa samom suštinom razvojnih impulsa zemaljskog čovječanstva.
To je ono što sam danas htio podijeliti, dragi prijatelji. O tim stvarima ćemo detaljnije raspravljati sljedeći put.
Predavanja u Zürichu - znate, sutra je javno predavanje u Baselu - moraju se odgoditi za dva dana jer je trebalo odabrati drugu dvoranu od one koja je prvobitno planirana. Prvo predavanje sada će se održati 24. listopada, nakon čega slijede predavanja 25, 26, 28, 29 i 30 listopada, te euritmijski nastup u Zürichu 31. listopada. To mi, naravno, onemogućuje održavanje predavanja ovdje sljedeće subote i nedjelje, pa ću stoga nastaviti u četvrtak za one prijatelje koji imaju vremena i volje prisustvovati u pola osam sljedeći četvrtak.