.- DEVETO PREDAVANJE, Dornach, 24. travnja 1921.
19. stoljeće kao vrhunac apstraktne duhovnosti i materijalizma u povijesti od 4. stoljeća. Dogma i kult. - Nekada: život u tijelu, koje je time doživjelo kozmičku duhovnost - danas: život u duhu, koji se okreće materiji i krivo shvaća sam sebe. S Leibnitzom je drugačije. - Moć razumijevanja duhovno znanstvenih koncepata, koju suvremeni intelekt može stvoriti iz sebe, kao mogućnost preobrazbe i revitalizacije krute, iznutra trome inteligencije. Tri oblika inertnosti: neokatolicizam, koji na formulativan način čuva stare sadržaje, protestantizam, sa svojim kompromisima između tradicije i intelekta, i prosvijećeni intelektualizam bez duhovnog sadržaja. Buduća polarizacija na katolički tradicionalizam i duhovno buđenje intelektualnosti.
Tijekom proteklog tjedna iznijeli smo niz razmišljanja koja će vjerojatno baciti svijetlo na duhovno stanje sadašnjosti i neposredne budućnosti. Nedavno smo posebno skrenuli pozornost na trenutak u europskom razvoju u 4. stoljeću poslije Krista, koji predstavlja duboku prekretnicu. Ranije, barem u južnoj Europi, otajstvo Golgote je u određenom smislu bilo shvaćeno iz temelja orijentalne mudrosti. Ljudi su još uvijek imali određeno razumijevanje onoga što se sada u određenim krugovima gleda s takvom antipatijom: takozvanu Gnozu. Gnoza je bila posljednji ostatak iskonske orijentalne mudrosti, one mudrosti koja je proizašla iz instinktivnih spoznajnih moći čovjeka, ali koja je duboko prodirala u bit strukture svijeta. Ono što se dogodilo u otajstvu Golgote, moglo se razumjeti uz pomoć predodžbi i osjećaja stečenih ovim gnostičkim znanjem. Ali kršćanska struja koja se sve više ulijevala u rimsku državu, i sve više poprimala oblik rimske države, radila je na uništenju ovog gnostičkog znanja. Ova kršćanska struja iskorijenila je sve što je nekoć postojalo kao Gnoza, osim malih ostataka iz kojih se malo toga može dobiti. I vidjeli smo da od drevne orijentalne mudrosti, u živoj europskoj svijesti čovječanstva, nije ostalo ništa osim jednostavnih pripovijesti, odjevenih u materijalne događaje, o onome što se dogodilo u Palestini u vrijeme misterija na Golgoti.
Ove su priče isprva bile odjevene u oblik koji potječe iz drevnog poganstva, kao što se može vidjeti u 'Heilandu'. Postale su dio europske civilizacije. Ali bilo je sve manje i manje osjećaja, da u njih treba prodrijeti određenom snagom spoznaje. Ljudi su sve manje osjećali da se u otajstvu Golgote može vidjeti duboka zagonetka i tajna svijeta; jer ono što je bilo povezano s Isusom kao Kristom, bilo je definirano formulama utvrđenim odlukama koncila. Zahtijevala se vjera u te utvrđene formule, te se postupno svo živo znanje koje je još postojalo do 4. stoljeća poslije Krista, preobrazilo u čvrsto utvrđeni formalni sustav rimske državne crkve.
A ako se prouči, rekao bih, cijeli sustav ove zapadne kršćansko crkvene struje, onda se vidi da je ono što je bilo otajstvo Golgote, bilo odjeveno u određene fiksne, krute, sve manje razumljive formule, ali da je živo duhovno znanje zapravo bilo iskorijenjeno.
Ovdje leži neobična činjenica europskog razvoja. Moglo bi se reći: ono što je bilo plodno, živo iskonsko orijentalni znanje, utjecalo je u formule, i zamrznulo se u formulama koje je usvojila rimska crkva. I kroz sljedeća stoljeća se prenosilo u formulama. Tu su bile formule. Međutim, bilo je ljudi koji su znali kako nešto napraviti od tih formula; ali je postalo nemoguće da općenita svijest čovječanstva primi išta drugo osim mrtve forme. Svakako, postoji niz izuzetnih duhova. Trebamo se samo prisjetiti nekih od onih koji su proizašli iz irskih centara znanja, trebamo se samo sjetiti Scota Erigene, koji je živio na dvoru Karla Ćelavog. U takvim osobnostima imamo ljude koji su formule upili, a ipak u tim formulama osjetili duh, ili ga manje više pronašli. Zatim imamo skolastiku, o kojoj smo često govorili u određenom kontekstu, koja je potom na apstraktniji način pokušala spoznajom prodrijeti u formule. Činjenica je, da je široko rasprostranjeni sustav religijskog sadržaja, postojao zamrznut u formulama, tijekom stoljeća se prenosio s generacije na generaciju, i nastavio živjeti kao takav formalni entitet. S jedne strane, postojale su teološke formule, a s druge strane, narativi o događajima u Palestini, odjeveni u materijalističke slike.
Ako netko želi razumjeti današnji svijet, ne smije zaboraviti što rimokatoličke formule, odjevene u rimske državne koncepte, zapravo znače. Ovdje formule imaju veliku važnost, značajne formule. Tu je prije svega, formula Trojstva, formula koja se u terminologiji kasnijih vremena, odnosi na Oca, Sina i Duha. Međutim, u toj je formuli bila zamrznuta drevna, duboka iskonska mudrost, nešto veliko i moćno, što je ljudsko znanje nekoć instinktivno posjedovalo. Ali samo je genijem nadahnut pogled nekolicine, mogao naslutiti što se krije u takvoj formuli.
Postojalo je ono što je na kraju zamrznuto u formuli kroz razne odluke koncila, u formuli o dvjema prirodama Krista i Isusa u jednoj osobi. Postojale su formule o rođenju, o biću Krista Isusa, o smrti i uskrsnuću i uzašašću. Konačno, postojale su formule koje su uspostavile razna celebriranja, i sve je to u biti bio kostur, sjena jedne divne drevne mudrosti. I ta sjena, ovaj kostur, nastavljao se kroz stoljeća. Mogao se nastaviti preuzimajući određeni oblik drevnih kultova, a ono što je bilo odjeveno u formule, u najviše formule, poput formule pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu, moglo se nastaviti jer je bilo odjeveno u drevni, sveti oblik kulta, poput misne žrtve, koja je samo neznatno preobražena, ali se kao takva nastavila. Različite metamorfoze kršćanskih blagdana tada su živjele tijekom cijele crkvene godine. U tome su živjele one stvari koje znate kao sakramente, koje su, kroz Crkvu, trebale čovjeka uzdići iz običnog materijalnog života i podići ga u duhovnu sferu. Kroz sve to i kroz povezanost s impulsom kršćanstva, to se nastavilo kroz stoljeća europskog razvoja. Uz to je, kao što je već spomenuto, postojala jednostavna pripovijest o događajima u Palestini, odjevena u materijalističke formule.
Ali sve to zajedno, bilo je nešto što je, kroz značaj svog sadržaja - jer se u osnovi nije imalo ništa drugo, za uspostaviti odnos s nadosjetilnim svjetovima - djelovalo na takve duhove koji su težili takvom znanju; ali što je također bilo u stanju razviti svoje djelovanje kroz kult, kroz jednostavnu evanđeosku naraciju, koja je imala svoj utjecaj na veliku masu europskog stanovništva.
Uz to, sada se nastavio razvijati i drugi sustav bogoslužja kao zaseban, koji je često apsorbirao kršćanstvo, ali u biti nije bio organski povezan s kršćanstvom, i više je proizašao iz još starijih oblika bogoslužja. Ono što se širilo, bilo je ono što je zatim postalo formalni sustav modernog slobodnog zidarstva, koji je imao i ima, samo vanjski odnos s kršćanstvom. I znate da se ono, što se odjenulo u oblik rimokatoličke dogme i ima rimokatolički kult, i ono što je, na masonski način, povezano s drugim oblicima kulta i drugom simbolikom, da se bore jedno protiv drugog na nož, sve do naših dana.
Taj se razvoj može, više-manje pratiti, ako se pažljivo pogledaju povijesne činjenice. Ali doista razumjeti ono što je pred nama, čovjek može samo ako može pogledati tu prekretnicu u europskom razvoju koja se dogodila u 4. stoljeću poslije Krista, i koja je, rekao bih, potopila ono što je bila drevna duhovna mudrost i njezine odjeke, u ponor; tako da su u sljedećim stoljećima u Europi, ljudi zapravo malo znali o tome što je orijentalna mudrost.
Malo po malo, čovječanstvo je gubilo unutarnje sposobnosti koje su, kao što sam jučer naznačio, ljudima u davna vremena omogućavale da u vlastitom biću iskuse težinu, broj i mjeru. Mjera, broj, težina, postali su apstrakcije, i kao apstrakcije su tada formirali osnovu onoga što je danas naš znanstveni svjetonazor u petom post atlantskom razdoblju, nešto što u svoju domenu nije moglo prihvatiti čovjeka, nešto što je stalo pred čovjekom, nešto što čovjeka nije uopće razumjelo, ali nešto što je, s apstrakcijama težine, broja i mjere, obuhvaćalo vanjske prirodne pojave, odvojene od čovjeka, s određenom briljantnošću, i nešto što je potom doseglo svojevrsni vrhunac u 19. stoljeću.
Ljudi danas još uvijek imaju premalo distance od tih stvari; oni zapravo još ne vide kako je sredina 19. stoljeća zapravo bila vrlo poseban trenutak u europskom razvoju. Intelektualno stremljenje, čisti intelektualni napor, dosegao je svoj puni vrhunac, svoj najviši razvoj sredinom 19. stoljeća. To je bilo stremljenje koje je proizašlo iz istih izvora, iz kojih su tekli moderni znanstveni pogledi od prve trećine 15. stoljeća. Ali istovremeno je to bilo stremljenje koje na kraju nije moglo ništa učiniti, i zapravo nije moglo ništa učiniti s kultom koji se širio, i koji odavno nije mogao napraviti ništa s dogmatskim formulama koje su utvrdili koncili. Ostalo je samo nekoliko vitica, neki ostaci, poput ostataka koncila iz 869, gdje je odlučeno da se čovjek ne sastoji od tijela, duše i duha, već samo od tijela i duše, te da duša ima neke duhovne osobine. Ti ostaci su ostali, i žive u modernim filozofskim pogledima koji vjeruju da su nepristrani, ali zapravo samo ponavljaju ono što proizlazi iz ove katoličke dogme.
Iz svih tih struja proizašlo je moderno raspoloženje europske civilizacije, koje je sve više naginjalo intelektualnom, racionalnom shvaćanju univerzuma. I to raspoloženje, koje se pripremalo stoljećima, dosegnulo je vrhunac sredinom 19. stoljeća. I kako možemo, kada čovjeka promatramo duševno-duhovno, razumjeti taj vrhunac? Moramo pogledati ljudsku prirodu kakva je bila u davnim vremenima i kako se postupno razvila. Već smo to učinili s raznih gledišta, i danas to želimo s određenog gledišta ponovno učiniti.
Zamislimo shematski čovjeka pred nama. Prvo uzmimo čovjekovo fizičko tijelo (vidi crtež, rot). Kao što sam rekao, crtam shematski. Uzmimo čovjekovo etersko tijelo (blau); uzmimo čovjekovo astralno tijelo (gelb) i uzmimo čovjekovo 'Ja'. Sada prvo razmotrimo ovog čovjeka kakav je bio u davna vremena, kada je instinktivna vidovitost još bila prisutna, koja je zatim blijedila, uvenula i potpuno nestala. 'Ja' je u biti proizvod Zemlje i trebamo mu posvećivati manje pažnje; ali mora nam biti jasno da u čovjekovom fizičkom tijelu, eterskom tijelu i astralnom tijelu živi cijeli svijet. Možemo reći: u ovom fizičkom tijelu živi ono što je cijeli svijet. Ono se iz njega rađa i još uvijek se obnavlja uzimajući iz njega hranu. U eterskom tijelu živi cijeli svijet; neprestano, na najrazličitije načine, u njega ulaze one stvari koje u čovjeku djeluju na nadfizički način, koje se izražavaju u njegovim silama rasta, koje se izražavaju, naprimjer, u cirkulaciji njegove krvi, koje žive u njegovom dahu i tako dalje, a koje nisu iste kao sile koje žive u unosu hrane i probavi. Zatim imamo sve što živi u njegovom astralnom tijelu, koje također prima utiske iz svijeta, ono što prodire kroz osjetila i tako dalje. To je tako bilo, i još je tako i danas, kada je čovjek živio sa svojom starom instinktivnom vidovitošću; ali tijekom ovog vremena stare instinktivne vidovitosti, čovjek je bio intimnije povezan sa svojim fizičkim tijelom, sa svojim eterskim tijelom, sa svojim astralnim tijelom, nego što je danas. Kad se ujutro probudio, sa svojim 'Ja' i astralnim tijelom uronio je u svoje fizičko tijelo i svoje etersko tijelo. Između njegovog 'Ja' i astralnog tijela te između njegovog eterskog tijela i njegovog fizičkog tijela, formirala se intimna struktura. I nije živio samo u svom fizičkom tijelu, živio je u silama, koje su djelovale unutar njegovog fizičkog tijela.
Želio bih ovo jasno opisati. Zamislite da je čovjek drevne vidovitosti pojeo šljivu. Ljudima danas izgleda gotovo groteskno kada se opisuje nešto takvo, ali je duboko istinito. Pretpostavimo da je čovjek drevne vidovitosti pojeo šljivu; ova šljiva u sebi ima eterske moći. Kad čovjek danas jede šljivu, ne zna što se događa unutar te šljive. Čovjek drevne vidovitosti pojeo je šljivu, imao ju je u želucu, probavio ju je, i iskusio kako je ono što je etersko živjelo u šljivi prešlo u njegovo tijelo; doživio je to kozmički. I tek kad je unutarnje usporedio različite stvari koje je stavio u želudac, shvatio je da svi odnosi koji su postojali u vanjskom svijetu, i dalje žive u njemu. Od trenutka kad se ujutro probudio pa sve dok navečer nije zaspao, bio je ispunjen unutarnjom, živom vizijom onoga, što šljive vani žive, što žive jabuke, što također žive mnoge druge stvari koje je upio. U sebi je, kroz proces disanja, spoznavao duhovnu esenciju zraka. Iz onoga što se događa u njegovom procesu cirkulacije, kada unutra cirkulira toplina, znao je koje toplinske sile postoje u kozmosu oko njega. Nije se zaustavio na opažanju svijetla samo u svojim očima; već je osjetio kako svjetlost sja kroz njegove očne živce, udara u njegovo vlastito etersko tijelo, udara u fizičke udove, živi u fizičkim udovima; sebe je doživljavao sasvim konkretno unutar kozmičkog. Bila je to nejasna svijet, ali je bila tu. Međutim, tijekom dana to je bilo prigušeno onim što su ljudi u to vrijeme već percipirali izvana. Ali čak i u ranim danima grčke civilizacije bilo je tako, da su ljudi još uvijek imali odjek onoga, da, što danas imaju samo druga bića. Već sam prije, ili možda i češće, isticao da je izvanredno zanimljivo duhovnim pogledom gledati pašnjak, gdje leže krave i probavljaju hranu. Cijela ova probava je za krave kozmičko iskustvo, a još više za zmije; kad legnu i probavljaju hranu, tako one zapravo doživljavaju što se događa u svijetu. Tamo, za njih, za njihovu percepciju, iz njihovog organizma nešto cvjeta i niče, a to je svijet. Iz njih se nešto podiže vani, što je daleko ljepše od svega što čovjek ikada može vidjeti svojim očima izvana. I nešto takvo bilo je, rekao bih, prisutno kao prigušeni ton, kod ljudi koji su imali staru instinktivnu vidovitost. Međutim, veći dio dana prigušivalo je vanjsko gledanje. Ali kada bi ti ljudi zaspali, oni su ono što su doživjeli i što su upili, prenijeli u svoje astralno tijelo i u svoje 'Ja', kada je njihovo 'Ja' bilo samo sa svojim astralnim tijelom, tada bi se to snažno podiglo u formi stvarnih snova; zatim su u obliku stvarnih snova, doživljavali ono što su tijekom dana samo nejasno doživjeli.
Vidite, ovdje mislim na unutarnje duševno-tjelesno-fizičko iskustvo ljudi ranijih vremena, koji su, upravo zato što su duševno-tjelesno-fizički doživljavali na ovaj način, doživljavali kozmički, i koji su upravo na taj način imali kozmičko-nadosjetilni pogled. A kad su ljudi na Orijentu pili napitak some, znali su što su duhovi visina. Ovaj napitak some, koji je prožimao, miješao se i tkao kroz njihovu utrobu, živio je kroz njihovu krv. A kad su tada zaspali, ono što se utkalo u krv kao 'Ja' i astralno tijelo, ponijelo je sa sobom oblike koji su nastali probavom soma napitka, tada bi se njihovo biće proširilo u prostranstvo kozmosa, i u svom noćnom iskustvu osjetili su duhovnost kozmosa.
Takvo iskustvo se još uvijek moglo naći među onim koji su u drevnom perzijskom razdoblju imali sklonosti slušati drevnog Zaratustru. U konačnici, ne možemo razumjeti što nam odjekuje iz sačuvanih orijentalnih dokumenata, ako ne znamo takve stvari. Ali ta živa kozmička vizija postupno je nestala. Čak i u povijesnom egipatskom razdoblju malo se toga može pronaći, ali odjeci su još uvijek tu, a nestaje u 4. stoljeću naše ere, osim posljednjih ostataka koji su oduvijek preživjeli među primitivnim ljudima. I od tada nadalje, ono što je sada potpuno vezano za puko fizičko tijelo u njegovoj izolaciji od svijeta, sve je više izranjalo iz čovjeka: intelekt, ono intelektualno.
Kad imate slikovitu predodžbu i zaronite u svoje tijelo, ne možete a da ne osjetite nešto kozmičko. Ako netko još uvijek ima nešto od unutarnje kvalitete broja, a zatim zaroni u svoje tijelo, ne može a da ne iskusi numeričku prirodu kozmosa. Isto vrijedi i za težinske omjere. Ali kada se u ljudski organizam zaroni snagom 'Ja', kao nešto čisto racionalno, kao nešto čisto intelektualno, kada se nakon buđenja zaroni u ljudski organizam, tada se zaroni samo u izolirano čovjekovo tijelo, u ono što je ljudsko tijelo samo po sebi, ono što ono jest bez njegove veze s kozmosom. Čovjek uranja u zemaljsko ljudsko tijelo u potpunoj izolaciji, tako da ako bi to htio razumljivo nacrtati, morao bi reći: postoji i etersko tijelo, astralno tijelo, 'Ja' (vidi crtež, 'blau', 'gelb', sredina); ali 'Ja' u čovjeku više ne doživljava ništa kozmičko. Sebe doživljava samo na prigušen način, svoju uronjenost u izolirani ljudski organizam. Stoga, kad ovo čisto racionalno 'Ja' kod spavanja ode u svijet, ne odnosi ništa sa sobom. A to što se ne nosi ništa sa sobom, znači da se najviše sanjaju snovi sjećanja, čovjeku se mogu pojaviti slike iz snova nestvarne prirode, ali to nije prožeto nečim kozmičkim. Dakle, u osnovi, od uspavljivanja do buđenja, čovjek ne doživljava ništa bitno, jer je cijelo njegovo iskustvo usmjereno na izolirani ljudski organizam, koji sada na 'Ja' djeluje onim silama koje nemaju nikakve veze s kozmosom. Stoga je od uspavljivanja do buđenja 'Ja' otupljeno. Tako mora biti. Stari instinktivno-vidoviti ljudi doista su imali svoju kozmičku viziju, živjeli su u instinktivnim intuicijama, u instinktivnim inspiracijama, u instinktivnim imaginacijama; ali nisu imali neovisno intelektualno mišljenje, jer to neovisno intelektualno mišljenje, to istinski intelektualno mišljenje, mora koristiti kao alat izolirano ljudsko tijelo, ako se želi razvijati. Čovjek mora biti tup između uspavljivanja i buđenja, i stoga ne donosi ništa sa sobom kada se probudi, dok je stari čovjek sa sobom donio ono što je doživio nakon što je iskustvo u svom tijelu prenio u kozmos, što je doživio u susretu tih odjeka, tih kozmičkih odjeka s istinski duhovno-kozmičkim događajima izvana. Vraćao se s odjecima onoga što je tamo doživio; tako je imao živ odnos s kozmosom. Ono što čovjek postiže intelektualnim mišljenjem, postiže od buđenja do uspavljivanja, a to nakon uspavljivanja postaje tupo. Čovjek sada ovisi o tome da bude budan.
Vidite, postoji čudan odnos, da je u davna vremena čovjek bio više vezan za svoje tijelo nego danas, ali da je upravo u tom tijelu doživljavao duhovnost kozmosa. To iskustvo u tijelu za modernog čovjeka je izgubljeno. Moderni čovjek je duhovan, ali ima raspršen duh, živi u intelektu i u duhu može živjeti samo od buđenja do uspavljivanja, te postaje tup, kada ode u duhovni svijet sa svojim potpuno raspršenim intelektualnim duhom.
Zašto je zapravo došao materijalizam? I zašto drevni ljudi nisu imali materijalizam? - Drveni ljudi nisu imali materijalizam jer su živjeli u materiji tijela; moderno čovječanstvo ima materijalizam jer živi samo u duhu, jer je potpuno oslobođeno kozmičkog suživota sa svojim tijelom. Materijalizam proizlazi upravo iz činjenice da je čovjek postao duhovan, ali raspršeno duhovan. Čovjek je bio najduhovniji sredinom 19. stoljeća; ali je lagao sam sebi na ahrimanski način, ne prepoznajući da je ono u čemu živi raspršeni duh, i upio je samo najduhovniju stvar koja je to za njega mogla biti, predodžbu materijalnosti. Čovjek je u potpunosti postao duhovna posuda; ali je dopustio sa samo misli o materijalnoj egzistenciji teku u ovu duhovnu posudu. To je tajna materijalizma: čovjek se okrenuo materiji zbog svoje duhovnosti. To je poricanje vlastite duhovnosti modernog čovjeka. Vrhunac duhovnosti dosegnut je sredinom 19. stoljeća; ali čovjek nije shvatio tu duhovnost.
Ali to se, kao što sam rekao, polako pripremalo stoljećima. Stara instinktivna duhovnost je izblijedila u 4. stoljeću poslije Krista, a nova duhovnost se pojavila u prvoj trećini 15. stoljeća; između je, u određenom smislu, epizoda ljudskog iskustva. Ali sada, nakon ove vremenske točke, nakon prve trećine 15. stoljeća, nakon 15. stoljeća općenito, ta ovisnost čovjeka o njegovom izoliranom zemaljskom fizičkom tijelu postala je očita. Sada više nije razvijao nikakav odnos prema onome što je bilo zamrznuto u dogmatskim formulama koncila, što je doduše bilo zamrznuto, ali je ipak imalo veliki sadržaj. I u osnovi se nije mogao povezati s jednostavnom pričom o Palestini. Neko vrijeme se prisiljavao, da poveže smisao. Ali smisao možete pronaći samo ako u njega proniknete uvidom. Međutim, posebno to nije mogao povezati, taj moderni čovjek, koji više nije mogao povezati smisao oblika kulta, sam kult. Misna žrtva, čin najvišeg kozmičkog značaja, postala je vanjski simbol jer nije bila shvaćena; sakrament transupstancijacije, koji je bio sačuvan kroz cijeli Srednji vijek, i koji ima duboko kozmičko značenje, uvučen je u čisto intelektualnu raspravu ljudi. Bilo je sasvim samorazumljivo, da ako netko počne pitati izoliranim razumijevanjem, na koji je način Krist sadržan u oltarskom sakramentu, da to ne može razumjeti; jer te stvari jednostavno nisu prikladne za intelektualno ih dokučiti. Sada su ljudi to pokušali dokučiti svojim intelektom.
To je potom dovelo do pojave onih rasprava od tako velike svjetsko-povijesne važnosti, koje su poznate kao sukob 'Sukob oko Posljednje večere' i koje su povezane s imenima poput Husa i drugih. I najnapredniji ljudi europske civilizacije, oni koji su bili najnapredniji u svom razumijevanju svijeta, utopili su se u razne protestantizme. To je reakcija intelekta protiv onoga što je proizašli iz mnogo šire, mnogo intenzivnije kognitivne moći od intelekta. Kako su samo strane bile jedna drugoj, sile koje su se u modernoj duši oblikovale kao intelektualne sile, i ono što je živjelo u zamrznutim formulama, ali je u sebi ipak sadržavalo nešto veliko, nešto moćno! Pojavile su se evangeličke ispovijesti raznih vrsta, kompromisi između intelekta i starih tradicija, i prošlo je 16, 17, 18 i 19. stoljeće, a čovjek je sredinom 19. stoljeća stajao na vrhuncu svog intelektualnog razvoja; potpuno je postao duhovno biće. Kroz tu duhovnost mogao je razumjeti ono što je u vanjskom osjetilnom svijetu; ali sebe nije vidio kao duha. Gotovo nitko nije imao pojma što je značila rečenica poput Leibnizove kada je rekao: 'Ništa ne živi u intelektu što prethodno nije živjelo u osjetilima, osim samog intelekta". Moderni je čovjek potpuno izostavio ovu potonju frazu i priznao samo tvrdnju: ništa ne živi u intelektu što prethodno nije živjelo u osjetilima - dok je Leibniz sasvim jasno shvaćao da je intelekt u potpunosti duhovni entitet, nešto što djeluje unutar čovjeka, sasvim neovisno o bilo kakvoj fizičkoj tjelesnosti.
Kao što sam rekao, intelekt je bio aktivan, ali nije prepoznao sebe. I tako smo doživjeli, da čovjek sada prelazi u jednu drugu fazu svog razvoja, i da ništa, takoreći, ne nosi u noć. Jer ono što se obrađuje intelektualno, obrađuje se kroz tijelo i nema veze s vanjskim svijetom. Sada čovjek mora ponovno probiti svoj put u duhovni svijet. Postoji mogućnost, zaviriti u ovaj duhovni svijet; očito je tamo. Ono što je čovjek prije crpio iz svog fizičkog, eterskog i astralnog tijela, u smislu instinktivnog pogleda na kozmos, danas se ponovno može postići. Možemo doći do imaginacije, i razvoj svijeta opisati kroz Saturn, Sunce i Mjesec, Zemlju i tako dalje, u imaginaciji. Možemo proučiti živu prirodu broja, bit broja, i tako dobiti inspiraciju o tome kako je iz duhovnosti svijeta svijet oblikovan kroz zakon broja. Prije svega, sasvim je moguće doći do uvida u svijet kroz imaginativno, inspirativno i intuitivno.
Većina ljudi će reći: ako i sami nismo postali vidovnjaci, najviše što možemo učiniti jest proučavati to. - Pa dobro, ali to se može proučavati, i više je puta rečeno da običan intelekt to može razumjeti. Danas ćemo dodati i, zašto to obični intelekt može razumjeti. Pretpostavimo da čitate nešto poput 'Osnova tajne znanosti'. Pretpostavimo da pokušavate u te stvari ući običnim intelektom, to primate intelektom koji je vezan samo za izolirano ljudsko tijelo. Ali upijate nešto što niste mogli upiti kroz ovaj intelekt, jer ovaj intelekt nije kroz stoljeća dokučio sam sebe. Sada se bavite nečim što je neshvatljivo onim konceptima koje intelekt posuđuje samo iz vanjskog svijeta osjetila, ali što postaje razumljivo kada se intelekt probudi da nešto shvati iz sebe samoga, u početku niti potvrđujući niti poričući, umjesto toga samo shvaćajući. Kaže se: treba razumjeti stvari. - U prvom redu ih samo treba razumjeti. Ako ih se razumije, s onim što je 'Ja' postiglo kao razumijevanje, sada se ulazi u noć. Tu čovjek više ne ostaje tup, kao s pukim intelektualnim stavom prema svijetu, tu se, od trenutka kada se zaspi do trenutka buđenja, živi s drugačijim sadržajem u fino raspršenoj duhovnosti. A onda se probudite i imate, jednu samo malu mogućnost prisvajanja onoga, što se pokušalo intelektualno razumjeti. Ali hoću reći da se sa svakom noći, sa svakim spavanjem, razvija nešto od unutarnjeg odnosa; čovjek razvija unutarnji odnos. Kad zaspe, vraća u izvantjelesni svijet ono što nosi kao odjek svog dnevnog razumijevanja i na taj način stječe odnos, odnos potpuno izvučen iz stvarnosti, s duhovnim svijetom, ako taj odnos ne uništi s onim s čime se često danas uništava; često sam spominjao ova sredstva narušavanja duhovnosti. Znate, mnogi ljudi su jako zabrinuti zbog postizanja onoga što nazivaju 'osjećajem težine za krevet' prije spavanja; piju toliko čaša piva dok se ne osjete dovoljno teški da bi mogli otići u krevet. Ovo je vrlo čest izraz koji se danas naširoko koristi, posebno među 'inteligencijom'. Međutim, sile o kojima sam upravo govorio ne mogu se tamo razviti.
Ali duhovnost jest za istražiti. Duhovnost se može doživjeti i na upravo opisani način. Čovjek je došao i izašao iz duhovnosti. On može ponovno u nju urasti. Danas smo na početku ovog urastanja u duhovnost. Ono što se razvilo u proteklim stoljećima, od 15. stoljeća pa sve do 19. stoljeća, kada je inteligencija bila na najvišoj razini, ono što se posebno razvilo među najnaprednijim ljudima u Europi, doista jest određena duhovnost, ali ona je u prvom redu bez sadržaja; jer tek kada se čovjek opet okrene imaginaciji, ta duhovnost tek dobiva sadržaj. Ono što je visoko filtrirana duhovnost mora primiti svoj sadržaj. U početku je odbačena od najširih krugova svijeta. Svijet želi ostati s filtriranom duhovnošću i pružati samo sadržaj koji je posuđen iz vanjskog materijalnog svijeta. S ovakvim intelektom, ne želi skupiti snagu da shvati ono što je dano iz vizije duhovnog svijeta. Evangeličke ispovijesti su kompromisi između intelekta i starih tradicija; izgubile su povezanost. Kult im ništa ne znači, pa je kult unutar tih ispovijesti postupno prestao. Došlo se do apstraktnih predodžbi umjesto živog razumijevanja nečeg poput transupstancijacije. Jednostavne priče se u najboljem slučaju mogu ispričati, ali im se ne može pripisati ni jedno drugo značenje osim onog koje se može povezati s materijalističkom teologijom: da imamo posla s događajima koji se mogu povezati s jednostavnim čovjekom iz Nazareta i tako dalje. To je nešto s čime se ne može doći do ikakvog sadržaja, gdje se gubi svaka veza s duhovnošću.
I tako imamo današnju situaciju u svijetu, gdje postoji ono što je isprva odbacivalo intelekt, što nije pristajalo na takve kompromise, pri čemu je kod velikog dijela stanovništva sačuvan odnos, iako potpuno instinktivan, prema formulama koje žive u dogmama, čiji sadržaj čovjeku više nije dostupan, ali koji se ipak izlio u te formule. Ti su krugovi također zadržali svoj živi odnos prema kultu, prema ceremoniji i svojoj povezanosti sa onim sakramentalnim. Koliko god sve to bilo iscijeđeno, nekada je u onome što je postalo kostur, što je postalo sjena, živjela stara duhovnost, ona duhovnost prema kojoj još uvijek postoji odnos kroz formule. U novijim protestantskim ispovijestima, u kojima se pokušava postići kompromis, takav odnos ne postoji. - I onda postoje ljudi koji sebe nazivaju potpuno prosvijetljenima, koji žive samo u intelektu, koji je sam po sebi doista duhovan, ali koji ne žele shvatiti duhovno.
To su tri struje koje imamo, i ne možemo računati na ove struje koje samo sklapaju vanjski kompromis, kao na plodne u budućnosti, ne možemo računati na puku intelektualnost, koja ne može doći ni do kakvog sadržaja, i stoga mora izgubiti samu sebe, jer ne želi prepoznati samu sebe. Možemo računati samo na smjer u koji su ove struje postupno usmjerene, sve jasnije tamo vode, naime, možemo računati na ono što je uliveno u stare formule, što je preživjelo u rimokatoličkoj crkvi, i na ono što novu intelektualnost shvaća ozbiljno, tu intelektualnost produbljuje imaginativno, inspirativno i intuitivno, i dolazi do nove duhovnosti. Suvremeni svijet se razdvaja i udaljava u te dvije suprotnosti. S jedne strane, tu su ljudi s intelektom. Oni su iznutra lijeni, ne žele koristiti taj intelekt; ali im je potreban sadržaj. Pribjegavaju mrtvim formulama. Upravo među inteligentnim ljudima koji su iznutra lijeni, koji su u određenom pogledu intelektualno dadaistički, danas se osjeća novokatolički pokret koji želi preuzeti staro, koji je krut u formulama, koje žele primiti sadržaj izvana, ali je rigidan u povijesnim pojavama. To je borba intelekta da se značenje poveže sa starim sadržajem, i imamo takve intelektualne borbe koje, kroz stari sadržaj, žele iznova pripremiti svoje krute formule za upotrebu ljudi.
Naprimjer, u novom broju 'Tat'-a na mnogim stranicama imamo intelektualno skučenu sklonost krutim formulama. Uostalom, izdavač Diederich radi sve, on sve u kategorijama stavlja na papir, pa je sada posvetio cijeli broj 'Tat'-a pokretu novih katolika, iz kojeg se može vidjeti kako ljudi danas razmišljaju ma ograničen način, kako razvijaju unutarnje ograničen način razmišljanja kako se ne bi iznutra sabrali, kako bi unutarnje ostali inertni, i kako bi intelektom, onim koji je već tu, shvatili ono što se tromo kreće naprijed. Ljudi sve to pokušavaju kako bi mogli odbaciti ovaj živi rad iz novije intelektualnosti prema duhovnosti, što se može napraviti i što se treba napraviti. I sve više stvari će kulminirati, tako da će se svijetom kretati snažan pokret koji će imati fascinirajući, sugestivan, hipnotički učinak na sve one koji žele ostati intelektualno lijeni. Katolički val zahvata svijet, čak i među inteligentnim ljudima, koji međutim, žele ostati inertni sa svojom inteligencijom. Uspavane duše to jednostavno ne primjećuju. Ali težnja prema onome što je Oswald Spengler tako živopisno opisao u svom djelu 'Propast Zapada', mora biti bezuspješna. Možete zapad učiniti katoličkim, ali time ubijate njegovu civilizaciju. Ovaj zapad se mora probuditi, postati unutarnje aktivan, ne biti inertan u inteligenciji, jer se ta inteligencija može sabrati, može se iznutra ispuniti razumijevanjem za novi duhovni pogled na svijet.
Ova borba se priprema, to je tu i to je glavna stvar. U budućnosti će sve ostalo spadati između ove dvije struje, u smislu onoga što predstavlja pitanje svjetonazora. To je ono prema čemu moramo težiti, jer ono što se tamo događa, skriveno je u mnogim formulama i oblicima. I svatko tko vjeruje da može napredovati s onim o čemu je možda sanjao na početku ovog stoljeća, ne živi život sadašnjice. Na ovo se mora gledati budnim pogledom. Jer sve što sam govorio prije osam dana, da se mnogi ljudi okreću zlu i to iz puke sklonosti zlu, kako je okarakterizirano, to mora doći pred naše duše. Ta unutarnja neistina mora doći pred dušu, to da se, ljudi koji bi trebali biti ojačani u njihovoj katoličkoj svijesti, šalju u katoličku crkvu u Stuttgartu da čuju predavanje generala von Gleicha, i da ovaj katolički general završava Lutherovom himnom! - Tu se spaja ono što se ne drži ispovijedi, samo se želi spojiti u proliferaciji laži.
Ove stvari danas treba sagledati. Ako se ne sagledaju, spava se, ne sudjeluje se u onome što zapravo danas čovjeka može učiniti pravim čovjekom.