.- PETNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 2. lipnja 1921.
Mišljenje Johaness Scotus Erigene kao izraz razvojne metamorfoze između starog promatrajućeg i intelektualnog mišljenja. Posljedice 'negativne teologije' Dionizija Areopagita i Origena na vrijeme Scotusa. Četiri dijela knjige 'De divisione naturae': nauk o Bogu, nauk o hijerarhijama, duhovni nauk o prirodi i čovjeku, eshatologija; još nema razmišljanja o socijalnoj poduci. - Razmišljanje Erigene: još uvijek duhovna stvarnost, ali apstraktni koncepti.Odraz spoznaja ranijih kulturnih epoha u prva tri dijela knjige ne kronološki: nekad aktualna težnja uma da shvati kršćanstvo i budućnost čovječanstva. Dio je temelja prirodne znanosti od 15. stoljeća. - Proturječnost našeg doba koje zapravo živi u višoj duhovnosti, ali je sadržajem sve više postajalo materijalističko.
Posljednjih sam tjedana više puta govorio o velikoj promjeni koja se dogodila u zapadnoj civilizaciji tijekom 4. stoljeća poslije Krista. Kad se o takvoj stvari raspravlja, uvijek se mora ukazati na nešto što je ovdje često bilo predmetom razmatranja, ali što se uvijek mora imati u vidu; mislim na ono što se duševno jako razlikuje jedno od drugog, metamorfoze čovjekova razvoja. Kada se govori o tako ključnoj točci u čovjekovom razvoju kao što je 4. stoljeće poslije Krista, mora se biti svjestan da se duševni život ljudi promijenio, takoreći, skokovito. Takav pogled danas jednostavno nije prihvaćen. Danas prevladava pogled: ljudska rasa prošla je kroz povijest koja se, prema najnovijim dokumentima, može pratiti, recimo, do 3. ili 4. tisućljeća; onda, ako se vraćate unatrag, nema ničeg drugog dok ne dođete do potpuno životinjsko-ljudskih uvjeta. Ali za vrijeme povijesnog razdoblja, smatra se da su ljudi u biti oduvijek mislili i osjećali na isti način kao što osjećaju danas, u najboljem slučaju da su prije bili u toj djetinjastoj fazi razvoja i da su se konačno probili do onoga za što danas kažemo da smo divno daleko stigli u svom poznavanju svijeta. Pa, u nekoj mjeri nepristrano promatranje ljudskog života, govori suprotno, i morao sam vam opisati kako je došlo do ogromne promjene u 4. stoljeću poslije Krista, kako se zatim druga promjena u cjelokupnom čovjekovu duševnom životu dogodila početkom 15. stoljeća, i kako se prekretnica u čovjekovom duševnom životu dogodila i u 19. stoljeću.
Danas želimo pogledati, rekao bih, na svojevrstan detalj ovog razvoja. Danas bih vam želio predstaviti osobu koja zaista pokazuje kako su ljudi u relativno nedavnom vremenu razmišljali drugačije nego mi danas. Osobnost, koja je već spomenuta na prethodnim predavanjima, ona je od Johannes Scotus Erigene, koji je živio na dvoru Karla Ćelavog u Francuskoj u 9. stoljeću nove ere. Johannes Scotus Erigena, koji je imao svoj dom tamo, s druge strane kanala, rođen je oko 815. godine i živio je do druge polovice 9. stoljeća, on je osobnost koja zapravo predstavlja intimniji kršćanski način razmišljanja 9. stoljeća poslije Krista, ali način razmišljanja koji je još uvijek potpuno pod utjecajem prvih kršćanskih stoljeća. Johannes Scotus Erigena očito je bio prilično zainteresiran za uranjanje u ono, što je bilo uobičajeno učenjačko i teološko obrazovanje njegovog vremena. Oboje se podudaralo u njegovo vrijeme: učenjačko i teološko obrazovanje. I to učenjačko i teološko obrazovanje moglo se najbolje steći tamo, preko La Manchea, posebno u irskim institucijama, gdje se kršćanstvo njegovalo na određeni ezoterični način. Tada su franački kraljevi shvatili kako privući takve osobe na svoj dvor, a kršćanski odgoj koji je potom prožeo franačko carstvo i proširio se iz franačkog carstva dalje na istok u zapadnu Njemačku, bio je u biti pod utjecajem tih osoba koje su franački kraljevi doveli od preko La Manchea. Ali Johannes Scotus Erigena također je pronikao u sve što je bilo posebno karakteristično za grčke crkvene oce, te je pronikao u one spise koji imaju određenu problematičnu prirodu unutar zapadne civilizacije, u spise Dionizija Areopagita. Neki smatraju da je ovaj Dionizije Areopagita izravni učenik Pavla. Međutim, spisi se pojavljuju tek u 6. stoljeću, pa neki stoga govore o pseudo-dionizijskim spisima koje je napisao netko u 6. stoljeću, a zatim pripisao Pavlovom učeniku.
Svatko tko ovako govori ne razumije u potpunosti način na koji se duhovno znanje širilo u tim ranijim stoljećima. Takva škola poput one u kojoj je sam Pavao predavao u Ateni, imala je znanje koje se u prvom redu predavalo samo usmeno, koje se zatim prenosilo s koljena na koljeno, a koje je tek mnogo, mnogo kasnije zapisano. Ono što je kasnije zapisano ne mora nužno biti neautentično, već s određenim identitetom može odražavati ono što je staro stoljećima. I vrijednost kakvu mi danas pridajemo nekoj osobnosti, u tim davnim vremenima, osobnosti se nije pridavala. I možda ćemo se danas moći dotaknuti jedne okolnosti, kada ćemo govoriti o tome kod Johannes Scotus Erigene, zašto je to bio slučaj, zašto se u to vrijeme osobnost malo cijenila.
Ali jedno je sigurno van svake sumnje: učenja zapisana u ime Dionizija Areopagita smatrana su posebno vrijednima zapisivanja u 6. stoljeću. Smatralo se onim što je sačuvamo iz ranih kršćanskih vremena i što je posebno u tom vremenu trebalo zabilježiti. Ovu činjenicu kao takvu treba promatrati kao nešto posebno. U vremenima prije 4. stoljeća poslije Krista, ljudi su jednostavno imali više povjerenja u sjećanje koje se prenosilo s koljena na koljeno, nego što su to imali u kasnijim vremenima. U stara vremena, ljudi nisu bili toliko skloni zapisivanju stvari. Ali približavalo se vrijeme kada je postajalo sve potrebnije bilježiti stvari koje su se prije lako prenosile usmeno, jer doista postoji nešto suptilno što je zabilježeno u spisima Dionizija. I ono što je Johannes Scotus Erigena mogao proučiti u tim spisima zasigurno je moglo na njega ostaviti izvanredno dubok dojam. Jer način razmišljanja koji se nalazi kod ovog Dionizija bio je otprilike sljedeći: mi ljudi, možemo istraživati osjetilno-fizički svijet pomoću koncepata koje formiramo i percepcija koje možemo steći. Tada možemo koristiti svoj intelekt kako bismo iz činjenica i entiteta ovog fizički-osjetilnog svijeta izveli zaključke. Razvijamo se, takoreći, do sadržaja intelekta koji više nije opažen osjetilima, koji se ne doživljava u predodžbama, u konceptima, i kada smo oblikovali svoje koncepte, svoje predodžbe iz osjetilnih činjenica i osjetilnih entiteta, tada dobivamo poriv da se s tim predodžbama pokrenemo prema nadosjetilnom, prema duhovnom, prema božanskom.
Ali Dionizije sada ne postupa na način da kaže, da ovo ili ono saznajemo iz osjetilnih stvari, naš intelekt dobiva svoje predodžbe i tada zaključuje o božanskom, zaključuje o duhovnom svijetu - on to ne kaže, već kaže: predodžbe koje dobivamo iz osjetilnih stvari, nisu prikladne za izražavanje božanskog. Jednostavno ne možemo, bez obzira koliko suptilne bile naše predodžbe o osjetilnim stvarima, uz pomoć tih predodžbi izraziti što je bit božanskog. Stoga moramo pobjeći od pozitivnih predodžbi i pribjeći negativnim predodžbama. Naprimjer, kada susrećemo druge ljude govorimo o osobnosti. Prema ovom Dionizijevom gledištu, kada govorimo o božanstvu, ne bismo trebali govoriti o osobnosti, jer je ideja osobnosti premalena, preniska da bi označavala božanstvo. Radije bismo trebali govoriti o nadosobnosti. Kada govorimo o božanstvu, ne bismo trebali govoriti čak ni o biću. Kažemo da čovjek jest, da životinja jest, da biljka jest. Bogu ne bismo trebali pripisivati biće u istom smislu kao što to činimo čovjeku, životinjama i biljkama, već bismo mu trebali pripisati nadbiće. I tako, smatra Dionizije, trebali bismo pokušati uzdići se iz osjetilnog svijeta do određenih predodžbi, ali onda bismo trebali, takoreći, te predodžbe svugdje preokrenuti i dopustiti im da postanu negativne. Trebali bismo se takoreći, iz svijeta osjetila uzdići do pozitivne teologije, ali se onda okrenuti i uspostaviti negativnu teologiju, koja je zapravo toliko visoka, toliko prožeta Bogom i božanskom mišlju, da se izražava samo u negativnim predikatima, u negacijama onoga čega se može imati predodžba iz svijeta osjetila.
I tako je Dionizije Areopagit vjerovao da može prijeći u božansko-duhovni svijet tako što će, u određenom smislu, napustiti sve što se može razumjeti intelektom i prijeći u svijet nadintelekta.
Vidite, ako Dionizija smatramo Pavlovim učenikom, onda je živio krajem 1. kršćanskog stoljeća u 2. kršćanskom stoljeću, i stoga je živio nekoliko stoljeća prije odlučujućeg 4. stoljeća poslije Krista. Osjeća što se približava: vrhunac čovjekova intelektualnog razvoja. Na neki način, dijelom svog bića osvrće se na stara vremena. Znate, prije 8. stoljeća prije Krista, ljudi nisu na takav način govorili o intelektu, kao što je to bilo od 8. stoljeća prije Krista. Intelekt, ili duša intelekta, rođena je tek u 8. stoljeću prije Krista, a iz tog rođenja duše intelekta proizašla je grčka i latinska kultura. Vrhunac su dosegle u 4. stoljeću poslije Krista. Prije ovog 8. stoljeća prije Krista, čovjek nije spoznavao svijet intelektom; spoznavao ga je promatranjem. Starije egipatsko i starije kaldejsko znanje stečeno je promatranjem, stečeno je na isti način na koji mi stječemo svoje vanjsko osjetilno znanje, iako je to pretkršćansko znanje bilo duhovno znanje. Duh se promatrao na isti način na koji mi danas promatramo ono osjetilno i na koji su Grci promatrali ono osjetilno. Dakle, kod Dionizija Areopagita postoji nešto poput čežnje za promatranjem, koje je izvan intelekta.
Sada se pred Dionizijem pojavila velika misterija Golgote. Živio je u intelektualnoj kulturi svog vremena. Svatko tko se udubi u spise Dionizija, bez obzira tko on bio, vidjet će koliko je snažno ovaj čovjek živio u svemu što je intelektualna kultura njegova vremena proizvela.
Visokoobrazovani Grk, ali istovremeno čovjek čija je cijela osobnost bila ispunjena veličinom otajstva Golgote, i koji je sam sebi rekao: koliko god se trudili ne možemo svojim intelektom shvatiti otajstvo Golgote i što se iza njega krije. Moramo ići iznad intelekta. Moramo se razviti od pozitivne teologije do negativne teologije.
To je ostavilo velik dojam na Johannes Scotus Erigenu kada je u 9. stoljeću čitao spise ovog Dionizija Areopagita; jer ono što je uslijedilo nakon 4. stoljeća poslije Krista, koje je bilo više augustinsko, razvijalo se tek sporo na način koji sam opisao na prethodnim predavanjima. Takav duh, upravo jedan od onih koji su se školovali u školama mudrosti u Irskoj, još je uvijek živio u prvim kršćanskim stoljećima, takav se duh još uvijek mogao svakim vlakom duše uhvatiti za ono što je napisano kod Dionizija Areopagita. I istovremeno, međutim, Johannes Scotus Erigena imao je snažan poriv da se posluži intelektom, da iskoristi ono što čovjek može postići svojim intelektom, da uspostavi neku vrstu pozitivne teologije, koja je za njega istovremeno bila i filozofija, i Scotus Erigena marljivo je proučavao grčke crkvene oce. Kod njega nalazimo, naprimjer, precizno poznavanje Origena, koji je živio od 2. do 3. stoljeća poslije Krista.
Ako proučavamo ovoga Origena, zapravo nalazimo gledište sasvim drugačije od kršćanskog, to jest od onog koje se kasnije pojavilo kao kršćansko gledište. Origen je i dalje mišljenja da filozofija mora prožimati teologiju, da se čovjeka može proučavati s njegovim cijelim bićem samo ako ga se promatra kao emanaciju božanstva, ako ga se promatra na način da je nekoć svoje podrijetlo uzeo od božanstva, zatim se neprestano snižavao, ali je kroz otajstvo Golgote dobio mogućnost ponovnog uzdizanja k božanstvu, kako bi se zatim ponovno sjedinio s božanstvom. Od Boga u svijet i natrag k Bogu, otprilike bi se tako mogao opisati put koji je Origen prepoznao kao svoj. I u osnovi, nešto slično tome je i temelj dionizijskih spisa, a zatim se to prenijelo na takve ličnosti, od kojih je jedna bio Johannes Scotus Erigena. Ali bilo ih je mnogo.
Moglo bi se reći da je, kao nekim povijesnim čudom, potomstvo upoznalo spise Johannes Scotus Erigene. Za razliku od drugih spisa iz prvih stoljeća, koji su bili slični i potpuno su izgubljeni, oni su preživjeli do 11. stoljeća, 12. stoljeća, a neki čak i do 13. stoljeća. U to vrijeme, papa ih je proglasio hereticima i naredio da se sve kopije moraju pronaći i spaliti. Tek mnogo kasnije, u izgubljenom samostanu, ponovno su otkriveni rukopisi iz 11. i 13. stoljeća. U 14, 15, 16, 17. stoljeću o Johannes Scotus Erigeni nije se znalo ništa. Spisi su spaljeni poput sličnih spisa koji sadrže sličan materijal iz istog razdoblja, i onda ondje gdje su s rimskog gledišta bili sretniji: sve ostale primjerke mogli su zapaliti! Ostalo je samo nekoliko Scotus Erigene.
Ako sada uzmemo u obzir 9. stoljeće poslije Krista, i ako uzmemo u obzir da je u Johannes Scotus Erigeni živio egzaktan poznavatelj mudrosti prvih kršćanskih stoljeća, onda si moramo reći: ovo je karakterističan predstavnik onoga što je preživjelo iz ranijeg razdoblja, od vremena prije 4. stoljeća poslije Krista, do kasnijih vremena. U tim kasnijim vremenima, sve se okoštalo, moglo bi se reći, u mrtvom latinskom jeziku. Ono što je nekoć bilo živo kao mudrost o nadosjetilnom svijetu postalo je okoštalo, dogmatizirano, kruto i intelektualno. Ali u ljudima poput Scotus Erigene još je živjelo nešto od stare vitalnosti neposrednog duhovnog znanja, kakva je postojala u prvim kršćanskim vremenima, i kakvu su oni najviše prosvijetljeni duhovi koristili upravo da bi razumjeli otajstvo Golgote.
Ta je mudrost morala na neko vrijeme izumrijeti, kako bi se od prve trećine 15. stoljeća do naših vremena mogao njegovati čovjekov intelekt. Intelekt kao takav doista jest duhovna osobina čovjeka, ali on se u prvom redu okrenuo materijalnom. Stara mudrost morala je nestati kako bi se mogao roditi intelekt u svom sjenovitom stanju. Ako su udubimo u njegove spise, ne na pedantan, akademski način, već s cijelom osobom, primjećujemo da kod Scotus Erigene govori nešto iz drugih duševnih temelja, od onih iz kojih su riječi kasnije izgovarane. U određenom smislu, čovjek još uvijek govori iz dubina do kojih kasnije duhovni život više nije mogao doprijeti. Sve je duhovnije, i općenito kada je čovjek govorio spoznajno, govorio je o stvarima koje se događaju u duhovnom području.
Iznimno je važno pomno proučiti kako je Johannes Scotus Erigena strukturirao svoju spoznaju. U svom velikom djelu o strukturi prirode, koje je na upravo opisani način došlo do potomstva, on ono što ima reći o svijetu, razlikuje u četiri poglavlja, a u prvom poglavlju prvo govori o nestvorenom i svijetu koji se stvara (vidi gore). Ovo je prvo poglavlje koje opisuje, na način na koji Johannes Scotus Erigena vjeruje da može, Boga kakav je bio prije nego je došao blizu bilo čega što je stvaranje svijeta. Johannes Scotus Erigena opisuje to na način na koji bih rekao da je to naučio kroz spise Dionizija, a opisuje to razvijajući najviše koncepte intelekta, ali istovremeno svjestan da se s njima može doći samo do određene granice, iza koje leži negativna teologija. Dakle, čovjek se samo približava onome što je zapravo istinska bit duhovnog, božanskog. U ovom poglavlju nalazimo, između ostalog, prekrasan traktat o božanskom Trojstvu, koji je i danas poučan. Kaže da kada gledamo stvari oko sebe, prvo nalazimo bitak kao univerzalnu duhovnu kvalitetu (gornja ilustracija). Taj bitak je, u određenom smislu, ono što obuhvaća sve. Ne bismo smjeli Bogu pripisivati bitak koji imaju stvari, već o bitku božanstva možemo govoriti samo u određenom smislu gledajući prema onome što je nadbitak. Isto tako, nalazimo da su stvari u svijetu ozračene i prožete mudrošću. Bogu ne bismo trebali pripisivati samo mudrost, već nadmudrost. Ali upravo kada krenemo od stvari, dolazimo do granica mudrosti. Ali nije samo mudrost u svim stvarima: sve stvari žive; u svim stvarima postoji život. Dakle, kada Johannes Scotus Erigena vizualizira svijet, kaže: u svijetu vidim bitak, mudrost, život. Svijet mi se u ova tri aspekta pojavljuje, kao bitak, kao mudrošću ispunjen, svijet života. Za njega su to poput tri vela koje intelekt stvara kada gleda stvari. Ali prvo opisuje velove i kaže: kad gledam bitak, on mi predstavlja Oca; kad gledam mudrost, ona mi u kozmosu predstavlja Sina; kad gledam na život, on mi u kozmosu predstavlja Duha svetoga.
Vidite, Johannes Scotus Erigena polazi od filozofskih koncepata i uzdiže se do onoga što je kršćansko Trojstvo. Dakle, on prolazi unutarnjom stazom, počevši od dokučivog, u takozvano nedokučivo. To je ujedno i njegovo uvjerenje. Ali on govori na takav način da se iz načina na koji predstavlja stvari može vidjeti da je učio od Dionizija. U trenutku kada dođe do bitka, mudrosti, života, a oni predstavljaju Oca, Sina i Duh, on zapravo želi pustiti da se ti koncepti razdvoje u općem duhovnom, u koje bi se čovjek tada morao uzdići iznad konceptualnog. Ali on ljudima ne pripisuje sposobnost da dođu do takvog nadkonceptualnog.
Dakle, Johannes Scotus Erigena je sin svog doba, koje je razvilo intelekt, i koje je, ako je sebe ispravno shvatilo, moralo sebi reći da ne može ući u nadkonceptualno.
Drugo poglavlje zatim opisuje, u određenom smislu, drugi sloj egzistencije svijeta, stvoreni i svijet koji se stvara (vidi ilustraciju gore). To je svijet duhovnih bića u kojem moramo tražiti anđele, arhanđele, arhaje i tako dalje. Ovaj svijet duhovnih bića, koji također nalazimo zabilježen kod Dionizija Areopagita, ovaj svijet duhovnih bića stvara posvuda u svijetu, ali on je sam započet od najvišeg bića, dakle stvoren, i stvara u svim detaljima egzistencije koja nas okružuje.
Kao treći svijet u trećem poglavlju on zatim opisuje stvoreni i nestvoreni svijet. To je svijet koji opažamo oko sebe svojim osjetilima. To je svijet životinja, biljaka i minerala, zvijezda i tako dalje. U ovom poglavlju on se bavi otprilike svime što bismo nazvali kozmologijom, antropologijom, i tako dalje, onom što danas nazivamo oblašću znanosti.
U četvrtom poglavlju bavi se nestvorenim i nestvarajućim svijetom. To je opet božanstvo, ali onakvo kakvo će biti kada se sva bića, posebno ljudska bića, vrate u njega, kada više neće biti stvaralačko, kada upije u sebe u blaženom počinku - tako zamišlja Johannes Scotus Erigena - sva ona bića koja su iz njega izašla.
Ako pogledamo ova četiri poglavlja, zapravo u njima imamo, rekao bih, poput sažetka svega što se prenosilo, onako kako je postojalo u školama mudrosti iz kojih je potekao Johannes Scotus Erigena. Ako uzmemo ono što opisuje u prvom poglavlju, imamo ono što se u njegovom smislu naziva teologijom, teologijom, stvarnom učenju o božanskom.
Ako uzmemo drugo poglavlje, u njemu imamo ono što on naziva svijetom ideja, našim modernim jezikom, ali ideja predstavljenima kao suština. On ne opisuje apstraktne ideje, već anđele, arhanđele, i tako dalje; on opisuje cijeli shvatljivi svijet, kako se nazivao, koji, međutim, nije bio shvatljivi svijet poput našeg, već svijet živih bića, živih shvatljivih bića.
U trećem poglavlju, kao što sam rekao, opisuje ono što bismo danas nazvali našom znanošću, ali na drugačiji način. Od ere Galileja ili Kopernika, što je bilo kasnije, više nemamo ono što se u vrijeme Scotus Erigene nazivalo kozmologijom ili antropologijom. Ono što se naziva kozmologijom, još je uvijek nešto što se opisuje iz duha, nešto što se opisuje na način da duhovna bića upravljaju zvijezdama, da duhovna bića također i žive u zvijezdama, da su elementi vatra, voda, zrak i zemlja prožeti duhovnim bićima. Dakle, to je nešto drugačije, to što se opisuje kao kozmologija. Materijalistički pogled koji se pojavio sredinom 15. stoljeća tada nije postojao, i ono što je on imao kao antropologiju nešto je sasvim drugačije od onoga što danas u našem dobu materijalizma nazivamo antropologijom.
Mogu vam reći nešto što je izrazito karakteristično za ono što Johannes Scotus naziva antropologijom. On gleda čovjeka i kaže: čovjek prije svega nosi u sebi bitak. Dakle, on je mineralno biće, u sebi ima mineralno biće. Dakle, prije svega: čovjek je mineralno biće (vidi ilustraciju). Drugo, čovjek raste i živi poput biljke. Treće: ljudi osjećaju kao životinje. Četvrto: čovjek prosuđuje i zaključuje, donosi zaključke kao čovjek. Peto: čovjek spoznaje kao anđeo.
Pa, to je naravno nešto monstruozno u naše vrijeme! Kad Johannes Scotus Erigena govori o prosuđivanju i zaključivanju, što se naprimjer radi na sudu, kad se nekome sudi, tada čovjek sudi i zaključuje kao čovjek. Ali kada spozna, kada pronikne u svijet znanjem, tada se čovjek ne ponaša kao čovjek, već kao anđeo! Želim ovo reći prije svega kako bih pokazao da je u tom dobu antropologija nešto drugačije nego što je danas, jer, zar nije istina, danas bi se teško igdje čulo, čak ni na teološkom fakultetu, da čovjek spoznaje kao anđeo. Dakle, treba reći: ono što Johannes Scotus Erigena opisuje u trećem poglavlju, to više nije kao naša znanost. Za nas su se stvari promijenile. Kad bismo htjeli upotrijebiti riječ koja se ne može primijeniti ni na što drugo a što se danas radi, morali bismo reći nešto poput ovoga: duhovno učenje o kozmosu i čovjeku, pneumatologija.
A onda četvrto poglavlje. Ovo četvrto poglavlje po Johannes Scotus Erigeni sadrži, prvo, nauk o otajstvu Golgote i nauk o tome što čovjek može očekivati kao budućnost, kao svoj prelazak u božansko duhovni svijet, to jest, ono što bi se prema modernoj uporabi nazvalo soteriologijom, budući da je Soter Spasitelj, Otkupitelj, a nauk o budućnosti eshatologijom. Tu nalazimo koncepte raspeća, uskrsnuća, izlijevanja božanske milosti, prelaska čovjeka u božanski duhovni svijet, i tako dalje.
Jednu stvar bi morali uočiti, i zaista vas pogodi ako ste nepristrani i pažljivo pročitate nešto poput ovog djela Johannes Scotus Erigene, 'De divisione naturae', o podjeli prirode. O svijetu se govori kao o nečemu što se prepoznaje u duhovnim kvalitetama. O duhovnom se govori promatrajući svijet. A što nije u njemu? Također se mora biti svjestan onoga što nije u takvoj univerzalnoj znanosti kakvu želi uspostaviti Johannes Scotus Erigena.
Kod Johannes Scotus Erigene nećete naći gotovo ništa od onoga što danas nazivamo sociologijom, socijalnom znanošću i slično. Moglo bi se gotovo reći da se čini kao da Johannes Scotus Erigena nije imao namjeru ljudima dati socijalnu znanost, kao što bi bilo kada bi bilo koja životinjska vrsta, lava, tigra ili ptice, ili bilo koja vrsta, proizvela znanost, tada ne bi proizvela ni sociologiju. Jer lav ne bi pričao o tome kako bi trebalo živjeti s drugim lavovima, ili kako bi trebalo dobivati hranu i tako dalje; to mu je dano instinktivno. Niti možemo zamisliti sociologiju vrabaca. Vrapci bi zasigurno mogli iznijeti svakakve vrlo zanimljive tajne svijeta sa svog gledišta, ali nikada ne bi iznijeli ekonomiju, teoriju ekonomije, jer bi vrapci uzimali zdravo za gotovo da rade ono što im instinkt govori. To je ono što je neobično: budući da kod Johannes Scotus Erigene još ne nalazimo ništa slično, jasno nam je da je on ipak promatrao ljudsko društvo kao ono koje socijalno proizvodi iz svojih instinkata. U svojoj specifičnoj vrsti znanja, on ukazuje na ono što još uvijek živi u čovjeku kao instinkt, na nagone, impulse socijalnog zajedništva. Iznad ovog socijalnog zajedništva ono je što on opisuje. On opisuje, kako se čovjek pojavio iz božanskog, i bića koja leže iznad osjetilnog svijeta. Zatim opisuje kako duh prožima osjetilni svijet, kao u nekoj vrsti pneumatologije, ono što je prodrlo u osjetilni svijet opisuje kao duhovno u svom četvrtom poglavlju u soteriologiji, u eshatologiji. Ali nigdje ne opisuje kako bi ljudi trebali živjeti zajedno. Želim reći da je sve uzdignuto iznad osjetilnog svijeta. Karakteristika ove starije znanosti bila je da je sve bilo uzdignuto iznad osjetilnog svijeta.
A ako se netko udubi u nešto poput učenja Johannes Scotus Erigene u duhovno znanstvenom smislu, vidi se da on nije razmišljao istim organima kojima danas razmišlja čovječanstvo. Jednostavno ga ne možete razumjeti, ako ga želite razumjeti načinom mišljenja koje čovječanstvo danas koristi. To se može razumjeti samo ako se kroz znanost duha steklo razumijevanje o tome kako se misli eterskim tijelom, onim tijelom koje, kao finije tijelo, leži u osnovi grubog, fizičkog tijela.
Dakle, Johannes Scotus Erigena nije mislio svojim mozgom, već svojim eterskim tijelom. Jednostavno kod njega se radi o duhu, koji još nije mislio mozgom. I sve što on zapisuje nastaje kao rezultat mišljenja eterskim tijelom. U osnovi, tek nakon njegovog vremena ljudi su počeli misliti fizičkim tijelom, i to zapravo tek od 15. stoljeća nadalje. Ono što se obično ne primjećuje jest, da se ljudski život kao život duše, uistinu promijenio u ovom vremenu, da ako se vratimo u 13, 12 i 11. stoljeće, nailazimo na način mišljenja poput onog kojeg je imao Johannes Scotus Erigena, dolazimo do načina mišljenja koje se još nije provodilo fizičkim tijelom, već eterskim tijelom. Ovo mišljenje eterskim tijelom nije se trebalo protezati u kasnija vremena, kada su ljudi skolastički-dijalektički primjenjivali krute koncepte; ovaj stariji način mišljenja eterskim tijelom, koji je bio i način mišljenja u prvim kršćanskim stoljećima, osuđen je kao heretičan. Stoga su spisi Johannes Scotus Erigene spaljeni. I sada možete shvatiti, kakvo je zapravo bilo stanje duše takvog mislioca u to vrijeme.
Ako se vratimo u ranija vremena, kod svih ljudi nalazimo određenu vidovitost. Ljudi uopće nisu mislili svojim fizičkim tijelima, već su u ranijim vremenima mislili svojim eterskim tijelima, pa čak i svojim astralnim tijelima, ili bolje rečeno, provodili svoj duševni život. O mišljenju ne bismo trebali ni govoriti, budući da se intelekt, kao što je već spomenuto, pojavio tek u 8. stoljeću prije Krista. Ali nasljeđe ove drevne vidovitosti je sačuvano, i posebno najizvrsniji duhovi, pokušavaju prodrijeti kroz intelekt koji je već rođen, u ono što je preneseno tradicijom iz ranijih vremena. Ljudi su pokušavali dokučiti ono što se u ranijim vremenima promatralo na potpuno drugačiji način. Ljudi su pokušavali dokučiti, ali su se sada morali oslanjati na apstraktne koncepte: bitak, mudrost, život. Dakle, čovjek je još uvijek znao nešto o ranijem duhovnijem znanju, i već se osjećao potpuno uronjenim u čisto intelektualno znanje.
To se kasnije više nije osjećalo, kada je intelektualno znanje postalo sjena; ali u to vrijeme ljudi su osjećali: u davna vremena, to je zapravo bilo nešto što su ljudi doživljavali iz viših svjetova, nešto o čemu nisu samo mislili. U slučaju Johannes Scotusa, on živi u ovoj dilemi. On može samo misliti; ali kada to mišljenje postane spoznaja, on osjeća da je nešto od starih moći, koje su prožimale čovjeka u starom načinu spoznaje, još uvijek prisutno. Osjeća anđela, Angelosa, u sebi. Stoga kaže da čovjek spoznaje kao anđeo. To je bilo nasljeđe iz davnih vremena, da je u ovom dobu intelektualnog znanja duh poput Scotus Erigene još uvijek mogao reći da čovjek spoznaje poput anđela. U doba Egipta, kaldejskog razdoblja, i ranijih vremena hebrejske civilizacije, netko ne bi rekao ništa drugo osim: anđeo spoznaje u meni, a ja, kao čovjek, sudjelujem u anđeoskoj spoznaji. U meni živi anđeo koji spoznaje, i ja to činim s njim, ono što anđeo spoznaje. - To je bilo u vrijeme kada nije bilo inteligencije. Kad se pojavio intelekt, u to je trebalo prodrijeti intelektom, ali Scotus Erigena je ipak bio svjestan te prožetosti prirodom anđela.
Sada se čovjek osjeća prilično čudno kada se udubi u ovaj spis Scotus Erigene i želi ga potpuno razumjeti. Konačno, čovjek dobiva osjećaj da je pročitao nešto vrlo važno, nešto je to što još uvijek itekako živi u duhovnim područjima, nešto što govori o svijetu kao nečem duhovnom. Ali opet, dobijete osjećaj: da, u osnovi je sve pomiješano. I onda čovjek kaže sam sebi: s ovim spisom već živimo u 9. stoljeću poslije Krista; intelekt je već mnogo toga bacio u nered. I to je stvarno tako. Ako netko čita prvo poglavlje, bavi se teologijom, ali teologijom koja je za Johannes Scotusa već sasvim nešto sporedno, i za koju se može vidjeti da upućuje na nešto veće, neposrednije. Nešto je moralo postojati u nekom trenutku - sada govorim kao da su te stvari hipoteze, ali znanost duha može sigurno utvrditi kao činjenicu ono što sada razvijam kao hipotezu - u određenom smislu, čovjek se osvrće na nešto gdje se ova teologija još nije obrađivala toliko s intelektom, gdje se prema njoj odnosilo kao prema nečemu u što se netko uživio. I o takvoj su teologiji, bez sumnje, govorili oni Egipćani, o kojima su Grci koje sam citirao, izvjestili da su im egipatski mudraci rekli: vi Grci ste kao djeca; nemate znanja o postanku svijeta; mi imamo ovo sveto znanje o porijeklu svijeta. - Grcima je očito bilo ukazano na drevnu, živu teologiju. I zato čovjek treba reći: u onome što smo oduvijek nazivali trećim post atlantskim periodom, koji počinje u 4. tisućljeću prije Krista, a završava u 1. tisućljeću prije Krista, u 8. stoljeću prije Krista, završavajući otprilike 747. godine, u tom razdoblju postojala je živa teologija koju sada želimo razumjeti razumijevanjem Scotus Erigene. Očito je bila puno življa kod osobnosti koja se da prepoznati kao Dionizije Areopagit i ovaj Dionizije je još intenzivnije osjećao ovu staru teologiju. Osjećao je da tamo postoji nešto čemu se više ne može pristupiti, što postaje negativno kada se pokuša približiti. Vjerovao je za iz intelekta možemo doći samo do pozitivne teologije. A ono na što je zapravo mislio pod negativnom teologijom, bila je stara teologija koja je nestala.
I opet, ako se prođe kroz ono što se ovdje u drugom poglavlju pojavljuje kao svijet ideja, moglo bi se pomisliti da je to nešto novije. Ali to nije slučaj. To se zaista poklapa s istinitim pogledom na ono što se dogodilo u drevnom perzijskom razdoblju, kako je opisano u mojoj 'Tajnoj znanosti', odnosno u drugom post atlantskom razdoblju. Za Platona i platoniste, ovaj drevni perzijski živi svijet anđela, svijet Amšaspanda i tako dalje, već je izblijedio u idejni svijet, svijet ideja. To se pripisuje kasnijem razvoju. Ali ono što je zapravo sadržano u ovom idejnom svijetu, a što je još uvijek jasno vidljivo kod Scotus Erigene, vodi natrag do ovog drugog staroperzijskog razdoblja.
A kada dođemo do onoga što se ovdje čini kao pneumatologija, što je u određenom smislu poput panteizma, ali ne nejasnog, maglovitog kao što je danas često slučaj, već panteizma žive, duhovne vrste, čak i ako blijedi kod Johannes Scotus Erigene, onda je to posljednji ostatak, rekao bih potpuno prosijani ostatak prvog post atlantskog, drevnog indijskog razdoblja.
A što je četvrto? Da, kod Scotus Erigene pojavljuje se kao živo znanje ono o otajstvu Golgote, o budućnosti čovječanstva. O tome danas zapravo više ne govorimo. Teolozi još uvijek o tome govore kao o starom nasljeđu, ali ga imaju u krutim dogmama. Oni čak poriču da čovjek to može postići živom spoznajom. Ali proizašlo je iz onoga što je njegovano kao soteriologija i eshatologija. Vidite, ono što je bila teologija, u određenom smislu, predano je koncilima, učvršćeno je u dogme i uključeno u kristologiju. To se više nije smjelo dirati. To se smatralo nečim nedostupnim spoznaji. U određenom smislu, to je bilo uklonjeno iz onoga što se radilo u školama putem znanja. Egzoterične stvari su već bile sačuvane poput maglica iz davnih vremena. Ali ono što se radilo u školama trebalo bi barem biti povezano s idejama koje su se pojavile u dobu mišljenja, trebalo bi ih povezati barem s otajstvom Golgote, s budućnošću čovječanstva. Ljudi su govorili o vladavini bića Krista među ljudima, o budućem sudu svijeta; u tu svrhu korišteni su koncepti, kako bi to prikazali.
I tako zapravo vidimo da Scotus Erigena prva tri poglavlja bilježi kao nešto što je naslijedio. Zatim na četvrto poglavlje primjenjuje vlastiti intelekt, ali na takav način da govori o nečemu što je uzdignuto iznad osjetilno-fizičkog svijeta, ali ipak ima neke veze s osjetilno-fizičkim svijetom. Vidi se kako se mučio koristiti intelektom u eshatologiji i soteriologiji, a vidi se i u kakve je učene sporove i rasprave Erigena bio uključen. Bio je uključen u rasprave poput toga ima li čovjek pred sobom pravu krv i pravo tijelo Kristovo kod pričesti, odnosno u nečemu što je povezano s otajstvom Golgote. Bio je uključen u sve one rasprave o slobodi i neslobodi ljudske volje, u vezi s božanskom milošću. Dakle, osim svega što je bilo tema njegovog četvrtog poglavlja, izoštrio je svoj intelekt, školovao je svoj intelekt. O tome se tada raspravljalo.
Moglo bi se reći: sadržaj prva tri poglavlja bio je stara baština. Nije puno toga promijenjeno, ali je to podijeljeno. Četvrto poglavlje, međutim, bio je živi pothvat, i bio je upućen intelektu, koji se uvježbao.
Što se dogodilo s onim što se obučavalo kao intelekt, što su u soteriologiji, u eshatologiji, vidjeli ljudi poput Scotus Erigene u 9. stoljeću? Da, vidite, dragi prijatelji, to je ono što je postalo znanost koja je temelj našeg razumijevanja prirode od sredine 15. stoljeća. Isti intelekt, koji se koristio za razmatranje pretvaraju li se u sakramentu oltara kruh i vino u tijelo i krv Kristovu, teče li milost čovjeku na ovaj ili onaj način, isti taj intelekt korišten je kasnije za razmatranje sastoji li se molekula od atoma, je li Sunce ovakvo ili onakvo tijelo i tako dalje. To je daljnji razvoj teološkog intelekta koji danas živi u prirodnoj znanosti. Isti onaj intelekt koji su imali Scotus i oni koji su s njim raspravljali u polemici o pričesti - a rasprave su u to vrijeme bile vrlo žive - i dalje živi, zatim je oživio u Galilejevoj, u kopernikanskoj doktrini. Živio je u darvinizmu, živio je, recimo, u Straußovom materijalizmu. To je ravna linija. Znate da ono starije, uvijek ostaje uz ono kasnije. Ali isti intelekt, koji je u David Friedrich Straußu iznjedrio knjigu 'Stara i nova vjera', koja naučava, u određenom smislu, potpuni ateizam, taj isti intelekt bio je u onim vremenima zaokupljen soteriologijom i eshatologijom; to je ravna linija.
I moglo bi se reći: kad bi se ova knjiga morala napisati danas, i kad bi se napisala na isti način kao što ju je napisao Scotus Erigena, onda, budući da bi potpuni ateizam prirodno proturječio prvom poglavlju, ovdje se ne bi pojavio potpuni ateizam, već bi se pojavila naša prirodna znanost. U 9. stoljeću, pojavile su se soteriologija i eshatologija. Intelekt je bio usmjeren na nešto drugo. Ali ovdje (vidi ilustraciju gore) danas bi se pojavila materijalistička znanost. Povijest nam ne govori ništa drugo osim ovoga. A sada možemo vidjeti što proizlazi iz cjelokupnog razumijevanja ovog djela.
U osnovi, ono što je ovdje napisano (vidi ilustraciju gore) zapravo bi trebalo biti navedeno drugačijim redoslijedom, u trećem poglavlju treba glasiti: svjetonazor prvog post atlantskog razdoblja, u drugom poglavlju drugog, u prvom poglavlju trećeg. Posljednje poglavlje će u prvom redu biti onako kako je mislio Scotus Erigena - koji je živio u četvrtom post atlantskom razdoblju, koje je završilo tek u 15. stoljeću - to će se odnositi na četvrto post atlantsko razdoblje. Dakle, trebao bi biti ovaj redoslijed: III, II, I, IV. To sam mislio, kada sam ranije rekao da se čini kao da su stvari pomiješane. Scotus Erigena je jednostavno imao komadiće starog naslijeđa; ali ih nije poredao po vremenu, već su bili tu u kulturi njegova vremena, i naveo ih je redoslijedom kojim su mu bili blizu: kao najviše naveo je ono što mu je bilo najbliže; ostalo mu je bilo toliko nejasno da je to smatrao nečim inferiornim.
Ali četvrto poglavlje je nešto vrlo čudno. Pokušajmo shvatiti s određene točke gledišta što bi to zapravo trebalo biti. Vratimo se sada u pretkršćanska vremena. Kada bismo tražili takav reprezentativan duh kakav je za 9. stoljeće bio Scotus Erigena, možda među Egipćanima, takav duh bi još uvijek o teologiji nešto znao na vrlo živ način. Imao bi mnogo življe koncepte idejnog ili anđeoskog svijeta, onoga što zrači i produhovljuje cijeli svijet. To bi sve znao i rekao bi: nekada u ranim danima živio je ljudski pogled koji je u svim stvarima vidio duh. Ali onda je duh apstraktnošću povučen prema gore. Postao je svijet ideja, zatim božanski svijet. A onda dolazi četvrto doba. Ovo sada, trebalo je biti još duhovnije doba od teološkog. Ovo grčko-latinsko razdoblje, u kojem je živio Scotus Erigena, zapravo bi trebalo biti duhovnije od trećeg razdoblja. A peto razdoblje, koje slijedi nakon njega, naše vlastito, moralo bi biti produhovljeno razdoblje, jer bi ga materijalistička znanost morala navesti ili kao četvrto razdoblje umjesto soteriologije ili eshatologije, ili bi mu se s našom prirodnom znanošću moralo dodati peto razdoblje, a to bi moralo biti najduhovnije razdoblje.
Ali zapravo, dragi prijatelji, stvari su jednostavno zakopane. Kad čujemo Scotus Erigenu kako kaže da je čovjek mineralno biće, da živi i raste kao biljka, osjeća kao životinja, prosuđuje i zaključuje kao čovjek i spoznaje kao anđeo - što je Scotus Erigena znao još kroz tradiciju drevnih vremena - tada mi, koji se uzdižemo do duhovnog znanja, moramo sada ići dalje. Sada bismo čak trebali i reći: pa, čovjek postoji kao mineralno biće, čovjek živi i raste kao biljka, čovjek osjeća kao životinja, čovjek prosuđuje i zaključuje kao čovjek, čovjek spoznaje kao anđeo, i šesto: čovjek vidi - naime imaginativno duhovni svijet - kao arhanđeo. I morali bismo sebi pripisati, kada govorimo o čovjeku, od prve trećine 19. stoljeća: spoznajemo kao anđeli i razvijamo dušu svijesti kroz duhovne moći pogleda - isprva nesvjesno, ali ipak kao duša svijesti - kao arhanđeli.
I tako imamo paradoks da u dobu materijalizma ljudi zapravo žive u duhovnom svijetu, žive duhovnije nego prije. Mogli bismo reći nešto poput: da, Scotus Erigena ima pravo, anđeosko iskustvo oživljava u čovjeku; a iskustvo arhanđela živo je i od prve trećine 15. stoljeća. Dakle, zapravo bismo trebali biti u duhovnom svijetu.
Ako se dođe do svega ovoga, onda bi se moglo i na nešto osvrnuti što se u Evanđeljima uvijek tumači vrlo trivijalno, gdje se kaže: blizu je kraj svijeta i počinje kraljevstvo nebesko. Da, dragi moji prijatelji, ako moramo za sebe reći da nas arhanđeo gleda kako bismo primili dušu svijesti, onda se dolazi do čudne predodžbe o ovom dolasku nebesa, i vjerojatno će biti potrebno takve ideje Novog zavjeta još jednom revidirati s duhovno znanstvenog gledišta. Ove ideje su doista podložne reviziji, a mi bismo imali dva zadatka: prije svega, moramo shvatiti nije li naše doba zapravo namijenjeno da bude drugačije od onoga kakvo je bilo u vrijeme kada je Krist hodao Zemljom, nismo li već doživjeli kraj svijeta o kojem je Krist govorio? To je jedan zadatak, s kojim se suočavamo. A ako imamo taj takozvani kraj svijeta iza sebe, ako već imamo duhovni svijet ovdje, kako možemo objasniti da se čini tako neduhovnim, da je postao materijalnim, da je konačno došao do tog strašnog, monstruoznog života koji karakterizira prvu trećinu 20. stoljeća? Dva ogromna, nadmoćna pitanja, moglo bi se reći, pojavljuju se pred našim dušama. O tome ćemo više razgovarati sutra.
-
-