.- ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 15. travnja 1921.
Sve do 4. stoljeća po Kristu, živjela je astronomija i medicina Istoka, koja je crpljena iz svjetovne mudrosti i instinktivno shvaćala etersko; ta je mudrost također ušla u život kulta. Slika kulta Mitre; kršćanstvo. - Dionizije Areopagit. Daljnji prodor drevne mudrosti do Bazilija Valentina, Jakoba Böhme i Paracelsusa. Od Konstantina, odnosno Justinijana, 'načelo odlučnosti' prodire u baratanje istinom i riječju; odsijeca shvaćanje kršćanstva od pretkršćanske mudrosti.
Razmatranje koje sam započeo prije nego što je naš tečaj postavljen, postat će potpuno razumljivo samo ako se vratimo još dalje u razmatranje razvoja čovječanstva u modernoj povijesti, jer smo u biti dali samo nekoliko natuknica o razvoju čovječanstva u 19. stoljeću. Sada, danas duhovni razvoj čovječanstva želimo pratiti malo dalje unatrag, ukazujući na izvanredno važnu prekretnicu u razvoju zapadne civilizacije, on onu prekretnicu koja se nalazi u 4. stoljeću nove ere. U ovom 4. stoljeću naše ere, kao lik se pojavljuje Aurelije Augustin, na kog je sjećanje za zapadnu civilizaciju, u određenoj mjeri još uvijek ostalo jasno. U njemu zapravo vidimo osobnost koja se morala najžešće boriti, s jedne strane s onim što je sišlo iz starih vremena, što je u prvim stoljećima kršćanstva pokušalo kršćanstvo utemeljiti iz određene drevne mudrosti, a s druge strane s onim elementom koji je u prvom redu tada trijumfirao u zapadnoj civilizaciji, koja je odbacila ovaj stari način i ograničila se na razumijevanje kršćanstva na vanjski, materijalni način, ne prožimajući ga idejama drevne mudrosti, već jednostavno prepričavši njegov stvarni proces utemeljenja i zatim ga shvatila intelektualno, najbolje što je bilo moguće u to vrijeme.
Ove borbe između ova dva smjera - rekao bih između smjera kršćanstva punog mudrosti i kršćanstva koje se čini više ili manje materijalističkim - te su borbe najintenzivnije iskusile duše 4. i ranog 5. stoljeća. I u Augustinu, u sjećanju čovječanstva je sačuvana osobnost koja je prošla kroz takve borbe. Danas nam mora biti potpuno jasno, da povijesni dokumenti rađaju gotovo potpuno pogrešne ideje o tome što je zapravo živjelo prije ovog 4. stoljeća. Koliko god to bilo jasno za ono što leži od 5. stoljeća, sve uobičajene ideje o stoljećima koja su mu prethodila zapravo su nejasne. Ali, ako bi željeli prvo razmotriti ono što je većina ljudi zapravo mogla znati o ovom razdoblju prije 4. stoljeća nove ere, upućeni smo na dvije oblasti, na oblast koja je više, recimo, znanja, oblast koja se više njeguje u školama, i drugu oblast, koja je više oblast kulta, štovanja, religijskog elementa. Međutim, nešto se iz ljudske civilizacije vrlo staro, još uvijek proteže u ove dvije oblasti; ali u izvjesnom kršćanskom koloritu, ta je stara tradicija ipak bila više-manje prisutna u oba smjera, na strani znanja i na strani kulta, u prva četiri kršćanska stoljeća.
Ako pogledamo stranu znanja, nalazimo doktrinu sačuvanu iz ranijih vremena, koja je, međutim, u određenom smislu već bila zamijenjena, ono što danas nazivamo heliocentrični sustav svijeta - o tome sam govorio na ranijim predavanjima - ali koja je ipak još uvijek postojala iz starijih astronomskih doktrina i koju bi se moglo nazvati nekom vrstom astronomije, ne sada sa stajališta fizikalnog kozmološkog razmatranja. U davna vremena do ove astronomije - nazovimo je eterskom za razliku od naše fizičke - došlo se na sljedeći način. Još u davnim vremenima, ljudi su bili svjesni da čovjek svojim bićem, ne samo da pripada Zemlji, već prije svega da pripada kozmičkom susjedstvu Zemlje, sustavu planeta, i drevna mudrost, imala je sasvim konkretne predodžbe o toj eterskoj astronomiji. Učilo se nešto poput sljedećeg. Ako se razmotri što čini organizaciju gornjeg dijela čovjeka - sada koristim izraze koji bi danas trebali biti poznati - u mjeri u kojoj razmatramo njegovo etersko tijelo, vidimo da čovjek stoji u recipročnom odnosu sa Saturnom, Jupiterom i Marsom, tako da su uočene određene interakcije gornjeg dijela čovjekova eterskog tijela, i Saturna, Jupitera i Marsa. Tada su ljudi govorili da je dio čovjeka koji je više astralne prirode u nekoj vrsti interakcija s Venerom, s Merkurom i s Mjesecom. A zatim one sile koje čovjeka vode u njegovu zemaljsku egzistenciju, koje uzrokuju da u ovo etersko tijelo bude ugrađeno fizičko tijelo, to su sile Zemlje. Ali one sile koje osiguravaju da čovjek ne bude zaokupljen zemaljskim životom, da tako kažem, da ima neku vrstu pogleda izvan zemaljskog života, to su sile Sunca.
I tako su ljudi sebi rekli: čovjek dolazi iz nepoznatih duhovnih svjetova, koje je iskusio u životu svoje preegzistencije, i on ne ulazi samo u zemaljski život, već iz izvanplanetarnih svjetova ulazi u planetarni život. Planetarni život prima ga onako kako sam opisao, od Sunca, Mjeseca, Zemlje, Merkura, Venere, Marsa, Jupitera, Saturna. U orbiti Saturna, vidjela se sfera u koju čovjek ulazi, svojim eterskim tijelom, iz izvanplanetarnog života u planetarni život. I ono što je u čovjeku etersko, definitivno je dovedeno u odnos s ovim životom planeta. Samo u onoj mjeri u kojoj etersko tijelo živi u fizičkom tijelu, ovo fizičko tijelo dovedeno je u odnos sa Zemljom. U onoj mjeri u kojoj se čovjek svojim 'Ja' izdiže iz eterskog i astralnog tijela, doveden je u vezu sa Suncem.
Dakle, imali su neku vrstu eterske astronomije. Ova eterska astronomija, također je imala mogućnost da ne gleda samo na fizičku sudbinu čovjeka, kao fizička astronomija; ali budući da je čovjekovo etersko tijelo, koje je opet intimnije povezano s onim duhovnim u čovjeku, u uzajamnom odnosu s istim silama planetarnog sustava, bilo je moguće, jer se sile sudbine u čovjeku mogu neizravno izraziti iz planetarnog sustava, govoriti o ljudskoj konstituciji i u ovu ljudsku konstituciju uključiti sile sudbine.
Tako je u ovom učenju stare škole, koje se širilo nakon što je heliocentrični sustav već bio razvijen kao neka vrsta ezoterično-fizičke znanosti, u ovoj eterskoj astronomiji konačno proizašlo učenje iz starih instinktivnih istraživanja, i to je sačuvano kao tradicija. Ljudi su o utjecajima neba govorili samo: da, utjecaji neba su prisutni; ali oni ne nose samo stvari prirode, također nose i ljudske sudbine. - I tako je zaista u to vrijeme postojala veza između onoga što bi se moglo nazvati učenje o prirodi, kozmologijom, i onoga što je kasnije prešlo u sve ono što ljudi danas shvaćaju kao astrologiju, ali što je u davnim vremenima imalo puno više egzaktan karakter i temeljilo se na izravnom promatranju.
Na svom putu prema rođenju, kada čovjek uđe u planetarnu sferu - tako se mislilo - i u njoj bude apsorbiran u svom eterskom tijelu, tada ulazi u Zemlju. Zemlja ga upija. Ali čak ni tada ljudi nisu razmišljali samo o čvrstoj Zemlji, već zapravo o Zemlji u njenim elementima. Rečeno je: osim što je apsorbiran u planetarnu sferu - što bi čovjeka učinilo nadzemaljskim bićem, što bi ga učinilo onim što on zaista jeste kao duša - čovjek je kao dijete apsorbiran u elemente Zemlje, u vatru ili toplinu, u zrak, u vodu i u samu zemlju. - To je u prvom redu bila prava Zemlja. I zbog toga, smatralo se, čovjekovo je etersko tijelo toliko obojeno, toliko zasićeno ovim vanjskim elementom, da se sada u ovom eterskom tijelu javljaju temperamenti. Smatralo se da su ti temperamenti usko povezani s eterskim tijelom, a time i s vitalnom organizacijom čovjeka. U ovom starom učenju, dakle, u onome što je zapravo tjelesno u čovjeku, vidjelo se nešto duhovno, ili barem u onome što se otkriva kroz fizičko tijelo. I želio bih reći da je najčovječniji dio tog učenja, bio ono što se i danas može jasno vidjeti, naprimjer, u tadašnjoj medicini. Lijekovi, učenje o liječenju, sve je to u cijelosti proizašlo iz ovog pogleda na odnos eterskog tijela čovjeka prema planetarnom sustavu, i također na prodor, da tako kažemo, eterskog čovjeka u više sfere, u zrak, vodu, toplinu, zemlju, pri čemu su fizički otisci njegovih etersko-duševnih temperamenata, našli put u njegovu organizaciju: crna žuč, bijela žuč, ostali sokovi, sluz, krv i tako dalje. Ovo gledište, da se suština čovjekova ustrojstva može prepoznati u čovjekovim tekućinama, bilo je nešto što je bila uobičajena praksa u tom učenju. U to vrijeme ljudi nisu proučavali pojedine organe, koji se mogu nacrtati, već su u medicini proučavali miješanje sokova, prodiranje sokova, i u organu su vidjeli rezultat određenog prodora soka. Čovjek je kod zdrave osobe vidio određeni način na koji se sokovi međusobno prožimaju, kod bolesne osobe je vidio abnormalno prožimanje sokova, tako da se može reći: medicina koja je proizašla iz ovoga učenja, bila je u potpunosti zasnovana na gledištu o vodenom čovjekovom organizmu, tekućem čovjekovom organizmu. Ono što danas nazivamo znanjem o ljudskom organizmu, temelji se na čvrstom organizmu, na zemaljskom organizmu. U odnosu na gledanje na čovjeka, proces je takav da se od staroga pogleda na fluidno ljudsko biće, prešlo na noviji pogled na čvrsto ljudsko biće, s organima s oštrim konturama.
Ovaj kretanje medicinskog učenja, teče paralelno s prijelazom iz drevne eterske astronomije u modernu fizičku astronomiju. Eterska astronomija još uvijek suštinski odgovara Hipokratovoj medicini, ali su dostignuća ovog medicinskog pogleda, koji se odnosi na miješanje čovjekovih sokova, prisutna sve do 4. stoljeća nove ere, i to na egzaktan način, a ne kao kasnije u tradiciji. I budući da je ovo staro učenje bilo zamračeno od 4. stoljeća nove ere, a onda je u 15. stoljeću nastala fizička astronomija da zamijeni staru etersku astronomiju, patologija, cijeli medicinski pogled, utemeljen je na doktrini čvrstog u čovjeku, onoga što se u ljudskom organizmu može ograničiti i izraziti oštrim konturama. To je u biti aspekt razvoja čovječanstva u anorganskom dobu.
Ali sada, također možemo i pogledati što je ostalo iz tih vremena, u smislu kultnih praksi i vjerskih obreda. Religiozni obredi više su davani većim masama; ono što sam upravo objasnio više se smatralo mudrošću škole. Te kultne prakse koje su se proširile iz Azije u Europu, i koje, kao nastojanja kulta, u potpunosti odgovaraju gledištu koje sam sada razvio za vas, jesu štovanje Mitre, ono štovanje Mitre koje još uvijek nalazimo u prvim kršćanskim stoljećima, proteže se od istoka na zapad, koje možemo slijediti duž dunavskih zemalja do područja Rajne i u Francusku. Ovo štovanje Mitre, koje poznajete u njegovim vanjskim oblicima, može se ukratko okarakterizirati formulom, u kojoj je onaj koji svladava bika Mitre imaginativno predstavljen u zemaljskom i kozmičkom kontekstu: čovjek koji jaše na biku i pobjeđuje moći bika. Danas je lako zamisliti da su takve slike, koje su sve kultne slike - religiozne simbolike, ako tako možemo reći, koje su organski proizašle iz mudrosti drevnih učenja - da su takve kultne slike jednostavno, na apstraktno-simbolički način proizašle iz mudrosti drevnih učenja. Ali potpuno je pogrešna predodžba vjerovati da su postojali drevni učitelji mudrosti koji su sjeli i rekli: sada želimo razmišljati o simbolu; za nas je učenje mudrosti, za glupe ljude moramo izmisliti simbole koji će onda dovesti do kultnih praksi i slično. - Takve pretpostavke bile bi suštinski pogrešne. Moderni slobodni zidari imaju sličnu premisu, i moderni slobodni zidari slično razmišljaju o prirodi svoje simbolike. Ali to nije bilo stajalište drevnih učitelja mudrosti. Sada bih vam gledište drevnih učitelja mudrosti želio objasniti, ispitujući odnos između službe Mitre i gledišta koje sam upravo razvio. Oni ljudi koji su još uvijek imali živo razumijevanje apsorpcije čovjeka od strane planetarnog svijeta u smislu njegovog eterskog tijela, njegove naknadne apsorpcije u zemaljsku sferu elemenata, toplinu ili vatru, zrak, vodu, zemlju, i formiranje crne žuči, bijele žuči, sluzi i krvi, od utjecaja elemenata na eterskog čovjeka, oni koji su to naslućivali, također su bili u stanju postaviti značajno pitanje, značajno temeljno pitanje. Postavili su pitanje, do kojeg čovjek može doći, ako doista ima imaginativni pogled. Odgovor na ovo pitanje, tada je bio instinktivno imaginativni pogled, no danas ga se može ponoviti pri punoj svijesti. Ako se ima imaginativni pogled, na ovaj ulazak čovjeka, iz duhovnog svijeta kroz planetarne sfere u zemaljsku sferu vatre, zraka, vode i zemlje, ako se ima takva predodžba, tada dolazimo do toga da kažemo sebi: da, ako nešto uđe od izvan planetarne sferu u sferu planeta, i zemaljsku sferu, i zemaljska ga sfera apsorbira, to ne postaje pravo ljudsko biće; mislim, ako netko formira predodžbu o tome što se zapravo događa, ako ono što može vidjeti izvan planetarne sfere ima u čisto imaginativnoj koncepciji, ono što dolazi i što preuzima planetarna sfera, što se zatim zahvaća onim što dolazi od zemaljske sfere, ako se to ima kao imaginativni pogled, tada iz toga neće izaći čovjek. Čovjek ne može doći do predodžbe o čovjeku. Dolazi se do predodžbe, koja je najjasnije izražena kada si se ne predstavlja čovjeka, već se predstavlja bik, predstavlja se vol. - Stari učitelji mudrosti govorili su sebi: kad bi postojalo samo ono što se kao biće od izvan planeta spušta u ovu planetarnu sferu razvoja, onda na Zemlji ne bi živio čovjek. Međutim, rekli su sebi, ako se ovo razmotri, dolazi se do ideje o uvlačenju bića iz izvanplanetarne u planetarnu i zemaljsku sferu; ali ako se sada, od onoga što se u tim predodžbama ima, želi stvoriti sasvim plastičan imaginativni pogled, onda to neće biti čovjek, to će biti obični bik. I ako netko u čovjeku ne zahvati ništa drugo osim ovoga, zahvaća samo ono bikovsko. To su predodžbe drevnih učitelja mudrosti, te su predodžbe bile tu. Sada su sami sebi rekli: dakle, čovjek se protiv ovog bikovskog, mora boriti nečim još višim. On mora nadvladati ono što ova mudrost daje kao pogled. Kao čovjek, on je više od bića koje samo dolazi iz izvanplanetarnih sfera, ulazi u planetarnu sferu i biva zahvaćeno od zemaljskih elemenata; u sebi ima nešto, što je više.
Htio bih reći, da su ovi učitelji mudrosti došli do tog koncepta, pa su onda formirali bika, postavili na njega Mitru, borca koji pobjeđuje bika i koji sam sebi kaže: ja moram imati daleko više podrijetlo od podrijetla takvog bića, koje je predstavljano u smislu tog drevnog učenja mudrosti. - I sad ti učitelji rekoše sebi: ovo drevno učenje mudrosti, sadrži nagovještaj onoga što je ovdje bitno. Ova se drevna mudrost proteže u planetarnu sferu do Saturna, Jupitera, Marsa, Merkura, Venere, Mjeseca i tako dalje; ali također su rekli: dok se čovjek približava Zemlji, stalno ga uzdiže Sunce, da se ne stopi sa zemaljskim, da ne ostane samo ono što proizlazi iz mješavine crne i bijele žuči, sluzi i krvi, iz eterskog tijela, kada ga apsorbira planetarna sfera, i kada astralno tijelo apsorbira druga planetarna sfera preko Merkura, Venere i Mjeseca. Ono što ljude čini posebnima, leži u Suncu. Stoga su ti učitelji sebi rekli: ako čovjeka osvijestimo o sunčevim moćima koje žive u njemu, on je Mitra koji pobjeđuje bika!
To je bila kultna slika. To ne bi trebao biti samo zamišljeni simbol, već bi zapravo trebala biti činjenica, kozmološka činjenica. Vjerski obred bio je više od običnog vanjskog znaka; bilo je to nešto što je, na neki način, bilo izrezano iz suštine samog svijeta.
Ova vrsta kulta bila je nešto što je postojalo od davnih vremena i doneseno u Europu iz Azije. Bilo je to, rekao bih, s jedne strane gledano kršćanstvo, s vanjske strane, astronomske strane, jer Mitra je bio sunčeva moć u čovjeku. Mitra je bio ljudsko biće koje se pobunilo protiv čisto planetarnog i zemaljskog. I sada se pojavilo određeno nastojanje, čije učinke možemo vidjeti posvuda ako se vratimo u prva kršćanska stoljeća. Pojavilo se nastojanje da se povijesna činjenica, otajstvo Golgote, spoji sa službom Mitre. U to vrijeme bilo je mnogo ljudi, osobito unutar rimskih legija, koji su ono što su naučili u Aziji, i općenito na Orijentu, donijeli u podunavske zemlje, i daleko u Srednju Europu, pa i u zapadnu Europu. U onome što su prenosili kao službu Mitre, živjeli su osjećaji koji su, bez odražavanja otajstva Golgote, sadržavali potpuno kršćanske poglede i kršćanske osjećaje. Služba Mitre se smatrala konkretnom službom koja se odnosila na sunčeve moći u čovjeku. Međutim, u ovoj službi Mitre još se nije vidjelo da je s otajstvom Golgote, sama ova sunčeva moć sišla kao duhovno biće i ujedinila se s čovjekom Isusom iz Nazareta.
I sada su postojale - i što dalje u našim istraživanjima idemo na Istok, to postaje jasnije - sve do 4. stoljeća nove ere, škole mudrosti na Istoku, koje su postupno primale izvještaje, primale vijesti i stjecale znanje o otajstvu Golgote, o Kristu. Sada su po cijelom svijetu nastojali proširiti izreku, a neko vrijeme je definitivno bio cilj u kult Mitre uliti ono što odgovara nadosjetilnom gledištu: pravi Mitra je Krist, a Mitra je njegov preteča; u one snage u čovjeku koje pobjeđuju bika, mora se uliti moć Krista. Pretvaranje službe Mitre u službu Krista, bilo je nešto što se intenzivno prakticiralo u prvim stoljećima naše ere, sve do 4. stoljeća. I želio bih reći da je širenje štovanja Mitre, pratio pokret koji je htio to štovanje Mitre kristijanizirati. Tražena je sinteza između kršćanstva i štovanja Mitre. A bićem Krista treba povezati drevnu i značajnu sliku čovjekove prirode, Mitru koji jaše i pobjeđuje bika. Moglo bi se reći: u tom smjeru je postojao veličanstven napor, i u određenom smislu taj je napor bio snažan.
Svatko tko promatra širenje istočnog kršćanstva, širenje arijanstva, u širenju arijanstva može vidjeti kako je element Mitre prisutan u tom arijanstvu, iako je već vrlo oslabljen. I svaki prijevod Ulfiline Biblije na moderne jezike ostaje nepotpun, ako se ne zna da su elementi Mitre još uvijek igrali ulogu u izrazima Ulfile, Wulfile. Ali tko danas još obraća pažnju na te dublje veze u jezičnom, lingvističkom elementu? U Grčkoj je sve do 4. stoljeća bilo filozofa koji su radili na pomirenju drevne eterske astronomije, s kršćanstvom, a iz toga je nastala ona prava Gnoza koju je kasnije kršćanstvo temeljito iskorijenilo, tako da je ostalo samo nekoliko fragmenata književnih uzoraka te Gnoze. Što ljudi danas, kao što rekoh nedavno, zapravo znaju o Gnozi, za koju, u svojoj gluposti, govore da je naša antropozofija podgrijavanje te Gnoze. Čak i da jest, ti ljudi to ne bi mogli znati, jer oni o Gnozi znaju samo ono što je zapisano u zapadnim kršćanskim kritičkim spisima o Gnozi. Oni znaju citate koje su ostavili protivnici Gnoze. Teško da od Gnoze postoji nešto više od onoga što se može izraziti sljedećom usporedbom: samo zamislite da je gospodin von Gleich uspio iskorijeniti svu antropozofsku literaturu koja još postoji, i da nije ostalo ništa osim njegovih citata. Onda bi kasnije ljudi htjeli konstruirati antropozofiju prema tim citatima. Tada bi na zapadu to bio otprilike isti postupak, kao što imamo s Gnozom. Dakle, kada ljudi kažu da moderna antropozofija oponaša Gnozu, oni to ne mogu znati, čak i da jest, jer oni ne poznaju Gnozu, znaju je samo po njenim protivnicima!
Tako je, posebno u Ateni, sve do 4. stoljeća, pa i dulje, postojala škola mudrosti koja je nastojala pomiriti staru etersku astronomiju s kršćanstvom. Posljednji ostaci ovog pogleda na ulazak čovjeka, iz viših svjetova kroz planetarnu sferu, u zemaljsku sferu, još uvijek svijetle kroz spise Origena, pa čak i kroz spise grčkih crkvenih otaca. Možete vidjeti kako to svijetli posvuda; a posebno je slučaj da je sjalo kroz spise pravog Dionizija Areopagita. Taj Dionizije Areopagit ostavio je za sobom učenje koje je bilo čista sinteza između eterske astronomije i one koja je živjela u kršćanstvu: da su moći koje su bile, da tako kažemo, astronomski ili kozmički lokalizirane na Suncu, ušle u sferu Zemlje u Kristu preko čovjeka Isusa iz Nazareta, i da je time nastao određeni odnos prema Zemlji, koji prije nije postojao, u odnosu na sve više hijerarhije, hijerarhije anđela, hijerarhije mudrosti, hijerarhije prijestolja, hijerarhije Serafina, i tako dalje. Prožimanje ove doktrine hijerarhija, s eterskom astronomijom, to je ono što je bilo prisutno u pravom Doiniziju Areopagitu.
U 6. stoljeću pokušalo se izbrisati tragove starijih učenja Dionizija Areopagita, i bila su transformirana na takav način, da su u biti predstavljala samo apstraktno duhovno učenje. Onako kako se danas predstavljaju učenja Dionizija Areopagita, ona su duhovno učenje koje više nema mnogo veze s eterskom astronomijom. I zato se on naziva Pseudo-Dionizije. Na taj su način ta učenja mudrosti potopljena, s jedne strane parodiranjem Dionizija, a s druge strane iskorjenjivanjem te doktrine, još uvijek vrlo žive u Ateni, koja je nastojala sjediniti etersku astronomiju s kršćanstvom, te iskorjenjivanjem štovanja Mitre kao kulta.
A onda su ličnosti kao što je Konstantin, učinile ostalo, čija su djela u kasnijim vremenima osnažena činjenicom da je car Justinijan dao zatvoriti atensku filozofsku školu, tako da su se posljednji ljudi koji su se bavili, dovođenjem stare eterske astronomije u sklad s kršćanstvom, morali emigrirati i pronaći mjesto u Perziji, gdje su mogli barem nastaviti živjeti. Justinijan je, na istoj osnovi na kojoj je zatvorio atensku filozofsku školu, dao proglasiti Origena heretikom, a iz istog je razloga ukinuo i rimsko konzulstvo, koje je, zapravo, postojalo samo u sjeni, ali u kojem su ljudi, čak i kad je postojalo u sjeni, imali neku vrstu otpora rimskoj ideji države, koja je bila otišla u čistu jurisprudenciju. Stari ljudi, koji su još uvijek bili povezani s konzulstvom, nestali su u državnom rimskom imperijalizmu.
Dakle, u 4. stoljeću vidimo zamiranje onoga što je kao služba kulta, kršćanstvo moglo približiti čovječanstvu; vidimo kako nestaje ono što se, kao drevno učenje mudrosti u eterskoj astronomiji, htjelo sjediniti sa spoznajom značaja otajstva Golgote. A na zapadu, vidimo kako zauzima svoje mjesto ono što je već sadržavalo sjeme kasnijeg materijalizma, o kojem se moglo teoretizirati tek u 15. stoljeću, kada je počelo peto post-atlantsko razdoblje, ali koje je u biti bilo pripremljeno materijalizacijom onoga što je još duhovno dolazilo s Orijenta.
O ovakvom odvijanju u nastupanju europske civilizacije moramo svakako voditi računa. Inače nikada nećemo do kraja shvatiti koji su zapravo temelji europske civilizacije. U suprotnom, nikada nam neće biti posve jasno kako je bilo moguće, da su ljudi uvijek iznova, kada su se selili na Orijent, sa sobom donosili snažno duhovno nadahnuće s ovog Orijenta. Nadasve, tijekom cijelog ranog Srednjeg vijeka, odvijao se živ trgovački promet od Orijenta do Dunava, upravo onim putovima kojima je išla stara služba Mitre, koja je dakako već zamrla u ranom Srednjem vijeku. Ljudi koji su putovali na Orijent i s Orijenta kao trgovci, opetovano su na Orijentu nalazili ono što je prethodilo kršćanstvu, ali je već zaostajalo za kršćanstvom. A vidimo i kako su križari, kada su otišli na Orijent, dobili nadahnuće od ostataka koje su još mogli prepoznati na Orijentu, i kako su u Europu donijeli drevnu mudrost. Rekao sam: stara medicina sokova, bila je povezana s ovom drevnom mudrošću. - Uvijek iznova ljudi koji su putovali na Orijent, uključujući i one koji su na Orijent putovali kao križari ili s križarskim ratovima, a koji su se vraćali u Europu, u Europu su uvijek donosili ostatke ove drevne medicine. Ovi ostaci drevne medicine potom su se tradicijom širili diljem Europe. Pojedini ljudi koji su, u isto vrijeme, napredovali ispred svog vremena u vlastitom duhovnom razvoju, potom su prošli izvanredan razvoj, kao što je osobnost koja je to nastavila pod imenom Basilius Valentinus.
Kakva je to osobnost bila? Bila je to osoba, koja je među ljudima, s kojima je provela mladost, tradiciju stare medicine sokova, ponekad ne razumjevši ništa, stjecala u ovom ili onom nagovještaju. Sve donedavno - danas je to manje slučaj - stara seljačka pravila još su sadržavala ostatke ove medicinske tradicije, koju su migracije donijele s Orijenta, i koja je zapravo bila pohranjena u seljaštvu, i to su čuli oni koji su tamo odrasli; bili su to, u pravilu, oni koji su onda postali svećenici. Osobito oni koji su postali redovnici, odrasli su kao seljaci. Čuli bi ovo ili ono, ali to je bila samo iskrivljena, dekadentna stara mudrost. Međutim, oni su doživjeli samostalni razvoj. Ono kroz što se prolazilo kao razvoj kroz kršćansku teologiju, bilo je sve do 15. i 16. stoljeća nešto puno slobodnije nego što je to postalo kasnije. Ti su svećenici i redovnici postupno unosili određeni red u stvari, iz vlastite duhovnosti. Razmišljali su o onome što su čuli; iz vlastitog genija povezivali su stvari i tako su nastali spisi koji su sačuvani kao spisi Bazilija Valentina. Da, tako nešto čak je dovelo do formiranja škole u kojoj su učili Paracelsus, pa čak i Jakob Böhme. Također su upili drevnu medicinsku mudrosti koja je živjela, rekao bih, u grupnoj duši naroda. To se može primijetiti kod Jakoba Böhme, gdje je primijenjena elementarno, a također i kod Paracelsusa i drugih, čak i ako se tekstovi uzmu samo površno. Ali ako tako nešto uzmete kod Jakoba Böhme, poput njegovog djela 'De signatura rerum', vidjet ćete u načinu na koji je predstavljeno da je ono što sam rekao opipljivo. To je tako staro nasljeđe, ali je u osnovi sadržavalo iskrivljenu mudrost. Takvo staro nasljeđe nipošto nije bilo tako apstraktno kakva je naša današnja znanost, već se u riječima osjećala objektivnost. To se u riječima moglo osjetiti. Ono što se danas želi spoznati u konceptima, osjećalo se u riječima. Znalo se da je čovjek riječi izvukao iz objektivne suštine samog svijeta. To možete vidjeti kada se Jakob Böhme toliko trudi da osjeti što je zapravo sadržano u slogu 'sul', a što je pak sadržano u slogu 'für': sumpor. Pogledajte kako se, naprimjer, u 'De signatura rerum' Jakob Böhme bori, rekao bih, da nešto izvuče iz unutarnje riječi, unutarnjeg ekstrakta riječi, iz riječi sumpor, da bi došao do suštine. Definitivno postoji osjećaj, da kada doživite ekstrakt riječi, da naiđete na nešto stvarno. U ranijim vremenima, osjećalo se da je ono, što je ljudska duša upila kada je izvučena iz sfera izvan svijeta, kroz planetarnu sferu u zemaljsko postojanje, bilo stavljeno u riječi. Ali ono što je stavljeno u riječi, iz njene blizine miješanju sokova, kad je dijete naučilo govoriti, bilo je još nešto objektivno, u jeziku je još bilo nečega što je poput upute bogova, a ne samo ljudske upute. I kod Jakoba Böhme se vidi lijepi pokušaj, koji se može izraziti kao da je osjećao: želim u jeziku vidjeti nešto gdje, čak i iza pojava, živi bogovi djeluju na ljudsku organizaciju kako bi u ljudima oblikovali jezik, a s jezikom ujedno i određeno dobro mudrosti. - Ovdje vidimo kako se stara mudrost nastavlja i u kasnijim vremenima, ali je već apsorbirana od strane modernog mišljenja, što međutim jedva da je značajno kod takvih elementarnih umova kao što su Jakob Böhme ili Paracelsus. A ono što je utisnuto na ovo, je ono što je čisto intelektualno i teoretsko, ono što zahvaća samo fizičko iz fizičkog mišljenja čovjeka. Vidimo kako, s jedne strane, nastaje čisto fizička astronomija, a s druge strane, fiziologija i patologija koje su usmjerene isključivo na čvrsto ograničene organe čovjeka - ukratko, cjelokupnu obojanost medicine. I tako se čovjek postupno nalazi sa svijetom oko sebe koji razumije samo fizički, a u kojem on, kao kozmičko biće, prirodno ne može biti dio. Jedino razumije ono što je postao kroz zemaljsko, jer kroz zemaljsko je postao ovo čvrsto ograničeno fizičko organsko biće. On više ne može pronaći sklad između onoga što mu daje kozmos kroz spoznaju, kroz fizičku astronomiju, i onoga što živi u njegovom obliku, što, međutim, upućuje na nešto drugo; ali s toga kako ovaj ljudski oblik ukazuje na nešto drugo, on skreće pogled. Na kraju gubi svijest da njegova težnja za uspravnošću i poseban način na koji iz svog organizma ima govor, ne može nastati u biku Mitre, nego samo u Mitri. Ne želi se više svim tim baviti, jer on uplovljava u materijalizam. Mora uploviti u materijalizam, jer je i sama religiozna svijest, i sama preuzela materijalizam kršćanstva i taj vanjski materijalni izgled dogmatizirala, ne pokušavajući iz bilo kakve mudrosti prepoznati kako se dogodio misterij na Golgoti, već dekretima pokušavajući odrediti što je istina.
Tako vidimo prijelaz od starog orijentalnog načina mišljenja utemeljenog na znanju o svijetu, na poseban rimsko-europski način postavljanja stvari. Kako je nešto 'postavljeno' na Orijentu i kako je nešto o otajstvu Golgote moralo biti 'postavljeno' iz orijentalne instinktivne perspektive? - Uzimajući znanje koje je izniklo iz svijeta, gledajući gore u zvjezdane svjetove, iz tog znanja proizašlo je, makar ono bilo instinktivno, elementarno, ili je barem trebalo proizaći, ono što je bilo otajstvo Golgote. To je bio put kojim se krenulo na Orijentu. Taj se put više nije osjećao od 5. stoljeća nadalje. Već su raniji koncili, zamjenom azijskog zakona egipatskim, istaknuli da se ne smije tako odlučivati o tome što je otajstvo Golgote, već da to treba prepustiti većini otaca koji su okupljeni na koncilima. Pravno je načelo stavljeno na mjesto orijentalnog načela znanja, a dogma je unesena u područje prava. Ljudi više nisu osjećali da o istini mora odlučivati savjest svijeta. Stekao se osjećaj da se na zakonit način, putem koncilskih dekreta, može reći jesu li božanska i ljudska narav u Kristu Isusu dvije naravi ili jedna narav, i tako dalje. Vidimo kako egipatsko-rimski pravni sustav ulazi u unutarnju strukturu zapadne civilizacije, ono što je još uvijek tako duboko ukorijenjeno u ljudima danas, koji nemaju sklonosti dopustiti da istina odlučuje o njihovom odnosu prema istini, već žele odlučivati na temelju svojih emocija i stoga nemaju drugog standarda za donošenje odluka osim nekog oblika većine.
O tome želimo više razgovarati sutra.