.- PETO PREDAVANJE, Dornach, 16. travnja 1921.
Prekretnica u 4. stoljeću po Kristu. Bit helenizma i njegova tragedija. Zapad gura mudrost starih Grka i kult Mitre natrag na Orijent; za religiozni život nordijskih naroda ostaju činjenične priče o događajima u Palestini i dogme koncila; nužnost konsolidacije 'Ja'. Mudrost Orijenta tek u arabizmu prodire u Europu kao intelektualna kultura. - U vrlo malo europskih duša oživljava misterij kruha i vina, a time i misterij drevne astronomije i medicine. Njegova stvarnost, sažeta u misteriju Grala, lebdi, takoreći, iznad materijalističkog zapada; može se pronaći samo iz unutarnjeg pitanja pojedinog ljudskog bića. Titurel. - Obnovljena materijalizacija ove potrage u vanjskim vlakovima za Jeruzalem.
Jučer sam se osvrnuo na značajnu prijelaznu točku u razvoju zapadne civilizacije u 4. stoljeću nove ere, te sam istaknuo kako je, s jedne strane, grčka mudrost, ona mudrost kroz koju su ljudi pokušavali izraziti dubine kršćanstva, nestala iz tadašnje europske civilizacije. Vanjsko vrijeme nestajanja je nešto kasnije. Nalazi se na mjestu gdje je car Justinijan, Origenove spise proglasio heretičkim, ukinuo rimski konzulat i zatvorio grčku filozofsku školu u Ateni, tako da su nositelji grčke mudrosti morali pobjeći na Orijent, i u određenom smislu, povući se od onoga što je bila europska civilizacija. Ono što je s Istoka došlo u Grčku, i što je tada u Grčkoj dobilo svoj poseban oblik, bila je jedna strana.
Druga je pak strana bila ta, da je služba Mitre u značajnom vanjskom kultu trebala naznačiti, kako se čovjek svojim duhovno-duševnim kvalitetama može uzdići iznad svega, ono što je trebalo razumjeti kroz spajanje bića u planetarnoj sferi sa zemaljskim silama, kako bi se čovjek mogao osjećati kao puni čovjek. To bi trebalo biti naznačeno u kultu Mitre. I taj kult Mitre, koji je težio prikazati samog čovjeka, također je nestao nakon što se proširio podunavskim zemljama u srednju i zapadnu Europu. A ono što je u Europi zamijenilo te dvije struje, struju kulta i struju mudrosti, u početku je bilo nešto što je bio narativ događaja u Palestini koji je pratio vanjske činjenice. I tako se može reći: niti je u Europu mogao ući kult koji je u Kristu Isusu vidio onoga koji je nadvladao sve što je čovjek morao prevladati u razvoju svijeta, niti je u ovu Europu mogao ući onaj koji je s mudrošću želio dokučiti istinske misterije kršćanstva, a izvanjski se narativ o događajima u Palestini proširio. Ali ono što je u ovim događajima u Palestini trebalo konceptualno odrediti, bilo je uronjeno u pravno razmišljanje, u kojem je istraživanje misterija svijeta zamijenjeno utvrđivanjem dogmi putem većinskih odluka koncila i tako dalje.
Sada, upravo ova činjenica, pokazuje da se značajna, ogromna promjena u razvoju zapadne civilizacije, a time i u razvoju cijelog čovječanstva, dogodila u ovom 4. stoljeću nove ere. Sve ono što je s Orijenta zahvatilo istok europske civilizacije, potisnuto je takoreći na Orijent. Ono što je u rimskom svijetu nastalo kao pokušaj apstraktnog mišljenja, to je jedino na zapadu moglo ostati, uz shvaćanje vanjskog, osjetilnog svijeta činjenica.
Koliko su među Grcima žive bile predodžbe o grčkim bogovima, a koliko su apstraktne i konceptualne predodžbe koje su Rimljani imali o svojim bogovima. U osnovi, u kasnijim vremenima, ideje koje su Grci imali o nadosjetilnom svijetu već su bile beživotne, iako su same po sebi bile vrlo žive, ali relativno beživotne u usporedbi sa živim predodžbama nadosjetilnih svjetova, koje su predstavljale život unutar tih nadosjetilnih svjetova, kakve su postojale u starijem obliku perzijske civilizacije, ili u starijem obliku indijske civilizacije. Čovjek je živio u tim nadosjetilnim svjetovima, makar i kroz instinktivnu ljudsku spoznaju, ali je ipak živio s tim nadosjetilnim svjetovima na isti način na koji kasnije, danas, čovječanstvo živi s osjetilnim svijetom. Za stare istočnjake duhovni svijet je bio nešto skroz otvoreno. Za stari istok, duhovni svijet je nešto što postoji za čovjeka u odnosu na njegovu suštinu, kao što za kasnijeg čovjeka, recimo, uz njega kao njegovi bližnji postoje drugi ljudi, a Grci su svoj sustav koncepata oblikovali iz tog živog, nadosjetilnog svijeta. Grčke ideje, sve do Aristotela u 4. stoljeću prije Krista, nisu bile tako apstraktne ideje koje su stečene vanjskim osjetilnim promatranjem, i zatim apstrahirane prema gore, te su grčke ideje još uvijek bile rođene iz živog nadosjetilnog svijeta, iz drevnog pogleda. Ove žive grčke ideje i dalje su animirale i grijale ljude, dajući im entuzijazam potreban za njihov način socijalnog života, u mjeri u kojoj su mogli sudjelovati u tim idejama. Naravno, nikada se ne smije zaboraviti da velikom dijelu grčkog naroda nije bilo dopušteno sudjelovati; bio je to robovski svijet. Ali ti ljudi koji su bili nositelji grčke kulture bili su u svijetu ideja koji je u biti bio zračenje nadosjetilnih duhovnih moći u zemaljski svijet.
Nasuprot tome, rimski svijet, koji je od grčkog svijeta bio odvojen samo morem, djelovao je prilično apstraktno. Rimljani su opisivali svoje bogove, moglo bi se reći, na isti trijezan, suh način, kao što naši prirodoslovci opisuju njihove zakone prirode. I ako već to izražava promjenu na koju ovdje moram ukazati, to nam postaje još očiglednije, kada vrlo pomno pogledamo duhovnu činjenicu koja je u vanjskom razvoju samo napola izražena, koja se nije u potpunosti razvila. Razmotrite sudbinu starogrčkog naroda. Ovaj grčki narod, nakon velikog prosperiteta, gubi se; u biti nestaje iz svjetske povijesti. Jer ono što se tada pojavljuje kao sjena na njegovom teritoriju, nisu pravi potomci. U teškoj bolesti povijesti svijeta, grčki narod se gubi, i iz svojih starih ideja izvlači nešto što je, rekao bih, praskozorje sve kasnije kulture, rađa stoicizam i epikurejstvo, u kojima određeni pogledi na život već nagovješćuju ono što se onda u zapadnoj civilizaciji izražava na mnogo apstraktniji način. Ali se također može vidjeti u stoicizmu, u epikurejstvu, pa čak i u kasnijem grčkom misticizmu, da izražavaju pad antičke Grčke.
Zašto je ova grčka kultura morala oboljeti, i potom u biti izumrijeti tijekom razvoja svijeta? - Moglo bi se reći da u ovoj bolesti i smrti starogrčkog naroda leži značajna misterija povijesti svijeta. Da, ovaj je grčki narod, s onim što je primio kao odjek starog orijentalnog svjetonazora, još uvijek vidio duševno-duhovnog čovjeka u punom svijetlu. A u starijim vremenima grčke kulture, svaki čovjek je sebe vidio kao duševno-duhovno biće koje je rođenjem ili začećem sišlo iz duhovnih svjetova, koje je svoj dom imalo u nadosjetilnoj sferi, koje je pozvano u nadosjetilne sfere. No u isto vrijeme ta Grčka, čak i u doba svog procvata - to sam više puta spomenuo - osjećala je svoj pad u povijesti svijeta. Osjećalo se da čovjek na Zemlji ne može postati čovjekom gledajući gore, samo gledajući gore u nadosjetilne svjetove. Osjećalo se, da tako kažemo, prigrljeno i prožeto zemaljskim silama. Otuda i starogrčka izreka: bolje biti prosjak u osjetilnom svijetu nego kralj u carstvu sjena. - U njihova davna vremena Grci su vidjeli svu raskoš nadosjetilnog svijeta; ali u isto vrijeme, budući da je u ovoj Grčkoj postao potpuno čovjek, osjećao je kako ne može sačuvati ovaj sjaj duhovnih svjetova, kako je za njega on izgubljen, i kako se njegova duša zaplela u zemaljske stvari, te se u određenom smislu bojao smrti zato jer se duša kroz svoj život između rođenja i smrti može otuđiti od svog nadosjetilnog doma. U potpunosti prema takvom osjećaju treba opisivati grčku kulturu.
Ljudi poput Nietzschea su u osnovi imali ispravan osjećaj. Nietzsche je imao pravo kada je doba grčkog razvoja, koje je prethodilo Sokratovom i Platonovom razdoblju, nazvao tragičnim dobom grčkog razvoja. Jer već kod mislioca Talesa, ali posebno kod Anaksagore i Heraklita, vidimo svitanje veličanstvenog svjetonazora, o kojem suvremena povijest ne izvještava ništa. Vidimo strah od otuđenja od nadosjetilnog svijeta i povezanost s onim što čovjeku preostaje dok prolazi kroz život između rođenja i smrti, od povezanosti sa svijetom Hada, sa svijetom sjena koji suštinski pripada čovjeku. Ali Grk je nešto spasio, spasio ono što se u svom najljepšem cvatu pojavljuje u platonskoj ideji. Hoću reći da se sa smrtnom bolešću pojavljuje taj platonistički svijet ideja, posljednji veličanstveni ostatak starog Orijenta, koji je potom i sam predodređen da umre u aristotelizmu, ali se te grčke ideje ipak pojavljuju. A Grk je stalno osjećao da je čovjekovo 'Ja', zapravo nešto izgubljeno u čovjekovom životu. To je u biti, bio osnovni osjećaj Grka. Uzmite opis koji sam o razvoju 'Ja', dao u mojim 'Zagonetkama filozofije', kako je 'Ja' povezano s mišljenjem, s vanjskom percepcijom. Ali budući da je cijelo iskustvo 'Ja' povezano s mišljenjem, čovjek je 'Ja' još manje osjećao unutar vlastitog tijela nego što ga je osjećao povezanim sa svime što živi vani u svijetu, s cvjetanjem cvijeća, s munjama i grmljavinom u svemiru, s jurećim oblacima, s drvećem, s maglom koja se diže i kišom koja pada. Grk se osjećao povezanim sa svim tim. Osjećao se, da tako kažemo, sa moćima 'Ja', takoreći bez ljuske ovog 'Ja'; više je osjećao: kad okrenem svoj pogled u svijet cvijeća, ja prianjam uz njega, tamo gdje cvijeće cvjeta. - Osjetio je to. I može se reći da se ova grčka kultura nije mogla nastaviti. Ali što bi postala, da se nastavila? Nije mogla nastaviti pravolinijski. Što bi bilo s njom? - Čovjek bi se postupno osjećao zemaljskim bićem, podčovjekom, a stvarni duhovno-duševni element u čovjeku bi se osjećao kao nešto što živi u oblacima i u cvijeću, u planinama, na kiši i Suncu, i što dolazi u posjet. Da se grčka kultura razvijala pravocrtno, čovjek bi postupno osjetio da, kad navečer zaspe, osjeća približavanje vlastitog 'Ja' u svoj svojoj raskoši, da ga posjećuje. Ali čovjek bi također osjetio, kada se ujutro ponovno probudi i uđe u svijet nižih osjetila, da je tada kao zemaljsko biće zapravo samo vanjska ljudska. U slučaju pravocrtnog razvoja nastalo bi određeno otuđenje od 'Ja', što se može osjetiti kao stvarni temeljni ton, kao temeljni temperament grčke prirode.
Bilo je potrebno da se 'Ja' koje je bježalo od čovjeka, 'Ja' koje je bježalo u prirodu i kozmos, učvrsti u unutarnjem biću čovjeka, kao organskog bića koje hoda zemljom. To je zahtijevalo snažan impuls. To je bila osobitost orijentalizma, da je doista oštro skrenuo pozornost na 'Ja', upravo poučavanjem o ponavljanju zemaljskih života u odnosu na poimanje života, ali u isto vrijeme, unutar njega je postojala tendencija da ovo 'Ja' otuđi od čovjeka, da ovo 'Ja' oduzme od čovjeka. Stoga zapad, koji se nije mogao uzdići do visine Grčke, nije imao snage grčku mudrost prihvatiti u punom obliku; pustio je da teče natrag na Orijent, da tako kažem. Niti je imao snage preuzeti kult Mitre, također ga je pustio da teče natrag na Orijent. Jedino je imao moć, iz pune snage čovjeka, iz zemaljske ljudske prirode, pustiti da se čisto činjenični događaji u Palestini pripovijedaju, i da ih potvrdi dogma koju je uspostavio koncil. U izvjesnoj mjeri, europski čovjek je od početka bio smješten u materijalizam osobnosti.
To je najočitije u preokretu u 4. stoljeću nove ere. Sve ono što je moglo donijeti dublje razumijevanje kršćanstva, što je moglo donijeti kult koji je Krista mogao vidjeti kao pobjednika, a ne samo kao onoga koji tone pod teškim teretom križa, i čija se pobjeda, iza raspela može samo naslućivati, sve to malo po malo, nestaje i vraća se u Aziju. Ovaj bijeg natrag, mudrosti i stare obredne službe, djelovao je na zapadu kao jačanje 'Ja'. Iz robusnosti nordijskih barbarskih naroda, proizašlo je ono što je trebalo biti snaga ovog očvrsnuća 'Ja' u zemaljskom organu čovjeka. I dok se to događalo u područjima podunavskih zemalja, u onima nešto južnije od njih, na jugu Europe, na zapadu Europe, s Orijenta je presađen arabizam u drugim oblicima od onih koje je prije imala orijentalna mudrost. Arabizam se proširio u Španjolsku, a jugozapad Europe vidio se preplavljen fantastičnom intelektualnom kulturom, koja je u vanjskom umjetničkom svijetu dospjela samo do arabeske, a nije postigla prodiranje duhovno-duševnog u organsko. Tako je, s jedne strane, Europa bila ispunjena narativom čistog činjeničnog u odnosu na kultne prakse, a s druge strane, bila je ispunjena apstraktnom, fantastičnom istinom, mudrošću, s onim što je zatim, filtrirano, formiralo čistu intelektualnu kulturu i što je u Europu stiglo preko Španjolske.
Unutar ovog svijeta, u kojem su postojale čisto površne pripovijesti o događajima u Palestini, u kojem je živjela samo ta fantastična intelektualna mudrost koja je došla kroz arabizam, u tom svijetu su se pojavili i pojedinačni ljudi - uvijek stalno iznova postoje pojedinci unutar većine - koji su postajali svjesni o čemu se zapravo radi. U njihovoj se duši pojavilo to da doista postoji veliko kršćansko otajstvo, za koje najviša mudrost nije dovoljno visoka da u to pronikne u cijelosti, za koje najžešći osjećaj nije dovoljno jak da razvije obrednu službu, da je iz samog križa Golgote proizašlo nešto, što se mora zahvatiti s najvećom mudrošću i najsmionijim osjećajem. To su postigli pojedini ljudi. I u njima se pojavilo nešto poput značajne imaginacije: u kruhu Večere Gospodnje bilo je nešto poput sinteze, poput sažimanja snage vanjskog kozmosa, koji, sa svim strujanjima koja iz kozmosa silaze na Zemlju, prožima ovu Zemlju i priziva vegetaciju na ovoj Zemlji; zatim je ono što je Zemlji povjereno iz kozmosa, ono što zatim izvire iz Zemlje, sintetski sažeto u kruhu i sačinjava ljudsko tijelo.
I još je nešto, rekao bih, prodrlo kroz sve magle što su se nad starim predajama prostrle; nešto se drugo prenijelo tim europskim mudracima, nešto što je doduše imalo svoje korijene na Orijentu, ali što je prodiralo kroz magle i što su pojedinci razumjeli. To je bilo drugo otajstvo, koje je slijedilo otajstvo kruha, otajstvo svete zdjele u koju je Josip iz Arimateje skupio kapajuću krv Krista Isusa, to je bila druga strana otajstva svijeta. Kao što je u kruhu sabrano sve što je ekstrakt kozmosa, tako je u krvi sakupljeno sve što je ekstrakt ljudske prirode i biti, u kruhu i krvi, kojima je vino bilo samo vanjski simbol, to je izraženo u kruhu i krvi za ove europske mudrace, koji su se doista razvili kao iz tajanstvenih mjesta, uzdižući se daleko iznad većine europskog stanovništva, koji su mogli samo čuti činjenice o Palestini, i što je, tek kada je preraslo u učenje, tek postupno pronašlo svoj put u apstraktnu fantaziju arabizma. U tim ljudima, koji su se odlikovali nečim što je bilo poput zrelog, prezrelog ploda orijentalne mudrosti i ujedno najzrelijeg ploda europske emocionalnosti i osjećaja, u njima se razvilo ono što su nazivali tajnom Grala. Ali, rekli su sebi, tajna Grala se ne može pronaći na Zemlji.
Ljudi su se navikli razvijati intelekt, koji je dostigao svoj najveći procvat u arabizmu. Ljudi su navikli, ne gledati na značenje vanjskih činjenica, već jednostavno dopustiti da im se te vanjske činjenice ispričaju u skladu s njihovom osjetilnom stvarnošću. Treba prodrijeti do onoga što je u misteriju kruha, za koji se kaže da ga je razlomio Krist Isus u istoj zdjeli, u koju je zatim Josip iz Arimateje uhvatio krv, ta je zdjela potom odnesena u Europu, ali su je, kako legenda kaže, anđeli držali visoko iznad Zemlje, sve dok nije došao Titurel, koji je na Montsalvatu stvorio hram za ovaj Gral, ovu svetu zdjelu, ovu zdjelu koja sadrži misterij kruha i krvi. U svetom duhovnom hramu, oni koji su tako postali europski misterijski mudraci, željeli su kroz maglu apstrakcija i kroz maglu narativa, vidjeti tajnu Grala, tajnu kozmosa koja je nestala s eterskom astronomijom, tajnu krvi koja je nestala sa starim medicinskim gledanjem. Kao što je stari medicinski pogled prešao u apstraktno mišljenje, tako je i stara eterska astronomija prešla u apstraktno mišljenje. To su u određeno vrijeme Arapi donijeli u Španjolsku na svom vrhuncu. Bilo je to u toj Španjolskoj gdje se tajna Grala nije mogla otkriti izvana među ljudima. Postojala je samo apstraktna intelektualna mudrost. Kršćani su imali samo vanjski narativ činjenica, dok su Arapi i Mauri fantastičan intelektualni razvoj. A u visinama iznad ove Zemlje lebdio je Sveti Gral, i samo oni kojima je božanska moć dala tu sposobnost, mogli su ući u ovaj duhovni hram, ovaj sveti Gral, ovaj hram koji sadrži misterije kruha i krvi. Nije slučajno da se našao u Španjolskoj, gdje je bilo potrebno koračati miljama izvan granica zemaljske stvarnosti, gdje je trebalo probiti trnovite živice da bi se došlo do duhovnog hrama koji je sadržavao sveti Gral.
Iz pretpostavki takvih osjećaja razvio se koncept svetog Grala. Nevidljiva crkva, nadosjetilna crkva, koja se ipak nalazi na Zemlji, bila je ono što je bilo obavijeno misterijom Grala. Bilo je to nešto što postoji neposredno, ali što ne mogu pronaći oni koji svoju nutrinu ravnodušno suočavaju sa svijetom. U davna vremena svećenici misterija izašli su iz misterija u svijet, pogledali među ljude, i kod pogleda na čovjekovu auru sebi rekli: to je netko koga moramo odvesti u misterije; to je još jedan koga moramo povesti u misterije. - Nije trebalo tražiti, čovjek je izabran. Aktivnost nije morala poteći od same osobe; netko je odabran, odveden je u svete misterije. To je razdoblje bilo već gotovo u 11, 12, 9. i 10. stoljeću. Ono što je u čovjeku trebalo osnažiti Kristovom snagom koja je ušla u europsku civilizaciju, bilo je ono što ga je potaknulo da se upita: koje su tajne postojanja? - I nitko se nije mogao približiti Gralu, koji je svojim unutarnjim bićem, apatičnim i pospanim, prolazio kroz vanjski svijet. U čuda, odnosno u tajne svetog Grala, mogao je proniknuti samo onaj, kako se govorilo, koji je u svojoj duši osjetio poticaj za istraživanjem tajni postojanja, kozmičkog postojanja i unutarnjeg ljudskog postojanja. I tako je u biti, od tada ostalo. Tek nakon što su ljudi ozbiljno upozoreni na to preispitivanje, da bi se o tome trebalo pitati, negdje sredinom Srednjeg vijeka, dolazi do velikog nazadovanja, najprije početkom 14. stoljeća, to jest u prvoj trećini 14. stoljeća. Sve je manje bilo onih koji su se pitali o čudima svetog Grala, a duše su postajale sve neaktivnije. Sada su promatrale vanjske oblike čovjeka na Zemlji i ono što se može vidjeti i što se može prebrojiti i izvagati i izmjeriti u kozmosu. Ali ostao je i taj sveti zahtjev koji je u ranom Srednjem vijeku ušao u europsku civilizaciju: pitati se o tajnama kozmosa kao i o unutarnjim tajnama čovjeka, odnosno o tajnama krvi. U ranim fazama ljudi su iskusili ono što je materijalizam, sa svim svojim moćima, nužno morao donijeti europskoj civilizaciji. Bile su to snažne riječi, iako često izblijedjele. Treba samo razmisliti kolika je bila mogućnost da se značajne riječi čuju unutar europske civilizacije. Ono što je bilo stvoreno za određeno doba, pripovijedanje vanjske činjenice Palestine, prodiranje te vanjske činjenice s arabizmom, što je izazvalo brigu kod skolastika Srednjeg vijeka i izrazilo se kao srednjovjekovna kršćanska filozofija, to je za određeno doba bilo veliko. Ali kao što se razvilo iz vremena veće mudrosti i većih ceremonija, koje su jednostavno potisnute natrag na Orijent, nije se ni razumjelo što se tamo razvilo: osluškivanje nadosjetilne misterije kršćanstva, misterije svetog Grala. I svi istinski moćni glasovi koji su odzvanjali u ranom Srednjem vijeku - bilo ih je poprilično - ušutkani su od strane katolicizma Rima, koji sve dublje tone u dogmu, baš kao što je i Gnoza - kao što sam jučer opet naznačio - iskorijenjena u korijenu i deblu.
Ne smije se negativno suditi o razdoblju od 4. stoljeća naše ere do 12. i 13. stoljeća, jer od brojnih glasova koji su, rekao bih, svetom slatkoćom i zrelošću odjekivali europskom civilizacijom, koja je inače bila barbarska, ostao je samo pomalo nespretan glas, čovjeka koji nije znao pisati, onaj Wolframa von Eschenbacha. On je još dovoljno velik; ono što je ostalo iza, je ono što se u Europi ustalilo kao dogma, i što je u biti iskorijenjeno, ono što je snažnim glasom, ali s gorčinom i borbom, pozivalo na sveti Gral. I oni koji su učinili da odjekne zov svetog Grala, htjeli su da odjekne kao sloboda koja sviće u tupoj duši. Nisu htjeli čovjeku oduzeti slobodu, nisu mu htjeli ništa nametati, on se trebao pitati. Trebao se pitati o čudima svetog Grala iz dubine svoje duše. Duhovni život koji je ondje izgubljen bio je čak i veći od onog suprotnog, čak i ako ovaj posljednji nije bio bez određene veličine. A kada je ono što su sluge svetog Grala nazivali duhovnim putem, zamijenjeno fizičkim putem do fizičkog Jeruzalema tamo na Orijentu, Križni put do svetog Grala zamijenjen je križarskim ratovima oko fizičkog Jeruzalema, i kada je Gottfried von Bouillon u Jeruzalemu htio uspostaviti vanjsko carstvo za razliku od Rima, i iz svojih osjećaja, pustio da odzvanja njegov povik 'Daleko od Rima', to je međutim, bilo manje sugestivno od onog Petera iz Amiensa, koji je djelovao poput snažne sugestije da se ono što su sluge svetog Grala duhovno mislili, prevede u materijalističko.
To je bio i jedan od putova kojima je išao materijalizam, put u fizički Jeruzalem umjesto duhovnog Jeruzalema, koji je u hramu Titurela trebao sadržavati ono što je ostalo od otajstva Golgote u svetom Gralu. Rečeno je da ga je Titurel spustio s oblaka, gdje su ga anđeli održavali da lebdi - dok su arabizam i čisto vanjske priče o činjenicama prevladavali - Titurel ga je, sveti Gral, donio u zemaljsku sferu. Ali doba materijalizam se o njemu nije počelo pitati. Bili su to usamljeni ljudi, izolirani ljudi, ljudi u 'tuposti', ne baš u mudrosti, popu Parsifala, koji su krenuli putem prema svetom Gralu, ali oni u osnovi nisu razumjeli kako postaviti odgovarajuće pitanje. A duhovnom putu materijalizma, koji je započeo u prvoj trećini 14. stoljeća, prethodio je onaj drugi put materijalizma, koji se u biti već okretao prema istoku, prema fizičkom Jeruzalemu. I tu je tragediju doživjelo moderno čovječanstvo, koje je moralo i još uvijek mora prolaziti kroz tu tragediju, da bi ovu tragediju zahvatilo iznutra, i postalo ono pravo koje postavlja pitanje. Suvremeno čovječanstvo moralo je doživjeti i još uvijek mora doživljavati tu tragediju: da svjetlost koja mu je jednom došla s istoka nije prepoznana kao duhovna svjetlost, da je duhovna svjetlost potisnuta natrag, i da se umjesto njega traži fizički kraj, fizička materijalnost Orijenta. Potraga za fizičkim Orijentom započela je u Srednjem vijeku, nakon što je duhovni Orijent bio stavljen po strani na kraju antike.
To je europska situacija, a takva europska situacija je također i naša današnja situacija. Jer ako razumijemo pravi najdublji poziv čovječanstva, mi smo još uvijek tražitelji svetog Grala i trebali bismo biti tražitelji svetog Grala. Težnje čovječanstva, onako kako su se pojavile, počevši od križarskih ratova, tek trebaju doživjeti transformaciju, metamorfozu u duhovne. Još moramo doći do takvog razumijevanja kozmičkih svjetova, da u tim kozmičkim svjetovima možemo tražiti porijeklo Krista. Sve dok su ti svjetovi obuhvaćeni samo vanjskom fizikalnom astronomijom, oni se očito ne mogu shvatiti kao dom Krista, jer iz onoga što astronom danas uči kao misterij neba, u čijem opisu ima samo geometriju, matematiku i mehaniku, a za čije promatranje ima samo teleskop, s tog neba, Krist nije mogao sići na Zemlju da se utjelovi u čovjeku Isusu od Nazareta. Jer ovo utjelovljenje se ne može razumjeti ako se upozna čovjeka samo, onako kako ga se odvede u kliniku da bi ga se istražilo, gdje se secira leš, da bi se potom od leša dobila predodžba o živom čovjeku. Stari su imali živu astronomiju, imali su živu medicinu. Kao što će nam živa astronomija pokazati nebo, kozmos, koji je uistinu prožet tom duhovnošću iz koje Krist može sići, tako će nam živa medicina ponovno pokazati čovjeka na način da ga možemo dokučiti svojim znanjem, svojim razumijevanjem, sve do tajni njegove krvi, sve do one organske unutarnje sfere gdje se sile eterskog i astralnog tijela, 'Ja', pretvaraju u fizički krv. Onog trenutka kada shvatimo misterij krvi, kroz istinsko medicinsko znanje i shvatimo sferu svijeta, kozmičku sferu, kroz produhovljenu astronomiju, shvatiti ćemo kako je iz ovih kozmičkih sfera Krist mogao sići na Zemlju, i kako je na Zemlji mogao pronaći ljudsko tijelo koje ga je svojom krvlju moglo primiti. To je tajna Grala za kojom se na ovaj način mora ozbiljno tragati: da cijelim svojim bićem, glavom i srcem, krenemo tim putem prema duhovnom Jeruzalemu. To je zadatak suvremenog čovječanstva.
Čudesno je kako se ono što bi se trebalo dogoditi, objektivno provlači kroz sferu egzistencije. A ako se ne osjeti na pravi način, osjeti se izvana, izvana se materijalizira. Kao što su kršćani prvo išli u Jeruzalem, tako sada idu u Jeruzalem skupine židovskog naroda, čime se ponovno izražava faza materijalizma, pokazujući kako se ono što bi moderno čovječanstvo u svim svojim dijelovima trebalo duhovno shvatiti, sada shvaća materijalistički. Ali mora doći vrijeme kada se tajna Grala bude ponovno mogla osjetiti na pravi način. Znate, spomenuo sam to u mojim 'Osnovama tajne znanosti', utkao sam to, da tako kažem, u tekst koji izražava ono što treba tražiti na putu znanosti duha, i time sam naznačio što moramo usvojiti kao neku vrstu slike i imaginacije za onim čemu treba težiti u ozbiljnom duhovnom naporu i s dubokim ljudskim osjećajem, upravo kao put do Grala.
Želimo o tome ovdje razgovarati sutra ponovno.