.- ŠESTO PREDAVANJE, Dornach, 17. travnja 1921.
Orijentalac je živio u duhovnom svijetu, i iz njega je morao razumjeti materijalni svijet. Europljanin živi u materijalnom svijetu i odatle mora pokušati razumjeti duhovni svijet. Tranzicija u grčkoj kulturi. Problem gnoze, razumjeti Krista u Isusu. Prekid ovog hrvanja kroz nacionalizirano rimsko kršćanstvo. 'Humanizacija' kršćanstva u Europi. Heiland - pjesma. - Tupost u odnosu na višu mudrost. Potraga za Gralom. - Od 15. stoljeća postoji opasnost da ostanemo zarobljeni u materijalizmu. - Poziv na kršćansku državu u Solovjevu. - Moći koje danas koče put duhovne aktivacije; ljubav prema zlu.
Posljednjih sam dana nastojao prikazati kako je nastala zapadna civilizacija, kako se značajna, ogromna prekretnica u razvoju čovječanstva kao cjeline može vidjeti u 4. stoljeću nove ere, te je bilo potrebno istaknuti kako se grčka kultura postupno razvijala prema svom sumraku, kako su srednjoeuropska i zapadnoeuropska civilizacija tada nastale iz sasvim različitih poticaja i kako se pod tim utjecajima razvijao koncept kršćanstva. Najprije pokušajmo ponovno ukazati na relevantne činjenice iz nešto drugačijeg kuta gledanja. Kršćanstvo je nastalo na zapadnom Orijentu iz otajstva Golgote. Orijentalna kultura, u svom specifičnom karakteru, već je bila u opadanju. Drevna mudrost bila je prisutna u svojim završnim fazama, u onome što se razvijalo oko Bliskog istoga, oko Grčke, kao Gnoza. Ta je Gnoza još uvijek bila mudrost, koja je na najrazličitije načine sažela ono što je čovjeku bilo dostupno u smisli pojava svijeta i pojava u prirodi. No, u usporedbi s neposrednim, intuitivnim uvidom u duhovni svijet koji zapravo leži u osnovi orijentalnog razvoja, ona je već imala više, moglo bi se reći intelektualno, racionalno obilježje. Duhovni život, koji je prožimao sve ljudske poglede, više nije postojao. I zapravo, od posljednjih ostataka drevne iskonske mudrosti, ljudi su nastojali sastaviti taj filozofsko-ljudski pogled koji im je služio kao izvor mudrosti za razumijevanje otajstva Golgote. Ono što je ležalo u otajstvu Golgote, bilo je odjeveno u mudrost koja je spašena s Orijenta i donesena u Grčku.
Shvatimo sada ovu mudrost u posve duhovno-znanstvenom smislu. Ako želimo promatrati čovjeka kakav se jednom predao ovoj mudrosti, nalazimo da je na drevnom Orijentu bitna stvar bila da je čovjek promatrao svijet s onim što je njegovo astralno tijelo radilo u njemu, s onim što je mogao iskusiti u svojoj duši kroz svoje astralno tijelo, čak i ako se razvila duša osjećaja, intelektualna duša ili duša uma. Upravo je astralno tijelo utjecalo na ove duševne članove čovjeka i zapravo čovjeku omogućilo da svoj pogled skrene sa zemaljskih pojava i još uvijek jasno vidi ono što iz kozmosa prodire u duhovnu i nadosjetilnu oblast. Čovjek još nije imao 'Ja' pogled na svijet. Njegovo 'Ja' govorilo je samo tupo. Njegovo 'Ja', za čovjeka još nije bilo pravo pitanje. Čovjek je živio u astralnoj oblasti, i u ovoj astralnoj oblasti je još uvijek živio u određenom skladu s pojavama svijeta oko sebe. U izvjesnom smislu, istinski svijet tajni za njega je bio onaj koji je vidio svojim očima, koji se oko njega odvijao kao ljudski svijet. S druge strane, za njega je, razumljivi svijet bio nadosjetilni svijet bogova, svijet u kojem su postojala duhovna bića. Čovjek je gledao ta duhovna bića, njihova djela, njihove sudbine. To je bilo bitno u gledanju starog Orijenta, da je pogled bio usmjeren prema tim duhovnim svjetovima. Ljudi su htjeli, razumjeti osjetilni svijet iz duhovnog.
Danas, unutar naše civilizacije, stojimo na suprotnom stajalištu. Osjetilno-fizički svijet nam je dan i iz toga nekako želimo shvatiti duhovni svijet, ako to uopće želimo, ako ga ne odbacimo, ako ne ostanemo zaglavljeni u pukom materijalizmu. Materijalni svijet gledamo kao datost. Drevni orijentalci smatrali su duhovni svijet nečim danim. Želimo upoznati nešto iz materijalnog svijeta, kako bismo shvatili čudesnost pojava, svrhovite strukture organizama i tako dalje, i iz ovog fizičkog-osjetilnog svijeta želimo potvrditi nadosjetilni. Drevni Orijentalac želio je razumjeti fizičku-osjetilnu okolinu iz nadfizičkog, nadosjetilnog svijeta koji mu je dat. Iz njega je želio primiti svijetlo, i primio ga je, a bez njega fizički, osjetilni svijet, za njega je bio tama i tjeskoba. I tako je osjećao i ono što je opažao kao svoje najdublje biće, još uvijek potpuno ozračeno astralnim tijelom, kao da dolazi iz duhovnih svjetova. Nije rekao sebi: izrastao sam iz zemaljskog života - rekao je sebi: izrastao sam iz božansko-duhovne suštine, i najbolje što nosim u sebi je sjećanje na te božanske duhovne svjetove. - Čak i Platon, filozof, govori o tome kako čovjek ima znanje, sjećanja iz svoje preegzistencije, iz života koji je vodio prije nego što je sišao u fizički osjetilni svijet. Čovjek je svoje 'Ja' smatrao zrakom koja izlazi iz svijetla nadosjetilnog svijeta. Za njega je tajanstven bio osjetilni svijet, a ne nadosjetilni.
U Grčkoj je ovo gledište našlo svoj izdanak. Grk je već osjećao sebe u svom tijelu, ali još u svom tijelu nije osjećao ništa što bi moglo objasniti ovo tijelo. Još uvijek je imao tradiciju starog Orijenta. U određenom smislu on je sebe vidio kao nešto što je sišlo iz duhovnih svjetova, ali što je u određenom smislu već izgubilo svijest o tim duhovnim svjetovima. To je zapravo posljednja faza istočnjačkog života mudrosti koja se pojavila u Grčkoj. I upravo iz takvog osjećaja svijeta treba shvatiti otajstvo Golgote. Ova misterija postavila je čovjeka pred veliki problem, strašan životni problem: kako nadnaravno, nadosjetilno biće, kozmičko biće, Krist, može naći svoje mjesto u ljudskom tijelu? - Međuprožimanje Isusa i Krista, to je bio veliki problem, i vidimo ga posvuda u gnostičkim nastojanjima. Ali čovjek nije imao razumijevanje takve veze između vlastitog nadosjetilnog bića i osjetilno fizičkog bića, a budući da nije imao spoznaje o vezi između duhovno-duševnog i tjelesno-fizičkog, otajstvo Golgote je postalo nerješiv problem, posebno za one koji su bili pod utjecajem grčkog pogleda, ali i problem s kojim su se Grci hrvali i kojem su posvetiti najveće snage svoje mudrosti. Povijest bilježi premalo duhovnih borbi koje su se ondje stvarno odvijale.
Istaknuo sam da je gnostička literatura iskorijenjena. Da je ova gnostička literatura još uvijek tu, čovjek bi u njoj vidio ovu tragičnu borbu za razumijevanje suživota nadosjetilnog Krista s osjetilnim Isusom; čovjek bi vidio ovaj izvanredno dubok problem u njegovu razvoju. Ali ova borba je ugašena. Tu je borbu dokrajčila trezvena, apstraktna priroda koja je izvirala iz romanizma, koja samo, rekao bih, uzburkavajući emocije dolazi do toga da u apstrakcije unese nutrinu. Gnoza je bila poplavljena i zamijenjena dogmatikom i dekretima koncila. Duboke ideje Orijenta, koje nisu imale nikakve veze s jurisprudencijom, bile su prožete oblikom koji je kršćanstvo poprimilo u više zapadnom svijetu, zapadnom svijetu u to vrijeme, rimskom svijetu.
Kršćanstvo je proizašlo iz tog romanizma, jer je bilo, da tako kažemo, juristično, jer su svuda ušli pravni koncepti, jer su se rimski državni koncepti širili kršćanstvom. Kršćanstvo je poprimilo oblik rimskog političkog tijela i vidimo kako kršćanska prijestolnica, Rim, nastaje iz onoga što je nekad bila prijestolnica svijeta, Rim. Vidimo kako ovaj kršćanski Rim preuzima od starog Rima posebne ideje o tome kako vladati ljudima, kako širiti vlast nad ljudima. Vidimo kako se širi svojevrsni crkveni imperijalizam, kako se ono, što kršćanstvo jest, ulijeva u rimsku državu. Ono što je oblikovano u duhovne oblike znanja, ušlo je u pravni oblik ljudske vladavine. Po prvi su put kršćanstvo i vanjska državna mudrost, na određeni način spojeni zajedno, te se u tom obliku kršćanstvo potom širilo. U kršćanstvu postoje tako duboke sile, postoje tako snažni impulsi, da su prirodno mogli biti aktivni i nastaviti djelovati, iako su bili izliveni u oblik rimske države. A kada je ovaj rimski oblik vladavine zavladao zapadnim svijetom, jednostavne priče i stvarne činjenice o onom što se dogodilo u Palestini, uz to su mogli nastaviti postojati.
Ali u ovom zapadnom svijetu ljudi su za kršćanstvo bili pripremljeni na sasvim poseban način, bili su pripremljeni na takav način da su sebe razumjeli iz svoje fizičke prirode, osjećali su svoje 'Ja' iz svoje fizičke prirode. Razlika je postala očita kada je kršćanstvo, da tako kažemo, prošlo kroz grčki svijet i ovaj grčki svijet se rastopio, postala je očita ogromna razlika između ovog grčkog kršćanstva, i kršćanstva koje je tada stvarno bilo državno kršćanstvo, vladajuće kršćanstvo, romansko kršćanstvo. A onda se, više sa sjevera, pojavilo to kršćanstvo koje se prelilo u sjevernjake koje su Grci i Rimljani nazivali barbarima, u one sjevernjake koji su iz svoje prirode, rekao bih, sažimajući vlastito biće, osjećali svoje 'Ja' i shvaćali sebe iz cjelovitog ljudskog bića u fizičko-osjetilnom, iz ljudsko-fizičko-osjetilnog 'Ja' utjelovljenja, a sada su htjeli razumjeti i ono što im je proslijeđeno kao jednostavna priča o događajima u Palestini. I tako, u ovom barbarskom svijetu, jednostavna pripovijest o onome što se dogodilo u Palestini, sudarila se s onim što je bio osjećaj sebe, mogao bih reći krvni osjećaj sebe, posebno u srednjoeuropskom svijetu i u nordijskom svijetu. Ove stvari su se sudarile. I ljudi su željeli razumjeti, iz razumijevanja čovjeka, željeli su razumjeti jednostavnu priču o tome što se događalo u Palestini. Nisu htjeli dokučiti dublji sadržaj. Nisu htjeli proniknuti s mudrošću. Samo su to htjeli uvući u fizičku, osjetilnu, ljudsku oblast.
Vidi se kako se u 'Heiland'-u ovi narativi o događajima u Palestini pojavljuju potpuno humanizirani i potpuno uvučeni u europski svijet ljudi, u ovaj 'Ja' svijet. Vidimo kako je sve humanizirano, kako nema sposobnosti, kao što je to učinila Grčka, da se mudrošću pronikne u tajne Golgote. I razvio se poriv da se djelo Krista Isusa u svijetu prikaže kao jednostavni ljudski događaj, bez gledanja na nadosjetilno, te da se te priče sve više i više humaniziraju. I u to je gurnuto ono što se dogmatski proširilo iz rimskog-kršćanskog carstva kao odluke koncila; poput dva strana svijeta, gurali su se jedno u drugo, ono kršćanstvo koje je, takoreći, europeiziralo palestinsku pripovijest, i ono kršćanstvo koje je juridificirana-romanizirana Grčka, koje je postalo apstraktno. To je ono što je živjelo kroz stoljeća, a samo su se rijetki uspjeli postaviti na način koji sam jučer opisao, s mudracima koji su razvili ideju o Gralu i koji su isticali da je poticaj kršćanstva nekoć bio zaodjenut orijentalnom mudrošću, no da se nositelj ovog orijentalnog shvaćanja, zdjela svetog Grala, sveti Gral, mogao donijeti u Europu samo tako što su ga nadosjetilni duhovi držali da lebdi iznad Zemlje, sve dok za njega nije sagrađen skriveni dvorac, dvorac Grala na Montsalvatu. Ali u isto vrijeme, postojala je ideja da se čovjek može približiti čudima Grala samo kroz neprohodna područja. Tada ovi mudraci nisu rekli: šezdeset milja je neprohodni krug koji čovjek mora prijeći ako želi doći do čuda Grala - nego su rekli tada na puno više ezoteričan način što je zapravo taj put do svetog Grala, tada su rekli: oh, ovi ljudi iz Europe, oni neće doći do svetog Grala, jer put koji moraju proći da bi došli do svetog Grala dug je kao i put od rođenja do smrti, i tek kada ljudi dođu do smrti, prošavši za Europu neprohodnim putem koji se proteže od rođenja do smrti, tek tada će stići do dvorca Grala na Montsalvatu. - To je u biti bila ezoterna tajna koja je priopćena učeniku. Budući da još nije svanulo vrijeme kada su ljudi s jasnom sviješću mogli vidjeti kako se duhovni svijet može ponovno otkriti, učenicima je rečeno da u dvorac svetog Grala mogu ući samo uz pojedinačne bljeskove svijetla. Ali bili su posebno impresionirani, da su morali pitati, da je došlo vrijeme u razvoju čovječanstva kada čovjek, ako nije pitao, to jest ako nije razvijao svoju nutrinu, ako u sebi nije tražio impuls istine, nije mogao doći do iskustva sebe. - Jer čovjek svoje 'Ja' mora pronaći izvan svoje fizičke organizacije. I ovo 'Ja', koje se nalazi izvan fizičke organizacije, mora se svojom vlastitom snagom ponovno vinuti uvis, kako bi vidio sebe tamo gdje se čak i u staroj grčkoj civilizaciji to sebstvo vidjelo, u nadosjetilnim svjetovima. 'Ja' se prvo mora ponovno uzdići, kako bi sebe prepoznalo kao nešto nadosjetilno.
Na starom Orijentu ljudi su vidjeli što se događa u astralnom tijelu, a u astralnom tijelu su vidjeli posljedice prethodnih zemaljskih života. Zato su ljudi pričali o karmi. U Grčkoj je predodžba već bila u sjeni. Događaji svijeta opažani su samo na mutan, astralan način. Stoga su nejasno govorili o sudbini, kobi. Ovaj pogled na sudbinu, na usud, samo je slabljenje, paraliza, punog konkretnog koncepta drevnog Orijenta o prolasku čovjeka kroz ponovljene zemaljske živote, čije su posljedice iskustva najavljivane unutar astralnog tijela, makar i samo instinktivno, tako da se može govoriti o karmi, koja se razvila u ponovljenim zemaljskim životima, i čije su posljedice bile prisutne u astralnom iskustvu.
Sada se na zapadu krenulo prema 'Ja' iskustvu . Ali ovo iskustvo 'Ja' u početku je bilo vezano za fizičko tijelo. To iskustvo 'Ja', bilo je egoistički samodostatno. Ovo iskustvo 'Ja, najprije je živjelo u tuposti, koja je živjela, čak i kada je u njima postojao snažan impuls prema nadosjetilnim svjetovima, u tuposti; a Parsifal, koji je na hodočašću svetom Gralu, prikazan nam je kao tup čovjek. Mora se shvatiti da kada se štovanje Mitre proširilo s Orijenta na zapad, zapad ga je odbacio i nije ga razumio. Jer onaj koji je sjedio na biku, koji je trebao pobijediti niže sile, pronašao je da je i sam došao od nižih sila. Kada je zapadni čovjek vidio Mitru kako jaše na biku, nije razumio to biće, jer to biće nije moglo biti ono što 'Ja' osjeća i doživljava izvan svoje fizičke organizacije. Razumijevanje za ovog Mitru koji jaše je nestalo.
Može se reći: sve se to moralo dogoditi, jer je 'Ja' moralo iskusiti svoj impuls u fizičkoj organizaciji. 'Ja' se moralo čvrsto vezati za fizičku organizaciju, ali ne smije postati kruto u tom osjećaju da je čvrsto vezano za fizičku organizaciju. - Bila je to snažna reakcija na mudrost Orijenta, jer su ljudi na zapadu sve više inzistirali na onome što se razvijalo iz čistog fizičkog. Ova reakcija je morala biti prisutna. I u Europi se poklopilo sve moguće da ova reakcija bude dosta jaka. Ali ova duhovna nastojanja nije bilo dopušteno proširiti na dulje od nekoliko stoljeća. Pojavila se nova duhovnost, ali apstraktna duhovnost, sublimirana duhovnost, filtrirana duhovnost, od prve trećine 15. stoljeća.
Ljudi su prihvatili fizičku astronomiju, a također i fizičku medicinu, i u prvom redu se morao imati poticaj iz ovog fizički osjećanog 'Ja' impulsa. Ali ne smije se nastaviti biti krut u europskoj civilizaciji, ako se ne želji da ova europska civilizacija doživi svoj pad. I već postoji dovoljno sila propadanja, ostataka koji bi trebali biti samo ostaci, koje treba prepoznati kao ostatke. Promislite samo kako je suvremena teologija, kako sam često naglašavao, izgubila mogućnost razumijevanja Krista, kako je sve više dolazila do potpunog pozemljavanja i počovječenja Krista Isusa, kako je Krista Isusa zamijenila 'jednostavnim čovjekom iz Nazareta', kako se u materijalistički strukturiranom odnosu dominacije, sve više gubi živa duhovnost kojom se otajstvo Golgote doista može približiti čovjeku. I vidi se kako se u moderno doba razvija znanost koja želi razumjeti sve što je izvanjsko, ali koja ne želi prodrijeti do čovjeka. I vidi se kako se na tragu ove znanosti, u socijalnom životu javljaju impulsi koji žele uspostaviti samo fizički ljudski poredak, a koji u taj poredak ne žele prodrijeti onim što je božansko, duhovno, nadosjetilni duhovni princip.
Uvijek, kao da je u ljudskim dušama ostala jedna zraka svijetla, u nekim ljudskim dušama. Kad se tračak onoga što još u njima živi od ovog astralnog elementa, pomiješa s 'Ja', tada oni dobivaju takve bljeske svjetlosti, i to je jedan od najdojmljivijih fenomena moderne Europe kako s istoka snažan podsjetnik sja u filozofiji religije, u filozofiji religije Solovjeva, koja je potpuno, rekao bih, uronjena u istočnjačku sparu, kako nešto od toga sjaji: nešto nadosjetilno i duhovno mora prožimati zemaljski socijalni poredak. U izvjesnom smislu vidimo kako taj Solovjev sanja o nekoj vrsti Kristove države. Ovu Kristovu državu može sanjati jer su posljednji ostaci astralnog subjektivnog iskustva koje zrači kroz 'Ja' unutar njega.
Uzmimo ove snove o kristijaniziranoj državi, stavimo uz njih ono što je sada uspostavljeno na istoku uz odbacivanje svega duhovnog, ono što sadrži samo sile propadanja - golema, kolosalna suprotnost! Svijet bi trebao postati svjestan takvog kolosalnog kontrasta. I kad bi danas netko imao dovoljno odmaka da te stvari vidi, na jednu bi stranu stavio promicatelja kristijanizirane države, kristijanizirane socijalne strukture, Solovjeva, smatrao bi ga nekim tko je još bio nadahnut orijentalnom suštinom i tko je, da tako kažemo, bacio posljednju iskru u ovu okoštalu Europu kako bi je oživio s ovog gledišta. S druge strane, cara Nikolu ili njegove prethodnike i cara Lenjina lako bi mogli staviti zajedno, jer to što različito govore o razvoju svijeta i čovječanstva u njemu, suštinski ne čini razliku. To je samo ono kako oblikovne sile svijeta žive u njima, a isto živi u Lenjinu, isto u ruskom caru; u osnovi nema neke posebne razlike. Naravno, teško je pronaći put unutar ovih prodirućih sila koje se protežu od prapovijesti do europske civilizacije. U prvom redu to je val, a ono što tražimo je čvrsti smjer. Ovo čvrsto usmjerenje ne može se pronaći ni u čemu drugom osim u uzdizanju 'Ja' do duhovnog razumijevanja svijeta. U duhovnom razumijevanju svijeta mora se ponovno roditi kršćanski poticaj. Ono čemu se težilo u vanjskom svijetu od prve trećine 15. stoljeća, tome treba čovjek težiti, cijelog čovjeka mora se shvatiti u odnosu na svijet. Razumijevanje svijeta i razumijevanje čovječanstva, moraju se promatrati usklađeno. Razvoj Zemlje moramo razumjeti u fazama, u metamorfozama. Moramo vidjeti ranije inkarnacije naše Zemlje, ali ne moramo gledati napuštene primordijalne maglice. Moramo pogledati Saturn, Sunce i Mjesec, koji su već bili prožeti bićem čovjeka, moramo pogledati kako je sadašnji oblik čovjeka nastao iz metamorfoza ranijih oblika planete Zemlje, kako je tamo u ranijoj fazi, čovjekov oblik bio aktivan. Moramo spoznati čovjeka u svijetu, a iz te spoznaje čovjeka u svijetu, moći će proizaći i razumijevanje otajstva Golgote. Ljudi moraju naučiti razumjeti zašto postoji neprohodno područje oko dvorca Grala, zašto je put između rođenja i smrti neprohodan. I kada shvate zašto je to neprolazno, kada shvate da se 'Ja' sada osjeća unutar fizičke organizacije, kada osjete koliko je nemoguća puka fizička astronomija, kada osjete koliko je nemoguća puka fizička medicina, tada će sami sebi utrti put, tada će u ovaj dosad neprohodni život između rođenja i smrti unijeti nešto što nastaje radom vlastite duše čovjeka. Od materijala duše, od samog duha, moraju se stvoriti alati kojim će se položiti temeljac u tom polju, koje mora biti duhovno, koje vodi do dvorca Grala, do misterija kruha i krvi, do ispunjenja riječi: Činite ovo meni na spomen. - Jer zaboravljen je ovaj spomen, postalo je nesvjesno ono što živi u riječima: činite ovo meni na spomen. - Jer to se čini u znak sjećanja na veliki trenutak Golgote, kada se razumije što je u simbolu kruha, to jest onoga što se razvija iz zemlje kroz sintezu kozmičkih sila, i kada se zna kako shvatiti svijet u kozmologiji i astronomiji koja je ponovno produhovljena, i kada se nauči razumjeti čovjeka iz onoga što je njegov ekstrakt, to jest onoga u čemu duhovno intervenira izravno u njemu, kada se razumije misterij krvi. Put do svetog Grala mora se pronaći radom na onom unutarnjem ljudske duše. To je zadatak spoznaje, to je socijalni zadatak. Ali to je također zadatak kojeg se danas uvelike mrzi.
Jer ono što ljudi razvijaju u sebi kao rezultat svoje izloženosti 'Ja' odgoju zapadne civilizacije, prije svega je, čežnja da iznutra ostanu duševno pasivni, da ne dopuste egzistenciji svijeta da im da ono što bi trebalo unaprijediti njihove duše. Aktivno shvaćanje sila duše, unutarnje iskustvo, koje ne mora nužno biti okultni razvoj, nego iskustvo duše općenito, to je ono što čovječanstvo u Europi ne želi, koje želi nastaviti ono što je bilo samorazumljivo za doba koje nam je neposredno prethodilo: razvoj 'Ja', koji, međutim, vodi do najeklatantnijeg egoizma, do slijepog bijesa instinkta, ako ide dalje izvan svog vremena. Ovaj 'Ja' osjećaj, koji se proteže izvan svog vremena, u prvom redu je pronašao svoj put u nacionalnim šovinizmima; javlja se u nacionalnom šovinizmu, a iz nacionalnog šovinizma proizlaze duhovi koji žele da put do svetog Grala ostane neprohodan. Ali obveza je učiniti sve što se može učiniti, kako bi se ljudske duše pozvale na aktivnost, kako u sferi spoznaje tako i u socijalnoj sferi. Ali protiv takvog poziva, ustaju sve one sile koje su ispunjene mržnjom protiv takve aktivnosti duše. Nisu li se ljudi dovoljno dugo obrazovali da sebi kažu: trebamo li smatrati krivovjernim rad duše da se oslobodi krivnje, trebamo li ispravno razvijati svijest o grijehu i krivnji, jer ne bismo trebali napredovati kroz sebe, nego bismo se trebali otkupiti kroz Krista u pasivnosti?
Čovjek krivo razumije Krista ako ga ne prepoznaje kao kozmičku silu koja se potpuno sjedinjuje s nama, kada se probijamo do njega kroz pitanja i unutarnju aktivnost. I posvuda se danas vide te moći koje se dižu iz konfesija, iz teologije, iz onih koji su oduvijek bili povezani s teologijom, iz vojske, iz znanosti, posvuda se vide te snage kako se dižu, koje žele zapriječiti put aktivnosti.
Dugo sam morao isticati da je to tako, i dugo sam uvijek iznova morao ponavljati: suprotstavljene sile koje dolaze postat će sve nasilnije; do danas se to svakako i obistinjuje. I ne može se reći da je to protivljenje doseglo vrhunac. To protivljenje je daleko od vrhunca. Ova opozicija ima jaku organizacijsku snagu u okupljanju svega što je zapravo predodređeno za uništenje, ali ono što svakako propadanje može zaustaviti na neko vrijeme je to što radi s rastućim snagama. Nasuprot tome, snage koje djeluju prema aktivnosti duše danas su slabe. Slabe su one snage, koje iz zahvaćanja duhovnog svijeta, sile uzdizanja žele pretvoriti u vlastite snage duše. Svijet je poprimio ahrimanski karakter. Jer moralo se dogoditi da 'Ja', dok sebe zahvaća u fizičkom, i ako se u pravo vrijeme ne uzdigne da sebe zahvati duhovno kao duhovno biće, onda, ako ostane u fizičkom, zahvatile bi ga ahrimanske snage. I vidimo kako je to zahvaćeno od strane ahrimanskih moći, vidimo to u činjenici da se, koliko god pospane duše to malo htjele priznati, sklonost zlu danas posvuda osjeća. Sklonost zlu jasno se uočava u načinu na koji se, primjerice, vodi borba protiv antropozofske znanosti duha, i svega što je s njom povezano. Iz mutnih lokvi izlazi ono čime se danas služe ličnosti, koje čak uživaju znanstveni ili teološki ugled u svijetu, u borbi protiv antropozofske znanosti duha. Ne radi se o istini, nego o tome koja kleveta tim ličnostima više odgovara, koja im je simpatičnija; postoji jaka opsjednutost čovječanstva silama zla, ljubavlju prema zlu. I svatko tko se ne zna obračunati s tom ljubavlju prema zlu, s tom sve većom ljubavlju prema zlu u borbi protiv antropozofske znanosti duha, neće moći razviti osjećaj, razumijevanje svih suprotstavljenih sila i moći koje će se tek pojaviti. Godinama ljudi govore o meni da postajem sve veći i veći. Pa čak i ako se isprva ne može postići ništa drugo osim jasnog osjećaja toga, tada se barem mora održati ovaj jasni osjećaj, koji je na kraju krajeva i moć. Moramo gledati u svijet kakav nas danas okružuje i moramo trezveno vidjeti što se zapravo događa s takvim stvarima kao što je prljavština koja sada izvire iz naših protivnika i koja ostavlja to veći dojam što su lokve iz kojih izvire mutnije.
Potrebno je upoznati tu osebujnu osobinu, koja će sve više dolaziti do izražaja, tu ljubav prema zlu, i da se uvijek iznova, pospano ne prepuštamo izgovorima da su naši protivnici uvjereni u te stvari. Vjerujete li doista da u osobi poput ove koja se pojavila kao najnoviji protivnik antropozofske znanosti duha, vjerujete li doista da u njemu postoji ikakva mogućnost unutarnjeg uvjerenja? - Kod njega uopće ne postoji mogućnost uvjerenja. Djeluje iz potpuno različite osnove. I to je, rekao bih, pametan potez, gledati upravo s ove strane, tražiti ono gledanje koje se temelji na zavaravanju protivnika. Kad je čovjek bolji general? - Ako može bolje prevariti protivnika! - Ali ako se to prenese na način borbe za istinu, onda je ta borba, borba laži, personificirane laži protiv istine. I moramo shvatiti da je ta borba personificirane laži protiv istine sposobna za sve, da će nam svakako htjeti oduzeti ono što smo pokušavali i pokušavamo učiniti, pogotovo za dobivanje vanjske podrške kako bi se našli nositelji istine u civilizaciji. Nije pretjerano reći da je sve što postoji kao 'Waldorfska škola' i tako dalje, kao ova zgrada, u suprotnosti s onim što postoji kao najdublja, temeljna čežnja u svijetu da nam se to oduzme! A ako na to ne obratimo pozornost, ako čak i u sebi ne razvijemo osjećaj za svu prirodu ovog načina borbe, onda ostajemo usnule duše, tada unutarnjom budnošću ne hvatamo ono što želi izvirati iz antropozofske znanosti duha.
Zapravo, nije trebalo doći vrijeme da se čovjek pita zašto su protivnici postali ovakvi; jer to se moglo znati dugo unaprijed. A danas smo sigurno pod dojmom da je premalo osoba koje aktivno podržavaju našu duhovnu struju. Općenito, danas je još uvijek među ljudima lakše djelovati nasiljem, moći i nepravdom, nego slobodom. Istina koja se želi naviještati kroz antropozofsku znanost duha, mora računati samo na slobodu čovjeka. Mora naći one koji imaju pitanja. A ne smije se ni reći: zašto ova istina nema u sebi, božanskom duhovnom snagom, moć da duše prisili? - Ne želi, ne može. Umjesto toga će unutarnju slobodu, ljudsku slobodu općenito, smatrati nepovredivom. Ako čovjek želi doći do antropozofske znanosti duha sa svojom prosudbom, mora biti onaj koji pita, mora se uvjeriti u najveću slobodu prosudbe. Treba mu reći riječi duhovne istine; on se mora uvjeriti. Ako želi sudjelovati u socijalnom životu, mora to činiti iz najdubljeg poriva svog srca. Oni ljudi koji pripadaju antropozofskoj znanosti duha, u pravom smislu riječi moraju biti oni koji propituju.
Što vidimo na protivničkoj strani? - Nemojte misliti da se zajedno organiziraju samo oni koji su nekako jednostrani u nekom uvjerenju. Ne, u Stuttgartu se drži propovijed u katoličkoj crkvi: idite na predavanje gospodina von Gleicha, jer njime možete ojačati svoje katoličke duše, možete pobijediti neprijatelje svojih katoličkih duša! - I ulaze katoličke duše, katolički general von Gleich drži predavanje i završava Lutherovom himnom! Sjajno ujedinjenje obje strane, protivnici se organiziraju zajedno! - Nije bitno da li se oni na bilo koji način slažu u svojim uvjerenjima ili mišljenjima.
Za nas je, međutim, pitanje snage da stojimo čvrsto na tlu kojeg smatramo ispravnim. Da, neće biti učinjen nikakav napor da se potkopa ovo tlo, možete biti sigurni u to. Morao sam to ponoviti, posebno u vezi sa zapažanjima o razvoju europske civilizacije, jer potrebno je da se ima barem namjera, da se zauzme čvrst stav na tlu koji moramo prepoznati kao ispravan. I potrebno je da se nitko od nas ne upušta u iluzije o protivnicima koje su toliko popularne. Cilj je potkopati naše temelje. Na nama je da radimo koliko god možemo, a ako bi se potkopalo tlo i mi upali u pukotinu, naš rad bi ipak morao biti takav da pronađe svoj put u svijet. Jer ono što se ovdje događa, posljednji je trzaj svijeta koji propada; ali zna i, kada je posljednji trzaj, tresnuti kao lud; u ovom bijesnom napadu čovjek može izgubiti život. Stoga je barem potrebno, prepoznati impulse koji dovode do ovog bijesnog napada. Ništa se ne može postići s malim; moramo se obratiti velikom. Pokušajmo biti dorasli takvom apelu!
Ovo sam morao uključiti, da osjećamo da smo u važnom, značajnom, odlučujućem trenutku, i da moramo razmisliti kako smoći snage da to prebrodimo.