.- OSMO PREDAVANJE, Dornach, 23. travnja 1921.
Mjera, broj i težina - kao primjer gubljenja sebe i stvarnosti čovječanstva na putu ka apstrakciji. Sve do drugog post atlantskog doba, broj se još uvijek doživljavao u bitnim kvalitetama koje je astralno tijelo apsorbiralo iz svijeta kao cjeline i utisnulo u etersko tijelo; do trećeg, mjera kao sila iz koje je etersko tijelo formiralo fizičko tijelo prema kozmičkim uvjetima; sve do prvog, težina kao iskonsko iskustvo između 'Ja' i astralnog tijela, koje je čovjek osjetio kao stanje ravnoteže između vezanosti za Zemlju i lebdenja prema gore. - Posljednji odjeci tih kvaliteta mogu se naći samo u umjetnosti.
Danas ću morati predstaviti poglavlje koje se čini dalekim, ali koje će ipak činiti cjelinu s onim što je rečeno jučer i onim što će biti rečeno sutra. Često sam spominjao da kada ljudi proučavaju razvoj čovječanstva, previše polaze od stava da je cjelokupna konstitucija ljudske duše ostala u biti ista, sve dok postoji bilo kakav razvoj koji se može pratiti povijesno ili pretpovijesno. Ali ono što se tu vjeruje uopće ne odgovara činjenicama. Međutim, ako se prate samo činjenice koje se povijesno prenose kroz dokumente, teško je odrediti kakve su bile metamorfoze razvoja ljudske duše. Ali, ako se pogleda dalje unatrag, dalje od tih činjenica, onda se ono što se povijesno prenosilo pojavljuje u drugačijem svijetlu, i tada postaje jasno da ljudska duša nije oduvijek bila onakva kakva je danas, ili kakva je bila u vremenima koja se mogu zahvatiti samo kroz vanjske čimbenike. Iznad svega, ljudi vjeruju: pa, naprimjer, danas ljudi imaju nešto poput geometrije, imaju nešto poput aritmetike, što je u biti učenje o brojevima, a zatim imaju vještinu vaganja, određivanja težine. Ljudi imaju predodžbe o tome što je mjerenje, što je mjera. Čovjek ima predodžbu kako danas brojimo i važemo stvari i misli: svakako, u vrijeme kada su, prema našoj sadašnjoj prosudbi, ljudi još uvijek bili prilično djetinjasti, jednostavno nisu mogli mjeriti, brojati ili računati. Ali otkad je to bilo moguće, prakticiralo se otprilike na isti način kao što se prakticira i danas.
To jednostavno nije slučaj, i čak i ako, kao što sam rekao, to vodi u daleke oblasti, moramo, prije nego što uđemo u povijest čovječanstva, formirati nešto precizniju predodžbu o mjeri, broju i težini. Znate da je, prema vanjskoj tradiciji, pitagorejska škola imala donekle drugačije poglede na brojeve od onih koji danas prevladavaju. Pitagorejci su, kao što svi znate, imali određene predodžbe povezane s brojevima - jedan, dva, tri, četiri i tako dalje - i imali su vrlo specifične predodžbe povezane s parnim i neparnim brojevima. Ukratko, o broju su govorili na određeni kvalitativni način, a ne samo na kvantitativni.
Ako se iz duhovno znanstvene perspektive razmotri što leži u osnovi ovoga, shvaća se da je ono što je postojalo u pitagorejskoj školi, koja je još uvijek bila svojevrsna tajna škola, u biti bio samo posljednji odjek mnogo starije numeričke mudrosti, koja seže u davna vremena i od koje su preživjele samo predaje. I ono što nam se govori o Pitagori, u biti je nešto što je bilo u opadanju, od drevnog učenja o brojevima. Ako stvari promatrate iz duhovno znanstvene perspektive, dolazite do fundamentalno drugačijih predodžbi o mjeri, broju i težini, od onih koje imamo danas. Ali kao što sam rekao, moramo malo pojasniti, čak i ako to nekima od vas može uzrokovati poteškoće, kakva je trenutna situacija s tim konceptima mjerenja, brojenja i vaganja.
Mjerenje - kako mjerimo? Možemo imati samo jednu mjeru, i ta mjera na neki način mora biti prihvaćena. Ne možemo reći da je ta mjera, koju koristimo kao osnovu, uzmimo jedan metar, na bilo koji način apsolutno određena. Pretpostavlja se, određen je kao određeni dio sjevernog kvadranta zemljinog meridijana, koji prolazi kroz Pariz, a ni taj dio, desetmilijunti dio, nije točno sadržan u tom, takoreći, čvrstom standardu, koji se u Parizu nalazi kao standardni metar. Ali je prihvaćen. Recimo da želite početi od određene mjere, a zatim s njom mjerite druge duljine ili čak površine, formirajući kvadratnu mjeru od mjere duljine. Ali ono što se otkrije o onome što se treba mjeriti, temelji se na nečemu potpuno proizvoljnom, nečemu što je pretpostavljeno. Važno je shvatiti, da zapravo koristimo proizvoljnu mjeru, tako da kada mjerimo, imamo samo omjere veličine koju mjerimo i te proizvoljno pretpostavljene mjere. S brojevima stvari su malo drugačije.
Danas dok živimo u našoj apstraktnoj egzistenciji, brojimo 'jedan', 'dva', 'tri'; brojimo 'jedan', 'dva', 'tri' kada brojimo jabuke, kada brojimo ljude, kada brojimo konje, kada brojimo stolice. Za ono što se određuje brojem, nije važno za što kažemo 'jedan'. Imamo svoj poseban način brojenja svih stvari koje brojimo i koje kao cjelina tvore nešto samostalno.
Sjetite se, kada mjerimo, koristimo proizvoljnu mjernu jedinicu; ali s ovom proizvoljnom mjernom jedinicom onda sve povezujemo. Ova mjerna jedinica je, u određenom smislu, nešto, ona je tu; čak je zamisliva, rekao bih, na način sličan kao stvar, na način sličan materiji. Jedinstvo kao broj, ne može se sebi predočiti na materijalni način. Ono što je jedinstvo kao broj, potpuna je apstrakcija, to je nešto što se može primijeniti na sve. Nije važno brojimo li godine ili brojimo ljude ili brojimo zvijezde, uvedeni smo u nešto potpuno apstraktno, u ono što uopće ne može značiti nikakvu stvarnost, jer se pod tim može misliti na bilo koju stvarnost, jer se odnosi na sve stvarnosti. Ako uzmemo aritmetičku jedinicu kao temelj, gubimo ono malo materijalnosti što još imamo kada mjerimo. Kod vaganja čak, kod vaganja imamo posla s time, da ne vidimo na čemu to temeljimo. Priča nam izmiče još i više nego kod broja. Što se tiče broja, barem, kada brojimo stolice i kažemo 'jedna', 'dvije', 'tri', završimo s trećom stolicom i ona stoji pred nama kao jedinica. Ali ako imamo vagu, na jednu stranu stavljamo uteg - uteg sam po sebi nije ništa ako ga ne privlači Zemlja, kako kažemo - i ono što važemo jednako je težini utega. Ali stojimo tamo i više nismo sami; u osnovi stojimo tamo s cijelom Zemljom. Ono na što se referiramo nekako je potpuno izvan dosega naše kontrole. Ulazimo u potpuno apstraktnu situaciju kada kažemo: nešto teži pet kilograma. - Samo razmislite kakvu predodžbu imate kada kažete da nešto teži pet kilograma, stavite uteg od pet kilograma na vagu, da, ali uteg od pet kilograma, to samo po sebi nije ništa! Tu nema nikakvog svojstva stvari. Ako kažem: jedna stolica - onda je barem to 'jedna' integrirano unutar stolice; ali ovih pet kilograma mora se odnositi na Zemlju. Imate samo nešto što je povezano s nečim što ne možete ni razumjeti: cijelo tijelo Zemlje. A kada onda na vagi morate izvagati drugu stvar, pet kilograma, opet imate nešto što vam potpuno izmiče, što opet pripada ukupnosti, što je manje od apstrakcije.
Nastavimo s brojem. U ranijim vremenima - i zapravo smo vraćeni u drugo post atlantsko razdoblje - u drugom post atlantskom razdoblju, samo mišljenje u vezi baratanja s brojevima, tretiralo se na fundamentalno drugačiji način, nego se to danas tretira u vanjskom svijetu. Ljudi su stvarno imali predodžbe o 'jednom', o 'dva', o 'tri'. Za nas, 'dva' nije ništa drugo nego dvostruka prisutnost jedinice; a 'tri' je trostruka prisutnost jedinice, a 'četiri' je četverostruka prisutnost jedinice. I tako nastavljamo brojati uvijek dodajući 'jedan', ponavljajući isti misaoni proces. To možemo ponavljati u beskonačnost, u nedogled.
To nije bio slučaj u drugom post atlantskom razdoblju. Tamo se osjećalo, recimo, između 'dva' i 'tri', razlika kakvu se danas osjeća samo između objekata. U tri se osjećalo nešto bitno drugačije nego u dva, ne samo da je dodana jedinica, već se u tri osjećalo nešto zatvoreno, nešto gdje tri stvari imaju odnos jedna prema drugoj, u dva nešto otvoreno, nešto gdje dvije stvari leže ravnodušno jedna pored druge. Ovo ravnodušno ležanje jedno pored drugog, na to ste pomislili kada ste rekli 'dva'. U tri se nije osjećalo nešto što je ravnodušno jedno prema drugom, već se o tri mogla imati predodžba samo kao o nečemu što pripada zajedno, od kojih svako ima odnos s drugim. O dva se mogla imati predodžba samo da jedno bježi lijevo, drugo desno. O tri ne biste mogli imati takvu predodžbu. Tri je uvijek zamišljano kao: ako jedno pobjegne, onda ovo dvoje više nisu ono što su bili, tada su ravnodušna egzistencija. Tri je, u određenom smislu, spojilo dva u cjelinu. Takav izračun, kakav imamo, elementarni izračun, ponavljanje istog čina, uopće nije postojao u tim starijim vremenima. I tek danas smo ponovno, na određeni način, kroz znanost duha vođeni u kvalitativne aspekte brojeva.
Mogu to ilustrirati primjerom koji vam je dugo poznat, tako da ćete vidjeti: čovjek je prisiljen, ne jednostavno zbrajati jedan na jedan na jedan i tako dalje, već s brojem sada ući u egzistenciji i uroniti u stvarnost. Kako biste dobili - rekao bih najosnovniju - predodžbu o toj temi, prođite sa mnom kroz sljedeće. U mojoj 'Teozofiji' naći ćete opisane pojedinačne dijelove čovjeka; ovi članovi čovjeka su opisani:
1. Fizičko tijelo
2. Etersko tijelo
3. Astralno tijelo
4. Duša osjećaja
5. Intelektualna ili duša uma
6. Duša svijesti
7. Duh-sam
8. Životni duh
9. Duhovni čovjek
Ali postaviti ove elemente čovjeka ovako jedan pored drugog, odnosno nabrajati ih apstraktno jedan za drugim, ne znači uroniti u stvarnost. Jer ovdje, ovih devet ne postoje; ne može se ovako nabrajati: 1. fizičko tijelo, 2. etersko tijelo, 3. astralno tijelo, 4. duša osjećaja; ne može se tako nabrajati ako se želi razumjeti ljudska priroda, ako se čovjeka gleda u njegovoj stvarnosti. Zapravo, treba reći ovo: fizičko tijelo, pa, ono se definira kao nešto zatvoreno u sebi, etersko tijelo također; ali astralno tijelo, dok prelazimo na treće, nije nešto cjelovito samo po sebi i ne možemo mu jednostavno dodati dušu osjećaja kod stvarnog čovjeka, već moramo bezuvjetno spojiti ovo dvoje, astralno tijelo i dušu osjećaja, i prelazeći u stvarnost od jedan do dva do tri, možemo, takoreći, stvarno nabrajati, u tri ne možemo pronaći jedinični dodatak.
Ono što se u čovjeku oblikuje kao 'astralno tijelo' i 'duša osjećaja', koje međusobno djeluju jedno na drugo, apstraktno govoreći je jednostavno treće; Ali u ovoj stvarnosti prelaskom na treće, više ne možemo jednostavno na prva dva dodati treće, već nam mora biti jasno: ovo treće je samo po sebi nešto drugačije od prvo dvoje.
Zatim dolazimo do brojenja četvrtog, koje je zapravo peto, a onda opet u osnovi moramo zbrojiti šesto i sedmo u današnjem čovjeku, tako da zapravo imamo, kao što ćete pronaći zapisano u mojoj 'Teozofiji': tri, četiri, pet, šest, sedam. Dobivamo sedam stvarnih članova, koji su, međutim, kada se apstraktno nabroje, devet članova, to je:
1 1. Fizičko tijelo
2 2. Etersko tijelo
3 3. Astralno tijelo
3 4. Duša osjećaja
4 5. Duša intelekta
5 6. Duša svijesti
5 7. Duh-sam
6 8. Životni duh
7 9. Duhovni čovjek
Iz stvarnosti učimo reći: postupajući prema pravilu broja, jedno prema drugom nije ravnodušno. Jednostavno iz razloga što je ovo treće (vidi gore, 3), to je nešto drugačije. Naravno, danas to moramo malo ilustrirati, jer smo o brojevima navikli razmišljati na apstraktan način, to je daleko od obične svijesti. Ali u davna vremena, to jest u prvom i drugom razdoblju post atlantskog doba, nikome nije palo na pamet zamišljati kako se kod brojeva beznačajno dodaje jedno drugom, već bi čovjek nešto doživio kada bi prešao, recimo, od dva do tri, baš kao što se ovdje nešto doživi kada se prijeđe od dva do tri (vidi gore). Danas se to može osjetiti samo na ovakvom primjeru; to se ne osjeća u samom broju. U ta stara vremena to se moglo osjetiti u samim brojevima. Ljudi su o brojevima pričali u njihovim međusobnim odnosima. Naprimjer, netko je osjećao da sve što postoji kao dva, ima nešto otvoreno prema svijetu, da nije zatvoreno; ono što postoji kao tri, kao stvarno tri, jest nešto cjelovito. Sada ćete reći, da treba praviti razliku ovisno o tome što se broji. Ako se broji: jedan muškarac, jedna žena, jedno dijete, dakle, muškarac, žena, to je dualnost, za svijet nepotpuno; u djetetu se to zatvara i formira cjelinu. Međutim, ako biste brojili jabuke, ne biste mogli reći da su tri jabuke potpunije od dvije jabuke. Da, vanjsko se osjećalo tako, ali broj se nije tako osjećao; broj se doživljavao sasvim drugačije.
Sjetit ćete se da određena plemena, koja još uvijek pripadaju drevnom stanovništvu, broje na svojih deset prstiju, uspoređujući broj stvari koje su vani, s prstima, tako da bi se moglo reći da ako tamo leže tri jabuke, to je jednako trima prstima.
Ali sada nitko ne bi rekao: jedan, dva, tri, - naravno na odgovarajućem jeziku: palac, kažiprst, srednji prst. - Vani u svijetu nema ništa specifičnog; ali u onome što je predstavljalo to što je vani, imali ste nešto vrlo specifično, jer su tri prsta međusobno različita. Pa, kao čovječanstvo smo sada u petom post atlantskom razdoblju - u četvrtom je već bilo u biti isto - došli smo toliko daleko da više ne moramo reći: palac, kažiprst, srednji prst - umjesto toga mi kažemo: jedan, dva, tri. - Genij jezika se više ne uzima u obzir. Jer kad biste slušali jezik, rekli biste sebi čisto iz perspektive osjećaja: jedan, dva - to znači odvojeno. To je još uvijek u jeziku. Ali ako kažete: tri - i imate osjećaj za glasove, onda imate zatvorenost. Tri: mogu se smatrati samo - ako se o njima ispravno misli - kao da pripadaju jedno drugome u krugu. Dva: odvojeno; tri: zatvoreno. Genij jezika to još uvijek ima.
Da, kao što sam rekao, 'dogurali smo tako divno daleko' da možemo jedno jedinstvo apstraktno postaviti do drugog, i onda osjećamo, pa: ovo su dva, ovo je jedan; s tri imamo još jedan, i tako dalje. Ali zašto uopće možemo brojati? Da, u stvarnosti to ne radimo drugačije od divljaka, samo što su divljaci to radili sa svojih pet prstiju, sa svojih pet fizičkih prostiju. I mi brojimo, samo što brojimo prstima svog eterskog tijela, i više o tome ništa ne znamo. To se događa u podsvijesti, gdje apstrahiramo. Jer ono čime brojimo je zapravo etersko tijelo, a broj, još uvijek nije ništa drugo nego usporedba s onim što je u nama. Cijela aritmetika je u nama, i mi smo je rodili u sebi kroz naše astralno tijelo, tako da ona zapravo izlazi iz našeg astralnog tijela, a naših deset prstiju su samo otisak toga. Astralno i etersko. To dvoje samo koristi ovaj vanjski prst, dok kada računamo, u eterskom tijelu izražavamo ono što je uzrokovano astralnim tijelom, inspiraciju brojem, a zatim brojimo kroz etersko tijelo, kojim općenito mislimo. Dakle, možemo reći: brojenje je danas izvana za nas nešto prilično apstraktno, ali iznutra je s tim povezano - i vrlo je zanimljivo pratiti različite metode brojenja prema broju deset, decimalnom sustavu ili broju dvanaest, među različitim narodima, kako je to povezano s različitom konstitucijom njihovog eterskog i astralnog tijela - to je iznutra povezano s činjenicom da brojimo, jer smo mi sami brojeni; brojeni smo od bića svijeta i uređeni prema broju. Broj nam je urođen, utkan u kozmos kao cjelinu. Izvana postupno postajemo ravnodušni prema brojevima; u nama nismo ravnodušni, u nama svaki broj ima svoju specifičnu kvalitetu. Samo pokušajte iz kozmosa izbaciti brojeve, i pogledajte što bi se prema broju formiralo, ako bi se jedan jednostavno dodao drugome; pogledajte kako bi izgledala vaša ruka da je na njoj palac, a zatim je sljedeća stvar jednostavno dodana kao ista jedinica, pa opet, opet: imali bi pet palčeva na jednoj ruci i pet palčeva na drugoj ruci! - To bi odgovaralo apstraktnom brojenju.
Duhovi kozmosa ne računaju tako. Duhovi kozmosa stvaraju prema broju, i stvaraju prema broju u onom smislu koji je ranije bio povezan s brojem, kao što je već spomenuto, u prvom i drugom razdoblju post atlantskog doba. Razvoj apstraktnog broja iz vrlo konkretne predodžbe brojčanog, numeričkog, pojavio se tijekom ljudskog razvoja. I mora biti jasno, da to ima duboko značenje kada izlazi iz drevnih misterija: bogovi su čovjeka stvorili prema broju. - Svijet je prepun brojeva, odnosno sve je oblikovano prema broju, i čovjek je oblikovan prema broju, tako da naše brojenje nije postojalo u davnim vremenima; ali je bilo prisutno slikovito razmišljanje u kvaliteti broja.
Ovdje se vraćamo u davna vremena, kao što sam rekao, u prvo i drugo post atlantsko ra6zdoblje, u vrijeme drevne Indije i drevne Perzije, kada brojenje u našem smislu uopće nije bilo moguće, kada se dva povezivalo s nečim sasvim drugačijim od dva puta jedan, a tri s nečim sasvim drugačijim od dva i jedan, i slično.
Vidite, stanje ljudske duše znatno se promijenilo tijekom vremena. A ako sada uzmemo u obzir nešto kasnije razdoblje, koje je treće razdoblje post atlantskog doba, tada se mjera pokazuje nečim sasvim drugačijim. Danas mjerimo usvajanjem proizvoljne mjerne jedinice. Ali u trećem post atlantskom razdoblju, naprimjer, zapravo nitko nije razmišljao o takvoj proizvoljnoj mjernoj jedinici; nego se pri mjerenju imalo na umu nešto sasvim slikovito. Ono što se imalo u vidu je ono što bi se moglo razumjeti ako sebi kažemo: naprimjer, ovo vidimo kao stup, a zatim i ono kao stup (vidi crtež); gledamo ova dva stupa. Ako razmišljamo apstraktno, kažemo da je drugi stup dvostruko veći od prvog; izmjerili smo ga s prvim. - Ali to je vrlo apstraktna predodžba. Konkretno, to se može protumačiti na sljedeći način: ako pobudimo osjećaj u odnosu na prvi stup, osjećamo ga slabim u odnosu na drugi; osjećamo da mora rasti i osjećamo, kako raste i raste, i ako je narastao do ovdje, onda je nešto značajno. Toliko je snage utrošeno na taj rast, pri čemu se dobilo to da su sada oba jednako jaka. Tu se može osjetiti nešto kvalitativno. Može se krenuti dalje. Može se reći: ovdje imam strukturu, uspoređujem je s drugom i tako dobivam simetriju; pojam mjere mi se proširuje; ulazi u sliku.
Na taj način čovjek postupno počinje imati predodžbu da mjera zapravo ima neke veze s onim što danas još uvijek nejasno osjećamo, kada govorimo o mjeri i mjerenom, pri čemu ne razmišljamo o mjerenju. Uzmimo jedan primjer: kad netko pojede određenu količinu određene hrane, ponekad nam se čini to umjereno bez mjerenja. Nešto drugo smatramo pretjeranim. Ali mi ništa ne mjerimo, ne mjerimo želudac s onim što u njega ide, i tako dalje. Ne mjerimo komad mesa pa ga onda jedemo, ne mjerimo ga u odnosu na veličinu osobe, već imamo nešto kvalitativno, nešto karakteristično, kada govorimo o umjerenosti i pretjeranosti, i slično. - Ovdje dolazimo do nečega, što se toliko ne razlikuje od onoga što danas nazivamo mjerom, ali što ipak pokazuje da danas mjeru shvaćamo kao nešto apstraktno, naime, 'sadržaj određene jedinice u nekoj određenoj količini', dok se ranije shvaćalo kao nešto što je kvalitativno povezano sa stvarima. Iznad svega, svaki pojedinačni član čovjeka percipiran je u odnosu na cijelog čovjeka, bez razmišljanja o tome kao o jedinstvu. Nešto od toga nam je još uvijek ostalo, naime da nam se gadi kad se od nas, kao umjetnika, traži da bilo što izmjerimo; ako se od nas kao umjetnika očekuje da mjerimo stvarnim mjerilom, kako nos ne bi bio predug ili prekratak, onda je to zapravo neumjetnički. Umjetnički je samo kada, kada se gleda, stvar ima veličinu koju mora imati u nekom organizmu. Dakle, ovo nije apstraktan proces, već nešto što je povezano s onim slikovitim. I konačno, ako pogledate omjer koji i danas igra određenu ulogu, takozvani zlatni rez, onda to nije povezano s mjerom, već s nečim što je samo kvalitativno: ono malo je prema srednjem, kao što je srednje prema velikom. Malo može biti veličine koje želi, ali se uvijek mora odnositi prema srednjem, kao što se srednje odnosi prema velikom. Nemamo na umu mjernu jedinicu, već nešto što ima odnos jedno prema drugom kada se promatra, a ipak govorimo o mjeri i mjerenom, onome što je izraženo u zlatnom rezu. Zlatni rez ni na koji način ne možemo temeljiti na onome što bi u apstraktnom smislu bila mjerna jedinica, kao što inače možemo. Stoga možemo reći: što se tiče mjerenja, u razvoju čovječanstva vidimo, da se u četvrtom post atlantskom razdoblju, u grčko latinskom razdoblju, da se opipljivi osjećaj mjere postupno pretvara u apstraktno mjerenje. To se zapravo događa tek u četvrtom post atlantskom razdoblju. U trećem su se proporcije percipirale puno više na način na koji percipiramo samo kada percipiramo zlatni rez. I naše apstraktno brojenje seže u davna vremena, do iskustva unutarnje kvalitete brojeva.
Što se tiče težine, ljudi su danas već jako daleko, strašno daleko od onoga što je postojalo u prvom post atlantskom razdoblju kao iskustvo težine. Trebate se samo sjetiti poznatog fenomena, koji je većina vas sigurno iskusila, kada dolazi sportaš noseći svoje užasno teške utege na kojima piše '200 kilograma'; i vuče ih i vuče ih i znoji se, i vi se gotovo znojite s njim. A onda, kad ste se dovoljno dugo znojili, odjednom ih podigne i bježi. Cijela stvar nema nikakvu težinu, lažna je. Ali zapravo osjećate apstrakciju onoga što piše: '200 kilograma'. Iskustvo težine danas nam je potpuno izvan dosega. Stoga je jedno od najvećih iskustava, kada se u vidovitoj svijesti, što je svakako slučaj, dogodi iskustvo apsolutne težine u odnosu na prirodne pojave. Svakako je istina, da je u onom prvom post atlantskom razdoblju, koje nazivamo drevnim indijskim razdobljem, čovjek još uvijek osjećao nešto u vezi s težinskim odnosima. Često sam vam govorio da naš mozak zapravo pluta u cerebrospinalnoj tekućini i da, prema dobro poznatom zakonu, da se tijelo koje pluta čini lakšim za težinu istisnute tekućine, mozak gubi velik dio svoje težine; inače bi prignječio vene ispod. Mozak pluta u cerebrospinalnoj tekućini; ali danas, u svom apstraktnom iskustvu, čovjek više ništa od toga ne primjećuje. Također više ne primjećuje ništa o drugim okolnostima u sebi. Više ne doživljava težinu, ne obraća pažnju na to iskustvo težine. Temeljno je drugačije osjećati težinu vlastitog tijela kada netko ima dvanaest godina ili kada je, recimo, narastao i pet puta je stariji; ali većina ljudi je zaboravila koliko su se teški osjećali kad su imali dvanaest godina, i stoga to ne mogu dobro usporediti. Ali pretpostavimo, meni za volju, dva doba u kojima se prema vagi teži isto; tada to nije važno, umjesto toga to ovisi o doživljaju težine. To iskustvo težine, koje danas za čovjeka postoji samo u odnosu na Zemlju, to iskustvo težine bilo je apsolutno, u prvom post atlantskom razdoblju.
Danas u umjetnosti osjećamo samo ostatak toga, ali to je u umjetnosti vrlo snažno. Samo moram skrenuti vašu pažnju na sljedeće. Pretpostavimo da nacrtam dvije figure: ali prema mom mišljenju, to je zapravo nešto nejasno, nešto maglovito, nešto što ne bi trebalo biti. To su dvije stvari jedna pored druge koje me potiču da dodam i treću. Ali treću mogu samo učiniti većom, držeći ovo dvoje zajedno na određeni način. Tada imam osjećaj da to troje lebde u zraku i mogu se međusobno držati.
Kad danas slikar kompozicije slika tri anđela, koji nemaju percepciju težine, on ih raspoređuje u prostoru na način da se međusobno podupiru, da jedan bude poduprt od drugog. Jednostavno slikanje tri anđela jednog do drugog na jednoj površini je, naravno, najgora stvar koju netko može umjetnički oslikati; tu se nema pravi osjećaj za takve stvari. Treba imati osjećaj za međusobnu težinu, kako jedno nosi drugo, a u umjetničkom osjećaju još uvijek postoji slabašan nagovještaj onoga što je doživljeno, prije svega iznutra u čovjeku, u post atlantsko vrijeme, kao težina. Iskustvo težine, broja i mjere, razvijalo se kroz prva tri post atlantska razdoblja na način na koji se morao razvijati, onako kako se čovjek osjećao unutar kozmosa. I prema onome prema čemu je on bio oblikovan iz kozmosa, tada su bile prosuđivane i ostale stvari, ono što je iz sebe iznio. Kad je pogledao što je njegovo astralno tijelo gurnulo u etersko tijelo, morao je reći: astralno tijelo broji, ali broji diferencirano, broji etersko tijelo. Oblikuje ga brojeći. - Između astralnog tijela i eterskog tijela leži broj, i broj je nešto živo, nešto djelatno u nama. Između eterskog tijela i fizičkog tijela leži nešto drugo. Ono što tu vidimo, formira se iz eterskog tijela kroz unutarnje uvjete; prema zlatnom rezu, mi smo u biti organski građeni: čelo prema određenom dijelu, pa opet ovaj dio prema cijeloj dužini glave, i tako dalje. Etersko tijelo sve to utiskuje iz kozmosa, iz kozmičkih uvjeta, u naše fizičko tijelo. Mjera i ono izmjereno, što je u nama, prijelaz je iz eterskog u fizičko tijelo. I konačno, u prijelazu iz 'Ja' u astralno tijelo, leži ono što je težina, što se može doživjeti iznutra. Često sam spominjao, da se 'Ja' zapravo rodilo tek u tijeku čovjekova razvoja. Drevni Indijac iz drevnog indijskog razdoblja nije iskusio takvo 'Ja'. Ali on je iznutra iskusio težinu, oblikovanje, tako da je osjetio i njegovu težinu, njegov pritisak prema dolje, kao i njegov uzgon, njegovo kretanje prema gore. Osjetio je u sebi ono što se prevladava kada dijete, od puzajućeg postane hodajuće; to je ono što je osjećao. Nije osjećao 'Ja', ali je osjećao kako ga ahrimanske sile vežu za Zemlju, kako je postao 'pretežak', kako ga luciferske sile uzdižu, kako vuku gore, i to je osjećao kao svoje stanje ravnoteže. Kad bismo proučavali stare riječi koje su postojale za 'Ja', otkrili bismo da se upravo to krije u samom oblikovanju tih riječi. Kao što su riječi kod glagola bile sastavljane prema svojoj unutarnjoj konfiguraciji, tako je unutar njih ležala i ravnoteža između lebdenja i padanja.
Naše vrlo apstraktne ideje: težina, koja više uopće nije apstraktna, jer smo suočeni s nečim potpuno nepoznatim; broj, koji je potpuno apstraktan jer je potpuno ravnodušan prema onome što se broji; i mjera, koja za nas postaje sve više apstraktna - sve to čovjek zapravo projicira iz svoje nutrine na vanjski svijet. Ono što u njemu ima stvarno značenje, jer je konstruiran prema mjeri, broju i težini, on to prenosi na vanjske ravnodušne stvari, dehumanizirajući se u tom procesu apstrakcije, tako da se može reći: razvoj čovječanstva teži gubitku unutarnjih iskustava težine, broja i mjere, da samo posljednji trag sačuva u umjetničkom, ali da ih onda više ne doživljava na takav način da se sam čovjek, doista osjeća oblikovanim iz kozmosa prema težini, broju i mjeri. Ono što danas imamo kao apstraktnu geometriju, gdje uspoređujemo sukladne i slične figure, gdje kažemo da elipsa nastaje kada je zbroj udaljenosti svake njezine točke, od dvije određene točke konstantna vrijednost, to je za nas nešto apstraktno. U osnovi, mjerimo udaljenosti, i utvrđujemo da je njihov zbroj uvijek jednak prema glavnim osima elipse. Ali u ovom neobičnom odnosu između dviju različitih veličina, elipsa se još uvijek doživljavala u trećem post atlantskom razdoblju, čak i ako se ni na koji način nije imala predodžba. U mjeri jednog prema drugome već se osjećalo eliptično, baš kao što se istovremeno osjećao i krug. I tako se osjećala i bit broja. Tako se čovječanstvo razvijalo od konkretnog iskustva prema apstraktnom, razvijajući geometriju iz starog iskustva mjerenja, aritmetiku iz starog iskustva broja i iz starog iskustva težine, pri čemu je čovjek potpuno izgubio iskustvo težine i postao potpuno dehumaniziran, samo s onim što je vanjsko promatranje.
Da, kroz sve se to pripremalo ono što se potom razvilo do svog vrhunca u 19. stoljeću; polako se pripremalo za apstrakciju unutarnjeg čovjekovog iskustva: čovjek je bio izgubljen što se tiče unutarnje percepcije. Čovjek se samom sebi više ne može približiti; on više ne sluti da oblikuje geometriju, jer je oblikovan iz kozmosa prema mjeri koju broji u sebi, kroz sebe. Iznenađuje ga kad divljaci s prstima uspoređuju vanjske stvari; ali on ne zna da je formiran iz kozmosa prema broju, i da u tom pogledu u osnovi ostaje divljak, i koji je u svom eterskom tijelu, u skladu s unutarnjim svojstvima brojeva, utisnuo te brojeve prema astralnom tijelu, da bi te brojeve zatim doživio vani i tako dalje. Geometrija, aritmetika i učenje o težini, vaganje, to su stvari koje su tijekom razvoja ušle u sferu apstraktnog i doprinijele su činjenici da se čovjek mogao prepustiti znanosti, znanstvenom istraživanju koje na te stvari gleda izvana.
Što danas radimo kada provodimo znanstvena istraživanja? Mjerimo, brojimo, važemo. Već danas možete pročitati čudne definicije o biću. Već danas postoje mislioci koji kažu: biće je ono što se može izmjeriti. - Ali pritom se naravno pomišlja samo na mjerenje proizvoljnim standardom, i čudno je da se sada biće prati do nečega što je zapravo utemeljeno na proizvoljnosti. Dakle, živi se u nečemu od čega se čovjek potpuno odvojio, u odnosu na što je potpuno izgubio vezu sa samim sobom. Pod takvim utjecajima nastalo je ono što sam iz različitih kutova naglasio tijekom ovog ciklusa: da je modernom spoznajom čovjek izgubio sebe. Izgubio se, često sam govorio, u svojoj spoznaji, izgubio se jer zapravo sebe vidi kao najvišu u nizu životinja; izgubio se u socijalnom životu u kojem smo izgraditi izvanredno dobre strojeve, ali u koje ne možemo uvrstiti značaj ljudi koji stoje za strojevima. Čovjek se mora naučiti prodrijeti u razvoj čovječanstva, posebno se mora prodrijeti u način na koji se razvio proces intelektualizacije. Promislite samo kako je bilo drugačije stanje duše kada je čovjek u prvoj post atlantskoj epohi, imajući predodžbu o jednoj nozi, drugačije doživljavao položaj ravnoteže, neprestano doživljavajući stjecanje težine, iskusio je padanje i lebdenje kada je osjetio kako broj poprima njegov vlastiti oblik, kako je građen prema mjeri. Promislite koliko je to drugačije od vremena kada smo mjerili, brojili i vagali samo izvana, a ljude smo potpuno izostavili iz igre. Već je danas slučaj da, kao što sam već naznačio, samo onima koji imaju istančaniji osjećaj za jezik, može nešto postati jasno o biti broja iz brojnih riječi, jer u njima još postoji nešto od biti broja, ili iz umjetničke percepcije, kada netko osjeti, naprimjer, da je moguće:
ali da je u ovom pogledu nemoguće:
Tada takva osoba osjeti ono što je osjećaj unutarnje težine, unutarnje ravnoteže. Ako preko linije mogu slijediti bilo kakav odnos s drugom, tu imam obostranu podršku. Ali ako nacrtam rog, tamo gdje ga ne može biti, nemam osjećaj za međusobno podržavanje jedno drugog. Samo pogledajte kako se čovječanstvo bori, rekao bih, iz unutarnjeg postaviti vanjsku mjeru, vanjski pogled nasuprot unutarnjem iskustvu. Pogledajte Rafaelovu sliku - zapravo, na svim Rafaelovim slikama, ali posebno na Rafaelovoj slici gdje je prikazan 'Brak Marije i Josipa' - pogledajte kako su figure postavljene, kako je sve tako da se stvari međusobno podupiru, da gubite osjećaj da sve povlači dolje. Pogledajte posebno starije slikare, koji slikaju leteću figuru, vidite kako je to motivirano, kako se vrlo jasno vidi da je se ne povlači dolje, već da se nekako održava kroz druge okolnosti. Tu imate taj prijelaz od unutarnje težine do vanjskog određivanja težine, i tu imate napredovanje čovječanstva u post atlantskom dobu, od unutarnjeg iskustva do intelektualizma, tu borbu za dosezanje intelekta, gdje je sve o čemu čovjek ima predodžbu odvojeno od njega, gdje čovjek više ne doživljava kidanje, 'dijeljenje', kada kaže 'dva'.
To se događa tiho. Ako zatim dalje koristite ovu riječ, ako kažete 'sumnja' ['zwei'= dva, 'zweifeln'=sumnja, nap. pr.], dobit ćete dojam da zvuči kao 'u dva' [entzwei]. Tko sumnja kaže: možda je to točno, možda nije točno. - Ali je otvoreno za obje strane; postoji 'u dva' unutar čina predodžbe. Ali to je već u broju dva.
Tri - tu ne možete osjećati isto kada to primijenite na nešto. Ako to primijenite na prosudbu, imate glavnu premisu, sporednu premisu, zadnju premisu: trojstvo, samostalnu stvar. Uzmimo najpoznatiju logičku figuru, Gaja: 'Svi ljudi su smrtni; Gaj je ljudsko biće, stoga je smrtan'. Stvari idu zajedno: glavna rečenica, sporedna rečenica, zaključna rečenica. Ali ako uzmete samo glavnu i sporednu premisu - i ona ostaje otvorena.
Dakle, htio sam vam pokazati kako je čovječanstvo na putu prema apstrakciji, kako je čovječanstvo, gubeći sebe, zapravo u svoj vlastiti razvoj uvelo intelekt.
Želimo sutra više razgovarati o tome. Ovo danas bi trebala biti epizoda; ali vidjet ćete kako se to uklapa u daljnja razmatranja.
To se događa tiho. Ako zatim dalje koristite ovu riječ, ako kažete 'sumnja' ['zwei'= dva, 'zweifeln'=sumnja, nap. pr.], dobit ćete dojam da zvuči kao 'u dva' [entzwei]. Tko sumnja kaže: možda je to točno, možda nije točno. - Ali je otvoreno za obje strane; postoji 'u dva' unutar čina predodžbe. Ali to je već u broju dva.
Tri - tu ne možete osjećati isto kada to primijenite na nešto. Ako to primijenite na prosudbu, imate glavnu premisu, sporednu premisu, zadnju premisu: trojstvo, samostalnu stvar. Uzmimo najpoznatiju logičku figuru, Gaja: 'Svi ljudi su smrtni; Gaj je ljudsko biće, stoga je smrtan'. Stvari idu zajedno: glavna rečenica, sporedna rečenica, zaključna rečenica. Ali ako uzmete samo glavnu i sporednu premisu - i ona ostaje otvorena.
Dakle, htio sam vam pokazati kako je čovječanstvo na putu prema apstrakciji, kako je čovječanstvo, gubeći sebe, zapravo u svoj vlastiti razvoj uvelo intelekt.
Želimo sutra više razgovarati o tome. Ovo danas bi trebala biti epizoda; ali vidjet ćete kako se to uklapa u daljnja razmatranja.