.- Deseto predavanje, Dornach, 26. siječnja 1923.
Propadanje današnje kulture svijesti pod čarima srednjovjekovnog mišljenja i dubljih, živih sila pred zemaljskog u ljudima. Gubitak preegzistencije i razvoj znanosti koja se fokusira samo na ono razumno. Nužno proširenje goetheanizma na metamorfozu ljudskog oblika (lubanje). Otkrivenje pred zemaljskog u ljepoti za Grke. Ispravno shvaćen pad u grijeh i obnovljena kristologija. Antropozofija kao živi sadržaj ljudskog razvoja.
Na svojim posljednjim predavanjima ovdje, govorio sam o Padu čovjeka i iskupljenju grijeha, opisujući iskupljenje kao nešto što opća svijest ljudi u sadašnjem dobu mora prepoznati kao svojevrsni ideal za ljudske težnje i ljudsku volju. Više sam naglasio formalni aspekt Pada, kako se on manifestira u našem vremenu, ističući kako Pad utječe na intelektualni život. Ono što se govori o granicama našeg znanja o prirodi, u biti proizlazi iz stava da čovjeku nedostaje unutarnja snaga da dosegne duhovnu oblast, i da stoga ne bi trebao težiti nikakvom uzdizanju izvan kontemplacije zemaljskog. I rekao sam: kada danas govorimo o granicama našeg znanja o prirodi, to je zapravo samo moderni intelektualni način govora o teretu grijeha ljudi, način koji je bio uobičajen u ranijim vremenima, a posebno tijekom srednjovjekovne civilizacije. Danas bih želio više govoriti o materijalnom aspektu stvari, i istaknuti kako čovječanstvo danas, ako ostane pri stavovima koji su se pojavili tijekom nedavnog razvoja, posebno intelektualnog razvoja, ne može nikako dosegnuti svoj zemaljski cilj. Jer je opća svijest današnjice, u određenom smislu, kroz svijest o Padu već korumpirana. Intelektualizam danas već pokazuje karakter propadanja, i to tako dubokog propadanja, da ako intelektualna kultura ostane kakva jest, o postizanju zemaljskog cilja čovječanstva ne može se govoriti. Danas je nužno prepoznati, da u dubinama čovjekove duše još uvijek djeluju sile, koje su, u određenom smislu, superiorne kulturi svijesti koja prevladava do danas.
Da bismo to razumjeli. potrebno je pred sobom jasno imati ovu kulturu svijesti. Ova kultura svijesti nastala je, s jedne strane, iz određene koncepcije mislećeg čovjeka, a s druge strane, iz određene koncepcije čovjeka volje. Čovjek koji osjeća, nalazi se između, a čovjeka koji osjeća se također uzima u obzir kada se razmatra i mislećeg čovjeka i čovjeka volje. Čovječanstvo danas koristi svoje mišljenje samo da bi učilo o vanjskim oblastima prirode u najširem mogućem opsegu, a također i da bi razumjelo ljudski život u smislu načina razmišljanja naviknutog na konvencionalni pogled na prirodu. Ljudi uče razmišljati kroz prirodnu znanost, a zatim socijalni život promatraju s tim istim načinom razmišljanja, kojeg je oblikovala prirodna znanost kako se danas uobičajeno shvaća.
Pa, mnogi ljudi vjeruju, da je ovaj dojam mislećih ljudi, onih koji misleći promatraju prirodu, nepristran. Govore o svakakvim stvarima, o znanosti bez predrasuda i slično. Ali često sam naglašavao: to navodno bez predrasuda, daleko je od istine. Sve što mislioci danas primjenjuju kada se bave znanstvenim istraživanjima, istraživanjima na kojima ostatak čovječanstva zatim temelji svoj život, razvilo se iz ranijih načina razmišljanja. Zapravo, moderna misao, u potpunosti se razvija iz srednjovjekovne misli. Čak i ono što protivnici srednjovjekovnog mišljenja danas govore - kao što sam već naglašavao - temelji se na metodama mišljenja koje su se i same razvile iz srednjovjekovnog mišljenja. A bitna karakteristika srednjovjekovnog mišljenja ušla je u suvremeno mišljenje, po tome što se samo mišljenje promatra isključivo u smislu njegove primjene na vanjsku prirodu, da se misaoni proces zapravo ne razmatra, da se ni jednom pogledu ne dopušta da se bavi samim činom mišljenja. Ne posvećuje se pažnja samom mišljenju, u njegovoj unutarnjoj vitalnosti.
To se događa iz razloga koji će postati jasan iz ovdje iznesenih promišljanja. Jednom sam ovdje rekao: misli koje moderni čovjek ima o prirodi, zapravo su leševi misli. Kada razmišljamo o oblastima prirode, razmišljamo u terminima misaonih leševa; jer život tih misaonih leševa spada u pred-zemaljsku egzistenciju ljudi. One misli koje danas razvijamo o oblastima prirode, a također i o ljudskom životu, to je, dok mislimo, mrtvo; ali je živjelo u našem pred-zemaljskom postojanju.
U našem pred-zemaljskom postojanju, prije nego što smo se spustili u fizičku zemaljsku inkarnaciju, apstraktne, beživotne misli koje danas razvijamo ovdje na Zemlji prema običajima našeg doba, bile su živa, elementarna, živa bića. Tada smo kao živa bića, živjeli u tim mislima, slično kao što danas ovdje na Zemlji živimo u svojoj krvi. Sada, ovdje u našoj zemaljskoj egzistenciji, te su misli umrle, i stoga postaju apstraktne. Ali samo dok ostajemo usredotočeni na svoje mišljenje primijenjeno na vanjsku prirodu, ono ostaje mrtvo. Čim pogledamo u sebe, ono nam se otkriva kao živo, jer tamo u nama nastavlja djelovati, iako na način nesvjestan za običnu suvremenu svijest. Ono što je bilo prisutno u našem pred-zemaljskom postojanju tamo nastavlja djelovati. Jer upravo sile tih živih misli preuzimaju naš fizički organizam nakon zemaljske inkarnacije. Upravo je snaga tih živih pred-zemaljskih misli ono što nas tjera da rastemo, ono što oblikuje naše organe. Tako da kada, naprimjer, obični epistemolozi danas govore o mišljenju, govore o nečem mrtvom. Jer ako bi htjeli govoriti o pravoj prirodi mišljenja, onda bi morali shvatiti da trebaju gledati u nutrinu, i u nutrini bi primijetili, da ne postoji neovisnost onoga što je započeto rođenjem ili začećem čovjeka na Zemlji, već da se u tom unutarnjem djelovanju misli nastavlja živa snaga pred-zemaljskog mišljenja.
Čak i ako uzmemo u obzir tek vrlo malo dijete - danas ne želim razmatrati embrij u majčinoj utrobi - čak i u malom djetetu, koje još uvijek živi svoj sanjivi, usnuli zemaljski život, vidimo u onome što raste u djetetu, čak i u onome što bijesni u djetetu, živu moć pred-zemaljske misli, ako smo u stanju prepoznati ono što je stvarno prisutno. I tada postajemo svjesni razloga zašto dijete u biti još uvijek sanjivo spava, i tek kasnije počinje imati misli. To je zato što je i u ranim fazama života malog djeteta, dok još spava u stanju nalik snu, cijeli njegov organizam obuzet mislima. Međutim, kako se organizam postupno učvršćuje, zemljani i vodeni elementi u njemu više nisu snažno pod utjecajem misli, već samo zračni i vatreni, toplinski. Stoga možemo reći: kod vrlo malog djeteta, sva četiri elementa su obuhvaćena mišlju. - Kasniji razvoj sastoji se upravo u činjenici da su mišlju obuhvaćeni samo zračni i vatreni element, jer to je naše odraslo mišljenje, da snagu mišljenja istinski unosimo tek u naš kontinuirani proces disanja i u naš proces širenja topline tijelom.
Dakle, rekao bih, moć misli uzdiže se od čvršćih dijelova fizičkog organizma, do prozračnih, prolaznih, laganih dijelova tijela. Kroz to, mišljenje postaje upravo onaj neovisni element koji nas zatim nosi kroz život između rođenja i smrti. I tek kada spavamo, kada slabija misaona snaga stečena na Zemlji ne obuzima fizički organizam neizravno putem topline i zraka, tada se nastavljanje pred-zemaljske misaone moći nameće i u snu. I stoga možemo reći da tek kada moderni čovjek prijeđe na istinsku kontemplaciju nutrine, dobiva jasnoću o pravoj prirodi misli. Sva ostala epistemologija ostaje, u biti, apstraktna. Ako se pravilno razmotri, onda se mora reći: kada se shvati proces predodžbi, proces mišljenja, posvuda se otvara uvid u pred-zemaljsko postojanje.
Ali srednjovjekovnoj misli, koja je još uvijek posjedovala određenu snagu, bilo je zabranjeno razmatranje pred-zemaljske egzistencije. Preegzistencija ljudi dogmatski je proglašena herezom. Na ono što se ljudima nameće stoljećima, ljudi se naviknu. Promislite o razdoblju u razvoju modernog čovječanstva do, recimo, 1413. godine. Tijekom tog vremena, čovječanstvo se, kroz zabranu razmišljanja o pred-zemaljskoj egzistenciji, naviklo da ne razvija mišljenje ni u jednom smjeru koji bi mogao voditi do pred-zemaljske egzistencije. Potpuno se odučilo od usmjeravanja svojih misli prema pred-zemaljskoj egzistenciji. Da čovječanstvu nije bilo zabranjeno razmišljati o pred-zemaljskoj egzistenciji do 1413. godine, tada bi se pojavio potpuno drugačiji razvoj i doživjeli bismo - ne vjerojatno, već se čak može reći, sasvim sigurno - paradoksalno mi je to reći, ali je doista istina: kada se recimo, 1858. pojavio darvinizam, koji je izvana promatrao prirodu u njenom razvoju, ideja pred-zemaljske egzistencije bi zasjala posvuda, iz svih oblasti prirode, zbog drugačijeg načina razmišljanja. Utemeljio bi prirodnu znanost u svjetlu pred-zemaljske egzistencije ljudi. Umjesto toga, čovječanstvo se naviklo ne razmatrati pred-zemaljsku egzistenciju, te se pojavila prirodna znanost koja je, kao što sam često navodio, ljude smatrala samo završnom fazom u životinjskoj lozi i stoga nije mogla do pred-zemaljskog, individualnog života, jer životinje jednostavno nemaju pred-zemaljski, individualni život.
Dakle, može se reći: iz starog pogleda na Pad čovjeka, kako je intelektualizam počeo svitati, rođena je zapovijed da se ne govori o preegzistenciji. Kroz to, prirodna znanost je procvjetala, izravno kao dijete krivo shvaćenog Pada. I imamo grešnu prirodnu znanost, prirodnu znanost koja je nastala izravno iz krivog shvaćanja Pada. To jest, ako bi se ta prirodna znanost nastavila, Zemlja ne bi mogla dosegnuti cilj svog razvoja; umjesto toga, čovječanstvo bi razvilo svijest koja ne proizlazi iz povezanosti s njegovim božansko duhovnim podrijetlom, već iz odvojenosti od njega.
Dakle, danas zaista imamo, ne samo teorijski razgovor o granicama našeg znanja o prirodi, već imamo i pozitivno, činjenično, u onome što se razvilo pod utjecajem intelektualizma, čovječanstvo koje je već potonulo ispod svoje razine. Kad bi se govorilo u duhu Srednjeg vijeka, odnosno riječima Srednjeg vijeka, onda bi se moralo reći: prirodna znanost je pala u zamku vraga.
Da, povijest o tome govori prilično čudno. Kada se pojavila prirodna znanost sa svojim briljantnim rezultatima, koje ni danas ne namjeravam osporavati, oni koji su još uvijek posjedovali neku osjetljivost za pravu prirodu ljudi, bojali su se da bi prirodna znanost ljude mogla približiti vragu. Ono što se tada nazivalo 'strahom i tjeskobom', što još uvijek traje kod Fausta dok se oprašta od Biblije i okreće prirodi, strah je da čovječanstvo možda neće krenuti putem razumijevanja prirode pod znakom iskupljenja za grijeh, već pod znakom Pada. Stvar je mnogo dublja nego što se obično vjeruje. I dok su u ranom Srednjem vijeku postojali svakakvi tradicionalni osjećaji, strahujući da bi pudlica vraga mogla biti za petama prirodoslovaca, u novije vrijeme čovječanstvo je spustilo glavu i više uopće ne razmišlja o tim stvarima.
To je materijalna strana stvari. Ne radi se samo o teorijskom diskursu pod utjecajem Pada čovjeka, o govorima o granicama spoznaje prirode, već o propadanju čovječanstva kao posljedici Pada, koji je danas zapravo prisutan u intelektualno empirijskoj sferi. Jer da nije tako, ne bismo imali, naprimjer, teoriju evolucije kakvu imamo danas, umjesto toga, obična istraživanja, koja također otkrivaju stvarnost, pokazala bi sljedeće: imamo, recimo, ribe, niže sisavce, više sisavce i ljude. Danas konstruiramo približnu liniju razvoja koji ide po ravnoj liniji. Ali činjenice to uopće ne podupiru. Svugdje ćete pronaći, da gdje god se povuče ova linija razvoja, činjenice su netočne.
Pravo znanstveno istraživanje je veličanstveno; ono što prirodoslovci govore o njemu nije istina. Jer ako bi se činjenice objektivno razmotrile, došlo bi se do ovoga: ljudi, viši sisavci, niži sisavci, ribe. Naravno, izostavljam neke detalje. Dakle, počevši s ljudima, napreduje se kroz vrijeme do viših, nižih sisavaca i tako dalje, sve dok se ne stigne do ishodišta gdje je sve još uvijek duhovno i gdje se vidi kako su ljudi, u svom daljnjem razvoju, izravno potekli od ovoga i postupno apsorbirali svoju višu duhovnost, te kako su i niža bića potekla od toga, ali nisu apsorbirala višu duhovnost. To proizlazi izravno iz činjenica.
Imali bismo točan uvid u ovu činjenicu da zabrana vjerovanja u preegzistenciju, u pred-zemaljsko postojanje, nije tako usmjeravala ljudske obrasce mišljenja da, naprimjer, um poput Darwina nije mogao ni zamisliti stvar kako je ovdje predstavljena, već je morao doći do suprotnog zaključka, jednostavno zbog ukorijenjenih obrazaca mišljenja, a ne iz nužde istraživanja.
Slično tome, bilo bi moguće razviti Goetheovu teoriju metamorfoze u ravnoj liniji. Kao što sam više puta objasnio, Goethe je zaglavio sa svojom teorijom metamorfoze. Samo objektivno razmotrite kako stvari stoje kod Goethea. Zaglavio je: promatrao je biljku u njenom razvoju, došao do arhetipske biljke, zatim je došao do ljudi, pokušao promatrati metamorfozu kostiju kod ljudi; tu se zaglavio, potpuno zaglavio.
Samo pogledajte što je Goethe napisao o morfologiji koštanog sustava ljudi: briljantno, s jedne strane. Iz rascijepljene lubanje ovna koju je primijetio na Lidu u Veneciji, prepoznao je da su kosti lubanje transformirani kralješci. Ali to je bilo sve dokle je došao.
Skrenuo sam pozornost na bilješku koju sam pronašao u Goethe arhivu tijekom svog boravka u Weimaru, gdje Goethe navodi: cijeli ljudski mozak je transformirani ganglij leđne moždine. Ali dalje nije išlo. Ova rečenica je napisana olovkom u bilježnici i gotovo bi se moglo reći, da se u posljednjim potezima olovke ove bilješke vidi koliko je Goethe bio nezadovoljan time, kako je želio nastaviti. Međutim, dostupna istraživanja u to vrijeme nisu bila dovoljno napredna. Danas su dovoljno napredna, dovoljno su napredna već dugo vremena, da bi se odgovorilo na ovo pitanje. Ako uzmemo u obzir ljude čak i od najranije embrionalne faze, ne može se govoriti o tome da su se trenutne kosti lubanje nekako razvile iz kosti kralježaka - to jednostavno ne može biti slučaj. Svatko tko je upoznat s modernom embriologijom zna da je, na temelju onoga što danas vidimo kod ljudi, besmisleno pretpostaviti da su kosti lubanje transformirani kralješci. Stoga se sa sigurnošću može reći da je, kada je Gegenbaur kasnije ponovno ispitao stvar, sve utvrđeno drugačije za kosti lubanje, posebno kosti lica, nego što je Goethe pretpostavljao.
Ali ako netko shvati da sadašnji oblik kostiju lubanje potječe od tjelesnih kostiju prethodnog života na Zemlji, tada razumije metamorfozu. Tada ga vanjska morfologija sama po sebi, tjera u doktrinu o ponovljenim zemaljskim životima. To leži u izravnoj liniji Goetheove teorije metamorfoze. Ali nemoguće je da struja mišljenja, koja je dovela do Darwina i koja danas vrijedi u službenoj znanosti, prodre do istine. Jer krivo shvaćeni Pad uništio je mišljenje, odveo ga u propast. Stvar je ozbiljnija nego što se danas sklono priznati.
Čovjeku mora biti apsolutno jasno to kako se ljudska svijest mijenjala tijekom vremena kako bi se stvari poput ovih koje sam upravo spomenuo vidjele u pravom svjetlu. Danas govorimo o nečemu što je lijepo. Ali ako danas pitate filozofe - a oni bi trebali nešto znati o takvim stvarima, zar ne, budući da su zato tu - od čega se ljepota sastoji, vidjet ćete da dobivate nevjerojatne apstrakcije. 'Lijepo' je jednostavno riječ koju čovjek ponekad instinktivno ispravno koristi, na temelju osjećaja. Ali što je, naprimjer, Grk zamišljao kada je na svoj način govorio o ljepoti - o tome danas nemamo pojma. Ne znamo čak ni da je Grk govorio o kozmosu, koji je za njega bio nešto vrlo konkretno. Naš 'svemir' - to je riječ - pa, što se tu miješa kada ljudi zbrkano govore o svemiru, radije ne bismo raspravljali! Grk je govorio o kozmosu. Kozmos je riječ koja obuhvaća ljepotu, ornamentiku, dekoraciju i umjetnost. Grk je znao: čim govori o cijelom svijetu, ne može a da ga ne okarakterizira konceptom ljepote. Kozmos ne znači samo svemir; kozmos znači prirodni zakon pretvoren u sveobuhvatnu ljepotu. To je inherentno riječi kozmos.
I kada je Grk pred sobom imao pojedinačno, prekrasno umjetničko djelo, ili recimo, kada je htio prikazati čovjeka - kako ga je htio prikazati prikazujući ga lijepo? Ako uzmemo u obzir o Platonove definicije, dobivamo osjećaj što je Grk mislio kada je umjetnički htio prikazati čovjeka. Izreka koju je skovao u tu svrhu, otprilike prenosi ovo: ovdje na Zemlji čovjek uopće nije ono što bi trebao biti. Dolazi s neba, a ja sam ga prikazao na takav način da je njegovo nebesko podrijetlo očito. - Kao da je pao s neba, tako je otprilike Grk zamišljao čovjeka kao lijepog, kao da je upravo došao s neba, gdje naravno, po svom vanjskom obliku sasvim drugačije izgleda. Ovdje ne izgleda kao da je upravo pao s neba; svugdje u svom obliku nosi Kainov znak, znak Pada. To je grčka koncepcija. Jednostavno si ne možemo dopustiti takvo što u našem vremenu, kada smo zaboravili vezu između ljudi i pred-zemaljskog, odnosno nebeskog postojanja. Dakle, može se reći da za Grke znači lijepo = otkrivenje svog nebeskog značaja. Tamo pojam ljepote postaje konkretan. Vidite, za nas ostaje apstraktan.
Da, došlo je do vrlo zanimljivog spora između dva estetičara: takozvanog V-Vischera - jer je svoje ima pisao s V - švapskog Vischera, vrlo duhovitog čovjeka koji je napisao izvanredno važnu estetiku, važnu u smislu našeg doba, i formalista Roberta Zimmermanna, koji je napisao drugačiju estetiku. V-Vischer je ljepotu definirao kao otkrivenje ideje u osjetilnom obliku. Zimmermann je ljepotu definirao kao sklad dijelova u cjelini, odnosno u smislu forme; Vischer više u smislu sadržaja.
Zapravo, sve te definicije su poput one poznate figure koja stalno sebe povlači gore za kosu. Jer ako netko kaže: pojava ideje u osjetilnom obliku - pa, što je ideja? Prvo, moralo bi se imati nešto što ta ideja jest. Za misaoni leš koji čovječanstvo drži za ideju - pa, od toga neće biti ništa! Ali to nešto znači kada se pita, u grčkom smislu: što je lijepa osoba? Lijepa osoba je ona koja utjelovljuje idealizirani ljudski oblik do te mjere da nalikuje bogu - to je po Grcima, ono što lijepa osoba jest. S takvom definicijom, čovjek ima s čime raditi; s takvom definicijom, čovjek ima nešto.
Poanta je osvijestiti kako se sadržaj svijesti, stanje duše ljudi, mijenjao tijekom vremena. Moderni ljudi vjeruju da su Grci razmišljali na isti način na koji mi razmišljamo danas. A kada se danas zapravo pišu povijesti grčke filozofije, to je ovako: naprimjer, kada Zeller napiše izvrsnu povijest grčke filozofije - izvrsnu u modernom smislu - to je kao da Platon nije predavao na Platonovoj akademiji, već kao da je u 19. stoljeću, baš kao što je sam Zeller predavao na Sveučilištu u Berlinu. Čim se misli konkretno shvate, vidi se njihova nemogućnost, jer Platon, naravno, nije mogao predavati na Sveučilištu u Berlinu u 19. stoljeću; to jednostavno ne bi bilo moguće. Ali ono što se o njemu prenosilo, prevodi se u koncepte 19. stoljeća, i nema se nikakav osjećaj da se čovjek, cijelim svojim načinom razmišljanja, mora vratiti u neko drugo doba ako istinski želi razumjeti Platona.
Nakon što se razvije svijest o tome kakva je bila dispozicija ljudske duše, više se neće činiti apsurdnim reći: u biti, s obzirom na naše razmišljanje o vanjskoj prirodi, i o samim ljudima, čovjek je potpuno pao u grijeh.
I ovdje moramo razmotriti nešto o čemu ljudi danas ne razmišljaju, štoviše, nešto što bi čak mogli smatrati iskrivljenim. Moramo govoriti o činjenici da unutar današnjeg teoretskog shvaćanja, koje je postalo popularno i sada dominira svakim umom, čak i u najudaljenijim kutovima svijeta, čak i u najizoliranijim selima, živi nešto što prvo mora biti iskupljeno kroz Krista. Kršćanstvo prvo u tom kontekstu treba shvatiti.
Ako bi se od današnjih znanstvenih mislioca očekivalo da shvate da se njihovo razmišljanje mora iskupiti kroz Krista, onda bi u očaju digli ruke i rekli: Kristovo djelo je možda učinjeno za svakakve stvari na svijetu, ali za iskupljenje od Pada znanosti - nećemo dopustiti da nas u to uvuku! - Ali čak i kada teolozi pišu znanstvene knjige, kao što su to činili u izobilju u 19. i 20. stoljeću, neke o mravima, druge o drugim stvarima, o mozgu i tako dalje - a te su knjige čak uglavnom i izvrsne, bolje od onih prirodoslovaca, jer ti ljudi mogu pisati u nešto čitljivijem obliku - ali čak i tada, te knjige napisane na znanstvenom području još više odišu potrebom: ovdje se istinska kristologija mora shvatiti ozbiljno; to jest, danas, posebno u intelektualnoj sferi, potrebno nam je istinsko iskupljenje od grijeha koje se mora suočiti s Padom.
S jedne strane, vidimo da intelektualizam nagriza ono što je proizašlo iz svijesti o pogrešnom shvaćanju grijeha - ne iz same činjenice Pada, već iz krivog shvaćanja svijesti o Padu. Jer nedvosmisleno razumijevanje grijeha mora postaviti Krista, kao više biće, u središte zemaljskog razvoja i odatle pronaći izlaz iz Pada. To zahtijeva dublje, detaljnije ispitivanje ljudskog razvoja, uključujući i duhovno područje.
Ako se, ispita srednjovjekovna skolastika, kao što se to danas uobičajeno radi, čak i ako se vratimo na Augustina, onda se ne može apsolutno ništa zaključiti. Ništa se ne može zaključiti, jer se ne vidi ništa drugo, u određenom smislu, osim daljnjeg razvoja moderne znanstvene svijesti, dok se zanemaruje ono više, transcendentno.
Pa, ovdje u ovoj dvorani, pokušao sam predstaviti srednjovjekovnu skolastiku kako bi se mogao vidjeti cijeli kontekst. Održao sam kratku seriju predavanja o tomizmu i srodnim temama. Ali upravo je to bolan aspekt koji je toliko štetan za naš antropozofski pokret: da se takve stvari uopće ne uzimaju u obzir, da se veza između današnjeg briljantnog stanja prirodne znanosti i onoga što sada treba uključiti u prirodnu znanost čak ni ne traži! A ako se ta veza ne traži, onda bi naši istraživački instituti, koje doista imamo uz velike žrtve, ostali neplodni. Njihov bi zadatak zapravo bio da takve stvari iskoriste za napredak, a ne da se upuštaju u besplodne polemike o atomizmu.
Naša prirodna znanost toliko je napredovala u svojoj činjeničnoj domeni, da sada konačno želi napustiti sterilni misaoni diskurs koji trenutno nalazimo u znanstvenim udžbenicima. Dovoljno znamo o ljudskoj anatomiji i fiziologiji da bismo, ako uzmemo prave metode promišljanja, došli do zaključaka koji se i danas čine smjelima, poput metamorfoze oblika glave iz oblika tijela u prošlom životu. Ali naravno, ako se držimo materijalnog, ne možemo doći do ovog zaključka, jer tada pitamo, na vrlo domišljat način: da, pa onda bi kosti morale ostati materijalne kako bi se postupno mogle materijalno transformirati u grobu. Poanta je upravo u tome da je materijalni oblik vanjski oblik i da su formativne sile podložne metamorfozi.
S jedne strane, misao je sputana činjenicom da je tama bačena na preegzistenciju. S druge strane, imamo posla s post-egzistencijom, sa životom nakon smrti. Međutim, do života nakon smrti može se doći samo kroz nadosjetilno znanje. Ako se odbaci nadosjetilno znanje, tada život nakon smrti ostaje stvar vjere, nešto u što se može vjerovati samo na temelju autoriteta. Ispravno razumijevanje misaonog procesa vodi do života preegzistencije, pod uvjetom da razmišljanje o njemu nije zabranjeno. Život post-egzistencije, međutim, može postati znanje samo kroz nadosjetilni uvid. To zahtijeva metodu koju sam opisao u 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' Ali ova metoda, pak, nailazi na neodobravanje svijesti današnjeg vremena.
I tako dvije stvari djeluju zajedno: s jedne strane, stalni učinak zabrane približavanja životu preegzistencije ljudi, a s druge strane, gnušanje prema nadosjetilnom znanju. Kada se to dvoje spoji, cijeli nadosjetilni svijet ostaje područje ne-znanja, naime, pukog vjerovanja, i kršćanstvo ostaje stvar vjerovanja, a ne znanja. I tada se ta znanost koja tvrdi da je 'znanost', ne može uvjeriti da uopće ima ikakve veze s Kristom. I onda imamo trenutno stanje stvari.
Ali kao što sam rekao na početku današnjih promišljanja: što se tiče svijesti koja je sada u potpunosti ispunjena intelektualizmom, čovječanstvo je postalo žrtvom posljedica Pada, i neće se moći uzdići, odnosno neće moći dosegnuti svoj zemaljski cilj. S današnjim znanstvenim pristupom, zemaljski cilj se neće moći dosegnuti. Ali čovjek, u dubini svoje duše, još nije slomljen. Ako izvuče te dubine svoje duše i razvije nadosjetilno znanje u duhu Krist impulsa, tada će u intelektualnom području pronaći i iskupljenje, od današnje, da se tako izrazim, grešnog intelektualizma.
Prvi nužan korak je, dakle, prepoznati da intelektualno empirijsko istraživanje mora biti prožeto onim što se zahvatiti iz duhovnosti svijeta. Dakle, znanost mora biti prožeta duhovnošću. Ali ta duhovnost ne može dosegnuti ljude, ako se ono što postoji jedno pored drugog u prostoru ispituje samo prema svojoj koegzistenciji, ili ono što slijedi jedno za drugim u vremenu prema svojoj sukcesiji.
Ako ispitate oblik ljudske glave, posebno s obzirom na njezinu koštanu strukturu, i usporedite je samo s ostatkom koštanog sustava - drugim kostima, kralješcima, rebrima i kostima lubanje - nećete doći ni do čega. Morate ići izvan prostora i vremena do koncepata razvijenih ovdje u znanosti duha, razumijevajući čovjeka od jedne zemaljske egzistencije do druge. Dakle, u vezi ovoga mora vam biti jasno: ako danas pogledamo kosti lubanje, možemo ih vidjeti kao transformirane kralješke. Ali ono što pripada kralježnici u čovjeku danas, nikada se ne transformira u kosti lubanje u oblasti zemaljske egzistencije; prvo se mora raspasti, prvo se mora transformirati u duhovno, kako bi postale kosti lubanje u sljedećem zemaljskom životu.
Kada se pojavi instinktivno-intuitivan duh poput Goetheovog, on u oblicima kostiju lubanje prepoznaje da su to transformirani kralješci. Ali da bi se od ovog opažanja prešlo na činjenice, potrebna je znanost duha. Goetheova teorija metamorfoze dobiva smisao tek u okviru znanosti duha. Bez znanosti duha nema smisla. Stoga je u konačnici, za samog Goethea bila nezadovoljavajuća. Ali zbog toga, ti uvidi, povezani s antropozofskom znanošću duha, dovode ljude u pravilan odnos između Pada i iskupljenja od grijeha. Stoga su ti antropozofski uvidi nešto što se danas nastoji integrirati u ljudski razvoj, ne samo kroz kontemplaciju, već kao živi aspekt života.