.- Deveto predavanje, Dornach, 21. siječnja 1923.
Pad i svijest o grijehu. Povezanost moralnog i intelektualnog pada; pojava 'granica znanja'. Duhovno uzdizanje grijeha iz slobodnog, energičnog shvaćanja misli. Proširenje znanja u kozmičko kao put do razumijevanja Krista. O poniznosti i ponosu. Opasnost od sektaštva.
Iz prethodnih napomena vidjeli ste da mi je u ovom trenutku dužnost govoriti o svijesti koja se mora njegovati, kao jednom od zadataka Antropozofskog društva. A danas bih prvo želio istaknuti kako se ta svijest može postići, samo istinskim shvaćanjem cjelokupnog kulturnog i civilizacijskog zadatka sadašnjice, sa stajališta znanosti duha. U raznim sam prilikama iz te perspektive pokušao okarakterizirati što se podrazumijeva pod Padom čovjeka, koji se spominje u svim religijskim denominacijama. Te denominacije govore o ovom Padu, koji leži na početku povijesnog razvoja čovječanstva, a kroz razne rasprave posljednjih godina vidjeli smo kako je ovaj Pad, koji danas ne moram preciznije karakterizirati, izraz onoga što se nekoć dogodilo u tijeku ljudskog razvoja: čovječanstvo postaje neovisno od božanskih duhovnih sila koje ga vode.
Znamo da se svijest o toj neovisnosti pojavila tek kada se u razvoju čovječanstva pojavila duša svijesti, odnosno u prvoj polovici 15. stoljeća. O toj točki u vremenu smo više puta govorili, uključujući i nedavna promišljanja. Ali u osnovi, cijeli razvoj čovječanstva, kako ga karakteriziraju povijest i mit, svojevrsna je priprema za ovaj ključni trenutak buđenja svijesti ljudi za svoju slobodu i neovisnost, priprema za činjenicu da je čovječanstvu na Zemlji suđeno postići sposobnost samostalnog donošenja odluka u odnosu na božanske duhovne moći. Dakle, religijska vjerovanja ukazuju na kozmičko zemaljski događaj kroz koji su duhovno-duševni instinkti, koji su u davna vremena isključivo bili odlučujući za ono što čovječanstvo čini, zamijenjeni slobodnim donošenjem odluka ljudi. Kao što sam rekao, ne trebamo sada raspravljati o tome kako se to treba razumjeti - ali religijski tekstovi na to ukazuju na sljedeći način: što se tiče čovjekove moralne impulzivnosti, čovjek se na određeni način postavio nasuprot vodećim duhovnim silama, recimo, ako govorimo iz Starog zavjeta, Jahvinim ili Jehovinim silama. Dakle, u prvom redu, ako pogledamo ovo tumačenje, kao da čovjek, od određene točke svoj razvoja, više nije osjećao da u njemu djeluju božansko duhovne sile i sada djeluje samostalno.
Dakle, s obzirom na cjelokupno moralno gledanje ljudi, dogodilo se da se čovječanstvo osjećalo griješnim, dok ne bi bilo sposobno pasti u grijeh, da je ostalo u prijašnjem stanju, u stanju da je instinktivno vođeno božanskim duhovnim silama. Dok bi u tom stanju čovjek ostao nesposoban griješiti, i time i bio bezgrešan poput pukog stvorenja prirode, postao je sposoban griješiti kroz oslanjanje na sebe u odnosu na božansko-duhovne sile. I tada se u čovječanstvu pojavila svijest o grijehu: ja, kao čovjek, nisam grešan samo ako pronađem put natrag do božansko duhovnih moći. Ono što odlučim sam po sebi je inherentno grešno, i bezgrešnost mogu postići samo pronalaženjem puta natrag do božansko duhovnih moći.
Ta svijest o grijehu najsnažnije se pojavila u Srednjem vijeku. I tada je počela razvijati intelektualnost čovjeka, nešto što prije nikada nije bilo zasebna sposobnost. Dakle, ono što je čovjek razvijao kao svoj intelekt, kao svoj intelektualni sadržaj, također je bilo - i s određenim opravdanjem - zaraženo ovom sviješću o grijehu. Jednostavno se nije priznavalo da je intelekt, koji se razvijao od 3. i 4. stoljeća poslije Krista, također zaražen ovom sviješću o grijehu. U prvom redu se ta neopažena svijest o grijehu unutar intelekta, razvila unutar skolastičke mudrosti Srednjeg vijeka.
Ova skolastička mudrost Srednjeg vijeka, glasila je: čak i ako netko kao čovjek razvije oštar intelekt, i dalje kroz njega može zahvatiti samo vanjsku fizičku prirodu. Najviše što se pukim intelektom može, to je dokazati postojanje božanskih duhovnih sila; ali o tim božanskim duhovnim silama ne može se ništa znati; u njih se može samo vjerovati. Može se vjerovati samo u otkrivenje, bilo kroz Stari ili Novi zavjet.
Dakle, čovjek koji se u ranijim vremenima osjećao grešnim s obzirom na svoj moral - grešnim, to znači, odvojenim od božanskih duhovnih moći - taj čovjek koji se kroz povijest osjećao moralno grešnim, osjećao se, u određenom smislu, intelektualno grešnim prema skolastičkoj mudrosti. Sebi je pripisivao sposobnost posjedovanja intelekta samo za fizički osjetilni svijet. Rekao je sebi: kao čovjek, toliko sam nesavršen da bih se vlastitim naporima uzdigao do oblasti razumijevanja gdje mogu dokučiti i duh. - Ne primjećuje se koliko je ovaj intelektualni pad ovisan o općem moralnom padu. Nastavak moralnog pada izravno utječe na naše zahvaćanje intelekta.
Kada potom, skolastička mudrost prijeđe u modernu znanstvenu misao, veza s drevnim moralnim padom potpuno se zaboravlja, i, kao što sam često naglašavao, intenzivna veza između modernih znanstvenih koncepata i drevne skolastike se čak poriče. A u modernoj znanosti se kaže da je čovjek ograničen u spoznaji, da se mora zadovoljiti proširenjem svog razumijevanja samo nad osjetilnim fizičkim svijetom. Du Bois-Reymond govori o tome, drugi govore o tome, da je čovjek ograničen u svom istraživanju, zapravo u cijeloj svojoj sposobnosti mišljenja.
Međutim, to je izravni nastavak skolastike. Jedina je razlika u tome što je skolastika pretpostavila, da ako je čovjekov intelekt ograničen, onda se mora težiti nečem drugom osim intelekta - naime, otkrivenju - ako se želi išta znati o duhovnom svijetu. Moderno znanstveno gledanje uzima pola slike umjesto cjeline, ostavljajući otkrivenje gdje jest, ali zatim usvaja stajalište koje je moguće samo ako se pretpostavi otkrivenje - usvaja stajalište da je čovjekova kognitivna sposobnost previše ograničena da bi dosegnula božansko duhovne svjetove.
Međutim, u vrijeme skolastike, posebno tijekom njezina vrhunca u Srednjem vijeku, duševno stanje nije bilo kao današnje. U to vrijeme vjerovalo se da se korištenjem intelekta može steći znanje o osjetilnom svijetu. Ljudi su još uvijek osjećali, ili bolje rečeno doživljavali, nešto od spajanja čovjeka s osjetilnim svijetom kada bi primijenili svoj intelekt. I vjerovalo se da se čovjek mora uzdići do otkrivenja, kojeg više ne može shvatiti, odnosno više ne može intelektualno shvatiti, ako se želi išta znati o duhovnoj oblasti. Ali još uvijek je bilo neprimijećeno - i to je ono što moramo vidjeti! - da se duhovnost ulijevala u koncepte koje su skolastici formulirali o osjetilnom svijetu. Koncepti skolastika nisu bili toliko lišeni duha kao današnji. Skolastici su, sa svojim konceptima izvedenim iz prirode, još uvijek bili povezani s ljudima, tako da čovjek nije u potpunosti bio isključen iz znanja. Jer su skolastici, barem u svojoj realističnoj struji, čvrsto vjerovali da su misli ljudima dane izvana, a ne proizvedene iznutra. Danas prevladava mišljenje da misli nisu dane izvana, već se proizvode iznutra. Kao rezultat toga, čovječanstvo je u svom razvoju postupno napustilo sve što se ne odnosi na vanjski svijet osjetila.
I, vidite, konačna posljedica napuštanja svega što se ne odnosi na vanjski svijet osjetila je moderna, darvinistički inspirirana teorija evolucije. Goethe je prvi pokušao stvoriti pravu teoriju evolucije, koja bi se protezala sve do ljudi. Ako proučite njegove spise u tom smjeru, vidjet ćete da je uvijek posrtao kad god je došao do ljudi. Napisao je izvrstan traktat o biljkama, i mnogo je točnog napisao o životinjama, ali uvijek bi podbacio kada bi došao do ljudi. Intelekt primijenjen isključivo na osjetilni svijet nije dovoljan da se pristupi ljudima. To je posebno očito u Goetheovom djelu: čak ni Goethe ne može ništa reći o ljudima. Njegova teorija metamorfoze ne proteže se na ljude. Znate kako smo morali proširiti ovu teoriju metamorfoze unutar antropozofskog svjetonazora, potpuno u duhu Goethea, ali idući daleko izvan njega.
Što je onda moderni intelektualizam zapravo postigao u prirodnoj znanosti? Uspio je shvatiti evoluciju životinja samo do stupnja majmuna, a zatim je s time povezao ljude, a da iznutra ljude nije mogao razumjeti. Rekao bih da što su se ljudi više približavali višim životinjama, to su postajali nesposobniji da tim konceptima shvate bilo što. I uopće nije istina da ljudi, naprimjer, razumiju više životinje. Samo vjeruju da ih razumiju.
I tako je postupno, razumijevanje ljudi potpuno ispalo iz svjetonazora, jer je razumijevanje ispalo iz koncepata. Koncepti su sve više postajali lišeni duha, a ti koncepti lišeni duha, koji ljude vide tek na kraju životinjskog carstva, sada čine sadržaj svake misli; usađuju se djeci od najranijih školskih godina, i tako je postalo dio općeg obrazovanja to da se više ne može vidjeti biće čovjeka.
Kao što znate, jednom sam cijeloj temi spoznaje pokušao pristupiti iz drugačijeg kuta. To je bilo kada sam napisao svoju 'Filozofiju slobode' i preliminarno djelo 'Istina i znanost', iako je nagovještaj toga već bio prisutan u mojoj 'Epistemologiji Goetheovog svjetonazora' 1880. godine. Toj sam stvari pokušao pristupiti iz potpuno drugačijeg kuta. Pokušao sam pokazati čemu moderni čovjek može težiti kada dođe do čistog mišljenja, ne u tradicionalnom smislu, već kroz slobodan unutarnji razvoj, ovom voljom vođenog, čistog mišljenja, koje je nešto pozitivno i stvarno kada djeluje u njemu. I u svojoj 'Filozofiji slobode' tražio sam moralne impulse koji proizlaze iz ovog pročišćenog mišljenja.
Dakle, razvoj se odvijao na način, da su ljudi sve više doživljavali ljude kao previše nesavršene za moralno djelovanje, a ta uočena nesavršenost prenijela se i na intelektualnost. Kad bih se trebao izraziti slikovito, rekao bih: čovjek se razvijao na takav način da je ono što je poznavao kao čovjeka, postajalo sve tanje. Postajalo je sve tanje (slika ispod, svijetlo). Ali ispod površine, ono što živi u stvarnom, a ne apstraktnom mišljenju, nastavilo se razvijati (slika ispod, crveno).
Sada, krajem 19. stoljeća, došlo je vrijeme kada se ovo što sam okarakterizirao crvenom bojom više nije ni primjećivalo, a zbog onoga što sam okarakterizirao kao svijetlo, ljudi više nisu vjerovali da su povezani s bilo čime božanskim ili duhovnim. Svijest o grijehu otrgnula je ljude od božanskog i duhovnog; povijesne sile koje su se pojavile, nisu ih mogle vratiti.
Ali svojom 'Filozofijom slobode' htio sam reći: samo pogledajte u dubinu duše, tu ćete naći, da je ljudima nešto ostalo, naime stvarno, energično iz njih samih dolazeći, čisto mišljenje, koje više nije puko mišljenje, koje je puno osjeta, puno osjećaja, i koje na kraju pronalazi izraz u volji, i da to može postati impuls za moralno djelovanje. - I zbog toga sam govorio o moralnoj intuiciji, u koju na kraju utječe ono što je inače samo moralna fantazija. Ali ono što se zapravo misli s 'Filozofijom slobode', može istinski oživjeti samo ako se čovjek vrati putem kojim je krenuo - naime, sve se više odvajajući, sve do intelektualizma, od božanskog duhovnog sadržaja svijeta - ako se vrati tim putem. Kada ponovno otkrijemo duhovnost u prirodi, ponovno ćemo otkriti i ljude. I zato sam na predavanju koje sam održao prije mnogo godina u Mannheimu objasnio - nešto što je dobilo vrlo malo pažnje - da se čovječanstvo, u svom trenutnom razvoju, doista nalazi na točki preokretanja Pada. Naime: Pad se shvaćao kao moralni pad i u konačnici je utjecao i na intelekt; intelekt se osjećao na granici spoznaje. I bez obzira govori li stari teolog o grijehu ili Du Bois-Reymond o granicama naše spoznaje prirode, to je u biti jedna te ista stvar, samo u malo drugačijem obliku. Istaknuo sam, kako se sada mora shvatiti duhovno, međutim filtrirano do čistog mišljenja, i kako se odatle, kroz produhovljenje intelekta, može probiti put od božansko duhovnog.
Ako se u davna vremena spominjao moralni Pad i razvoj čovječanstva razmatrao u svjetlu tog moralnog Pada, onda danas moramo misliti kao o idealu čovječanstva, ispravljanje tog Pada kroz produhovljenje znanja, kroz ponovno otkrivanje duhovnog sadržaja svijeta. Moralnim Padom, čovječanstvo se udaljilo od bogova. Mora ponovno otkriti put do bogova kroz težnju za znanjem. Iz čisto shvaćenog duha vlastitog bića, čovjek mora, kroz unutarnju energiju i snagu, shvatiti cilj, ideal, da ponovno ozbiljno shvati Pad. Jer mora ga se shvatiti ozbiljno. To se proteže u našu sadašnjost, čak i do diskursa prirodne znanosti. Čovječanstvo mora pronaći hrabrost, da postupno doda Padu, snagom svog razumijevanja, uzdizanje od grijeha, da iz onoga što se može postići istinskim, autentičnim duhovno znanstvenim znanjem modernog doba, ostvari transcendiranje grijeha.
Moglo bi se reći: gledajući unatrag na razvoj čovječanstva, ljudska svijest smješta Pad čovjeka na početak povijesnog razvoja na Zemlji. Ali Pad se, pak, mora ispraviti, mora mu se suprotstaviti ukidanje grijeha. A to iskupljenje grijeha može proizaći samo iz doba duše svijesti. Dakle, u našem vremenu je došao povijesni trenutak, kada najviši ideal čovječanstva mora biti duhovno iskupljenje za grijeh. Bez toga, razvoj čovječanstva ne može napredovati.
To sam objasnio na tom predavanju u Mannheimu. Rekao sam da je uz moralni pad u moderno doba, posebno u znanstvenom gledanju, došlo i do intelektualnog pada, i to je veliki povijesni znak da duhovno iskupljenje za grijeh mora započeti.
Ali što znači ovo duhovno odriješenje grijeha? Ne znači ništa drugo nego istinsko razumijevanje Krista. Oni koji su još uvijek nešto od ovoga razumjeli, koji nisu potpuno izgubili Krista iz vida s modernom tehnologijom, govorili su o Kristu kao o onome tko je došao na Zemlju, kao o onome koji je utjelovljen kao biće višeg reda u zemaljskom tijelu. Povezivali su se s biblijskim tradicijama, s onim što se propovijeda o Kristu. Govorili su o otajstvu Golgote.
Ali danas je došlo vrijeme kada Krista treba razumjeti. Ljudi se opiru ovom shvaćanju Krista, a način na koji se opiru izvanredno je karakterističan. Vidite, kad bi samo iskra onoga što Krist uistinu jest živjela u onima koji kažu da razumiju Krista, što bi se moralo dogoditi? Moralo bi im biti jasno ovo: Krist se spustio na Zemlju kao nebesko biće; stoga se ljudima obraćao, ne zemaljskim, već nebeskim jezikom. Stoga se moramo truditi da Ga razumijemo, moramo se truditi govoriti kozmičkim, izvanzemaljskim jezikom. To jest, ne smijemo ograničiti svoje znanje samo na Zemlju, jer je to bio novi teritorij za Krista; moramo proširiti svoje znanje u kozmičku oblast. Moramo naučiti razumjeti elemente, moramo naučiti razumjeti planetarna kretanja, moramo naučiti razumjeti konstelacije i njihov utjecaj na ono što se događa na Zemlji. Tada ćemo se približiti jeziku kojim je Krist govorio.
Ali to je nešto što se podudara s duhovnim iskupljenjem grijeha. Jer zašto je čovjek sveden na razumijevanje samo onoga što živi na Zemlji? Zato što je posjedovao svijest o grijehu, jer se smatrao previše inferiornim da bi shvatio svijet u njegovoj duhovnosti unutar izvanzemaljske oblasti. I zato se govori kao da čovjek ne može znati ništa o izvanzemaljskom. To sam jučer okarakterizirao rekavši: čovjek razumije ribu samo na stolu, pticu samo na stolu, u kavezu. - Svijest da se čovjek može uzdići iznad ovog čisto zemaljskog znanja, takva svijest sigurno nije prisutna u našoj civiliziranoj prirodnoj znanosti, jer se ruga svemu što nadilazi zemaljsko. Čim se počne govoriti o zvijezdama, to se odmah ismijava od znanstvenog establišmenta.
Ako još uvijek želimo čuti točne riječi o odnosu između ljudi i životinja, pogled moramo usmjeriti na izvanzemaljsko, jer se samo biljke mogu objasniti zemaljskim carstvom, a ne životinje. Zato sam ranije morao reći: ljudi zapravo ne razumiju ni majmune, životinje se više ne mogu objasniti. Ako netko želi razumjeti životinje, morate ići u izvanzemaljsko, jer njima upravljaju sile koje su izvanzemaljske. To sam vam jučer pokazao s ribom. Rekao sam vam kako sunčeve i mjesečeve sile djeluju u ribi u vodi, oblikujući je, ako se smijem tako izraziti, iz vode; isto tako, na pticu iz zraka. Čim se čovjek okrene elementima, dolazi i do izvanzemaljskog. Cijelo životinjsko carstvo može se objasniti izvanzemaljskim, a pogotovo čovjek. Ali kada se počne govoriti o izvanzemaljskom, odmah slijedi ismijavanje. Hrabrost da se opet govori o izvanzemaljskom, mora rasti unutar duhovno znanstvenog gledanja. Jer danas biti znanstvenik duha, zapravo je više stvar hrabrosti nego intelekta. To je u osnovi moralno pitanje, jer se mora suprotstaviti i nečem moralnom, naime moralnom Padu.
I zato moramo reći: prvo moramo naučiti Kristov jezik, naime jezik τον ουρανόν - ton ouranon - jezik neba u grčkom smislu. Moramo ponovno naučiti taj jezik, kako bismo ga povezali s namjerom Krista na Zemlji. Dakle, dok smo prije govorili o kršćanstvu, opisujući njegovu povijest, danas moramo razumjeti Krista, shvatiti Ga kao izvanzemaljsko biće. A to je identično onome što se može nazvati iskupljenjem za grijeh.
Međutim, postoji velika poteškoća povezana s formuliranjem ovog ideala, jer, kao što znate, svijest o grijehu ponizila je ljude. Međutim, u moderno doba, oni su vrlo rijetko ponizni. Oni koji sebe smatraju najponiznijima, često su najarogantniji od svih. Najveća arogancija danas se nalazi među onima koji teže takozvanoj jednostavnosti života. Oni zanemaruju sve što ponizna duša, u unutarnjem uzdizanju, traži u smislu istinskih duhovnih istina i kažu: sve se to mora tražiti u čistoj jednostavnosti. Takve naivne prirode - jer sebe smatraju naivnima - danas su često najarogantnije od svih. Ali ipak, u vrijeme istinske svijesti o grijehu, bilo je poniznih ljudi; poniznost se još uvijek smatrala nečim važnim u tkivu ljudskog života. I postupno, bez opravdanosti, pojavio se ponos. Zašto? Da, to mogu ponovno objasniti koristeći slične riječi kao one koje sam onda govorio ovdje. Zašto se pojavio ponos? Nastao je jer ljudi nisu poslušali poziv: 'Stiehl, ustani!'. Jednostavno su spavali. Dok se čovjek prije osjećao intenzivno budnim, svjesnim svoje grešnosti, sada je lagano utonuo u san i samo sanjao o svijesti o grijehu. Prije je bio budan sa sviješću o grijehu, govoreći: čovjek je grešan ako ne poduzima djela koja ga vraćaju na put božansko-duhovnih moći. - Tada je bio budan. Može se na to danas gledati kako god se želi, ali bio je budan u iskupljenju od grijeha. Zatim je utonuo u san - i onda su došli snovi, a snovi su šaptali: u svijetu postoji uzročni red u smislu da ono što prethodi uvijek uzrokuje ono što slijedi. I tako dolazimo do toga da ono što vidimo na zvjezdanom nebu - privlačenje i odbijanje nebeskih tijela - pratimo do molekula, pretpostavljajući neku vrstu minijaturnog sustava svijeta između molekula i atoma.
I sanjanje se nastavilo. A onda je san završio izjavom: ne možemo znati ništa izvan onoga što pruža vanjsko osjetilno iskustvo. A nadilaženje osjetilnog iskustva nazivalo se natprirodnim. Ali gdje počinje natprirodno, završava znanost. I sada su, graktajući tiradama, ti snovi, kao u djelu Du Bois-Reymonda 'O granicama znanja o prirodi', zazvučali kod prirodoslovca. I kad bi san izblijedio - ponekad ne izblijedi tako ugodno, ako je riječ o pravoj noćnoj mori - kad bi ovaj san izblijedio: gdje počinje natprirodno, završava znanost - ne samo da je govornik zaspao, već je cijela znanstvena publika iz sna utonula u blaženi san. Više im nije trebao nekakav unutarnji impuls da aktiviraju svoje unutarnje razumijevanje; mogli su se utješiti činjenicom da ljudi imaju ograničenja u svom poznavanju prirode i da se ta ograničenja ne mogu prijeći. Došlo je vrijeme kada se već moglo reći: Stiehl, ustani, nebo se ruši! - ali moderna civilizacija je odgovorila: neka se ruši, dovoljno je staro za to! - Da, stvari su doista takve. S tim smo pali u potpunu pospanost spoznaje.
Ali u tu pospanost mora odjeknuti ono što se objavljuje kao duhovno znanstveno, antropozofsko znanje. To da je čovjek u sebi sposoban postaviti ideal transcendencije grijeha, prvo mora proizaći iz znanja. A to je, pak, povezano s činjenicom da s mogućim buđenjem, ponos koji je dotad postojao samo u stanju nalik snu, može istinski rasti. I ponekad se pokazalo - to se kaže naravno, bez ikakvog eufemizma - da u antropozofskim krugovima iskupljenje od grijeha još nije u potpunosti sazrelo, već da je ponekad taj ponos već dosegao sasvim, neću reći pristojan, već prilično nepristojan stupanj. Jer jednostavno je u ljudskoj prirodi da ponos lakše napreduje nego ono što je svijetla strana stvari. I stoga, uz nužnost iskupljenja grijeha, mora se prepoznati da čovječanstvo sada mora svjesno apsorbirati poniznost koju je imalo. I sposobno je to učiniti. Jer ako arogancija proizlazi iz znanja, onda je to uvijek znak da zapravo postoji ozbiljan nedostatak razumijevanja. Jer kada je prisutno istinsko znanje, ono prirodno potiče poniznost. Čovjek postaje arogantan kada danas formulira program, program reformi, kada, recimo, unutar socijalnog pokreta ili ženskog pokreta, već od početka zna što je moguće, ispravno, nužno i najbolje, a zatim nastavlja s nabrajanjem programskih točaka prva, druga, treća i tako dalje. U tom slučaju, zna se sve o čemu se radi, i niti se ne pomišlja na aroganciju, budući da se svaki pojedinac istovremeno proglašava sveznajućim. Ali s istinskim znanjem, čovjek ostaje prilično ponizan, jer zna da se istinsko znanje postiže - jednostavno rečeno - tek s vremenom.
Živeći u znanju, čovjek zna koliko je teško postići čak i najjednostavnije istine, ponekad trebaju desetljeća. U takvim okolnostima čovjek iznutra nije arogantan. Međutim, treba skrenuti pozornost na činjenicu da, iako se od Antropozofskog društva mora zahtijevati da posjeduje punu svijest o velikom ljudskom idealu iskupljenja od grijeha, istovremeno se mora imati i budnost - ne zloba, već budnost - za svaku nadolazeću aroganciju.
Danas čovjeku treba jaka sklonost da istinski shvati bit znanja, kako ne bi postao paragon arogancije pri susretu s nekoliko antropozofskih formula o fizičkom tijelu, eterskom tijelu, reinkarnaciji i tako dalje. Ova budnost protiv običnog ponosa mora se njegovati kao novi moralni princip. Mora se uključiti u meditaciju. Da bi se iskupljenje grijeha zaista dogodilo, iskustva koja imamo u fizičkom svijetu moraju nas voditi u duhovni svijet. Moraju nas voditi do predavanja najdubljim snagama duše, a ne do diktiranja programskih istina. Iznad svega, moraju prodrijeti u osjećaj odgovornosti za svaku pojedinu riječ izgovorenu o duhovnom svijetu. Tada mora prevladati nastojanje da se istinitost, prvo stečena kroz vanjsku, osjetilnu stvarnost, istinski prenese u oblast duhovnog znanja. Tko se nije navikao ostati pri činjenicama u fizičkom svijetu osjetila, i oslanjati se na činjenice, neće doći do istinitosti kada govori o duhu. Jer u duhovnom svijetu ne može se njegovati istinoljubivost; mora se donijeti.
Ali vidite, s jedne strane, današnja civilizirana svijest sklona je zanemariti činjenice, dok s druge strane, znanost jednostavno iskorjenjuje one činjenice koje vode pravim putem. Želim istaknuti samo jednu od mnogih činjenica. Postoje kukci koji su i sami vegetarijanci kada dosegnu odraslu dob. Ne jedu ništa mesnato, čak ni druge kukce. Kada ženka kukca ide položiti oplođena jaja, ona ih polaže u drugog kukca, tako da se drugi kukac napuni tim jajima kroz majčin žalac. Jaja su sada unutar drugog kukca. Ono što se izlegne nisu potpuno odrasli kukci, već sitne ličinke. Ove ličinke su u početku unutar drugog kukca. Ti sitni crvi, koji se tek kasnije preobraze u odrasle kukce, nisu vegetarijanci. Ne mogu biti vegetarijanci, moraju konzumirati meso drugog kukca. Tek kada izađu i preobraze se, mogu bez mesa drugih kukaca. Uzmite u obzir da je majka insekt i sama vegetarijanka; ona u svojoj svijesti ne zna ništa o jedenju mesa, ali polaže jaja unutar drugog insekta za sljedeći naraštaj. Nadalje: ako bi ovi kukci, naprimjer, pojeli želudac kukca u kojem se nalaze, ubrzo ne bi imali što jesti, jer kukac ne bi mogao preživjeti; ako bi pojeli bilo koji vitalni organ, kukac ne bi mogao preživjeti. Što rade ovi kukci, koji su upravo ispuzali? Izbjegavaju svaki vitalni organ i jedu samo ono što insektu ne treba za život, bez čega može, kako bi mogao nastaviti živjeti. Zatim, kada ovi mali insekti odrastu, ispuze i postanu vegetarijanci, nastavljajući ono što je radila njihova majka insekt.
Da, morate reći: u prirodi vlada razum. - I ako istinski proučavate prirodu, taj razum kako vlada možete pronaći posvuda. I tada ćete o vlastitom razumu skromnije razmišljati, jer prvo, nije tako velik kao razum koji vlada u prirodi, a drugo, on je poput malo vode koja je zahvaćena iz jezera i stavljena u vrč. Jer čovjek je, u stvarnosti, takav vrč koji je zahvatio razum prirode. U prirodi je razum posvuda, mudrost je posvuda. Onaj tko pripisuje razum samom sebi, otprilike je jednako mudar kao da kaže: Ima li vode vani u onom jezeru ili u onom potoku? To je besmislica; u njima nema vode. Samo u mom vrču ima vode, vrč je proizveo vodu. - Dakle, čovjek misli da je on donio razum, dok ga samo crpi iz univerzalnog mora razuma.
Stoga je istinski potrebno imati u vidu činjenice prirode. Ali to se izostavlja upravo kada se slijedi Darwinova teorija, kada se oblikuju današnji materijalistički stavovi, jer na svakoj razini proturječe modernom materijalističkom razmišljanju. Dakle, te se činjenice potiskuju. Svakako, prepričavaju se, ali u biti uz znanstveni diskurs, anegdotski. Stoga ne dobivaju težinu u općenarodnom obrazovanju koju zaslužuju. I tako ne samo da se činjenice iznose neistinito, već se i upečatljive činjenice izostavljaju, odnosno potiskuju.
Ali ako će se dogoditi iskupljenje za grijeh, čovjek istinoljubivost prvo mora njegovati u osjetilnom svijetu, i zatim tu njegovanost prenijeti, tu naviku, u duhovni svijet. Tek tada će moći biti istinoljubiv i u duhovnom svijetu. Inače će ljudima pričati najnevjerojatnije priče o duhovnom svijetu. Ako je u fizičkom svijetu njegovao netočnost, neistinitost i nepreciznost, onda o duhovnom svijetu neće pričati ništa osim neistina.
Ako se na ovaj način shvati ideal kojeg Antropozofsko društvo može postati svjesno kao stvarnosti, i ako se primjenjuje ono što proizlazi iz takve svijesti, onda čak i najzlonamjernija osoba mora odbaciti uvjerenje da bi Antropozofsko društvo moglo biti sekta. Sada će, naravno, protivnici reći svakakve stvari koje nisu istinite. Ali ne možemo biti ravnodušni prema tome je li ono što protivnici govore istina ili laž, sve dok im dajemo povoda za to.
Sada se Antropozofsko društvo, po samoj svojoj prirodi, temeljito izvuklo iz sektaštva u koje je zasigurno u početku bilo zapleteno, posebno dok je bilo povezano s Teozofskim društvom. Međutim, mnogi članovi to još nisu primijetili, i još uvijek se drže sektaštva. I tako se dogodilo da su čak i stariji antropozofski članovi, koji su gotovo bili potreseni transformacijom Antropozofskog društva iz sektaške organizacije u nešto svjesno svoje globalne misije, sasvim nedavno napravili veliki skok naprijed. Ako slijedi svoju pravu prirodu, Pokret za vjersku obnovu može biti jednako udaljen od svakog sektaštva. Ali ovaj pokret za vjersku obnovu u početku je dao nizu starijih antropozofa povoda da sebi kažu: da, u Antropozofskom društvu se sektaška priroda sve više iskorjenjuje - ovdje je možemo ponovno njegovati! - I tako se, upravo kroz antropozofe, pokret za vjersku obnovu često pretvara u kaotično sektaštvo, što on zapravo ne bi morao biti.
Dakle, vidimo kako - ako će Antropozofsko društvo biti stvarnost - treba njegovati hrabrost da se ponovno uzdignemo u duhovni svijet. Tada će umjetnost i religija cvjetati unutar Antropozofskog društva. Čak i ako su nam naši umjetnički oblici oduzeti, oni žive u samoj biti antropozofskog pokreta i moraju se stalno iznova otkrivati.
Slično tome, istinsko religiozno uranjanje živi u onima koji pronađu put natrag u duhovni svijet, koji ozbiljno shvaćaju iskupljenje za grijeh. Ali ono što u sebi moramo iskorijeniti jest sklonost sektaštvu, jer je ono uvijek sebično. Napor prodiranja u stvarnost duha, uvijek to nastoji izbjeći, zadovoljavajući se mističnim prepuštanjem kojem je u osnovi sebična požuda. I sav govor o tome kako Antropozofsko društvo postaje previše intelektualističko, zapravo se temelji na činjenici da oni koji tako govore žele izbjeći konzistentno iskustvo duhovnog sadržaja, i umjesto toga žele sebično zadovoljstvo prepuštanja mističnoj, maglovitoj neodređenosti. Za istinsku antropozofiju, nesebičnost je nužna. To je puki duhovni egoizam, kada se istinskoj antropozofiji opiru samo antropozofski članovi, gurajući je dublje u sektaštvo, koje je namijenjeno samo zadovoljavanju duhovnog prepuštanja, koje je inherentno egoistično.
To su stvari koje moramo imati na umu u vezi s našim zadatkom. Tako se neće izgubiti u toplini, umjetničkoj osjetljivosti i religioznom žaru antropozofskog nastojanja. Ali izbjeći će se ono što se mora izbjeći: tendencija sektaštvu. I ta tendencija sektaštvu, dovela je do mnogih stvari koje su rastočile Društvo, čak i ako je često bila neizravna kroz čiste klike. Ali klike su nastale unutar antropozofskog pokreta, samo zbog njegove sličnosti - doduše daleke - sa sektaškom tendencijom. Moramo se vratiti njegovanju određene svjetske svijesti, tako da samo protivnici koji namjeravaju namjerno lagati, Antropozofsko društvo mogu nazvati sektom. Moramo doći do točke u kojoj možemo rigorozno odbaciti sektaški karakter antropozofskog pokreta. Međutim, moramo također odbaciti ideju, da kada se pojavi nešto što nije inherentno sektaško, poput pokreta za vjersku obnovu, to ne bi trebalo odmah prihvatiti jednostavno zato što se lakše može oblikovati na sektaški način nego samo Antropozofsko društvo.
To su stvari koje danas moramo pažljivo razmotriti. Moramo razumjeti, iz same srži antropozofije, kako ona čovječanstvu može dati svjetsku svijest, a ne sektašku. Zato sam posljednjih dana morao govoriti o ovim posebnim zadacima Antropozofskog društva.