.- Treće predavanje, Dornach, 7. siječnja 1923.
Stanja svijesti i njihov odnos prema članovima čovjekova bića. Horizontalni smjer percepcije i imaginacije (dnevna svijest). Učinci metala koji izviru iz dubine Zemlje i odgovarajuće usmjerenje osjećaja kod ljudi (svijest sna; imaginacija). Učinci koji dolaze od zvijezda i odgovarajući smjer volje kod ljudi (svijest spavanja; inspiracija). Patološki i neopravdani oblici proširene percepcije. Početna primjena na samospoznaju; znanje srca. Istinsko znanje o ljudskoj prirodi prema 'tijelu', 'duševnoj osnovi života', i 'duhovnom- vitalizirajućem'. Nagovještaji toga u Goetheovom 'Wilhelm Meister'.
Danas, u okviru ovog ciklusa, onome što je prethodno rečeno želio bih dodati još jedno razmatranje, ono koje će, međutim, predstaviti neka dalekosežna otkrića znanosti duha o ljudima. Ova otkrića imaju za cilj pokazati kako se čovjek nalazi unutar kozmosa. O čovjeku govorimo fokusirajući se prvo na njegovu fizičku organizaciju, a zatim na ono što otkriva duhovno istraživanje: etersko ili životno tijelo, astralno tijelo i 'Ja' organizaciju. Međutim, pukim nabrajanjem ovih elemenata redom, još ne razumijemo ovu strukturu čovjeka, jer je svaki od ovih elemenata smješten unutar kozmosa na drugačiji način. Tek kada shvatimo smještaj ovih različitih elemenata unutar kozmosa, možemo uopće početi stjecati predodžbu o položaju čovjeka.
Kada razmatramo ljude, onako kako nam se pojavljuju, ova četiri aspekta ljudske prirode u početku su nerazlučiva, isprepletena i u interakciji. Da bismo ih razumjeli, prvo ih moramo odvojiti, svakog u svom posebnom odnosu prema kozmosu. Takvo razmatranje moći ćemo poduzeti, ne sveobuhvatno, već iz određene perspektive, ako to učinimo na sljedeći način.
Usmjerimo svoju pozornost na više periferne aspekte ljudi, na vanjsko, na granice. Tu se prvo susrećemo s osjetilima. Međutim, iz drugih antropozofskih razmatranja znamo da određena osjetila otkrivamo tek kada zaronimo, takoreći, ispod površine ljudskog oblika, u čovjekovu unutrašnjost. Ali u biti, osjetila koja nas informiraju o vlastitoj nutrini, u početku na vrlo nesvjestan način, njihovu početnu točku bismo morali tražiti, upravo na unutarnjoj strani površine. Dakle, može se reći, da sve što je u čovjeku osjetilo, treba tražiti na površini. Treba samo razmotriti jedno od najuočljivijih osjetila, naprimjer, vid ili sluh, i otkrit će se da ljudi moraju primati određene dojmove od izvana. Kako se ti dojmovi doista manifestiraju, naravno, uvijek treba utvrditi ispitivanjem i istraživanjem, koje smo na ovom mjestu već proveli za neka osjetila. Ali kako se stvari pojavljuju u svakodnevnom životu, može se reći, naprimjer: osjetilo poput oka ili uha, opaža stvari putem vanjskih dojmova.
Sada, položaj čovjeka na Zemlji je takav da je lako vidjeti, da bi se glavni smjer u kojem dolaze učinci stvari, tako da dolazi do osjetilnih percepcija, mogao približno nazvati 'vodoravnim'. Detaljnije ispitivanje bi također pokazalo da je tvrdnja koju sam upravo iznio potpuno točna. Jer ako se čini da percipiramo u nekom drugom smjeru, to je samo iluzija. Svaki smjer percepcije u konačnici mora pasti vodoravno. A vodoravna je linija ona koja je usporedna sa Zemljom. Stoga, ako bi crtao shematski, morao bi reći: ako je ovo zemljina površina i na njoj ljudsko biće koje opaža, onda je glavni smjer njegove percepcije ovaj, koji je usporedan sa Zemljom (crtež ispod, lijevo). Sve naše percepcije idu u ovom smjeru.
A kada razmotrimo ljudska bića, lako možemo reći: percepcije dolaze izvana, idu, takoreći, od izvana prema unutra. - Što im donosimo ususret iznutra? Iznutra im donosimo moć mišljenje, moć predodžbi. Samo trebate vizualizirati taj proces. Reći ćete sebi: kad percipiram okom, dojam dolazi izvana; moć predodžbe, dolazi iznutra (crtež ispod, desno). Kada vidimo stol dojam dolazi izvana. Činjenica da tada mogu zadržati stol u sjećanju pomoću predodžbe, dolazi od moći predodžbe od iznutra. Dakle, možemo reći: kada sebi predočimo čovjeka, imamo smjer percepcije od izvana prema unutra, smjer predodžbi od unutra prema vani. Ono što ovdje imamo u vidu odnosi se na percepcije svakodnevnog života zemaljskog čovjeka, onog ljudskog bića kako se ono otkriva u našem sadašnjem dobu razvoja Zemlje. To je ono što sam gore spomenuo, tako stojimo sa činjenicama obične svijesti. Ali ako proučite antropozofsku literaturu, otkrit ćete da postoje i druge mogućnosti svijesti osim onih koje su prisutne za zemaljske ljude u svakodnevnom životu.
Sada pokušajte, čak i ako je to samo približno i nejasno, stvoriti sliku onoga što percipiraju zemaljski ljudi. Ono što postoji na Zemlji vidite u bojama, čujete u zvukovima, percipirate osjećajem topline i tako dalje. Stvarate konture za ono što se percipira, tako da stvari percipirate na strukturiran način. Sada, ono u čemu znamo da smo zajedno s našom okolinom, samo je činjenica obične, svakodnevne svijesti. Postoje i druge mogućnosti svijesti koje kod zemaljskih ljudi ostaju više nesvjesne, koje su potisnute u dubine duše, ali koje su od jednako velike, često i daleko veće, važnosti za ovaj ljudski život, od svjesnih činjenica koje se iscrpljuju onim što sam do sada spomenuo.
Za čovjekovu konstituciju, za ono što čovjek sa Zemlje jest, ono što leži unutar zemljine površine, jednako je važno kao i ono što je u okruženju Zemlje. Zemljina okolina, ono što je oko Zemlje, upravo je ono što možemo opažati običnim osjetilima, ono što kroz moć predodžbi koja podržava osjetilnu percepciju, može postati svijest običnog zemaljskog čovjeka.
Ali prvo razmotrimo unutrašnjost Zemlje. Obično razmatranje reći će vam da je zemljina unutrašnjost zatvorena za običnu svijest. Svakako, možemo kopati na kratku udaljenost u Zemlju, i zatim u rupama promatrati, recimo u rudnicima, jednako kao što promatramo na površini. Ali to nije drugačije nego kad promatramo ljudski leš. Kada promatramo leš, promatramo samo nešto što više nije cijela osoba, već ostatak cijele osobe; svatko tko može istinski vidjeti te stvari mora čak reći: da je to suprotnost čovjeku. Istinski zemaljski čovjek je živ, hodajući čovjek, i tome odgovara ono što nosi u sebi u smislu kostiju, mišića i tako dalje. Živom čovjeku odgovara kao istina skeletna struktura, mišićna struktura, živčani sustav, srce, pluća i tako dalje. Kada pred sobom imam leš, on više ne odgovara čovjeku. U obliku kojeg imam pred sobom kao leš, nema apsolutno nikakvog razloga da pluća, srce ili mišićni sustav budu prisutni. Stoga se oni raspadaju. Zadržavaju neko vrijeme oblik koji im je nametnut. Ali leš je zapravo laž, jer takav kakav jest, ne može postojati; mora se razgraditi. To nije stvarnost. Slično tome, ono što nalazim unutar Zemlje kada kopam u nju, nije stvarnost, jer zatvorena Zemlja utječe na čovjeka koji stoji na njoj drugačije od onoga što čovjek, kada stoji na Zemlji, percipira kao zemljinu okolinu putem svojih osjetila. Možete reći, ako stvar prvo promatrate duševno: zemljina okolina može utjecati na obična osjetila čovjeka i biti shvaćena kroz predodžbe obične zemaljske svijesti. Ono što je unutar Zemlje, također utječe na ljude, ali ne djeluje vodoravno, djeluje odozdo prema gore. Prolazi kroz ljude (crtež ispod, 'rot'). I tijekom obične svijesti, ono što djeluje odozdo ljudi ne percipiraju na isti način kao što percipiraju ono što je u njihovoj zemaljskoj okolini kroz svoja obična osjetila. Jer ako bi čovjek opažao ono što djeluje od Zemlje prema gore, na isti način kao što opaža ono što je u zemaljskoj okolini, tada bi morao posjedovati, takoreći, neku vrstu oka ili neku vrstu dodira, da bi dosegao Zemlju bez kopanja rupe u njoj, da bi prodro u Zemlju na isti način na koji se prodire u zrak kada se nešto hvata, ili kao što vidi kroz zrak kada nešto gleda. Kada gledate kroz zrak, ne kopate rupu kroz zrak. Kad biste iskopali rupu kroz zrak, a zatim gledali, gledali biste svoju okolinu onako kako gledate Zemlju u rudniku. Stoga, ako ne biste trebali kopati rupu da biste vidjeli unutrašnjost Zemlje, morali biste posjedovati osjetilni organ koji može vidjeti bez kopanja rupa u Zemlji, za koji je Zemlja, takva kakva jest, prozirna ili opaziva. Tako je u određenom odnosu, za ljude. Ali u običnom zemaljskom životu, ljudi nisu svjesni dotičnih percepcija. Ono što bi ljudi opažali su diferencirani metali Zemlje.
Zamislite samo koliko metala Zemlja sadrži! Kao što u zraku koji vas okružuje opažate životinje, biljke, minerale i sve vrste umjetničkih predmeta, tako opažate metale kako se uzdižu od unutar Zemlje. Ali ako bi te percepcije metala zaista ušle u vašu svijest, to ne bi bile objektivne percepcije, već imaginacije. I te imaginacije neprestano dolaze čovjeku odozdo. Kao što vizualni dojmovi dolaze s vodoravne ravnine, tako se metalna zračenja neprestano uzdižu odozdo - ne vizualne percepcije samih minerala, već nešto od unutarnje prirode minerala koja djeluje kroz ljude stvarajući imaginacije, slike. Ljudi ne percipiraju te slike; umjesto toga, one slabe. One su u određenom smislu potisnute, jer ljudska svijest nije takva da može percipirati te imaginacije. One slabe u osjećaje.
Ako, naprimjer, zamislite svo zlato koje se nekako nalazi u Zemlji, u pukotinama i tako dalje, vaše srce doista opaža sliku koja odgovara zlatu u Zemlji (crtež ispod, lijevo, 'lila'). Međutim, ta je slika samo imaginacija, i stoga je obična svijest ne opaža, već je oslabljena u puki unutarnji osjećaj, osjećaj koji se ne može ni protumačiti, a kamoli da može opažati odgovarajuću sliku. Isto vrijedi i za druge organe, naprimjer, jetra opaža sam kositar u Zemlji u određenoj slici i tako dalje.
Sve su to podsvjesni dojmovi koji pronalaze izraz samo u općim unutarnjim osjećajima. Dakle, možete reći: ako percepcije iz zemaljskog okruženja dolaze vodoravno i iznutra se susreću s moći predodžbi, tada se metalne percepcije, posebno metalne percepcije, uzdižu odozdo, i baš kao što se moć predodžbi susreće s običnim percepcijama, tako se i osjećaj, za svijest susreće s ovima (crtež ispod lijevo, strelice 'gelb'). Ali za ljude koji danas žive na Zemlji, to ostaje kaotično i nejasno. Pojavljuje se samo opći životni osjećaj.
Kada bi ovaj zemaljski čovjek posjedovao sposobnost imaginacije, mogao bi znati da je i samo njegovo biće povezano s metalnim aspektom Zemlje. U biti, svaki ljudski organ je osjetilni organ, i čak i kada ga koristimo za nešto drugo, on je i dalje osjetilni organ. Njegova upotreba u zemaljskom životu je zaista samo zamijenjena. Sa svim organima koje ljudi posjeduju, oni u biti nešto percipiraju. Čovjek je, u biti, jedan veliki osjetilni organ, i kao takav, veliki osjetilni organ, dalje je specificiran i diferenciran na pojedinačne organe kao zasebne osjetilne organe.
Ljudi tako imaju percepcije metala odozdo, a život osjećaja odgovara tim percepcijama metala. Imamo svoje osjećaje kao protudjelovanje na sve metalno što izvire iz Zemlje i utječe na nas, baš kao što imamo moć predodžbi kao protudjelovanje na sve što u našu osjetilnu percepciju prodire iz okoline. Ali baš kao što učinke metala doživljavamo odozdo, tako i ono što predstavlja kretanje i oblik nebeskih tijela djeluje odozgo, iz kozmičkog prostora. Kao što imamo osjetilnu percepciju u svom okruženju, koja bi funkcionirala kao svijest inspiracije, primamo inspiracije iz svakog planetarnog kretanja, iz konstelacije zvijezda stajaćica. I kao što svojoj moći predodžbi dopuštamo da teče suprotno od naših osjetilnih percepcija, tako dopuštamo i sili da teče suprotno od kretanja nebeskih tijela (crtež ispod, lijevo, žute strelice), sili koja je suprotna dojmovima zvijezda, a ta sila je sila volje. Ono što prebiva u našoj moći volje, doživljavali bismo kao inspiraciju kada bismo razmatrali svijest inspiracije.
Ako ljude proučavamo na ovaj način, onda si kažemo: u njihovoj zemaljskoj svijesti prvo pronalazimo ono u čemu su najbudniji, život predodžbi-osjetila. Zapravo, tek u ovom životu predodžbi-osjetila mi smo uistinu potpuno budni u običnoj zemaljskoj svijesti. Nasuprot tome, naš život osjećaja postoji tek poput sna. Naš život osjećaja nije intenzivniji, nije svjetliji od snova; snovi su samo slike, dok je život osjećaja opće stanje duše određeno samim životom. Ali taj osjećaj temelji se na metaličkom utjecaju Zemlje. Još dublje - kao što sam često objašnjavao - još tuplja je svijest volje. Čovjek ne zna zapravo što je njegova volja u njemu. Često sam to ovako izražavao: čovjek ima misao da ispruži ruku, da nešto uhvati rukom. Tu misao može imati svojom budnom sviješću. Tada ponovno vidi čin hvatanja. Ali ono što se zapravo nalazi između, ovo probijanje volje u mišiće i tako dalje, za običnu svijest ostaje skriveno kao i iskustva dubokog spavanja bez snova. U osjećajima sanjamo; u volji spavamo. Ali ta volja, koja spava u običnoj svijesti, upravo je naša reakcija na zvjezdane dojmove, na isti način kao što u svojim predodžbama reagiramo na osjetilne dojmove obične svijesti. A ono što čovjek sanja u svojim osjećajima, jest protudjelovanje na metalički učinak Zemlje.
Kad smo mi, kao današnji ljudi, budni, opažamo stvari oko sebe. Naša predodžba suprotstavlja se tim percepcijama. Za to su nam potrebna naša fizička i eterska tijela. Bez fizičkog i eterskog tijela ne možemo razviti sile koje u vodoravnom smjeru djeluju perceptivno i kao predodžbe. Dakle, ako to želimo shematski predstaviti, možemo reći: fizičko tijelo i etersko tijelo, za dnevnu svijest se ispunjavaju dojmovima osjetila i predodžbama (vidi crtež, žuto). Kada čovjek spava, njegovo astralno tijelo i 'Ja' organizacija su izvana. Oni su ti koji primaju dojmove odozdo i odozgo. Oni su oni, 'Ja' i astralno tijelo, koji zapravo spavaju u onome što je metaličko strujanje iz Zemlje i ono što je, zapravo, struja planetarnih kretanja i konstelacije zvijezda stajaćica. Ono što se tako stvara u okolini Zemlje, ali što nema silu koja djeluje u vodoravnom smjeru, već djeluje kao sile odozgo prema dolje, to je ono u čemu se nalazimo tijekom noći.
Ako biste pokušali prijeći iz obične svijesti u imaginativnu, tako da je prisutna istinska imaginativna svijest, tada bi, zbog sadašnjeg doba čovjekova razvoja, svi ljudski organi morali podjednako biti pogođeni ovom sviješću. Nije dovoljno da je, recimo, pogođeno samo srce, već svi organi podjednako moraju biti pogođeni. Ranije sam rekao da srce opaža zlato koje je u Zemlji. Ali nikada ne može opažati samo zlato, jer stvar je sljedeća: sve dok su 'Ja' i astralno tijelo povezani s fizičkim i eterskim tijelom, na način kako je to slučaj kod normalne, budne osobe, tada nikakva percepcija ne može postati svjesna. Tek kada se 'Ja' i astralno tijelo do određene mjere oslobode i neovisni su, kao što je slučaj kod imaginacije, tako da postanu neovisni o fizičkom i eterskom tijelu, možemo reći: astralno tijelo i 'Ja' organizacija u blizini područja srca, postaju sposobni percipirati nešto od ove emanacije metalnog elementa u Zemlji. I tada se može reći: središte za učinke emanacije zlata leži u astralnom tijelu u području srca. Srce opaža jer astralno tijelo, koje pripada ovom području, srcu, uistinu percipira. Fizički organ ne opaža, opaža astralno tijelo.
Kada se stekne imaginativna svijest, cijelo astralno tijelo i cijela 'Ja' organizacija, moraju biti u stanju u kojem oni dijelovi koji odgovaraju ljudskim organima mogu percipirati. To jest, čovjek tada percipira cijelu metalnost Zemlje, iako diferencirano. Detalje unutar toga može percipirati samo ako se posebno obuči i učini to svojim posebnim okultnim istraživanjem, kako bi učio o metaličnosti Zemlje. Ovo znanje je nešto što ne bi trebalo biti opće znanje čovjeka u današnjem dobu. Ovaj uvid čovječanstvo ne bi trebalo danas koristiti u službi korisnog i blagotvornog života. Budući da je to univerzalni zakon, ako bi netko koristio ovo znanje o metalima u Zemlji, čak i u najmanjoj mjeri, u službi korisnosti, običnog života, imaginativno znanje bi odmah bilo izgubljeno.
Međutim, može se dogoditi da zbog patološkog stanja negdje u osobi, ili čak općenito, intimna veza koja bi zapravo trebala postojati između astralnog tijela i organa bude prekinuta, tako da osoba, u određenom smislu, spava u vrlo tihom, budnom stanju. Kada zaista spava, njeno fizičko tijelo i etersko tijelo su odvojeni s jedne strane, a njeno astralno tijelo i 'Ja' s druge. Ali postoji i tako miran san da osoba hoda gotovo neprimjetno omamljena, u stanju koje bi se nekome moglo činiti vrlo zanimljivim, jer takvi ljudi izgledaju čudno 'mistično', imaju tako mistične oči i tako dalje. To može proizaći iz činjenice da je vrlo miran san prisutan i tijekom budnosti. To je uvijek svojevrsna vibracija fizičkog i eterskog tijela u odnosu na 'Ja' organizaciju i astralno tijelo. Vibrira naprijed-natrag. I takvi su ljudi tada prikladni da se koriste kao osjetila metala. Ali sposobnost osjećanja nečeg specifičnog metalnog ovdje ili ondje, uvijek se temelji na određenoj patološkoj predispoziciji. Naravno, čim se stvar razmotri čisto tehnički, i stavi u službu tehničkog zemaljskog, može biti sasvim nebitno - ako smijem okrutno reći - jesu li ljudi malo bolesni ili ne. Uostalom, čovjek obično ne obraća puno pažnje na sredstva kojima postiže ovu ili onu korisnu stvar. Ali gledano iznutra, sa stajališta višeg svjetonazora, uvijek ima nešto patološko kada osoba počne percipirati na ovaj način, ne samo vodoravno u zemaljskom okruženju, već i prema dolje, a ne kroz rupe, već izravno. Tada je, naravno, nužno da osoba ono što radi ne izražava na uobičajeni način. Kad uzmete olovku i nešto zapišete, tu je prisutan običan život predodžbi, to mora biti mrtvo. Ali ta obična sposobnost predodžbi, koja - osvjetljava, za razliku od zamračivanja - osvjetljava percepciju koja dolazi odozdo. I stoga je potrebno imati drugačije znakove nego prilikom pisanja ili govora, kada se, kroz patološka stanja, percipira nešto specifično metaličko u Zemlji. Napominjem, naprimjer, da je i voda metal. Takve patološke osobe mogu se trenirati, ne samo da nesvjesno opažaju, već i da nesvjesno daju znakove za tu percepciju. Ako takvim ljudima date, naprimjer, rašlje, oni će ih koristiti za izradu tih znakova. Što je u osnovi svega ovoga? To se temelji upravo na činjenici da postoji suptilni prekid između 'Ja' i astralnog tijela s jedne strane, te fizičkog tijela i eterskog tijela s druge strane, i kroz to čovjek ne samo da opaža ono što je uz njega, približno govoreći, već se, isključivanjem svog fizičkog tijela, transformira u osjetilni organ i opaža unutrašnjost Zemlje bez stvaranja ikakvih rupa u njoj. Ali kada je na djelu ovaj smjer, koji je inače normalno samo smjer osjećaja, tada se ne može izraziti na način koji odgovara moći predodžbi. Ne može to izraziti riječima. To može izraziti samo znakovima, kao što sam naznačio.
Na sličan način, međutim, može se sugerirati da čovjek ima percepciju koja silazi odozgo. Ona ima drugačiji unutarnji karakter. To više nije percepcija metala, već inspiracija, koja odražava zvjezdana kretanja ili konstelacije. I baš kao što se odozdo percipira konstitucija Zemlje, odozgo se opaža ono što proizlazi samo iz tih patoloških stanja, kada je u tim slučajevima, 'Ja' donekle odvojeno od astralnog tijela. Tada on opaža odozgo, ono što zapravo svijetu daje podjelu i tijek vremena. Kroz to on dublje vidi u događaje svijeta, ne samo u prošlost, već i u određene pojave koje ne proizlaze iz slobodne čovjekove volje, već iz nužnosti svjetskog poretka. On tada, u određenom smislu, proročki vidi u budućnost, on vidi u poredak vremena.
Kroz ove primjere sam samo htio sugerirati da određena patološka stanja doista mogu proširiti nečiju sposobnost percepcije. Na zdrav način, ona se proširuje imaginacijom i inspiracijom. Što u ovom kontekstu predstavlja zdravlje, a što patologiju, moglo bi vam postati jasnije kroz sljedeće: sasvim je dobro za normalnu osobu imati, recimo, normalan osjet mirisa. Ako osoba ima normalan osjet mirisa, tada će predmete oko sebe percipirati mirisom. Ali ako ima abnormalan osjet mirisa za određene stvari u svojoj okolini, može razviti idiosinkraziju kada je prisutan ovaj ili onaj predmet. Naprimjer, mogu postojati ljudi koji se jako razbole od mirisa jedne jagode u sobi, čak je ne moraju ni jesti. To teško da je poželjna situacija. Ipak, moglo bi se dogoditi da netko, ne usredotočen na ljude, već možda na mogućnost pronalaska ukradenih jagoda ili drugih ukradenih predmeta, iskoristi ovu posebnu ljudsku sposobnost. Kad bi ljudi mogli razviti njuh poput pasa, ne bi bilo potrebe za policijskim psima, ljude bi mogli koristiti u tu svrhu.
Ali to se ne smije činiti. Stoga ćete razumjeti kad kažem da se sposobnost percepcije, i prema gore i prema dolje, ne smije razvijati na pogrešan način, tako da se poveže s patologijom, jer to je takvo da je izravno destruktivno za cijelog čovjeka. Dresirati, njegovati neku vrstu 'osjećaja metalnosti' bilo bi potpuno isto kao i dresirati ljude da budu policijski psi ili psi tragači. Osim što je ovdje čisto ljudski element kriminala prisutan na puno intenzivniji način. Ali sama patološka stanja mogu uzrokovati takvo ponašanje kod nekih ljudi.
Sve stvari koje vam dolaze na laički zbunjujući, nejasan način, moći ćete razumjeti, kako u smislu njihovih teorijskih aspekata, tako i u smislu kako te stvari treba vrednovati unutar cijelog konteksta ljudi. To je jedna strana stvari.
Ali druga strana stvari je da postoji i ispravna primjena takvog znanja. Onaj tko posjeduje imaginativno znanje, da bi ljudima donio zlato, ne smije koristiti imaginativnu moć astralnog tijela, koja sjedi u području srca. Ali može se koristiti za spoznavanje strukture, pravih zadataka, unutarnje prirode samog srca. Može se koristiti u smislu čovjekove samospoznaje. To također odgovara, u fizičkom životu ispravnoj uporabi, recimo, osjetila mirisa, ili vida ili nečeg sličnog. I tako se uči spoznavati svaki ljudski organ, sposobnošću kombiniranja onoga što se opaža odozdo s onim što se opaža odozgo.
Naprimjer, naučite spoznati srce kada shvatite sadržaj zlata u Zemlji, kako ono izvire i može se percipirati kroz srce, i kada, s druge strane, spoznate struju volje koja teče od Sunca odozgo - to jest protustruju solarne struje kao volje - tako da, kroz zajednički učinak solarne struje odozgo, iz zenita Sunca, sa spoznajom zlata odozdo, spajajući to dvoje, dopuštate sebi da vas supstanca zlata u Zemlji stimulira na imaginaciju, a Sunce na inspiraciju, tada stječete znanje o ljudskom srcu. I tako je za spoznaju drugih organa. Stoga, ako čovjek želi istinski upoznati sebe, mora dopustiti elementima ove spoznaje iz kozmosa da djeluju na njega.
Tako smo ušli u oblast koja ukazuje, na još konkretniji način nego što sam to ponekad ranije činio, na vezu između čovjeka i kozmosa. Ako se osvrnete na predavanja koja sam završio o razvoju našeg razumijevanja prirode u posljednje vrijeme, vidjet ćete, posebno na jučerašnjem predavanju, da u biti ono što je mrtvo, da je to ono što ljudi spoznaju kroz sadašnju fazu prirodne znanosti. Jer oni ne spoznaju sebe onakvim kakvi uistinu jesu, već u odnosu na ono što je kod njih mrtvo. A istinsko znanje o ljudima procvjetat će samo iz suprotstavljanja onome što se u čovjeku spoznaje kao mrtve organe, kao organe u njihovom mrtvilu, s onim što se u tim organima može percipirati odozgo i odozdo.
Dakle, čovjek spoznaju postiže s punom sviješću. Ranije instinktivno znanje proizašlo je iz drugačije integracije astralnog tijela u etersko tijelo, drugačije nego što je to slučaj danas. Danas je integracija takva da čovjek, kao zemaljsko biće, može postati slobodan. Da bi se to dogodilo, međutim, potrebno je da čovjek sadašnjosti prvo spozna ono mrtvo, živototvorni temelj prošlosti kroz ono što se uzdiže odozdo, iz metalnosti Zemlje, i ono živototvorno odozgo, kao utjecaje zvijezda i konstelacija (crtež ispod).
I u svakom organu, istinska spoznaja čovjeka morat će tražiti ovo trojstvo - mrtvo ili fizičko, osnovu života ili duševno, ono što oživljava ili duhovno. I tako, do najsitnijih detalja ljudske prirode, morat će se posvuda tražiti fizičko-tjelesno, duševno i duhovno. A polazište za to mora razumno biti izvedeno iz ispravne procjene onoga što smo spoznali kao trenutno stanje prirodne znanosti. Mora se spoznati da nas sadašnje stanje prirodne znanosti svugdje vodi u zemaljski grob i da iz ovog zemaljskog groba moramo otkriti život.
To nalazimo kada istinski postanemo svjesni kako moderna znanost duha mora oživjeti stare slutnje. Slutnje o tim stvarima oduvijek su postojale. Ovih dana dao sam razne savjete onima koji rade na različitim područjima. Sada bih želio savjetovati književnim povjesničarima, ako žele govoriti o goetheanizmu, da razmotre goetheovsku slutnju koja se nalazi u drugom dijelu 'Wilhelm Meister', u 'Wilhelm Meisters Wanderjahren', gdje se pojavljuje biće koje, kroz patološko stanje duše i duha, doživljava kretanje zvijezda. Uz njega je astronom. Ali tu stoji jedna druga osoba, ona koja traži metal. Prati je Montanus, rudar, geolog. To utjelovljuje duboku slutnju, slutnju daleko dublju od svega što se pojavilo u razvoju prirodne znanosti od Goethea u smislu fizikalnih istina, koliko god bile velike. Jer ti znanstveni uvidi pripadaju sferi čovjeka; Goethe je u drugom dijelu svog 'Wilhelm Meister', u 'Wilhelm Meisters Wanderjahren', aludirao na ono što pripada svjetovima s kojima je čovjek povezan, i prema gore do zvijezda i prema dolje do dubina Zemlje.
I još mnogo takvih stvari može se pronaći, kako u korisnim granama znanosti, tako i u onim posebnim. Ali i te će stvari biti istinski prepoznate kao blago znanja, tek kada se goetheanizam, shvati toliko ozbiljno da se mnogo toga što Goethe smatra pukom slutnjom osvijetli znanošću duha ili se možda čak transformira u nešto što pruža određenu povijesnu radost, otkrivajući da se stvari koje se sada pojavljuju kao znanje, Goethe obradio kao svojevrsnu slutnju u romanesknom obliku.
Kroz sve ovo, međutim, želim naglasiti da kada govorimo o njegovanju znanstvenih nastojanja unutar antropozofskog pokreta, ona bi se trebala provoditi s dubokom ozbiljnošću, koja ne ugrožava antropozofiju svodeći je na standarde moderne kemije, fizike, fiziologije u slično, već pojedinačne znanosti integrira u istinsku struku antropozofski živog znanja. Ono što bi željeli čuti jest da kemičari, fizičari, fiziolozi i liječnici govore antropozofski. Jer neće biti produktivno ako pojedini stručnjaci pokušavaju prisiliti antropozofiju da govori kemijskim, fizikalnim ili fiziološkim terminima. To će samo izazvati protivljenje antropozofiji, dok napredak u konačnici mora biti postignut tako da se antropozofija tim stručnjacima otkrije kao antropozofija, a ne samo nešto što shvaćaju prema svojoj terminologiji, gdje se pojedinačni termini jednostavno nameću onome što je već uobičajeno. Potpuno je nebitno primjenjuju li se antropozofski ili drugi termini na vodik ili kisik i tako dalje, ili se drži starih termina. Antropozofiju je važno prihvatiti cijelim svojim bićem. Tada će netko biti antropozof na pravi način, čak i kao kemičar, fiziolog ili liječnik.
Moja je namjera bila upravo da ovaj ciklus, za koji sam bio zamoljen da predstavim povijest znanstvene misli, iz tog propitivanja povijesti doista pruži uvide koji stvarno mogu uroditi plodom. Jer antropozofski pokret apsolutno mora biti plodonosan u širokom opsegu oblasti - uistinu plodonosan. O tome ću više govoriti na sljedećem predavanju za one koji će biti tamo.