.- Šesto predavanje, Dornach, 14. siječnja 1923.
Nužna unutarnja konsolidacija Antropozofskog društva. Otuđenje čovjeka od njegovog duhovnog bića od 4. stoljeća prije Krista; uništenje helenističke kulture. Preokret odnosa između duhovno-duševnog i fizičko-eterskog tijekom spavanja i buđenja od ovog vremena. Civilizacijsko spavanje sadašnjosti. Antropozofija kao poziv na novo buđenje svijeta.
Sada bih želio nastaviti temu koju sam predstavio u protekla dva dana. Radi se o prepoznavanju, iz razvojnih faza koje su dovele do sadašnjeg duhovnog života, kako, s jedne strane, antropozofski svjetonazor postaje nužnost, a s druge strane, kako se također mora shvatiti da taj antropozofski svjetonazor ima i protivnike. Razumljivo je da se ne želim upuštati u specifičnu karakterizaciju ovog ili onog protivnika u ovom trenutku, želim se pozabaviti temom što je moguće općenitije, jer se zapravo ne radi o fokusiranju na ovu ili onu opoziciju, već o činjenici da Antropozofsko društvo, ako želi postojati kao takvo, mora postati svjesno svog položaja u duhovnom životu i doprinijeti njegovoj konsolidaciji. Ne govorim ovdje ništa posebno novo, budući da sam već prije nekoliko tjedana izričito izjavio da je ova konsolidacija Antropozofskog društva nužna.
Mora nam biti apsolutno jasno kako se antropozofija nalazi unutar suvremene civilizacije, koja što se tiče Europe i Amerike zapravo prati svoju povijest samo do vremena o kojem sam često govorio: otprilike do 4. stoljeća poslije Krista. To 4. stoljeće poslije Krista leži upravo u sredini četvrte post atlantske epohe. Često sam isticao da je širenje kršćanstva, cjelokupno shvaćanje kršćanstva, bilo fundamentalno drugačije u prva tri do četiri kršćanska stoljeća nego što je bilo kasnije.
Danas često mislimo kada pratimo povijest unatrag, gledamo prethodno doba, vraćamo se u Srednji vijek, dolazimo do onoga što se naziva razdobljem seobe naroda, zatim Rimskog carstva, a onda se vraćamo još dalje u Grčku. O Grčkoj razmišljamo i osjećamo je na način kao što osjećamo ono što postoji od razdoblja Rimskog carstva kao kasnija europska povijest. Ali to uopće nije tako. Zapravo postoji dubok ponor između onoga što još uvijek stoji s određenom vitalnošću pred sviješću modernih ljudi - naime, razdoblja koje seže u rimsko doba - i onoga što mu je prethodilo kao grčki život. Skicirajmo stvar samo u grubim crtama. Ako uzmemo u obzir Grčku Perikla, Platona ili Fidije, ili čak Grčku Sofokla ili Eshila, onda ono što je temelj ove grčke kulture kao stanje duše, vuče korijene iz antičke misterijske kulture, iz antičke duhovnosti. I iznad svega, ova grčka kultura još je uvijek posjedovala mnogo toga što sam jučer okarakterizirao kao živo iskustvo stvarnih procesa unutar ljudske duše; onoga što sam jučer nazvao procesima soli, sumpora i žive. Mora nam biti jasno da su grčka misao i osjećaji bili bliski ljudskoj prirodi, dok su kasnija razdoblja, od 4. stoljeća nadalje, već utrla put onome što je tada došlo i tako se karakteristično manifestiralo u tri oblika koja sam opisao tijekom ova dva dana: gubitka bića čovjeka za čovjekovu svijest.
Rekao sam da su likovi poput Bruna, Jakoba Böhme i, u određenom smislu, Lorda Bacona, težili razumijevanju bića čovjeka. Međutim, ta borba nikada nije uspjela istinski shvatiti biće čovjeka. Ako se od rimske kulture vratimo do grčke kulture, onda ovaj govor o otuđenju bića čovjeka prestaje imati smisla, jer su Grci sebe znali kao ljude smještene unutar kozmosa. Grci nisu posjedovali ovaj koncept prirode koji se pojavio kasnije, ovaj koncept prirode koji je na kraju kulminirao razumijevanjem mehanizma prirode. Za Grka bi se moglo reći: vidio je oblak, vidio je kišu kako lije, u magli je vidio ono što dolazi iz zemlje kao tekućina koja se diže, i posebno živopisno je vidio, kada je pogledao u sebe svojim još uvijek konkretnim pogledom, kretanje vlastite krvi. I nije uočavao tako duboku razliku između uzdizanja i padanja vode u prirodi, i kretanja vlastite krvi, kao što se kasnije uočavala. Grk je još uvijek shvaćao nešto od onoga što je inherentno riječima: svijet u čovjeku, čovjek u svijetu.
To su stvari koje se ne mogu dovoljno duboko istraživati, jer vode u stanje duše, koje, za vanjsku povijest, postoji samo u fragmentima. Ne smije se zaboraviti kako je u 4. stoljeću poslije Krista započeo proces temeljitog uništavanja svih ostataka vidovite kulture. Svakako, moderno čovječanstvo zna neke stvari koje su kasnije otkrivene. Ali ne bismo smjeli zaboraviti kako je ono što je kasnije dalo poticaj zapadnoj kulturi, nastalo iz ruševina drevnog helenizma, tog proširenog helenizma koji nije bio ograničen na južnu Europu već se protezao sve do Azije. Ne treba zaboraviti da je između sredine 4. i sredine 5. stoljeća izgorjelo bezbroj hramova, hramova koji su posjedovali izuzetno značajan, slikovni sadržaj, sadržaj dragocjen u odnosu na sve što je razvio helenizam. Moderno čovječanstvo, koje se oslanja isključivo na vanjske dokaze, više ništa od toga ne vidi. Moramo se prisjetiti riječi jednog pisca iz tog vremena, koji je u pismu napisao: Staro vrijeme dolazi kraju. Sva pojedinačna svetišta, koja se mogu naći na pojedinim poljima, oko kojih farmeri rade na svojim poljima, uništavaju se. Gdje će ljudi koji rade na poljima pronaći radost u svom radu?
Danas je gotovo nezamislivo koliko je toga uništeno, posebno u stoljećima od sredine 4. do sredine 5. stoljeća. Uništavanje vanjskih spomenika išlo je ruku pod ruku s nastojanjem da se iskorijeni grčki duhovni život, što je kulminiralo zatvaranjem atenske filozofske škole 529. godine. Doista, onako kako se može osvrnuti na rimsku povijest, ne može se osvrnuti na grčku povijest u smislu vanjskih događaja. I svakako je istina da se mnogo toga u zapadnoj civilizaciji kroz Srednji vijek i do modernog doba duguje, naprimjer, benediktinskom redu. Ali sveti Benedikt, na samom mjestu gdje je osnovao matični samostan za benediktinski red, uništio je i poganska svetišta. Sve je to moralo nestati, i nestalo je.
Doista je teško shvatiti, iz čisto ljudske perspektive, kako je takav destruktivni impuls mogao zahvatiti Južnu Europu, Zapadnu Aziju i Sjevernu Afriku u to vrijeme. To postaje razumljivo, tek kada se shvati da se cijela svijest čovječanstva u to vrijeme promijenila, da je, kao što sam često govorio, izreka da priroda, ili čak svijet općenito, ne čini skokove, potpuno netočna. Takvi skokovi u povijesti se događaju. I stanje duše civiliziranog čovječanstva u 2. i 3. stoljeću poslije Krista, bilo je nešto sasvim drugačije od onoga što je kasnije postalo stanje duše.
Ali sada bih želio skrenuti vašu pozornost na nešto što može vrlo jasno ilustrirati što je zapravo taj preokret. Danas, kada govorimo o izmjeničnim stanjima budnosti i spavanja, moramo reći: fizičko tijelo i etersko tijelo ostaju u krevetu, a 'Ja' i astralno tijelo izlaze; duševno-duhovni aspekt izlazi iz fizičkog i eterskog tijela. To se ne bi reklo u određenom razdoblju stare Indije; reklo bi se suprotno. Pri spavanju bi se reklo da duhovno-duševni aspekt čovjeka dublje prodire u fizičko tijelo, više je uronjen u njega. Dakle, upravo suprotno.
Ovome se posvećuje vrlo malo pažnje. Želim samo istaknuti da su, naprimjer, kada je osnovano Teozofsko društvo, njegovi osnivači čuli neke duhovne istine od Indijaca i to što su čuli usvojili kao svoje. Čuli su tu ideju o 'Ja' i astralnom tijelu koji izlaze. Svakako, Indijci su to rekli tada, u 19. stoljeću, naravno, jer se u Indiji često može promatrati ono što je stvarno. Ali kada članovi Teozofskog društva tvrde da je to također bila drevna indijska mudrost, to je besmislica, jer je drevni Indijac govorio upravo suprotno: kada čovjek spava, duhovno-duševno prodire u fizičko tijelo. I to je i bio slučaj u ranijim vremenima. A Grci su, u određenom smislu, još uvijek bili svjesni da tijekom spavanja duhovno-duševno više obuzima fizičko tijelo nego tijekom budnosti, jer to leži u razvoju čovječanstva.
Budući da ovo moramo opisati iz naše neposredne duhovne perspektive, danas s pravom moramo reći: drevni mudraci i grčko stanovništvo posjedovali su instinktivnu vidovitost koja je bila snolika. Mi to opisujemo iz naše perspektive. Ali za ljude tog vremena to nije bilo poput sna. Osjećali su da se bude u tom stanju vidovitosti. Veći intenzitet njihove svijesti upravo je bio kada su svijet percipirali u snažnim slikama, kao što sam jučer opisao. Ali istovremeno su znali: time su prodirali u unutarnje biće čovjeka i vidjeli što se u čovjeku događa, te znali, budući da je čovjek u svijetu, da su to procesi svijeta. I tada su znali: pri spavanju čovjek još dublje uranja u svoje fizičko tijelo. A pri dubokom spavanju ta svijest postaje tupa, prigušena, zapravo nesvijest. Ljudi su to pripisivali utjecaju fizičkog tijela, koje okružuje dušu i zapravo je vodi u grešnost. I upravo iz tog gledišta proizašla je stara svijest o grijehu. Ta svijest o grijehu, ako je ne uzmemo u njenom židovskom obliku, zapravo vodi natrag u poganstvo, a tamo proizlazi iz svijesti o uronjenosti u fizičko tijelo, što ne ostavlja dušu dovoljno slobodnom da živi u duhovnom svijetu.
Ali ako uzmete u obzir sve što sam opisao, shvatit ćete: ovaj drevni čovjek bio je svjestan da je duhovno biće, da kao duhovno biće živi u fizičkom svijetu. Nikada mu nije palo na pamet da ono što je fizički vidio u čovjeku, nazove 'čovjekom'. Riječ čovjek zapravo potječe od značenja poput 'onaj koji misli'. Dakle, nije čovjek onaj s više-manje crvenim ili blijedim licem, s dvije ruke i dvije noge, već je čovjek onaj koji u ovom prebivalištu fizičkog tijela prebiva kao duh-duša.
I ostatak te svijesti duhovno-duševnog čovjeka, preveden u oblast umjetnosti, doista je bio prisutan općenito u grčkoj civilizaciji - u toj divnoj plastičnosti i umjetničkom obliku grčke kulture. I čak i ako je vanjsko biće hrama, čak i ako su kultovi u mnogim aspektima bili u stanju velike dekadencije, ipak se može reći da su u uništenim slikama bogova i hramova, doista postojali prikazi koji su ukazivali na to drevno stanje duše. Rekao bih: drevna duhovna svijest čovječanstva bila je snažno zapisana u oblicima onoga što je uništeno.
Kad bi nam danas došao neki posvećenik iz misterija antičke Grčke s istom sviješću - ne u sljedećoj inkarnaciji, gdje je svijest uvijek donekle izmijenjena - i s nama raspravljao o tim stvarima, rekao bi: Vi moderni ljudi, svi spavate! - Da, to bi rekao: vi moderni ljudi, svi spavate! Mi smo bili budni jer smo bili budni u svojim tijelima, budni kao duhovni ljudi u svojim tijelima. Znali smo da smo bili ljudi, jer smo unutar naših fizičkih tijela bili nešto drugo od tog tijela. Ono što vi nazivate budnošću za nas je spavanje, jer dok ste budni i svoja osjetila usmjeravate prema vanjskom svijetu i objašnjavate nešto o njemu, zapravo spavate u odnosu na vlastito biće. Vi ste ti koji su zapali; mi smo bili ti koji su bili budni.
To bi on rekao. I s određene točke gledišta, bio bi potpuno u pravu. Jer danas je ovako: budni smo od buđenja do uspavljivanja, kako kažemo, kada smo u svom fizičkom tijelu kao duhovna bića. Ali tamo ne znamo ništa o sebi, tamo spavamo u odnosu na samog sebe. Ali kada smo unutar svijeta koji je izvan nas, tamo spavamo, naime od kada zaspemo do buđenja. Tamo moramo naučiti biti budni. S istim intenzitetom kojim su drevni ljudi bili budni unutar svojih tijela, moderni ljudi moraju naučiti biti budni izvan svojih tijela kada su istinski unutar vanjskog svijeta.
Iz ovoga možete vidjeti da smo u prijelaznom stanju. Mi kao čovječanstvo, zaspali smo u odnosu na staro stanje budnosti i sada smo u trenutku kada bismo se trebali probuditi u novo stanje budnosti. I što antropozofija želi biti u tom pogledu? Antropozofija nije ništa drugo nego ovo: ona je shvatila da se ljudi moraju probuditi kada su izvan sebe. I sada dolazi i trese modernog čovjeka - kojeg bi stari način razmišljanja nazvao spavačem - trese modernog čovjeka, a on se ne želi probuditi.
Antropozofija se ponekad osjeća kao Gallus pored pospanog Stiehla! Antropozofija skreće pozornost na činjenicu da šumske ptice pjevaju. 'Neka pjevaju', kaže sadašnjost, 'imaju male glavice, uskoro će zaspati', i tako dalje. 'Nebo se već ruši'! 'Oh, neka se ruši, dovoljno je staro'! Naravno, to se ne izražava uvijek istim riječima; ali antropozofija kaže: duhovni svijet, on bi ušao, ustani! - Hej, neka zasja svijetlo duha, on je dovoljno star za to! - Zapravo, ovako je: antropozofija želi probuditi usnulog. Jer ono što se traži od moderne civilizacije jest upravo buđenje. A čovječanstvo želi spavati, želi nastaviti spavati.
I želio bi reći: u Jakobu Böhme, jer je u potpunosti prihvatio narodnu mudrost, u Giordanu Brunu, jer je stajao unutar duhovne zajednice koja je u to vrijeme još uvijek čuvala mnogo starih običaja, u njima je zasigurno živjelo sjećanje na stari budni život. U Lordu Baconu, doista živi impuls da se opravda novo spavanje. To, shvaćeno još dublje nego što smo to mogli u prethodna dva dana, karakteristika je našeg vremena. Moderni čovjek ne može biti toliko budan da zahvati biće čovjeka kao što su ljudi bili u davna vremena. Jer ne prodire duboko u svoje fizičko tijelo, kao što je to činio drevni čovjek dok je spavao, već, pri spavanju, izlazi iz njega. Međutim, mora naučiti izlaziti iz svog fizičkog tijela i dok je budan, jer će samo na taj način moći ponovno spoznati sebe kao čovjeka. Ali poriv da ostane spavati vrlo je jak. 'Stiehl, kočijaši već pucketaju bičevima po ulici'! 'Oh, neka pucketaju, još nismo nigdje stigli'.
Du Bois-Reymond - ne Gallus iz predstave o rođenju Isusa, već Du Bois-Reymond - kaže: za ljude postoje granice spoznaje; ne mogu prodrijeti u pojave prirode, misterije prirode; imaju granice. Da, ali, kaže antropozofija, čovjek mora težiti naprijed, naprijed i naprijed! Impuls prema duhovnosti već odjekuje. - Pa - kaže Du Bois-Reymond - neka odjekne; pred njoj je još uvijek dug put prije nego što prirodna znanost, na kraju zemljinih dana, dođe do razotkrivanja svih tajni prirode.
U mnogim aspektima, to opravdava spavanje. Jer govoriti o granicama naše spoznaje prirode zapravo je opravdanje za spavanje u vezi čovjekovog prodiranja u prirodu. A danas zasigurno postoji dovoljno tableta za spavanje - o tome se ovdje često raspravljalo. Možda ljudi danas žele slušati samo ono što se može živopisno ilustrirati, vrlo živopisno, možda čak i filmom. Ali ne vole kada se predstavi nešto što zahtijeva da slušatelji koriste glavu, da nešto u njima stvarno radi. Jer ono što želimo je zapravo pustiti da nam se otkriju misterije svijeta, bilo kako osim aktivnog doprinosa vlastitim mislima. Ali upravo je to put do buđenja: započeti s mišljenjem, misao se mora razvijati aktivnošću. Zato sam to mišljenje s toliko energičnosti naglasio u svojoj 'Filozofiji slobode' prije nekoliko desetljeća.
Želio bih vam skrenuti pozornost na nešto, dragi prijatelji. Želio bih da se prisjetite nekih snova koje ste sanjali i želio bih vas pitati jeste li ikada sanjali da ste bili pravi nevaljalac ili barem učinili nešto čega biste se sramili da ste do učinili po danu kao u tom snu? Mislim ipak. Sada, sigurno, ovdje sjede mnogi koji nikada nisu imali takav san, ali mogu čuti o tome od drugih, jer sigurno će biti onih koji znaju da ponekad čovjek sanja stvari koje ne bi želio ponoviti dok je budan, stvari kojih bi se čovjek sramio. Da, primijenite ovo sada na veliki san, koji možemo nazvati i snom sadašnje civilizacije, gdje ljudi zapravo žele sanjati o tajnama svijeta. Sada dolazi antropozofija i kaže: uozbilji se, ustani! - Sada se ljudi trebaju probuditi! Mogu vas uvjeriti, neke stvari koje se rade u ovoj uspavanoj civilizaciji, ljudi ne bi radili da su budni; isto je i tamo. Naravno, reći ćete: pa, tko bi u to trebao vjerovati? - Ali sanjač ne razmišlja o tome kada se bavi svojim nestašlucima u snu, kako to zapravo izgleda kada je budan. Međutim, prisutan je taj nesvjesni strah: da postoje stvari koje čovjek ne bi smio činiti ako se probudi. Naravno, ne mislim ovo na filistarski ili buržoaski način; radije mislim da bi se mnoge stvari koje se danas smatraju sasvim urednima promatrale sasvim drugačije da je čovjek budan.
I od ovoga postoji strašan strah. Više ne bi bilo tako lako secirati jetru pored mozga! S određenim metodama istraživanja, čovjek bi bio potpuno posramljen kada bi se probudio u antropozofiji. Kako možete očekivati da se ljudi tako lako probude preko noći, pogotovo kada su uključeni u takve metode! Čovjek primjećuje, na neobičan način, apologiju spavanja. Samo zamislite golemu radost koju sanjar osjeća kada sanja nešto što se ostvari za nekoliko dana! Samo trebate obratiti pozornost na golemu radost koju praznovjerni sanjari osjećaju kada im se san ostvari - a ponekad se i ostvari - osjećaju golemu radost. Sada, ovi civilizacijski sanjači izračunavaju prema Newtonovu zakonu gravitacije, prema formulama koje su razvili matematičari, da Uran ima određenu orbitu. Ali orbita se ne podudara s formulama. Oni sanjaju da tada moraju postojati poremećaji s drugog planeta koji bi mogao biti tamo. Sve je to sanjano, jer se takva stvar zapravo izračunava bez intenzivnog impulsa unutarnje sigurnosti. A kada se ostvari - kada dr. Galle doista otkrije Neptun - onda se san ostvario. To je čak nešto što se navodi kao da opravdava znanstvenu metodu: da, recimo, kalkulira Neptun u snu, a onda se to ostvari. To je stvarno kao sa sanjarima kada im se nešto ostvari. Ili Mendeljejev, koji je čak izračunavao elemente koristeći periodični sustav elemenata. Ovaj san zapravo nije toliko težak, jer ako postavite periodni sustav elemenata i jedan element nedostaje, ako je prostor prazan, zapravo je prilično lako umetnuti ga i navesti nekoliko svojstava. Ali u prvom redu, to je samo san. Ako se ostvari, onda se to događa na isti način kao kad sanjar vidi da se nešto dogodi nekoliko dana kasnije, da se stvar potvrdi. Da, sanjar obično ne kaže da se stvar potvrdi, ali znanstvenim jezikom se kaže da se stvar potvrdi.
Prvo se mora istinski shvatiti kako je ova moderna civilizacija postala civilizacija spavanja i kako je za čovječanstvo nužno buđenje. Zatim, oni koji žude za znanošću duha moraju jasno razaznati samu sklonost prema spavanju u sadašnjosti. Moraju se događati oni trenuci koji se često događaju kod sanjača kada zna da je sanjač, kada zna: sanjam. I zato bi čovječanstvo danas trebalo imati posebnu osjetljivost na tako snažne riječi -često sam se pozivao na te riječi - kako ih je jednom izrazio energični filozof Johann Gottlieb Fichte: svijet koji se prostire pred čovjekom je san, a ono što čovjek o njemu misli je san o snu.
Ali ne smije se upasti u nešto što nalikuje filozofiji Schopenhauera. Jer čovjeku malo koristi samo epistemološki ukazivati na to da je sve san. Zadatak nije prepoznati da se sanja - mnogi ljudi danas bi htjeli dokazati da se sanja i da čovjek nije sposoban ni za što drugo osim sanjati, jer ako se ikada dosegnu granice tih snova, onda se nalazi stvar po sebi, izvan koje se ne može ići. Eduard von Hartmann, inače izvrstan mislilac, često je zanimljivo govorio o tim snovima u odnosu na stvarnost. On jasno daje do znanja da je sve što ljudi imaju u svijesti, san; ali da se sve temelji na 'stvari po sebi' čega nismo svjesni. Hartmann, koji je stvari doveo do krajnosti, govori, naprimjer, o stolu po sebi, za razliku od stola kojeg imamo pred sobom: stol pred nama je san, a iza njega leži stol po sebi. Doista, Hartmann razlikuje stol kao privid i stol po sebi, stolicu kao privid i stolicu po sebi. Ali on uopće nije svjestan da u konačnici stolica na kojoj sjedi ima neke veze sa stolicom po sebi, jer sjedenje na stolici kao prividu, na sanjanoj stolici, nije udobno, baš kao što sanjar mora ležati u pravom krevetu. Ali sav ovaj razgovor o tome da je svijet san, može biti samo priprema za nešto drugo. Za što? Pa, za buđenje, dragi moji prijatelji! Ne radi se o spoznaji da je svijet san, već o tome da nešto učinimo kako bismo se probudili čim uopće posumnjamo da je svijet san! A buđenje počinje energičnim zahvaćanjem misli, aktivnim mišljenjem. I odatle se može pristupiti svemu ostalom.
Vidite, ovo je ono što sam upravo opisao: ovaj impuls buđenja, nužan impuls za sadašnjost. Svakako, ono što se pojavljuje kao antropozofija, može se donijeti u svijet. Ali ako Antropozofsko društvo treba uistinu biti društvo, onda to društvo mora značiti stvarnost. Tada pojedinac koji živi unutar Antropozofskog društva, ovo Antropozofsko društvo mora doživjeti kao stvarnost. I mora biti duboko prožet tom željom za buđenjem, a ne, kao što je često slučaj, odmah smatrati uvredom kada mu netko kaže: Stiehl, ustani! - To je doista potrebno. I to je ono što bi želio još jednom ponoviti, samo u par riječi.
Nesreća koja nas je zadesila trebala bi, prije svega, poslužiti kao poziv na buđenje, da se poduzme akcija unutar Antropozofskog društva kako bi to moglo postati stvarnost. To pravo biće osjećamo od razdoblja koje sam prije nekoliko dana ovdje opisao na kraju Božićnog ciklusa. Živo strujanje od osobe do osobe unutar Antropozofskog društva, mora biti prisutno. U najnovijoj fazi Antropozofskog društva izvjestan nedostatak ljubavi tako bi često zamijenio međusobno povjerenje, i ako taj nedostatak ljubavi nastavi prevladavati, tada će se Antropozofsko društvo neizbježno raspasti.
Vidite, građevinski projekt je na površinu iznio mnoge izvanredno fine kvalitete antropozofa; ali paralelno s tim trebala se dogoditi i živa revitalizacija samog društva. Mnoge fine osobine su s pravom spomenute na kraju našeg nedavnog ciklusa, kvalitete koje su se pojavile tijekom gradnje i tijekom noći požara. Ali te osobine trebaju vodstvo, a prije svega, potrebno je da svatko tko ima nešto raditi unutar društva ne unosi u društvo ono što je danas uobičajeno, već da svatko za društvo čini sve što mora učiniti s istinskim osobnim interesom i predanošću. I taj osobni interes i predanost nažalost su upravo ono što nedostaje tamo gdje pojedinci čine ovo ili ono za društvo.
Nijedna usluga koja se može pružiti društvu, odnosno od strane jedne osobe drugoj, nije beznačajna. Čak i najmanji čin postaje vrijedan time što je u službi nečeg većeg. Međutim, to se tako često zaboravlja. Društvo mora gledati s najvećim, najvišim, zadovoljstvom, sada kada nas je pogodila nesreća, kako to zahtijeva njegovanje najboljih kvaliteta. Međutim, ne bismo smjeli zaboraviti kako u svakodnevnoj rutini marljivost i ustrajnost, ali posebno interes i osobna uključenost u naše odgovornosti, tako lako posrću, i kako se mnoge stvari koje namjeravamo jednog dana učiniti tako brzo zaborave. Stoga sam htio naglasiti puni opseg kontrasta između antropozofije i svijeta, jer se upravo ta suprotnost tako često previđa.
To što opozicija postoji po prirodi stvari mora se shvatiti, shvatiti iz perspektive objektivnog djelovanja svijeta. Ponekad me, međutim, zapanji - i to sam javno izrazio - koliko malo unutarnje empatije postoji kada opozicija degenerira do te mjere da vrvi objektivnim neistinama. Moramo ostati objektivni u našoj pozitivnoj obrani antropozofije kada su u pitanju suštinska pitanja. Ali također se moramo istinski uzdići do razine razumijevanja da antropozofija može postojati samo u atmosferi istinitosti; da stoga moramo razviti osjećaj što to znači kad se toliko neistinitosti, toliko klevete, usmjerava protiv onoga što se nameće na antropozofskom polju. Ovdje nam je zaista potreban unutarnji život. I danas imamo dovoljno prilika da to probudimo. Tada će se možda impuls buđenja proširiti i na druga područja. Ali ako vidite nekoga kako spava dok se plamen laži širi posvuda, onda se ne biste trebali iznenaditi ako i Stiehl nastavi spavati.
Dakle, ono što želim okarakterizirati u općim crtama, a što danas detaljno karakteriziram, jest ovo: mislite, osjećate, meditirajte o buđenju. Neki ljudi danas, u ovom dobu u kojem pljušte klevete, žude za svim vrstama ezoterije. Da, dragi moji prijatelji, ezoterija je prisutna. Uhvatite je! Ali ono što je ezoterično iznad svega, unutar Antropozofskog društva, jest volja za buđenjem. Ta volja za buđenjem prvo se mora ukorijeniti unutar Antropozofskog društva. Tada će postati žarišna točka za buđenje cijele sadašnje civilizacije.