.- Sedmo predavanje, Dornach, 19. siječnja 1923.
Istina, ljepota, dobrota. Osjećaj bivanja u fizičkom tijelu i istinitost ljudskog bića; povezanost s pred zemaljskim. Usidrenost ljudskog bića u eterskom tijelu kroz iskustvo lijepog; Grk i ljepota; povezanost sadašnjeg zemaljskog sa duhovnim u izgledu. Živa percepcija astralnog tijela kroz dobrotu: sposobnost doživljavanja suštine druge osobe; polazište morala; veza sa zagrobnim svijetom.
Kroz sva vremena, tri velika ideala čovječanstva nazivana su istina, ljepota i dobrota. Moglo bi se reći da su ta tri ideala - istina, ljepota i dobrota - nazvana, iz određenog instinkta, velikim ciljevima, ili bolje rečeno, uzvišenim ljudskim težnjama. Međutim, u ranijim vremenima ljudi su više znali o prirodi čovjeka i njegovoj povezanosti sa svijetom, te su stoga mogli misliti na nešto konkretnije kada su govorili o stvarima poput istine, ljepote i dobrote, nego što je to slučaj danas u našem dobu, koje voli apstraktno. A antropozofska znanost duha, zauzvrat, sposobna je ukazati na takve konkretnije stvari. Međutim, to se ne pokapa uvijek s tendencijom našeg vremena - jer naše vrijeme voli neprecizno, neodređeno, maglovito - upravo kada je u pitanju nadilaženje svakodnevnog. Razmotrimo danas kako je sadržaj riječi istina, ljepota i dobrota, povezan s bićem čovjeka.
Kada razmatramo ovo biće čovjeka, prvo moramo pogledati fizičko tijelo. Ovo fizičko tijelo se, zapravo, danas promatra isključivo iz vanjske perspektive. Ne postoji svijest o tome kako je ovo fizičko tijelo izgrađeno u pred-zemaljskoj egzistenciji, u svojim detaljima, u smislu oblika i u smislu svoje aktivnosti u toj pred-zemaljskoj egzistenciji. Svakako, u pred-zemaljskoj egzistenciji čovjek živi u čisto duhovnom svijetu. Ali u ovom duhovnom svijetu, on je aktivan - kao što sam rekao na nedavnim predavanjima - u ovom duhovnom svijetu, u suradnji s višim bićima, razvija duhovni prototip, duhovni oblik fizičkog tijela. A ono što ovdje nosimo kao svoje fizičko tijelo, jednostavno je odraz, fizički odraz, onoga što je sam pojedinac razvio kao svojevrsnu duhovnu klicu u svojoj pred-zemaljskoj egzistenciji.
Uzimajući to u obzir, treba reći: ovdje u zemaljskoj egzistenciji, čovjek osjeća svoje fizičko tijelo. Ali moderni čovjek nije baš svjestan svega što je povezano s tim osjećanjem fizičkog tijela. Govorimo o istini, a ipak malo znamo o činjenici da je osjećaj za istinu općenito povezan s osjećajem koji imamo o svom fizičkom tijelu. Kada se suočimo s jednostavnom činjenicom, može se težiti formiranju predodžbe te činjenice koja joj točno odgovara, koja je stoga istinita, ili, bilo iz nepreciznosti, unutarnje opuštenosti ili izravnog otpora istini, odnosno iz laži, može se formirati predodžba koja nije povezana s činjenicom, koja se s njom ne podudara. Kada čovjek razmatra istinitost neke činjenice, ona je u skladu s njegovim osjećajem o fizičkom tijelu, pa čak i s vezom između njegova fizičkog tijela i njegove pred-zemaljske egzistencije. Jer ako iz nepažnje ili laži formiramo predodžbu koja ne odgovara činjenicama, to je kao da stvaramo rupu u onome što nas povezuje s našom pred-zemaljskom egzistencijom. Kada se prepustimo laži, kidamo nešto u toj vezi s pred-zemaljskim postojanjem. To je delikatno duhovno tkanje, ako smijem tako reći, koje razvijamo u našoj pred-zemaljskoj egzistenciji, koja zatim sakuplja i oblikuje naše fizičko tijelo na svoju sliku. Moglo bi se reći da je to fizičko tijelo mnogim nitima povezano s našom pred-zemaljskom egzistencijom, a prepuštanje laži kida takve niti. Puka intelektualna svijest, toliko karakteristična za čovječanstvo danas, u osvit doba duše svijesti, ne uspijeva percipirati kako se nešto kida na upravo opisani način. Stoga moderni čovjek podliježe tolikim zabludama o vezama unutar kojih se zapravo nalazi u egzistenciji svijeta.
Danas ljudi obično vide samo fizičke aspekte onoga što im se događa u vezi s njihovim fizičkim zdravljem. Ali kada čovjek prekine vezu sa svojom pred-zemaljskom egzistencijom predajući se neistini, to definitivno utječe na fizičko tijelo, posebno na konstituciju živčanog sustava. Slučaj je da čovjek zapravo posjeduje svoj duhovni osjećaj bivanja u svijetu kroz osjećaj koji ima za svoje fizičko tijelo. Imati ovaj duhovni osjećaj bivanja, iznutra ovisi o činjenici da naše niti, koje idu od fizičkog tijela do pred-zemaljske egzistencije, nisu prekinute. Ako su one prekinute, tada čovjek - nesvjesno - mora stvoriti zamjenu za svoj zdravi duhovni osjećaj sebe, egzistencije. I tada je bivanje zavisno o pripisanom osjećaju koje biće sebi pripisuje na temelju nekih konvencionalnih sudova - kao što sam rekao, sve se to čini nesvjesno - sudova koji su postali toliko fiksirani. Ali čovječanstvo je postupno upalo u unutarnju nesigurnost u vezi s tim osjećajem biti, nesigurnost koja se proteže sve do fizičkog tijela. Jer je li ovaj čisti duhovni osjećaj biti, koji sve više prevladava u čovjeku što dalje idemo u povijest, uistinu prisutan danas?
Samo razmislite, o stvarima kojima se ljudi danas pokušavaju definirati, bilo čime osim svojim izvornim duhovnim životom! Žele biti nešto, recimo, stjecanjem ove ili one titule kroz svoju profesiju. Želi biti, recimo, tajnik ili aktuar, a onda vjeruje da ako je njegovo biće definirano takvim terminom prema konvenciji, onda on to jest; dok je zapravo važno da čovjek to biti, može sebi pripisati iz svog unutarnjeg osjećaja, sasvim neovisno o svim vanjskim okolnostima.
Ali što učvršćuje čovjeka u njegovom osjećaju biti? Vidite, ovdje u zemaljskoj egzistenciji, mi zapravo živimo u svijetu koji je samo odraz istinske stvarnosti. Ovaj fizički svijet istinski razumijemo tek kada ga vidimo kao odraz istinske stvarnosti. Ali istinsku stvarnost moramo osjetiti u sebi, moramo osjetiti svoju povezanost s duhovnim svijetom. To možemo učiniti samo ako sve što nas povezuje s našom pred-zemaljskom egzistencijom ostane netaknuto.
I sve je to pojačano onim što bih mogao nazvati čovjekovom sklonošću prema bezuvjetnoj istini i istinitosti. Ništa ne jača izvorni, istinski osjećaj biti toliko kao osjećaj za istinu i istinitost. Osjećaj obveze da se preispita ono što se govori, da se traže granice unutar kojih se može govoriti, doprinosi istinskom unutarnjem konsolidiranju osjećaja biti. A taj osjećaj biti, izravno je povezan s činjenicom da duhovnost doživljavamo u svojim fizičkim tijelima - tako da moramo priznati blisku povezanost između naših fizičkih tijela i onoga što predstavlja ideal istine.
Naše etersko ili životno, ovo formativno tijelo - kako sam objasnio na nedavnim predavanjima - stječemo tek neposredno prije našeg silaska iz pred-zemaljske egzistencije u zemaljsku egzistenciju. Okupljamo sile eterskog tijela kako bismo formirali vlastito etersko tijelo. Što se tiče ovog eterskog tijela, ranija razdoblja ljudskog razvoja bila su - ako mogu tako reći - u boljem položaju od današnjeg čovječanstva. Čovječanstvu danas nedostaje snažan osjećaj za ovo etersko tijelo. Naprotiv, čovjek današnjice ima takav osjećaj, da se gotovo ruga stvarnosti ovog eterskog tijela. Međutim, osjećaj o ovom eterskom tijelu jača doživljaj ljepote.
Kada istina i istinitost postanu iskustvo, mi smo, u određenom smislu, istinski uronjeni u naše fizičko tijelo. Kada razvijemo istinski osjećaj ljepote, mi smo, istinski, uronjeni u naše etersko ili formativno tijelo. Ljepota je povezana s našim eterskim tijelom baš kao što je istina s našim fizičkim tijelom.
Najbolje možete razumjeti što govorim, razmatrajući značenje svojstveno nečemu istinski lijepom, stvorenom kroz umjetnost. A ono što imam reći odnosi se na sve umjetnosti. Kada pred sobom imate čovjeka, kakav se zaista pojavljuje pred vama u krvi i mesu, znate da pred sobom imate jednog čovjeka od mnogih. Jedan čovjek nema nikakvo značenje bez mnogih, koji moraju biti prisutni u njegovom okruženju. On pripada mnogima, a mnogi pripadaju njemu. Treba samo razmotriti koliko je malo ukorijenjen u egzistenciji fizički zemaljski čovjek bez drugih. Ali kada prikazujemo čovjeka - bilo plastično, slikarski ili dramski - to jest, kroz umjetnost, nastojimo stvoriti nešto samodostatno, nešto potpuno u sebi, nešto što, u određenom smislu, već sadrži cijeli svijet u sebi - baš kao što čovjek, u svom eterskom tijelu, zapravo nosi cijeli svijet u sebi, jer on okuplja eterske sile iz cijelog svijeta kako bi oblikovao svoje etersko tijelo unutar zemaljske egzistencije.
U davna vremena čovječanstvo je imalo veliko poštovanje prema ljepoti, iako na način na koji su je oni shvaćali; međutim, imali su veće poštovanje prema ljepoti nego čovječanstvo danas. Istina je da čovjek ne može biti istinski čovjek u najistinitijem smislu te riječi, ako ne cijeni ljepotu. Jer cijeniti ljepotu znači priznati etersko tijelo. Ne cijeniti ljepotu, znači zanemariti, ne priznati etersko tijelo.
Suvremeni čovjek ne doživljava ništa od ovoga u svojoj svijesti. Kad se Grk približio svom hramu, ili kad je ugledao kip boga unutar hrama, osjetio je toplinu i osjetio je u sebi nešto poput unutarnje sunčeve svjetlosti. Čak je osjetio neku vrstu dara, sa silama koje zrače u njegovo biće, zrače u njegove pojedinačne organe. Grk, ušavši u svoj hram i ugledavši kip boga, rekao je iz dna srca: Nikada ne osjećam oblik svojih prstiju tako jasno, sve do njihovog vanjskog ruba, kao kad preda mnom stoji kip boga. Nikada ne osjećam kako mi se čelo izvija iznad nosa, nikada to ne osjećam tako od iznutra kao kad uđem u hram i kip boga stoji preda mnom. Grk se osjećao iznutra prožet, ugrijan iznutra, prosvijetljeno - moglo bi se čak reći obdaren božanskom milošću - u odnosu na ljepotu. To nije bilo ništa drugo nego doživljaj ljepote u eterskom tijelu. I Grk je imao potpuno drugačiji osjećaj za ružnoću od modernog čovjeka. Moderan čovjek osjeća ružnoću, najviše u vrlo apstraktnom obliku - moglo bi se reći, ako bi htjeli precizno odrediti - kroz lice. Grk je pri pogledu na ružnoću osjetio hladnoću po cijelom tijelu, a ekstremna ružnoća mu je izazivala jezu. Taj pravi osjećaj eterskog tijela nešto je što su u davna vremena uistinu posjedovali u najdubljem smislu. Čovjek je izgubio dio svoje čovječnosti tijekom svog razvoja. Sve ove stvari o kojima sam upravo govorio za moderne ljude uglavnom ostaju nesvjesne, koji uglavnom teže glavi, jer racionalno razumijevanje, apstraktno mišljenje, ima svoj organ u glavi, sve što se ranije doživljavalo, za modernog čovjeka u biti ostaje nesvjesno.
Moglo bi se reći da kroz entuzijazam za istinu i istinitost, čovjek razvija, u podsvjesnim dubinama, barem osjećaj pred-zemaljske egzistencije. A dobu kojem nedostaje taj osjećaj pred-zemaljske egzistencije također nedostaje istinsko razumijevanje istine i istinitosti. Ali upravo snažan i dobro razvijen osjećaj istine duboko nas povezuje s ovom pred-zemaljskom prošlošću, i kroz intimnija iskustva zemaljske sadašnjosti, zapravo nas mora pomalo rastužiti. Iskreni unutarnji život, koji istovremeno razvija snažan entuzijazam za istinu i istinitost, u prvom redu će uvijek, kada se živi u tom entuzijazmu za istinu i istinitost, osjećati određenu tugu prema sadašnjosti, i može se utješiti samo buđenjem i zagrijavanjem osjećaja za ljepotu u duši. Kroz ljepotu zauzvrat, postajemo radosni suočeni s tugom koja nas neizbježno obuzima kada razvijemo ovaj veliki entuzijazam za istinu i istinitost, koji nam uvijek govori, čak i ako samo na intiman, suptilan način: Ah, istina postoji samo u pred-zemaljskoj egzistenciji, ovdje u ovom zemaljskom svijetu imamo samo odjek istine. Napuštajući pred-zemaljski svijet, zapravo smo izgubili svoju istinsku uronjenost u supstancu istine. Samo kroz entuzijazam za istinu i istinitost možemo istinski održati svoju vezu s pred-zemaljskom egzistencijom.
Kroz izvorni, istinski osjećaj za ljepotu, čovjek se, u određenom smislu, ovdje u zemaljskoj egzistenciji ponovno povezuje sa svojom pred-zemaljskom egzistencijom. I u svakom obrazovanju, u cijeloj vanjskoj kulturi i civilizaciji, važnost ljepote nikada ne treba podcijeniti. Svijet kulture ispunjen je samo ružnim strojevima i dimom, ružnim dimnjacima, a lišen ljepote, to je svijet koji odbija uspostaviti bilo kakvu vezu između čovjeka i njegove pred-zemaljske egzistencije, svijet koji, u određenom smislu, otkida čovjeka od te pred-zemaljske egzistencije. Može se reći, ne samo kao usporedba, već u svoj istini: čisto industrijski grad je delikatno stanište za sve one demone koji bi ljude natjerali da imaju pred-zemaljsku egzistenciju u duhovnom.
Ali predajući se ljepoti, čovjek mora platiti cijenu, da ljepota upravo zbog svoje ljepote nije ukorijenjena u stvarnosti. Što ljepše, naprimjer, kiparimo ili slikamo ljudski oblik, to više moramo priznati da to ne odgovara vanjskoj stvarnosti u zemaljskoj egzistenciji. To je, u određenom smislu, samo utjeha kroz lijepu iluziju, i stoga utjeha koja traje zaista samo do trenutka kada prođemo kroz vrata smrti.
Da, ovaj svijet duhovnosti, u koji smo potpuno uronjeni u svojoj pred-zemaljskoj egzistenciji, uvijek je tu. Trebamo samo ispružiti ruku: pružamo je u svijet, koji je svijet duhovnosti, u kojem postojimo u svojoj pred-zemaljskoj egzistenciji. Ali iako je taj svijet uvijek tu, čovjek se s njim istinski povezuje na najdubljoj razini nesvjesnog, tek kada gori od entuzijazma za istinu i istinitost. I tu je, rekao bih, veza za zemaljsku egzistenciju kada se čovjek zagrije za ljepotu.
Ali da bi čovjek bio istinit, to znači, u višem duhovnom smislu, da ne smije zaboraviti da je živio u pred-zemaljskoj egzistenciji u duhu. Ako bi čovjek gorio od ljepote, to znači da bi trebao, barem u svom duševnom iskustvu, stvoriti vezu s duhovnim svoje pred-zemaljske egzistencije, barem u slikama. Ali kako čovjek razvija stvarnu moć, koja ga izravno vodi u taj svijet iz kojeg je jednostavno izašao kroz svoju ljudsku prirodu, izlazeći iz pred-zemaljske egzistencije u zemaljsku egzistenciju?
On tu snagu postiže kada se ispuni dobrotom, onom dobrotom koja se prije svega bavi drugim čovjekom, onom dobrotom koja nije samo svjesna sebe, ne bavi se samo sobom, ne osjeća samo ono što leži u vlastitom biću, onom dobrotom koja vlastitu dušu može prenijeti u osobitosti drugoga, u biće drugoga, u iskustvo drugog. Takva dobrota obuhvaća zbroj sila unutar ljudske duše. A te sile su takve prirode da čovjeka istinski prožimaju nečim čime je, u svom stanju potpune ljudskosti, bio prožet samo u svojoj pred-zemaljskoj egzistenciji. Ako se čovjek, kroz ljepotu u slikama, poveže s duhovnošću iz koje je izašao u svoju zemaljsku egzistenciju, tada se čovjek, u svom zemaljskom postojanju, ponovno povezuje sa svojim pred-zemaljskim postojanjem time što je dobro ljudsko biće. A dobar čovjek je upravo onaj koji vlastitu dušu može prenijeti u dušu drugoga. I u tom prenošenju vlastite duše u dušu drugoga, u osnovi ovisi sav moral, sav istinski moral. Moral je ono bez čega se ne može održati istinski funkcionalan socijalni poredak za čovječanstvo na Zemlji.
No dok se s jedne strane ovaj moral očituje u najznačajnijim impulsima volje, koji zatim postaju stvarnost u najvišim moralnim djelima, s druge strane ovaj moral u ljudima ipak počinje kao impuls koji prožima i obuzima dušu činjenicom da čovjek može biti dirnut kada suosjeća s borama od brige na tuđem licu, i kada barem njegovo astralno tijelo i samo razvije te bore od brige pri pogledu na tuđe. Jer kao što se osjećaj istine i istinitosti očituje u ispravnom prebivanju unutar fizičkog tijela, kao što se sjaj i doživljaj ljepote otkriva u eterskom tijelu, tako i dobrota u potpunosti prebiva u astralnom tijelu ljudi. Astralno tijelo ne može biti zdravo, ne može istinski postojati u svijetu, ako čovjek nije u stanju prožeti ga onim što proizlazi iz dobrote.
Istina je povezana s fizičkim tijelom, ljepota s eterskim tijelom, a dobrota s astralnim tijelom. To nas dovodi do nečeg konkretnog u odnosu na tri apstrakcije, istine, ljepote i dobrote, te nam omogućuje da s istinskim bićem čovjeka povežemo ono na što se instinktivno misli pod ova tri ideala.
Dakle, poanta je u tome da ova tri ideala, zapravo nastoje izraziti stupanj u kojem je čovjek sposoban u sebi ostvariti svoju punu čovječnost. Za to je sposoban kada prebiva u svom fizičkom tijelu na način koji je istina i istinit, ne samo na konvencionalan ili prirodan način, već na čovječan način.
Međutim, čovjek može doći do istinski dostojnog života samo njegovanjem osjećaja za ljepotu i sve većom transformacijom svog eterskog tijela u nešto živo. Mora se reći: onaj tko ne osjeća nešto od onoga što sam opisao kao prirodno Grku kada vidi ili promišlja ljepotu, nema pravi osjećaj za ljepotu. Da, dragi prijatelji, čovjek može zuriti u ljepotu, ili je može doživjeti. Danas je često slučaj da mnogo ljudi samo zuri u ljepotu. Tada se ništa ne treba pokrenuti u njihovom eterskom tijelu. Ali zurenje u ljepotu nije njezino doživljavanje. Međutim, u trenutku kada se ljepota doživi, etersko tijelo se pokrene.
Čovjek može činiti dobro, prvo, zato što je ljudska navika činiti dobro; drugo, zato što bi netko mogao biti kažnjen ako učini nešto jako loše; dalje, zato što drugi ljudi manje poštuju nekoga ako čini loše stvari i tako dalje. Ali čovjek može činiti dobro i iz istinske ljubavi prema dobru, u smislu koji sam opisao prije nekoliko desetljeća u svojoj 'Filozofiji slobode'. Takvo iskustvo dobra svojstveno čovjeku, uvijek vodi do prepoznavanja čovjekova astralnog tijela. A čovjek istinski prepoznaje prirodu dobrote tek kada osjeti nešto od astralnog tijela u sebi. Inače, to ostaje samo apstraktno razumijevanje ili apstraktni diskurs o dobroti, osim ako entuzijazam za dobrotu - za istinsku dobrotu, za dobrotu zahvaćenu ljubavlju - ne dovede do iskustva astralnog tijela.
Međutim, doživljavanje dobrote nije samo, kao što je slučaj s ljepotom, svojevrsna veza s našim pred-zemaljskim postojanjem, koja prestaje kada prođemo kroz vrata smrti, nego, to je stvarna veza sa svijetom koji je, kao što sam rekao, uvijek tu, trebamo samo pružiti ruku i prigrliti ga. Ali mi smo odvojeni od njega u stvarnoj egzistenciji. Doživljavanje dobra je istinski stvarna veza koja izravno upućuje na svijet u koji se ulazi nakon prolaska kroz vrata smrti. U onome što čovjek prakticira ovdje na Zemlji, kada živi u istinskoj dobroti, postoje sile koje traju i nakon prolaska kroz vrata smrti.
U biti, u nama - ako postoji - leži osjećaj istine i istinitosti kao nasljeđe iz naše pred-zemaljske egzistencije. U biti, u nama - ako postoji - leži osjećaj ljepote, koji proizlazi iz naše želje u zemaljskoj egzistenciji da zadržimo barem tračak naše pred-zemaljske veze s duhovnim. I uistinu, u nama leži potreba da se ne odvojimo od duhovnog, već da s njim održavamo istinsku vezu kroz dobrotu koju njegujemo u sebi kao moć čovjeka.
Biti istinit, za čovjeka, znači biti istinski povezan sa svojom duhovnom prošlošću. Imati osjećaj ljepote, u čovjeku, znači ne nijekati vezu između fizičkog svijeta i duhovnog. Biti dobar, kod čovjeka znači oblikovati klicu za duhovni svijet u budućnosti.
Moglo bi se reći da tri koncepta, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ukoliko su potpuno integrirani u ljudski život, ti koncepti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kada se shvate u svojoj konkretnosti, dobivaju smisleni sadržaj kroz druge koncepte: istinu, ljepotu, dobrotu.
Neistinit čovjek poriče svoju duhovnu prošlost, lažljivac prekida veze između sebe i svoje duhovne prošlosti. Filistar koji zanemaruje ljepotu nastoji uspostaviti mjesto na Zemlju gdje Sunce duha ne sja na njega, gdje može lutati, takoreći, u sjenama bez duha. Čovjek koji poriče dobrotu, u biti se odriče svoje duhovne budućnosti, a zatim želi da mu se ta duhovna budućnost daruje na neki drugi način, nekim vanjskim sredstvom.
Bio je to duboki instinkt, kada su tri ideala, istine, ljepote i dobrote, prepoznana kao tri najveća ideala za čovjekovo stremljenje. Ali tek sada, zapravo, naše vrijeme uistinu je sposobno dati tim idealima, koji su postali gotovo prazne riječi, pravo značenje.
Sada, dragi prijatelji, nastavit ću sutra, na temelju onoga što sam upravo rekao o istini, ljepoti i dobroti.