.- Osmo predavanje, Dornach, 20. siječnja 1923.
Iskustvo prirodne duhovnosti u drevno doba i njezin gubitak danas. Elementarna bića kao odgojitelji i njegovatelji ljudskih spoznajnih moći; njihovo povlačenje s razvojem slobode. Slikovito, realistično shvaćanje prirodnih oblika ('razumijevanje jezika prirode') kao zahvala duhovima prirode (primjer: riba ptica). Posljedice takvog svjetonazora na život Antropozofskog društva. Osjećaj za činjenice, osjećaj za ljepotu, dobrotu, kao polazišta za izgradnju antropozofske zajednice.
Nedavno smo raspravljali o odnosima koje je čovjek imao s prirodom, sa svijetom u cjelini, u davna vremena, i odnosima koje ima danas, u našem današnjem dobu. Naprimjer, istaknuo sam koliko je čovjekovo iskustvo prirode bilo stvarnije i konkretnije u davna vremena, kako je to konkretnije iskustvo proizlazilo iz činjenice da je čovjek također potpunije doživljavao samog sebe. Skrenuo sam pozornost na to kako su ljudi nekoć svoj misaoni proces doživljavali kao neku vrstu - pa, da kažem bez uvijanja - procesa taloženja soli unutar vlastitog organizma. Nešto otvrdnjuje unutar vlastitog organizma, otprilike tako se čovjek osjećao kada je mislio. Osjećao je, takoreći, misli koje zrače kroz njegovo biće, i osjetio je neku vrstu etersko-astralne skeletne strukture. Osjetio je razliku između gledanja kristala u obliku kocke i onog koji se sužava prema vrhu. Stoga je misli u sebi osjećao kao proces otvrdnjavanja. A volju u sebi kao proces vatre, proces unutarnje zračeće topline.
Budući da je čovjek osjećao tako duboko i potpuno unutar sebe, mogao je potpunije suosjećati s vanjskom prirodom i tako konkretnije živjeti unutar te vanjske prirode. Moglo bi se reći: danas je kod ljudi tako da o svojoj nutrini znaju malo više od odraza vanjskog svijeta projiciranih u njima. Oni te odraze poznaju kao sjećanja. Znamo što osjećajima doživljavamo ili smo doživjeli, ali na vrlo apstraktan način. Ali taj potpuno živ, živopisan, osjećaj probijanja, ozračivanja, zagrijavanja i osvjetljavanja unutar svog organizma - to danas čovjek ne zna. Danas o svojoj nutrini ljudi znaju samo onoliko koliko im liječnik ili prirodoslovac može reći. Pravo unutarnje iskustvo više nije prisutno. Ali sve što ljudi percipiraju u vanjskom svijetu točno odgovara onome što percipiraju u svom unutarnjem svijetu. Budući da ljudi danas o sebi znaju malo više od onoga što im mogu reći prirodoslovci ili liječnici, ostaju apstraktni u odnosu prema vanjskom svijetu. Ispituju samo zakone prirode, koji su apstraktni pojmovi. Ali istinska veza s prirodom postoji samo u instinktivnom smislu, što ne mogu poreći. I kao rezultat toga, ljudi su postupno izgubili uvid da u prirodi djeluju istinske elementarne sile. Bogat život prirode tako je za ljude izgubljen.
Ljudi danas ono što im je dano iz ranijih vremena o životu prirode nazivaju mitovima i bajkama. Svakako, ti mitovi i bajke izražavaju se slikama, ali te slike ukazuju na ono duhovno koje upravlja prirodom, nešto što je u prvom redu elementarno duhovno u neodređenim obrisima, ali koje je ipak duhovno i koje, kada se pronikne, otkriva ono više duhovno. Moglo bi se reći: u ranijim vremenima, čovjek nije komunicirao samo s biljkama, kamenjem i životinjama, već i s elementarnim duhovnima koji obitavaju u zemlji, vodi, zraku, vatri i tako dalje. Gubeći sebe, čovjek je također izgubio ovo iskustvo prirodnih duhova.
Sada, svojevrsno snoliko oživljavanje tih prirodnih duhova, ne može se jednostavno dogoditi u čovjekovoj svijesti, jer bi to vodilo praznovjerju. Novi način odnosa prema prirodi mora zahvatiti čovjekovu svijest. Čovjek mora biti u stanju reći sebi, naprimjer: da, nekada su ljudi gledali u sebe, imali su živ osjećaj za ono što prebiva u njihovom vlastitom biću. Kroz to su upoznali određene elementarne duhove. Starija, unutarnja iskustva uvida, koja su ljudi izražavali slikama koje na nas i danas utječu elementarnom poetskom snagom, bila su ono što je duhovnost šaputala unutar čovjeka, počevši iznutra govoriti čovjekovoj duši tek kad je čovjek svoj pogled okrenuo prema unutra.
Ta bića, koja su zapravo boravila unutar ljudskih organa, jedno je takoreći, stanovnik ljudskog mozga, drugo pluća, treće srca - jer čovjek svoju nutrinu nije percipirao onako kako je anatom danas opisuje, već kao živo, aktivno, elementarno biće - ta duhovna bića mogla su govoriti čovjeku. I kada se danas put do tih bića traži kroz znanost inicijacije, čovjek razvija vrlo specifičan osjećaj, vrlo specifičan osjećaj prema tim bićima. Kaže sebi: ta su bića nekoć govorila čovjeku kroz čovjekovu nutrinu, kroz svaki pojedini dio nutrine čovjeka. Nisu mogla, u određenom smislu, napustiti čovjekovu kožu. Nastanjivala su Zemlju, ali su je nastanjivala unutar čovjeka. Bila su unutar čovjeka i govorila s njime, prenoseći mu svoje znanje. Ljudi su mogli znati o egzistenciji Zemlje, samo doživljavajući ono što se moglo naučiti, takoreći, unutar ljudske kože.
Pa, razvojem čovječanstva prema slobodi i neovisnosti, ta bića na Zemlji su izgubila svoje prebivalište unutar čovjeka. Nisu utjelovljena u ljudskom mesu i krvi, i stoga ne mogu nastanjivati Zemlju preko čovjeka. Ali ona su još uvijek prisutna u zemaljskoj oblasti i zajedno s ljudima, moraju postići određeni zemaljski cilj. To mogu učiniti samo ako im ljudi, u određenom smislu, vrate za ono za što za što su im nekada bili zahvalni. I tako, kad se slijedi put znanosti inicijacije prema percepciji tih bića, čovjek sebi kaže: ta su bića nekada njegovala i kultivirala ljudsko znanje, dugujemo im mnogo za ono što jesmo, jer su nas u našem ranijem životu na Zemlji prožimala, i kroz njih smo postali ono što jesmo. Samo, oni nemaju fizičke oči ili fizičke uši. Nekad su živjeli s ljudima. Sada ne nastanjuju ljude, već ostaju u zemaljskom carstvu. Moramo si, u određenom smislu, reći: oni su nekada bili naši odgojitelji, sada su ostarjeli, moramo im vratiti ono što su oni nekada dali nama. Ali to možemo učiniti, ako u današnjoj fazi razvoja prirodi pristupimo svojim duhom, ako u bićima prirode ne tražimo samo ono što traži današnje apstraktno razumijevanje, već slikovni element u bićima prirode, ono što nije dostupno samo mrtvom intelektualnom sudu, već što je dostupno punom životu, što je dostupno osjećaju.
Ako to tražimo u duhovnom smislu, to jest, iz duha antropozofskog svjetonazora, tada se ta bića ponovno pojavljuju. Ona takoreći, promatraju i slušaju, kako mi sami antropozofski uranjamo u prirodu, i tada nešto imaju od nas, dok od običnog fiziološkog i anatomskog znanja ne dobivaju ništa, i strašno im je kada su toga lišeni. Nemaju ništa od anatomskih predavaonica i soba za disekciju, ništa od kemijskih laboratorija i kabineta za fiziku. U odnosu sa svime time, imaju osjećaj: je li Zemlja potpuno prazna, je li Zemlja postala pusta? Ne žive li na Zemlji još uvijek oni ljudi kojima smo nekoć dali ono što smo imali? Ne žele li nas sada vratiti, onome što samo oni mogu učiniti, stvarima prirode?
Ovim samo mislim da postoje bića koja danas čekaju da se s njima ujedinimo, na isti način na koji se ujedinjujemo s drugim ljudima u smislu istinske spoznaje, kako bi ta bića mogla sudjelovati u onome, što učimo, što znamo o stvarima, kako se nosimo sa stvarima. Kada čovjek danas studira fiziku ili kemiju u uobičajenom smislu, nije zahvalan onim bićima brižnim skrbnicima, koja su ga nekoć učinila onim što jest. Jer ta bića, sa svime onim što čovjek sada razvija u svojoj svijesti, moraju propasti u zemaljskom carstvu. I tim čuvarima i skrbnicima čovječanstvo će postati zahvalno, tek kada se udostoji ponovno potražiti duh za ono što može vidjeti očima, čuti ušima, zahvatiti rukama na Zemlji. Jer ta bića imaju sposobnost iskusiti sve što duhovno prožima osjetilnu percepciju kod ljudi. Kroz ono što se zahvaća na čisto materijalni način, ta bića nisu sposobna živjeti s ljudima. Ona su iz toga isključena. Ali mi ljudi tim bićima možemo odati zahvalnost koju im dugujemo, samo ako istinski ozbiljno shvatimo ono što je inherentno duhu antropozofskog svjetonazora.
Pretpostavimo, naprimjer, da moderni čovjek ima ribu na svom stolu, ima pticu u kavezu, i promatra ribu i pticu izvana svojim osjetilima. Ali toliko je sebičan u svojoj spoznaji, da se zaustavlja na onome što je odmah očito. Čovjek postaje istinski nesebičan u spoznaji, kada ne vidi ribu u vodi i pticu u zraku, već kada iz oblika ribe i oblika ptice može vidjeti da je riba životinja iz vode i kroz vodu, a ptica životinja iz zraka i kroz zrak. Zamislite na trenutak da ne promatramo tekuću vodu samo s razumijevanjem kemičara i kažemo: pa da, to je kemijski spoj, H2O, spoj vodika i kisika - već da promatramo vodu kakva zapravo jest. Tada biste možda u njoj pronašli ribe; mogli biste pronaći te ribe kako razvijaju meku tjelesnu tvar u izvanredne dišne strukture, a ta tvar okružuje koštani okvir, koji ostaje mekan zbog vode, zajedno s onim što bih nazvao nježnom čeljusti - čeljusti preko koje leži tjelesna tvar. Ta tjelesna tvar može se činiti kao da izlazi izravno iz vode, točnije iz vode u koju padaju sunčeve zrake. Ako netko osjeti sunčeve zrake (slika ispod, crveno) koje padaju u ovu vodu, osvjetljavajući je i grijući, te ribu koja pliva prema toj osvijetljenoj i zagrijanoj vodi, tada dobiva osjećaj kako se ta sunčeva toplina, ublažena vodom, poput sunčeve svjetlosti koja sjaji kroz vodu, primiče prema njemu.
Dok riba pliva prema meni, takoreći, pružajući zube, ako smijem tako reći, ali ova prozirna, zagrijana voda, svojim ritmom disanja, polaže svoju meku tjelesnu supstancu preko čeljusti, dok riba, s neobičnim načinom na koji je oblikovana njezina glava, pruža prema meni svoje prekrivene čeljusti, osjećam kako mi prozirna i zagrijana voda dolazi s ovom ribom. A onda osjećam kako nešto drugo djeluje s druge strane, u strukturi peraja (plavo). Tako učim - danas to želim samo nagovijestiti - postupno osjećati kako u repnoj peraji i ostalim perajama postoji prigušeno svijetlo, svijetlo toliko prigušeno da više ne prisiljava tjelesnu supstancu da omekša, kako ima učinak otvrdnjivanja. Tako postupno učim prepoznati element Sunca u onome što mi riba predstavlja, u svojoj glavi, učim prepoznati element Mjeseca u otvrdnutim strukturama peraja, kako zrače natrag, ukratko, mogu smjestiti ribu unutar cijelog elementa vode.
I gledam pticu, koja nema mogućnost razviti glavu u vodi, plivajući prema Suncem zagrijanoj, osunčanoj vodi, ili plivajući sa Suncem zagrijanom, osunčanom vodom; pticu koja je prilagođena zraku. Učim o naporu koji sada leži u njenom disanju, gdje voda koja podržava disanje ne može djelovati na škrge, već disanje postaje napor. Učim spoznati, kako na drugačiji način sunčevo zagrijavanje, osvjetljavanje, ima učinak u zraku, i postajem svjestan kako je supstanca ptice potisnuta natrag od kljuna. Spoznajem, kako je kod ptice kao da guram svo meso koje leži na njenim zubima, uzrokujući da joj se kljun izboči prema naprijed. Učim spoznati zašto ptica pruža kljun prema meni, dok mi se kod ribe čeljust nudi na nježniji način, kao da je napravljena od tjelesne supstance. Učim spoznati kako je ptičja glava stvorenje zraka, ali zraka koji iznutra sjaji i obasjan je Suncem. Učim spoznati kolika je ogromna razlika, između zagrijane i osvijetljene vode, koja je životna sila za ribe, i zagrijanog i osvijetljenog zraka, koji je životna sila za ptice. Učim razumjeti kako, kroz tu razliku, cijeli element u kojem ptica živi postaje nešto drugo; kako kod riblje peraje jednostavni sjaj dolazi od elementa vode, kako ptičje perje dobiva svoj oblik specifičnim djelovanjem zraka, u kojem su aktivni sunčeva svjetlost i sunčeva toplina.
Ako se na ovaj način pomaknem od pukog grubog promatranja, do takvog gledanja, da nisam previše lijen promatrati vodu kada riba dođe na stol, i kada je ptica u kavezu ako se ne ograničim na to da vidim zrak oko ptice samo kada leti, već osjetim i promatram element koji stvara zrak svojstven njenom obliku, tada ono što već živi u oblicima oživljava, tada se za mene produhovljuje. I na taj način učim o razlici u doživljavanju vanjske prirode između životinje s debelom kožom, naprimjer nilskog konja, i životinje prekrivene mekom kožom, naprimjer svinje. Učim spoznati da je nilski konj skloniji izlaganju kože izravnoj sunčevoj svjetlosti, dok svinja stalno povlači kožu od izravne sunčeve svjetlosti, preferirajući zaštitu od nje. Ukratko, učim spoznati djelovanje prirode u svakom pojedinom stvorenju.
Ja s pojedinačnih životinja prelazim na elemente. Napuštam put kemičara koji kaže da se voda sastoji od dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Napuštam fizikalno promatranje, koje kaže da se zrak sastoji od kisika i dušika. Prelazim na konkretno promatranje. Vidim vodu koja vrvi ribama. Vidim srodstvo između vode i ribe. Kažem: sasvim je neobično kada o vodi govorim samo u apstraktnom obliku, kao o vodiku i kisiku. U stvarnosti, voda, zajedno sa Suncem i Mjesecom stvara ribe, a kroz ribe, elementarna priroda vode govori mojoj duši. To je samo apstrakcija, kada zrak nazivam smjesom kisika i dušika, osvijetljeni i zagrijani zrak koji gura meso natrag od ptičjeg kljuna i koji na poseban način oblikuje dišne organe riba i ptica. Ti elementi izražavaju mi svoj poseban karakter kroz ribe i ptice. Zamislite kako na taj način sve postaje iznutra bogato, i kako sve iznutra postaje siromašno kada se o prirodi koja nas okružuje govori samo na materijalni način.
Da, vidite, ono što sam upravo opisao iznad svega je potaknuto onim što susrećemo u antropozofskoj znanosti duha. Jer ono s čime se susrećemo u antropozofskoj znanosti duha, ne treba prihvatiti na isti način kao i proizvode suvremene civilizacije, već je namijenjeno poticanju određenog načina gledanja na svijet.
Kad bi netko osjetio ono što sam upravo pokušavao okarakterizirati, tada bi ujedinjavanje ljudi u društvu poput Antropozofskog društva, učinilo ovo društvo stvarnošću. Jer tada bi, svatko tko pripada ovom Antropozofskom društvu rekao: zahvalan sam elementarnim bićima koja su nekoć djelovala u mom biću i u biti me učinila onim što sam danas, koja su nekoć prebivala u mojoj koži i govorila mi kroz moje organe. Sada su izgubila sposobnost da mi govore kroz moje organe. Ali ako na svaku stvar na svijetu gledam na ovaj način, onako kako je oblikovana od cijele prirode, ako ozbiljno shvatim opise koji su mi dani u antropozofiji, tada u svojoj duši ponovno govorim jezikom koji ta bića mogu razumjeti. Postajem zahvalan tim duhovnim bićima.
To je ono što se misli kada se kaže: u Antropozofskom društvu ne bi se trebalo samo govoriti o duhu općenito - panteisti to također čine - već bi se u Antropozofskom društvu trebalo biti svjesno da se može opet živjeti s duhom. Tada bi, sasvim prirodno, taj život u duhu ušao u Antropozofsko društvo, također u suradnji s drugim ljudima. Ljudi bi rekli: Antropozofsko društvo postoji da bi se odužilo našim nekadašnjim čuvarima i skrbnicima za ono što su učinili za nas, i postali bi svjesni stvarnosti duha koji vlada unutar Antropozofskog društva. Mnogi stari osjećaji i senzacije koji i danas tradicionalno žive među ljudima nestali bi, a razvio bi se pravi osjećaj vrlo specifičnog zadatka Antropozofskog društva. I sve ostalo što se razvija tek bi tada dobilo svoje pravo značenje.
Svakako, s određenim unutarnjim zadovoljstvom možemo reći: da, ovdje u ovoj zgradi, koja je sada doživjela tako tužan kraj, sedamnaest je nacija surađivalo tijekom rata, kada su narodi Europe ratovali jedni protiv drugih. Ali ono što je stvarnost kao Antropozofsko društvo, nastaje tek kada različite nacionalnosti odbace ono što ih veže unutar uskih okvira svoje nacionalnosti, i kada antropozofsko jedinstvo za njih postane stvarnost; kada se ono čemu se apstraktno teži ujedinjenjem u Antropozofskom društvu, doživi kao nešto stvarno. Za to su, međutim, potrebne vrlo specifične pripreme.
U određenom smislu, opravdana je kritika koju vanjski svijet upućuje antropozofima, da, iako se unutar antropozofskog pokreta mnogo govori o duhovnom napretku, kod pojedinih antropozofa se zapravo malo vidi od tog duhovnog napretka. Taj je napredak sasvim moguć. Pravilno čitanje svake knjige nudi mogućnost istinskog duhovnog napretka. Ali da bi se to dogodilo, potrebno je da se stvari o kojima se jučer raspravljalo uistinu shvate, da se shvate ozbiljno: da je fizičko tijelo pravilno konstituirano kroz istinitost, etersko tijelo kroz smisao za ljepotu, a astralno tijelo kroz smisao za dobrotu.
Prvo kad govorimo o istinitosti - ta istinitost bi trebala biti, takoreći, velika prethodnica za sve koji istinski teže ujedinjenju u Antropozofskom društvu. Istinitost prvo treba steći u životu, i istinitost mora postati nešto drugačije, za sve one koji žele biti zahvalni svojim čuvarima i skrbnicima iz davnih vremena, nego što je to za one koji ne znaju ništa i ne žele znati ništa, o takvom odnosu prema bivšim čuvarima i skrbnicima ljudi.
Oni koji odbijaju to priznati, mogu, prema svojim predrasudama, manipulirati činjenicama. Mogu, kada im odgovara, da se nešto dogodilo ovako ili onako, mogu, kada im odgovara, reći da je čovjek takav ili onakav. Ali tko želi njegovati unutarnju istinoljubivost, nikada ne smije ići dalje od onoga što mu govore činjenice vanjskog svijeta. I striktno govoreći, uvijek bi trebao paziti da svoje riječi formulira tako precizno da predstavljaju samo utvrđene činjenice vanjskog svijeta.
Samo promislite koliko je u današnjem svijetu uobičajeno da se pretpostavlja ono što nekome godi, i pretpostavlja se da je to istina. Antropozofi bi trebali steći naviku strogo odvajati sve svoje predrasude od čistog tijeka događaja, i opisivati samo čisti tijek događaja. Time bi prirodno postali svojevrsna korektivna sila u odnosu na ono što je inače danas uobičajeno.
Samo promislite o svim stvarima koje nam danas govore u novinama. Novine se osjećaju obveznima izvještavati o svemu, bez obzira može li se utvrditi da je to istinito ili ne. I tada se često osjeti, kada netko nešto prepričava, nedostatak truda da se shvati što je utvrđeno u smislu činjenične osnove. Tada se često čuje sud: pa, zašto ne bi bilo istinito? - Sasvim sigurno, ako se svijetu pristupa govoreći o nečemu što se tvrdi: zašto ne bi bilo tako? - tada se ne može doći do unutarnje istinitosti. Jer ono što u sebi njegujemo promatranjem vanjskog osjetilnog svijeta, mora, posebno među antropozofima, biti strukturirano na takav način da se čovjek strogo usredotoči na iznošenje onoga što se pojavilo pred njegovim očima u vanjskom osjetilnom svijetu. Vrlo neobičan slučaj doista bi bila težnja za time u današnjem civiliziranom svijetu. Kad bi, nekim čudom, mnogi ljudi bili prisiljeni govoriti samo na način koji točno odgovara činjenicama, uslijedila bi opća tišina. Jer većina onoga što se danas govori ne odgovara utvrđenim činjenicama, već je izrečeno iz svakakvih razmišljanja i strasti.
Stvar je u tome što sve, što dodamo vanjskim osjetilnim uvjetima, a što ne odgovara čistom, nepromjenjivom tijeku događaja - kada ga imamo u našim predodžbama - gasi u nama sposobnost višeg razumijevanja.
Jednom se dogodilo da je na pravnom fakultetu pred dvadesetak ljudi izvedena, pomno uvježbana mala predstava. Tih dvadeset ljudi zatim je zamoljeno da zapišu što su vidjeli. Naravno, svi su točno znali što se dogodilo, svaki je detalj bio uvježban. Dvadeset ljudi trebalo je to naknadno zapisati; troje je zapisalo više-manje točno, sedamnaest netočno. I to na pravnom fakultetu, barem je troje ljudi uspjelo ispravno protumačiti viđeno! Ako danas slušate dvadeset ljudi, jednog za drugim, kako opisuju nešto što tvrde da su vidjeli, ono što opisuju obično ni najmanje ne odgovara činjenicama. Potpuno ću zanemariti izvanredne trenutke koji se događaju u ljudskom životu. Dogodilo se, naprimjer, za vrijeme ratne groznice, da je netko večernju zvijezdu, koja se probija kroz oblak, zamijenio za strani zrakoplov. Svakako, takve se stvari mogu dogoditi u žaru trenutka. Ali to su odstupanja velikih razmjera. U svakodnevnom životu, što se tiče sitnica, one su stalno prisutne.
Ali kada govorimo o razvoju antropozofskog života, to ovisi o tome da se smisao za činjenice istinski ukorijeni u ljudima, o tome da oni, takoreći, postupno razvijaju smisao za činjenice tako da kada percipiraju vanjske događaje u njihovim činjenicama, ne oslikavaju utvare kada ih kasnije opisuju. Danas je dovoljno samo čitati novine. Nije li istina da su utvare ukinute, ali ono što se u novinama predstavlja kao pouzdana vijest, u stvarnosti nije ništa drugo nego utvara, utvara najgore vrste. I ono što ljudi govore često je isto toliko utvara. Ključna stvar je, da je najosnovniji korak prema usponu u više svjetove sljedeći: prvo stjecanje čistog osjećaja za činjenice za osjetilni svijet. Tek tada se može doći do onoga što sam jučer okarakterizirao kao istinitost.
A do pravog osjećaja za ljepotu, koji sam jučer pokušao opisati u svoj njegovoj živopisnosti, može se doći samo ako se stvari pomnije promatraju, zašto ptica ima kljun, zašto riba ima onu neobičnu malu izbočinu u obliku stošca sprijeda, koja skriva nježnu čeljust i tako dalje. Uistinu naučiti živjeti sa stvarima, to je ono što čovjeku daje osjećaj ljepote.
A duhovna istina je jednostavno nedostižna bez određenog stupnja dobrote, osjećaja za dobrotu. Jer čovjek mora imati sposobnost osjećati interes drugoga, odanost drugome: ono što sam jučer okarakterizirao kao da moral istinski počinje tek kada netko u svom astralnom tijelu razvije tuđe linije brige kao vlastite astralne linije brige. Tu počinje moral; inače je to samo imitacija konvencionalnih pravila ili navika. Ono što sam u svojoj 'Filozofiji slobode' opisao kao moralni čin, povezano je s ovim iskustvom, unutar vlastitog astralnog tijela, linija brige ili linija koje nastaju iz tuđeg osmijeha i tako dalje. Bez ovog uranjanja vlastite duše u biće drugoga koje se događa u suživotu, ne može se razviti istinski život duhovnosti.
Stoga bi posebno dobar temelj za razvoj duhovnosti bio kada bi postojalo Antropozofsko društvo koje je stvarnost, gdje se svi susreći na način dožive čovjeka koji dijeli njihovu odanost antropozofiji, kada se u Antropozofsko društvo ne bi unosili današnji previše ljudski osjećaji i emocije. Kada bi Antropozofsko društvo zaista bilo novo zdanje u kojem je prvi princip: onaj drugi je sudrug antropozof - tada bi Antropozofsko društvo bilo oblikovano kao stvarnost. Tada bi, naprimjer, bilo nemoguće da se unutar ovog društva formiraju klike i slično, te da postoji iskušenje da se pojavi antipatija među ljudima samo zbog njihove osobnosti - što je, uostalom, danas prilično uobičajeno u svakodnevnom životu. Ljudski odnosi tada bi se zaista mogli temeljiti na onome što ljudi duhovno doživljavaju jedni u drugima. Ali to bi moralo započeti njegovanjem osjećaja za istinitost prema činjenicama, što je u biti isto što i točnost, odgovornost i briga za preciznu i točnu reprodukciju onoga što se komunicira drugome ili što se općenito govori.
Taj osjećaj za istinitost je jedna stvar. A osjećaj mjesta svakog bića u svijetu, osjećaj vode s ribom, zraka s pticom, što zatim prelazi u osjećaj za razumijevanje drugih ljudi, to bi trebalo biti drugo. I osjećaj za dobrotu, zajedničkog iskustva svega što zanima drugoga, što živi u duši drugoga, to bi trebalo prevladati kao treće. Tada bi Antropozofsko društvo postalo mjesto, gdje se stremi razvijati fizičko, etersko i astralno tijelo prema njihovim ciljevima i njihovoj suštini. Tada bi se krenulo s onim što uvijek moram karakterizirati rekavši: Antropozofsko društvo ne bi trebalo biti samo nešto što izdaje kartice s imenima, gdje je netko samo registriran, gdje netko ima određeni broj na svojoj članskoj iskaznici, već bi Antropozofsko društvo trebalo biti nešto što je istinski prožeto zajedničkom duhovnošću, koja ima potencijal postati sve jača, sve veća i veća od drugih duhovnosti, tako da bi u konačnici za ljude imalo veće značenje da se osjećaju dijelom antropozofske duhovnosti nego ruske, engleske ili njemačke duhovnosti. Tek tada će zaista postojati zajednički temelj.
Danas se povijesni trenutak još ne smatra bitnim. Ali dužnost je modernog čovjeka da ima osjećaj življenja unutar povijesti, i da zna da se kršćanski princip univerzalne čovječnosti sada mora shvatiti ozbiljno, jer će inače Zemlja izgubiti svoju svrhu i svoje unutarnje značenje. Može se početi s time da su nekoć postojala elementarna duhovna bića koja su njegovala i brinula se za čovječanstvo, bića kojih se trebamo sjećati sa zahvalnošću; da su ta bića izgubila svoju vezu s čovječanstvom u posljednjim stoljećima unutar civiliziranog svijeta Europe i Amerike; da ljudi moraju ponovno naučiti biti zahvalni prema duhovnom svijetu. Tek tada ćemo postići istinske socijalne uvjete na Zemlji, kada razvijemo tu duboku zahvalnost i ljubav za bića duhovnog svijeta, koja može postojati kada ta bića istinski upoznamo kao nešto konkretno. Tada će način na koji se ljudi osjećaju jedni prema drugima postati potpuno drugačiji kako se razvio iz starih veza, kroz posljednja stoljeća, do novijih uvjeta gdje svatko drugu osobu doživljava kao nešto strano i sebe smatra važnim iznad svega, iako zapravo ne poznaje sebe, iako bi mogli reći samo, mada to sebi ne priznaju: Ah, zapravo najviše volim sebe. - Mogli bi pitati: pa, što najviše voliš? - Pa, to je nešto što bi mi prirodoslovac mogao reći, ili bi mi liječnik morao objasniti, što najviše volim! - Ali nesvjesno, u osjećajima, ljudi zapravo žive samo u sebi.
To je suprotno od onoga što Antropozofsko društvo može ponuditi. Prvo se mora shvatiti da čovjek mora nadići vlastita ograničenja, da čovjek, barem donekle, mora biti zainteresiran za druge s njihovim osobitostima, jednako kao i za sebe. Ako to nije slučaj, Antropozofsko društvo ne može postojati. Članovi se mogu primati, i mogu biti neko vrijeme jer tako kažu pravila, ali to nije stvarnost. Stvarnost ne nastaje jednostavnim primanjem članova i davanjem kartica koje ih čine antropozofima. Stvarnost nikad ne nastaje iz onoga što je napisano ili tiskano, već iz onoga što živi. A ono što je napisano ili tiskano može biti samo izraz tog života. Ako je to izraz života, onda stvarnost postoji. Ali ako je ono što je napisano i tiskano, samo napisano i tiskano, značenje konvencionalno određeno, onda je to leš. U trenutku kada išta zapišem, mitarim svoje misli. Znate što znači 'mitarenje'; kada ptica odbaci perje, ona odbaci ono što je mrtvo. Kada nešto zapišem, to je vrsta mitarenja. Danas ljudi teže samo mitarenju misli: žele sve pretvoriti u pisani oblik. Ali bilo bi strašno teško, da se ptica, koja se upravo mitarila, odmah ponovno mitari. Kad bi netko želio da se kanarinac, koji se upravo mitario, odmah ponovno mitari, morao bi replicirati perje. Da, ali tako je danas! Budući da ljudi danas sve žele imati kao mrtvi produkt mitarenja, zapravo imamo samo imitaciju stvarnosti, a ne istinsku stvarnost. I većinu vremena, ono što ljudi govore je imitacija stvarnosti. Dovoljno je da vas baci u očaj, kada to usporedite s onim što je prava stvarnost; kada vidite kako to više nisu pravi ljudi koji govore. Više ne govori čovjek. Govori, pa, cijenjeni vladin dužnosnik ili odvjetnik - govore apstraktne kategorije. Govori mlada dama, Nizozemac ili Rus. Ali ono čemu moramo težiti jest, da ne govori cijenjeni vladin savjetnik, ne dvorski savjetnik, ne Rus, ne Nijemac, ne Francuz i ne Englez, već da govori čovjek. Ali čovjek mora istinski postojati. Ne postaje se čovjekom ako se samo sebe poznaje. Jer ovo je temeljna istina: kao što čovjek ne može disati zrak koji sam stvara, tako ne može živjeti čovjek koji samo sebe ispunjava, koji samo u sebi osjeća. Udišite zrak koji stvarate u sebi! Ne možete. Ali također ne mogu istinski živjeti u čovjeku kojeg u sebi stvorite. Morate živjeti u socijalnom životu kroz ono što drugi ljudi jesu, kroz ono što doživljavate s drugim ljudima. To je istinska čovječnost, to je istinski ljudski život. Željeti živjeti samo s onim što je čovjek stvorio u sebi, bilo bi isto što i odlučiti, umjesto da se udahne vanjski zrak, izdahnuti u posudu kako bi se ponovno udahnuo isti zrak koji je stvoren. Budući da je fizičko nemilosrdnije od duhovnog, čovjek bi vrlo brzo propao. Ali ako netko stalno diše samo iste stvari koje kao čovjek sam doživljava, tada također propada, samo što ne zna, da je umro duševno ili duhovno.
A poanta je u tome da se samo kroz Antropozofsko društvo ili pokret, istinski ostvaruje ono što sam nedavno okarakterizirao riječima iz božićne predstave: 'Stiehl, ustani'! U jednom od posljednjih predavanja okarakterizirao sam ovaj antropozofski život kao buđenje, ponovno buđenje. Ali istovremeno, to mora biti stalno izbjegavanje duhovne smrti, stalni apel na vitalnost duševnog života. Na taj način, Antropozofsko društvo bi postalo stvarnost samo od sebe, kroz unutarnju snagu duhovno-duševnog života.