.- MITOLOGIJA - Četvrto predavanje, Berlin, 15. srpnja 1904.
Germanska mitologija
Značenje nordijske i keltske mitologije. O miješanju spolova u vrijeme Hiperborejaca, Lemurijaca i Atlantiđana. Tri nordijske inicijacije, Wotan, Wili i We. O značenju nordijskih mitova. Niflheim i Muspelheim. Keltski doprinos: legenda o kralju Arturu i njegovom Okruglom stolu, te o čarobnjaku Merlinu. Loki kao bog želja i Hagen, osoba inspirirana njime. Uvod u osobno, prikazan na primjeru ljubavi. Wolfram von Eschenbach kao inicijat i njegov prikaz legende o Parsifalu. Veza germanskog elementa s kršćanstvom.
Predavanje je zapisano vrlo šturo. Gotovo nije upotrebljivo, ali i ovakvo može baciti svijetlo na neke stvari.
Znate da ako se vratimo unatrag u razvoju naše rase, dolazimo do atlantske korijenske rase, čije je kraljevstvo dno (današnjeg) Atlantskog oceana. A ako se vratimo još dalje, dolazimo do lemurske korijenske rase; to je rasa o čijoj organizaciji morate misliti da je potpuno drugačija od naše sadašnje korijenske rase, pa čak i od atlantske. Ljudi su živjeli na kontinentu koji se protezao južno od prednje i zadnje strane Indije, i koji je također danas postao morsko dno. Neki potomci ove populacije još uvijek su prisutni u Australiji. Ali gdje da tražimo drugu ljudsku rasu? Treba uzeti u obzir da je i treća ljudska rasa, Lemurijanci, izgledala potpuno drugačije od nas i također potpuno drugačije od četvrte ljudske rase, Atlantiđana. Lemurijanci nisu imali ono što mi nazivamo pamćenje, predodžbe, razum; kod Lemurijaca je to bilo tek u začetku. Nasuprot tome, druga ljudska rasa bila je obdarena visokom duhovnošću, koja nije bila u ljudskim glavama, ali koja se može zamisliti kao stalna objava izvana. Druga ljudska rasa zvala se Hiperborejci. Živjeli su oko sjevernog pola, u Sibiru, sjevernoj Europi uključujući područja koja su postala mora. A ako zamislite ovu zemlju s nekom vrstom tropske temperature, dobit ćete predodžbu o tome kakva je Zemlja tada bila. Izvorno je bila naseljena ljudima koji su hodali uokolo kao pojedinci poput stvorenja iz snova. Da su bili prepušteni sami sebi ne bi mogli ništa napraviti. Bilo je mudrosti u zraku, u atmosferi, da tako kažem.
Tek u lemurijskom razdoblju došlo je do braka mudrosti i duše, tako da prije moramo zamisliti cjelokupnu duhovnost ljudi kao maglovitu. To je bilo sjeme maglovitog duha i sjeme svjetlosnog duha. Duhovnost koja je nastala kao klica u sinovima vatrene magle, a koja nam se još uvijek čini poznatom, nalazi se u južnim krajevima, u Lemuriji. U krajevima sjeverno od nas živjeli su ljudi, narodi, koji su bili obdareni sviješću snova koja je bila jasnija od Pitri svijesti. Sve u svemu, ne moramo misliti da su ljudi koji su gore živjeli ostali gore. Vršili su seobe koje su išle prema jugu. I te su se migracije nastavile dugo u vremenima kada je lemurijska rasa nicala na jugu. Postojale su, da tako kažemo, sjeverna lemurijska rasa i južna lemurijska rasa. Bilo je dvanaest velikih seoba. Ovih dvanaest velikih seoba postupno su dovele stanovnike različitih područja u međusobni kontakt. Također su doveli te ljude u područja nedaleko od naših, u područja koja se mogu nazvati srednjom Njemačkom, Francuskom, srednjom Rusijom, i tako dalje.
Sada morate zamisliti da govorimo o vremenu u kojem su već postojale ono što nazivamo višim životinjama. Lemurijanci su prikazivani kao nekakvi divovi, a dolazili su u kontakt s ljudima koji su dolazili sa sjevera. To je rezultiralo s dva spola. Pojavila se rasa koja je postala osnova Atlantiđana u ljudskoj prapovijesti; svi ti ljudi pomiješani su zajedno u ono što je sada Europa. Ne bismo trebali imati predodžbu da je to tako jednostavno kako je ovdje predstavljeno riječima. Dakle, iz ovog rodnog miješanja Hiperborejaca, Lemuraca i također kasnije Atlantiđana, pojavili su se inicijati koji su se razlikovali od inicijata koje danas moramo smatrati svojim učiteljima; ovi potonji uglavnom dolaze s juga, lemurijskog kontinenta.
Na sjeveru, rekao bih, razvila se neka vrsta svijeta magle, a tri glavna posvećenika koje moramo tražiti ovdje na ovom otoku čovječanstva, u razdoblju koje se čak proširilo na pojavu našeg kršćanstva nazvani su: Wotan, Wili, i We, to su tri velika nordijska posvećenika. Oni svoje podrijetlo vuku na sasvim pravilan način, narodski bi se moglo reći, iz zemaljskog carstva, koje je još uvijek sadržavalo, neizmiješano, sve što je sada raspoređeno među ljudima. Na popularan način moglo bi se reći da je iz ovog zemaljskog kraljevstva proizašla rasa koja je bila vrlo različita od današnjeg čovječanstva. Ovom je generacijom dominirala sve-mudrost. Svećenici koji su poučavali nazivali su ovu sve-mudrost 'Sve-otac'. Zatim govorimo o dva kraljevstva, Nebelheimu i Muspelheimu. Nebelheim je Nifelheim sjevera, stanje sumračne magle Hiperborejske korijenske rase, za razliku od Muspelheima. Opisano je dvanaest potoka koji su bili pregrađeni, a zatim pretvoreni u led. Iz toga je nastala ljudska rasa, čiji je predstavnik bio div Ymir, a zatim životinjska rasa, krava Audhumbla. Sinovi ledenih divova došli su iz Ymira. Ljudi koji su bili intelektualno nadareni pojavili su se kasnije, također u smislu 'Tajne doktrine'. I tako njemačka legenda također govori da su [potomci Ymira i Audhumbla], Wotan, Wili i We, otišli na obalu i formirali ljude. Ovo se odnosi na one ljude 'Tajne doktrine' koji su nastali kasnije i koji su bili obdareni razumom.
Postoji stara istina u ovoj drevnoj germanskoj legendi. Također na je rečeno kako su kasnije nastale dvije velike seobe koje su išle s Dalekog istoka na Zapad [i sa Zapada na Istok]. Moramo zamisliti da je Keltsko stanovništvo prvo bilo tamo, a zatim formiralo koloniju. Ovo izvorno Keltsko stanovništvo bilo je potpuno pod utjecajem svojih inicijata. Širili su izvorna učenja Wotana, Wilija i Wea, i njihovog svećenstva. Kelti su imali svećenike koje mi nazivamo Druidskim svećenicima. Imali su središte u velikoj loži, Nordijskoj loži. To je sačuvano u legendi o kralju Arturu i Okruglom stolu. U stvari, ova loža nordijskih inicijata je postojala, sveta loža Ceridwen - Bijela loža sjevera. Kasnije je nazvana Red bardova. Ova je loža nastavila postojati i dugo u kasnija vremena. Raspuštena je tek u doba kraljice Elizabete. Tada se Red potpuno povukao s fizičke razine. Sve što imamo u drevnim germanskim legendama temelji se na tome. Sva germanska poezija seže do izvorne lože Ceridwen, koja se također naziva Čarobni kotao Ceridwen. Onaj koji je imao najveći utjecaj upravo u prvim stoljećima nakon rođenja Krista bio je veliki inicijat Meredin, koji je do nas došao pod imenom čarobnjak Merlin. Nazivali su ga 'čarobnjakom nordijske lože'.
Sve je to izravno sadržano u drevnim keltskim tajnim učenjima. Tamo ćete naći naznaku onoga što su inicirani s Istoka morali dati. A ono što su im Kelti vratili bila je legenda o Balduru, legenda o bogu svijetla i bogu tame. Tako su inicijati sa zapada polako donosili ovu legendu incijatima s Istoka, s mudrom namjerom da im kažu nešto važno. I u uvjerenju da mora doći još nešto, dodali su ovoj legendi nešto što još uvijek leži u budućnosti, naime propast bogova. Baldur se nije mogao oduprijeti padu. Stoga je pripremljen drugi potez nakon Sumraka bogova. Rečeno je da će se pojaviti novi Baldur, a taj 'novi Baldur' koji je najavljen ljudima nije nitko drugi do Krist. Ovdje na sjeveru te se stvari nisu mogle razvijati na isti način kao na jugu, primjerice u Grčkoj. Na sjeveru je bilo više muških bogova, na jugu su ljudi bili više odani kultu ljepote. Bilo je nešto svojstveno cijelom nordijskom elementu koji je postojao dugo vremena, ali je u isto vrijeme bilo klica propasti, borbena priroda. Tako imamo Wotana, Wilia i Wea na sjeveru i Lokija pored njih. Loki je pohlepa, želja, a to nordijski svijet čini borbenom prirodom, koja u sebi ima element Valkira. To nadahnjuje na borbu. To je nešto što je nordijski element oduvijek imao. Loki je bio sin želje; Hagen je kasniji oblik izvornog Lokija.
A sada nekoliko riječi o tome kakav je inicijat bio u to vrijeme. Kada je bio iniciran i time se upoznao s duhovnim moćima, to je bilo izraženo riječima: otputovao je u kraljevstvo dobrih umrlih, u kraljevstvo Alfen, u Alfgard, kako bi tamo mogao dobiti zlato Nifelheima - zlato je simbol mudrosti. Siegfried je bio incijat starog germanskog elementa u vrijeme kada se širilo kršćanstvo. On je zapravo bio neranjiv, ali je još uvijek imao ranjivu točku jer je Loki, bog želje u obliku Hagena, još uvijek bio prisutan u ovoj nordijskoj inicijaciji. Hagen je taj koji ubija inicijata na slaboj točci. Brünhilde je sličan lik u legendi o Nibelunzima, žensko božanstvo slično Pallas Ateni. Na sjeveru znači utjelovljenje divljeg, ubojitog borbenog elementa. Stari germanski inicijati su dani u Siegfriedu. Borbeni element izražen je starim germanskim viteštvom. Budući da je prvenstveno bio svjetovni element, svjetovno viteštvo moralo je pratiti svoje podrijetlo od Siegfrieda kao inicijata sve do 8, 9, 10 i 11. stoljeća. Ishodište ovog viteštva bio je Okrugli stol kralja Artura. Odatle su dolazili veliki vitezovi, odnosno oni koji su željeli postati vodeći vitezovi morali su ići na Okrugli stol kralja Artura. Tamo bi naučili svjetovnu mudrost, ali s njom je bila pomiješana volja za borbom, Loki-Hagen element.
Osobito je u germanskom elementu trebalo pripremiti nešto što bi se posebno moglo pojaviti u nordijskom elementu. Ovdje bi se moglo pripremiti nešto što je povezano s razvojem čovjeka na fizičkom planu. Znamo da se tamo dogodio silazak Najvišeg na fizičku razinu; ono osobno je oblik Najvišeg na fizičkoj razini. Tu se razvio osobni element, osobna borbenost, koja je možda najviše razvijena kod Hagena.
Vratimo se Lemurijancima. Lemurijanci još nisu imali ono što ljudi danas nazivaju ljubavlju. Između muškarca i žene nije bilo ljubavi. Seksualnost se vjerojatno pojavila; ali ljubav će tek kasnije posvetiti spolnost. Ljubav u modernom smislu još nije bila prisutna ni kod Atlantiđana. Ljubav se mogla razviti tek kad je osobni element dobio važnost. Na kraju razdoblja Lemurije postojao je neobičan sustav u određenim područjima. Čovječanstvo koje je živjelo u određenim područjima sustavno je podijeljeno u četiri skupine. To znači da osoba iz prve skupine - recimo skupine A - nikada nije smjela oženiti osobu iz skupine B. Ljudi iz skupine A morali su stupiti u brak s osobama iz skupine C, a ljudi iz skupine B morali su se vjenčati s osobama iz skupine D. Time je izbjegnuta osobna samovolja, odnosno isključeno je osobno. Ova je podjela napravljena u službi cijelog čovječanstva. U to vrijeme nije bilo ničega od osobne ljubavi. Osobna samovolja u ljubavi tek se polagano razvijala; bila je to ljubav koja se u potpunosti svodila na fizički plan, a to se tada tek spremalo. Što se dalje vraćate u prošlost, to ćete više uviđati da erotika igra sporednu ulogu. Čak ni u ranom razdoblju grčkih pjesnika nije igrala gotovo nikakvu ulogu. Ali igra posebnu ulogu u njemačkoj poeziji Srednjeg vijeka. Vidite ljubav predstavljenu u dva oblika, vidite ljubav predstavljenu kao ljubav i kao želju. Sudbine koje je Siegfried morao pretrpjeti bile su rezultat upletenosti osobnog. Vratite se u Rim i vidjet ćete da se brak vodio na potpuno drugačijim načelima. I u Grčkoj se u početku nije znalo za osobnu ljubav; to je došlo kasnije.
Tada je u Srednju Europu došlo kršćanstvo. Vidjeli smo da je u početku kršćanstvo uvedeno u Srednju Europu zadržavajući staro. Polako se ideja o liku Baldura transformirala u ideju o liku Krista. To je trajalo nekoliko generacija; Bonifacije je dakle našao pripremljen teren.
Legenda o kralju Arturu i njegovom Okruglom stolu postupno se povezivala o legendi o svetom Gralu. Tu vezu je prvi donio pravi inicijat u 13. stoljeću, Wolfram von Eschenbach. Siegfriedova inicijacija još uvijek je bila stara incijacija. Svjetovno viteštvo također je još igralo ulogu, i to kroz opasnost izdaje, kroz element želje i samoljublja. Tek kad je netko prevladao ovaj element, tek kad ga se potpuno oslobodio i tek kad se uzdigao od načela svjetovnog viteštva do načela duhovnog viteštva, mogao je postići duhovnu inicijaciju. To je ono što Wolfram von Eschenbach predstavlja u Parsifalu. Prije svega, Parsifal pripada svjetovnom viteštvu. Otac mu je umro od posljedica izdaje na putu za Orijent. Ovo se temelji na činjenici da je otac već tražio višu inicijaciju; ali budući da je još uvijek imao element stare inicijacije, bio je izdan. Preko svoje majke, Herzeleide, Parsifal je trebao biti otuđen od fizičke razine; stavila mu je na glavu kapu budala. Ipak, Parsifal biva uhvaćen u struju svjetovnog viteštva i dolazi na dvor kralja Artura. Da je Parsifal namijenjen kršćanskoj struji govori nam činjenica da on dolazi u dvorac Svetog Grala. Dobio je važnu lekciju: ne tražiti previše. To ne znači ništa drugo nego pronaći u sebi točku smirenja, pronaći unutarnju smirenost i mir, i više se šetati radoznalo vanjskim svijetom. Parsifal ne pita, kada hoće ući u dvorac. Prvo je odbijen. Ali tada dolazi do bolesnog Amfortasa. Kroz kršćansku inicijaciju vođen je više.
Kako god pogledate Wolfram von Eschenbacha, vidjet ćete da je bio inicijat. On je povezao ova dva kruga legendi jer je znao da se ono što nazivamo ujedinjenjem Arturove lože s ložom Grala već dogodilo. Loža Artura bila je potpuno apsorbirana u ložu Grala.