.- 3. Treće predavanje, Dornach, 6. studenog 1916
Veza duševno-duhovnog s fizičkim tijekom spavanja i budnosti. Involviranost animalnog u mudrost svijeta. Odnos čovjekove kreativne aktivnosti i stručnog rada prema ukupnoj evoluciji Zemlje. Jakob Boehme.
Sada, problemu kojim se bavimo u ovim razmišljanjima želio bih pristupiti s drugog polazišta. U duhovnoj znanosti moramo krenuti tako da zaokružimo problem, na neki način, i pristupimo mu iz raznih točaka i smjerova. Kada promotrimo takav život kao što je Goetheov, mora nas pogoditi jedna stvar koja može postati duboka zagonetka u evoluciji čovječanstva. Tako je čak i ako uzmemo u obzir ponovljene živote na Zemlji i uključimo ih u naše promišljanje oblikovanja čovjekova života. Problem je ovo: Zašto su pojedinci kao što je Goethe sposobni stvarati nešto tako značajno iz njihove unutarnje prirode, kao što je on napravio posebno kroz Fausta, i kroz to izvršiti tako značajan utjecaj na ostatak čovječanstva? Kako to da su određeni pojedinci odvojeni od ostatka čovječanstva i da su pozvani kozmičkom sudbinom da naprave nešto tako važno? Uspoređujemo takav važan život i djelo s onim od svakog pojedinca i pitamo se: Kakav zaključak se može izvući iz razlike između tih pojedinih života i života onih istaknutih osoba?
Na to pitanje može se odgovoriti jedino kada život promatramo nekako dublje s alatima koje nam daje duhovna znanost. Za početak, sve što osoba može znati, posebno u naše vrijeme, želi se prikriti, i zamaskirati neke stvari i držati razmišljanje bez predrasuda izvan dodira s njima. To u sferi duhovne znanosti često čini nužnim prilagoditi ono što govorimo u ono što drugi mogu razumjeti.
Sada, opis koji općenito dajemo u duhovnoj znanosti je da se čovjek sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega. U objašnjavanju izmjene između budnosti i spavanja, kažemo da su u budnom stanju ego i astralno tijelo unutar fizičkog i eterskog tijela međutim, tijekom spavanja, ego i astralno tijelo su vani. To je adekvatno za primarno razumijevanje, i točno se podudara s duhovno-znanstvenim činjenicama. Ali istina je da u tom opisu dajemo samo dio pune stvarnosti. Punu stvarnost nikada ne možemo obuhvatiti u samo jednom opisu, i tako iscrpljujemo samo dio onoga što opisujemo. Uvijek trebamo tražiti svijetlo iz drugih izvora da bi odgovarajuće osvijetlili već opisani dio stvarnosti. Ovdje treba reći da je, govoreći općenito, spavanje i budnost stvarno vrsta cikličkog kretanja. Striktno govoreći, ego i astralno tijelo su pri spavanju izvan fizičkog i eterskog tijela jedino utoliko što su izvan glave. Pošto su pri spavanju ego i astralno tijelo izvan fizičke i eterske glave, oni dovode do življe aktivnosti u ostatku čovjekova organizma. Zaista, tijekom spavanja, kada ego i astralno tijelo rade izvana na ljudskom biću, sve je u njemu što ne pripada glavi već drugim dijelovima podčinjeno daleko snažnijem utjecaju ega i astralnog tijela nego kada je budan. Moglo bi se čak reći da aktivnost koju ego i astralno tijelo u budnom stanju donose na glavu tijekom spavanja je izvršena na ostatku organizma. Možemo, stoga, s pravom usporediti ego sa Suncem, koje osvjetljava naše okruženje tijekom dana ali tijekom noći, nije samo izvan nas već i svijetli drugoj strani Zemlje. Tako je, slično, dan za ostatak našeg organizma kada je noć za našu osjetilnu percepciju, koja je primarno povezana s glavom; recipročno, noć je za ostatak našeg organizma kada je dan za našu glavu; odnosno, ostatak našeg organizma je više ili manje povučen od ega i astralnog tijela kada smo budni. Ako želimo razumjeti cijelo ljudsko biće, to je nešto što također treba dodati da bi osvijetlili punu stvarnost.
Sada, ako želimo ispravno razumjeti ono što sam upravo rekao tada je važno ispravno shvatiti vezu psihičkog s fizičkim u čovjeku. Često sam naglašavao činjenicu da je nervni sustav fizičkog organizma ujedinjena organizacija, i zaista je čista besmislica, koju je nemoguće anatomski dokazati, klasificirati nerve kao senzorne i motoričke. Oni su organizirani kao jedinstvo i svi imaju jednu ulogu. Takozvani motorički nervi su izdvojeni od takozvanih senzornih jedino u stupnju da su senzorni nervi tako aranžirani da služe našoj percepciji vanjskog svijeta dok motorički nervi služe za percepciju našeg organizma. Nije uloga motoričkih nerva da čine moju ruku da se miče, na primjer; to je čista besmislica. On postoji u svrhu percipiranja pokreta moje ruke od iznutra. Senzorski nervi, međutim, služe percepciji vanjskog svijeta. To je njihova jedina razlika. Kao što znate, naš nervni sustav je podijeljena na tri grane: oni nervi čije je središte mozak, koncentrirani u glavi, nervi koji su koncentrirani u kičmenoj moždini, i nervi koji pripadaju sustavu ganglija [autonomni nervni sustav]. To su, u biti, tri vrste živaca, i važno je znati u kakvom su odnosu prema duhovnim članovima našeg organizma.
Koji je najfiniji i najnapredniji član nervnog sustava a koji najmanji? Sasvim očito, oni koji su skloni uobičajenoj znanstvenoj koncepciji svijeta odgovoriti će da je nervni sustav mozga naravno najplemenitiji jer izdvaja čovjeka od životinje. Ali nije takav slučaj. Taj nervni sustav mozga je zaista povezan s cijelom organizacijom eterskog tijela. Očito, svugdje postoje dodatne veze tako da je naš sustav mozga naravno povezan s astralnim tijelom ili egom. Ali to su sekundarne veze. One između nervnog sustava mozga i našeg eterskog tijela su primarne, izvorne. To nema nikakve veze s gledištem koje sam jednom predstavio u kojem sam objasnio da je cijeli nervni sustav nastao uz pomoć astralnog tijela. To je nešto sasvim drugo i to treba razlikovati. U njegovom izvornom potencijalu, nervni sustav je nastao tijekom perioda Mjeseca. Međutim, on je evoluirao dalje, i od njegova formiranja uvedene su druge veze, tako da naš sustav mozga zaista ima najbliskiju i najvažniju vezu s našim eterskim tijelom. Sustav kičmene moždine ima svoju najbliskiju i primarnu vezu sa sadašnjim astralnim tijelom, a sustav ganglija je povezan s aktualnim egom. To su primarne veze kakve postoje sada.
Uzimajući u obzir sve to, smjesta ćemo vidjeti da posebno aktivan odnos tijekom stanja spavanja postoji između našeg ega i sustava ganglija, koji se proteže trupom tijela, omatajući kičmenu moždinu, itd. Ali te veze su umanjene tijekom budnog života danju. One su najintimnije tijekom spavanja, kao što je i veza između astralnog tijela i živaca kičmene moždine. Možemo reći, dakle, da tijekom spavanja posebno intiman odnos dobivamo između našeg astralnog tijela i živaca kičmene moždine, i između našeg ega i sustava ganglija. U većoj ili manjoj mjeri, mi živimo tijekom spavanja, s obzirom na naš ego, u snažnoj vezi s našim sustavom ganglija. Jednog dana, kroz temeljito proučavanje zagonetnog svijeta snova, ljudi će saznati na što ovdje ukazujem na osnovu duhovno znanstvenog istraživanja.
Uzimajući to u razmatranje, stići ćete do tranzicije ka još jednoj esencijalnoj, važnoj misli. Nešto mora biti važno za naš život u ritmičkoj izmjeni koja se javlja u živom jedinstvu između ega i sustava ganglija, i između astralnog tijela i sustava kičmene moždine. Ta ritmička izmjena je identična s izmjenom spavanja i budnosti. Dakle, neće biti iznenađeni kada se dade izjava da, upravo zato što je ego uistinu u sustavu ganglija i astralno tijelo je uistinu u sustavu kičmene moždine, čovjek je budan u odnosu na sustave ganglija i kičmene moždine tijekom spavanja, a spava u vezi toga dok je budan. Ovdje se možemo samo upitati kako dolazi do toga da je tako malo poznato o tom živopisnom stanju budnosti koje se stvarno mora razviti tijekom spavanja. Dobro, kada uzmete u obzir kako je čovjek nastao, da je ego zauzeo svoje mjesto u njemu tek tijekom zemaljske egzistencije i da je, dakle, stvarno beba među čovjekovim članovima, tada neće izgledati zaprepašćujuće da život ega ne može još donijeti u svijest ono što u sustavu ganglija doživljava tijekom spavanja, dok u punu svijest može donijeti ono što doživljava dok je u glavi, što je u prvom redu rezultat svih onih impulsa koji su bili na djelu tijekom perioda Mjeseca, Sunca, itd.
Ono što ego može donijeti u svijest zavisi od instrumenta kojeg može koristiti. Onaj korišten tijekom noći je još relativno delikatan. Kao što sam ukazao na prethodnim predavanjima, ostatak organizma se zaista razvio kasnije nego glava, tek je dodan kasnije, i dodatak je potpuno razvijenom organizmu glave. Kada kažemo da je u odnosu na njegovo fizičko tijelo, čovjek prošao kroz duže ili kraće stupnjeve počevši sa Saturnom, to se odnosi samo na njegovu glavu. Ono što je vezano za njegovu glavu na mnogo je načina kasnija formacija perioda Mjeseca, čak i Zemlje. Iz tog razloga živopisni život koji je razvijen tijekom spavanja, i to svoje organsko sjedište ima u velikoj mjeri u kičmenoj moždini i sustavu ganglija, u svijest na početku ulazi samo u manjem stupnju. Ali to zbog toga nije manje značajan živopisni život. Jednako se opravdano može reći da je tijekom spavanja čovjeku dana mogućnost da se spusti u njegov sustav ganglija i da je u budnom stanju dana mogućnost da se uspinje do njegovih osjetila i sustava mozga. Sigurno ćete reći, "Kako ovo komplicira i zbunjuje sve što smo stekli"! Čovjek je, međutim, komplicirano biće i ne učimo ga razumjeti ako ne dopustimo da ove komplikacije rade na nama.
Sada samo pretpostavite da se ono što sam opisao u vezi Goethea zapravo nekome događa i da je njegovo etersko tijelo olabavljeno. Tada dolazi do potpuno drugačijeg odnosa tijekom budnog života između njegove duševno-duhovne i organsko-fizičke prirode. Kako sam se jučer izrazio, on je postavljen na neku vrstu izoliranog pijedestala. Ali do takvog učinka nikada ne može doći bez da ga prati još jedan. Važno je imati na umu da se takav odnos ne javlja jednostrano, već dovodi do još jednog. Ako bi se nekako grublje izrazilo ono što sam okarakterizirao jučer, možemo čak reći da labavljenje eterskog tijela utječe na određeni način na cjelokupan budan život, ali to se ne može dogoditi bez utjecaja na život spavanja također. Rezultat je jednostavno da osoba dolazi u labaviji odnos s njegovim utiscima mozga. Zbog toga, ona tijekom budnog stanja ulazi u intimniji odnos s živcima kičmene moždine i sustavom ganglija. U vrijeme kada se Goethe osjećao bolestan, razvio je, takoreći, slabiju vezu s mozgom ali je u isto vrijeme doživio intimniju vezu s sustavima ganglija i kičmene moždine.
Što se zapravo događa kao rezultat ovog iskustva? Što to znači kada se kaže da dolazi do intimnije veze sa sustavima ganglija i kičmene moždine? To znači da pojedinac ulazi u sasvim drugačiji odnos s vanjskim svijetom. Mi smo, naravno, uvijek u najintimnijoj vezi s vanjskim svijetom, ali propuštamo vidjeti koliko je ta veza intimna. Ali često sam vam skretao pažnju na činjenicu da je zrak koji u jednom trenutku držite unutar vas, u sljedećem, vani, i zatim je uzet drugi zrak. Dakle, ono što je vani uzima oblik tijela i s njim se sjedinjuje kada udišete. Samo je naizgled točno da je organizam razdvojen od vanjskog svijeta. Ono je njegov član i pripada mu. Ako se, stoga, javlja takva modifikacija veze pojedinca s vanjskim svijetom kakva je opisana, ona se jako osjeća u njegovom životu. Zaista, može se reći da kod osobnosti kakva je Goetheova, niža priroda, koju općenito povezujemo s kičmenom moždinom i sustavom ganglija, sve snažnije u tom procesu mora doći u prvi plan. Kako se snage povlače od glave, sustavi ganglija i kičmene moždine ih zaposjednu u većoj mjeri.
Razumijevanje onog što se tu stvarno događa stečeno je tek kada se protkamo sa znanjem da ono što zovemo intelekt i razum nije stvarno tako usko vezano s našom individualnošću kao što se uobičajeno pretpostavlja. Jasno je da su suvremene osnovne koncepcije o tim stvarima potpuno pogrešne; dijelom, baš u ovim stvarima su suvremeni pogledi najrjeđe točni. To je bilo posebno očito zbrkanim ponašanjem nekih ljudi u naše vrijeme, uključujući članove najučenijih krugova, kada su pokušali interpretirati njihova iskustva s takozvanim psima, majmunima, konjima, itd. Kao što znate, izvješća su došla niotkuda i kružila su o obrazovanim konjima koji mogu govoriti i raditi svakakve stvari, o visoko obrazovanom psu koji je izazvao veliku zbrku u Mannheimu, i o obrazovanom majmunu u zoološkom vrtu u Frankfurtu koji je naučen aritmetici, kao i druge stvari koje se ne mogu spomenuti u učtivom društvu. Drugim riječima, frankfurtske čimpanze, obučene su da se u određenim prirodnim nužnostima ponašaju kao ljudi radije nego kao majmuni. Nećemo dalje o ovome, ali sve to je izazvalo veliko zaprepaštenje, ne samo među laicima, već također i među profesionalcima. Oni su zapravo bili razdragani, posebno kada je pas iz Mannheima, nakon što je jedan od njegovih mladunaca uginuo, napisao pismo kako će to drago štene biti s arhetipskom dušom, kako će to izgledati i tako dalje. Taj pas je napisao najinteligentnije pismo.
Dobro, ne moramo razrađivati ove posebno složene izraze inteligencije, ali ono što odskače je da su sve te životinje izvršile aritmetičke podvige. Mnogo pažnje je posvećeno istraživanju toga što takve životinje mogu postići. Pojavilo se nešto sasvim neobično u slučaju majmuna iz Frankfurta. Bilo je moguće svjedočiti da kada mu je zadan problem na koji je morao naći određeni odgovor ukazao bi na točan broj u poredanom nizu. Onda je otkriveno da je taj učeni majmun formirao naviku da ga vodi smjer pogleda njegova trenera. Zatim su neki koji su prije bili zaprepašteni kazali, "Nema ni traga njegovom umu; trening je sve!" Drugim riječima, životinja je dobivala smjer od njenog trenera i slijedila ništa više od pomalo složene procedure treninga. Baš kao što pas grabi kamen kada je bačen, tako i majmun od niza brojeva pokazuje onaj koji je naznačen pogledom njegova trenera.
Nakon temeljitog istraživanja, bez sumnje će se slično utvrditi i u pokusima s drugim životinjama. Kako bilo, ne možemo zatomiti naše zaprepaštenje da su ljudi toliko oduševljeni kada životinje izvršavaju nešto što se čini ljudskim. Koliko je mnogo objektivnog razumijevanja, koliko mnogo intelekta, zapravo pridruženo takozvanom instinktivnom ponašanju kod životinja. U stvari, enormno važna postignuća i duboko značajne veze u oblasti životinja čine da se divimo mudrosti koja je u pozadini svih događanja. Mi nemamo mudrost samo u našim glavama; mudrost nas svuda okružuje kao svjetlost, svuda je na djelu, čak i u carstvu životinja. U prisutnosti ovakvih neobičnih pojava kakve smo spomenuli, zaprepašteni su samo oni ljudi koji se nisu ozbiljno bavili znanstvenim razvojem. Svima onima koji danas pišu tako učene traktate o Mannheimskom psu i drugim psima, o konjima i majmunu iz Frankfurta, skupa s mnogo drugog jer ovi nisu jedinstveni -- svima njima želio bih pročitati pasus iz Komparativne psihologije od Carusa (Napomena 59) koja je objavljena već 1866. Pošto oni nisu ovdje, pasus ću pročitati vama. Carus piše:
. . . Kada je, dakle, pas, na primjer, dugo bio tretiran ljubaznošću i privrženošću od njegova gospodara, ljudske osobine se utiskuju na životinju sasvim objektivno, čak iako ona nema koncepciju dobrote kao takve; one se miješaju s osjetilnom slikom osobe koju pas je često vidio i čini da ga životinja prepozna, čak i odvojeno od osjetila vida, samo preko mirisa ili sluha, kao onog od koga mu je jednom došlo nešto dobro. Ako, dakle, neka patnja pogodi čovjeka, ako je čak spriječen, možda, u mogućnosti da nastavi svoju ljubaznost prema psu, životinja to osjeća kao da joj je naneseno neko zlo i time je potaknuta na bijes i osvetu; sve se to događa bez bilo kakvog apstraktnog mišljenja, već samo kroz slijed jedne osjetilne slike za drugom.
Sigurno je točno da za psa jedna osjetilna slika slijedi drugu; međutim, inteligencija i mudrost su u osnovi pojave same po sebi. Carus nastavlja ovako:
Ipak je čudno kako se blizu prišlo stvarnom mišljenju i u svojim rezultatima može podsjećati na čudno preplitanje, odvajajući i ponovno spajajući slike unutarnjeg osjetila. Tako, jednom sam vidio dobro treniranu bijelu pudlicu (to nije pas iz Mannheima jer je knjiga napisana 1866) koja je ispravno izabirala i smještala skupa pisma s obzirom na riječi koje su joj izgovorene. Također je izgledalo da rješava jednostavne probleme u aritmetici stavljajući zajedno napisane brojeve, kao da su slova, na odvojene listove papira, izgledalo je da može brojati koliko dama je prisutno u društvu, i raditi druge slične stvari. Naravno, da je sve to zavisilo o stvarnom razumijevanju brojeva kao o matematičkom konceptu, to ne bi bilo moguće bez stvarnog razmišljanja. Pokazalo se, međutim, da je pas jednostavno bio treniran da izabere, uz blagu gestu ili zvuk od gospodara, papir koji nosi određeno slovo ili broj iz niza papira pred njim. Na drugu indikaciju preko jednako blagog zvuka, kao što je kuckanje nokta na palcu po noktu drugog prsta, postavio bi list u drugi red, tako vršeći ono što je izgledalo kao čudo. (Napomena 60)
Vidite, ne samo pojava, već također i objašnjenje je već dugo bilo poznato. Jedino što je sada to objašnjenje dano ponovno jer ljudi ne obraćaju pažnju na ono što je ostvareno u prošlosti. Samo se zato ovakve stvari ponovno javljaju, i one svjedoče, ne našoj naprednoj znanosti, već našem naprednom neznanju!
S druge strane, određene primjedbe se s pravom mogu dati. Ako bi imali samo ova objašnjenja (kakva smo danas čuli) ona bi mogla biti smatrana jednako naivna, jer nas je Hermann Bahr (Napomena 61) sasvim ispravno podsjetio na slijedeće. G. Pfungst (Napomena 62) je pokazao da konji reagiraju na ekstremno male znakove napravljene nesvjesno i neopaženo od njihovih trenera. Ali g. Pfungst je mogao percipirati te neizmjerno male geste tek nakon što je dugo vremena radio u njegovu fiziološkom laboratoriju konstruirajući uređaj da ih detektira. Bahr je opravdano stavio primjedbu da je zasigurno veoma neobično da je jedino konj dovoljno pametan da vidi geste, dok je sveučilišni predavač morao raditi godinama konstruirajući za to uređaj -- vjerujem da mu je trebalo deset ili više godina. U svim ovakvim stvarima očito postoji zrno istine, ali ih jednostavno moramo gledati na pravi način.
S odgovarajućom percepcijom, objasniti ovakvu pojavu može se samo kada se razmišlja o objektivnoj mudrosti i razumijevanju kao o kvalitetama koje su, zajedno s instinktivnim ponašanjem, usađene u stvarima, i kada se o životinji razmišlja kao o dijelu cijelog sustava međusobno povezane objektivne mudrosti koja prožima svijet. Drugim riječima, mogu se objasniti kada više nismo ograničeni idejom da je mudrost došla u svijet samo preko čovjeka, već prepoznajemo da se mudrost može naći u cijelom univerzumu. Čovjek, zbog njegove posebne organizacije, može te mudrosti percipirati više nego druga bića, i tako je od njih izdvojen. Zbog njegove organizacije, može opažati više nego ona, ali kroz mudrost u njih usađenu, mogu izvršavati mudrošću ispunjene zadatke kao i on. To je, međutim, drugačija vrsta mudrosti. Pojave ovih neobičnih izraza mudrosti ozbiljnom promatraču su stvarno daleko manje važne od pojava koje su uvijek pred njegovim očima. One su daleko važnije i, ako to uzmete u obzir, nećete više smatrati za neshvatljivo ovo što ću reći.
Životinja, daleko snažnije nego čovjek, uklapa se u univerzalnu mudrost i sasvim je intimno s njome ujedinjena. Njihov poredak je, takoreći, daleko više podčinjen nego onaj od čovjeka. Ljudska bića su mnogo slobodnija, i tako je za njih moguće da osiguraju snage za spoznaju međuodnosa. Esencijalna stvar je da je fizičko tijelo životinja -- posebno viših -- uklopljeno u iste univerzalne međuodnose kao i čovjekovo etersko tijelo. Dakle, čovjek zna više o kozmičkim odnosima, ali životinja je s njima intimnije sjedinjena; one su im daleko bliže, i više su s njima protkane. Stoga, ako uzmete u obzir taj objektivno dominantan razum recite sebi ovo: "Okruženi smo ne samo sa zrakom i svjetlošću već također i s vladajućim razumom; mi se ne krećemo samo kroz osvijetljeni prostor već također i kroz prostor mudrosti i vladajućeg razuma". Tada ćete potpuno shvatiti što za osobu znači biti uklopljena u svijet s obzirom na finije veze njegovih ili njenih organa, a ne samo na uobičajeni način. U normalnom životu, čovjek je, na primjer, pridružen duhovno kozmičkom odnosu na takav način da je veza između njegova ega i sustava ganglija, i između njegova astralnog tijela i sustava kičmene moždine, uvelike okrnjena tijekom budnog života danju. Ali pošto su te veze ublažene, on nije previše pažljiv u običnom, normalnom životu za ono što se oko njega događa. Za njega bi to bilo moguće promatrati samo ako bi zaista trebao vidjeti s njegovim sustavom ganglija ono što inače opaža s glavom.
Međutim, ako je, kao u posebnom slučaju kod Goethea, astralno tijelo dovedeno u življu vezu sa sustavom kičmene moždine i ego sa sustavom ganglija, jer se etersko tijelo povuklo iz glave, tada se događa daleko življi odnos s onim što se događa u našem okruženju. Ali to je u normalnom životu od nas prikriveno jer samo noću dok spavamo mi ulazimo u vezu s našim duhovnim okruženjem. Tu dolazite do razumijevanja kako su stvari koje je Goethe napisao za njega bile originalne percepcije, i premda one naravno nisu mogle biti tako jasne kao naše osjetilne percepcije vanjskog svijeta, ipak su jasnije od percepcija koje običan čovjek ima o njegovom duhovnom okruženju. Sada, što je Goethe na taj način opažao s posebnom živopisnošću? Razjasnimo to kroz poseban primjer.
Kroz složenosti njegove specifične karme, Goethe je bio predodređen da u život učenosti i znanja uđe drugačije od običnog učenjaka. Što je on kroz to doživio? Vidite, mnogo stoljeća je bilo da je čovjek koji srasta u intimnu uniju s životom učenja doživio značajnu disonancu. Sigurno, danas je to više prikriveno nego u Goetheovo vrijeme, ali je ipak doživljeno jer postoji ogromno polje znanosti koje je sačuvano iz četvrte post-atlantske epohe u terminologiji i sustavima izražavanja koje smo primorani steći. Mi riječima trgujemo više nego to shvaćamo. Sve je to bilo nekako zaklonjeno preko eksperimentiranja koje je uvedeno od devetnaestog stoljeća, a osoba sada raste u njegovom znanju tako da vidi više nego je to ranije. Znanosti kao što je jurisprudencija, na primjer, nekako su sišle sa posebno uzvišenog položaja kojeg su prije zauzimale. Ali dok su jurisprudencija i teologija još zauzimale njihova posebno uzvišena mjesta, područja učenja u koje je čovjek pokušao prodrijeti bila su zaista obimni sustavi izražavanja, a isto vrijedi za druge stvari koje su se morali uzeti kao naslijeđe iz četvrtog post-atlantskog perioda.
Pored toga, ono što se javilo iz potreba petog post-atlantskog perioda osjećalo se sve više; odnosno, život koji se pojavljuje iz velikih postignuća novog perioda. To nije osjećao onaj tko je jednostavno vođen od jednog predavanja do drugog, ali Goethe je to doživljavao veoma snažno. Kažem da osoba koja je jednostavno vođena od jednog predavanja do drugog to ne osjeća, ali ipak prolazi kroz to. Zaista prolazi kroz to. Ovdje dodirujemo ivicu određene misterije modernog života. Možemo procijeniti studente koji su upisani u smjerove prema onom što doživljavaju i onom čega su svjesni. Ali ono što doživljavaju nije cijela priča. Njihova unutarnja priroda je nešto sasvim drugo. Da su oni pojedinci koji doživljavaju te preklapajuće slojeve četvrte i pete post-atlantske epohe doista znali kroz što određeni dio njihova bića prolazi nesvjesno, tada bi imali potpuno drugačije razumijevanje onog što je Goethe, čak i u mladosti, misteriozno prikrio u njegovom Faustu. Bezbrojne osobe koje nalaze svoj put u suvremenom obrazovanju nesvjesno imaju udjela u tom doživljaju.
Moramo se, dakle, prisjetiti da su, iz razloga svega što je Goethe stekao zbog njegove posebne karme, oni s kojima je Goethe došao u bliski odnos tijekom njegove mladosti bili mu sasvim drugačiji nego bi bili da nije imao tu posebnu karmu. On je ćutio i osjećao kako su ljudi s kojima je postao blizak morali zamračiti faustovski život unutar njih tako da ga više nisu posjedovali. On je to mogao osjetiti jer ono što je misteriozno živjelo kod njegovih drugova na njega je napravilo onakav utisak kakav je napravljen od jedne osobe na drugu samo ako se posebno intimna veza, zaista kada se ljubav, razvija među njima. U ovakvom slučaju iz običnog života, veza ega sa sustavom ganglija, i astralnog tijela sa sustavom kičmene moždine je visoko aktivna, premda to nije svjesno percipirano kao takvo. Aktivirano je nešto veoma posebno. Ali ono što je inače aktivno samo u ljubavnom odnosu kod Goethea dolazi vis ŕ vis daleko većeg broja ljudi, tako da je on doživio ogromno, više ili manje nesvjesno, suosjećanje za jadne bližnje -- oprostite na izrazu -- koji nisu znali kroz što prolazi njihova unutarnja priroda dok su vođeni od sata do sata i od ispita do ispita. To je on osjećao i to mu je dalo bogato iskustvo.
Iskustva postaju koncepcije. Obična iskustva postaju koncepcije svakodnevnog života, ali ova specifična iskustva postaju koncepcije, mentalne slike, koje je Goethe burno ulio u Fausta. One nisu bile ništa osim aktualnih iskustava koja je stekao iz širokog okruženja jer je njegov život ganglija i kičmene moždine bio stimuliran na više od normalne budnosti. To je bilo suprotno od podčinjenog života glave, međutim to je bilo potencijalno u njemu čak i u njegovu djetinjstvu. To možemo vidjeti iz njegova opisa onog što je postalo u njemu aktivno: ne samo ono što se obično angažira kod ljudi, recimo kod satova klavira, (Napomena 63) u njemu postaje također aktivno cijelo biće. Goethe je kao cjelokupna osoba mnogo više učestvovao u događanjima stvarnog života od drugih, i moramo reći, dakle, da je tijekom dana mnogo šire bio budan od njih. Tijekom njegove mladosti kada je radio na Faustu, bio je više budan tijekom dana, i zbog toga je također trebao ono što sam jučer opisao kao vrijeme spavanja -- deset godina u Weimaru. To prigušenje je bilo nužno.
To je, međutim, upravo ono što se u većem ili manjem stupnju događa u svakom ljudskom biću tijekom života, jedino se u Goetheu dogodilo intenzivnije. Bio je jednostavno nekako svjesnije od drugih ljudi uvučen u okolne mudrošću ispunjene i čisto duhovne utjecaje. Postao je svjestan onog što misteriozno živi i tka unutar ljudi. Dakle, što je to, u stvari? Kada smo smješteni u svijet u našem običnom i brutalnom budnom životu zajedno s našim egom, vezani smo sa svijetom kroz naša osjetila i naše uobičajene percepcije. Ipak ćete se složiti da smo sada puno bliskije povezani s ovim svijetom. Naš ego je, zaista, u posebno intimnom odnosu s našim sustavom ganglija, a astralno tijelo sa sustavom kičmene moždine. Kroz taj odnos, mi zaista imamo daleko opsežniju vezu sa svijetom koji nas okružuje nego kroz osjetilni sustav naše glave.
Sada morate imati na umu da čovjeku treba ritmička izmjena, ega i astralnog tijela, u njegovoj glavi tijekom budnog života danju, i izvan njegove glave tijekom spavanja; pošto su tijekom spavanja izvan njegove glave, oni razviju aktivan život u vezi s drugim sustavima, kao što sam pokazao. Ego i astralno tijelo trebaju tu izmjenu uranjanja dolje u glavu i podizanja iz nje. Kada je čovjekov ego i astralno tijelo izvan njegove glave, on ne razvija samo onu intimnu vezu s ostatkom organizma kroz sustave ganglija i kičmene moždine, već također razvija i duhovnu vezu s duhovnim svijetom. Dakle, možemo reći da posebno aktivna, snažna veza s kičmenom moždinom i sustavom ganglija odgovara aktivnom psihičko-duhovnom životu s duhovnim svijetom. Pošto smo obvezni smatrati da je duševno-duhovno noću izvan glave, i pošto to uzrokuje razvoj posebno aktivnog života u ostatku organizma, tada moramo reći da tijekom života danju, kada su ego i astralno tijelo više unutar glave, mi zauzvrat doživljavamo duhovnu simbiozu s duhovnim svijetom koji nas okružuje. U određenom smislu, mi pri spavanju uranjamo u unutarnji duhovni svijet, ali kada smo budni u duhovni svijet okruženja.
To stanje jedinstva s okolnim duhovnim svijetom jako je izraženo kod Goethea. On takoreći, sanja tijekom stanja budnosti -- baš kao što obična osoba ne pada uvijek u duboko spavanje, bez snova. Rijetko je da netko na taj način svjesno sanja tijekom života danju, ali ljudi kao Goethe prelaze u stanje sanjanja čak i tijekom budnog života. Snage koje kod drugih ljudi ostaju nesvjesne postaju, u određenom smislu, sanjajući oblici života za ljude poput Goethea.
Sada imamo još točniji opis koji bi vas mogao potaknuti da se zabavite arogantnom napomenom da ste svi vi lako mogli napisati Fausta pošto ste suočeni s Faust dilemom time što ste opkoljeni i što živite u jedinstvu s okolnim svijetom tijekom vašeg dnevnog života. Ovo potonje je doista istinito. Mi Fausta doživljavamo, ali samo onako kao što je suprotni pol doživljen noću kroz ego i astralno tijelo kada ne sanjamo. Ali pošto Goethe to nije doživljavao samo nesvjesno, već je također to sanjao, mogao je to izraziti u Faustu. On je sanjao to iskustvo i kod ljudi kao što je Goethe događa se slijedeće: ono što oni stvaraju stoji u istom odnosu prema onom što mi ostali doživljavamo nesvjesno, kao san prema dubokom spavanju na drugoj strani naših života. To je aktualna stvarnost; stvaralaštvo velikih duhova povezano je s nesvjesnim stvaranjem drugih ljudi kao san sa spavanjem bez snova.
Jednako tako, mnogo toga ostaje nejasno. Ali imajte na umu da time stječete uvid u nešto što je intimno povezano s čovjekovim životom; to se može opisati nekako ovako. Mogli bi prilično toga kazati o vezi između našeg bića i svijeta koji nas okružuje ako bi se mogli probuditi samo na stupnju sanjanja. Ako bi se mogli probuditi samo na stupnju sanjanja, doživjeli bi ogromne stvari a također bi ih mogli i opisati. Međutim to bi imalo grobnu posljedicu. Samo promislite, ako bi svi ljudi, da se izrazim trivijalno, bili tako svjesni da mogu opisati sve u njihovu okruženju, ako bi zaista opisali iskustva, na primjer, kao ona koja je Goethe postavio u njegovom Faustu, do čega bismo došli? Do čega bi svijet tada došao? Možda izgleda čudno ali je tako, svijet bi se zaustavio i ne bi dalje napredovao! U trenutku kada bi svi sanjali na način kako je Goethe sanjao Fausta, što je krajnje različita vrsta sanjanja -- u trenutku kada bi svatko sanjao njegovu vezu s vanjskim svijetom, tada bi takvi ljudi sve svoje snage razvijene u unutarnjem biću posvetili takvoj aktivnosti. Oni bi se sručili u takve stvari i ljudska egzistencija bi se, na neki način, potrošila. Blagu ideju o tome što bi se dogodilo možete formirati ako samo pogledate mnoge pogubne efekte do kojih dolazi jer mnogi ljudi, premda stvarno ne sanjaju, umišljaju da to rade, i brbljaju i škrabaju sjećanja koja su pokupila drugdje. To je povezano s činjenicom da postoji posve previše pjesnika. Postoji li danas itko tko ne vjeruje da je pjesnik ili slikar ili slično! Ako bi to bilo tako svijet ne bi mogao nastaviti jer sve dobre stvari imaju također njihovu tamnu stranu, doista tamnu stranu.
Schiller je također bio važan pjesnik koji je mnogo sanjao na način koji sam opisao. Samo zamislite, međutim, da su svi oni koji su u mladosti bili uvježbani kao Schiller da postanu liječnici napustili medicinsku praksu kao i on i kasnije, zahvaljujući dobrom pokroviteljstvu, postavljeni kao "profesori povijesti" bez ikakve stvarne pripreme ili ozbiljnog studija povijesti! U stvari, Schiller je dao zanimljiva predavanja na Sveučilištu u Jeni, ali iz njih njegovi studenti nisu dobili ono što su trebali naučiti. On također postupno prestaje davati ta sveučilišna predavanja i bio je sretan kada ih više nije morao davati. Zamislite kada bi stvari bile iste sa svakim profesorom povijesti ili svakim mladim liječnikom! Očito, sve što je dobro također ima svoju tamnu stranu. Svijet mora biti zaštićen, takoreći, od stajanja na mjestu. To reći izgleda trivijalno, ali je ipak duboka misterijska istina: ne mogu svi ljudi sanjati na ovaj način. Snage s kojima sanjaju moraju najprije biti primijenjene na vanjski svijet na nešto različito tako da kroz to može biti postavljen temelj za daljnju evoluciju Zemlje. Ona bi se zaustavila ako bi svi ljudi sanjali na način kako sam pokazao.
Sada smo došli do točke gdje na svijetlo dolazi posebno paradoksalna činjenica. Na što su u svijetu ranije spomenute snage zaista primijenjene? Ako njihovu primjenu promatramo na duhovni način, one su na kraju primijenjene na duboko spavanje čak i ako biste željeli da su primijenjene na snove. Konkretno, one su primijenjene na sve što je rasprostranjeno evolucijom čovjeka na najrazličitije načine kao strukovni rad.
Strukovni rad je povezan s radom koji je napravljen u stvaranju Fausta, ili u Schillerovu Wallensteinu, kao što je duboko spavanje povezano sa sanjanjem. Ali kazati da mi spavamo tijekom našeg strukovnog rada izgledat će vam izvanredno, i reći ćete da ste tu, u tome, potpuno budni. Istina je da postoji velika iluzija u ideji da je netko budan tijekom te vrste rada jer ono do čega stvarno dolazi kroz strukovni rad nije nešto što mi činimo pri punoj budnoj svijesti. Naravno, neki efekti koje profesija osobe ima na njegovu ili njenu dušu dolaze u svijest, ali takva osoba stvarno ne zna ništa od svega što je zapravo prisutno u mreži strukovnog rada koji ljudi stalno vrše po svijetu.
Zaista je, iznenađujuće kako su te stvari povezane. Hans Sachs (Napomena 64) je bio postolar a također i pjesnik. Jakob Boehme (Napomena 65) je bio postolar i mistični filozof. Tu imate spavanje i budnost koji se izmjenjuju kroz posebnu konstelaciju koju bi također mogli razmotriti. Moguće je prijeći iz jednog stanja u drugo.
Koje je, dakle, značenje tog uzajamnog djelovanja i izmjenjivanja života između strukovnog rada za čovjeka kao što je Jakob Boehme - on je zaista radio cipele za dobre ljude Görlitza - i njegovih mistično-filozofskih sastava? O tim stvarima mnogi ljudi imaju čudno mišljenje. Dopustite da se osvrnem na iskustvo koje smo jednom imali kada smo bili u Görlitzu.
Jedne večeri prije nego ću održati predavanje o Boehmeu, (Napomena 66) ušao sam u razgovor sa srednjoškolskim učiteljem, u kojem smo pričali o Boehmeovu kipu kojeg smo upravo vidjeli u parku. Ljudi Görlitza, više puta su nam rekli, ovaj spomenik nazivaju, "obućar parka". Napomenuli smo da je bio prelijep, ali školski učitelj je rekao da ne misli tako. Mislio je da stvarno sliči na Shakespearea i iz toga ne biste znali da je Boehme bio postolar. Rekao je da bi za predstaviti Boehmea trebalo pokazati da je bio postolar. Dobro, takav stav bi se mogao zanemariti. Dok je Jakob Boehme pisao njegove velike mistično-filozofske poglede, to je radio od rezultata do kojih je moglo doći jedino preko toga da je ljudsko biće evoluiralo kroz vremena Saturna, Sunca, Mjeseca, i Zemlje; odnosno, preko činjenice da široka struja teče kroz te periode i konačno dolazi do izražaja u tim učincima. Ta struja se manifestira u ovakvoj osobnosti jedino na način koji je rezultat posebnih karmičkih veza. Ali baš kao što je sve što je prelazilo periode Sunca i Mjeseca nužno za svakog pojedinca na Zemlji, tako je jednako nužno, ali na poseban način, da bi izvuklo ono što je bilo u Boehmeu.
No onda je Jakob Boehme, također i radio cipele za dostojne Görlitz-ere. Kako sve to ide zajedno? Zasigurno, činjenica da je čovjek mogao razviti vještinu postolara također je povezana s tom strujom. Ali kada su cipele završene, one su od njega odvojene i njihova uloga više nije imala veze s vještinom već s zaštitom i utopljenjem nogu. One idu vlastitim putem izvršavajući svoju ulogu i potpuno su odvojene od onog tko ih je izradio; ono što donose ima učinka tek kasnije. Drugim riječima, to je samo početak.
Ako bi inicijalni utjecaj koji vodi do mistično-filozofske aktivnosti Jakoba Boehmea bio predstavljen grafički, prvu mogućnost za obućarstvo trebao bih označiti ovdje u ovoj točci. To onda teče dalje i u budućoj Vulkan evoluciji postići će stupanj savršenstva koji je već dostignut od onoga što je u njegovu mistično-filozofsku aktivnost teklo od Saturn evolucije. To je, na neki način, kraj; njegova izrada cipela je početak. Kažemo, naravno, da Zemlja je Zemlja sada, ali ako bi mogli pratiti stvari od Saturna još dalje natrag, tada bi mogli reći da je, u odnosu na određene stvari, Zemlja već Vulkan. Tada Saturn moramo pretpostaviti u ovoj točci.
Tako sve možemo uzeti na relativan način. Možemo reći da je Zemlja Saturn, i da je Vulkan, na neki način, Zemlja. Ono što se događa na Zemlji u profesionalnom radu čovjeka kao Jakob Boehme -- ne kao njegov slobodni kreativni rad, već to što radi kao profesionalni rad -- početak je nečega što će biti onoliko napredno na Vulkanu koliko su događaji na Saturnu već napredovali na Zemlji. Da bi Boehme na Zemlji napisao njegove mistično-filozofske knjige, bilo je nužno da se nešto dogodilo na Saturnu što je bilo slično onom što je napravio na Zemlji praveći cipele. Slično, Boehmeova izrada cipela ovdje na Zemlji ima učinak da nešto može biti napravljeno na Vulkanu što će biti slično njegovom pisanju mistične filozofije ovdje na Zemlji.
U svemu tome ima nešto izvanredno. Tu je pokazatelj kako je ono čemu se pridaje malo pažnje na Zemlji tako malo cijenjeno jer je to početak nečega što će biti cijenjeno u budućnosti. U njihovu postojanju, ljudska bića su, naravno, mnogo intimnije vezana s prošlošću pošto se prvo moraju upoznati s onim što je početak. Stoga, često im je mnogo manje stalo do nečega što je početak nego do nečeg što im je prešlo iz prošlosti. Iz djelokruga onog u što ćemo još biti uključeni tijekom perioda Zemlje, i tako da može doći do nečeg posebnog kada se Zemlja bude dalje razvila preko Jupitera i Venere do Vulkana -- iz svega toga razviti će se puna svijest kao što je ona koja za filozofiju Jakoba Boehmea postoji na Zemlji. Iz tog je razloga pravi smisao čovjekova vanjskog rada sada obavijen nesvjesnim, baš kao što je čovjek na Saturnu bio umotan u nesvjesno; uspavana svijest je razvijena na Suncu, svijest sanjanja na Mjesecu, a sadašnje stanje budne svijesti na Zemlji.
Ljudska bića tako stvarno žive u dubokoj uspavanoj svijesti s njihovom uključenosti u sve što se tiče zvanja. Kroz njegovo zvanje on zaista stvara, ne kroz ono što mu u tome daje zadovoljstvo, već kroz ono što se razvija bez da on može ući u to; tako on zaista stvara buduće vrijednosti. Kada osoba stalno iznova pravi čavao, to joj zasigurno ne daje nikakvo posebno zadovoljstvo. Ali čavao postaje nezavisan od svog proizvođača; on ima sasvim određene zadatke. Ono što se dalje događa pomoću tog čavla nije više briga radnika; on ne prati svaki čavao koji je napravio. Ali ono što je tu uvijeno u njegovom nesvjesnom, najdubljem spavanju predodređeno je da opet oživi u budućnosti.
Mogli smo dakle postaviti jedno uz drugo ono što obična osoba postiže: najprije najbeznačajniji rad u struci a zatim ono što se javlja kao najviše postignuće. Superiorna postignuća su na kraju; najnevažniji rad je uvijek početak.
Ova dva koncepta sam želio postaviti jednog do drugog jer ne možemo razmišljati kako je ljudsko biće vezano preko njegove karme s njegovim zvanjem ukoliko prije ne znamo kako je njegov rad, koji je često s njim povezan sasvim izvana, povezan s cijelom evolucijom koje je on dio. Uskoro ćemo razviti pravo pitanje o tome u kakvom je odnosu karma povezana sa zvanjem. Ali prvo sam morao predstaviti ove stvari kako bi mogli steći univerzalni koncept onog što utječe od ljudskog bića u njegovo ili njeno zvanje.
Ove stvari su također neizmjerno korisne u formiranju naših osjećaja morala na pravi način. Naše prosudbe su nekorektne jer ne usmjeravamo našu pažnju na stvari na pravi način. Sjeme često izgleda potpuno beznačajno pored predivnog cvijeta budućnosti. Koristeći ljudski rad kao primjer, danas sam vam želio pokazati kako su sjeme i cvijet povezani u evoluciji čovječanstva.
U svemu tome ima nešto izvanredno. Tu je pokazatelj kako je ono čemu se pridaje malo pažnje na Zemlji tako malo cijenjeno jer je to početak nečega što će biti cijenjeno u budućnosti. U njihovu postojanju, ljudska bića su, naravno, mnogo intimnije vezana s prošlošću pošto se prvo moraju upoznati s onim što je početak. Stoga, često im je mnogo manje stalo do nečega što je početak nego do nečeg što im je prešlo iz prošlosti. Iz djelokruga onog u što ćemo još biti uključeni tijekom perioda Zemlje, i tako da može doći do nečeg posebnog kada se Zemlja bude dalje razvila preko Jupitera i Venere do Vulkana -- iz svega toga razviti će se puna svijest kao što je ona koja za filozofiju Jakoba Boehmea postoji na Zemlji. Iz tog je razloga pravi smisao čovjekova vanjskog rada sada obavijen nesvjesnim, baš kao što je čovjek na Saturnu bio umotan u nesvjesno; uspavana svijest je razvijena na Suncu, svijest sanjanja na Mjesecu, a sadašnje stanje budne svijesti na Zemlji.
Ljudska bića tako stvarno žive u dubokoj uspavanoj svijesti s njihovom uključenosti u sve što se tiče zvanja. Kroz njegovo zvanje on zaista stvara, ne kroz ono što mu u tome daje zadovoljstvo, već kroz ono što se razvija bez da on može ući u to; tako on zaista stvara buduće vrijednosti. Kada osoba stalno iznova pravi čavao, to joj zasigurno ne daje nikakvo posebno zadovoljstvo. Ali čavao postaje nezavisan od svog proizvođača; on ima sasvim određene zadatke. Ono što se dalje događa pomoću tog čavla nije više briga radnika; on ne prati svaki čavao koji je napravio. Ali ono što je tu uvijeno u njegovom nesvjesnom, najdubljem spavanju predodređeno je da opet oživi u budućnosti.
Mogli smo dakle postaviti jedno uz drugo ono što obična osoba postiže: najprije najbeznačajniji rad u struci a zatim ono što se javlja kao najviše postignuće. Superiorna postignuća su na kraju; najnevažniji rad je uvijek početak.
Ova dva koncepta sam želio postaviti jednog do drugog jer ne možemo razmišljati kako je ljudsko biće vezano preko njegove karme s njegovim zvanjem ukoliko prije ne znamo kako je njegov rad, koji je često s njim povezan sasvim izvana, povezan s cijelom evolucijom koje je on dio. Uskoro ćemo razviti pravo pitanje o tome u kakvom je odnosu karma povezana sa zvanjem. Ali prvo sam morao predstaviti ove stvari kako bi mogli steći univerzalni koncept onog što utječe od ljudskog bića u njegovo ili njeno zvanje.
Ove stvari su također neizmjerno korisne u formiranju naših osjećaja morala na pravi način. Naše prosudbe su nekorektne jer ne usmjeravamo našu pažnju na stvari na pravi način. Sjeme često izgleda potpuno beznačajno pored predivnog cvijeta budućnosti. Koristeći ljudski rad kao primjer, danas sam vam želio pokazati kako su sjeme i cvijet povezani u evoluciji čovječanstva.
59. Filozof i liječnik Gustav Carus (1789-1869) napisao je knjigu Vergleichende Psychologie oder Geischichte der Seele in der Reihenfolge der Tierwelt [Komparativna psihologija ili povijest duše u poretku animalnog svijeta] (Beč, 1866).
60. Cams pasus završava s napomenom: "Viđeno je da su koji ostvarili slične pothvate; u stvari, vidio sam kanarince da rade istu stvar, premda ne tako potpuno".
61. Herman Bahr (1863-1934) je bio bečki pisac.
62. Oskar Pfungst, Das Pferd des Herrn von Osten [Konj g. von Ostena] (Leipzig, 1907).
63. Poezija i istina, IV, 107.
64. Hans Sachs (1494-1576) je bio izrađivač cipela koji je postao poznat kao najistaknutiji "Meistersinger" u Nürnbergu.
65. Jakob Böhme (1575-1624), izrađivač cipela iz Görlitza, Silesia, smatran da je bio jedan od najdubljih mistika u Njemačkoj.
66. Steinerovo predavanje u Görlitzu 3 siječnja 1908.