.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 12. studenog 1916
Transformacija stručnog života na početku modernog doba. Stručni rad kao sjeme za nastavak evolucije svijeta.
Netko bi mogao reći da duhovno znanstvena razmišljanja koja se tiču problema zvanja spadaju među najmanje zanimljiva. Ali to nije slučaj. To treba prepoznati, posebno u našem petom post-atlantskom periodu, jer će u ovom periodu svi ljudski odnosi biti esencijalno promijenjeni u usporedbi s onima koji su prevladavali u ranijim periodima Zemlje. Biti će tako promijenjeni da čovjek mora, iz vlastite slobode, donijeti sa sobom više nego u ranijim dobima kada je njegova misija u evoluciji Zemlje mogla biti provedena gotovo instinktivno; odnosno, kada je od inspiracije dobio smjer u kojem je morao ići.
Kada pogledamo unatrag, na primjer, na egipatsko-kaldejsku kulturu ili na druge kulture ranijih vremena, vidjeti ćemo da stupanj slobode sada dan čovjeku za kovanje vlastite vanjske sudbine -- a ta sloboda će se stalno povećavati -- nije mu bio dan u ranija vremena. Tijekom egipatsko-kaldejskog perioda, činjenica da je svaka osoba pripadala određenoj klasi na što je bila prisiljena na način sličan na koji je životinja prisiljena biti dio svoje vrste, iako ne tako neopozivo, uklonila je iz sfere čovjekove slobode mnogo toga što sada tu spada. Sigurno, postojala je kompenzacija za to ograničenje slobode. Studenti vanjske povijesti kulture koji su općenito prilično kratkovidni u njihovu razmišljanju, obično pretpostavljaju da su uvjeti u drevnim vremenima bili takvi da su oni koji su tada vodili ljudske stvari to činili s istim impulsima kao i vodeće osobe danas. Ali morate imati na umu da su postojali sasvim određeni procesi u misterijima drevnih vremena čime bi se vodeće osobnosti upoznale s onim što žele bića koja upravljaju životom iz oblasti izvan Zemlje. Jednom sam vam rekao -- ne trebamo to sada prikazivati -- žrtveni svećenici su provodili određene misterijske rituale. Kao rezultat, određene osobe u hramovima koje su za to bile pogodne dovedene su u kontakt s univerzumom, kozmosom, izvanzemaljskim odnosima. Svijest tih posebno kvalificiranih ljudi bila je tada inspirirana od bića koja su vodila Zemlju iz izvanzemaljskih oblasti, i ono što je naučeno od tih bića određivalo je smjer djelovanja.
Pokazati ću vam preko hipotetskog slučaja kako su stvari uzimale smjer u ranija vremena. Pretpostavimo da božićni blagdani za većinu ljudi nisu više ili manje vanjski blagdani, već da je po njihovom obliku i vremenu čovjek znao da je naša Zemlja posebno pogodna da u njenu auru primi ideje koje ne mogu ući, na primjer, ljeti. Objasnio sam kako je tijekom zime Zemlja budna i božićno vrijeme je jedna od najsjajnijih točaka tog budnog stanja. U to vrijeme aura Zemlje je prožeta, protkana, mislima. Možemo reći da je Zemlja prožeta, protkana, mislima. Možemo reći da Zemlja promišlja vanjski univerzum, baš kao što mi ljudi, dok smo u budnom stanju danju, odražavamo u našem razmišljanju ono što je oko nas. Ljeti Zemlja spava, tako da u njoj nije moguće naći određene misli. Zimi je Zemlja budna, a najbudnija za Božić; tada je aura Zemlje isprepletena s mislima, i iz njih je moguće čitati volju kozmosa u vezi naših zemaljskih događaja.
Sada, žrtveni su svećenici obrazovali neke pojedince na takav način da su postali osjetljivi i prijemčivi za ono što je bilo živo u zemljinoj auri. Stavljajući te pojedince u kontakt s zemaljskim mislima koje su izražavale kozmičku volju, žrtveni svećenici u hramovima su tada iz njih mogli učiti. Ono što su naučili za njih je bila, na neki način, volja nebesa, i iz toga su mogli odlučiti tko treba ostati na posebno dostojnom položaju a tko treba biti odveden u misterije da bi mogao preuzeti vodeći položaj u drevnoj upravi ili svećeničkom životu. Čovječanstvo je sada preraslo takve stvari i u tom pogledu je izloženo kaosu; tu činjenicu moramo jednostavno prepoznati. Tranzicija od drevnih, sasvim određenih uvjeta u kojima su ljudi učili iz volje bogova što bi se trebalo dogoditi ovdje na Zemlji već se zbila. Tijekom četvrtog post-atlantskog perioda, u kojem se pojedinac oslobodio od volje kozmosa, ti drevni običaji su prešli u naše sadašnje kaotične uvjete. Sve teži da se sve više prepusti čovjeku. Dakle, sve je nužnije da volja kozmosa prodre u zemaljske uvjete na drugi način.
Trebalo bi dosta vremena za razjasniti kako je u trećem egipatsko-babilonskom kulturnom periodu još živjelo i tkalo u zemaljskom životu kod raznih zvanja ljudi -- da koristimo izraz prilagođen našim sadašnjim uvjetima -- ono što je u velikoj mjeri bila reprodukcija volje kozmosa. Do toga je došlo kako je opisano i nestajalo je tijekom četvrtog post-atlantskog perioda. Potpuno je nestalo u našem petom post-atlantskom periodu koji je započeo, kao što znamo, približno u petnaestom stoljeću. Ako bi ljudi danas obratili više pažnje na ono što se događa i na mjesto povijesti prestali nuditi fable convenue, mogli bi prepoznati, čak i iz vanjskih uvjeta, kako se čovjekov odnos prema njegovom zvanju promijenio od četrnaestog i petnaestog stoljeća. Iz sadašnjih uvjeta bi prepoznali kako sve više, sve postaje različito u budućnosti. Ali čovječanstvo bi neizbježno sustigla vrsta anarhije ako nitko ne bi dokučio te dublje veze i intelektualnoj zajednici pružio ideje koje u obzir uzimaju promjene prouzrokovane prirodnim tijekom evolucije. Ono što je bilo moguće utvrditi čak i iz vanjske povijesti u vezi nastajanja onog što bi mogli nazvati modernim profesionalnim životom izazvalo bi zaprepaštenje onih koji uopće mogu promatrati ljudski život. Ako bi se podvrgli utjecaju svega što je moguće prepoznati, kod sebe bi pronašli grešku, na neki način, što žive u tako uspavanom stanju i zato što nemaju koncepcije o tome što je povezano s razvojem čovjekove sudbine.
Zadnji puta, skrenuo sam vam pažnju na činjenicu da ono što čini stvarni profesionalni život nikako nije beznačajno za kozmičku cjelinu kako se isprva može činiti. Pokazao sam da smo, kao ljudi, prošli sukcesivno kroz Saturn evoluciju, gdje su bile pripremljene prve mogućnosti fizičkog tijela; period Sunca, u kojem je pripremljen eterski čovjek; period Mjeseca, u kojem je pripremljen astralni čovjek, i da sada prolazimo kroz period Zemlje u kojem se razvija ego. Ali drugi periodi će slijediti: Jupiter, Venera, i vrijeme Vulkana. Mogli bi reći da je Zemlja, na neki način, četvrti stupanj Saturna; slično, Vulkan je četvrti stupanj Zemlje. Zemlja je, u određenom smislu, Saturn Vulkana. Baš kao što su se na drevnom Saturnu javili procesi tako blisko vezani uz evoluciju da im dugujemo prve potencijale našeg fizičkog tijela, koji u nama još nastavljaju raditi, tako se i na Zemlji mora nešto dogoditi što će u našoj evoluciji nastaviti raditi. Na Vulkanu će steći četvrti stupanj razvoja, kao što su određeni procesi na Saturnu dosegnuli na Zemlji četvrti stupanj razvoja. Istaknuo sam da oni procesi koji bi odgovarali Vulkanu odgovaraju onom što imamo na Zemlji od Saturn evolucije; oni predstavljaju, dakle, ono što radi i živi u raznim zvanjima koja čovjek uzima na Zemlji. Dok ljudi slijede profesionalni život, unutar njihove profesionalne aktivnosti na Zemlji se razvija nešto što će biti prvi potencijal za Vulkan, baš kao što je aktivnost Saturna bila prvi potencijal za naše fizičko tijelo.
Ako ovom razmišljanju dodate činjenicu da je profesionalni život pretrpio ogromnu transformaciju od početka petog post-atlantskog perioda, shvatiti čete kako će sve važnije biti shvaćati to kao komponentu evolucije svijeta pod uvjetom da to napravite pomoću onih gledišta koja se mogu razviti kroz znanost duha. Jedino ako prvo naučimo prepoznati objektivne aspekte profesionalnog života možemo formirati odgovarajuće koncepte s obzirom na karmu zvanja. Od sve većeg interesa će biti pitanje kuda ide profesionalni život i u što će se razviti od našeg doba nadalje jer ćemo iz toga izvući više profilirane koncepte nego iz sadašnjih uvjeta.
Kao što se lako može prepoznati kada s zdravim razumom pogledamo svijet danas, buduća evolucija profesionalnog života sastojati će se u sve većoj diferencijaciji i specijalizaciji zvanja. Nije baš pametno da ljudi kritiziraju činjenicu da je, u nedavnim vremenima, zvanje postalo više specijalizirano i da je prije ne mnogo stoljeća osoba u svom zvanju mogla naći vezu između onog što je proizvodila i onog što je to značilo za svijet. Time je imala interesa za formiranje i oblikovanje svog proizvoda jer je jasno vidjela što će proizvod postati u životu. U naše vrijeme, kod velikog dijela čovječanstva to više nije slučaj.
Uzmimo radikalan primjer, čovjek je od sudbine smješten u tvornicu gdje izrađuje možda, ne cijeli čavao, već samo njegov dio; taj dio je onda pridružen drugom dijelu od druge osobe. Dakle, čovjek koji radi samo dio čavla ne može razviti nikakav interes kakvo će ono što proizvodi od jutra do večeri imati mjesto u životnim odnosima. Ako usporedimo raniji zanatlijski život s današnjim tvorničkim životom, odmah smo svjesni radikalne razlike između onog što je suvremeno i onog što je postojalo ne tako davno. Ono što je već došlo u razne grane ljudske aktivnosti nastavit će se razvijati, i nužno će se pojaviti više diferencijacije i specijalizacije profesionalnog života. Nije baš pametno da ljudi to kritiziraju jer je to u evoluciji nužno; to će se jednostavno događati, i to sve više i više.
Kakvu nam je perspektivu otvorila ta činjenica? U osnovi, da ljudi moraju sve više gubiti interes, što nam je lako zamisliti, za rad koji okupira veliki dio njihova života; na neki način, moraju se kao automati predati njihovu radu u svijetu. Ali najvažnija stvar je nešto drugo. Čovjekova unutarnja priroda mora očito steći obojanost njegova vanjskog rada. Svatko tko promatra povijesni razvoj čovječanstva zasigurno će otkriti u kolikoj su velikoj mjeri ljudi petog post-atlantskog perioda postali reprodukcije njihovih zvanja i kako njihov profesionalni život utječe na njihov duševni život, specijalizirajući ih. Ipak, to ne vrijedi za većinu onih koji danas žive unutar našeg antropozofskog društva. Oni su često u sretnom položaju odvojenosti od međupovezanosti života. U sretnom položaju? Jednako bih mogao reći i u nesretnom položaju! To je često sreća samo za subjektivni egoistični osjećaj. Za svijet, to je često loša sreća jer će svijet sve više zahtijevati da budu izvrsni na posebnim poljima i postanu specijalisti.
Ali što se još dodatno mora dogoditi? Njihova specijalizacija će biti nužan nusprodukt evolucije svijeta, i to pitanje će uskoro postati jedno od najtežih u obiteljskim problemima; svatko tko želi obrazovati djecu morat će ih razumjeti. Za racionalno se postaviti unutar tijeka evolucije potpuno će zavisiti o razumijevanju pitanja: Kako moje dijete postaviti u evoluciji čovječanstva? Ono što je danas u mnogim slučajevima još moguće, premda je to ostatak iz drevnih vremena čega se ljudi rutinski drže, uskoro će se pokazati kao prazne fraze; odnosno, fini način govora toliko obožavan danas, prema kojem djeci mora biti dopušteno da postanu ono što odgovara njihovim promotrenim talentima. To će se uskoro pokazati kao prazna fraza. Najprije, ljudi će vidjeti da će oni koji su rođeni od sada nadalje dati indikacije njihovih prethodnih inkarnacija na složenije načine nego je to bio slučaj kod ljudi četvrte post-atlantske epohe. One će pokazati kompleksne mogućnosti o kakvima prije nitko nije sanjao pošto su ti potencijali u ranija vremena bili daleko jednostavniji. Oni koji sebe smatraju posebno pametnima u testiranju potencijala odrasle djece da bi odredili da li su pogodni za ovo ili ono zvanje mogu naučiti da su uvidi dobiveni iz tih testova ništa drugo osim njihove fantastične mašte.
Međutim, u bliskoj budućnosti, život će biti toliko složen da će riječ profesija poprimiti potpuno drugačije značenje. Danas mi još veoma često pridružujemo nešto sasvim unutarnje s izrazom, nazivajući to "zvanje", premda za većinu ljudi njihovo zvanje uopće ne predstavlja ništa unutarnje. Mi zvanje (poziv) shvaćamo kao nešto prema čemu je osoba pozvana zbog njenih unutarnjih osobina. Međutim, ako bi ljude propitali o njihovu pozivu, posebno u našim gradovima, mnogi bi rekli, "Ja sam u svojoj profesiji jer sam uvjeren da je to jedina koja odgovara mojim talentima i sklonostima koje imam od djetinjstva". Ipak, pobliži uvid u te slučajeve bi otkrio da se dani odgovori ne podudaraju s činjenicama, i zamišljam da se ne podudaraju s vašim vlastitim promatranjem života. Danas, zvanje je sve više ono čemu je osoba pozvana od objektivnog tijeka razvoja svijeta. Tamo izvan čovjeka je organizam, međupovezanost; možete to zvati, ako želite, stroj -- to nije važno -- koji daje naredbe, koji ga zove.
Sve to će se stalno intenzivirati i, kao rezultat, ono što kroz aktivnost zvanja čovječanstvo postiže također je odvojeno od samog čovjeka; postaje objektivnije. Kroz tu odvojenost, aktivnost zvanja postaje sve više nešto što, u njenom daljnjem razvoju kroz Jupiter, Veneru, i Vulkan, prolazi proces razvoja sličan onom što se odvijao sa Zemljom kroz Saturn, Sunce, i Mjesec. Osobita je činjenica da kada netko govori kao duhovni znanstvenik nije moguće laskati ljudskim bićima ako je predmet intimno povezan s njihovim životima. Vidite, znanost duha će sve manje biti izložena, opasnosti da se izražava prema modelu mudrosti koji će se naći u riječima:
U najboljem moralna drama
S predivnim poučnim dosjetkama,
Najbolje da dođu s usana lutke. (Napomena 67)
Znanost duha sigurno neće biti u položaju da to napravi. Često će biti osuđena da postavi kao nešto od velikog značaja za evoluciju svijeta upravo ono što ljudi radije ne bi čuli. Stoga će biti neizbježno da će danas neki ljudi koji se smatraju iznimno bistri jer se sitničavost uvukla u njihove mozgove glatko izjaviti, "Oh, profesionalni život je prozaična, svjetovna stvar". Način na koji život zvanja izgleda pravoj znanosti duha sili nas da izjavimo da upravo preko same činjenice da taj rad postaje odvojen od čovjekovih interesa, sadrži nužnost da razvije odnose koji imaju kozmičko značenje. Mnogi mogu misliti da depresivan pogled na budućnost rezultira iz ovoga: ljudi su sve više uhvaćeni u žrvanj života a znanost duha ih čak ne može ni utješiti što se to dogodilo.
Bila bi, međutim, velika obmana ako bi se takav zaključak izvukao iz onoga što je rečeno pošto priroda univerzuma zahtijeva da stvari budu unificirane kroz suprotne polove. Samo promislite kako ti polariteti nasrću na vas u svijetu! Na primjer, zbog njihova uzajamnog odnosa pozitivni i negativni elektricitet proizvode njihove unificirane učinke. Pozitivni i negativni elektricitet su jedan drugom nužni. Muško i žensko su nužni za propagaciju ljudske rase. Iz polariteta jedinstvo evoluira u evoluciji svijeta.
Sada, isto načelo je u podlozi onog što je rečeno. Kada je profesionalni rad odvojen od ljudskog bića, mi nužno kreiramo prvi kozmički potencijal za dalekosežnu kozmičku evoluciju. Sve što se događa u evoluciji svijeta povezano je s duhovnim, i u onom što stvaramo unutar sfere našeg zvanja, bio to tjelesni ili mentalni rad, tu leži mogućnost za inkarnaciju duhovnih bića. Za sada, tijekom ovog stupnja Zemlje, ta duhovna bića su, zasigurno, još elementarne vrste; mogli bi reći elementarne vrste četvrtog stupnja. Ali ona će postati elementarna bića trećeg stupnja tijekom evolucije Jupitera, i tako dalje. Rad u objektivnom procesu zvanja je odvojen od nas i postaje vanjski ovoj za elementarna bića koja time nastavljaju njihov razvoj. Ali do toga dolazi samo pod određenim uvjetom.
Ako je rečeno da najprije moramo početi shvaćati značenje onog što je često omalovažavano kao prozaični dio života, također moramo shvatiti da to značenje nije razjašnjeno dok ga potpuno nismo dokučili u njegovoj opsežnoj kozmičkoj vezi. Ono što proizvodimo u našem profesionalnom životu može postati smisleno za Vulkan evoluciju, ali nešto drugo je preduvjet za to. Baš kao što je pozitivni elektricitet nužan za negativni, i muško je nužno za žensko, tako isto i ono što će od čovječanstva biti puštano u kontinuitetu kao aktivnost trebati će suprotni pol. Polaritet suprotnosti također je za čovječanstvo bio prisutan u njegovim ranijim stupnjevima evolucije. Nešto potpuno novo, naravno, ovdje ne nastaje jer je nešto slično već prije bilo prisutno. Ali kada pogledate na ranije kulturalne periode, makar prije samo dva ili tri stoljeća, naći ćete da su ljudska bića bila daleko više uronjena u njihov profesionalni život s osjećajima i strastima, u stvari sa svim emocijama, nego su to danas. Kada usporedite radost koju je ljudsko biće još moglo doživjeti u profesiji čak i prije sto godina s nezadovoljstvom mnogih ljudi danas koji nemaju ništa osim njihove profesije, moći ćete steći dojam o tome što zaista treba biti rečeno.
Ovakve stvari se ispravno razmatraju zaista rijetko iz jednostavnog razloga jer oni koji raspravljaju karakter i izbor zvanja su oni koji su najmanje pozvani da o tome govore. Školski učitelji, nastavnici književnosti, župnici -- upravo ljudi koji najmanje doživljavaju tamnu stranu profesionalne aktivnosti u modernom svijetu -- pišu o ovim stvarima. Tako ćete naći u uobičajenoj literaturi i čak i u pedagoškim knjigama da se ljudi izražavaju o ovoj temi kao da slijepci raspravljaju o bojama. Naravno, netko tko je završio osnovnu i srednju školu, a zatim se malo osvrnuo po sveučilištu jer to je ono što treba, može se lako smatrati neobično pametnim s idejama koje je apsorbirao; odnosno, ako sada igra ulogu reformatora čovječanstva koji nam sada može reći kako bi bilo što trebalo napraviti. Postoje, zaista, mnogi takvi pojedinci. Osoba koja je stekla odgovarajuću percepciju života zna da su oni ti koji obično najgluplje govore o onom što treba doći. To se obično ne primjećuje jer su oni koji su stekli takve obrazovne diplome sada visoko cijenjeni. Tek će doći vrijeme kada će se razviti osjećaj da takozvani pismeni ljudi, novinari i usko obrazovani učitelji, najmanje od svih razumiju međupovezanosti života. To se mora postupno razviti kao opće mišljenje.
Važno je jasno uvidjeti kako je u ranija vremena čovjekov emocionalni život bio u zamršenom odnosu s njegovim profesionalnim životom i kako potom ovaj potonji sve više postaje odvojen od čovjekova emocionalnog života a tako mora i nastaviti. Iz tog razloga, polarna suprotnost životu zvanja mora postati nešto različito od onog što je bilo ranije. Što je bio taj element koji je ranije dodan životu zvanja? Imate to pred sobom kada uzmete u obzir ono što čini ljusku kulture. Zgrade u kojima je profesija prakticirana i usred njih, crkva, postaju ovoj i ljuska kulture; dani u tjednu rezervirani za rad, a nedjelja rezervirana za potrebe duše. To su bila dva pola: život zvanja i život posvećen religijskim konceptima.
Bila bi jedna od najvećih grešaka koje se mogu napraviti pretpostavljati da taj drugi pol kako je još shvaćen danas od religijskih denominacija može ostati onakav kakav je, pošto je bio napravljen kako bi odgovarao životu zvanja još uvijek vezanog s emocijama ljudi. Sve u ljudskom životu će propadati ukoliko se ne poveća razumijevanje u ovoj sferi. Onoliko dugo dok elementarni duh kojeg pojedinac stvara u svom zvanju, kao što sam opisao, nije od njega odvojen, stari religijski koncepti su u nekoj mjeri još dovoljni. Danas više nisu dovoljni, i biti će sve manje kako napredujemo u budućnost. Treba oživiti samu ideju kojoj se najbučnije suprotstavljaju određeni ljudi; odnosno, suprotni pol, koji se sastoji u činjenici da bi čovjek trebao moći formirati konkretne koncepte glede duhovnih svjetova, treba ući u evoluciju.
Predstavnici religijskih sekti će često kazati, "Oh, tamo oni u znanosti duha govore o mnogim duhovima i bogovima, ali samo je jedan Bog važan, s Njime samim imamo dovoljno". Dakle, možemo još ostaviti utisak na ljude ako im predstavimo veliku prednost dolaska u kontakt sa samo jednim bogom, posebno tijekom kave poslije večere i obiteljske glazbe, kada su napravljene prezrive opaske prema nedavnim stremljenjima, a ideje su predstavljene na posebno egoističan i sitničavi način. Ali ono što je stvarno važno je da ljudski horizonti budu prošireni; odnosno, da naučimo da je sve prožeto ne samo s jednim božanskim duhom shvaćenim na maglovit način već da je duh također sveprisutan u konkretnom, posebnom smislu. Ljudi moraju naučiti da kada radnik stoji za svojim škripom i okolo lete iskre, stvoreni su elementarni duhovi koji prelaze u proces svijeta i tu imaju svoj značaj. Oni posebno pametni će tvrditi da je to blesavo. Ti će elementarni duhovi, međutim, zasigurno nastati čak i ako onaj tko radi za škripom nije njih svjestan. Ipak, oni će biti stvoreni, i važno je da nastanu na pravi način pošto mogu nastati za svjetski proces i destruktivni i korisni elementarni duhovi.
Najjasnije ćete shvatiti što mislim ako to razmotrite u posebnom kontekstu jer u svim tim stvarima danas stojimo na pragu novog evolucijskog razvoja. Mnogi ljudi već imaju nagovještaj toga. Ako bi to bilo transformirano u stvarnost i ljudi propuste da imaju duhovno znanstvene težnje, to bi bila najgora stvar koja bi se mogla dogoditi Zemlji. Ono do čega je u prvom redu došlo tijekom četvrte post-atlantske epohe je da su se ljudska bića oslobodila od vanjskog, anorganskog svijeta kojeg su utjelovili u svojim alatima. U konačnici, oni će biti ponovno ujedinjeni s onim što su u njima utjelovili.
Danas, konstruirani su strojevi. Naravno, oni su sada predmetni, sadrže malo od ljudskog elementa. Ali neće uvijek biti tako. Odvijanje svijeta teži da dovede do veze između onog što ljudsko biće jest i onog što proizvodi i donosi u postojanje. Ta će veza biti sve intimnija. Najprije će se pojaviti u onim područjima koja stvaraju osnovu za bliskiji odnos između dviju osoba -- na primjer, u tretiranju kemijskih tvari koje se koriste u medicini. Ljudi još vjeruju da kada su sumpor, kisik, i neka druga tvar -- hidrogen ili nešto drugo -- kombinirane, produkt te kombinacije posjeduje jedino one učinke koji su izvedeni iz pojedinih supstanci. Danas je to još u velikoj mjeri točno, ali smjer evolucije svijeta teži nečem drugačijem. Suptilno pulsiranje koje leži u životu volje i naravi ljudskog bića tkati će i postupno se utjeloviti u ono što ono proizvodi. Dakle, neće biti beznačajno od koga je određeni preparat primljen.
Čak i sasvim vanjski i hladni tehnički razvoj teži prema sasvim određenom cilju. Svatko tko može formirati nejasnu koncepciju o budućnosti tehničkog razvoja zna da će cijela tvornica raditi na potpuno individualan način koji će biti u skladu s onim tko njome upravlja. Njegov ili njen način razmišljanja će ući u tvornicu i preći u način na koji strojevi rade. Ljudska bića će se miješati s tom objektivnošću. Sve što ona dodiruju postupno će nositi ljudski otisak. Bez obzira koliko to glupo danas izgledalo pametnim ljudima -- unatoč tome što je Sv. Pavao rekao da je ono što ljudi smatraju pametnim u očima Boga često glupost (Napomena 68) -- ljudi će shvatiti da će doći vrijeme kada će pojedinac moći prići mehanizmu koji miruje i znati će da za pokrenuti ga mora pomaknuti svoju ruku ovako, onako, ili na neki drugi način. Preko vibracija zraka uzrokovanog tih signalom, motor (Napomena 69), unaprijed podešen da odgovori na to, biti će pokrenut.
Zatim, nacionalni ekonomski razvoj će postati takav da će patentiranje strojeva biti sasvim nemoguće; takve stvari će biti zamijenjene onim što sam upravo objasnio. Dakle, biti će odstranjeno sve što nema vezu sa ljudskom prirodom, i time će biti moguće da dođe do nečega sasvim određenog. Samo zamislite što će istinski dobra osoba koja je dosegnula posebno visoki nivo morala u budućnosti biti u stanju napraviti. Konstruirati će strojeve sa signalima koji mogu biti upravljani samo od pojedinaca kao što je on sam. Zlo misleći ljudi proizvoditi će potpuno drugačije vibracije kada budu radili takve signale, i stroj neće uzvratiti.
Ljudi već imaju blagi nagovještaj o tome. Nije bez razloga da sam vam skrenuo pažnju na neke pojedince koji proučavaju ples plamena pod utjecajem određenih tonova. Daljnje istraživanje u tom smjeru bi otkrilo put do onoga na što sam upravo ukazao. Mogli bi zaista, reći da je to put natrag u ona vremena kada alkemičar koji je samo želio novcem napuniti svoj džep nije mogao postići ništa, dok bi drugi, koji je samo želio postaviti sakrament u slavu bogova i dobrobit čovječanstva, bio uspješan.
Na neki način, tako dugo dok je ono što je nastalo od ljudskog rada nosilo auru emocija i radosti koje je čovjek u to prenio, to nije bilo dostupno vrsti utjecaja koju sam upravo opisao. Ali u onoj mjeri u kojoj proizvodi profesionalnog rada nisu mogli više biti proizvedeni s posebnim i apsolutno nužnim entuzijazmom, ono što tako otječe od ljudi i struji od njih naprijed može postati motorna sila. Istina je da kroz činjenicu da pojedinci ne mogu više ujediniti njihove emocije sa svijetom strojeva, oni, na neki način, vraćaju tom svijetu čistoću koja se javlja od rada, ili služi njihovu radu. U budućnosti više neće biti moguće da ljudi poklone toplinu stečenu iz entuzijazma i radosti izvedenih iz njihova rada, proizvedenim stvarima. Ali same te stvari će biti čišće čim su od radnika postavljene u svijet. Također će postati više podložne na ono što emanira od, i predodređeno je od, čovjeka kao motorna sila, kao što sam opisao.
Takav smjer čovjekovoj evoluciji može se dati jedino od konkretnog znanja o duhovnim silama koje mogu biti otkrivene duhovnom znanošću. Da bi se takav razvoj dogodio, za sve veći broj pojedinaca u svijetu je nužno da postupno nađu suprotni pol. To se sastoji u ujedinjavanju jednog ljudskog bića s drugim u onom što se diže daleko iznad svakog profesionalnog rada, dok ga u isto vrijeme osvjetljava i prožima. Život u duhovno znanstvenom pokretu daje osnovu za ujedinjeni život koji može povezati sve profesije. Ako bi bio samo vanjski napredak u evoluciji zvanja, to bi rezultiralo razgradnjom ljudskih spona; ljudi bi postali manje sposobni razumjeti jedni druge ili razviti odnose prema potrebama ljudske prirode. Sve bi više ignorirali jedni druge, tražili jedino vlastitu prednost, i imali samo kompetitivne odnose jedni s drugima. Ne smije se dopustiti da to toga dođe da čovječanstvo time ne bi palo u potpunu dekadenciju. Da bi spriječili da se to dogodi, znanost duha se mora širiti.
Moguće je uistinu opisati ono čemu mnogi ljudi danas nesvjesno teže, čak iako to poriču. Postoje danas mnogi, znate, koji kažu, "Ova priča o duhovnom je drevno brbljanje! Stvarni uspjeh koji će zaista dovesti do ljudskog napretka naći će se u razvoju fizikalne znanosti. Kada čovjek pobjegne od sveg tog brbljanja o duhovnim stvarima, onda ćemo, na neki način, imati raj na Zemlji".
Međutim, ako ništa ne bi prevladalo kod čovječanstva osim rivalstva i kompenzacijskog instinkta gramzivosti, na Zemlji ne bi bio raj već pakao. Konačno, ako će se dogoditi stvarni progres morao bi postojati još jedan pol. Ako se ne bude tražio duhovni pol, tu će morati biti ahrimanski pol. Tada bi prevladao slijedeći argument: "Ako bi zvanja nastavila biti specijalizirana, uvijek bi bilo izvjesno jedinstvo u tome što bi jedna osoba bila ovo, druga ono, ali sve bi imalo zajedničku karakteristiku stjecanja što je moguće više kroz njihove poslove". Istina, sve bi bilo napravljeno sličnim, ali to je jednostavno ahrimanski princip. Pogrešno je misliti da svijet može dosegnuti svoj cilj kroz takvu jednostranu evoluciju, nastavivši čisto u vanjskoj sferi kao što smo to opisali. Slijediti ovakvu liniju misli bilo bi ravno ženskom obrazloženju da su muškarci postupno postali gori, stvarno krajnje nepodobni za svijet, i trebaju biti potpuno istrijebljeni, i da ćemo tako dobiti pravu evoluciju fizičkog svijeta.
To bi tražilo čudnu osobu, zaista, za imati takav pogled pošto baš ništa ne može bilo postignuto rješavajući se svih muškaraca. Pošto to vrijedi za čulni svijet, ljudi to razumiju, ali takvu ludost ne razumiju u odnosu na duhovni svijet. Ipak, to je isto za duhovne odnose kao kada bi netko pretpostavio da se samo vanjska evolucija može nastaviti; ne može. Baš kao što su raniji evolucijski periodi trebali apstraktne religije, tako i ovaj novi stupanj treba konkretnije duhovno znanje kakvom se teži u duhovno znanstvenom pokretu. Elementarna bića koja su stvorena i otpuštena kroz profesionalni rad ljudi moraju biti oplođena od ljudske duše s onim što prima u sebe od impulsa koji teže gore u duhovne oblasti. Nije to jedina misija znanosti duha, već to je misija povezana s unaprjeđenjem i promjenom života zvanja. Dakle, evolucija svijeta zahtijeva da kako profesije postaju više specijalizirane i mehanizirane, ljudi osjećaju potrebu za suprotnim polom da razmjerno tome postane intenzivnije u njima aktivan. To znači da svako ljudsko biće treba ispuniti njegovu dušu s onim što ga dovodi blizu svakog drugog ljudskog bića, bez obzira što bi njihov specijalizirani rad mogao biti.
Sve ovo vodi do mnogo više toga. Kao što ćemo čuti u dogledno vrijeme, novo doba će se pojaviti iz onog što možemo opisati kao ravnodušnost našeg vlastitog vremena prema životu i povlačenje od njega, što je često iskustvo radnih ljudi ovih dana. U novom dobu, ljudska bića će njihov rad ponovo izvršavati iz drugačijih impulsa. To stvarno neće biti gore od onih starih strukovnih impulsa koji ne mogu biti obnovljeni, već moraju biti zamijenjeni drugima drugačije vrste. U vezi toga danas već možemo pokazati, ne samo apstraktno već sasvim konkretno, na ljudski ideal koji će znanost duha razviti. To će pokazati što čak i zvanje može postati ljudskim bićima kada razumiju kako znakove vremena promatrati na pravi način.
Nastaviti ćemo naša razmišljanja u vezi značaja ovih stvari za pojedinca, i za karmu.
67. Vidi fusnotu 21.
68. I Korinćanima, 1:20: "Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?"
69. Rudolf Steiner kaže na trećem predavanju od "Weltwesen und Ichheit" [Bit svijeta i sebstva], Bibl.-Br. 169, CE (1963) da je amerikanac Keely izumio takav motor u 19-om stoljeću.