.- 5. Peto predavanje, Dornach, 13. studenog 1916
Zvanje i službeni položaj. Psihoanaliza. Formiranje života kao sudbina u odnosu na ponovljene zemaljske živote. Aspekti čovjekove biti i njihov značaj za strukovnu karmu.
Iz ovih razmišljanja o segmentu ljudskog života koji je formiran, ili pridružen, zvanju, vidjeli ste da je te stvari teško objasniti jer dovode mnogo toga u razmatranje. Moramo imati na umu da je sve što je dovedeno u život kroz zakone sudbine, karme, zavisno o mnogim faktorima, a sama raznovrsnost života leži upravo u toj istini.
Ovdje bi bilo u redu dati poseban komentar ako, pod riječ zvanje, podvedemo individualne ljudske elemente iz životne sudbine. Drugim riječima, ono što se naziva zvanje pojedinca ne smije se pobrkati s onim što označavamo, u najširem smislu, kao njegov službeni položaj. Očito je da će biti svakakvih konfuzija ako našu pažnju usmjerimo na ono što netko predstavlja u njegovom ili njenom službenom položaju i to podvrgnemo ovdje predstavljenom gledištu na profesionalni život. Sama činjenica da ljudi često moraju slijediti svoje zvanje unutar službenog položaja čini da najsloženiji vanjski činitelji imaju utjecaja na njihove živote, i druge karmičke niti mogu, nakon uobličavanja, također tkati u njihove karme zvanja.
Zasigurno, danas živimo u periodu koji se polako transformira, ali stvari koje ovdje moramo spomenuti u odnosu na karmu zvanja nisu nipošto jedine odrednice kod smještanja osobe u ovaj ili onaj položaj u životu. Znamo da je danas karma zvanja na mnoge načine iskrižana karmom cijelih rangova i klasa ljudskih bića. Ambicija, taština, i predrasude pojedinca, kao i ljudi oko njega, nose mnoge čimbenike koji utječu na način na koji on ili ona zauzima položaj u životu unutar grupe. Svi oni na karmu zvanja utječu izvana i čine mogućim da se ahrimanski utjecaji stalno miješaju u čovjekovoj aktivnosti. Netko na određenom položaju u životu, tko je, kroz svakakve načine koji su dobro poznati i ne treba ih spominjati, postao, recimo, ministar ili član državnog vijeća, ne mora nužno imati misiju (zvanje) da zauzme to mjesto. Takva osoba može imati visok položaj, ipak njegova ili njena misija može biti ona od službenika, ali ne smijemo misliti da iz tog razloga ne može zauzeti taj položaj. Specifičnost je našeg vremena da je materijalističko tumačenje osnovnih pretpostavki, opravdano koliko može biti samo po sebi, iznjedrilo takvu teoriju života kao što je “selekcija najsposobnijih”. Čak je i Oskar Hertwig, student Haeckela (Napomena 70) kritizirao takvu interpretaciju ukazujući da ovo naše doba koje je proizvelo takvu doktrinu za najvažnije položaje bira najmanje sposobne, i to u mjeri koja je neusporediva kada gledamo ukupan opseg života u drugim dobima. Mi jednostavno ne osuđujemo naše vlastito vrijeme na pesimističan način i ukazujemo na dobra stara prošla vremena, već stojimo u prisutnosti stvarne činjenice. Upravo ljudi koji su sada ponosni na teoriju o selekciji najsposobnijih oni su koji u stvarnosti doprinose tendenciji biranja najmanje kvalificiranih za naizgled najvažnija mjesta u životu.
To je danas gorka istina. Ipak, bila bi prepoznata ako sadašnje doba ne bi bilo potpuno pod utjecajem najdalekosežnije vjere u autoritet, tuposti oportunizma, i pod dominacijom onog što se zove javno mišljenje, koje je filozof devetnaestog stoljeća nazvao “osobna ludost”. Da ponovim, ljudi bi vidjeli što je ovdje od stvarne važnosti kada ne bi bili pod ogromnim utjecajem sadašnjeg javnog mijenja koje dotječe iz tako mutnih izvora. Moramo, stoga, razumjeti da naše doba mora biti podučeno da snažnije dohvati život kroz to da sagleda da smo uronjeni u jednostranost, u selekciju najgoreg. To mora proći unatoč takozvanom javnom mnijenju i njegovom obožavanju heroja od najmanje kvalificiranih ljudi.
Službeni položaji su često ispunjeni od Ahrimana-Mefista i, kako otkriva Faust, možete vidjeti kako Mefisto brine za svoje službene dužnosti. Faust se mogao osloboditi Mefista tek pred kraj njegova života. On sada dolazi u kraljevsku palaču i proizvodi papirni novac — izum od iznimne važnosti za prethodno stoljeće. Ali zapravo je Mefisto onaj tko ga pronalazi. Faust je zatim vođen u drevni svijet od Homunculusa, koji je nastao kroz pomoć Mefista. On čak postaje vrhovni zapovjednik i vodi ratove, ali u prezentaciji koju je Goethe koristio u tom činu, zapravo, Mefisto vodi te ratove. Na kraju vidimo kako se Faust postupno oslobađa Mefista. Čak iako Faust, nakon što je napustio profesorsko mjesto koje je prije držao, jednostavno luta svijetom bez da ima određeni službeni položaj; moramo reći da Mefisto stoji pored njega na način na koji mefistovska sila djeluje na život čovječanstva. To je stvar na koju moramo obratiti pažnju.
Druga stvar je jednako važna. Ekstremno je teško valjano istražiti što je to što zaista radi u čovjekovoj prirodi tijekom karmičke evolucije. Uistinu, možemo reći da je i na tom području, također, znanstveni razvoj došao do točke gdje mora biti zamijenjen duhovno znanstvenim promatranjem. Baš u bavljenju životom duše znanstvenici imaju najstrašnije zablude. Zaista, opažamo da postoji izopačena znanstvena škola razmišljanja koja se poduhvatila suočiti se s duševnim životom pokušavajući ga promatrati na znanstveni način, priznajući da ga se ne može pronaći u svijesti već da se većina toga podiže u svijest iz nesvjesnog ili podsvjesnog koje leži ispod praga. U prethodnim raspravama predstavili smo konkretne primjere duševnog života koji zaista leži u podsvjesnom i podiže se u svijest kao oblaci dima kada su komadići papira spaljeni u području gdje je vulkanski krater. (Napomena 71) Zasigurno, dosta toga leži ispod u dubinama svijesti.
Možemo reći, dakle, da za valjano razumijevanje stvari neki psiholozi već pretpostavljaju da je nužno postaviti prisutnost ili odsustvo tamne, nesvjesne sposobnosti u duši. Međutim, pošto se još ne žele prilagoditi opsežnoj duhovno znanstvenoj koncepciji svijeta, mogu proizvesti samo karikaturu. Osoba koja se drži gledišta znanstvene psihologije gleda na ljudski život onako kako se razvijao. Zasigurno, više se ne pretpostavlja da ono što duša osjeća i želi, što uzrokuje njenu sreću ili nesreću, radost ili bol, zavisi samo o onome što je zadržala u svijesti. Sada je napravljen napor da se propita dušu i iz nje izvuče što je prošla u radosti, tuzi, razočaranju u životu i drugim stvarima koje su zaboravljene. Međutim, ono što je zaboravljeno, nije nestalo, tako je kazano, već je ukopano u podsvijesno.
Posebno je za nezadovoljene i shodno tome potisnute apetite ranijih vremena rečeno da agitiraju u podsvijesti. Uzmimo konkretan slučaj žene u njenim tridesetim godinama. Kada je bila šesnaest, zaljubila se, razvijajući istinski erotsku strast, koja bi, tako kažu ove znanstvene škole, odvela njen život na stranputicu da joj se predala i da je bila ispunjena. Međutim, pod utjecajem njena obrazovanja i savjeta starijih, ona je to potisnula — progutala, koristeći trivijalni izraz — dolje u njenu dušu. Ona živi dalje i prolazi četrnaest godina. Ona je sada možda udana u skladu s njenim položajem u životu. Što se tiče njenih svakodnevnih razmišljanja i osjećaja, stvar je davno zaboravljena; ali ono što je zaboravljeno nije i nestalo. Sadržaj duše se ne iscrpljuje onim što zna, tvrdi ova škola mišljenja, i u dubinama njene duše taj događaj je još prisutan. Ali unatoč tome što je izvana sretna, ta dama pati od neodređene tendencije prema pesimizmu, djelomično umorna od života, od nervoze do neurastenije, ili nečeg takvog, i ti simptomi su potom dijagnosticirani kao izraz njene potisnute tjeskobe o događaju iz njenog ranijeg života. Zatim je napravljen napor da se ta vrsta psihologije uvede u znanost liječenja, liječenja takvih duša kroz ispitivanje. Pacijentima je rečeno da takva iskustva još prebivaju u najdubljim oblastima psihe, očito zaboravljena od gornjeg nivoa svijesti, i da ih treba izvući na površinu. Ako su, pod utjecajem vještog ispitivača koji, prema modernom gledištu, mora biti psiholog, ona tako izvučena na površinu, i ako osoba dođe do razumijevanja stvari, tada će stvari biti bolje. Aktualno “izlječenje” je često postignuto tim sredstvima, premda su u većini slučajeva pacijenti samo izgledali izliječeni. Međutim, u kojoj mjeri izgledaju izliječeni, možemo objasniti drugom prilikom. To je, dakle, primjer kako znanstvenici pokušavaju prodrijeti u dubine života duše.
Drugi primjer je u vezi čovjeka od trideset pet ili četrdeset, koji pati od izvjesnog umora od života, određene kolebljivosti u životu. Niti on niti oni oko njega ne znaju zašto, a najmanje on sam. Netko tko se bavi ovakvom “znanošću o duši”, kako smo objasnili, tada kopa po zaboravljenom podzemlju duševnog života tog čovjeka i na svijetlo donosi činjenicu da je plan koji je imao u životu kada je imao otprilike šesnaest godina bio izjalovljen. Tada se morao okrenuti drugom planu, onom koji nije bio povezan s drugima. Dakako da je on bio zadovoljan u onom što je osjećao, mislio, i želio iz dana u dan, ali to nije sveukupni život duše; razbijeni životni plan još je nastavio biti živa snaga u najdubljim procjepima duše.
I u ovom slučaju, također, “eksperti” vjeruju da čovjek može biti izliječen kada je, kroz ispitivanje, razbijeni životni plan otkriven i osoba preko ispitivača dođe do njegovog razumijevanja. Također je pretpostavljeno da u dubinama duše ima mnogo toga o čemu svijest ne zna ništa. Ukratko, došlo se do zaključka da svijest predstavlja samo mali dio onog što čini život duše. Ali ono što ljudi danas pokušavaju naći na dnu duševnog života stvarno je neka vrsta bezdušnog sedimenta. Jedan teolog je nedavno nazvao to pomalo grubo — “životinjski mulj na dnu duše”. Odnosno, razočaranja, potisnuti apetiti, razbijeni životni planovi, “životinjski mulj na dnu duše”, sve to dolazi iz nižih dubina duševnog života. To se odnosi na sve što je ukorijenjeno u životu tijela, krvi, animalno; to iz dubina duše ne dolazi na svjestan način jer bi se svijest, a to i radi, odupirala svemu tome.
Zasigurno postoji nešto istine u teoriji o “životinjskom mulju na dnu duše”. Koliko često u životu čujemo da naša svijest govori: “Stvarno želim samo jednu stvar; želio bih iskusiti ovo ili ono, zato se okrećem ovoj ili onoj osobi”. Ali mulj na dnu počinje raditi, i moguće je da su u igri samo životinjski apetiti, prerušeni u ono što svijest govori. Dalje te “znanstvene” škole drže da te nesvjesne oblasti udomljuju sve što je izvedeno iz veze pojedinca s rasom, nacijom ili svakakvim drugim povijesnim ostacima koji igraju svoju ulogu nesvjesno u duši, dok se sama svijest ponaša sasvim drugačije. Gledajući sve što se u svijetu danas kuha, ne može se čak ni reći da te stvari ne mogu biti potvrđene primjerima iz cijelog svijeta. Kako se može poricati da danas mnogi ljudi govore o uzvišenim idealima u vezi prava i slobode ljudi dok je ono što je stvarno aktivno u njihovim dušama ono što rije u mulju na dnu, kako proizlazi iz veza koje psihoanaliza nastoji analizirati.
Zatim teološki psihoanalitičari — a ne znam kako oni i znanstveni psihoanalitičari prosuđuju jedni druge — također uključuju demonsko kao dio podsvjesnog života duše — drugim riječima, ono što se javlja iz još većih dubina, posve iracionalno, kako je kazano. Teološki psihoanalitičari imaju veliko zadovoljstvo posebno u misli da nepoznati demoni rade u podsvijesti duše da bi, na primjer, prometnuli ljude u gnostike ili teozofe. Oni misle da kada je duša psihoanalizirana, kada smo prodrli u najdublje oblasti gdje leži “prvobitni mulj”, tamo se može otkriti demonsko učenje kao što je gnostičko, ili demonsko učenje kao što je ono od psihoanalize — oprostite, ne psihoanaliza, koja se prema viđenju tih ljudi i žena neće tamo naći, već teozofija i druge stvari također spomenute u vezi toga. Dobro, zaista ne želim ulaziti u kritiku psihoanalize, ali svrha objašnjavanja svega ovoga je pokazati da nešto u tim psihoanalitičkim stremljenjima forsira suvremena istraživanja u kontakt s onim što leži, radi i tka ispod svjesnog dijela duše. Ipak, iz tih stremljenja moraju proizaći najperverzniji nalazi zbog predrasuda znanstvenika i njihove nevoljkosti da uzmu o obzir duhovno znanstvena istraživanja na tom polju. Ono što su u stanju otkriti u životu duše na pravi način se može analizirati jedino s znanjem da se čovjekov život odvija kroz ponovljene živote na Zemlji. Ipak psihoanalitičari ono što postoji na dnu duše pokušavaju objasniti na osnovi jednog života na Zemlji, i ne čudi da je slika koju prave toliko visoko izobličena.
Onaj tko na dnu duše nađe, na primjer, srušene životne planove mora najprije istražiti značaj takvog rušenja u ukupnom ljudskom životu koji prolazi kroz ponovljene živote na Zemlji. On ili ona bi tada možda otkrili da su određeni aspekti takvog ukupnog ljudskog života također aktivni u podsvijesti i, kao stvar sudbine, zapravo spriječili životni plan da dođe do ostvarenja. Takav pojedinac bi onda vidio da je taj srušeni životni plan u dubinama duše predodređen, ne da jednostavno uzrokuje bolest u ovoj inkarnaciji, već također da se kroz portal smrti prenese kao sila u životu između smrti i novog rođenja, igrajući svoju pravu ulogu tek u slijedećem životu na Zemlji. Može, zaista, biti nužno da takav srušeni životni plan najprije bude sačuvan u dubinama duše gdje može biti ojačan i time mu biti omogućeno da dobije svoj pravi oblik između smrti i novog rođenja tako da može uzeti oblik za to predodređen u slijedećem čovjekovu životu; to ne može napraviti u sadašnjem zemaljskom životu zbog ostalih osobina duševnog života.
Tako je “životinjski mulj na dnu duše” — kao što sam rekao, izraz je neprijatan — tamo, zasigurno; ali imajte na umu što sam rekao u vezi odnosa između glave i ostatka čovjekova organizma. Njegovo tijelo je povezano s njegovim zemaljskim životom — zaista, s njegovom sadašnjom inkarnacijom u mnogim aspektima — dok je njegova glava rezultat ranijih stupnjeva evolucije Zemlje i posebno je povezana s njegovom prethodnim inkarnacijama. Kada to uzmete u obzir, razumjeti ćete da od ostatka organizma, u skladu s ulogom koju igra u cijeloj karmičkoj vezi, mnogo toga radi prema gore što mora posjedovati različit stupanj zrelosti od onog što dolazi od glave i nervnog sustava. Ali onaj tko samo analizira mulj na dnu na psihoanalitički način je krajnje zaveden. On je kao osoba koja želi znati kakva vrsta žita će rasti na određenom tlu prije nego je žito tamo naraslo. Analizirajući tlo on nalazi izvjesno đubrivo s kojim je bilo nađubreno. Tako kaže, “Sada znam đubrivo iz kojeg će rasti sljedeći usjev žita”. Žito nikako ne raste iz đubriva, unatoč činjenici da mora biti tu! Bitna stvar je što je zasađeno u tom mulju na dnu. To je često predodređeno da kroz vrata smrti izvrši utjecaj u sljedećem kretanju na Zemlji. Ono što je potrebno nije istražiti životinjski mulj dolje, već ono što je zasađeno u toj muljevitoj supstanci kao sjeme duše.
Takozvana psihoanaliza čini mogućim istraživanja u samoj oblasti gdje sadašnje predrasude rade na katastrofalan način; mi ovdje imamo posla s područjem iz kojeg sadašnja razmišljanja snažno teže da uzmu svoj smjer, pošto nisu zadovoljna s onim što svjesno iskustvo daje duši. Opće područje u kojem bi trebalo napraviti istraživanja nije više sporno, ali pošto ljudi koji ne razumiju znanost duha nemaju prave vodilje za njihova istraživanja, oni besciljno riju u poljima koja su im dodijeljena kroz njihove službene veze ili njihovom vlastitom agitacijom. Rade to na veoma nevješt način, smještajući sve na pogrešno mjesto jer bolje ne znaju. Njihova istraživanja bi pobrala prave rezultate jedino kada bi mogli pratiti prave karmičke niti, kao što sam već spomenuo barem sugestivno osvrćući se na ovu ili onu stvar. Psihoanalitičari su strašno nevjerodostojni, posebno kada se uzburka oblast elementala. Ipak je od velike važnosti istražiti fine i intimne formacije niti koje dosežu buduću sudbinu ljudskog bića. Ono što se događa u svjesnom životu osobe od buđenja do spavanja otkriva malo od onih sila koje nastavljaju raditi kao karmička struja kroz razne inkarnacije. Ono što svjesno doživljavamo tijekom budnog života uvelike pripada sadašnjoj inkarnaciji. Dobro je da je tako jer moramo biti marljivi u našoj sadašnjoj inkarnaciji. Ali mnogo od onoga što će biti preneseno kroz portal smrti kao zametak formiran iz iskustava naše sadašnje inkarnacije — incidenti kroz koje smo prošli, stečene vještine — sve to igra značajnu ulogu u našem životu od trenutka kada zaspemo pa dok se ne probudimo, i to često utječe na naše snove. Međutim, moramo naučiti, da na pravi način prosudimo tvorbu naših snova. Kada ljudi kažu da su to sjećanja, to je često točno, ali ona ne djeluju u struji naše karme na linearan način. U stvari, ona često djeluju na takav način da je njihov značaj upravo suprotan od onog kako su predstavljena. Dati ću vam primjer iz literature da bi jasno iznio ono što želim reći.
Estetičar Theodor Vischer (Napomena 72) u njegovu je novelu Auch Einer uključio dovitljivu malu priču koju ovdje predstavljam jer govorim o životu zvanja na opsežan način, odnosno, uključujući sve što je povezano s nečijim zanimanjem. Dakle to ću ilustrirati. U noveli Vischera, postoji razgovor između oca i njegova sina. Oni hodaju zajedno i, nakon što je otac ispitivao sina o svakakvim stvarima, dječak kaže, “Samo razmišljam, učiteljica nam je rekla da uvijek trebamo pitati osobu koje je njeno zanimanje jer je važno imati odgovarajuće zanimanje. Na taj način je moguće naučiti da li je osoba ugledna i da li ima dobar duševni život”. “Tako dakle”, kaže otac. “Da, zaista, i nakon što nam je učiteljica to rekla imao sam san u kojem sam šetao uz jezero tamo preko i u mom snu sam pitao jezero kakvo zanimanje ono ima, i jezero je odgovorilo, ‘Moje je zanimanje da budem mokro’ ”. “Je li to baš tako?” kaže otac.
To je veoma pametna anegdota i ona koja otkriva da je osoba koja je ispričala imala puno znanja o životu. Otac kaže, “Je li to baš tako?” jer naravno ne želi zbuniti sina i kazati mu kakvu je glupu stvar učiteljica rekla. No otac je bez sumnje imao svoje razmišljanje o temi. On je zaista trebao prosvijetliti svog sina na inteligentniji način nego je to učiteljica napravila, i trebao mu je reći, “Ne bi trebali formirati naše sudove tako površno. Lako je moguće da osoba pogriješi u vezi toga koje je to ugledno zanimanje i može pogrešno smatrati da je čovjek na lošem glasu; također može biti u nepovoljnom položaju na neki način”. Ukratko, otac bi morao ispraviti njegova sina, ali u ovom konkretnom slučaju to nije bilo nužno. Dječak je još bio mlad, i njegovi snovi su još mogli na njega djelovati na povoljan način. Ovaj san je radio u njegovoj podsvijesti, ali na takav način da izbriše glupost učiteljice iz njegove duše. Dakle, san se uobličava u dječakovoj podsvijesti, koja je pametnija nego površna svijest, na takav način da se dašak ismijavanja nadvio nad glupošću učiteljice. Jezero je kazalo da je njegovo zanimanje, njegovo zvanje, biti mokro. To je nešto što će na zdrav način raditi na istjerivanju štetnih utjecaja takvog učenja. Ovdje je san sjećanje koje dolazi još iste noći, ali on također služi kao korektiv u životu. U stvari, astralno tijelo često radi na taj način, i mogli bi pronaći, zajedno s talogom preostalim u duši iz živih iskustava, osobito krivih uputa, da je i korekcija također prisutna u podsvjesnim snagama duše. To često proizvodi utjecaj čak i u istoj inkarnaciji kod mladih ljudi. Međutim, iznad svega, njen utjecaj je nošen kroz portal smrti i nastavlja se dalje. To čini sredstvo samokorekcije u čovjeku, i na tu činjenicu moramo obratiti pažnju.
Spominjanjem ovih stvari jednostavno sam želio pokazati koliko je toga u ljudskoj duši i kako to probija svoj put iz jedne inkarnacije u drugu. Moramo se baviti cijelim kompleksom sila koje imaju domet iz jedne inkarnacije u drugu. Sada moramo razmotriti kakav odnos postoji između tog kompleksa sila i ljudskog bića utoliko što njegov život teče između rođenja i smrti. Tu je on ili ona stvarno instrument s četiri strune — fizičkim, eterskim, astralnim tijelom, i egom — na kojem ovo gudalo od karmičkih sila izvodi svoj napjev. Individualni život nastaje u skladu s mjerom u kojem je na jedno ili drugo — etersko tijelo, astralno tijelo, ili etersko zajedno s egom — kliznulo gudalo karme, ako dopustite ovu usporedbu s violinom. Tonovi te četiri strune života mogu međusobno utjecati na razne načine, čineći teškim govoriti o tome, i odgonetnuti, ne u samim praznim apstrakcijama već detaljno u kamenčić, individualne životne melodije ljudskih bića. Dakle, moguće ih je odgonetnuti tek kada se može vidjeti kako gudalo karme igra na četiri strune ljudskog bića. Međutim, ovdje raspravljamo s općeg gledišta, i na to moramo obratiti pažnju.
Ako pogledamo ljudsko biće u onim godinama kada, kao što je objašnjeno u mojoj brošuri Odgoj djece u svijetlu antropozofije, prvenstveno ulaze u razvoj fizičko i posebno etersko tijelo, ako pogledamo razvoj djece od približno sedme do četrnaeste godine, vidjeti ćemo da se upravo u to vrijeme u njima pojavljuju određene osobine koje su tipične za taj period. Na neki način se određene stvari konsolidiraju, premda se mnoge stvari preklapaju tako da se mnogo toga što se javlja tijekom prvih sedam godina može potpunije i dublje vidjeti tek između sedme i četrnaeste. Naći će se da se nešto pojavljuje na jasnije određen način u razvoju djeteta što bi mogli zvati, u nekom smislu, unutarnje osobitosti koje su konsolidirane kroz karakter i ponašanje u tjelesnosti. Međutim, to je tako, samo utoliko koliko dolazi do izražaja u držanju i gestama fizičkog bića, i u cjelokupnom držanju u životu. Mislim na ono što tu preuzima čvrstu formu; ne sve, zasigurno, ali veliki dio onog što uzrokuje da je čovjek nabijen i kratak, ili da ima više tijelo koje uzrokuje da on ili ona hoda na određeni način kao što je čvrsti korak ili plesni hod, da spomenem radikalne suprotnosti. Kao što sam rekao, ne sve, ali veliki dio onog što se tako pojavljuje kod djeteta u razvoju izvedeno je iz karme i učinak je zvanja njegove prethodne inkarnacije. Često se rade greške kada se ne obraća pažnja na ono što sam upravo rekao; odnosno, kada je, da postane pametno, napravljen trud da se iz njegovih manira i držanja odredi što će biti djetetovo zvanje. Međutim, tako bi mu pogrešno dali zvanje slično onom iz njegove prethodne inkarnacije, i to bi za dijete bilo štetno.
Kada ovaj period u djetetovu životu završi, ili čak prije tog vremena jer, kao što sam rekao, stvari se preklapaju, tada se astralno tijelo manifestira na poseban način radeći natrag na onom što je prije razvijeno. Ako se to shvaća i proizlazi iz duhovne znanosti, onda se može vidjeti i na fizičkom planu. U skladu s ostalim karmičkim silama, astralno tijelo djeluje unatrag na takav način da transformira ono što je rezultiralo čisto iz karme zvanja tijekom sedme do četrnaeste godine. Drugim riječima, dvije antagonističke sile u djetetu se bore jedna s drugom. Jedna grupa sila daje mu formu; one više dolaze iz eterskog tijela. Druga grupa, dolazeći više od astralnog tijela, radi protiv onih i dijelom ih paralizira, tako da je on osuđen da transformira ono što je na njemu forsirano od karme zvanja njegove prethodne inkarnacije. Drugim riječima, možemo reći da etersko tijelo radi na formativan način; odnosno, ono što je manifestirano kao nošenje fizičkog tijela, kao nečije držanje, izvedeno je iz eterskog tijela. Astralno tijelo radi na transformirajući način. Kroz međuigru ove dvije sile, koje su stvarno u ljutom konfliktu jedna s drugom, mnogo toga što ima veze s djelovanjem karme zvanja dolazi do izražaja.
Međutim, to sada radi zajedno s ostalim karmičkim strujama, pošto također moramo uzeti u obzir i fizičko tijelo. S njime, ono što primarno dolazi u razmatranje tijekom prvog perioda života je to kako se ljudsko biće smjestilo u svijet pomoću njegove karme. Od toga zavisi čak i vrsta fizičkog tijela kakvog imamo pošto, zbog naše karme, mi se smještamo u određenu familiju u posebnu naciju. Dakle, mi primamo nedvosmisleno formirano tijelo, ali to nije sve. Samo promislite koliko toga ovisi o tijeku našeg života i o situaciji u koju smo ušli smještajući se u određenu familiju. Samo s tom činjenicom dana je osnova za mnogo toga u našem životu. Ustvari, tijekom prvih sedam godina u kojima se posebno razvija fizičko tijelo, u njemu su aktivne sile — ili bi bilo bolje reći oko njega — koje nisu izvedene iz našeg zvanja i svega što je s njim povezano u našoj prethodnoj inkarnaciji, već iz načina na koji smo živjeli s drugima u prethodnim inkarnacijama. Pod time mislim kako smo stali u odnosu s ovom ili onom osobom tijekom prethodne inkarnacije, ne u nekom posebnom dijelu našeg života — to spada u drugo područje — već kroz cijeli naš život. Naše duše rade na tome jer su duboko pogođene odnosima koje smo imali s ljudskim bićima, i sa sobom kroz portal smrti nosimo ono što evoluira iz tog procesa. Zbog tih sila, mi dovodimo do toga da se opet smjestimo u neku određenu obitelj i situaciju u životu. Tako možemo reći da ono što zapravo smješta naše fizičko tijelo ovdje, u nekom smislu, i radi kroz njega, također određuje i našu situaciju u životu. To nastavlja raditi dalje, naravno, kroz slijedeće živote, i susreće svoju silu protuteže kroz ego. Ego djeluje na životne situacije na rastapajući način, ali također radi u sukobu s onim što je u njima već određeno. Možemo, stoga, reći: Fizičko tijelo, stvaralačko u životnoj situaciji; ego, transformirajuće u životnoj situaciji. Kroz ujedinjeno djelovanje to dvoje u toj borbi, druga struja karme zahvati život pošto su u pojedincu dvije sile sveprisutne: one koje ga teže zadržati u određenoj situaciji, i one koje ga žele od nje odvojiti.
Odnosno, 1 i 4 primarno djeluju jedno na drugo, kao i 2 i 3; ali sve četvoro djeluju jedno na drugo na najrazličitije načine. Način na koji ulazimo u odnos s novim ljudskim bićima tijekom našeg života u skladu s našom karmom zavisi o međusobnoj vezi 1 i 4. No to će se pak pratiti natrag, do naših odnosa u ranijim životima. Način na koji pronalazimo naše odnose u našem dnevnom poslu, našem zvanju, povezan je s 2 i 3 i s njihovim recipročnim djelovanjem jednog na drugo.
Tražim za sada da razmislite o svemu ovome. Nastavit ćemo ova proučavanja.
70. Oskar Hertwig (1849-1922) je bio anatom koji je služio kao upravitelj Anatomsko-biološkog instituta u Berlinu od 1888 pa do 1921. Njegova knjiga Das Werden der Organismen. Eine Widerlegung von Darwins Zufallstheorie [Razvoj organizama. Opovrgavanje Darwinove teorije slučajnosti] pojavila se 1916.
71. Solfatara je vulkanski izvor sumpornog plina blizu Pozzuoli.
72. Friedrich Theodor Vischer (1807-87) piše njegovo prezime s V, a ne F, i Steiner na predavanju naglašava tu činjenicu.