.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 18. studenog 1916
Simptomatsko proučavanje povezanosti sa sudbinom: Friedrich Theodor Vischer, Max Eyth, Hofrath Eysenhardt od Alfreda von Bergera.
Vidjeli ste kako su u ljudski život upletena dublja pitanja sudbine, nešto što prepoznajemo kada im pokušamo pristupiti na načine koje je omogućila znanost duha. Za to će, međutim, mnoge stvari danas biti nužne ako će se čovjek ispravno postaviti u prirodu onih pojava koje vode do istinski plodonosnog shvaćanja života. Kada razmatramo uključene probleme, često moramo ići obilaznim putem da bi jasno vidjeli prepreke koje ometaju naše razumijevanje. Svi smo mi odrasli, u određenom smislu, u razmišljanju o sadašnjosti, i iako mnogi od nas pretpostavljaju da smo stekli nepristrano razmišljanje, uvijek je dobro da budemo bespoštedni u provjeravanju sebe i naše samospoznaje, posebno nepristrani karakter našeg razmišljanja. Stoga, prije nego nastavimo dalje, dopustite da skrenem vašu pažnju na neke pojedinosti.
Često je teško raspravljati ove stvari jer jezik se joguni kada se poduhvatimo razraditi koncepte u skladu sa stvarnošću. Lako je pretpostaviti da je koncept koji je razrađen i koji je, takoreći, dobiven iz sume duhovne znanosti usmjeren prema potpuno različitom cilju nego je to bila namjera. Na taj način, javljaju se razna nerazumijevanja. Sigurna opažanja često se mogu napraviti kada raspravljamo tijek života eminentnih osoba. Dati ću vam primjer. U Švicarskoj je upravo objavljena mala brošura. Bavi se osobom koju smo ranije spominjali u vezi drugih stvari, Friedrich Theodor Vischer, autor Auch Einer i velike Aesthetics, a s nježnom privrženošću opisuje život tog srdačnog i iznimno plodnog Švabe. Dopustite da ga ovdje spomenem jednostavno kao primjer nekih stvari koje želimo razmatrati u vezi s pitanjem ljudske sudbine; jednako tako smo mogli uzeti i drugi primjer.
Vischer je po prirodi bio pravi Švaba kakvog se moglo naći u devetnaestom stoljeću. Biografska skica (Napomena 73) koja je upravo objavljena pokazuje kako je odrastao u siromaštvu, i kako ga je to prisililo da uzme teološku izobrazbu u sjemeništu Tubingen, i tako dalje. Sada, ono što me zanimalo je da je na samom početku skrenuta pažnja na činjenicu da je čak i njegovo srednje školovanje bilo prilično tanko. Zasigurno, dječaci su naučili da se snalaze u latinskom a kasnije i s grčkim piscima, ali stvarno nisu znali sve do kasnije dobi u koji glavnu rijeku utječe Neckar, niti su ikad vidjeli kartu dok nisu imali prilično godina. Spominju se mnogi takvi nedostaci u sustavu obrazovanja.
Sada pogledajmo na stvar u pravom svijetlu. Friedrich Theodor Vischer postaje, na neki način, velika i slavna osoba koja je izvršila nešto važno. Moramo razumjeti kako postaje specifični pojedinac kojeg nalazimo u povijesti. Činjenica da nikada nije vidio kartu prije određene dobi ima neke veze s time; da je ranije vidio kartu, određena crta njegova karaktera ne bi bila prisutna. I mnogo drugog što je ozbiljno kritizirano moralo je biti tako. Ukratko, ako stvar gledamo s opsežnijeg stajališta, reći ćemo da je duša Vischera sišla iz duhovnog svijeta i izabrala upravo njegovo okruženje. Željela je imati upravo takvo obrazovanje koje će je neko vrijeme držati dalje od toga da vidi kartu. Slično, njegova duša je željela biti blizu rijeke Neckar ali nije željela znati u koju glavnu rijeku utječe. Ako proučavamo Vischera, vidjeti ćemo da su upravo svi njegovi hirovi i izobilje osobitosti prave integrirajuće komponente njegove veličine. Tako stvarno izgleda poremećeno da netko piše njegovu biografiju i kritizira školu koja ga je zapravo napravila upravo onakvim čovjekom kakav je bio.
Neka bude jasno da ne želim naglasiti da su škole koje djeci ne pokazuju karte škole pravog tipa. Ali za Vischera to je bilo potpuno ispravno i moralo je biti tako. To smo često doživjeli u devetnaestom stoljeću i sve do današnjeg dana. Tu se radi o nekim slavnim znanstvenicima. Bili su brzi u kritici sadašnjeg sustava obrazovanja, zahtijevajući da u škole bude uvedeno mnogo više prirodne znanosti. Međutim, ako bi netko znanstvenike upitao: “Vi ste sami iskusili te uvjete — mislite li da su tako strašno loši”, oni obično ne bi znali što reći. Mora nam biti jasno da sve ima najmanje dvije a, pod nekim okolnostima, mnogo strana. Što stvarno dobijemo kada biograf sjedne i tako formira njegove koncepte i ideje — u ovom slučaju biograf je bila žena — da je napisano tako nešto kao što sam vam upravo rekao o Vischeru? To ne doprinosi ama baš ništa za razumijevanje osobe o kojoj se radi. Kada netko formira takve koncepte, on zapravo pravi rezove — duhovno, mislim — u osobu s kojom se bavi. Ako s našim konceptima ne želimo zarezati u osobu, jednostavno ćemo na nježan način morati okarakterizirati prirodu škole u svoj njenoj ograničenosti i to kako je iznjedrila tu osobnost. Ali ljudi prave rezove — i kritiziraju, što je zasigurno rezanje u mnogim aspektima. Što je uzrok toga?
To dolazi od okrutnosti, sasvim određene osobine koja je široko rasprostranjena u sustavu razmišljanja današnjice i ukorijenjena je u podsvijesti. Pošto ljudima nedostaje hrabrosti da tu okrutnost prakticiraju izvana, oni su okrutni u njihovim konceptima i idejama. U mnogim djelima u sadašnje vrijeme tu okrutnost vidimo u opisima i prikazima. Vidimo je u mnogo toga što je napravljeno i kazano, i mnogo je uobičajenija na dnu duše nego se obično misli. Rekao sam vam da u nekim školama crne magije postoji običaj stjecanja mogućnosti za obavljanje crne magije iskušeničkim rezom u meso živih životinja. Tako su u duši razvijene određene osobine. Sada to ne može svatko napraviti, ali mnogi ljudi zadovoljavaju istu čežnju kroz njihove sustave koncepata; to ne vodi do crne magije, naravno, već do naše sadašnje civilizacije. Mnogo je toga danas prožeto tom osobinom; to nam mora biti potpuno jasno. Do nepristranog shvaćanja svijeta dolazimo jedino obraćajući pažnju na takve stvari; to se ne postiže ni na jedan drugi način.
Danas, počeci težnje prema stjecanju određenog pogleda na odnose pete post-atlantske epohe postoje svuda. Ne dolazimo do razumijevanja ovog perioda ako ga samo kritiziramo ili se predamo apstraktnom idealizmu, bez da uzmemo u razmatranje ono što se pojavljuje u obliku mehanizma, kao mehanicistička kultura, ono što joj potpuno i nužno pripada. Samo osuđivati mehaničke elemente nema uopće smisla. Sada, počeci prema nekom razumijevanju onoga što daje nastavak života za našu petu post-atlantsku epohu zapravo su se pojavili, ali tek je malo koncepata nađeno za nju koji su u skladu sa stvarnošću i malo je sklonosti da se obrati pažnja na one koji su je pokušali dokučiti. Biti će nužno da se bavimo onim ljudima čija će stremljenja biti polazna točka za zaista energične, duhovno znanstvene aktivnosti.
Postoji značajan pjesnik pete post-atlantske epohe kroz čije radove pulsira život doba. To je Max Eyth, (Napomena 74) koji bi trebao biti bolje poznat jer je zaista pjesnik naše epohe. On je također Švabo, sin učitelja koji je želio da mu sin također bude učitelj ali je karma željela drugačije. Relativno rano u životu izabrao je tehničko zvanje, postao pravi tehničar, i zatim otišao preko u Englesku. Tamo se posebno posvetio proizvodnji parnih plugova i postao njihov pjesnik. Način na koji je pjevao s toplim, nježnim srcem o tim zapanjujućim mehaničkim zvijerima prava je današnja poezija. Tu u tom srcu je osebujna međuigra sentimenata. U jednu ruku, on je čovjek potpuno posvećen tehnologiji; u drugu, on je prijemčiv za sve što se može bez predrasuda dokučiti od intelekta školovanog u mehanicističkim materijalističkim konceptima pete post-atlantske epohe.
Max Eyth je napisao novelu koja se bavi modernim životom Egipta, gdje ga je engleska kompanija često slala da uvede i testira parne plugove. Ta novela sadrži objašnjenje kako su bile građene piramide prema određenom sustavu. Sada, ako računate određene omjere koje je Eyth otkrio i uključio u dodatak jednoj od njegovih novela, naći ćete, najmanje sve do tridesete decimale, takozvani broj, (Napomena 75) π, s kojim treba biti pomnožen dijametar kruga da bi došli do opsega. Vi shvaćate: 3.14159 ... noseći mnogo decimala i protežući se u beskonačnost. Može se lako pretpostaviti da ovaj simbol π predstavlja rezultat kasnijeg znanstvenog razvoja. Međutim, Maxu Eythu je izgledalo da su drevni svećenici egipatskog hrama morali ga poznavati sve do tridesetog ili četrdesetog decimalnog mjesta u starim vremenima jer su ga koristili da bi odredili omjere prema kojima su gradili piramide. Drugim riječima, pošto je Eyth bio tehničar, otkrilo mu se nešto što je duboko skriveno u drevnoj strukturi piramida. Tako je mogao pokazati da naša kultura stvarno ima dva porijekla: jedno koje znamo iz povijesnih zapisa i ono od drevnih vremena u kojima su ljudi zavisili o vrsti znanja koje je više počivalo na atavističkoj vidovitosti; ovo potonje je nestalo i danas mora opet biti pronađeno.
Ali još se i druge stvari mogu naći kod Maxa Eytha. Koliko god izgledalo beznačajno, ovo je iznimno važno. Jedna od njegovih priča, zbirka koja je naslovljena Iza pluga i natezača, dovodi vas licem u lice s zagonetkom života, zagonetkom sudbine. Sadrži sjajan opis inženjerskih sposobnosti i mogućnosti za gradnju mostova. Ali on je pomalo previše briljantan; moglo bi se reći, pomalo neoprezan. Nakon što je sagradio most, koji je opet opisan na sjajan način, on je u vlaku koji prelazi preko mosta. Tamo on sjedi u vlaku, ali je bio previdio nešto u gradnji mosta. Dok prolazi preko toga, most se urušava i on je poginuo. To je impresivno karmičko pitanje — nije odgovoreno, naravno, već postavljeno. Vidimo kako moderan čovjek pristupa dubokom pitanju sudbine. Ovdje imamo čovjeka koji je briljantan u njegovoj profesiji i koji umire u relativno ranoj dobi kroz odnos s radom koji je stvorio. Želio bih reći da ova poetska fikcija postavlja značajno pitanje takve vrste na koje znanost duha nastoji odgovoriti. Takve stvari se, naravno, događaju u brojnim varijacijama života. Sada smo opisali slučaj koji nam pokazuje kako je karma ispunjena brzo i strmoglavo. Zasigurno, ovakav događaj čini karmu neizbježnom, ali pretpostavimo hipotetički da u drugom slučaju osoba nije bila u vlaku dok je prelazio preko mosta, već da je sjedio kući uz vatru. Tada bi vjerojatno bio u zatvoru na par godina radi svoje pogreške, ali puno više od toga ne bi mu se dogodilo u životu. Što tada?
Vidite, važna stvar je da ono što je donijelo smrt ovom čovjeku, smrt koju je pretrpio u vezi s njegovim radom, mora ući u njegovu karmu bilo ovdje u ovom životu ili u životu između smrti i novog rođenja. Kroz iskustvo se mora proći, ali to može biti ubrzano kao u slučaju opisanom od Eytha, ili se može protegnuti kroz duži period vremena. Zaista, sam život u petoj post-atlantskoj epohi će postaviti duboka pitanja sudbine i sami uvjeti života u ovoj epohi će učiniti da ljudi shvate kako život otkriva zagonetke na novi način koji je različit od onog iz ranijih epoha.
Dakle, kada pogledamo ljude koji su zbilja nekako nadareni s briljantnim intelektom, možemo vidjeti da oni danas traže drugačije složenosti života u njihovom umjetničkom stvaralaštvu nego oni od ranijih perioda. Koliko se često događa da su pojedinci koji otkriju značajne složenosti života oni koji su uključeni u praktična zvanja. Iz tog gledišta su knjige Maxa Eytha iznimno poučne: najprije, zato jer je zbilja veliki i nadaren pisac, i drugo, jer, kao potpuno moderno ljudsko biće, on u potpunosti stvara iz potreba modernog života. Posebno je zanimljivo — dopustite mi usputnu opasku — da oni koji čitaju Eytha uče kroz to čisto izvanjsko izlaganje mnogo toga što bi za teozofe bilo važno da znaju — na primjer, mnoge stvari povezane s životom Olcotta, (Napomena 76) prvog predsjednika Teozofskog društva. To nalazimo skriveno u spisima Eytha, koji je bio u Americi u vrijeme kada je Olcott tamo radio svakakve čudne stvari. Ukratko, čak i socijalna karma može se probiti do nas ako ne omalovažimo upoznavanje s onim što je taj moderan duh napisao. Međutim, u globalu, osobita je činjenica da često, ne pojedinci nadareni genijem — Max Eyth je bio genij — već oni formirani životnim mehanizmima pete post-atlantske epohe, zamršenosti modernog života vide s posebnom jasnoćom jer su njihovi umovi formirani na poseban način.
Poznajem čovjeka koji je bio pravnik u njegovim mladim godinama (Napomena 77) — u vrijeme kada je netko mogao biti pravnički um bez da nužno shvati financijsku dobit od pravne prakse. Bio je osoba bistre glave koji je sve vidio bez predrasuda, koji je pomoću nadarenosti privukao pažnju nadređenih, kako ih se naziva, ne toliko zbog svoje briljantnosti, već zato jer je bio dobar i marljiv radnik koji im je mogao koristiti. Sada, pošto je utemeljio svoju reputaciju kao aktuar ili procjenitelj, ušao je u vladino ministarstvo gdje je također bio izvanredan radnik koji je sve gledao otvorenim očima. Tamo mu je jednom bio dodijeljen važan, značajan zadatak. To je bilo da pripremi izvještaj o stvarima koje se tiču škola i obrazovanja i bio je upućen da to pripremi na takav način da bi to naznačilo prijelaz na neku vrstu liberalnog sustava. To mu je godilo, i pošto je bio razborit pojedinac koji je vidio kroz sadašnje stanje stvari, to je rezultiralo izvrsnim izvještajem, stvarno izvrsnim planom reforme koji je gledao da liberalizira i modernizira neke od uvjeta u školama. Ali dok je on radio na tome izvještaju, tržište se promijenilo, kako ljudi kažu, i bio je potreban reakcionaran izvještaj. Nadređeni su mu tada rekli, “Ovaj izvještaj je toliko dobar da ćeš sigurno moći pripremiti sličan reakcionarni izvještaj također; sada, možeš li to?” Čovjek je odgovorio, “Ne, to ne mogu!” “Stvarno, zašto ne?” “Jer ovaj izvještaj predstavlja moje uvjerenje!” “Što? Ovo je vaše uvjerenje?” Dakle, nadređeni je bio ogorčen i jasno vidio da od ovog čovjeka više nema koristi, osobe ne samo marljive već koja posjeduje vlastita uvjerenja. Jasno, takva osoba nije od koristi.
Ipak, čovjek je bio izvrstan pravnik i radnik. Što se može učiniti? Dokazao se posvuda, i bilo je dobro poznato da je bio kompetentan pravnik. Dakle, napravljen je napor da bude promaknut. Ljudi koji su se dokazali na ovaj način moraju, ako je moguće, biti zadovoljni. Stvari su malo uređene iza scene, kako se kaže, i jednog dana — mislim da je bilo na kuglanju — tajnica teatra je kao slučajno upoznala tu osobu i rekla mu, “Znate li da je položaj ravnatelja važnog kazališta upražnjen?” Sada, pravnik, koji je bio pridružen ministarstvu, nije mogao uzeti za zlo kada mu je dana ta vijest. Tako kada je igra završila, tajnica mu je rekla, “Hoćete li mi se pridružiti u kavani tako da vam stvar mogu objasniti detaljnije? Da li biste željeli biti ravnatelj kazališta? Trebamo ga, ali ne možemo znati, naravno, kada bi izabrali nekog da li bi on želio taj položaj pod sadašnjim uvjetima”. Tada je pravnik, koji je bio prilično inteligentan i dobro verziran u pravnim stvarima i stvarima koje spadaju u administraciju, odgovorio, “Naravno, to jednostavno mora biti prihvaćeno. Netko treba biti voljan, a ako nije, jednostavno će biti spriječen”. Sada, kraj afere je bio da je položaj ravnatelja kazališta bio ponuđen njemu. Međutim, postoji jedna poteškoća. Postojala je slavna glumica povezana s kazalištem i tkogod da će postati ravnatelj mora njoj biti prihvatljiv. “Dobro sada”, rekla je tajnica, “možete li se slagati s tom glumicom?” “Oh, ako je to sve što je potrebno! Nisam bio u kazalištu više od sedam puta u mome životu ali, ako prihvatim posao, zasigurno ću se s njom slagati. Možete li mi reći što ona voli jesti?” Sada, drugi su znali da je njena omiljena hrana kolač od maka. To je bilo sretno. On je rekao, “Odmah ćemo otići u pekarnicu i za nju naručiti veliki kolač”. To je isporučeno rano sljedećeg jutra. Poslijepodne je tajnica pozvala glumicu da bi je — dakle, pretpostavljam iskušala, kako se kaže. Znala je da ona ima dosta utjecaja tako da joj je kazala: “Mi bismo veoma voljeli imati ovog gospodina kao ravnatelja. Što vi mislite o njemu?” “Dakle”, ona odgovara, “Uopće ga ne poznajem, ali do sada je bio samo dobar prema meni”. Tako je pravnik postao ravnatelj kazališta.
Dobro, najpoznatijeg kritičara u tom gradu još treba pridobiti. Uvijek je pisao najgore stvari dok se jednog dana i za njega nije pobrinulo — barem, čak i ako nije pisao s odobravanjem za ravnatelja, nije ga ni osuđivao. Do toga je došlo na sljedeći način. Ne pričam bajku već govorim nešto što se zbilja dogodilo; samo vam to želim opisati. Tako, najviše rangirana osoba povezana s kazalištem, čak i iznad ravnatelja, zbog kritike nije znala što će. Novi ravnatelj je jednostavno bio tu, i dobro je opravdao sebe, bio je kompetentan kao ravnatelj kazališta kao što je i prije bio kao pravnik. Međutim njihov glavni direktor jednostavno nije znao što napraviti. Nije mogao otpustiti ravnatelja, ali kritičar je dizao buku. Što je na kraju napravio? Pozvao je obojicu i poslužio im nešto dobrog vina. Ravnatelj je mogao piti i piti i piti. Mogao je i kritičar, ali ne jednako kao i ravnatelj. Tako se dogodilo da je rano slijedećeg jutra — oko pet sati, mislim — ravnatelj pozvonio na vrata kritičara i rekao da mora razgovarati s njegovom ženom jer je ostavio nešto prilično teško dolje ispod stepenica što joj mora dostaviti. Dakle, ona je obukla kućni ogrtač a on joj je isporučio muža, pravi paket bijede. Od tog časa kritika je umanjena. Kasnije, nakon što je taj čovjek kao ravnatelj kazališta otišao predaleko po mišljenju njegovih nadređenih, još jednom mu se pomoglo u promociji u pravnoj struci.
Sada, taj čovjek je na izvanredan način opisao ono što je vidio u svom zanimanju, i tim primjerom samo želim pokazati da oni ljudi koji su uključeni u stvarni život današnjice mogu napraviti prilično značajne komentare o njemu.
Još zanimljiviji je sličan čovjek, ali s plemenitijim stavom nego onaj kojeg sam upravo spomenuo, koji je tijekom njegova života napisao razne stvari. Kratko prije njegove smrti — svi o kojima govorim nisu više živi — napravio je veoma zanimljivu novelu, stvarno suvremeni umjetnički rad. Samo promislite kako bilo tko danas može napisati takvu kratku priču prema ukusu doba. U njoj ne smije biti ništa duhovno a, ako ima, treba biti sasvim jasno naglašeno da čitatelj može vjerovati priči ili ne; ili još bolje, može je smatrati samo za bajku. Sada, predstaviti ću materijal za priču, koji je ovaj pisac našao u suvremenom životu. Osoba je živjela u istom okruženju kao i čovjek kojeg sam prije opisao. Brojne godine je pripadao pravnoj profesiji i bio relativno uspješan. Novelist može opisati ovo. Može pokazati kako lik prolazi kroz stupnjeve karijere kao pravnik, kako je imao ovo ili ono iskustvo i kako je prošao kroz ove ili one komplikacije. Zatim u to može utkati ljubavnu priču; naravno, to je također moderan način. Odnosno, pisac može ispričati kako egzotična mlada dama zajedno s njenom majkom dolazi kod pravnika, kako se ovaj eminentni pravnik u nju zaljubljuje i kako je, jer je uvedena tema špijunaže i s tim se mora baviti kao sudac, opet doveden u vezu s mladom damom. To ga dovodi u konflikt, i tako dalje. Priča može sasvim realistično prenijeti kako je konačno doveden do toga da počini samoubojstvo.
Međutim, pisac na koga mislim, nije to učinio; on je tkao slijedeći bitan materijal u svoju priču. On priča tijek događaja koji je izvana gotovo isti kao što sam vam ja rekao, ali on također pušta da pravnik čita Schopenhauera i druge filozofe na takav način da njihove misli, mogao bih reći, postaju potpuno isprepletene s njegovim bićem, ako ne i njegovim živčanim sustavom. Sada, on je kompetentni pravnik. Što to znači kada je netko, kao sudac, kompetentni pravnik? To znači da takva osoba mora moći naći sve moguće sitne suptilnosti koje bi dovele do propasti okrivljenika, i slično tome mora naći svu moguću pravnu kazuistiku obrane. Ukratko, ovaj pravnik je iznimno kompetentan, i on uvjerava određenu osobu u niz okolnosti sličnih onima koje sam upravo opisao. Ali branitelj u priči ponaša se na zaprepašćujući način tijekom suđenja — odnosno, kao demonski — i posebno pogled njegovih očiju ostaje nezaboravan u umovima ljudi koji su bili prisutni tijekom suđenja. Dakle, dotična osoba je bila, naravno, utamničena. Cijela afera je tada povezana s mladom damom u koju se sudac zaljubio. Osuđenom čovjeku, koji je bio loša zdravlja, određeno je dvadeset godina kaznionice.
Sudac je u ovoj priči posebno dobro opisan. Nije razmišljao o osuđeniku prije suđenja, za koje su ljudi mislili da ga je vodio briljantno, kad se jedne noći probudi oko dvanaest sati. Ležao je samo u polusnu. U oko dva sata čulo se kucanje na vratima sobe i osuđenik je ušao. Možete zamisliti situaciju, ali on je opet utonuo o polusan i kada se probudio, već je bio dan. On je sada zahvaćen strašnim strahom. Otišao je na sud; jednom, na putu do njegove komore čuo je prozvano ime osuđenika. To ga je strašno prestravilo. Odlučio je ponovno proučiti dokumente i oni su mu bili doneseni. Ali ostavio ih je da tri tjedna tamo leže. Konačno, jednog dana u razgovoru je otkriveno da je u oko dva sata određene noći osuđenik u kaznionici umro. To je bilo upravo vrijeme, kako je sudac mogao utvrditi, kada ga je zatvorenik posjetio u njegovoj spavaćoj sobi!
To je zaplet priče, koja je nazvana Hofrat Eysenhardt i u kojoj sudac konačno čini samoubojstvo. Hofrat Eysenhardt od Bergera (Napomena 78) je sasvim moderna priča i pokazuje čak i kroz ostale opise da je autor bio sasvim upoznat s nedavnim težnjama da se prodre u tajne okultnog. Samo iz tog gledišta priča je napisana briljantno.
Sada, tu ima nešto izvanredno. Berger nije isti pisac kao onaj kojeg sam prije opisao; njega sam uveo samo kao primjer čovjeka čija percepcija je bila britka i koji je dobro opisao sam nerv pete post-atlantske epohe. Uveo sam ovog Bergera kao službenog kolegu, takoreći. Alfred Baron von Berger je napisao osobitu priču, Hofrat Eysenhardt; napisana je na takav način da vidimo da on razumije razne težnje danas da se uđe u duhovni svijet. Berger je napisao mnogo tijekom njegova života, ali je ovu priču objavio tek nakon pošto je stekao položaj iznad kojeg više nije mogao napredovati. Mogli bi reći da se to dogodilo “slučajno” kratko prije njegove smrti. To je značajno jer nam pokazuje da oni koji žele nešto postići, kako se kaže, vjeruju da čine grešku kada postanu uključeni u ovakve stvari. Ali nam također pokazuje kako stremljenja ljudi teže u smjeru prodiranja u misteriozne aspekte egzistencije. Ti aspekti će sve više izbivati naprijed jer pred čovjeka postavljaju važne zagonetke.
Ako bi htjeli razmotriti pitanje sudbine bez pretpostavki, moramo najprije steći jasnu percepciju i pokušati ne spavati kroz život — oprostite na golom izrazu — već radije gledati oko sebe. Dopustite da figurativno izrazim važnu stvar za imati na umu. Recimo da ovdje imamo jednu struju života, ovdje drugu, ovdje treću, pošto se život sastoji od mnogo struja koje se križaju na najrazličitije načine — na primjer, život pojedinca i onaj od grupe ljudi, kao i život čovječanstva. Vrste koncepata koje danas dominiraju su sasvim prejednostavne da raščlane isprepletene niti života. Često, ono što treba napraviti je usmjeriti pogled prema jednoj točci, zatim drugoj, i zatim povezati te dvije točke kroz percepciju. Kada tako promislimo prave činjenice, situacija je tada osvijetljena.
Sada, reći ćete, “Da, ali kako se takve stvari mogu postići?” Dakle, upravo je u tome stvar. Kada znanost duha vršite na pravi način, vaša imaginacija će vam otkriti one točke u životu koje morate uzeti zajedno, tako da vam se život može otkriti. Suprotno tome, ako jednostavno pratite slijed događaja u životu, nećete razumjeti ništa od njegove ukupnosti. Tako rade povjesničari, u nekom smislu; oni vuku niti od jednog događaja do drugog ali uopće ne shvaćaju život jer ono što treba je gledati život simptomatski. To će postajati sve nužnije; to jest, gledati svijest na takav način da našu percepciju usmjerimo na prava mjesta i zatim vučemo linije povezivanja od njih na druge stvari. Jasan, simptomatički pogled na stvari je posebno važan u konkretnom proučavanju karme — kojoj je pridruženo toliko toga što je zbunjujuće jer je u njoj toliko toga zavodljivog.
Već sam naglasio (Napomena 79) da su neka suvremena okultna društva ovo simptomatičko proučavanje težila držati što dalje od ljudskih bića. Skrenuo sam vam pažnju na društva koja su izvedena od drevnih institucija i još se nastavljaju nazivati “okultnim”, posebno u Zapadnoj Europi. Unutar tih okultnih društava posebno proučavanje je bilo posvećeno ljudskom karakteru da bi se te osobine mogle koristiti i shvatiti na pravi način. Svakakvi načini su korišteni da se to znanje, koje je njegovano unutar njihovih zidova, sačuva od ostatka čovječanstva. Kada bi se veza između okultnih težnji tih modernih društava jednog dana razgolitila, kada bi bile izložene niti koje vode od njih do modernih događaja i izložene njihove metode, to bi bilo silno zanimljivo. Ta okultna društva imaju način bavljenja ljudskim karakterima držeći u ruci niti njihove karme, vodeći ih i usmjeravajući bez da su oni toga svjesni. Jednostavni pokušaji su često rađeni u Teozofskom društvu, ali su ostali uglavnom diletantski jer teozofima nedostaje vještina drugih okultnih društava. Teško je, naravno, govoriti o tim stvarima, kada objektivna karakterizacija ne samo da je potisnuta predrasudama već je čak i zabranjena zakonom. Teško je govoriti o tim stvarima; zaista, u izvjesnom smislu, potpuno je nemoguće. Ali nagovještaji se na ovaj ili onaj način moraju dati pošto je za ljude nemoguće da jednostavno žive i sudjeluju u svemu što iz karme doba utječe u nesvjesne oblasti njihovih duša a zatim, unatoč življenju u takvoj nebulozi, također da njeguju znanost duha, koja zahtijeva i jasne i umove bez predrasuda. Mora postojati istina u nekim stvarima, ali nije moguće doći do istine na apstraktan način pomoću licemjerja kada moramo imati posla sa stvarima koje se tiču pravog okultnog svijeta. Ono što je bitno je da trebamo imati stvarnu volju za istinom. Sada, ta volja za istinom susreće se s mnogim preprekama, posebno danas jer su ljudi postupno izgubili osjećaj za nju. Samo promislite koliko često u javnom životu ljude ne zanima otkrivanje istine, već radije govorenje što god da koristi jednoj ili drugoj osobi i nudi im određenu prednost.
Ovih dana se svuda dolazi na pojedina područja o kojima nije moguće govoriti, čak i ako je to tako neophodno. Ali tražim da najozbiljnije posvetite pažnju toj činjenici jer sasvim jasno moramo razumjeti da je ono što je rečeno istina. Možete pitati, “Kakve veze imaju ove stvari s pitanjem karme o kojoj sada raspravljamo?” Zaista, imaju mnogo veze s ovim, i mi ćemo se uhvatiti toga da ulazimo u neke od njih da bi konačno postigli cilj prema kojem stvarno težimo.
73. Franza Feilbogen, F. Th. Vischer's "Auch Einer" (Zurich, 1916).
74. Max von Eyth (1836-1906) je bio inženjer i autor knjige Hinter Pflug und Schraubstock (Iza pluga i natezača]. On je parni plug kojeg je razvio John Fowler uveo u Egipat, Ameriku, i Njemačku.
75. "Ludolfov broj" je nazvan po matematičaru Ludwigu van Ceulenu (1540-1610).
76. Henry Steel Olcott (1832-1907).
77. Dr. Max Burckhard (1854-1912). Opis je temeljen na Hermann Bahr-ovom Erinnerung an Burckhard [U spomen na Burckharda] (Berlin, 1913). Vidi Rudolf Steiner, "Gesammelte Aufsätze zur Dramaturgie" [Zbir eseja o dramaturgiji], Bibl.-Br. 29, CE (Dornach, 1960), str. 60 ff. ("Kriza bečkog gradskog teatra").
78. Alfred Freiherr von Berger (1853-1912) bio je ravnatelj kazališta, najprije u Hamburgu zatim u Beču. 14 prosinca 1915, Rudolf Steiner je detaljno govorio o noveli Hofrath Eysenhardt na petom predavanju ciklusa "Schicksalsbildung und Leben nach dem Tode" [Oblikovanje sudbine i život nakon smrti], Bibl.- Br. 171, CE (Dornach, 1964).
79. Predavanje od 30 listopada 1916, objavljeno u Innere Entwicklungsimpulse der Menschheit [Unutarnji razvojni impulsi čovječanstva], Bibl.-Br. 171, CE (Dornach, 1964).