.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 16 ožujka 1924
Put povijesnih osoba iz prošlosti u sljedeća povijesna vremena i u život sadašnjosti. Udar muhamedanstva. Harun al Raschid, civilizacija Bagdada. Utjecaj arabizma kroz ponovno pojavljivanje individualnosti u europskoj civilizaciji. Bacon von Verulam. Gebel al Tarik. Charles Darwin. Mamunov krug učenjaka u Bagdadu. Astronomija i astrologija. Laplace. Utjecaj aristotelizma na muhamedanstvo. Muavija. Woodrow Wilson.
Kada sam nedavno razmatrao karmičke veze, slijedio sam pravilo da krenem od određenih osobnosti s kojima se možemo susresti u novije vrijeme kako bi se potom pokušao vratiti u prijašnje zemaljske živote. Danas bih želio dopuniti konkretne primjere za karmičke veze, ali danas bih želio krenuti obrnuto, od određenih povijesnih ličnosti iz prošlosti, a zatim od tih povijesnih osobnosti krenuti prema gore, u kasnije vrijeme, bilo u kasnije povijesno vrijeme ili u nedavno vrijeme. Stoga bih želio dati povijesni prikaz određenih veza, prošarano karmičkim razmatranjima.
Ako slijedite razvoj kršćanstva od njegovog utemeljenja na Zemlji preko Europe, ako, slijedite razne puteve koje je kršćanski impuls u Europi uzeo, tada ćete naići na različitu struju duhovnog života koja je, iako se malo pažnje na to danas obraća, imala izvanredno dubok utjecaj na europsku civilizaciju neposredno ispod površine vanjskih povijesnih događaja. To je ono što je poznato kao muhamedanstvo, muhamedanska religija koja je nastala nešto više od pola tisućljeća nakon osnutka kršćanstva, sa svime što je povezano sa životom koji je vezan uz nastanak ove muhamedanske religije.
Prije svega vidimo kako je Mohammed uspostavio neku vrstu monoteizma, neku vrstu religije, koja se, poput judaizma, na strogi način uzdiže prema jedinstvenom, božanstvu, koje obuhvaća cijeli svijet. Postoji jedinstveni Bog kojeg Mohammed također želi objaviti. To je nešto što izvire iz Arabije poput silnog impulsa i širi se nadaleko preko Azije, preko Afrike do Europe i Španjolske.
Svatko tko gleda na sadašnjost, krivo će procijeniti mnoge stvari u ovoj civilizaciji ako ne uzme u obzir kako je to – pogotovo zaobilazno kroz Arape – doprinijelo svemu što je konačno dobilo svoj zamah kroz čin Muhameda u europskoj civilizaciji, a da oblik religioznog osjećaja s kojim je to bilo povezano ne nađe svoj put u Europu.
Ako pogledate vjerski oblik na koji se muhamedanstvo pojavilo na svoj arapski način, onda prvo imate kruti monoteizam, svemoćno jedinstveno božanstvo, koje u vjerski život uključuje nešto od fatalističkog elementa. Sudbina ljudi unaprijed je određena. Čovjek se mora podčiniti sudbini, ili barem znati da joj je pokoran. To je vjerski oblik. Ali ovaj arabizam – sada ga tako nazivamo – proizveo je nešto sasvim drugo. Izvanredno je to što se s jedne strane, ovaj arabizam širi na vrlo ratoboran način, da su narodi uznemireni onim što ratoborno proizlazi iz arabizma. S druge strane, međutim, izvanredno je u kojoj je mjeri arabizam bio nositelj civilizacije gotovo cijelo prvo tisućljeće od osnutka muhamedanstva. Ako pogledamo, naprimjer, vrijeme kada je Karlo Veliki, imao najveći utjecaj unutar Europe, onda u Aziji nalazimo divnu civilizaciju s rezidencijom u Bagdadu, zapravo veliki intelektualni život. Dok je Karlo Veliki pokušavao širiti elementarnu vrstu kulture na primitivnim osnovama – on sam tek uči pisati, slabo – dok pokušava širiti elementarnu kulturu u primitivnim sredinama, vidimo visoku intelektualnu kulturu u Aziji, u Bagdadu.
Čak vidimo kako postoji ogromno poštovanje prema ovoj intelektualnoj kulturi čak i kod onih oko Karla Velikog. Vidimo u to vrijeme – vladavina Karla Velikog računa se od 768. do 814. godine – vidimo u Bagdadu u razdoblju od 768. do 809. godine poglavara velike civilizacije Haroun al Raschid-a. Vidimo Harouna al Raschida, čovjeka kojeg su pjesnici iznimno hvalili, koji je bio središte širokog kruga u znanosti i umjetnosti, koji je i sam bio dobro obrazovana osoba, koji u svojoj pratnji nije imao samo primitivce kao što je Einhard, onaj oko Karla Velikog, već je zapravo oko sebe okupio briljantne velikane znanosti i umjetnosti. Harouna al Raschida vidimo u Aziji, ne baš kako vlada kulturom, ali kako daje impuls.
I vidimo kako se u ovoj duhovnoj kulturi, čija duša je Haroun al Raschid, pojavljuje nešto što se u Aziji širilo kao kontinuirana struja od vremena Aristotela. Aristotelovska filozofija, aristotelovska prirodna znanost, proširila se i na Aziju. Tamo je prorađena s orijentalnim uvidom, orijentalnom imaginacijom, orijentalnom vizijom. Njen utjecaj se može pratiti cijelom Malom Azijom, gotovo do granice Indije, i učinak se može suditi po tome da se široko rasprostranjena i visoko razvijena struje medicine, naprimjer, kultivirala na ovom dvoru Harouna al Raschida.
Vidimo na duboko filozofski način, ono što je opravdano svojevrsnim vjerskim žarom od strane Muhameda, vidimo kako dolazi do izražaja na čudesno intenzivan način među znanstvenicima, pjesnicima, prirodoslovcima i liječnicima koji su živjeli na dvoru Harouna al Raschida.
Tu se njegovala matematika, zemljopis. Nažalost, to se premalo naglašava u europskoj povijesti, i obično se zaboravlja na primitivnost, recimo Karla Velikog, zaboravlja se ono što je postignuto u Aziji.
A ako uzmemo u obzir ono što se izravno razvilo iz muhamedanstva, pred sobom imamo čudnu sliku. Muhamedanstvo je utemeljeno u Meki, i nastavljeno u Medini. Širi se do područja Damaska, Bagdada i tako dalje po cijelom Bliskom Istoku. Vidimo da dominira na način kako sam upravo sada opisao. To je jedan pravac po kojem se muhamedanstvo širi, od Arabije prema sjeveru, preko Male Azije. Arapi neprestano opsjedaju Carigrad. Kucaju na vrata Europe. Žele se probiti preko europskog istoka do europskog centra.
A s druge strane imamo arabizam, koji se širi sjevernom Afrikom do Španjolske. Na neki način, diljem Španjolske, on zahvaća Europu s druge strane. Pred nama imamo čudnu pojavu da se oko Europe, kao u čudnom račvanju širi arabizam.
S jedne strane imamo kršćanstvo u rimskom obliku, koje se širi iz Rima, s juga, dolazi iz Grčke, što se onda pojavljuje u Wulfilinom prijevodu Biblije i tako dalje; imamo to u sredini. I kao da se račva, tu kršćansku civilizaciju obuhvaća muhamedanstvo. A sve što nam povijest Europe govori o djelima Karla Velikog na promicanju kršćanstva može se promatrati samo na način da, dok Karlo Veliki radi na širenju kršćanstva u Europi, da je to u isto vrijeme kada je tamo u Aziji bilo ono ogromno središte o kojem sam vam govorio: kulturni centar Haroun al Raschid.
Ako ovo pitanje promatrate na čisto vanjski i povijesni način, s čime se čovjek suočava? Čovjek se suočava s činjenicom da se vode ratovi duž linije koja ide preko sjeverne Afrike do Iberijskog poluotoka, da sljedbenici arabizma nailaze na Španjolsku, da ih odbijaju predstavnici europskog kršćanstva, Karl Martell, i sam Karlo Veliki. Kasnije nalazimo da je, u određenoj mjeri, veličina muhamedanstva zasjenjena turskim elementom koji poprima masku religioznog oblika, ali briše sve što postoji u tako visokoj kulturi kakvu je inspirirao Haroun al Raschid.
Tako da se zapravo može vidjeti da, dok se europsko, kršćansko stanovništvo ratoborno suprotstavljalo, da postupno odumiru one struje o kojima smo upravo govorili. A kad dođete do kraja prvog tisućljeća, u Europi još uvijek ostaje turska opasnost, ali to nema mnogo veze s onim što ovdje razmatramo. Od tada nadalje više se ne govori o širenu arabizma.
Ako se pogleda čisto vanjska povijest, moglo bi se doći do zaključka: Pa, Europljani su se upravo borili protiv arabizma. Takve su se bitke odvijale kao bitke kod Toursa i Poitiersa i tako dalje, Arapi su odbijeni s druge strane, sa strane Carigrada, i moglo bi se vjerovati da je s tim arabizam zapravo nestao iz svjetske povijesti.
No, s druge strane, ako se zadubimo u ono što je posebno zastupljeno u europskoj znanstvenoj kulturi, a u mnogo čemu i u umjetničkoj kulturi, onda se ipak susrećemo s arabizmom, ali kao ulivenim, kao da je potajno pretočen u kršćanstvo.
Kako je došlo do toga? Da, vidite, dragi prijatelji, stvari se u duhovnom životu događaju drugačije nego što se izvana otkrivaju u uobičajenom svjetskim povijesnim događajima. Ispod površine običnog povijesnog života nalaze se prave struje u kojima su djelovale individualnosti ljudi koji su bili tamo u nekoj epohi i koji se onda iznova pojavljuju kako se rađaju u sasvim drugoj jezičnoj zajednici u kojoj se rađaju, s potpuno drugačijom tendencijom mišljenja, a ipak radeći s istim temeljnim impulsom. Ono što su sjajno razvili u jednoj epohi jer im je trend događaja išao na ruku, to na svijet moraju donijeti u drugim epohama uz mnoge smetnje i prepreke. Moraju se zadovoljiti mnogim stvarima koje se čine malim u usporedbi s onim što su sjajno postignuli u svojim ranijim epohama, ali ista je konstitucija duše, osnovno raspoloženje duše, koju individualnosti prenose iz jedne epohe u drugu. Samo čovjek ne prepoznaje uvijek ono što se prenosi, jer previše je lako misliti da sljedeći zemaljski život mora izgledati vrlo slično ranijem zemaljskom životu. Postoje ljudi koji čak vjeruju i da se glazbenik mora vratiti kao glazbenik, filozof opet kao filozof, vrtlar opet kao vrtlar i tako dalje. To jednostavno nije slučaj. Snage koje se prenose iz jednog života u drugi počivaju u dubljim slojevima ljudske duše.
Kada to percipirate, dolazite do zaključka da arabizam nije izumro. Iz primjera Friedrich Theodor Vischera i Schuberta, pokazao sam kako se postignuća i djela ranije epohe nastavljaju, u kasnijoj, u potpuno drugačijem obliku.
Pa, arabizam u stvarnosti nipošto nije izumro, mnogo prije je bilo da su individualci koji su čili čvrsto ukorijenjeni u arabizmu, živjeli u europskoj civilizaciji i na nju snažno utjecali, na način koji je bio moguć u Europi u toj kasnijoj epohi.
Lakše je ići od povijesne ličnosti naprijed kako bi je ponovno pronašli, nego na suprotan način koji sam okarakterizirao u prošlim predavanjima, gdje se vraćamo s kasnijih inkarnacija na ranije. Ako sada pogledate individualnost Haruna al Raschida, ako je upoznate iznutra, upoznate, kako kažu, u astralnom svijetlu, upoznate kako je bila prisutna kao duhovna individualnost u svoje vrijeme u 9. stoljeću, imajući na umu što je bila iza kulisa svjetske povijesti, što se upravo razvilo na površini povijesti s onim sjajem koji sam opisao – tada možemo slijediti tijek vremena i naći kako ta individualnost Harun al Raschid prolazi kroz smrt, gledajući dolje iz duhovnog svijeta što se događa na Zemlji, odnosno, vanjsko istrebljenje arabizma, i u skladu sa svojom sudbinom, sudjelujući u tom istrebljenju s druge strane. Otkriva se kako ta individualnost prolazi kroz duhovni svijet i ponovno se pojavljuje, možda ne u takvom sjaju, ali u stanju duha s tipičnom sličnošću s onim prije.
I tako zapravo vidimo Harouna al Raschina uskrslog u povijesti europskog intelektualnog života. I pojavljuje se kao osoba koja je opet dobro poznata, pojavljuje se kao Lord Bacon od Verulama. Bavio sam se ovim Lordom Baconom u najrazličitijim kontekstima. Sve ono što je na neki način bila praktična impulzivnost kod Harouna al Raschida, što je prenosio na ljude oko sebe, prenosi se u više apstraktnom obliku, jer živi u takvom dobu, u razne grane znanosti. Kao što je Haroun al Raschid univerzalni duh jer je oko sebe ujedinio pojedinačne posebne duhove, tako je i lord Bacon – sa svojim inspiratorom iza sebe, naravno, ali je podoban da bude inspiriran na ovaj način – osobnost koja može djelovati univerzalno.
A ako se, tim poznavanjem povijesnog karmičkog konteksta, ponovno osvrnemo na lorda Bacona i njegove spise, onda ćemo pronaći razlog zašto oni zapravo zvuče tako malo kršćanski i tako snažno arapski. Da, u tim spisima lorda Bacona možete pronaći izvornu arapsku nijansu. I također za mnogo toga što se tiče karaktera lorda Bacona, koji je doživio toliko iskušenja, naći će se objašnjenje, kada se u lordu Baconu prepozna preporođeni Haroun al Raschid. Život i kultura koja prevladavala na dvoru Harouna al Raschida u Bagdadu, kojoj se čak i Karlo Veliki s pravom poklonio, postala je ono što je sada bio apstraktnu znanstvenik u lordu Baconu. Ali naklonili su se i lordu Baconu također. A tko proučava gestu, kako se europska civilizacija ponašala prema Haroun al Raschidu u 8. i 9.stoljeću, i onda proučava gestu, kako se europska znanost ponaša prema lordu Baconu, ima dojam: ljudi su se samo okrenuli, to je sve. Za vrijeme Haroun al Raschida gledali su prema istoku, zatim su se okrenuli Srednjoj Europi i pogledali na zapad prema lordu Baconu.
I tako, iz doba u doba, sama ljudska individualnost održava ono što je možda izvana nestalo u povijesnom životu poput arabizma. Ali to živi, živi u svom osnovnom raspoloženju. I koliko je sljedeći ljudski život različit u svojim vanjskim aspektima od prethodnog života, toliko je različito ono što se događa kroz takvu osobnost.
Ako otvorite povijesne knjige, otkrit ćete da je 711 bio posebno važan događaj u sukobu između Europe, i arabizma koji se slijevao u Španjolsku. Tarik, general Arapa, prešao je iz Afrike. Dolazi do točke kojoj je sam dao ime: Gebel al Tarik, kasnije nazvana Gibraltar. Odvija se bitka kod Jerez de la Frontere 1711. godine; važan napredak arabizma protiv Španjolske početkom osmog stoljeća. Događaju se borbe u kojima se ratna sreća koleba amo-tamo između naroda koji su preko Španjolske došli do starih stanovnika koji su tamo bili od ranije i sada već mnogih Arapa. A čak je i tada u Španjolskoj vladalo izuzetno snažno poštovanje prema obrazovanim ljudima, rekli bismo danas, prema nadolazećim Arapima. U Europi im se naravno, nitko nije htio pokoriti; ali kultura koju su donijeli sa sobom, bila je na određeni način odraz onoga što je kasnije živjelo s tako visokim sjajem pod Harunom al Raschidom. U osobi poput Tarika još uvijek imamo raspoloženje u duši koje želi usred ratne oluje oživjeti ono za što je arabizam predisponiran. Izvana možete vidjeti ratni vihor. Ali duž tog ratnog puta idu visoki kulturni sadržaji. Izvana, u smislu umjetnosti i znanosti, u Španjolskoj su Arapi uspostavili mnogo toga. Mnogi ostaci ovog arabizma živjeli su u europskom intelektualnom životu; Španjolska povijest uskoro će prestati igrati svoju ulogu na zapadu Europe.
Međutim, vidimo na zapadu Europe, u početku u samoj Španjolskoj, kako se ratna sreća kreće amo-tamo, kako se borbe u Španjolskoj neprestano odvijaju, kod ljudi popu Spinoze vidimo koliko je dubok utjecaj arapske kulture. Ne može se razumjeti Spinoza ako njegovo podrijetlo ne vidimo u arabizmu. Možete vidjeti kako se to širi na Englesku. Ali onda presuši i prestane. Prelistavamo opise oružanih sukoba između Europe i Arapa koji nam se daju, dalje kroz povijest, i onda vidimo kako presušuje. Ali ne presušuje ispod površine povijesti, već se širi u duhovnom životu. I opet ovaj Tarik, s prizvukom povijesnog razvoja, nosi ono što je, reklo bi se, izvorno donio u Španjolsku na krilima rata. Arapi sigurno nisu htjeli samo ubijati ljude na ratnički način, htjeli su širiti arabizam. Imali su kulturološke zadatke. Ono što je taj Tarik donio u Španjolsku početkom 8. stoljeća, sada nosi sa sobom dok prolazi vrata smrti, doživljava vanjsko povijesno sušenje zapadnoeuropskim regijama i ponovno izlazi u 19. stoljeću, oblikujući arabizam u moderan oblik, kao Charles Darwin.
Odjednom će svijetlo obasjati ono što je inače, rekao bih, povijesno kao ispaljeno iz pištolja, ako se slijedi ono što preneseno preko, iz potpuno drugačijeg oblika u ranijem vremenu, u kasnije vrijeme.
Možda se u početku čini paradoksalnim, ali što više ulazite u konkretne činjenice, paradoks će sve više nestajati. Pokušajte samo jednom, izoštreni ovim razmatranjima, čitati Darwina i primijetiti ćete: Munje i gromovi! Darwin zapravo piše stvari koje je Tarik možda vidio na putu u Europu. - Upravo u tim malim stvarima, osjetiti ćete kako se jedan život proteže u drugi.
I vidite, ono što se izvanredno njeguje na Bliskom Istoku još od prapovijesti jest astronomsko, u obliku astrološkog; ali ne smije se poistovjećivati tadašnja astrologija s amaterskim stvarima koje su kasnije kultivirane kao astrologija, koje se danas kultiviraju kao astrologija, već se mora steći koncept dubokih uvida u strukturu svemira koji su u ta vremena postojali, i koji su se razvili na poseban način, posebno među Arapima na različite načine, kada su bili samo muhamedanci, kada su nastavili dinastiju koju je osnovao Muhamed. Tu su se kultivirale astronomija i astrologija u svom starom obliku.
I tako vidimo, kada je rezidencija premještena iz Damaska u Bagdad, Mamun vlada u 9. stoljeću. Vidimo za vladavine Mamuna – svi su oni bili nasljednici Poslanika – vidimo da se posebno kultivirala astrologija u obliku u kojem je kasnije prešla u Europu i postala amaterska u svakakvim raspravama u Europi. Tek kasnije su te stvari otkrivene. Došle su iz križarskih ratova, ali su bile užasno korumpirane. Ali je to ipak bila sjajna stvar. A ako istražimo ove ličnosti koje se u povijesti ne spominju poimence, ali koje su živjele u blizini Mamuna, 813. do 833., u Bagdadu, koje su tamo njegovale astrološke i astronomske stvari, nalazimo briljantnu osobnost u koju je Mamun imao duboko povjerenje – njeno ime se povijesno ne spominje, ali to je svejedno – visoko cijenjena ličnost, koju su uvijek pitali kada je trebalo pročitati nešto sa zvijezda. Mnoge mjere povezane s vanjskim socijalnim životom poduzete su prema onome što su poznate osobe poput ovog učenjaka s Mamunova dvora znače reći iz zvijezda.
I opet ako slijedimo liniju u kojoj se razvija duša ovog učenjaka s Mamunovog dvora u Bagdadu, slijedi se tim putem, odvedeni smo do modernog astronoma Laplace-a. I tu se opet u Laplace-u pojavljuje jedna od ličnosti koja je živjela na dvoru kalifa Mamuna.
Veliki impulsi — i oni od manje važnosti, također, ne trebam ih nabrajati — koji su veliki i mali impulsi utjecali iz tog račvanja u Europu nakon što je vanjski povijesni razvoj već presušio, to nam pokazuje kako na duhovan način arabizam živi, kako se to grananje nastavlja dalje.
Sjetiti ćete se, dragi moji prijatelji, Muhamed je osnovao sjedište muhamedanstva, Medinu, gdje je tada bila rezidencija njegovih nasljednika. Kasnije je, kao što sam spomenuo, ova rezidencija premještena u Damask. Zatim, iz Damaska preko Male Azije do samih vrata Europe, Carigrada, generali Muhamedovih nasljednika jure naprijed i opet na krilima rata, noseći kulturu koja je dopustila da bude oplođena od religije i religijskog života utemeljenog od Muhameda, ali koja je također prožeta aristotelizmom koji je pohodima Aleksandra Velikog nošen iz Grčke, iz Makedonije, zaista iz mnogih kulturnih središta, u Aziju.
I ovdje se također događa nešto čudno. Arabizam je poplavljen, uništen turskim elementom. Križari nalaze samo rudimente, samo ostatke, ali ne i glavne kulturne struje; to Turci brišu. Ono što se širi kroz Afriku, Španjolsku, na Zapad, širi se, takoreći, u mirnom toku kulture i civilizacije; tamo uvijek nađete dodirne točke. Neimenovani učenjak na dvoru Mamuna, sam Harun al Raschid, Tarik, kao duše su našli mogućnost povezivanja onoga što su imali u svojim dušama s onim što je tamo, budući da u duši kada je prošla kroz vrata smrti, uvijek ostaje određena moć privlačenja za područja u kojima je netko radio. Čak i ako se to promijeni drugim impulsima sudbine, to još uvijek ima učinak. Ako se promijeni, djeluje kao čežnja za time i slično. Ali upravo zato što su Arapi vjerovali u strogi determinizam, kada im se pružila prilika da nastave na duhovni način ono što je prvotno trebalo potaknuti na način rata, pojavila se mogućnost da se te duhovne struje prenesu, posebno u Francusku i Englesku. Laplace, Darwin, Bacon, i mnogi drugi duhovi vodili su dalje u tom smjeru.
Ali ovdje na istoku sve je iscrpljeno. Na istoku, arabizam je na vrlo slabašan način mogao kucati na vrata Europe i nije mogao dalje. Tada su one osobe koje su prošle kroz vrata smrti nakon što su radile na ovom područje doživjele nešto poput potiskivanja natrag, doživjele su da nisu mogle nastaviti. Njihov rad na Zemlji bio je uništen. To je čak izazvalo određenu paralizu života duše između smrti i novog rođenja. — A sada je tu nešto posebno zanimljivo.
Vidimo kako se ubrzo nakon Poslanika rezidencija seli iz Medine u Damask, kako se generali Poslanikovih nasljednika idu dalje, ali im se opetovano uzvraća, uspjeh kao na zapadu ovdje ne uspijeva. I tako vrlo brzo vidimo kako je jedan od nasljednika Poslanika, 661. godine, Muavija. Muavija, jedan od Poslanikovih nasljednika, vlada Damaskom i potpuno je u tom stanju duha, koji s jedne strane izrasta iz monoteizma arabizma, ali i iz determinizma, koji je tada sve više postajao fatalizam. Ali već u to vrijeme, premda na više unutarnji, mističan način, aristotelizam koji je prešao u Aziju, ima svoj učinak. A Muavija, koji je s jedne strane poslao svoje generale u Carigrad, ali je s druge strane pokušao i nekoliko stvari u Africi – ali tamo ništa posebno nije uspjelo – Muavija je ujedno bio i razuman čovjek, ali čovjek koji je to zaista učinio. Izvana se nije mnogo postiglo, čak ni na duhovnom području.
Muavija vlada nedugo nakon Muhameda. Dakle, on stoji u potpunosti u muhamedanstvu, unutar religijskog života arabizma. On je jedan od predstavnika tadašnjeg muhamedanstva, ali onaj koji izrasta iz krutog religioznog oblika muhamedanstva i prerasta u način koji se tada pojavio, skidajući njegov religiozni oblik, pojavljuje se u znanosti i finoj umjetnosti zapada.
On je već reprezentativni duh, ovaj Muavija u prvom stoljeću nakon Muhameda, duh koji više ne misli kao Muhamed, koji ima samo sugestiju Muhameda, još nije odbacio religioznu srž muhamedanstva, ali je već vođen u sferu misli, logike. A prije svega on je jedan od onih koji su svim žarom htjeli prijeći u Europu i svim žarom htjeli napredovati na Zapad. Svatko tko prati kampanje, snage utrošene koje su bile aktivne pod Muavijom, vidjeti ćete da je ta želja za napredovanjem protiv Zapada u to vrijeme bila spojena s neizmjerno snažnim udarom koji je upravo otupio.
Kada takav duh prođe kroz vrata smrti, onda, naravno, takav potisak nastavlja živjeti, a ako to slijedimo dalje, prije svega se dobije dojam: To se proteže kroz život između smrti i novog rođenja, jer se velik dio onoga što je preostala čežnja razvija u globalne planove za kasniji život; ali ti globalni planovi nemaju baš konkretan oblik. Jer sve je otupljeno, nema nikakvog konkretnog oblika.
Pa, priznajem, uvijek si moram postaviti pitanje: 'Trebam li ili ne, govoriti otvoreno?' Ali mislim, ne pomaže ako se o tim stvarima govori samo apstraktno. I zato se moraju ostaviti po strani sva razmatranja kako bi se govorilo o stvarima koje postoje u konkretnim slučajevima. Neka svijet uzme stvari onako kako to može podnijeti. Postoje unutarnje duhovne potrebe za širenje antropozofije. Čovjek se pokorava onome što je stimulirano, da tako kažemo, iz duhovnih potreba i ne pokreće nikakvi vanjski 'oportunizam': oportunizam je nanio dovoljno štete Antropozofskom društvu; ne bi se smio nastaviti dalje u budućnosti. Čak i ako se stvari čine prilično paradoksalnim, stvari ubuduće jednostavno treba reći.
Ako slijedimo ovog Muavija, koji je bio jedan od ranijih Poslanikovih nasljednika, dalje u tijeku povijesti, kako ide dalje i ponovno se pojavljuje u donjoj struji, nalazimo Woodrow Wilsona.
I na šokantan način, sadašnjost se pridružuje prošlosti. Odjednom postoji veza između sadašnjosti i prošlosti. I onda možete vidjeti, ako pogledate, kako se u određenoj mjeri, rekao bih, u moru događaja pojavljuje val Muavija, i ponovno val Woodrow Wilsona, vidi se kako ta struja ide ispod površine i kako se opet pojavljuje.
I mislim, povijest se može razumjeti samo kada se vidi kako se ono što se zapravo događa prenosi iz jedne epohe u drugu. Mislite na apstrakciju, rigidnu apstrakciju, od četrnaest točaka. Ne treba ni reći – naravno da se istraživanje nije temeljilo na četrnaest točaka – ali sada kada je stvar tu, potražite konfiguraciju duše koja dolazi do izražaja u tih četrnaest točaka i upitajte se može li biti predisponirana za takvu snagu ikako drugačije osim kao sljedbenik Muhameda. I uzmite fatalizam koji je već razvio Muavija i prenesite ga u vrijeme moderne apstrakcije i osjetite sličnost s muhamedanstvom; 'Alah je objavio; Alah će to učiniti; to je jedini spas!' - i pokušajte ispravno razumjeti neke od riječi koje potječu od nositelja četrnaest točaka: Naći ćete gotovo doslovno podudaranje, 'cum grano salis' [s rezervom].
Dakle, kada gledamo ljude, možemo govoriti o reinkarnaciji ideja. Tek tada se zapravo vidi razvoj povijesti.