.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 22 ožujka 1924
Pojedinačne i povijesne veze. Ispravno traženje. Garibaldi i Viktor Emanuel. Lessing. Lord Byron.
Razmatranja o karmi koja su ovdje iznesena, a koja su nas nedavno dovela do vrlo specifičnih pojedinačnih slučajeva karmičkih veza, namijenjena su prikupljanju materijala za procjenu ne samo pojedinačnih veza, već i povijesnih veza. I zato bih primjerima kojima sam se bavio dodao još jedan danas i sutra, neke pripremne stvari danas i onda karmička razmatranja sutra.
Vidjeli ste da razmatranje veze između jednog i drugog zemaljskog života zapravo uvijek mora počivati na vrlo specifičnim simptomima, specifičnim pojedinačnim činjenicama od kojih se mora poći i koje nas potom navode na uvid u konkretne veze. A za odvažne slučajeve koje sam naveo, pokazao sam vam gdje treba posebno tražiti te pojedinačne tragove.
Sada bih, kao što sam rekao, pripremajući se za sutrašnje predavanje, želio iznijeti određene slučajeve, ali oni neće biti riješeni do sutra.
Prvo bih želio istaknuti poseban interes koji ova ili ona osobnost može pobuditi. Navest ću povijesne ličnosti i ličnosti iz svakodnevnog života. Poseban interes koji takve osobnosti mogu pobuditi u nama, može nas navesti da dobijemo određeni poriv da tražimo kontekst života. A ako ga možete ispravno pretražiti, zapravo ga možete pronaći. Jer ćete primijetiti, upravo iz načina na koji sam pokazao, da je traženje na pravi način bitno.
Sada – definitivno želimo nastaviti s onim što je smjelo, i ne dajte se odvratiti od ovih smjelih razmišljanja – nema sumnje da kakvi god imali stav o ovoj osobnosti, zanimljivom europskom osobnosti iz 19. stoljeća, Garibaldiju, on se prirodno smjestio u povijesni kontekst 19. stoljeća na vrlo čudan način. Hajde da to danas pripremno pregledamo, kao što sam rekao, a posebno vam želim predstaviti stvari koje onda mogu voditi promatrača znanosti duha do veza koje želimo razmotriti sutra.
Garibaldi je ličnost koja je, da tako kažemo, na vrlo značajan način doživjela cijelo 19. stoljeće, rođen je 1807. godine i djelovao je na utjecajnom položaju do druge polovine 19. stoljeća. To znači da već imamo karakterističan ljudski izraz, posebno za ovo doba 19. stoljeća.
Ako sada pogledamo duhovno bitne značajke ovog života, otkrivamo da je on sin siromaha u Nizzi, siromaha koji mora pružati usluge dostave, dijete koje nema dovoljno sklonosti sudjelovati u onome što nudi obrazovanje, dijete koje nije baš dobar učenik, ali koje se jako zanima za razne stvari. Ono što mu se nudilo u školi uvelike je uzrokovalo da ne razvija mnogo pažnje na nastavi, već da boravi izvan škole. Ali ako je mogao nabaviti bilo kakvu knjigu koja bi izazvala njegovo zanimanje – iako se inače radije brčkao na obali ili u šumi, kada bi učitelj želio podučiti djecu – s druge strane, također se ne bi odvajao od takve knjige, koja bi izazvala njegov poseban interes. Mogao je dugo ležati leđima na tlu, trbuhom okrenut prema Suncu, također preskočiti jelo, i potpuno uroniti u takvu knjigu.
Ali ono što ga je najviše zanimalo bio je svijet. Rano se upustio u očevu profesiju, a sudjelovao je, prvo kao podređeni a kasnije i na samostalnom radnom mjestu, plovio po morima s brodovima, puno plovio Jadranom i radio svašta. Bilo je to vrijeme kada liberalizam i demokracija još nisu sve shematizirali i nije sve bilo regulirano, već je u ljudskom životu još bilo malo slobodne aktivnosti. Također je imao iskustvo, mislim da mu se to dogodilo tri ili četiri puta, da su brod oteli pirati i on je odveden u zarobljeništvo od pirata. Ali osim što je bio briljantan, bio je i pametan i stalno je bježao, i to vrlo brzo.
Tako je odrastao, zapravo uvijek živući u velikom svijetu – kao što sam rekao, ne želim davati biografiju nego samo navesti pojedine karakteristične osobine koje nas mogu voditi do sutrašnjeg razmatranja – i imao je posebno živ dojam onoga što je moglo proizaći iz njegovog bića kao unutarnji odnos prema svijetu, kada ga je otac, već je bio sasvim zreo, poveo na putovanje kopnom, sve do Rima. Mora da je nešto posebno prolazilo kroz njegovu dušu kada je gledao Italiju iz Rima. Uostalom, kada je na brodovima plovio morem, stekao bi dojam o ljudima, koji su bili dosta aktivni, ali ih ništa nije zanimalo, koji su spavali u odnosu na prilike u to doba, i to bi ga moglo dovesti do očaja, nisu imali entuzijazma za pravu čovječnost, kakva se u njemu pokazala rano u životu, na genijalno topao, nježan, srčan način.
I tako mu se nešto – moglo bi se reći, gotovo kao vizija – provuklo kroz dušu kada je kroz zemlju došao do Rima, što je označilo njegovu kasniju ulogu u oslobađanju Italije. A i iz ostalih životnih uvjeta, u prvoj polovini 19. stoljeća, postao je ono što je ljudima tada bilo lakše: Zapravo je postao fanatični anti katolik, antiklerikalni i fanatični republikanac, osoba koja je odlučila učiniti sve što je u njenoj moći da donese sreću čovječanstvu, na način na koji je to mogla, to je zaista odlučila.
Kako je sudjelovao u svakakvim pokretima kakvih je uvijek bilo u Italiji u prvoj polovici 19. stoljeća, dogodilo mu se da je prvi put – mislim da je imao trideset godina ili tako nešto – pročitao svoje ima u novinama. Pročitati svoje ime u novinama tada je značilo više nego danas. Ali imao je posebnu sudbinu u pogledu ovog čitanja svog imena u novinama, jer je u novinama pročitao objavu svoje smrtne presude. Prvi puta je pročitao svoje ime u novinama kada je objavljena njegova smrtna kazna. To je ipak karakteristično zar ne, ne doživljavaju svi ovako nešto.
Pa nije smio – i to je vrlo karakteristično, jer je i tada njegov entuzijazam definitivno bio prisutan – nije smio intervenirati u uvjete Italije ili Europe, već mu je sudbina nametnula da prvo ide u Ameriku i tamo u Americi sudjeluje u svim vrstama pokreta za slobodu do oko 1848. Ali uvijek je bio izvanredna osoba, obdarena posebnim osobinama. Ako je ovo što sam upravo spomenuo prilično jedinstvena stvar da kada prvi puta vidi svoje ime u novinama, da to bude objava smrtne presude, onda je doživio još jednu biografsku činjenicu, nešto što se događa samo nekolicini. Žensku osobnost koja mu je bila oslonac dugi niz godina, upoznao je na vrlo osebujan način, naime, na dalekom moru, gdje je bio na brodu, gledajući na kopno s dalekozorom. To je također ne baš uobičajen način zaljubljivanja za većinu ljudi: dalekozorom.
No opet mu je sudbina olakšala da uskoro upozna onu koju je odabrao kroz dalekozor. Jer, naravno, usmjerio je brod prema selu, po liniji koju je vidio dalekozorom, a kada je došao tamo, jedan ga je čovjek pozvao na ručak. Eto, odmah se pokazalo – prihvatio je poziv – da je to otac osobe koju je vidio kroz dalekozor. Ona je mogla govoriti samo portugalski, on samo talijanski; ali biograf uvjerava, a čini se i točnim da je mlada žena odmah razumjela njegovu pažljivo sročenu objavu ljubavi, koja se, izgleda, sastojala samo od riječi: 'Moramo se ujediniti za cijeli život' – na talijanskom – i ona je odmah shvatila. I zapravo je nastala životna zajednica koja je trajala dugo, dugo vremena.
Ta žena je sudjelovala u svim užasnim avanturama koje je napravio u Južnoj Americi, a neke su šokantne. Naprimjer, jednom se proširila glasina da je Garibaldi poginuo u bitci. Žena je pojurila na bojno polje i podignula svaku glavu da vidi je li Garibaldi. Nakon dugo vremena, nakon duge pustolovne potrage, pronašla ga je živog.
No, stvarno je šokantno da je na tom avanturističkom putovanju u potrazi za Garibaldijem, koje je trajalo dugo, bez ikakve pomoći rodila svoje dijete, da ga je, da bi ga utoplila, vezala remenom oko svog vrata i grijala na prsima. U Garibaldijevoj američkoj aktivnosti doista je bilo šokantnih aspekata.
Kad su u Europi sredinom 19. stoljeća razni narodi imali težnje za slobodom, Garibaldi više nije mogao ostati u Americi, pa se vratio u svoju domovinu. I dobro je poznato kako je on sada vrlo aktivno i intenzivno, regrutirajući postrojbe u najtežim okolnostima, pridonio onome što je tada postalo Italija, i ne samo da je pridonio, nego je bio i stvarni kreator onoga što se dogodilo.
I postoji jedna osobina u njegovom životu, u njegovom karakteru, koja se posebno ističe. Uostalom, on je u svakom pogledu bio samostalan čovjek, da, čovjek koji je zapravo uvijek razmišljao o velikom na jednostavan način i brinuo samo o onome što će proizaći iz njegovih najdubljih poriva. I tako je doista vrlo čudno kako je učinio sve da dinastija Vittoria Emanuele vlada kraljevinom Italijom, dok je cijelo ujedinjenje Italije, oslobođenje Italije, zapravo poteklo od njega. Te stvari, kako je osvojio Napulj i Siciliju s relativno malim, nediscipliniranim, ali entuzijastičkim trupama, budući da je kasniji kralj Italije trebao samo ući u područja koja je Garibaldi osvojio za kraljevstvo, ali u osnovi se ništa nije dogodilo kako bi kraljevska obitelji i njihova pratnja cijenili ono što je Garibaldi učinio, cijela ta stvar ostavlja dubok dojam. Jer u osnovi, ako se to želi banalno reći, moralo bi se reći: Savojska dinastija je Garibaldiju dužna sve, a Garibaldiju je u najvećoj mjeri bila nezahvalna, prema njemu su bili ljubazni samo onoliko koliko se to nije moglo izbjeći.
Naprimjer, ulazak u Napulj. Garibaldi je za dinastiju osvojio Napulj a Napolitanci su ga smatrali pravim osloboditeljem, čija bi pojava svuda izazivala buru oduševljenja. Bilo bi nezamislivo da bi budući kralj Italije ušao u Napulj bez Garibaldija. Potpuno nezamislivo. Ali savjetnici su bilo odlučno protiv toga. Svakako da je kod nekih savjetnika bilo dosta kratkovidnosti; ali da Vittorio Emanuele nije imao određeni instinkt i nije dopustio Garibaldiju da sjedne do njega u svojoj crvenoj bluzi kad je ušao u Napulj, sigurno bi bio izviždan. To je nešto što se može reći s apsolutnom sigurnošću, da je bez Garibaldija ušao u Napulj.
U biti je tako bilo na svakom koraku. U svakoj kampanji, više u središnjoj Italiji, Garibaldi je zapravo sve radio. Kraljevski generali s kraljem – ne znam kako to reći, a da budem blag – došli bi prekasno: sve bi već završio Garibaldi. Ali kad se pojavila vojska s generalima noseći brojna odličja, i susrela Garibaldijevu vojsku, koja nije nosila odličja i također je bila prilično nezahtjevna u odijevanju, generali su izjavili: Da, ispod je našeg dostojanstva jahati s njima, to nikako ne možemo učiniti. Ali, kao što sam rekao, Vittorio Emanuele je imao izvjesni instinkt. Pozvao je Garibaldija do sebe, a generali koji su imali duge nosove morali su se pomiješati s onima koji su se postrojili kao Garibaldijeva vojska. Ti generali su izgledali kao užasno bolesni, kao da su imali grčeve u želucu. I onda nije bilo drugog načina: kada je trebalo ući u grad, Garibaldi, koji je zapravo sve učinio, morao se pridružiti otraga, morao doći od pozadi. Morali su pustiti ostale da marširaju naprijed. To je bio slučaj da regularna vojska nije napravila ništa, ali su ipak prvi ušli, a onda Garibaldi sa svojim Garibaldijcima.
To su bitne veze sudbine. Upravo u tim vezama sudbine morate vidjeti ono što vodi do karmičkih veza. Jer, zar ne, zapravo nema nikakve veze s ljudskom slobodom ili neslobodom da u novinama svoje ime nađete uz smrtnu osudu, ili da nađete svoju ženu dalekozorom. To su sudbinske veze koje idu ruku pod ruku s onime što je još uvijek u ljudima kao sloboda. Ali te stvari, za koje se može biti siguran da su niti sudbine, ujedno su i veliki poticaj za praktično proučavanje suštine karme.
Pa, htio bih reći da takve stvari karakteriziraju i, rekao bih, trivijalnosti života. U slučaju ovakvih osobnosti, to su prave, snažne trivijalnosti. Vidite, Garibaldi je bio ono što zovu zgodan muškarac. Imao je jako lijepu tamno plavu kosu i općenito je bio lijep. Kosa je bila kovrčava, tamnoplava i žene su je jako voljele. Pa, kao što sam rekao, za onu odabranu dalekozorom, može se reći samo ono najbolje, najposvećenije; ali izgleda da je bila ljubomorna!
Što je Garibaldi učinio kada je jednog dana ljubomora poprimila velike razmjere? Odrezao je svoju divnu kosu do korijena, napravio se ćelavim. Tada je bio još u Americi. Sve ove stvari pokazuju kako se nužnosti sudbine uklapaju u život.
Garibaldi je tada postao europski velikan nakon onoga što je napravio u Italiji, a svatko tko danas putuje Italijom zna da se, putujući od grada do grada, putuje od jednog Garibaldijevog spomenika do drugog. Ali bilo je trenutaka u Europi kada je ime Garibaldi spominjalo s ogromnim zanimanjem i odanošću posvuda izvan Italije, gdje su također, recimo, čak i dame u Kölnu ili Mainzu, ili drugdje, nosile crvene bluze u čast Garibaldija, jer su crvene bluze bile garibaldijevski kostim – da ne spominjemo London, tamo je crvena bluza postala vrlo moderna.
Ali ovaj potez je zanimljiv: kada je 1870. došao francusko-pruski rat, Garibaldi, sada već star, stavio se na raspolaganje Francuzima. Iako je bio uvježbam samo u 'slobodnom' ratovanju kakvo je vodio u Italiji i Americi, ipak je jednom prilikom u ovom 'pravom' ratu zarobio njemačku zastavu ispod gomile ljudi koji su je pokušali zaštiti tijelima. Garibaldi je zarobio zastavu. Ali budući da je imao veliko poštovanje da su se ljudi bacili tijelima na zastavu, poslao je natrag nakon što je zarobio. Međutim, kada bi se negdje pojavio na sastanku, bio bi izviždan zbog ovog čina.
Nije li istina, ovo je ne samo zanimljiv život, nego zapravo osoba koja se na iznimno karakterističan način izdvaja od svega što je inače u 19. stoljeću isplivalo kao veličina! Ostali sigurno nisu bilo toliko originalni, toliko elementarni, i djelovali iz primitivnih pobuda, a opet tako domišljato. Možda ste mogli biti vještiji u vođenju veće vojske, biti aktivniji, ali takav istinski, izvorni entuzijazam za ono čemu se težilo vjerojatno nije bio prisutan ni kod koga u ovom dobu, koje je već bilo tako duboko usađeno u materijalizam.
Pa, ovo je jedan od likova koje vam želim prikazati. Kao što rekoh, danas ću odraditi pripreme, a sutra potražiti odgovore.
Još jedna ličnost vam je vrlo dobro poznata po imenu; ali upravo je ta osobnost od izvanredno velikog interesa u odnosu na istraživanje karme: to je Lessing.
Želio bih reći da me kontekst života Lessinga oduvijek iznimno zanimao. Moglo bi se reći da je Lessing zapravo začetnik boljeg novinarstva, onog novinarstva koje ima suštinu, onog novinarstva koje također nešto želi.
Pritom Lessing u dramu nastoji uvesti građanski život, nasuprot onog nad-građanskog elementa koji je zapravo bio jedina tema pjesništva, za dramatičara, općenito onaj život koji je povezan sa sudbinama ljudi kao ljudi, a ne utoliko što imaju društveni položaj i slično. Lessing je želio na pozornicu iznijeti čisto ljudske sukobe.
Pritom se pozabavio mnogim velikim problemima, poput činjenice da je u svom 'Laokoon-u' pokušao odrediti granice slikarstva i poezije. Ali najzanimljivije je u tome na koji je silovit način Lessing branio ideju tolerancije. Sve što trebate je pogledati njegovog 'Natana mudrog' i vidjeti ćete kako ideja tolerancije živi u ovom Lessingu na najeminentniji način, u tkanju basne o tri prstena u njegovom 'Natanu' želio je pokazati kako su različite religije zalutale, kako su tri glavne religije zalutale od svog izvornog oblika, kako sve tri zapravo nisu stvarne, i kako treba tražiti onu pravu, koja je izgubljena. Dakle, ovdje je tolerancija povezana s izuzetno dubokom idejom.
Ali onda je s Lessingom zanimljiv ovaj slobodnozidarski razgovor 'Ernst und Falk' i druge stvari koje proizlaze iz masonerije. Ono što je Lessing postigao kao istraživač vjerskog života, kao kritičar vjerskog života, nešto je šokantno za svakoga tko je u stanju prosuditi što takvo što znači unutar 18. stoljeća. Samo treba biti u stanju pred sebe postaviti cijelu osobnost Lessinga.
To međutim, ne možete čitajući, naprimjer, dva sveska Erich Schmidta o Lessingu, koje se smatra potpunim i konačnim, jer tamo nije prikazan Lessing, tamo je lutka od raznih udova i članova, za koju se kaže da je napisala 'Natan mudri' i 'Laocoon'. Svodi se na ništa više od tvrdnje da je čovjek tu prikazan napisao ove knjige. I ostale Lessingove biografije napisane su na sličan način.
Otprilike ćete dobiti dojam o Lessingu ako uzmete u obzir snagu kojom 'izbacuje' rečenice kako bi pogodio protivnika. On je zapravo razvio elegantnu, ali u isto vrijeme svugdje primjenjivu polemiku o srednjoeuropskoj civilizaciji. Treba uzeti u obzir jednu osebujnu nijansu u karakteru upravo kada ulazi u kontekst vlastitog života. S jedne strane, oni koji imaju smisla za oštrinu, za često zajedljivu oštrinu koja izlazi na vidjelo u takvim spisima kao što je, naprimjer, 'Hamburgischen Dramaturgie', neće lako pronaći put preko – ali treba ga pronaći kako bi se razumjelo Lessinga – takoreći, do razumijevanja Lessinga kako piše u pismu kada mu se rodio sin, koji je umro odmah nakon poroda. Otprilike ovako: Da, odmah se ponovno preporučio iz ovog svijeta jada. Učinio je najbolje što se može. – Piše tako nešto, ne mogu to doslovno citirati. To znači izraziti bol na neizmjerno hrabar način, on ipak ne osjeća bol ništa manje duboko od nekoga tko može samo plakati od nje. To što on na taj način izražava bol, ta sposobnost povlačenja u bol, to je ujedno bilo svojstveno onima koji su snažno znali ići naprijed ako bi razvili polemiku. Zato je tako srceparajuće čitati pismo koje je Lessing napisao kada mu je dijete umrlo odmah nakon rođenja, ostavljajući majku teško bolesnu.
Taj je Lessing imao tu čudnu sudbinu — a to je jedino karakteristično, ako se želi tražiti karmička veza kod njega — da se u Berlinu sprijatelji s čovjekom koji je zapravo, moglo bi se reći, u svakom aspektu života bio Lessingov kontrast: Nikolai.
Vidite, Lessing, za kojeg se – čak i ako nije potpuno točno, za njega je to svojstveno – može reći da nije sanjao jer mu je um bio tako oštrouman, on je dakle, kao što ćemo vidjeti sutra, za duhovnog istraživača svog svojih duhovnih veza izuzetno značajna ličnost. Ali bilo je nešto u Lessingu što svaku rečenicu čini divnom u njenim konturama, u točnosti s kojom je protivnik bačen u pijesak. S Nikolajem je bilo suprotno. Nikolai je bio filistar, pravi filistar. Ipak je bio prijatelj s Lessingom, ali on je bio neobičan filistar, filistar koji je imao vizije, imao je najčudnije vizije.
Lessing, genij, uopće nije imao vizije, čak ni snove. Ali filistar Nikolai je patio od vizija. Došle bi, i otišle tek kad bi mu dali pijavice. Da, u akutnoj situaciji dali bi mu pijavice, kako ga ne bi neprestano napadali iz duhovnog svijeta.
Fichte je napisao vrlo zanimljiv esej protiv Nikolaja. Zapravo je htio simptomatično prikazati njemačko filistarstvo u Nikolajevoj osobnosti. Ali taj je Nikolaj ipak bio Lessingov prijatelj.
Pa, postoji još jedna osobina kod Lessinga koja je vrlo čudna. S obzirom na svoj svjetonazor, Lessing se mnogo bavio dvojicom filozofa, Spinozom i Leibnizom. Sada, moram reći da me mnogo privlačilo u slobodne sate, da čitam sve spise u kojima se s jedne strane dokazuje da je Lessing bio 'leibnizovac', i s druge strane, s još boljim temeljima, da je bio 'spinozist'. Oni su suprotni. I može se reći da se zapravo ne može razlikovati je li Lessing, pronicljivi čovjek, bio 'leibnizovac' ili 'spinozist', što je jedno drugom suprotno. Spinoza: panteist, monist; Leibniz: monadist, čisto i sasvim individualistički. Ali ne možete reći je li Lessing bio 'leibnizovac' ili 'spinozist'. Tako da, ako se u tom smjeru ispita Lessinga, ne dolazi se do konačne presude. Ne može se doći do konačne presude.
Na kraju svog života ovaj je Lessing napisao izvanredan pamflet: Obrazovanje ljudske rase, gdje se na kraju, moglo bi se reći, potpuno izolirana pojavljuje ideja o ponavljanju zemaljskih života. Spis se bavi odgojem ljudskog roda na način da čovječanstvo prolazi kroz epohe razvoja, civilizacije: Kako bogovi daju čovjeku prvu osnovnu knjigu, Stari zavjet, kako dolazi druga osnovna knjiga, Novi zavjet, i kako će u budućnosti doći treća knjiga za obrazovanje ljudskog roda.
Ali onda esej završava kratkim prikazom da čovjek živi ponovljene zemaljske živote. I opet, na način koji u potpunosti proizlazi iz Lessingova lika, on kaže: Treba li ova ideja o ponovljenim zemaljskim životima – on ne koristi ovaj izraz, ali to je to – biti toliko apsurdna jer je kod ljudi pojavila prvi puta kada ljudi još nisu bili pokvareni školskom mudrošću? - Spis tada završava pravim hvalospjevom ponavljanju zemaljskih života i na kraju ima lijepe riječi, koje pokazuju kako čovjek ide iz zemaljskog života u zemaljski život, koje zatim završavaju sa: 'Nije li sva vječnost moja'?
Upoznali ste možda i danas, kada živite s ljudima, ljudima koji su zapravo jako cijenili Lessinga, ali koji su se udaljili od spisa: 'Obrazovanje ljudske rase'. Ne može se doista razumjeti kakvu kvalitetu duše takvi ljudi imaju. Oni visoko cijene tako briljantnu osobu, ali odbacuju ono što daje čovječanstvu, posebno u zreloj dobi. Samo je ostario, senilan je – tako kažu – ne može se više s njim – to kažu. Da, zar ne, tako se može sve odbaciti!
Ali nitko zapravo nema pravo priznavati Lessinga a ne priznavati ovo djelo, koje je napisao kao zreo duh. Ako se predstavi nešto tako sažeto, kao ova ideja o ponavljanju zemaljskih života, kod Lessinga nema mogućnosti da se to ignorira.
Naći ćete razumljivim, dragi moji prijatelji, da je upravo ova osobnost u najvišem stupnju zanimljiva u odnosu na karmu, u odnosu na vlastiti prolazak kroz različite zemaljske živote. Jer u drugoj polovici 18. stoljeća ideja o ponovljenom zemaljskom životu nije bila općenito prihvaćena ideja. To je od Lessinga došlo kao gotovo kao pucanje iz pištolja, kao blještava, genijalna ideja. I to ne možemo objasniti kroz odgoj ili bilo što drugo što bi moglo utjecati na ovaj Lessingov život, ili pak, na ovaj Lessingov život u starosti. Već to sugerira postavljanje pitanja: Kako može stvar stajati s čovjekovim prethodnim zemaljskim životom, kada se u određenoj dobi iznenada pojavi ideja o ponovljenom zemaljskom životu, koja je inače strana civilizaciji u kojoj živi, i doista tako da sam ističe da je ideja postojala u pradavnim vremenima; pa zapravo on navodi unutarnje razloge koji su povezani i upućuju na njegov vlastiti zemaljski život daleko unatrag, iako Lessing u svojoj uobičajenoj svijesti zasigurno nije imao pojma o takvim vezama? Ali stvari koje ne znate su ipak tu. Da postoje samo one stvari koje neki ljudi znaju, onda bi svijet bio vrlo siromašan događajima i bićima. Ovo je drugo pitanje koje bi trebali razmatrati u karmičkim odnosima.
Želio bih postaviti treće pitanje jer možda može biti posebno poučno kroz opis konkretnih odnosa u karmičkom kontekstu. Među ličnostima koje su mi bile bliske kao učitelji u mladosti, postojala je ličnost koju sam već predstavio, ali koju bi vam danas želio predstaviti s nekoliko karakteristika, koje su simptomatične, što može biti značajno za proučavanje karme.
Naveden sam da proučavam karmu te osobnosti na sljedeći način. Opet, riskantno je to govoriti, ali ne vjerujem da se te stvari mogu izbjeći u kontekstu u koji je uključen današnji duhovni život, koji bi trebao poticati iz antropozofije.
Vidite, ovo što vam govorim dogodilo mi se zapravo tek nakon nekoliko godina nakon što sam vidio dotičnu osobu, koja mi je bila drag učitelj do moje osamnaeste godine. Ali uvijek sam pratio njegov život dalje, zapravo uvijek ostao blizu njega. Sada, u određenom trenutku vlastitog života, imao sam razloga nastaviti pratiti ovaj život iz vrlo specifičnog razloga.
U određenom trenutku počeo sam se iznimno zanimati za život lorda Byrona kroz drugačiji životni kontekst. Tada sam također upoznao ljude koji su bili izuzetni entuzijasti za Byrona. Jedna od njih bila je, naprimjer, pjesnikinja Marie Eugenie delle Grazie, o kojoj ću puno toga imati za reći u svojoj autobiografiji. Bila je zaljubljenik u Byrona u određenoj dobi u životu.
Osim toga tu je bila izuzetna osobnost, čudna mješavina svih mogućih kvaliteta: Eugen Heinrich Schmidt. Nekima koji su se bavili i poviješću antropozofije pojavit će se ime Eugen Heinrich Schmidt.
Pa, Eugen Heinrich Schmidt je prvi put postao poznat u Beču osamdesetih, a zatim i meni poznat kada je napisao svoju nagrađivanu raspravu o Hegelovoj dijalektici koju je reklamiralo berlinsko Hegelovo društvo. Onda je u Beč došao ovaj visoki Eugen Heinrich Schmidt – bio je vitak i visok – čovjek koji je bio stvarno, čak i izvana na pomalo izražen način, prožet snažnim entuzijazmom, entuzijazmom koji bi ponekad, kao što sam rekao, poprimio vrlo snažne vanjske oblike, ali on je bio samo entuzijast. To je upravo nešto što me 'trzalo'. Mislio sam da želim ugoditi Eugenu Heinrich Schmidtu, a budući da je on upravo tada napisao svoj oduševljeni članak o lordu Byronu, odveo sam ga do drugog Byron entuzijasta, Marie Eugenie delle Grazie. Sada je krenula oduševljena rasprava o Byronu. Oni su se zapravo slagali ali su živo razgovarali. Svi ostali tamo su šutjeli. Tamo se okupio veliki broj bogoslova s Bečkog katoličkog fakulteta, koji su svaki tjedan dolazili tamo, koje sam upoznao i s kojima sam se jako sprijateljio. Mi drugi smo šutjeli. Ali ovo dvoje su sada ovako razgovarali o Byronu: Bio je stol, pomalo izdužen, ondje je sjedila delle Grazie, a ovdje Eugen Heinrich Schmidt, energično gestikulirajući. Odjednom stolica sklizne ispod njega, on padne pod stol, noge ispruži sve do delle Grazie. Mogu reći, bio je to šok za sve nas. Ali ovaj šok je u meni potaknuo jednu vrlo posebnu stvar – to stvarno želim ispričati objektivno – potaknuo je u meni posebnu stvar: sve što je rečeno o lordu Byronu na mene je ostavilo snažan utisak. Osjetio sam potrebu da istražim kakve bi karmičke veze mogle biti kod Byrona! Naravno da nije bilo tako lako. Odjednom sam imao sljedeće iskustvo. — Bilo je to kao da je cijela slika ovog razgovora, s Eugen Heinrich Schmidt-om koji je bio nepristojan s nogom! — kao da mi je ova slika iznenada skrenula pozornost na stopalo lorda Byrona, koji je, kao što znate, imao kriva stopala: vukao je stopalo jer je bilo kraće. I iz toga sam sebi rekao: I moj voljeni učitelj je imao takvo stopalo, i – treba ispitati karmičke veze. Već sam vam na primjeru pokazao, u slučaju ozljede noge Eduarda von Hartmanna, kako se kroz takva svojstva možemo vratiti natrag. Sad mi je bilo lakše zamisliti sudbinu ove meni bliske osobe koja je također imala takvo stopalo, i naravno da je bilo izvanredno da je ta osobina stopala bila i kod Byrona, a postojale su i druge. Ali inače su bili potpuno drugačiji: Byron, genijalni pjesnik, koji je bio pustolovan unatoč svojoj domišljatosti, ili možda baš zbog nje, a drugi briljantni geometrista, kakav se rijetko može naći kod učitelja, kojemu se stvarno moglo diviti na njegovoj geometrijskoj imaginaciji i na tretiranje deskriptivne geometrije.
Ukratko, imajući pred sobom ovo dvoje ljudi, krajnje različitih u duši, mogao sam riješiti problem njihove karme referencom na naizgled nevažan fizički detalj. Taj detalj mi je omogućio da razmatram probleme Byrona i mog učitelja geometrije u istom kontekstu, i tome nađem rješenje.
Želio sam danas predstaviti ove slučajeve kao karakteristične, a sutra ćemo prijeći na karmičko razmatranje ovih slučajeva.