.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 16 veljače 1924
Uzročnost fizičkih osobitosti u jednoj inkarnaciji moralom u ranijoj. Eduard von Hartmann. Interakcije tri različite strukture ljudskog bića iz jednog zemaljskog života u drugi. Friedrich Nietzsche.
Ovdje govorimo o karmi, putevima ljudske sudbine, a na prošlom predavanju smo razmatrali sudbinske veze, koje bi mogle biti prikladne da bace malo svijetla na način na koji sudbina djeluje kroz različite zemaljske živote. Odlučio sam, iako je odluka dvojbena, jednom progovoriti o takvim detaljima karmičkih veza, i želio bih još malo nastaviti s takvim razmatranjima.
Vidjeli ste kako je, kada se raspravlja o karmičkim vezama, postalo potrebno razgovarati o određenim detaljima u životu i prirodi osobe koji bi inače mogli proći nezapaženo. Tako sam pokazao jedan detalj u prijelazu fizičke osobitosti jedne inkarnacije u određeno duševno stanje sljedeće inkarnacije, u slučaju Dühringa. Jednostavno je slučaj kada se tražeći ljudska bića približimo duhovnim svjetovima, s jedne strane, sve duhovno gubi apstraktnost, postaje moćno, postaje djelotvorno. S druge strane, fizičko, također i ono što je izraženo u ljudskom tijelu, gubi svoju, da, moglo bi se reći, materijalnost, dobiva duhovno značenje, dobiva određeno mjesto u cjelokupnom kontekstu ljudskog života.
Kako zapravo funkcionira sudbina? Sudbina djeluje tako da djeluje iz cjelokupnog jedinstva čovjeka. Ono što čovjek traži u životu iz nagona karme, što se potom razvija prema sudbini, posljedica je činjenice da sile sudbine, koje idu iz života u život, u svojoj delikatnosti utječu na sastav krvi i iznutra uvjetuju da se regulira nervna aktivnost, ali također potiču duševno-instinktivnu prijemčivost za ovo ili ono. A nije lako prodrijeti u nutrinu sudbinskih, karmičkih konteksta, ako se ne obrati pažnja na pojedinačne izražaje osobe – naravno uvijek okom duše. Doista za karmičku kontemplaciju jednako je važno biti zainteresiran za pokret ruke kao i za veliki duhovni talent. Jednako je važno znati promatrati – naravno i s duhovne strane, prema astralnom tijelu i egu – kako osoba sjeda, moći promatrati recimo, kako ispunjava svoje moralne obveze. Jednako je važno voli li se čovjek mrštiti ili se lako mršti, koliko je važno i je li pobožan ili nepristojan. Mnogo toga što se nekome čini beznačajnim u običnom životu, iznimno je važno kada počnemo razmišljati o sudbini dok se ona prepliće od zemaljskog života u zemaljski život, a nešto od onoga što se čini posebno važno za ovu ili onu osobu postaje manje važno.
Općenito govoreći, kao što znate, nije lako obratiti pažnju na tjelesne osobitosti, naprimjer. One su tu, i morali bi naučiti promatrati ih prirodno bez da povrijedimo svoje bližnje, što bi bio slučaj kada bi ih promatrali samo radi promatranja. To zapravo nikada ne bi smio biti slučaj, sve što se radi u tom smjeru trebalo bi doći sam od sebe. Ali ako je netko uvježbao pažnju, individualne osobitosti se pokažu kod svake osobe, osobitosti koje se spadaju u sitnice ali koje mogu biti važne za karmičku kontemplaciju u najeminentnijem smislu. Ali ljude s obzirom na njihove karmičke veze možemo promatrati samo ako možemo razlučiti osobitosti.
Za mene je prije nekoliko desetljeća filozof Eduard von Hartmann bio izuzetno zanimljiva ličnost, kako u odnosu na unutarnji duhovni život ove ličnosti, tako i u odnosu na vanjski život. Posebno me zanimao ovaj filozof. Ali ako sada gledam na njegov život na takav način da to promišljanje vodi do karmičke refleksije, onda ono što je vrijedno moram staviti pred svoju dušu na sljedeći način. Moram sebi reći da je Eduard von Hartmann, filozof nesvjesnog, filozofiju gradio u početku na eksplozivan način. Stvarno je ovako: mislioci 19. stoljeća — oprostite ako zvuči kao da kritiziram, ne mislim to neljubazno — tako eksplozivno djelo primili su s velikom apatijom. Zaista, ljudi 19.stoljeća, naravno i s početka 20. stoljeća, jednostavno se ne mogu probuditi iz svog flegmatičnog stava za sve što zapravo pokreće svijet iznutra, U ovom našem duhovno flegmatičnom dobu doista se teško može pronaći entuzijazam na dubok način.
Naprimjer, u drugom ciklusu predavanja u to vrijeme morao sam opisati povijesnu činjenicu: sukob rimskog svijeta sa sjevernim germanskim plemenima u vrijeme Velike seobe, u vrijeme kada se kršćanstvo širi na sjever iz južnih grčko-latinskih područja. Samo pred sobom morate imati ove fizičke pretke srednjoeuropskog i južno-europskog svijeta da steknete dojam koliko je ljudske impulzivnosti bilo u svijetu. Germanska plemena koje su Rimljani susreli u prvim kršćanskim stoljećima znala su što znači živjeti u jedinstvu s duhovnim snagama prirode. Ti su se ljudi ponašali prema duhovnom sasvim drugačije od nas. Većinom su još bili zahvaćeni instinktivnom sklonošću prema duhovnom. I dok danas obično govorimo flegmatično, tako da jedna riječ slijedi drugu, kao da u riječima nije ništa stvarno, ti ljudi bi pretočili u jezik ono što su doživjeli. Za te ljude puhanje vjetra bilo je jednako fizička gesta duhovnog, manifestacija duhovnog, kao i kada čovjek pomiče ruku. Netko bi ovo puhanje vjetra, treperenje svijetla na vjetru koji puše, shvatio kao izraz Wotana. I kada ove činjenice stavite u jezik, kada ove stvari stavite u jezik, u jezik stavljate karakter onoga što ste doživjeli. Ako bismo to htjeli izraziti modernim jezikom: 'Wotan weht im Winde' (Wotan tka u vjetru) – riječi su slične onima u starim vremenima – tada se to iskustvo ulijeva dolje u jezik! Kada osoba podigne pogled, postane svjesna grmljavine koja izbija iz oblaka, a iza te geste, iza ove prirodne geste grmljavine, gleda i izražava duhovna bića: 'Donner (ili Donar) dröhnt im Donner' (Donner ili Donar huči u grmljavini) – u suvremeni se jezik ulijeva ono što je na sličan način zvučalo u starom jeziku. I onda, kao što su ovi ljudi osjećali duhovno u djelovanju prirode i izražavali to svojim jezikom, tako su kada su išli u bitku izražavali božanstvo pomagača, koje je živjelo u njihovim udovima, koje je živjelo u njihovim gestama. I tu su imali svoj štit, svoj moćni štit, i jurišali su, može se reći, držeći štit. A činjenica da je, bio to dobar ili demonski duh, to upalo u jezik, koji je snažno rezonirao, sve su to izražavali kada su jurili u napad riječima: 'Ziu Zwingt Zwist'! To rečeno iza štita, uz bijes i žudnju za bitkom, zaista je bilo poput oluje! Morate misliti na štitove iz tisuću grla odjednom. U ranim stoljećima, kada su ljudi s juga došli u sukob s onima koji su se ulijevali dolje iz Srednje Europe, nije vanjski tijek bitke imao odlučujući učinak. Bili su to silni juriši uz krikove prema Rimljanima. Već u prvim danima je bio slučaj da je beznadni strah zavladao narodima koji su se približavali s juga. Koljena su klecala od 'Ziu Zwingt Zwist', koje je urlalo tisuću grla iza štitova.
I zato treba reći: Naravno, ti ljudi su se vratili, ali postali su flegmatični! Mnogi su tada urlali, a danas su postali flegmatični, flegmatični do najvišeg stupnja, prihvatili su unutarnji stav duše 19. i 20. stoljeća. Ali kada bi se ti momci koji su urlali u tadašnjem stanju duha, vratili u takvo raspoloženje, stavili šiljaste kape, na sadašnju inkarnaciju, rekli bi: Ova flegmatična apatija iz koje se ljudi jednostavno ne mogu probuditi, spada pod noću kapicu; mjesto za to je krevet, a ne poprište ljudskog djelovanja!
Ovo govorim jer želim ukazati na to koliko je bilo malo sklonosti da se nešto učini eksplozivnim poput onoga što je Eduard von Hartmann učinio u svojoj Filozofiji nesvjesnog. Prije svega, naravno, govorio je o tome da sve što je svjesno u čovjeku, svjesno razmišljanje, ima mali značaj u usporedbi s onim što nesvjesno vlada i tka u čovjeku, kao što vlada i u prirodi ono što nije podignuto u svijest. O vidovitoj imaginaciji, intuiciji, Eduard von Hartmann nije znao ništa, nije znao da nesvjesno može prodrijeti u ljudsku spoznaju. Istaknuo je kako upravo ono što je stvarno bitno ostaje u nesvjesnom. Ali upravo je iz tih razloga vjerovao da je svijet u kojem živimo najgori koji se može zamisliti. Nosio je taj pesimizam čak dalje i od Schopenhauera i došao do zaključka da bi vrhunac kulturnog razvoja zapravo trebalo biti uništenje cijele ove zemaljske evolucije, uništenje što je prije moguće. Rekao je da ne želi inzistirati na tome da se to učini sutra, jer ne bi bilo vremena za primijeniti sve što je neophodno da se Zemlja stvarno uništi do te mjere da nijedna ljudska civilizacija – uostalom po njemu su bezvrijedne – ne opstane. I sanjao je o tome – to ćete naći u Filozofiji nesvjesnog – sanjao je o tome kako će ljudi doći do izuma velikog stroja kojeg mogu staviti dovoljno duboko u Zemlju, da izazove strašnu eksploziju, i cijela Zemlja eksplodira i rasprsne se u kozmosu.
Zasigurno su neki ljudi bili oduševljeni ovom Filozofijom nesvjesnog. Ali kada govore o nečemu takvom, ne vidi se da su time duboko dirnuti. Tako nešto se može reći! To je onda nešto moćno ako se to može reći! Ali ljudi to govore kao da izgovaraju usputnu napomenu, a to je strašno..
Ali to se baš dogodilo, postojao je takav filozof. A onda je ovaj filozof pogledao na ljudski moral na Zemlji. Njegov rad Phänomenologie des sittlichen Bewusstseins (Fenomenologija moralne svijesti) me najviše zanimao. Napisao je tada i djelo o vjerskoj svijesti, estetiku, napisao je mnogo toga. I sve je to u početku bilo iznimno zanimljivo, pogotovo kada se niste slagali s njime.
Sada se, naravno, već može javiti želja da se sazna, kakva je sudbinska veza s takvom osobom? U početku ćete, možda, biti u iskušenju, da stvarno uđete u njegovu filozofiju. Pokušati ćete iz filozofskih razmišljanja dobiti neku ideju o prijašnjim zemaljskim životima. Ali tamo nećete naći ništa. Ali upravo mi je takva osobnost bila zanimljiva, iznimno zanimljiva.
I vidite, onda kada imate, rekao bih, okultizam u svom tijelu, onda se pojavljuju impulsi da gledate na pravi način. A postoji činjenica: Eduard von Hartmann je u početku bio vojnik, časnik. Kürschner Directory, osim zapisa o njegovom doktoratu iz filozofije i tako dalje, uvijek stavlja i sve do njegove smrti i 'poručnik'. Eduard von Hartmann je u početku bio pruski časnik, a priča se da je bio vrlo dobar časnik.
Vidite, od izvjesnog dana nadalje, to mi se činilo mnogo bitnijim u odnosu na kontekst ljudske sudbine od detalja njegove filozofije. Pojedinosti njegove filozofije — pa eto, to je sklonost da se prihvati ovo ili ono, da se opovrgne ovo ili ono. Ali to nije toliko važno; svatko tko je naučio malo filozofije to može učiniti. Iz toga ne proizlazi nešto posebno. Ali sada se zapitajmo: Kako dolazi do toga, da je postojao jedan časnik koji je bio dobar časnik, koji je za vrijeme svog časničkog vremena uglavnom mario za vježbe sa sabljom, kako to, on sada postaje reprezentativni filozof svog doba? Kako je to postao?
Da, vidite, dragi moji prijatelji, postao je to jer je bolovao od bolesti koljena, morao je ići u mirovinu i patio je od te bolesti koljena cijeli život. Ponekad ne bi mogao hodati, morao je noge držati uspravno, protegnuo bi ih na sofi. A onda je, upijajući suvremeno obrazovanje, pisao filozofska djela jedno za drugim. Hartmannova filozofija je cijela biblioteka. Puno je napisao.
Ali jednoga dana, dok sam promatrao osobnost, bol u koljenu, početak boli u koljenu, postao mi je od posebne važnosti. Mnogo me više zanimala činjenica da je čovjek u određenoj dobi patio od bolova u koljenu nego što me je zanimao njegov transcendentalni realizam, ili to da je rekao: 'Prvo je postojala vjera Oca, zatim vjera Sina, i u budućnosti će doći religija Duha'. To pokazuje oštrinu uma, ali su se takve stvari više-manje mogle naći na ulicama na svakom kutku u 19. stoljeću. Ali činjenica da filozof postaje kada kao poručnik pati od bolova u koljenu vrlo je važna činjenica. I prije nego čovjek obrati pažnju na takve stvari, dok se dopusti da se bude zasljepljen onim što je naizgled najistaknutije, ne dolazi se do karmičkih veza.
A kada sam uspio na pravi način spojiti problem koljena sa cijelom osobnošću, tada se otvorio pogled na ono što se zapravo u toj osobnosti pojavilo kao nešto što je u skladu sa sudbinom. I tada sam se mogao vratiti. Put do njegovih ranijih inkarnacija nisam pronašao iz glave Eduarda von Hartmanna, već iz koljena. Za druge ljude počinje od nosa i tako dalje. U pravilu nije ono što se obično uzima kao najvažnije za zemaljski život između rođenja i smrti.
Pa, kako je to povezano? Vidite, ljudsko biće koje je pred nama u zemaljskom životu, zapravo je već kao fizičko biće, na što sam više puta skretao pozornost, trodijelno biće. Ima svoju nervno-osjetilnu organizaciju, koja je uglavnom koncentrirana u glavi, ali koja se proteže na cijelu osobu. Ima svoju ritmičku organizaciju, koja se posebno jasno pojavljuje kao ritam disanja, cirkulacija krvi, ali koja se pak proteže preko cijele osobe i izražava se u svemu, a ima i svoju motoričku, metaboličku organizaciju udova, to jest, metaboličku obnovu, zamjenu tvari i tako dalje. Čovjek je tročlano biće.
I s obzirom na cijeli kontekst života, čovjek postaje svjestan: u prolazu kroz rađanje i umiranje, ono što se smatra najvažnijom stvari u zemaljskom životu, glava, ima relativno malu važnost ubrzo nakon smrti. Glava, koja je u fizičkom svijetu najbitniji dio čovjeka, stvarno iscrpljuje svoju bit u fizičkoj egzistenciji; dok je ostatak ljudske organizacije, koja je u fizičkom inferiorna, ima višu važnost upravo u duhovnom. U glavi je čovjek najviše tjelesan i najmanje duhovan. S druge strane, u ostalim članovima svoje organizacije, u ritmičkoj i organizaciji udova, on je duhovniji. Čovjek je najduhovniji u motorici, u aktivnosti svojih udova.
A sada je slučaj da se sve ono što su talenti u ljudskoj glavi, gubi relativno brzo nakon smrti. S druge strane, ono što u nesvjesnom pripada nižim organizacijama duha i duše postaje posebno važno između smrti i novog rođenja. Ali dok je općenito slučaj, da iz jednog zemaljskog života u sljedeći zemaljski život, organizacija osim organizacije glave postaje glava prema svom obliku, također je točno da ono što je prirode volje u glavi, posebno radi u udovima u sljedećoj inkarnaciji. Tko je trom u svom razmišljanju u jednoj inkarnaciji, sasvim sigurno neće trčati brzo u sljedećoj inkarnaciji, već sporost razmišljanja prelazi u sporost udova, kao što je i obrnuti slučaj, sporost udova sadašnje inkarnacije, izražava se u tromom, sporom mišljenju u sljedećoj.
Dakle, postoji preobrazba, interakcija triju različitih dijelova ljudskog bića od jednog zemaljskog života do drugog, od jedne inkarnacije do druge.
Ovo što vam govorim ne govorim vam kao teoriju, već govorim iz životnih činjenica. Vidite, kada je jednom, postojala ta namjera da se posebno osvrnem na bol u koljenu kod Eduarda von Hartmanna, bio sam usmjeren na njegovu raniju inkarnaciju u kojoj je u određenom trenutku dobio sunčanicu. Ovaj sunčani udar, koji je u početku bio sudbonosni uzrok da se preobrazi u krhkost koljena u sljedećem životu, bio je glavobolja. Jednog dana više nije mogao razmišljati; imao je svojevrsnu paralizu mozga. To je izašlo na vidjelo u sljedećoj inkarnaciji u paralizi jednog od udova. A ovo sudbonosno stanje dolaska do cerebralne paralize proizašlo je iz sljedećeg: Ova je individualnost bila jedna od onih koji su tijekom križarskih ratova išli na Orijent i borili se tamo u Aziji protiv Turaka i Azijata, Ali koji su se u isto vrijeme naučili silno diviti Azijatima. Nakon što je ova individualnost s divljenjem primila sve s čime su se križati susretali u smislu duhovnosti na Orijentu, nakon što je sve to upijala, postala je svjesna osobe za koju je instinktivno osjećala da je imala nešto s njom u još ranijem zemaljskom životu. Račun, takoreći, koji je trebalo podmiriti između ove i ranije inkarnacije, to je bio moral. Preobrazba sunčeva udara u jednoj inkarnaciji na nevolju s koljenom u koljenom u sljedećoj izgleda u početku kao čisto fizička stvar; ali kad god je riječ o sudbini, ona stvar uvijek vraća na nešto moralno, ovdje na činjenicu da je iz još ranije inkarnacije nosila impuls snažne, bijesne borbe protiv osobe s kojom se suočavala. I potjera za ovim neprijateljem počinje na žarkom Suncu. Bila je nepravedna. Vratila se na samu individualnost progonitelja, jer joj je blistava sunčeva svjetlost paralizirala mozak. Ono što je trebalo dovesti u pitanje u ovoj borbi proizlazilo je iz činjenice, dragi moji prijatelji, da je u ranijoj inkarnaciji ova individualnost bila posebno pametna, bila je izuzetno pametna. Sada se moglo nazrijeti još raniju inkarnaciju, gdje je bila posebna pamet. A protivnik s kojim se ova individualnost suočila tijekom križarskih ratova, taj je protivnik bio stjeran u kut od ove pametne individualnosti u ranijoj inkarnaciji, bio je u nepovoljnom položaju. To je dalo moralnu povezanost, dalo impuls za borbu i tako dalje. To se vratilo na moral, jer su se snage koje su se tamo razvije vratile u raniju inkarnaciju.
Tako pronađemo tri uzastopne inkarnacije individualnosti: Izuzetno pametna, pronicljiva osoba u vrlo stara vremena – jedna inkarnacija. Nakon toga, križar koji u jednom trenutku, uzrokovano upravo onim što je učinila njegova pamet, doživi cerebralnu paralizu, pamet se gasi, ali nakon što je ta pamet stekla ogromno divljenje za orijentalnu civilizaciju. Treća inkarnacija: Pruski časnik koji se mora oprostiti od karijere zbog bolova u koljenu, sada ne zna što bi, uzima filozofiju, i piše impresivnu knjigu 'Filozofija nesvjesnog', koja je potpuno izrasla iz civilizacije druge polovine 19. stoljeća.
Pa, ako imate takvu vezu, onda odjednom svijetle stvari koje su prije bilo vrlo mračne. Jer vidite, kad sam čitao Hartmanna, a da nisam poznavao te veze kao mladić, uvijek sam imao osjećaj: Da, ima tu nečeg pametnog. Ali kad pročitam stranicu: Da, ima nešto strašno pametno, ali to pametno nije na ovoj stranici. Uvijek sam želio okrenuti stranicu i pogledati natrag da vidim je li to prava stvar. To nije pametno danas, ali je bilo pametno jučer ili prekjučer.
Svjetlost mi je došla tek kad sam vidio: ova pamet, posebna pamet, bila je već prije dvije inkarnacije unatrag i još uvijek djeluje. Tek tada pada ogromno svjetlo na ovu literaturu, na ovu Hartmannovu literaturu, koja je, kao što sam rekao, knjižnica sama po sebi, kada se zna da pamet iz mnogo ranije inkarnacije i dalje djeluje.
A kada ste osobno upoznali Hartmanna, razgovarali s njim, zaista ste imali osjećaj: drugi je iza njega, ali čak ni on ne govori; ali onda je iza toga treći koji zapravo daje inspiraciju. Jer kad bi ga slušali, ponekad bi pali u očaj: časnik priča o filozofiji, bez entuzijazma, ravnodušno, s nekim hrapavim tonom, o najvišim istinama. Moglo se primijetiti kako stvari zaista stoje kada se znalo: iza toga stoji razboritost dviju prethodnih inkarnacija.
Svakako, može izgledati i nepoštivanje ako takve stvari pričate, ali nisu bez poštovanja, uvjeren sam da svakom čovjeku može biti vrlo vrijedno imati takve veze za vlastiti život, čak i ako netko mora sebi reći: u svojoj trećoj od posljednje inkarnacije zapravo sam bio jako loš momak! Za život može biti neizmjerno korisno kada netko sebi može reći: bio sam užasno loš momak. - Jednom u nekoj inkarnaciji, da, čak možda ne u samo jednoj, stvarno si bio loš momak! S tim stvarima, vidite, sadašnje inkarnacije su uvijek isključene, kao što su isključene ovdje prisutne inkarnacije.
Također me je zanimalo, jer sam se s tom osobnošću doista upoznao kroz svoj život, sudbonosnom vezom s Friedrichom Nietzsche. Nietzscheov problem, gledao sam ga sa svih strana; puno sam pisao i govorio o Nietzscheu i gledao Friedricha Nietzsche sa svih strana.
Bila je to čudna sudbina. Vidio sam ga samo jednom u životu, u Naumburgu, kad je već bio ozbiljno lud. Poslijepodne, oko dva i pol, medicinska sestra me odvela u njegovu sobu. Ležao je na kauču, s okom nije mogao vidjeti da netko stoji pred njim, bezvoljan; s tim čudnim, umjetnički tako lijepo oblikovanim čelom koje bi vam posebno zapelo za oko. Unatoč tome što mu je pogled bio ravnodušan, ipak se imao osjećaj da pred sobom nemate luđaka, nego osobu koja je cijelo jutro intenzivno radila u duši, ručala i sada legla da razmisli, napola sanjajući o tome što je ujutro razrađeno u duši. Gledano duhovno, zapravo je postojalo fizičko i etersko tijelo, posebno s obzirom na gornje dijelove ljudskog bića, jer je duševno-duhovno zapravo već bilo vani, samo je visjelo na tijelu kao na debeloj niti. U osnovi, neka vrsta smrti već je bila nastupila, ali smrt koja se nije mogla u potpunosti dogoditi jer je fizička organizacija bila toliko zdrava, da su astralno tijelo i ego koji je pokušavao pobjeći, još uvijek držani izuzetno zdravim metabolizmom – i ritmičkom organizacijom, dok potpuno uništeni nervno-osjetilni sustav više nije mogao zadržati astralno tijelo i ego. Tako je čovjek imao prekrasan dojam da pravi Nietzsche zapravo lebdi nad njegovom glavom. Tu je bio. I dolje je nešto što je što se tiče duše moglo biti leš, ali nije bilo leš jer se još uvijek svom snagom držalo za dušu, ali samo za donje dijelove ljudskog bića zbog izvanredno zdravog metabolizma i ritmičke organizacije.
Vidjeti nešto poput ovoga može u najdubljem smislu privući pažnju na veze sudbine. U ovom slučaju, međutim, kontekst sudbine prikazan je u drugačijem svijetlu. Ovdje se nije moglo krenuti od bolnog uda ili slično, već se trebalo vratiti na cjelokupnu duhovnu individualnost Friedricha Nietzsche.
U Nietzsche-ovom životu postoje tri razdoblja, koja se moraju strogo odvojiti jedno od drugog. Prvo razdoblje počinje kada je kao vrlo mlad napisao 'Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik' (Rođenje tragedije iz duha glazbe), oduševljen nastankom glazbe iz prirode grčkih misterija, izvodeći tragediju iz glazbe. Zatim iz istog raspoloženja piše četiri spisa: 'David Friedrich Strauss; der Bekenner und der Schriftsteller', 'Schopenhauer als Erzieher', 'Vom Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben', 'Richard Wagner in Bayreuth'. To je godina 1876. ('Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik' bilo je napisano 1871). Richard Wagner in Bayreuth je himna u slavu Richarda Wagnera, zapravo možda najbolje djelo napisano od obožavatelja Wagnera.
Zatim za Nietzschea počinje druga epoha. Nietzsche piše svoje knjige, 'Menschliches, Allzumenschliches', u dva sveska, djelo 'Morgenröte' i tekst 'Die fröhliche Wissenschaft'.
Nietzsche, koji je u svojim prvim spisima do 1876. godine bio idealist u najvišem smislu te riječi i želio sve podići do ideala, on se u ovoj drugoj epohi života oprašta od svakog idealizma. Ismijava ideale. Sam sebi jasno daje do znanja: ako ljudi postavljaju ideale ispred sebe, to je zato jer su slabi u životu. Ako netko ne može ništa u životu, kaže, život je bezvrijedan, treba težiti idealu. I tako Nietzsche pojedinačne ideale razbija, stavlja ih, kako kaže, na led, shvaćajući ono što predstavlja božansko u prirodi kao nešto ljudsko, upravo sitno. Ovdje je Nietzsche učenik Voltaire-a, Voltaire-u je posvetio i knjigu. Nietzsche je ovdje potpuno racionalist, intelektualist. I to traje otprilike do 1882 ili 1883. Tada počinje posljednja epoha njegova života, gdje razvija ideje poput one o vječnom ponavljanju, gdje kao ideal čovjeka razvija Zaratustru. Zatim piše svoju 'Also sprach Zarathustra' u stilu himne.
Zatim ponovno vadi svoje bilješke o Wagneru. To je vrlo čudna stvar! Ako ste upoznali Nietzscheov način rada, to je zaista čudno. Pročitajte danas tekst 'Richard Wagner in Bayreuth': to je entuzijastična himna, u slavu Richarda Wagnera. Sada se u posljednjoj epohi pojavljuje knjiga 'Der Fall Wagner': sve što je moguće reći protiv Wagnera nalazi se u ovoj knjizi.
Ako želite biti trivijalni, možete reći: Nietzsche je upravo promijenio strane, predomislio se. Tko god je upoznat s Nietzscheovim rukopisima, to ne kaže. Jer ako je Nietzsche napisao u svojoj knjizi 'Richard Wagner in Bayreuth' nekoliko stranica kao oduševljenu himnu o Wagneru, on je onda nastavio zapisivati i sve što je mogao reći protiv njega. Zatim je napisao još jednu himnu u slavu i opet je napisao što je imao protiv. Cijeli 'Der Fall Wagner' zapravo je napisan već 1876. godine. Samo ga je vratio, stavio sa strane, i ispisao samo himnu oduševljenja. Kasnije je samo uzeo svoje stare bilješke i umetnuo nekoliko oštrih rečenica.
Ali imao je tendenciju u posljednjoj etapi svog života napadati, što bi ranije odbacio. Vjerojatno da su rukopisi koje je ostavio po strani, jer se ne slažu u potpunosti s 'Richard Wagner in Bayreuth' stradali u požaru, uopće ne bi bilo 'Der Fall Wagner'.
Vidite, ako pratite ove tri epohe, sve su redom prožete ujednačenim karakterom. Pa čak i posljednji spis, u svakom slučaju zadnji objavljeni spis, 'GötzenDämmerung, oder: Wie man mit dem Hammer philosophiert', gdje je sve, takoreći, prikazano s druge strane, čak i ovaj posljednji spis nosi nešto od osnovnog karaktera Nietzscheove duhovnosti. Tek kad je ovaj rad sastavljen, u starosti, postaje imaginativan, živ. Naprimjer, želi okarakterizirati Micheleta, francuskog pisca Micheleta. Zasvijetli vrlo prikladan izraz kada za njega govori da ima entuzijazam koji mu skida kaput. Ovo je nevjerojatno prikladan opis jednog aspekta Micheleta. Slične živopisne stvari ima u svom 'Götzen-Dämmerung'.
Pa, kad jednom imate ovu strašno šokantnu sliku Nietzscheove individualnosti koja lebdi iznad tjelesnosti, morati ćete o njegovim spisima, reći da je utisak koji ostavljaju kao da Nietzsche nikada nije potpuno prisutan u svom tijelu kada zapisuje rečenice. Običavao je pisati, znate, ponekad sjedeći, ali često dok je hodao, pogotovo dok je išao u dugu skitnju. Kao da je uvijek bio malo izvan svog tijela. Taj dojam najjače ćete imati u pojedinim dijelovima četvrtog dijela 'Also sprach Zarathustra', gdje ćete odmah imati osjećaj: ne piše kada tijelo regulira, piše samo kada više ne regulira, već kada je netko s dušom izvan tijela.
Čovjek ima osjećaj da kada je Nietzsche duhovno produktivan, on uvijek ostavlja tijelo iza sebe. A uostalom, to je i dio njegovog životnog stila. Osobito je volio kloral kako bi ušao u određeno raspoloženje, raspoloženje koje je neovisno o tjelesnom. Svakako da je ta težnja za osamostaljenjem duše od tjelesnog, u raspoloženju duše bila uzrokovana činjenicom da je tjelesno često bolesno, da je uvijek imao dugotrajnu glavobolju i slično.
Ali sve to daje jedinstvenu sliku Nietzschea u njegovom utjelovljenju na kraju 9. stoljeća, koja je potom kulminirala ludilom, tako da na kraju više nije znao tko je on. Jer postoje pisma Georgu Brandesu u kojima se Nietzsche potpisuje: 'Razapeti' – to jest, gleda na sebe kao na razapetog – ili gleda na sebe kao na nekoga tko je zapravo prisutan izvan njega, misli da je bog hodajući uz rijeku Po, i sebe potpisuje kao 'Dioniz'. To odvajanje od tijela kada je duhovno produktivan, to rezultira kao nešto što je posebno karakteristično za ovu osobnost, za inkarnaciju ove individualnosti.
Ako prodremo u to unutarnje, s imaginacijom, vraćamo se u inkarnaciju koja ne leži daleko natrag. Osobitost mnogih takvih reprezentativnim osobnosti je da njihove inkarnacije nisu daleko unatrag, već su relativno malo unatrag, možda i u novije vrijeme. I eto, dolazimo do egzistencije Nietzschea gdje je ta osobnost bila franjevac, franjevac asketa koji je intenzivno mučio tijelo. Sada imate zagonetku. Tada pogled pada na osobu koja u karakterističnoj franjevačkoj halji, satima leži ispred oltara, moleći dok mu koljena ne budu natečena i bolna, tražeći milost, osobu koja je strašno čedna. Kroz bol, naime bol koju je sam prouzročio, čovjek se vrlo snažno spaja sa svojim fizičkim tijelom. Čovjek postaje posebno svjestan fizičkog tijela kada trpi bol, jer astralno tijelo posebno žudi za bolnim tijelom i želi prodrijeti u njega. Toliko davanje značaja pripremi tijela za spasenje u jednoj inkarnaciji djelovalo je tako da duša više nije htjela biti u tijelu u sljedećoj inkarnaciji.
Vidite, u karakterističnim slučajevima postoje sudbonosne veze. Može se također reći: zapravo ispadnu drugačije nego se obično misli. Ne može se špekulirati o ponavljanju života na Zemlji. Tu se obično nađe nešto pogrešno. Ali kada dođemo do istine, tada svijetlo obasja život u najeminentnijem smislu.
I upravo zato jer primjereno razmatranje u tom pogledu može potaknuti čovjeka da vidi karmu u pravom svijetlu, unatoč tome što ima svoju sumnjivu stranu, nisam bježao od razmatanja pojedinačnih konkretnih karmičkih veza pred vama, za slučajeve za koje vjerujem da mogu baciti snažno svijetlo na bit ljudske karme, ljudske sudbine.
Nastaviti ćemo sutra.