.- 5. Peto predavanje, Dornach, 1 ožujka 1924
Unutarnji i vanjski čimbenici u ukupnoj sudbini čovjeka. Predispozicije za zdravlje i bolest. Problemi s nicanjem zuba. Karmička metamorfoza emocionalnih i duhovnih interesa za zdravlje i izraz lica. Ispunjenje i razvoj karme. Sudbonosni odnosi među prijateljstvima.
Govoreći detaljno o karmi, moramo naravno razlikovati one karmičke događaje života koji čovjeku dolaze više izvana, i one koji nastaju, da tako kažem, iznutra. Sudbina ljudskog bića sastoji se od mnogih i raznolikih čimbenika. Za početak, ovisi o njegovoj fizičkoj i eterskoj konstituciji. Zatim ovisi o simpatijama i antipatijama s kojima se susreće s vanjskim svijetom, prema njegovoj astralnoj i ego konstituciji; i od simpatija i antipatija s kojima se drugi susreću s njime u skladu s njegovom prirodom. Štoviše, ovisi o bezbroj komplikacija i zavrzlama u kojima se nađe uključen na životnom putu. Sve te stvari rade zajedno kako bi odredile — za određeni trenutak, ili za njegov život kao cjelinu — karmičku situaciju ljudskog bića.
Sada ću pokušati pokazati kako je ukupna sudbina čovjeka sastavljena od ovih nekoliko čimbenika. Danas ćemo krenuti od određenih unutarnjih čimbenika u njegovoj prirodi. Promotrimo, jednom, ono što je u mnogim aspektima od kardinalne važnosti. Mislim na, njegovu predispoziciju za zdravlje i bolest; i, na toj osnovi, sve što dolazi do izražaja u njegovom životu, u fizičkoj snazi — i snazi duše — s kojom se u stanju suočiti sa svojim zadaćama, i tako dalje ...
Da bismo ispravno procijenili ove čimbenike, moramo biti sposobni vidjeti dalje od mnogih predrasuda koje su sadržane u današnjoj civilizaciji. Moramo biti sposobni ući više u istinsko izvorno biće čovjeka; moramo steći uvid u to, što zapravo znači reći da čovjek, što se tiče njegovog dubljeg bića, silazi iz duhovnih svjetova u ovaj fizički i zemaljski život.
Sve što ljudi danas nazivaju nasljeđem, čak je našlo svoj put, kao što vam je dobro poznato, u oblast poezije i umjetnosti. Ako se itko pojavi na svijetu s takvim i takvim osobinama, ljudi uvijek počinju s pitanjem, kako ih je naslijedio. Ako se, naprimjer, pojavi s predispozicijom za bolest, odmah će pitati, što je s nasljednim okolnostima?
Za početak, pitanje je sasvim opravdano; ali u svom cjelokupnom odnosu prema ovim stvarima danas ljudi gledaju mimo pravog ljudskog bića; potpuno ga promašuju. Oni ne promatraju kako je njegovo pravo biće, kako se njegovo pravo biće razvija. Na prvom mjestu, kažu, on je dijete svojih roditelja i potomak predaka. Već u njegovoj fiziognomiji, a možda još više u njegovim gestama, rado prepoznaju sličnost s njegovim precima. Ne samo to; cijeli njegov fizički organizam vide kao proizvod onoga što su mu dali njegovi preci. Taj fizički organizam nosi sa sobom. To snažno naglašavaju, ali ne primjećuju sljedeće:
Kada se rodi, u početku, nesumnjivo ima fizički organizam od svojih roditelja. Ali kakav je fizički organizam koji prima od svojih roditelja? Misli današnje civilizacije o ovom pitanju su u temelju pogrešne. Jer zapravo, kada mijenja zube, ne samo da mijenja zube koje je prve dobio, za druge, ali to je također trenutak u životu gdje je cijelo ljudsko biće — kao organizacije — po prvi puta obnovljeno. Postoji temeljita razlika između onoga što ljudsko biće postaje u svojoj osmoj ili devetoj godini života i onoga što je bilo u svojoj trećoj ili četvrtoj godini. To je temeljita razlika. Ono što je bio — kao organizacija — u svojoj trećoj ili četvrtoj godini, to je nesumnjivo primio nasljeđem. To su mu dali roditelji. Ono što se najprije pojavljuje u osmoj ili devetoj godini života u najvišem je stupnju proizvod onoga što je on san donio iz duhovnih svjetova.
Da bi predstavili stvarne temeljne činjenice, možemo to izraziti na sljedeći način — iako sam jako svjestan da će to šokirati današnjeg čovjeka. Moramo reći, da čovjek kada se rodi, prima nešto kao model svoje ljudske forme. Ovaj model dobiva od predaka; daju mu model da ponese sa sobom u život. Zatim, radeći na modelu, on sam razvija ono što kasnije postaje. Međutim, ono što razvija, rezultat je onoga što on sam donosi sa sobom iz duhovnog svijeta.
Koliko god to izgledalo fantastično današnjem čovjeku — onima koji su potpuno uronjeni u modernu kulturu — ipak je tako. Prvi zubi koje ljudsko biće dobije nesumnjivo su naslijeđeni; proizvod su nasljeđa. Oni mu služe samo kao model, nakon čega razrađuje svoje druge zube, i to radi prema snagama koje sa sobom donosi iz duhovnog svijeta. Tako razrađuje svoje druge zube. I kao što je sa zubima, tako je i tijelom kao cjelinom.
Može se pojaviti pitanje: zašto mi ljudi, uopće trebamo model? Zašto ne možemo činiti kao što smo činili u ranijim fazama evolucije? Baš kao što se spuštamo i sakupljamo naše etersko tijelo (što, kao što znate, činimo vlastitim snagama, i donosimo ga sa sobom iz duhovnog svijeta), zašto ne bismo mogli slično prikupiti fizičke tvari i formirati naše fizičko tijelo bez pomoći fizičkog nasljeđivanja?
Za način mišljenja modernog čovjeka, to je bez sumnje groteskno glupo pitanje — ludo, jedva to moram reći. Ali s obzirom na ludilo — priznajmo to — teorija relativiteta vrijedi. Za početak, primjenjuju je samo na teoriju kretanja. Kažu da iz promatranja ne možete reći da li se vi sami — s tijelom na kojem se nalazite — krećete, ili se kreće susjedno tijelo. Ova se činjenica vrlo jasno pokazala kada je stara kozmička teorija zamijenjena kopernikanskom. Premda, kao što sam rekao, teoriju relativiteta primjenjuju samo na kretanje, pa je možemo primijeniti (jer ona svakako ima svoju sferu valjanosti) na gore spomenuto 'ludilo'. Ovdje je dvoje ljudi, stoje jedno do drugog: jedan je lud u usporedbi s drugim ... Ostaje sada pitanje, koji je od njih dvojice apsolutno lud?
U odnosu na stvarne činjenice duhovnog svijeta, ipak se mora postaviti ovo pitanje: zašto je ljudskom biću potreban model? Drevni svjetonazori odgovorili su na svoj način. Samo u moderno vrijeme, kada moral više nije uključen u svjetski poredak već je priznat samo kao konvencija, ta se pitanja stoga više ne postavljaju. Drevne koncepcije svijeta nisu samo postavile pitanje; također su na to odgovorile. Izvorno, rekli su, čovjek je bio predodređen da dođe na Zemlju na takav način da je mogao oblikovati svoje vlastito fizičko tijelo od tvari Zemlje, baš kao što skuplja svoje etersko tijelo iz kozmičke eterske supstance. Ali postao je plijen luciferskim i ahrimanskim utjecajima, i time je izgubio sposobnost, da iz vlastite prirode izgradi svoje fizičko tijelo. Stoga ga mora uzeti iz nasljedstva. Ovaj način dobivanja fizičkog tijela rezultat je naslijeđenog grijeha.
To je ono što je drevni svjetonazor rekao — da je to osnovno značenje 'naslijeđenog grijeha'. Označava potrebu ulaska u zakone i uvjete nasljeđivanja.
U naše vrijeme prvo moramo otkriti i sakupiti nužne koncepte kako bismo prije svega iskreno pristupili tim pitanjima; i drugo, pronaći odgovore. Sasvim je točno: čovjek u zemaljskoj evoluciji nije ostao jak kao što je bio predisponiran da bude prije početka luciferskih i ahrimanskih utjecaja. Stoga on ne može samostalno formirati svoje fizičko tijelo kada siđe u zemaljske uvjete. Ovisan je o modelu, potreban mu je model za koji vidimo da raste u prvih sedam godina ljudskog života. I, kako svoje smjernice uzima od modela, prirodno je da više ili manje modela ostane u njemu i u njegovom kasnijem životu. Ako je u svom radu na sebi posve ovisan o modelu, tada zaboravlja — ako mogu tako reći — ono što je sam donio sa sobom. U potpunosti se oslanja na model. Drugo ljudsko biće, koje ima jače unutarnje snage kao rezultat ranijih života na Zemlji, manje uzima smjernice od modela; i vidjet ćete koliko se takvo ljudsko biće mijenja u drugoj fazi života, između promjene zuba i puberteta.
Upravo je to zadatak škole. Ako je to prava škola, ona bi trebala dovesti do razvoja u ljudskom biću onoga što je donijelo sa sobom iz duhovnih svjetova u ovaj fizički život na Zemlji.
Dakle, ono što čovjek kasnije ponese sa sobom u život, sadržavat će više ili manje naslijeđenih karakteristika, ovisno o tome u kojoj mjeri ih može ili ne može nadvladati.
Sada, sve stvari imaju svoj duhovni aspekt. Tijelo koje čovjek ima u prvih sedam godina života jednostavno je model od kojeg uzima usmjerenje. Ili su njegove duhovne snage u nekoj mjeri uronjene u ono što mu nameće model; tada ostaje prilično ovisan o modelu. Inače, u prvih sedam godina, ono što želi promijeniti model uspješno se probija.
Ova težnja dolazi do izražaja i izvana. Nije riječ samo o čovjekovom radu na modelu. Dok on to čini, izvorni model postupno se olabavi, ljušti, takoreći — otpada. Sve to otpada, kao što otpadaju i prvi zubi. Tijekom tog procesa, forme i snage modela pritišću s jedne strane, dok s druge strane čovjek pokušava utisnuti ono što je donio sa sobom na Zemlju ... Na djelu je pravi sukob u prvih sedam godina života. Gledano s duhovnog stajališta, ovaj sukob je označen onim što dolazi do izražaja — izvana, kroz simptome — u bolestima djetinjstva. Tipične bolesti djetinjstva izraz su ove unutarnje borbe.
Nepotrebno je reći, slični oblici bolesti često se javljaju kasnije u životu. U takvom slučaju — da uzmemo samo jedan primjer — može biti da pacijent nije uspio dobro nadvladati model u prvih sedam godina života. I u kasnijoj dobi javlja se unutarnji impuls, da se konačno riješi onoga što je tako karmički preostalo u njemu. Tako se u 28-oj ili 29-oj godini života, čovjek može iznenada osjećati iznutra pobuđen, sve snažnije udarati u model, i kao rezultat, on ili ona će dobiti neku bolest iz djetinjstva.
Ako za to imate oko, uskoro ćete vidjeti kako je to izvanredno kod neke djece — koliko se mnogo mijenjaju u fizionomiji ili gestama nakon 7-e ili 8-e godine njihova života. Nitko ne zna odakle dolazi promjena. Stavovi o nasljeđivanju toliko su prevladavajući danas da su prešli u svakodnevni govor. Kada se u 7-oj ili 8-oj godini života kod djeteta iznenada pojavi neka osobina (koja je, zapravo, duboko, organski ukorijenjena) otac će često reći: 'Svakako, nije to dobio od mene'. Na što će majka odgovoriti: 'Pa, od mene sigurno ne'. Sve je to samo zbog prevladavajućeg vjerovanja koje se probilo u svijest roditelja — mislim naravno, da su djeca morala sve dobiti od svojih roditelja.
S druge strane, često se može primijetiti kako djeca u ovoj drugoj fazi postaju sve sličnija roditeljima nego što su bila prije. To je sasvim točno. Ali moramo ozbiljno uzeti u obzir ono što znamo o načinu na koji čovjek silazi u fizički svijet.
Među mnogim strašnim močvarnim cvjetovima koje je proizvela psihoanaliza, nalazi se teorija o kojoj danas svuda možete čitati, naime, da je u skrivenoj podsvijesti svaki sin zaljubljen u svoju majku i svaka kćer u njezina oca; i govore o mnogim sukobima u životu koji bi trebali proizaći iz toga, u podsvjesnim oblastima duše. Sve su to naravno amaterske interpretacije života. Istina je, međutim, da je ljudsko biće zaljubljeno u svoje roditelje već prije nego što siđe u zemaljski život. Dolazi baš zato jer su mu dragi.
Naravno, sud o životu koji ljudi imaju na Zemlji mora se u tom pogledu razlikovati od suda koji imaju van zemaljskog života, između smrti i novog rođenja. Jednom prilikom, u ranim fazama našeg antropozofskog rada, među nama se pojavila jedna gospođa koja je rekla: 'Ne', kada je čula o reinkarnaciji. Ostatak antropozofije joj se jako sviđao, ali s reinkarnacijom ne bi imala ništa; jedan zemaljski život je, rekla je, za nju sasvim dovoljan. Sada, tada smo imali dobronamjerne sljedbenike, i na sve su je moguće načine pokušali uvjeriti da je ideja ipak istinita, da svatko treba proći ponovljene živote na Zemlji. Nije se mogla uvjeriti. Jedan prijatelj ju je bombardirao s lijeve stvarne, drugi s desna. Nakon nekog vremena otišla je; ali dva dana kasnije, napisala mi je razglednicu u kojoj je navela da se ipak neće ponovno roditi na Zemlji!
Takvoj osobi, onaj tko jednostavno želi reći istinu iz duhovnog znanja, može samo reći: nema sumnje, dok si još na Zemlji, nije ti nimalo po volji da opet siđeš u budući život. Ali to ne ovisi o tome. Za početak, ovdje na Zemlji, proći ćeš kroz vrata smrti u duhovni svijet. To si spreman učiniti. Želiš li ponovno sići ili ne, ovisiti će o sudu koji će biti tvoj kada oko sebe više ne budeš imao tijelo. Jer tada ćete imati sasvim drugačiji sud.
Sudovi koje čovjek ima u fizičkom životu na Zemlji, zapravo su različiti od sudova koje ima između smrti i novog rođenja. Jer tada se gledište mijenja. I tako je, ako kažete ljudskom biću ovdje na Zemlji — možda mladom ljudskom biću — da je odabralo svog oca, nije isključeno da može prigovoriti: 'Hoćete reći da sam izabrao oca koji mi je dao toliko batina'? Da, sigurno ga je izabrao; jer je imao sasvim drugo stajalište prije nego što je sišao na Zemlju. Imao je stajalište da će mu batinanje učiniti mnogo dobrog ... Zaista, nije to smiješno, to je apsolutno ozbiljno. Na isti način, čovjek također bira roditelje po figuri. On sam pred sobom ima sliku — sliku da će postati poput njih. On im ne postaje sličan nasljeđem, već vlastitim duhovno-duševnim snagama koje spušta iz duhovnog svijeta. Dakle kada prosuđujete sa svih strana, iz duhovne i fizičke znanosti, više nikako nisu mogući sudovi kada se kaže: 'Vidio sam djecu koja su postajala sve sličnija roditeljima u njihovoj drugoj fazi života'. Bez sumnje, tu je i slučaj da su ta djeca sama postavila sebi kao ideal da poprime oblik svojih roditelja.
Sada se radi o činjenici da čovjek u osnovi cijelo vrijeme radi, između smrti i novog rođenja, u suradnji s drugim umrlim dušama i u suradnji s bićima viših hijerarhija, na onome što mu omogućuje da izgradi svoje tijelo.
Vidite, ljudi dosta podcjenjuju ono što osoba nosi u podsvijesti. Kao zemaljski čovjek, čovjek je mnogo mudriji u podsvijesti nego u površinskoj svijesti. Iz dalekosežne univerzalne mudrosti svijeta razrađuje se ono što se tada razvija unutar modela u drugoj fazi života, razvija se u ono što sada nosi kao svoju stvarnu, pridruženu osobu. Ako se jednom zna koliko malo čovjek zapravo uzima u odnosu na svoju tjelesnu supstancu iz onoga što jede — kako uzima mnogo više od onoga što uzima iz zraka i svjetlosti i tako dalje, u izuzetno finim stanjima — tada postajemo mnogo skloniji vjerovati da osoba gradi svoje drugo tijelo za drugu fazu života u potpunosti nezavisno o okruženju, potpuno neovisno o svim nasljednim osobinama. Prvo tijelo je zapravo samo model, a ono što dolazi od roditelja, supstancijalno i također prema vanjskim fizičkim silama, više nije tamo u drugoj fazi života.
Odnos prema roditeljima postaje moralni i duhovni u drugoj životnoj fazi, a odnos je tjelesni, nasljedni, samo u prvoj dobi do sedme godine života.
Pa, još uvijek postoje ljudi u ovozemaljskom životu koji su jako zainteresirani za sve što je oko njih u vidljivom kozmosu. To su ljudi koji promatraju biljke, promatraju životinjski svijet, imaju interesa za ovo i ono u njihovom okruženju. Zanima ih zvjezdano nebo. Budni su, takoreći, s dušom, u cijelom fizičkom kozmosu. Unutarnji život osobe koja ima topao interes za vanjski kozmos razlikuje se od nutrine osobe koja prolazi svijetom s određenom ravnodušnošću, indiferentnom dušom.
U tom pogledu postoji doista čitav niz ljudskih karaktera. S jedne strane, zar ne, netko je napravio vrlo kratko putovanje. Poslije razgovarate s njime. S beskrajnom ljubavlju do najsitnijih detalja opisuje grad u kojem je bio. Budući da je bio toliko zainteresiran, možete dobiti potpunu predodžbu o tome kakav je grad u kojem je bio. Iz ove krajnosti idemo u drugu, poput one kada sam jednom sreo dvije starije žene koje su putovale iz Beča u Preßbürg. Preßbürg je prekrasan grad. Pitao sam ih kako je u Preßbürg-u, kako im se sviđa. Nisu znali ništa reći osim da su na plaži vidjeli dva prekrasna mala jazavčara! - Mogli su ih vidjeti i u Beču, za to ne bi trebalo ići u Preßbürg. Ali jednostavno nisu vidjele ništa drugo.
Tako neki ljudi prolaze svijetom. Između ove dvije krajnosti leže svakakvi mogući interesi koje čovjek može imati za ono što je fizički vidljivi svijet.
Pretpostavimo da osoba ima malo interesa za fizički svijet oko nje. Zanima ga samo ono što se izravno tiče njegove tjelesnosti, može li se jesti dobro ili loše na nekom području i slično, ali njegovi interesi ne idu dalje od toga. Njegova duša ostaje siromašna. On ne nosi svijet u sebi. I prenosi vrlo malo od onoga što je u njega zasjalo iz pojava u svijetu, kroz vrata smrti u duhovni svijet. To mu otežava rad s duhovnim bićima s kojima je sada zajedno. Kao rezultat, on ne donosi snagu, energiju, nego slabost, neku vrstu nemoći u svojoj duši za izgradnju svog fizičkog tijela. Model ima snažan utjecaj na njega. Borba s modelom izražena je u svakojakim problemima izbijanja zubića, ali slabost ostaje. U određenom smislu, formira krhko tijelo koje je izloženo svim vrstama bolesti. Na taj se način, duševno-duhovni karmički interes transformira iz jednog zemaljskog života u zdravstveno stanje sljedećeg zemaljskog života. Oni ljudi koji pucaju od zdravlja, imali su veliki interes za vidljivi svijet u ranijem životu na Zemlji. I s tim u vezi, pojedinačne životne činjenice doista imaju izvanredno snažan učinak.
Želim reći, svakako je više-manje riskantno govoriti o tim stvarima danas; ali čovjek će razumjeti karmičke veze samo ako je sklon ići u detalje o karmi. Tako je, naprimjer, u vrijeme kada su duše koje su danas ovdje živjele u ranijem životu, već postojala umjetnost slikarstva, a bilo je ljudi koje čak ni tada to nije zanimalo. Ima i danas ljudi kojima je potpuno svejedno imaju li na zidu neku slikarsku grozotu ili neku jako dobru sliku. Dakle, bilo je takvih ljudi u vrijeme kada su duše koje danas žive bile prisutne u ranijim zemaljskim životima. Da, vidite, dragi moji prijatelji, nikad nisam pronašao osobu koja ima simpatično lice, simpatičan izraz lica, a da nije uživala u slikarstvu u ranijem zemaljskom životu. Ljudi s nesimpatičnim izrazima lica – što također igra ulogu u ljudskoj karmi, koja ima značenje za sudbinu – uvijek su bili tupi i ravnodušni, flegmatični, i prolazili pored slikarskih djela.
Ali ove stvari idu puno dalje. Postoje ljudi koji tijekom svog života – a to je bio slučaj i u ranijim zemaljskim dobima – nikada nisu gledali prema zvijezdama, koji ne znaju gdje je Lav ili Ovan ili Bik, koji ne mare ni za što u vezi toga. Takvi ljudi su rođeni, u sljedećem životu na Zemlji, s nekako mlohavim tijelom, ili ako, snagom svojih roditelja, ipak dobiju model kojim to prevladaju, postati će mlohavi, nemoćni u tijelu koje sada grade za sebe.
I tako bi se moglo pratiti cjelokupno zdravstveno stanje čovjeka, koje on nosi u nekom zemaljskom životu, do interesa koje je imao u vidljivom svijetu u njegovom širokom opsegu u ranijem zemaljskom životu.
Ljudi koji danas nemaju baš nikakav interes za glazbu, naprimjer, koji su ravnodušni prema glazbi, sasvim sigurno će se u sljedećem životu na Zemlji roditi ili kao astmatičari ili s plućnim bolestima, ili će se roditi skloni za plućne bolesti ili astmu. Zapravo je slučaj da se ta duša koja se razvija u jednom zemaljskom životu kroz zanimanje za vidljivi svijet, da se to izražava u zdravoj ili bolesnoj dispoziciji tijela u sljedećem zemaljskom životu.
Možda bi sada netko mogao reći: znati ovo već bi moglo oduzeti draž sljedećeg zemaljskog života. - Ali to je opet sud koji se donosi sa zemaljskog stajališta, koje doista nije jedino, jer život između smrti i novog rođenja traje dulje od zemaljskog života. Ako je netko flegmatičan prema bilo čemu vidljivom u njegovoj okolini, onda postaje nesposoban raditi u određenim područjima između smrti i novog rođenja, i sada prolazi kroz vrata smrti, da tako kažemo, s posljedicama svoje nezainteresiranosti. Nakon smrti on nastavlja. Ne može se približiti izvjesnim bićima. Izvjesna bića se drže dalje od njega, on im se ne može približiti. Druge duše s kojima je bio na Zemlji ostaju mu strane. To bi trajalo zauvijek, postojala bi neka vrsta vječnog pakla, ako se ne bi moglo promijeniti. Jedini lijek, jedina kompenzacija, leži u toj odlučnosti, između smrti i novog rođenja, da ponovno siđe u zemaljski život i da iskusi u bolesnom tijelu ono što je to značilo u duhovnom svijetu. Između smrti i novog rođenja želi taj lijek, jer je ispunjen sviješću da postoji nešto što ne može učiniti. Tako da u daljnjem tijeku, kada netko opet umre i ponovno prolazi vrijeme između smrti i novog rođenja, ono što je na Zemlji bila bol sada je poriv da se uđe u ono što je zadnji puta propustio.
A ako se uzme u obzir da ne postoji uvijek karma koja se ispunjava, već i karma koja se razvija, da se neke stvari mogu dogoditi i prvi put, onda, naravno, sve što čovjek trpi nećemo povezati s prethodnim životom na Zemlji, recimo kod zdravlja ili bolesti. Ali biti će poznato da za sve za što je čovjek predisponiran kod zdravlja i bolesti, što sam upravo opisao, da je to karmički određeno. Svijet se može objasniti samo kada je netko u stanju vidjeti dalje od zemaljskog života. Nikako se drugačije ne može objasniti. Svijet se ne može objasniti iz zemaljskog života.
A ako idemo od ovih unutarnjih stanja krame, koja slijede iz organizacije, više prema vanjskom aspektu, onda opet možemo, za početak, krenuti od područja činjenica koje blisko dotiču ljudi. Uzmimo, naprimjer, ono što je duševno vrlo snažno povezano s općim stanjem duševnog zdravlja i bolesti, u svakom slučaju u odnosu na opće raspoloženje i ugođenost naše duše.
Želim postaviti slučaj, netko u djetinjstvu nađe prijatelja. U djetinjstvu se razvija intimno prijateljstvo. Ljudi su jako vezani jedni za druge. Život ih razdvoji, tako da se i jedan i drugi, možda s određenom melankolijom, osvrće na njihovo prijateljstvo iz djetinjstva. Ali to se ne može vratiti, koliko god se u životu sretali, prijateljstvo iz mladosti se ne može obnoviti. Kada promislite koliko sudbina može ovisiti o tako prekinutom prijateljstvu iz djetinjstva, tada ćete sami sebi reći da takvo prekinuto prijateljstvo iz djetinjstva može duboko utjecati na sudbinu osobe.
O takvim stvarima zapravo treba što manje govoriti teoretski. Razgovor iz teorije zapravo nema posebnu vrijednost. Uglavnom, o tim stvarima treba govoriti samo iz izravne percepcije ili na temelju onoga što se usmeno ili pismeno čulo od nekoga tko može imati takvu izravnu percepciju i što nam je razumljivo. Teoretiziranje o tim stvarima nema vrijednosti. Zato želim reći, gdje god pokušate duhovnom vizijom doći iza nečega poput prekinutog prijateljstva iz djetinjstva, ispada sljedeće.
Ako se netko vrati u raniji zemaljski život, nalazi se u pravilu da su dvoje ljudi koji su imali prijateljstvo iz djetinjstva koje je potom prekinuto, da su u ranijem životu u kasnijoj dobi bili prijatelji.
Dakle, pretpostavimo da su dvoje ljudi prijatelji iz djetinjstva do svoje dvadesete godine, onda se prijateljstvo prekida. Ako se sada vratimo u raniji zemaljski život s duhovnim znanjem, otkriti ćemo da je postojalo prijateljstvo između dvoje ljudi, ali ono je počelo oko dvadesete godine i nastavilo se u kasnijem životu. To je vrlo zanimljiv slučaj kakav se često nalazi kada se bavimo stvarima znanosti duha.
Prije svega, ako se pažljivije prouče slučajevi, dolazi se do želje za upoznavanjem osobe kakva može biti u mladosti, da ga se upozna kao prijatelja iz djetinjstva, ako ste s njom bili u prijateljskim odnosima u kasnijoj dobi. Bio je poznat kao starija osoba u prethodnim životu; to je u dušu unijelo poriv da ga se upozna i u mladosti. To niste mogli učiniti u onom životu, dakle to ćete učiniti u sljedećem.
Ali to ima veliki utjecaj kada se taj poriv pojavi u jednom od njih ili u oboje, prođe kroz smrt i zatim, između smrti i novog rođenja, proživi se u duhovnom svijetu. Jer u duhovnom svijetu onda postoji nešto kao što je 'buljenje u period mladosti'. Imate posebnu čežnju da buljite u mladost, a u starosti ne razvijete želju da ponovno upoznate ljude. I tako se prekida prijateljstvo iz djetinjstva, koje je bilo predodređeno životom koji je čovjek proživio prije nego je sišao na Zemlju.
Pa, to je svakako slučaj koji vam pričam iz života. Ono što vam govorim definitivno je nešto što je stvarno. Sada se postavlja pitanje: Kakvo je bilo to prijateljstvo u ranijem životu, pa je sada iznjedrilo ovaj poriv da se u novom zemaljskom životu ljudi opet nađu u mladosti?
Pa da taj nagon za osobom u mladosti ne preraste u prijateljstvo u starosti, u životu se mora dogoditi nešto drugo. U svim slučajevima koji su mi poznati, uvijek je bilo tako da su ti ljudi ostali ujedinjeni u kasnijem život, da prijateljstvo iz djetinjstva nije puklo, pa bi se umorili jedno od drugog jer su previše sebično razvili prijateljstvo u prethodnom životu, koje je bilo staro prijateljstvo. Egoizam prijateljstava u jednom zemaljskom životu osvećuje se karmički gubitkom tih prijateljstava u drugim zemaljskim životima. Tako su stvari zaista komplicirane. Ali u mnogim slučajevima dobijete smjernice samo kada vidite: u mnogim situacijama je slučaj da dvoje ljudi u jednom zemaljskom životu, da tako kažemo, idu svojim putem do svoje dvadesete godine, a zatim nastave u prijateljstvu (I). U sljedećem zemaljskom životu, drugom, obično dobijemo ovu drugu sliku (II) — sliku prijateljstva u mladosti, a onda se život razilazi. To je vrlo često slučaj. Onda se nalazi da se pojedinačni zemaljski životi, želim reći, promatrani prema konfiguraciji, međusobno nadopunjavaju.
To se osobito često nalazi: Ako, u srednjem periodu života u jednoj inkarnaciji, susretnete osobu koja ima snažan utjecaj na vašu sudbinu – ove stvari vrijede u pravilu, a ne za sve slučajeve – po svoj prilici, imali ste je pored sebe snagama sudbine, na početku i na kraju vašeg života u prethodnoj inkarnaciji. Tada je slika ovakva: Početak i kraj u jednoj inkarnaciji doživljavate zajedno s drugom osobom, a u drugoj inkarnaciji ne doživljavate je početkom ni krajem, već je susrećete sredinom života.
Ili ispada da ste kao dijete za nekoga vezani sudbinom. U prethodnom zemaljskom životu, neposredno prije odlaska u smrt, bili ste povezani s tom osobom. Takva se obrnuta razmišljanja često događaju u kontekstu sudbine.