.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 2 ožujka 1924
Kako se karma miješa u razvoj čovjeka. Buđenje i spavanje u fizičkom smislu i u smislu duše. Predodžbe i pamćenje. Siva i bijela masa mozga. Mi smo zapravo ljudi samo pri dnevnoj svijesti, u nesvjesnom smo integrirani u ostatak svijeta. Povezanost organizacije glave s trećom hijerarhijom, ritmičke organizacije s drugom hijerarhijom, motoričke sfere s prvom hijerarhijom. Međudjelovanje svijeta i božanstva. Bića treće hijerarhije temelj su aktivnosti koja se otkriva u sjećanju; vode nas kroz nesvjesno područje zemaljskog života. Bića druge hijerarhije rade u zagrobnom životu na oblikovanju unutarnje karme. Bića prve hijerarhije, tvorci zemaljskog, reproduciraju u samo-uravnotežujućoj aktivnosti kao protu-slike ono što je čovjek oblikovao u zemaljskom životu. U sljedećem životu naša se djela pojavljuju kao činjenice sudbine. Iza zakona karme leže božanska djela i božanska iskustva
Idući dalje u našim razmišljanjima o karmi, prvo trebamo pogledati način na koji karma intervenira u ljudski razvoj; kako se sudbina, koja je protkana slobodnim ljudskim djelima, zapravo oblikuje iz duhovnog svijeta u fizičkom odrazu.
Danas ću imati nešto za reći o onome što je vezano za čovjeka, utoliko što živi na Zemlji. Ovu zemaljsku osobu, u ovim predavanjima, gledali smo je u odnosu na njenu strukturu. U njoj smo razlikovali fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo, organizaciju ega. No, skrećući pogled na čovjeka dok jednostavno stoji pred nama u fizičkom svijetu, strukturu čovjeka možemo vidjeti na drugačiji način.
Danas, bez obzira na ono o čemu smo već raspravljali, želimo pristupiti ljudskom biću i zatim pokušati uspostaviti vezu između onoga o čemu danas raspravljamo i onoga što već znamo.
Ako jednostavno pogledamo čovjeka kako stoji pred nama na Zemlji, prema njegovom fizičkom obliku, onda ovaj fizički oblik ima tri jasno diferencirana člana. Obično se ne pravi razlika u toj strukturi čovjeka, jer sve što se danas afirmira kao znanost samo površno gleda na stvari i činjenice, i zapravo nema nikakvog osjećaja za ono što se otkriva kad se te stvari i činjenice gledaju iznutra osvijetljenim.
Prije svega, kod ljudskog bića imamo glavu. Ova glava čovjeka, već i izvana viđena, može nam se pokazati kao sasvim drugačija od ostatka ljudske forme. Treba samo okrenuti pogled na razvoj čovjeka iz embrija. Prije svega, u onom što se u majčinoj utrobi formira kao embrij, vidi se glava, organizacija glave.
Cijela ljudska organizacija proizlazi iz glave, a sve ostalo što se kasnije ulijeva kod formiranja ljudsko bića, kod embrija je samo dodatak. Prvo je u fizičkom obliku ljudsko biće u osnovi glava, ostalo je privjesak. A ono što ti organi preuzimaju u kasnijem životu, ishranu, disanje i tako dalje, u prvom embrionalnom razvoju uopće se o tome ne vodi računa; proces disanja ili cirkulacije ne poduzima se od iznutra embrija, već od izvana, od majčinog tijela, kroz organe koji kasnije otpadaju, i koji kasnije više ne postoje kod ljudi.
Prije svega čovjek je glava, apsolutno je glava. Drugi su organi dodatak. Ne pretjerujete kada kažete sljedeću rečenicu: ljudsko biće je u početku glava, drugo je u osnovi privjesak. A budući da ono što je u početku privjesak raste, dobiva na važnosti za čovjeka, u kasnijem život se ne razlikuje strogo glava, od ostatka organizma.
Ali to je samo površna karakterizacija čovjeka. U stvarnosti, čak i kao fizički oblik, čovjek je trodijelno biće. Sve što je zapravo njegov izvorni oblik, glava, ostaje cijelog života na Zemlji više-manje kao individualni član. Ljudi se samo ne obaziru na to, ali to je tako.
Reći ćete: da, ne treba klasificirati ljude na način da im se, takoreći, odrube glave, odsjeku glave. Da se to događa u antropozofiji, vjerovao je samo profesor koji je optužio antropozofiju da dijelu ljude na glavu, organe grudiju i organe udova. Ali to nije istina, nije tako; ali u onome što se javlja izvana kao formacija glave samo je glavni izraz tvorbe glave. Čovjek ostaje 'glava' tijekom cijelog svog života. Najvažniji osjetilni organi, oči, uši, njuha, okusa, svakako su na glavi; ali na primjer, osjećaj topline, osjećaj pritiska, osjećaj dodira, rašireni su cijelom osobom. To je zato jer se tri člana ne mogu zapravo odvojiti prostorno, već samo na način da se formiranje glave pojavljuje uglavnom u vanjskom obliku glave, ali zapravo prožima čovjeka. A tako je i s ostalim članovima. Glava je također u nožnom palcu tijekom cijelog života na Zemlji, utoliko što palac na nozi ima osjećaj dodira ili osjećaj topline.
Vidite, ovim smo najprije okarakterizirali jednog člana ljudskog bića, kako stoji pred nama u osjetilnom svijetu. U svojim sam spisima ovu sam organizaciju nazvao sustav živaca i osjetila kako bih je više okarakterizirao iznutra. To je dakle, jedan član ljudskog bića, organizacija nerva i osjetila.
Drugi član ljudskog bića je ono što živi i izražava se u ritmičkoj aktivnosti. Nećete reći za nervno-osjetilnu organizaciju da živi u ritmičkoj aktivnosti, inače biste u određenom trenutku morali percipirati, naprimjer, u percepciji oka, jednu stvar, zatim drugu, pa treću, četvrtu, pa se opet vraća prva i tako dalje. U vašoj osjetilnoj percepciji trebao bi postojati ritam. Toga tamo nema. S druge strane, ako prijeđene na najvažniji dio organizacije grudnog koša, tada ćete pronaći ritam disanja, ritam cirkulacije, ritam probave i tako dalje. Tamo je sve u ritmu.
Ritam sa svojim fizičkim organima je druga stvar koja se razvija u čovjeku, a koja se pak proteže cijelom osobom, ali uglavnom ima svoju vanjsku manifestaciju u organima grudiju. Cijela osoba je opet srce, opet je pluća; ali pluća i srce su lokalizirani, da tako kažem, u organima koji se obično tako nazivaju. Uostalom, cijela osoba diše. Dišete svakim dijelom tijela. Govori se o disanju kože. Jedino što je to, uglavnom koncentrirano u aktivnosti pluća.
A treće je ono što je ljudski organizam udova. Udovi završavaju u organizmu grudi. Pojavljuju se samo kao dodaci u stadiju embrija. Oni se kasnije razvijaju. Ali oni su organi koji su najtješnje povezani s metabolizmom. Najveći poticaj organizmu daje činjenica da su ti organi u pokretu, jer ti organi odrade najviše posla kod ljudi. Time smo okarakterizirali tri člana koji nam se javljaju u ljudskom obliku.
Ali ova tri člana usko su povezana s duševnim životom ljudi. Duševni život ljudi pada na mišljenje, osjećanje i volju. Mišljenje svoju fizičku organizaciju uglavnom nalazi u organizaciji glave. Ali također nalazi svoju fizičku organizaciju u cijeloj osobi, jer je glava, na način koji sam vam upravo rekao, čak i u cijeloj osobi.
Osjećaj je vezan uz ritmičku organizaciju. Predrasuda je, čak i praznovjerje, da živčani sustav ima neke izravne veze s osjećajima. Živčani sustav nema nikakve izravne veze s osjećajima. Osjećaj ima svoje respiratorne organe i cirkulacijske ritmove, a živci samo predstavljaju da imamo svoje osjećaje. Osjećaji imaju svoju organizaciju u ritmičkom organizmu, ali ne bismo ništa znali o našim osjećajima da nam živci ne daju ideje o našim osjećajima. A budući da nam živci daju ideje o našim osjećajima, današnji intelektualizam stvara praznovjerje da su živci također organi osjećaja. To nije slučaj.
Ali ako pogledamo osjećaje kako izranjaju iz našeg ritmičkog organizma u našu svijest i usporedimo ih s našim mislima, koje su vezane za našu glavu, za našu nervno-osjetilnu organizaciju, tada ćemo uočiti potpuno istu razliku između naših misli i naših osjećaja – ako imamo sposobnost to promatrati – kao između naših svakodnevnih misli koje imamo i snova. Osjećaji nemaju veći intenzitet u svijesti od snova. Samo imaju drugačiji oblik. Samo se pojavljuju na drugi način. Ako sanjate u slikama, vaša svijest živi u slikama. Ali ove slike znače potpuno isto u slikovnom obliku što osjećaji znače u drugom obliku. Tako da možemo reći: imamo najjasniju, najsvjetliju svijest u našim idejama, u našim mislima. Imamo neku vrstu snene svijesti u odnosu na naše osjećaje. Mi samo vjerujemo da imamo jaku svijest o svojim osjećajima. Nismo svjesniji svojih osjećaja nego svojih snova. Ako se, dok se budimo, sjećamo i formiramo budne ideje snova, onda san nismo uhvatili. San je puno bogatiji od onoga što tada o njemu zamišljamo. Isto tako, svijet osjećaja je sam po sebi beskrajno bogatiji, od onoga što činimo prisutnim u sebi u smislu ideja o ovom svijetu osjećaja.
A volja je potpuno uronjena u san. Volja je vezana za metabolizam udova, za lokomotorni organizam. Znamo samo misli ove volje. Formiram ideju: uzeti ću ovaj sat. Pokušajte iskreno priznati sebi da ste formirali ideju 'Ja ću uhvatiti ovaj sat', a zatim ga uhvatite: ono što ide iz vaše predodžbe dolje u mišiće i na kraju dovodi do nove predodžbe, hvatanje sata koje se nastavlja na prvu, ono što leži između predodžbe namjere i predodžbe realizacije, što se događa u vašem organizmu koji ostaje nesvjestan, kao u najdubljem snu, u snu bez snova, ostaje nesvjesno.
Barem sanjamo svoje osjećaje. Od nagona volje nemamo ništa drugo osim onoga što imamo iz sna. Možete reći: nemam ništa od sna. Pa ne govorim sad s fizičke točke gledišta. Naravno, od počeka je besmislica reći da nemam ništa od sna sa fizičkog stajališta. Ali i u duši, također, dosta toga izvlačite iz sna. Da nikad niste spavali, nikada ne biste došli do svoje ego svijesti.
Samo trebate imati na umu sljedeće. Dakle, kada se sjetite iskustva koje ste doživjeli, onda se vratite, iz sada, dalje unatrag. Da, mislite da je tako, stalno se vraćate. - Ali nije tako. Jednostavno se vratite u trenutak kada ste se zadnji puta probudili [vidi crtež]. Tada ste zaspali — sve što je između samo se isključuje — i onda od posljednjeg puta kada ste zaspali do posljednjeg puta kada ste se probudili, sjećanje je stvarno ponovno strukturirano. I tako se vraćate. A kada pogledate unatrag, zapravo morate stalno uključivati nesvijest. Gledajući unatrag, moramo uključiti nesvijest trećine života. Ne obraćamo pažnju na to. Ali to je isto kao kad imate bijelu površinu i crnu rupu u sredini. Možete vidjeti crnu rupu, ali tamo nema nikakvih sila. Tako možete vidjeti u sjećanju, iako tamo nema ničega od uspomena života, osim crnog, noći koje ste prespavali. Vaša se svijest susreće s tim. To vas tjera da sebe nazovete 'Ja'.
Da se to nastavilo i nigdje se ni na što nije doticalo, nikada ne biste došli do svijesti o 'Ja'. Tako već možete reći da dobivate nešto od sna. I kao što imamo nešto od sna u običnom zemaljskom životu, tako ima nešto od tog sna što vlada u našoj volji.
Mi prespavamo, ono što se zapravo događa u nama tijekom čina volje. Ali u tome se nalazi istinsko 'Ja'. I baš kao što crno čuva ego-svijest [vidi crtež] tako i ego leži u nama u onome što prespavamo u činu volje, onaj ego koji prolazi kroz prethodni zemaljski život.
Da, vidite, tu vlada karma. Karma vlada u volji. Impulsi iz prethodnog zemaljskog života prevladavaju u volji. Samo kad su ljudi budni, utonu u san.
Dakle, ako zamislimo čovjeka kako se suočava s nama u zemaljskom životu, tada u njemu susrećemo trostruku strukturu: organizacija glave, ritmička organizacija, organizacija pokreta. Ovo je shematski podijeljeno; svaki član opet pripada cijeloj osobi. Predodžbe su vezane uz organizaciju glave, osjećaj je vezan za ritmičku organizaciju, a volja je vezana uz organizaciju pokreta. Stanje u kojem su predodžbe je budnost. Stanje u kojem su osjećaji je sanjanje. Stanje u kojem je volja, impulsi volje, je spavanje, čak i dok smo budni.
Sada, moramo razlikovati dvije stvari u smislu glave, ili u smislu predodžbi. Želim reći, još jednom, glavu moramo predstaviti intimnije. Ta intimnija struktura nas navodi da razlikujemo ono što imamo kao trenutne ideje u ophođenju sa svijetom ili ono što imamo kao sjećanje.
Idete kroz svijet. Kontinuirano stvarate ideje prema dojmovima koje primate iz svijeta. Iznutra, ideje koje trenutno stvarate u svom ophođenju sa svijetom ne razlikuju se od ideja koje se pobuđuju kada u igru uđe sjećanje. Jednom ideje dolaze izvana, drugi puta dolaze iznutra. Prilično je naivna ideja ako mislite da sjećanje funkcionira ovako: ja se sada suočavam s nekom stvari ili događajem, formiram ideju, ova ideja, ona se nekako spusti u mene, u neki ormarić, a kada se sjetite, opet se vadi iz ormarića. Postoje čitave filozofije koje opisuju kako se ideje koje idu ispod praga svijesti ponovno izvlače u sjećanje. To su naivne ideje.
Naravno, ne postoji takav pretinac u kojem leže ideje kada ih se sjetimo. Niti postoji nešto u nama gdje se gibaju, hodaju natrag u glavu kada se sjetimo. Ne postoji ništa od toga. Niti to nešto objašnjava. Dapače, činjenice su sljedeće.
Razmislite samo, ako želite nešto zapamtiti, onda često ne radite samo s predodžbama, već vam priskače u pomoć nešto sasvim drugo. Već sam vidio kako ljudi pamte, što je manje moguće rade predodžbu, ali su stalno činili žestoke govorne pokrete [pokrete rukama]: 'und es wallet und woget und brauset und zischt' [stih iz Schillerove pjesme]. Mnogo ljudi što manje pamti i razmišlja. I tako ima još jedna sugestija, udare se šakom po čelu. Ima i toga. To je upravo ovako: ideje koje stvaramo kada imamo posla sa svijetom ispare poput snova. S druge strane, ono što izbija iz sjećanja nije ideja koja je pala u nas, već nešto drugo. Ako bi vam želio dati ideju o tome, morao bih to učiniti na ovaj način. Ovo je naravno samo neka vrsta simboličkog crteža. Samo zamislite ljude kao bića koja vide. On nešto vidi. Pa ne želim detaljnije opisivati proces, mogao bih, ali to nam sada ne treba. On nešto vidi. To ide kroz njegovo oko, kroz vidni živac u organe kroz koje zatim prolazi vidni živac.
Imamo dva jasno diferencirana člana našeg mozga: imamo više vanjski mozak, sivu tvar, ispod je više bijela tvar. Bijela tvar odlazi u osjetilne organe; ovdje leži siva tvar, mnogo je slabije razvijena od bijele tvari. Izrazi 'sivo' i 'bijelo' su, naravno, približni. Dakle, čak i s 'grube' anatomske točke gledišta stvari stoje ovako: stvari na nas ostavljaju dojam, prolaze kroz oko, i idu u procese koji se odvijaju u bijeloj masi mozga.
S druge strane, naše predodžbe imaju svoj organ u sivoj tvari, koja tada ima potpuno drugačiju formaciju stanica. Tamo ideje zatrepere, nestanu kao snovi. Zatrepere jer se ovdje dolje odvija proces utisaka.
Kad biste se morali osloniti na to da se ideje spuštaju, i da ih morate ponovno dohvatiti, tada se ne biste ničega sjećali, onda uopće ne biste imali pamćenje. Evo u čemu je stvar: u ovom trenutku, recimo, vidim nešto. U mene ulazi dojam toga, posredovanjem bijele tvari mozga. Siva tvar djeluje tako što sanja te dojmove i stvara slike dojmova. One dođu i odu. Ono što je ostalo, to u ovom trenutku ne uvodimo, ali to ide u našu organizaciju dolje. A kada se sjećamo, pogledamo unutra: dojam ostaje dolje.
Dakle, ako ste vidjeli plavu, dobivate dojam o plavoj boji; ovdje gore formirate ideju o plavoj boji. To će proći. Nakon tri dana promatrate dojam koji vam je ostao u mozgu. I sada, gledajući unutra, zamišljate plavu. Kada prvi put vidite plavo izvana, izvana ste stimulirani objektom koji je plavi. Drugi puta kada se sjetite, biti ćete stimulirani iznutra jer se plavetnilo ucrtalo u vama. Proces je isti u oba slučaja. To je uvijek percepcija, sjećanje je također percepcija. Tako da naša dnevna svijest zapravo leži u predodžbama, ali ispod predodžbi postoje određeni procesi koji do nas dolaze samo kroz predodžbe, naime, kroz prezentacije sjećanja. Ispod ove predodžbe leži percepcija, stvarna percepcija, a ispod toga leži osjećaj. Tako možemo intimnije razlikovati predodžbe i opažanje u organizaciji glave, u organizaciji mišljenja. Onda imamo ono što smo percipirali, onda se toga možemo sjetiti. Ali zapravo ostaje uvelike nesvjesno. Dolazi do svijesti samo u sjećanju. Ono što se zapravo događa u ljudskom biću, čovjek više ne doživljava. Kada percipira, on doživljava predodžbu. U njega ulazi učinak percepcije. Iz tog stvarnog učinka, može izazvati uspomene. Ali tu počinje nesvjesno.
Sada, vidite: tamo gdje u budnoj dnevnoj svijesti pravimo predodžbe, samo tamo smo mi zapravo sami kao ljudi, tu imamo sebe kao ljudska bića [vidi sliku]. Gdje ne dopiremo svojom sviješću – ne dolazimo ni do uzroka sjećanja – tamo nemamo sebe kao ljudi, tamo smo integrirani u svijet. To je baš kao što je u fizičkom životu: Udišete, zrak koji sada imate u sebi bio je vani malo prije, bio je svjetski zrak; sada je to vaš zrak. Nakon kratkog vremena vraćate ga svijetu: vi ste jedno sa svijetom. Ne biste bili čovjek da niste toliko povezani sa svijetom, da imate samo ono što je unutar vaše kože, već imate i ono s čime ste povezani s cijelom atmosferom. Kao što ste povezani s fizičkom stranom, tako ste povezani s obzirom na svoje duhovno – u trenutku kada se spuštate u sljedeću oblast podsvijesti, u onu regiju iz koje proizlazi sjećanje – tako ste povezani s onim što zovemo treća hijerarhija: anđeli, arhanđeli, arhaji. Baš kao što ste svojim disanjem povezani sa zrakom, povezani ste kroz svoju organizaciju glave, to jest nižu organizaciju glave, koja je prekrivena samo vanjskim režnjevima mozga – koji pripada isključivo Zemlji – s onim što je odmah ispod povezano je s trećom hijerarhijom, s anđelima, arhanđelima, arhajima.
Ako se sada spustimo u regiju, duševno govoreći osjećaja, a fizički govoreći ritmičku oblast, iz koje proizlaze snovi našeg života osjećaja, mi zasigurno nemamo sebe kao ljudska bića. Tu smo povezani s onim što je druga hijerarhija: duhovna bića koja se ne utjelovljuju ni u kakvom zemaljskom tijelu, koja ostaju u duhovnom svijetu, ali koja stalno šalju svoje struje, impulse, ono što iz njih proizlazi kao sile, to neprestano šalju u ritmičku organizaciju čovjeka. Eksuziji, Dinami, Kirioteti, to su bića koja nosimo u svojim grudima.
Kao što zapravo nosimo svoj ljudski ego samo u vanjskim režnjevima našeg mozga, nosimo anđele, arhanđele i tako dalje, odmah ispod u našoj organizaciji glave. Tu je poprište njihovog rada na Zemlji. Tu su točke napada njihove aktivnosti.
U svojim grudima nosimo drugu hijerarhiju, Eksuzije i tako dalje. Tamo u našim grudima nalaze se točke napada njihove aktivnosti. A ako uđemo u našu motoričku sferu, ako uđemo u našu organizaciju kretanja, u njoj rade bića prve hijerarhije: Serafini, Kerubini i Prijestolja.
U našim udovima cirkuliraju transmutirane hranjive tvari koje jedemo, tamo prolaze kroz proces koji je živi proces izgaranja. Jer ako napravimo korak, u nama dolazi do živog izgaranja. Ono što je vani je u nama. U kontaktu smo s tim. Povezani smo s onim najnižim, putem našeg metaboličkog organizma udova kao fizičko ljudsko biće. I upravo kroz našu organizaciju udova povezani smo s najvišim. S prvom hijerarhijom, sa Serafinima, Kerubinima, Prijestoljima, povezni smo kroz ono što nam je dalo duh.
Sada se postavlja veliko pitanje – izgleda trivijalno jer ovo pitanje oblačim zemaljskim riječima, ali moram to učiniti – pitanje: što zaista rade ova bića iz tri hijerarhije koja su među nama, čime se bave?
Pa, treća hijerarhija, anđeli, arhanđeli i tako dalje, bavi se onim što ima fizičku organizaciju u glavi, bavi se našim mišljenjem. Da ona nije zaokupljena našim mišljenjem, onim što se događa u našim glavama, ne bismo imali pamćenje u običnom zemaljskom životu. Bića ove hijerarhije čuvaju impulse koje primamo u nas percepcijom; ona su u temelju aktivnosti koja se otkriva u našem sjećanju. Ona nas vode kroz zemaljski život u prvom području koje imamo kao podsvjesno, nesvjesno područje.
Idemo na bića druge hijerarhije, Eksuzije i tako dalje. Susrećemo ih, ta bića, kada smo prošli kroz vrata smrti, u životu između smrti i novog rođenja. Tamo susrećemo duše ljudi koji su živjeli s nama na Zemlji, ali tamo susrećemo prije svega ova bića druge hijerarhije; i treće hijerarhije zajedno s njima, ali je druga hijerarhija tamo važnija. Zajedno s njima radimo u vremenu između smrti i novog rođenja na svemu što smo osjećali u našem zemaljskom životu, što smo stavili u našu organizaciju. U suradnji s bićima ove druge hijerarhije razvijamo sljedeći zemaljski život.
Kad stojimo ovdje na Zemlji, imamo osjećaj da su duhovna bića božanskog svijeta iznad nas. Kada smo tamo u sferi između smrti i novog rođenja imao suprotnu predodžbu. Anđeli, arhanđeli i tako dalje, koji nas vode kroz zemaljski život na naznačen način, oni žive s nama u određenom smislu na istoj razini nakon smrti; odmah ispod su bića druge hijerarhije. S njima radimo na formiranju, oblikovanju naše unutarnje karme. I ono što sam vam jučer rekao o karmi zdravlja i bolesti, to radimo s tim bićima, s bićima druge hijerarhije.
A ako pogledamo još dublje u vrijeme između smrti i novog rođenja, odnosno ako pogledamo kroz bića druge hijerarhije, onda ispod otkrivamo bića prve hijerarhije, Serafine, Kerubine i Prijestolja. Kao zemaljski ljudi najviše božanstvo tražimo gore. Kao ljudi između smrti i novog rođenja, najviše božanstvo, koje nam je kao ljudima dostupno, tražimo duboko dolje. I dok se s bićima druge hijerarhije razrađuje unutarnja karma između smrti i novog rođenja, koja se zatim pojavljuje preslikana u zdravom ili bolesnom stanju sljedećeg zemaljskog života, dok je netko u tom poslu, radeći sam, i s drugim ljudima, na tijelima koja se zatim pojavljuju u sljedećem zemaljskom životu, ispod su aktivna bića prve hijerarhije na osebujan način. To je ono što možete vidjeti. U odnosu na njihovu djelatnost, u odnosu na dio, mali dio njihove djelatnosti, ona su uključena u nužnost. Oni moraju reproducirati – jer su oni tvorci zemaljskog – ono što je čovjek oblikovao u zemaljskom životu, ali reproducirati na vrlo specifičan način.
Zamislite da čovjek u svojoj volji – koja pripada prvoj hijerarhiji – ostvaruje u zemaljskom životu određena djela. Ta djela su dobra ili loša, mudra ili luda. Bića prve hijerarhije, Serafini, Kerubini i Prijestolja, moraju formirati protu-slike u svojoj vlastitoj sferi.
Vidite, moji dragi prijatelji, živimo zajedno. Bilo da je to dobro ili loše, što radimo jedni s drugima: za sve dobro, za sve loše, bića prve hijerarhije moraju oblikovati protu-slike. Sve se prosuđuje u prvoj hijerarhiji, ali i osmišljava. I dok se radi na unutarnjoj karmi s drugom hijerarhijom i s drugim ljudskim dušama, između smrti i novog rođenja gleda se ono što su Serafini, Kerubini i Prijestolja, doživjeli u našim zemaljskim djelima.
Da, dragi moji prijatelji, ovdje na Zemlji plavo nebo sa svojim oblacima nadvija se nad nama, sa Suncem i tako dalje, nad nama se noću nadvija zvjezdano nebo. Između smrti i novog rođenja, djelo Serafina, Kerubina, Prijestolja, prostire se ispod nas. I mi gledamo ove Serafine, Kerubine i Prijestolja kao što ovdje gledamo plavo nebo, zvjezdano nebo. Vidimo nebo ispod sebe, nastalo od aktivnosti Serafina, Kerubina, Prijestolja. Ali u kojoj vrsti aktivnosti? Dok se nalazimo između smrti i novog rođenja, u Serafinima, Kerubinima i Prijestoljima vidimo onu aktivnost koja proizlazi iz pravednog uravnoteženja naših vlastitih zemaljskih djela i onih koja dijelimo s drugim ljudima. Bogovi moraju vršiti uravnoteženje, a mi to vidimo kao svoje nebo, koje je sada ispod. Posljedice naših zemaljskih djela, bilo ona dobra ili loša, mudra ili luda, vidimo u djelima bogova. Između smrti i novog rođenja imamo odnos s odrazom naših djela gledajući dolje, baš kao što imamo odnos s nebom koje se u zemaljskom životu prostire iznad nas. Nosimo svoju unutarnju karmu u svoju unutarnju organizaciju. Mi to donosimo na Zemlju kao svoje sposobnosti, talente, genijalnost, ludost. Ono što bogovi oblikuju tamo dolje, što moraju iskusiti kao rezultat našeg zemaljskog života, susrećemo u sljedećem zemaljskom životu kao sudbinske činjenice koje nam se približavaju. I možemo reći: ono što zapravo prespavamo nosi nas u našu sudbinu u našem zemaljskom životu. Ali u njoj živi ono što su odgovarajući bogovi prve hijerarhije morali u sebi doživjeti kao posljedice naših djela u vremenu između naše smrti i novog rođenja.
Takve stvari čovjek uvijek ima potrebu izraziti slikama. Recimo da smo negdje u fizičkom svijetu. Nebo je oblačno. Gledamo oblačno nebo. Odmah potom pada kiša. Kiši. Ono što je lebdjelo iznad nas, vidimo to odmah potom u posutim poljima, u posutom drveću. Ako se pogledom inicijata osvrnemo na vrijeme kroz koje smo prošli prije nego smo sišli u zemaljski život, vrijeme između posljednje smrti i posljednjeg rođenja, u tome se prije svega vidi oblikovanje božanskih djela, rezultat naših djela u posljednjem zemaljskom životu; tada možete vidjeti kako se to duhovno uvlači i postaje naša sudbina.
Ako sretnem osobu koja za mene ima značenje u zemaljskom životu, koja određuje moju sudbinu: ono što se događa u tom susretu s drugom osobom, bogovi su opisali kao rezultat onoga što smo imali s tom osobom u prethodnom zemaljskom životu. Ako sam tijekom zemaljskog života prebačen u područje koje mi je važno, u zanimanje koje mi je važno, sve što mi dolazi kao vanjska sudbina slika je onoga što su doživjeli bogovi, bogovi prve hijerarhije, kao posljedica mog ranijeg zemaljskog života u vremenu u kojem sam i sam stajao između smrti i novog rođenja.
Da, vidite, ako netko razmišlja apstraktno, misli: 'Postoje raniji zemaljski životi, djela ranijih zemaljskih života imaju učinak; tada su bili uzroci, sada su posljedice'. Ne možete puno razmišljati o tome; zapravo to nije puno više od riječi. Ali iza svega što se opisuje kao zakon karme leže božanska djela, božanska iskustva. A iza svega toga je nešto drugo.
Ako mi ljudi svojoj sudbini pristupamo samo s osjećajem, onda se, ovisno o svojoj vjeri, ugledamo na bogove ili neku providnost i osjećamo kako tijek našeg zemaljskog života ovisi o tome. Ali bogovi, upravo oni koje prepoznajemo kao bića prve hijerarhije, Serafini, Kerubini, Prijestolja, imaju takoreći, izokrenutu religijsku vjeru. Oni osjećaju svoju nužnost s ljudima na Zemlji, čiji su oni tvorci. Odstupanja i napredovanja tih ljudi bogovi moraju uravnotežiti i kompenzirati. Što god nam bogovi pripreme kao sudbinu, to su proživjeli prije nas.
Ove stvari se, moraju pronaći kroz antropozofiju. Iz nepotpuno razvijene svijesti, percipirane su u nekadašnjoj instinktivnoj vidovitosti čovječanstva. Stara mudrost je sadržavala ovakve istine. Kasnije je postojao samo nejasan osjećaj. U mnogim stvarima koje susrećemo u duhovnom životu čovječanstva, još uvijek postoji nejasan osjećaj. Sjetite se samo stiha Angelusa Silesiusa, kojeg također citiram u mojim spisima, koji izgleda kao drskost ograničenoj vjerskoj svijesti:
Znam da bez mene Bog ne može živjeti ni trenutka,
Ako ja propadnem, on se nužno mora odreći Duha.
Angelus Silesius je prešao na katoličanstvo i kao katolik napisao takve izreke. I dalje mu je bilo jasno da bogovi ovise o svijetu kao što svijet ovisi o bogovima, da je ovisnost uzajamna, i da bogovi moraju usmjeravati svoje živote prema životima ljudi. Ali božanski svijet djeluje kreativno, sa svoje strane utječe na sudbinu ljudi. Osjećajući nejasno, ne znajući točno što, Angelus Silesius reče:
Znam da bez mene Bog ne može živjeti ni trenutka,
Ako ja propadnem, on se nužno mora odreći Duha.
Svijet i božanstvo su međusobno ovisni, djeluju jedno na drugo.
Danas smo vidjeli ovu interakciju na primjeru ljudske sudbine, karme. To sam morao umetnuti u razmatranja karme.