.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 21. rujna 1924
Smjernice za razumijevanje suvremenog intelektualnog života. Karmičke prepreke prikazane na primjeru individualnosti koja je živjela u duši Thomas Campanellas-a i Otto Weiningers-a: unutarnja borba nekadašnjeg vizionara i duhovnog pogleda na svijet s racionalizmom i intelektualizmom.
Predavanja koja sam sada održao, pod dojmom da je ovdje sa svih strana toliko prijatelja, u biti su imala svrhu da daju prikaz karme koji, barem u nekoliko redaka vodi do razumijevanja sadašnjeg duhovnog života i duhovnih odnosa. I želio bih zaključiti ono što u određenom pogledu čini svojevrsno jedinstvo idućeg utorka na posljednjem od ovih predavanja.
Danas bih na primjeru htio pokazati koliko zapravo može biti teško donijeti u sadašnjost ono što je stvarno prikladno za sadašnjost u znanosti duha. Na ovo pitanje danas ne želim odgovoriti na temelju vanjskih okolnosti, nego na karmičkom primjeru. Primjer će prije svega dati individualnost koja nije baš tipična, već koja predstavlja posebnu individualnost; ali može se pokazati koliko je teško u sadašnji život na Zemlji prenijeti ono što svako ljudsko biće nosi sa sobom iz ranijih života na Zemlji, na način da je – možda s izuzetkom svoje posljednje inkarnacije – ipak stvarno ili tradicionalno stajalo u određenim izravnim odnosima s duhovnim svijetom. Može nam pokazati koliko je teško, usprkos tome, unijeti nešto duhovno, nešto što je na duhovni način apsorbirano, u današnju tjelesnost čovjeka, u današnje obrazovne i civilizacijske uvjete.
I zbog toga bih ovdje pred vama želio razviti niz uzastopnih zemaljskih života individualnosti, koji bi trebali pokazati sve moguće zapreke koje se mogu pojaviti protiv prenošenja duhovnog sadržaja u sadašnje vrijeme, i koji mogu pokazati kako su se te poteškoće koje se manifestiraju kod nekih ljudi pripremile u ranijim zemaljskim životima.
Razmotrimo prvo, dragi moji prijatelji, ljudsku individualnost u svojoj inkarnaciji u šestom stoljeću prije Krista, zapravo u to vrijeme i nešto poslije, kada se dogodilo odvođenje Židova u babilonsko ropstvo. Kad sam pogledao to vrijeme, jedna individualnost me zapanjila, u to vrijeme ženska inkarnacija, koja je pripadala židovskom plemenu, ali je pobjegla kad su Židovi odvedeni u babilonsko ropstvo, odnosno prije nego su Židovi stigli u babilonsko ropstvo, i zatim je na Bliskom istoku u sljedećem periodu – prilično je dugo živjela u toj inkarnaciji – preuzela svakakva učenja koja su se u to vrijeme mogla dobiti na Bliskom istoku. Osobito je s velikim intenzitetom, s velikom impresivnošću preuzela ono što je tada još bilo živo na Bliskom istoku i što je na razne načine oblikovalo taj pogled na svijet koji je može nazvati Zaratustrinim pogledom na svijet sa svojim snažnim dualizmom, koji je također opisan u jednom poglavlju moje 'Tajne znanosti': taj dualizam koji je s jedne strane, prepoznao Ahura Mazdao, velikog duha svijetla, koji šalje impulse u ljudsku evoluciju da bude izvor dobrog, velikog, lijepog, koji ima svoje duhove koji mu služe, Amschaspande, koji ga okružuju, kao što je Sunce okruženo s dvanaest znakova Zodijaka u sjaju otkrivenja nebeskog lica – tu imamo svijetlu stranu tog dualizma koji je nastao u staroj Perziji – i onda imamo Ahrimansku protumoć, koja kontrolira tamu, ali i zlo, ono što posvuda koči, ono što stvara neharmonične forme posvuda u razvoju čovječanstva.
Ovo znanje bilo je spojeno s prodornim znanjem o zviježđima u smislu astrozofije ili astrologije u stara vremena. Ta je individualnost mogla sve to apsorbirati u svojoj ženskoj inkarnaciji u to vrijeme, jer je imala neku vrstu učitelja i prijatelja u muškoj osobnosti koji je bio iniciran u mnoga od ovih bliskoistočnih učenja, posebno u kaldejsku astronomiju.
I tako imamo prije svega živu razmjenu ideja između ove dvije ličnosti u vrijeme nakon što su Židovi odvedeni u babilonsko ropstvo, i imamo čudnu pojavu da je ženska osobnost, snagom dojmova koje je primila, kroz sve ono što je primila na izvanredno prijemčiv, zainteresiran način, u njenom unutarnjem životu su pobuđene vizije koje su vjerno reproducirale kozmički poredak.
Zaista imamo posla s jednom izvanrednom individualnošću u kojoj, da tako kažemo, oživi sve o čemu je razgovarala i prošla zajedno s ovim prijateljskim polu-inicijatom s Bliskog istoka. I tom ženskom osobnošću ovladalo je raspoloženje za koje se može reći: ah, na kraju krajeva, što su sve te ideje koje sam upijala u učenju u usporedbi s moćnom slikom imaginacije koja mi sada stoji pred dušom! Kako je bogat i moćan svijet iznutra! - Ova je osobnost to primijetila u svojoj vizionarskoj imaginaciji.
I upravo je to raspoloženje stvorilo stanovitu ogorčenost između dvije ličnosti. Muška osobnost bila je sklonija mentalnom traganju za svjetonazorom, ženska je ličnost sve više ulazila u slikovno. I može se reći da su obje ličnosti prošle kroz vrata smrti gotovo istovremeno, ali s određenom ljutnjom jedne prema drugoj.
Rezultat života na Zemlji, mogu reći, bio je spojen na neobičan način, tako da su nakon smrti te dvije osobe doživjele izuzetno intenzivne stvari u retrospektivnom životu unatrag, kao i u razradi karme između smrti i novog rođenja. Intenzivan zajednički život bio je rezultat ovog čudnog zajedničkog bivanja na Zemlji. Osobito u slučaju ženske osobnosti nakon smrti, nalazimo da raspoloženje, koje je konačno bilo tu zbog nadmoćnosti vizionarskih imaginacija, više nije bilo prisutno na tako snažan način. Umjesto toga, u ovoj ženskoj osobnosti nakon smrti nalazimo neku vrstu čežnje za sljedećim životom na Zemlji, da u ovom sljedećem zemaljskom životu shvaća stvari više u obliku misli, dok je u ovom životu na Zemlji koji sam opisao, više shvaćala u verbalnom obliku, tako da su stvari prešle s verbalnog iskustva na vizionarsku imaginaciju.
Obje su se osobnosti, budući da su bile tako snažno karmički povezane, ponovno rodile u prvim kršćanskim stoljećima, kada se duhovna supstanca kršćanstva oblikovala u određenoj znanstvenoj razradi. I ranije sam spomenuo kako su mnoge od onih duša koje su iskreno došle do antropozofije doživjele kršćanstvo u ovim ranim kršćanskim stoljećima, ali su ga doživjele u mnogo živopisnijem obliku nego što se kasnije razvio. I tako sada vidimo vrlo čudnu pojavu.
Sada vidimo kako se pojavljuje čovjek, koji sada nema nikakve veze s dvije osobnosti o kojima govorim u smislu karme, s njihovim individualnostima, ali koji sada ima veze s njima povijesno: vidimo kako se vodeća, autoritativna ličnost pojavljuje u Martianus Capella-u.
To je osoba koja je prva napisala autoritativnu, temeljnu knjigu o sedam slobodnih umjetnosti, koje su tada igrale glavnu ulogu u cjelokupnom učenju i podučavanju tijekom Srednjeg vijeka: gramatici, retorici, dijalektici, aritmetici, geometriji, astronomiji i glazbi; sedam slobodnih umjetnosti koje su tada zajedno u svojoj aktivnosti dale ono što se tada nazivalo znanjem o prirodi i svijetu.
Knjiga Martianus Capelle u početku djeluje pomalo suhoparno i trezveno. Međutim, dragi moji prijatelji, mora se znati da su takve knjige, osobito u ovim ranim vremenima Srednjeg vijeka, ipak proizašle iz duhovnih temelja; kao što kasniji prikazi, koji su proizašli iz škole u Chartres-u, imaju sličan trijezan, kataloški karakter. Stoga čovjek također mora biti sposoban promatrati ono što se nalazi u suhoparnom, trezvenom prikazu Martianus Capelle o sedam slobodnih umjetnosti i Prirode iza njih koja je na djelu, kao emanaciju određenih instinktivnih, viših pogleda. Jer sedam slobodnih umjetnosti zapravo je bilo predstavljeno kao bića, kao što je i sama priroda – to sam već pokazao na ovim predavanjima – bila predstavljena kao biće. I ako su takve ličnosti kao Martianus Capella i drugi napisali stvari kao suhoparne, ipak se bili itekako svjesni činjenice da se sve to može sagledati, da su dijalektika, retorika, živa bića, inspiratori ljudske vještine i duhovnog djelovanja. A da je božica Natura predstavljena na vrlo sličan način staroj Proserpini, to sam već ovdje objasnio.
U ovoj struji, u onome što se u čovječanstvu javlja ili je bilo pod utjecajem onoga što leži u sedam slobodnih umjetnosti i u pogledu nad prirodom koja je nad njima zahvaćala, ženska osobnost o kojoj sam govorio ponovno je utjelovljena unutar cijele ove struje, ali sada u muškoj inkarnaciji; tako je u muškoj inkarnaciji od samog početka, u muškom tijelu, u muškom intelektu, nosila dispoziciju da ne razvija stvari koje bi trebale biti spoznaje samo u mislima, već ih razvija u vizionarskim percepcijama.
Može se reći: možda je u samo nekolicini ličnosti tog vremena – početkom šestog stoljeća naše ere – u nekoliko takvih osoba koje se mogu opisati kao učenici Martianusa Capelle, živjelo na vrlo živopisan način ono što je tada bilo duhovni sadržaj. Ali ova osobnost koja je sada bila u muškoj inkarnaciji, mogla je govoriti o svom ophođenju s nadahnjujućim silama, dijalektikom, retorikom i tako dalje, bila je potpuno ispunjena percepcijom žive duhovne aktivnosti.
I opet se susrela s drugom osobnošću, koja je bila muški duh u prethodnoj inkarnaciji, a koja je sada bila ženska individualnost. I ova ženska osobnost je u toj inkarnaciji bila obdarena velikom inteligencijom. I opet – možete misliti da je to bilo karmički određeno, vidimo da tu radi karma – opet je došlo do intenzivne duhovne razmjene – ne može se to nazvati razmjenom ideja, već razmjenom mišljenja, vrlo živahnom, duhovnom, intenzivnom suradnjom.
Ali nešto se čudno razvilo u osobi koja je bila žena u pretkršćanskim stoljećima, a koja je sada bila muškarac. Čudna stvar koja se razvila je da je, budući da su vizije bile tako žive, ova osobnost razvila intenzivno znanje o tome kako je vizionarski život koji je imala ta osobnost, općenito povezan sa ženskom prirodom. Ne kažem da je vizionarski život općenito vezan uz žensku osobnost; ali u ovom slučaju cijeli osnovni karakter vizionarskog života upravo je došao iz ženske ranije inkarnacije. I kroz to je ovoj osobnosti otkriveno bezbroj misterija vezanih uz interakciju Zemlje i Mjeseca, bezbroj misterija, naprimjer, vezanih uz reproduktivni život. Upravo je u ta područja ova sada muška osobnost postala izuzetno dobro upućena.
Sada vidimo kako dvije osobnosti ponovno prolaze kroz vrata smrti, prolaze kroz život između smrti i novog rođenja, kako prvo žive u nadosjetilnom području dok svane doba svijesti, doživljavaju osvit doba svijesti u nadosjetilnim svjetovima. Tada se ta osobnost koju sam prvo morao opisati kao žensku inkarnaciju, ponovno rađa kao muška inkarnacija. Vrlo je zanimljivo da se obje ličnosti ponovno rađaju zajedno. Ali druga osobnost, koja je bila ženska u ranijoj inkarnaciji, to jest u drugoj, sada se opet rađa kao muškarac, tako da se obje sada rađaju istovremeno u muškim inkarnacijama. Onaj koji bi nas prvenstveno trebao zanimati, koji je u antičko doba bio ženska ličnost, zatim je u prvim kršćanskim stoljećima bio muška ličnost, prvi put je definitivno bio židovskog porijekla, drugi put je nosio izvanredno pomiješanu krv u smislu fizičkog porijekla, ta se osobnost tada rodila u šesnaestom stoljeću kao talijanski utopist Thomas Campanella. Prilično neobična ličnost.
Pogledajmo izbliza život Thomasa Campanella onoliko koliko je potrebno za razumijevanje karme. Rođen je s izvanredno snažnom prijemčivošću za svoj kršćanski odgoj, tako da se rano upušta u proučavanje Sume Tome Akvinskog. A iz raspoloženja koje je stekao svojim ranim vizionarskim životom i koje se tu i tamo sve više mijenja u suprotno raspoloženje, upoznavajući stvari kroz misao, on se smješta u snažan misaoni element koji je u Sumi Tome Akvinskog, marljivo ga proučava i postaje dominikanac sada u šesnaestom stoljeću.
U njegovo mišljenje došla je izvjesna uznemirenost zbog duhovnog, atavističko-vizionarskog života koji je u njemu postojao prije, a kojeg je u vrlo striktnom smislu htio zadržati u istom smjeru kao i razmišljanje u Sumi Tome Akvinskog.
I zato je izvanredno da on, Campanella, traži oslonac i referentnu točku kako bi uspostavio unutarnju vezu s onim s čime je nekoć kao vizionar ovladao u pogledu na svijet. I dok s jedne strane postaje dominikanac s punim unutarnjim entuzijazmom, upravo u samostanu Cosenza – i to je neobična stvar – upoznaje vrlo cijenjenog židovskog kabalista i sada kombinira proučavanje židovske kabale, s onim što dolazi kao posljedica njegovog starog vizionarskog života, a zauzvrat to povezuje s onim što se razvilo od tomizma unutar dominikanskog reda. Sve to u njemu živi u, moglo bi se reći, vizionarskoj čežnji, sakupljeno je u vizionarskoj čežnji. On bi želio učiniti nešto što bi iznijelo cijeli ovaj unutarnju život u prvi plan. Jer uvijek je tako u njegovoj duši – to se u životopisu neće naći, ali u duhovnom se opaža – da nešto u njemu govori: da, iza ovih stvari stoji duh; i u ljudskom životu mora postojati duh koji je u kozmosu!
Sve to utječe i na emocionalnu sferu. Živi u južnoj Italiji. Donju Italiju porobe Španjolci. Sudjeluje u zavjeri za oslobađanje južne Italije, zatim čami u zatvoru od 1599 do 1626 jer su ga Španjolci zarobili zbog sudjelovanja u zavjeri, pa provodi život odsječen od svijeta, život za koji se zaista može reći da je dvadeset i sedam godina izbrisano iz zemaljske egzistencije.
Sada spojimo ove dvije činjenice: Thomas Campanella je u ranim tridesetima, vrlo rano u tridesetima, kada je zatvoren. Sljedeće vrijeme provodi u tamnici. To je jedna stvar.
Ali kakav je on uopće duh? Kakva je on osobnost? On promiče ideju o stanjima Sunca. Od ranijih inkarnacija sve astrološko, sva kontemplacija duhovnog svijeta blista u duši ovog Thomasa Campanella. U svom djelu o zemlji Sunca smišlja i opisuje društvenu utopiju za koju vjeruje da svi ljudi mogu biti sretni kroz razuman društveni oblik i konfiguraciju. Ono što on tamo opisuje kao grad Sunca, kao zemlju Sunca, ima u određenom pogledu monašku strogost; ima nešto u tome što je pokupio iz dominikanskog reda. Ima nešto strogo monaško u načinu na koji on misli da je država formirana, a s druge strane dolazi do goleme količine ranije duhovnosti. Na čelu ove države, koja bi trebala biti idealna država, trebao bi biti vrhovni vođa koji je neka vrsta glavnog metafizičara i tako dalje, koji bi trebao pronaći smjernice za konfiguraciju, za upravljanje državom od duha. Pomažu mu i drugi dužnosnici, poput glavnog ministra, koji bi trebali do posljednjeg detalja provoditi sva pravila koja su se još poštivala u to vrijeme kada bi kroz karmu podsjetile dušu na ranije zemaljske vizije. Sve se to podignulo u njemu. I zato je želio da se ovom zemljom Sunca upravlja prema astrološkim principima. Treba pažljivo promatrati sazviježđa. Brakovi se trebaju sklapati u skladu s tim konstelacijama; začeća se trebaju odvijati na način da su rođenja padala u određene konstelacije koja su bila proračunata tako da se, prema sazviježđima na nebu, ljudi trebaju rađati, takoreći, sa svojom sudbinom. Svakako bi čovjek devetnaestog i dvadesetog stoljeća, neurolog ili psihijatar devetnaestog ili dvadesetog stoljeća, kada bi naišao na takvo djelo, rekao da ga treba staviti u ludnicu. Ubrzo ćemo vidjeti da je psihijatar iz dvadesetog stoljeća donio sličnu prosudbu u određenom smjeru.
Ali zamislite ove dvije stvari: postoji osobnost koja ima te prethodnike, te životne preduvjete kroz prethodne živote, kao što sam vam opisao. Tu je netko tko želi pronaći smjernice za upravljanje državom na Zemlji, da tako kažem, od moći Sunca i zvijezda, osoba koja želi oživjeti Sunce na Zemlji i koja čami u tami tamnice više od dvadeset godina i samo kroz uske otvore može gledati prirodno Sunce; dok je u njegovoj duši sve moguće živjelo u mučnim osjećajima i osjećajima koji su u ovu dušu ušli ranije, u ranijim životima na Zemlji. - Tada Thomasa Campanella iz zatvora oslobađa papa Urban, odlazi u Pariz, tamo nalazi naklonost Richelieua, dobiva mirovinu i u Parizu proživljava svoje posljednje dane na Zemlji.
To je neobična stvar: taj židovski rabin s kojim se upoznao u Cosenzi, Bekanntschaft, i preko kojeg je svoje razmišljanje obojao kabalistički, tako da je u njemu živjelo mnogo više nego što bi inače mogli živjeti u njemu, taj židovski kabalist je iznova rođeni čovjek od početka inkarnacija, žena iz druge inkarnacije koju sam opisao.
Dakle, vidimo suradnju, a kada su oboje ponovno prošli kroz vrata smrti – Thomas Campanella i njegov prijatelj, židovski rabin – vidimo da se u individualnosti koja je na kraju bila Thomas Campanella, razvija izvanredna opozicija protiv onoga što je on apsorbirao u ranijim zemaljskim životima. I tako se osjeća sada kada sam sebi kaže: što bi od svega toga moglo biti da nisam čamio u tamnicama u tami, gledajući prirodno svijetlo Sunca samo kroz otvore? - Ali on postupno razvija neku vrstu odbacivanja, antipatije prema onome što je imao ranije, u pretkršćansko doba, što je u prvim stoljećima imao kao duhovni pogled. I tako ovdje vidimo izvanrednu stvar, da kako se bliži doba duše svijesti, dalje se u nadosjetilnom razvija individualnost koja zapravo postaje neprijateljska prema onome što je ranije bila duhovnost.
Vidite, dragi moji prijatelji, tako se zapravo dogodilo s mnogim dušama. Čak i prije zemaljskog života postale su neprijateljski raspoložene prema ranijim duhovnim iskustvima jer su živjeli nadosjetilnim životom u dobu duše svijesti, jer je stvarno teško, ono što je prethodno duhovno doživljeno, unijeti u sadašnje zemaljsko tijelo. Sadašnje zemaljsko tijelo i sadašnje zemaljsko obrazovanje vode čovjeka racionalizmu i intelektualnosti.
A sada je ova individualnost, koja je bila Thomas Campanella u posljednjoj inkarnaciji, u životu koji je slijedio Campanella život, vidjela jedinu mogućnost stvaranja ravnoteže u preranom novom životu na Zemlji. Ali to u danim uvjetima nije bilo tako lako. Jer, s jedne strane, ta je osobnost u nadosjetilnom izvanredno snažno izrasla u element svijesti prvog razdoblja duše svijesti, u racionalizam i intelektualizam. A posebno kada se gleda unatrag kroz vrijeme u zatvoru, raniji vizionar, duhovni pogled, uvijek se iznova probijao.
To je, da tako kažem, natovarilo na dušu sve sklonosti ka inteligenciji, toj individualnosti koja je odbacivala ono što je bilo ranije i u kojoj se, začudo, ta odbojnost prema onome što je bilo ranije postupno formirala na vrlo osoban način, na vrlo individualan način. Razvila se antipatija prema pretkršćanskoj inkarnaciji kao žena, a s time i odbojnost prema samim ženama. Ovdje je odbojnost prema ženama djelovala na osobno i individualno. A kako karma funkcionira, umjesto da postaje nešto teoretsko, ona postaje osobna stvar, osobni temperament, osobna simpatija ili antipatija – ovdje antipatija.
Sada se razvila mogućnost da ova osobnost ponovno živi životom na Zemlji u slobodnom kontaktu sa svijetom, koji je živjela u posljednjoj inkarnaciji kao Campanella, u zatočeništvu.
Stoga vas molim, shvatite ovo kako treba. Druga se osobnost sada nije pojavila, jer nije bilo takvog razloga za ovu drugu. Tako je sada ova individualnost, koja je prošla kroz tri života na Zemlji, u kojima je druga osobnost uvijek bila nešto što podržava i vodi njen život, došla do mogućnosti da u jednom životu na Zemlji doživi ono što je propustila u životu Campanella kroz dvadeset i sedam godina zatvora. Ono što je propustila u tami zatočeništva, predstavljalo je priliku da proživi novi život na Zemlji.
Kakav je rezultat, dragi moji prijatelji, svih onih stvari koje su prethodile?
Zamislite u sebi: kad je Campanella imao trideset godina, snašla ga je ta robija. Zamislite stanje zrelosti čovjeka u doba renesanse u tridesetim godinama. Zamislite samo: ono što je tamo bilo zanemareno sada djeluje, ali tamo gdje sve drugo duhovno i racionalno, zrači unutra, sjaji izvana. Svugdje okolo je svjetlo, a samo u godinama zatočeništva je tama. Sve blista, sve blista izmiješano. Vidovitost, mizoginija koja proizlazi iz onoga što sam vam opisao, ali i vrlo snažna inteligencija. Sve je to isprepleteno, igra na način koji može nastati kao rezultat sazrijevanja renesansnog čovjeka tridesetih godina.
Sve se to ponovno rađa u pretposljednjem desetljeću devetnaestog stoljeća, ili prema pretposljednjem desetljeću. Ono što je zapravo predodređeno za kasniju epohu života rađa se u dječjem tijelu. Sada je ponovno rođen u muškoj inkarnaciji. To je samo ponavljanje zatvora: to je ono što karma govori u ovom slučaju. Nije čudo što se dječak rađa prerano. Naravno, to su samo djetetove snage rasta, ali s onim što je propušteno u zatočeništvu, sa zrelošću tridesetih: prerano! Tako igra karma.
U tome se pojavljuje neobična tendencija – sustiže život, mogao bih reći. Opet sviću stari pogledi na astrološko, stari pogledi na duhovno u cijeloj prirodi, koji su kod ove individualnosti bili tako veličanstveni u prvim kršćanskim stoljećima. To se, naravno, pojavljuje na dječji način, ali u njemu živi tako snažno da gotovo ima antipatiju prema matematički strukturiranoj prirodnoj znanosti. A kada je u devedesetim išao u gimnaziju, odlično je odradio učenje jezika, svega što nije bilo prirodoslovno ili matematičko. Ali zanimljiva stvar za nekoga tko je sposoban suditi o karmičkim vezama, želi bih reći ono što je stvarno zapanjujuće u tom pogledu, jest da za kratko vrijeme nauči španjolski uz moderne jezike, francuski i talijanski, tako da uklopi u svoj mentalitet – ako mogu tako reći – da unese sve ono što se nekada bunilo protiv španjolske vladavine, da to ponovno osvježi.
Pogledajte kako djeluje karma, kako djeluje u ovoj individualnosti! Zapanjujuće je da ovaj dječak brzo uči španjolski izvan škole, samo zato što njegov otac to voli – što je opet rad karme – uči tako daleki jezik u ranoj dobi. To znači potpuni utjecaj na cjelokupno stanje duše. Tako da mu se taj osnovni ton zatočeništva, kada je bio ispunjen ogorčenjem prema Španjolcima, ponovno pojavio u njegovoj duši, jer španjolski jezik u njemu oživljava i prožima njegove ideje i misli. Ono što mu je tijekom ovog zatvora bilo najgorče, sada je u podsvjesnom području gdje vlada jezik. Tek kada dođe na fakultet radi nešto s prirodnim znanostima, jer vrijeme to zahtijeva. Ako želiš biti obrazovana osoba u naše vrijeme, moraš znati neke prirodne znanosti.
Sada vam moram reći tko je to, jer moram još govoriti: to je nesretni Otto Weininger.
A sada, nakon što je Otto Weininger uhvatio korak s prirodnim znanostima na sveučilištu, donosi sve što u njemu zrije, zrije na način koji može biti samo u životu koji je ponavljanje praznine iz prethodnog, sada sve to donosi, dok je doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Beču, u svojoj doktorskoj disertaciji koju je nakon doktorata razradio u debeloj knjizi: 'Geschlecht und Charakter'.
U ovoj knjizi 'Geschlecht und Charakter', sve što je tamo ključa i fermentira. Povremeno se vide bljeskovi Campanellinog utopizma s prastarim pogledima koji se izražavaju na prekrasan način. Što je moral? Weininger na to pitanje odgovara: svijetlo koje se pojavljuje u prirodi vanjsko je otkrivenje morala. Tko poznaje svijetlo, poznaje moral. Stoga izvor nemorala treba tražiti u dubokoj morskoj flori i fauni, koja živi bez svjetlosti. – I u njegovom radu naći ćete divne intuicije, naprimjer ovu: treba pogledati psa i njegovu izvanrednu fiziognomiju. Što on pokazuje? Da mu nešto nedostaje, da je nešto izgubio: izgubio je slobodu.
I tako u ovom Weiningeru zapravo možete pronaći nešto što gledate, pomiješano s ekstremnim racionalizmom, a možete pronaći i mržnju prema onome što mu se dogodilo u ranijoj inkarnaciji, koja se sada ne izražava u mržnji prema onome što je znao već u mržnji prema njegovoj ženskoj inkarnaciji, što u njegovoj mržnji prema ženama ide do gluposti, koja dolazi do izražaja u djelu 'Geschlecht und Charakter'. Sve to pokazuje koliko duhovnosti može biti prisutno u duši, koliko se stvari moglo spojiti u nadosjetilnom svijetu, u vrijeme kada se ide prema dobu duše svijesti, s intelektualizmom, ali kako to ne može izaći u sadašnjem dobu, čak i ako je život samo ponavljanje izgubljenog života od ranije.
U Weiningeru su se pojavile čudne sklonosti, opet izvanredno značajne za one koji su sposobni shvatiti karmičke veze. Njegov biograf opisuje kako je pred kraj života stekao navike gledanja iz mračne sobe u osvijetljenu površinu kroz vrlo tanke rupice koje je napravio, i da mu je to činilo posebno zadovoljstvo. Tu imate najdublje, najneposrednije životne navike, cijeli život u tamnici koji ponovno blista.
Sada razmislite kako je južna Italija bila povezana s ovim životom. Tada se dogodilo ono što ga je dovelo u ovaj život na Zemlji.
Moram spomenuti samo jednu sitnicu, koja je za promatrača karme iznimno važna. Naravno, Weininger je također bio jedan od Nietzscheovih čitatelja. I pomislite na cijelu atmosferu koja je živjela u ovoj duši Weiningera čitajući Nietzschea: 'S onu stranu dobra i zla'! Nietzscheova tvrdnja i objašnjenje da je istina žena, pogodila je dušu poput bombe. Ono što sam vam već opisao bilo je potpuno obojeno mizoginijom.
Sada su mu dvadeset i dvije godine, u dvadeset trećoj godini života je. Sve je to utjecalo na njega. U njegovoj se duši stvaraju čudne navike. Da li je normalno da divan život kojeg živi nakon života u zatočeništvu, tako bolno dotakne početak zalaska Sunca koji podsjeća na početak tame? Tato je Weininger takav da zalaske Sunca uvijek osjeća kao nešto nepodnošljivo. Ali, dragi moji prijatelji, u svom mladenačkom tijelu ima zrelost tridesetih. Svakako, kada su manje nadareni ljudi bahati, tašti, to nije lijepo; ali ovdje sva karma ukazuje da je sebe smatrao nečim posebnim.
Naravno, pokazao je i razne abnormalnosti, jer je ovaj život bio ponavljanje zatvorskog života. Ne radite uvijek obične, normalne stvari. Kada su karmički uvjeti ispunjeni, običan psihijatar može izgledati kao epileptičar. Takav je bio i Weininger. Ali ova epilepsija je bila ponavljanje zatvorskog života, to su bile obrambene radnje koje sada nemaju smisla u slobodnom životu, već je to samo karmičko ponavljanje zatvorskog života. Nije bio običan epileptičar. I nemojmo se čuditi, kad u ranim dvadesetima, odjednom osjeti želju da bezglavo otputuje u Italiju, sasvim sam i neodređeno. Tijekom ovog putovanja napiše divnu malu knjigu, 'Über die letzten Dinge', gdje postoje opisi elementarne prirode koji se doimaju kao da netko želi karikirati opise Atlantide, sjajni, ali naravno potpuno ludi s psihijatarskog stajališta. Ali na to treba gledati karmički. Uglavnom putuje u Italiju i vraća se, provodi neko vrijeme u blizini Beča u Brunn am Gebirge. Vraćajući se iz Italije, zapisuje još nekoliko misli koje su mu došle tijekom talijanskog putovanja, sjajne ideje o harmoniji moralnog i prirodnog, zatim iznajmljuje mjesto u kući u kojoj je umro Beethoven, živi tamo nekoliko dana u sobi u kojoj je umro Beethoven i – sada je proživio zatvor od prije – puca u sebe. Karma je bila ispunjena. Puca u sebe iz unutarnjeg poriva jer ima ideju da bi postao jako loša osoba da je poživio. Jednostavno nije imao priliku nastaviti živjeti jer je karma bila ispunjena.
Gledajte na radove Otta Weiningera s ove točke gledišta, dragi moji prijatelji. Vidite sva ograničenja koja ima duša, koja je tako nenormalno prenesena iz doba renesanse u sadašnjost; vidite prepreke koje ima da bi pronašla duhovne stvari, unatoč činjenici da na dnu ima toliko duhovnosti, u nesvjesnom duše, i iz toga izvucite zaključak o svim preprekama koje postoje u dobu Mihaela da ispuni zahtjeve da bude potpuno ispravna u ovom dobu Mihaela.
Naravno, bilo bi zamislivo, da je duša Weiningera bila u stanju apsorbirati duhovne svjetonazore, da je ipak mogla nastaviti razvoj, a ne samo da je morala odlučiti ponoviti zatvorenički život počinivši samoubojstvo.
No značajno je pratiti kako se stara duhovnost razvija u ljudskim dušama do modernog vremena, a zatim prestaje; i značajno je iz tako zanimljivih pojava vidjeti kako stvari zastanu.
Mislim da bi se moglo duboko zaviriti u karmičke veze, također u onoj mjeri u kojoj su osvijetljene određene karmičke veze duhovnog života sadašnjosti, barem predstavljajući ove četiri uzastopne inkarnacije izvanredno zanimljive individualnosti, koje pak obuhvaćaju život od šestog stoljeća prije otajstva Golgote do danas. Tu imamo vremenski raspon u koji spada sve što moramo uzeti u obzir ako želimo razumjeti život u sadašnjosti.
Danas smo razmotrili slučaj koji nas uči kroz što duša može proći u ovom dobu. Mnogo bih radije opisivao takve stvari prema konkretnim iskustvima duše nego kroz apstraktne rasprave.
Dakle, prvo sam dao ovu epizodu, a onda ću zaključiti ovaj ciklus predavanja u utorak na večernjem predavanju, posljednjem od ovih predavanja članovima.