.- 3. Treće predavanje, Dornach, 10. rujna 1924
Povijesni događaji temelje se na duhovnim događajima; oni moraju biti uvučeni u svjetsku povijest i život kao unutarnji motivi. Rezultate iz ranijih kulturalnih epoha, osobnosti prenose u kasnija vremena i pritom se mijenjaju. U novom obliku ne prepoznaju se gledajući izvana; moraju imati u vidu unutarnju struju. Harun al Raschid i njegov savjetnik. Arabizam u europskoj kulturi. Osmi ekumenski sabor. Nadosjetilno vijeće koje priprema struju Mihaela početkom 9. stoljeća. Arturov okrugli stol i staro kozmičko kršćanstvo. Škola u Chartres-u. Brunetto Latini. Bacon od Verulama i Arnos Komenski.
Tijek ljudske povijesti i našeg vlastitog života shvaća se u malom dijelu kada ga promatramo izvana, kada koristimo ono što se događa u pogledu našeg zemaljskog života između rođenja i smrti. Nije moguće sagledati unutarnje motive povijesti i života ako se ne usmjeri pogled na ono što, kao duhovna pozadina, leži u pozadini vanjskih fizičkih događaja. Prikazana je svjetska povijest, a u toj svjetskoj povijesti i događaji koji se događaju u vanjskom svijetu, a kaže se da su tu predstavljeni uzroci i posljedice. Pristupa se događajima drugog desetljeća dvadesetog stoljeća, prikazuju se kao učinci događaja iz prvog desetljeća i tako dalje. Ali koliko je tu iluzija moguće! Kao da vidimo, recimo, neprekidni tok vode koji izbacuje valove, a svaki val smatramo samo posljedicom prethodnog; dok sile koje izbacuju valove pritišću odozdo. To je tako: što god se događa u bilo kojem trenutku u povijesti ili u ljudskom životu općenito, oblikuje duhovni svijet, a o uzrocima i posljedicama u vezi s tim događajem možemo govoriti samo u vrlo maloj mjeri.
Želio bih s nekoliko primjera pokazati kako je, da bismo dobili pravu sliku toga što je u osnovi onoga što se događa, u to potrebno uključiti duhovne događaje. U duhovnom smislu, sadašnje vrijeme je povezano s onim što se može nazvati vladavinom Mihaela u duhovnom životu. Ali ova Mihaelova vladavina je pak povezana s onim što i antropozofski pokret također želi u najdubljem smislu, naime to je ono bi trebao činiti. Tako da je sudbina, karma Antropozofskog društva, a s njom i karma velike većine pojedinaca koji se nalaze u ovom Antropozofskom društvu, također povezana s događajima o kojima ću govoriti. Nešto od onoga čega ću se dotaknuti ove večeri mnogima je od vas već poznato s prethodnih predavanja. Ali danas bih htio usporediti ono dobro poznato s manje poznatim s određene točke gledišta.
Vidimo, dragi moji prijatelji, od otajstva Golgote, kroz obrazovani svijet odvija se stalna kršćanska evolucija. I u ranijim vremenima, često sam opisivao kakvo je značenje ovaj kršćanski razvoj imao u narednim stoljećima. Ali ne može se poreći da su i mnoge druge stvari igrale ulogu u tom kršćanskom razvoju. Jer da to nije slučaj, naša suvremena civilizacija ne bi mogla biti prožeta tako snažnim materijalizmom kojim je prožeta.
Ne može se poreći da su kršćanske denominacije dale snažan doprinos ovom materijalizmu, ali ne zapravo iz kršćanskih poriva, već iz drugih poriva koji su se u kršćanski razvoj slijevali s drugih strana.
Vidimo kako na zapadu – uzmimo određeno vrijeme, osmo, početak devetog stoljeća – vidimo kako je tamo, na način s kojim se možda ne možemo uvijek složiti iz naših sadašnjim humanističkih koncepata, kako osoba kao što je Karlo Veliki svuda pronosi kršćanstvo među nekršćanskim ljudima koji su tada živjeli u Europi. Među tim nekršćanskim ljudima, međutim, posebno su vrijedni pažnje oni koji su bili pod utjecajem onih pokreta koji su došli iz Azije preko sjeverne Afrike u Europu i koji potječu iz arabizma, iz muhamedanstva. Muhamedanstvo moramo razumjeti u širem smislu.
Pola tisućljeća i više nakon misterija Golgote vidimo sve elemente starog svjetonazora arabizma u muhamedanstvu, koji potječu iz arabizma, mnogo toga što je s tim povezano, osobito bogatu, ali osmišljenu na nekršćanski način, vidimo ovu učenost s prodornim vojnim pohodima iz Azije preko sjeverne Afrike prema zapadu, kako se širi na južnu Europu. Vidimo kako ova struja postupno presušuje za vanjski svijet, ali ne presušuje u unutarnjem razvoju duhovnog života. Kad je vanjski način širenja arabizma u Europi već presušio, vidimo – i tu je jedan od slučajeva koji moramo pogledati, od vanjske povijesti do duhovne pozadine – kako se na unutarnji način širi arabizam. I rekao sam vam tijekom posljednje rasprave o karmi ovdje, da kada gledamo uzastopne zemaljske živote pojedinih ljudi, ne možemo izvući nikakve zaključke iz vanjskog izgleda, iz vanjskog stava, o tome kako je bio oblikovan raniji zemaljski život, jer mnogo više ovisi o unutarnjim impulsima. Tako je i u slučaju povijesnih ličnosti, mnogo više su važni unutarnji impulsi. I vidimo rezultate ranijih kulturnih epoha koje osobnosti prenose kasnije, prenose ih sami ljudi, ali vidimo ih promijenjene u procesu prijenosa, tako da ih ne možemo odmah prepoznati gledajući ih izvana u novom obliku u kojem ih osobnost nosi u novu inkarnaciju. I tako, želimo razmotriti takvu unutarnju struju.
U isto vrijeme kada je Karlo Veliki širio kršćanstvo – na pomalo primitivan način, moglo bi se reći, povezano s primitivnom kulturom tog vremena – tamo je na Orijentu živjela osobnost koja je zapravo stajala na mnogo višoj razini od Karla Velikog, Harun al Raschid. Harun al Raschid okupio je najvažnije intelektualne velikane svog vremena na svom dvoru na Bliskom istoku. I bio je to sjajan dvor, koji je Karlo Veliki doista cijenio, ovaj dvor Harun al Raschida. Vidimo arhitekturu, poeziju, astronomiju, zemljopis, povijest, proučavanje čovjeka, sve predstavljeno na sjajan način od strane sjajnih ličnosti, od kojih su neke još uvijek u sebi nosile velik dio starog znanja inicijacije.
Konkretno, vidimo Harun al Raschida, koji je i sam bio organizacijski genij velikih razmjera, koji je sa svog dvora mogao formirati univerzalnu akademiju, gdje su u velikoj organskoj cjelini pojedini članovi, ono što je u to vrijeme bilo na Orijentu umjetnost i znanost, radili zajedno, vidimo Harun al Raschida kojem se pridružila druga osobnost, osobnost koja je u sebi zapravo nosila elemente stare inicijacije.
Nije slučaj da se osoba koja je bila inicijat u prethodnoj inkarnaciji, mora ponovno pojaviti kao inicirani u kasnijoj inkarnaciji. Možete, dragi moji prijatelji, postaviti pitanje koje se mora postaviti u vezi s nekom od tvrdnji iznesenih u ovim predavanjima. Da, navodno je bilo starih inicijata, kamo su otišli? Nisu li se reinkarnirali? Gdje su danas? Gdje su bili u prošlim stoljećima? - Pa, već su bili ovdje, ali morate uzeti u obzir da netko tko je bio inicijat u prethodnoj inkarnaciji mora, prije svega, iskoristiti vanjsku tjelesnost koje to doba može dati, u novoj inkarnaciji. Suvremeni ljudski razvoj ne proizvodi tijela koja su u sebi tako gipka, savitljiva i mekana, da ono što je živjelo u individualnosti u prethodnoj inkarnaciji može izravno ući u njih. I tako inicirani imaju sasvim druge zadatke u kojima ono što su imali u ranijoj njihovoj inkarnaciji, ne pojavljuje se u vanjskom obliku, već djeluje nesvjesno.
Tako je na dvoru Harun al Raschida živio kao drugi organizator, koji je također imao izvanredno duboki uvid – premda u toj inkarnaciji to još nije bio izravni uvid inicijata – savjetnik u službi Harun al Raschida.
Ove dvije ličnosti, Harun al Raschid i njegov savjetnik, prošli su kroz vrata smrti. A nakon što su stigli u duhovno područje, još su vidjeli posljednje faze širenja arabizma s jedne strane preko Afrike u Španjolsku, daleko u Europu, ali s druge strane i u Srednju Europu. Oni su bili velike snage, obojica, a Harun al Raschid je tijekom svog života učinio mnogo da doprinese širenju arabizma u fizičkom svijetu.
Taj je arabizam dobio poseban oblik na dvoru Harun al Raschida: oblik koji je nastao iz raznih drugih oblika koje su znanje i umjetnost imali dugo vremena tamo u Aziji. Posljednji veliki val razvoja diljem Azije izašao je iz prethodnog doba Mihaela kao onaj koji je označavao grčki duhovni život, grčku duhovnost, grčki umjetnički smisao i koji je sažeto opisalo zajedništvo Aristotela i Aleksandra Velikog, kao procvat grčkog duhovnog života, prenio se u Aziju i Afriku na izvanredno energičan način, ali i uzoran način širenja duhovnosti kroz osvajanja Aleksandra Velikog u Aziji, preneseno u Afriku, isprepleteno stavom koji je znanstveno izražen u aristotelizmu na Bliskom istoku i u Africi. A uz to su se arabizam i orijentalizam općenito razvijali u skladu s onim impulsima koje je usvojila Aristotelova grčka kultura i koji su se tada tako sjajno proširili kroz Aleksandrova osvajanja.
Ako se osvrnemo nekoliko stoljeća unatrag prije misterija na Golgoti, na Aleksandrove pohode, na širenje onih mudrih dobara na koje sam upravo aludirao od Aleksandra Velikog, onda vidimo čitava stoljeća sve do Harun al Rschida, koji je tada živio u osmom stoljeću nove ere, preko u Aziji, prijemčivost za grčki duhovni život u aristotelovskom obliku. Ali poprimio je čudne oblike. Iako je sve to bilo duhovno, snažno, prožeto arabizmom na dvoru Harun al Raschida, iako ga je njegovao Harun al Raschid, njegov savjetnik, i ostali koji su bili tamo, čak prožeto starom inicijacijskom mudrošću, bilo je slično onome što je živjelo u aristotelizmu, ali nije bilo tako izvorno kao što je bilo između Aristotela i Aleksandra. Poprimilo je oblike koji nisu marili za kršćanstvo.
I tako imamo tamo, sjajno kultiviran, posebno pod okriljem Harun as Raschida i njegovog savjetnika, aristotelizam, aleksandrizam, koji predstavlja pol koji je štetan za kršćanstvo, koje je poprimilo duhovni oblik, odnosno svojevrsni panteizam, koji se nikada nije htio sjediniti s kršćanstvom, nije se mogao sjediniti s kršćanstvom zbog svoje unutarnje biti.
Harun al Raschid i njegov savjetnik prošli su kroz vrata smrti s takvim odnosom prema drevnom duhovnom životu koji nije htio ući u kršćanstvo. Sav njihov trud, sva njihova čežnja, sva njihova snaga, nakon što su prošli kroz vrata smrti, imali su za cilj da nastave intervenirati u povijesni razvoj iz duhovnog svijeta u onome što je bilo namijenjeno širenju duhovnog života arabizma – ranije u tijek ratova i slično – od Azije do Europe. Nakon smrti spuštali su duhovne zrake iz duhovnog svijeta, željeli su arabizmom prodrijeti u duhovni život Europe.
I tako vidimo kako jedan, Harun al Raschid, prolazi kroz sljedeći razvoj nakon svoje smrti: od Bliskog istoka preko južne Europe, preko Španjolske, prati iz duhovnog svijeta što se događa u smislu širenja arabizma i to nastavlja dalje. Drugi, koji živi u duhovnom svijetu, promatra u skladu s tim i živi na određeni način s onim što je dolje u fizičkom svijetu; u određenoj mjeri on poprima osobinu u duhovnom svijetu koja bi, u njegovoj projekciji, izgledala otprilike ovako: sjeverno od Crnog mora u Srednju Europu.
Dakle, pogledajmo ove individualnosti, takoreći, u duhovnim lutanjima, koje se mogu projicirati dolje na fizički plan na upravo spomenuti način. Povijesno već znate kako su se aristotelizam i legende o Aleksandru proširili u kršćanstvo. U devetom, desetom, jedanaestom, dvanaestom i trinaestom stoljeću, jedna od najpopularnijih tema o kojima su ljudi pričali u cijeloj Europi bila je ona koja je bila povezana s Aleksandrom Velikim. I tu imamo divnu poeziju svećenika Lamprechta, Alexanderlied, koji, međutim, posvuda povezuje Aleksandrova djela s duhovnim svijetom. Opisuje se odrastanje i život Aleksandra, putovanja preko Azije. Ali posvuda je naglašeno ono što duhovno živi u Aleksandrovu životu na Zemlji. I postoji nešto duhovno povezano sa svim životom na Zemlji, samo što obična svijest to ne vidi. U ovoj srednjovjekovnoj obradi te stvari sve je bilo tu. I tako se aristotelizam širi u skolastiku: posvuda arisotelovski koncepti. Ali to je samo drugi pol: tamo, preko Azije, u arapskom obliku, a ovdje u kršćanskom obliku; Alexanderlied je bila potpuno prožeta kršćanskim osjećajima, aristotelizam diljem Europe u kršćanskom obliku.
Doista, čudna je stvar da se kršćanski učitelji crkve, opremljeni u svojoj duši Aristotelom, bore protiv onih koji su drugog Aristotela prenijeli iz Azije u Španjolsku i tamo širili nekršćansku doktrinu. I posvuda na slikama koje su kasnije nacrtane vidimo, mogao bih reći, aristotelizam koji se bori s kršćanskim crkvenim ocima, crkveni oci s onim što imaju od Aristotela u rukama, gazeći na smrt nogama Averroes-a i ostale, koji također nose aristotelizam, koji je došao do Europe kroz aleksandrizam, predstavljajući ga na svoj način.
To se događa izvana. Ali iz duhovnog istraživanja može se reći: Harun al Raschid i njegov savjetnik živjeli su na način koji je naznačen nakon što su prošli kroz vrata smrti. Tako su živjeli, naravno, i Aleksandar i Aristotel. Ali oni sami, stvarne individualnosti, samo su zavirili u zemaljski život, rekao bih privremeni, u prvim kršćanskim stoljećima – iako u regiji koja je bila zanimljiva s antropozofskog gledišta – ali su se onda opet vratili u duhovni život i bili u duhovnom svijetu u isto vrijeme kada su Harun al Raschid i njegov savjetnik napustili fizičku razinu na neko vrijeme, Aristotel i Aleksandar krenuli su drugim putevima. Njihove individualnosti išle su s kršćanskim razvojem, išle na zapad s kršćanskim razvojem.
Sada se ono najvažnije, najbitnije, dogodilo u devetom stoljeću. Ali ono što je iz duhovnog svijeta sada odlučujuće za ono što se duhovno događa u Europi, u nadosjetilnim svjetovima se pokapa s događajem u kojem se to ne može lako prepoznati – ali se podudara s tim događajem. I strašno značajna stvar događa se 869. godine u nadosjetilnim svjetovima. Gore se događa nešto izuzetno značajno; dolje je onaj osmi ekumenski sabor u Carigradu, na kojem se dogmatski izjavljuje da ako netko želi biti kršćanin ne smije reći da se čovjek sastoji od tijela i duše i duha. Trihotomija, kako su je zvali, proglašena je heretičkom.
U prošlosti sam to često izražavao govoreći: na ovom saboru 869. duh je ukinut; u buduće se mora govoriti da se čovjek sastoji od tijela i duše, i da duša ima neka duhovna svojstva. Ono što se dogodilo dolje u Carigradu bila je zemaljska projekcija, u kojoj se ne prepoznaje ono čega je to projekcija. Bila je to projekcija duhovnog događaja koji je bio neizmjerno važan za europsku duhovnu povijest, koji se međutim, protezao kroz dugi niz godina, ali koji se, da tako kažemo, može postaviti i nakon tog trenutka.
Već tada je došlo vrijeme u ovom devetom stoljeću kada je europsko čovječanstvo i njegov duhovni život potpuno zaboravilo ono što je pravim kršćanima još bilo dobro poznato u prvim kršćanskim stoljećima: da je Krist, kao biće koje je prije bilo na Suncu, imao svoj život povezan sa Suncem, da se taj Krist utjelovio u tijelu Isusa iz Nazareta, kako je to ovdje često prikazivano. Krist, Sunce, Krist povezan s kozmičkim svijetom kroz svoje prebivalište na Suncu prije misterija na Golgoti, i ne samo biće Sunca, nego i biće koje je također bilo povezano sa svime što je planetarno povezano sa Suncem: to je bilo nešto što je prvim kršćanima poznato. Ali ovo kozmičko podrijetlo Kristovog impulsa, više nije bilo poznato u devetom stoljeću. Veličina Krist impulsa je da tako kažemo, stavljena sa strane. Sve se više ljudi približavalo onome što se naziva čisto ljudskim, odnosno samo onome što se događa na fizičkom planu. Uzeli su evanđelja, nisu objasnili ono što upućuje na kozmos, nego su govorili o sadržaju evanđelja kao da je zemaljski ep.
Ako se doista želi razumjeti što se s tim zapravo događa, onda mora biti jasno da je u stvarnoj evoluciji čovječanstva postojalo kršćanstvo prije Krista, prije otajstva Golgote. I treba ozbiljno shvatiti takve riječi kao što su one sv. Augustina, koji je rekao da je, kršćanstvo uvijek bilo tu, samo oni koji su ispovijedali kršćanstvo prije otajstva Golgote nisu se nazivali kršćanima, jednostavno su se zvali drugačije. Ali to je samo vanjski izraz nečega što je duboko značajno. U misterijima, u istinskim misterijima, pa čak i na onim mjestima gdje nije bilo samih misterija, ali gdje su misterijsko znanje i misterijski impulsi igrali ulogu, posvuda je bilo kršćanstva i prije otajstva Golgote. Samo se tada govorilo o Krist-Biću kao o biću koje je na Suncu, koje se može vidjeti, s kojim se može raditi, kada se kroz inicijacijsku mudrost dođe toliko daleko da činjenica života Sunca može biti prisutna u čovjeku u svom duhovnom sadržaju, u svom stvarnom sadržaju.
Tako su govorili o Kristu u drevnim misterijima. Nisu govorili o zemaljskom Kristu koji je živio i koji je na Zemlji; već su govorili o Kristu koji dolazi, koji će jednoga dana biti tu, kojeg su u to vrijeme još tražili na Suncu. Ali to se proširilo i u kasnija vremena na mnoga mjesta koje kršćanstvo još nije doseglo ni u stoljećima nakon kršćanstva.
I nedavno, za vrijeme našeg boravka u Engleskoj, kada se održavao ljetni tečaj u Torquay-u, na zapadu Engleske, u blizini mjesta gdje je nekoć bio Artur sa svojim sljedbenicima – mogli smo posjetiti to mjesto – pojavilo se nešto što je ukazivalo na takvu zakašnjelu aktivnost u kršćanstvu prije kršćanstva. To se jednostavno tamo očuvalo u kasnija vremena, što se u sagi o Arturu često naziva erudicijom, koja nije baš učenost u odnosu na kasnija vremena. Ali to seže u vrlo rano doba. I zaista je dubok dojam koji se može steći kada se stane na mjesto s kojeg se gleda dolje u more, kao što su nekad vitezovi Okruglog stola gledali u more. A ako ste za to prijemčivi, i danas imate onaj dojam koji vam govori što su zapravo radili ovi vitezovi Okruglog stola, Arturovi vitezovi, gore u ovom ogromnom dvorcu, koji s trošnim kamenjem, koje se raspada stoji kao posljednji svjedok do danas.
S ovog ruševnog mjesta, koje, iako je urušeno, još uvijek ostavlja gigantski dojam, pruža se pogled na more. To je vrh brda s morem na obje strane. Gledajući u more, u kraju gdje se vrijeme mijenja gotovo iz sata u sat, može se, stojeći, gledati u blistavo Sunce koje se odražava u moru; sljedeći trenutak je vrijeme olujno. Ako okultnim okom pogledate ono što se još danas tamo događa, stječete izvanredan dojam. Elementarni duhovi tkaju i žive, razvijajući se utjecajem svjetlosti, djelovanjem zraka, utjecajem morskih valova koji se mreškaju i razbijaju o obalu. Dojam koji ostavljaju ti elementarni duhovi koji žive u svemu, interakcija elementarnih duhova s životom, u tkanju tih elementarnih duhova, može se jasno vidjeti i danas: kako Sunce u svojoj biti djeluje na zemaljske stvari spajajući se s onim što dolazi od ispod elementarnih sila, elementarnih duhova koji izrastaju iz Zemlje. Danas se stječe dojam: to je bio izravan, izvorni izvor inspiracije za dvanaestoricu koji su pripadali Arturu.
Čovjek ih vidi kako stoje tamo, ovi vitezovi Arturova Okruglog stola, promatrajući tu igru sila svijetla, zraka, vode i zemlje, elementarnih duhova. Ali također se vidi kako su ti elementarni duhovi bili njihovi glasnici za poruke Sunca, Mjeseca i zvijezda, koje su potom prelazile u njihove impulse, posebno u starija vremena. Mnogo se toga očuvalo kroz stoljeća post- kršćanskog razdoblja do tog stoljeća, devetog stoljeća, o kojem govorim.
Zadaća ovog Arturijanskog reda, koji je ovdje osnovan na temelju Merlinovog učenja, bila je njegovati Europu kada je Europa još posvuda u svom duhovnom životu bila pod utjecajem elementarnih bića. I više nego se danas vjeruje, stari život Europe treba shvatiti na takav način da se posvuda vide elementarna duhovna bića koja igraju ulogu u neposrednom ljudskom životu.
Ali živjelo je prije nego se upoznalo kršćanstvo, čak i u najstarijim oblicima – jer, kao što sam rekao, Arturov život seže u predkršćansko doba – živjelo je i znanje, barem praktički instinktivno, ali sasvim jasno praktički instinktivno, spoznaja Krista, sunčevog Duha, prije otajstva Golgote. A u onome što su činili vitezovi Arturova Okruglog stola, živio je taj isti kozmički Krist koji je – samo ne pod imenom Krist – također bio i u poticaju s kojim je Aleksandar Veliki prenosio grčku kulturu u Aziju s njezinim duhovnim životom. Bilo je, da tako kažemo, kasnijih Aleksandrovih pohoda, koje su vitezovi Arturova okruglog stola izvodili u Europi na isti način kao i Aleksandrov pohod iz Makedonije u Aziju.
Spominjem ovo kao primjer, jer se nedavno moglo vidjeti kako se tamo zapravo njegovala služba Sunca, tj. stara služba Krista; ali naravno Kristom kakav je bio prije otajstva Golgote: tu je sve bilo kozmičko, čak i u kozmičko - zemaljskom prijelazu elementala. Kozmičko je živjelo u elementarnim duhovima koji su živjeli u svjetlosti i zraku, vodi i zemlji; tu se ne može poreći kozmičko u spoznaji. Toliko je predkršćanskog kršćanstva živjelo u europskom poganstvu u ovom devetom stoljeću. To je posebna stvar – čak i da je to zaostalo europsko poganstvo uopće razumjelo kozmičkog Krista, mnogo dostojnije od onih koji su prihvatili Krista u službeno širenom kršćanstvu.
Kad vidimo ovaj život oko kralja Artura, kako svijetli u sadašnjosti, vidimo kako se čudno nastavlja kad se iznenada pojavi u sadašnjosti kroz sile karme, kroz sile sudbine. Tako sam mogao naći člana Arturova Okruglog stola koji je doista živio taj život na vrlo živopisan način, donekle odvojeno od ostalih koji su više-manje bili odani viteštvu. Bio je vitez pomalo kontemplativnog života. Ne kao vitezovi Grala – toga nije bilo u Arturovu krugu. Ono što su vitezovi ispunjavali od svojih zadataka, koji su većinom bili ratni pohodi, zvalo se 'pustolovine', avanture. Ali onaj koji se za mene izdvojio od ostalih figura, pokazao je puno toga divnog u svom životu inspiracije. Ti vitezovi izašli bi na stršeći predio, promatrali ovu divnu igru oblaka gore, valove ispod, to miješanje koje i danas ostavlja veličanstven dojam, u tome su vidjeli duhovno, nadahnuli se njime. To im je davalo snagu. No, postojao je jedan među njima koji je najdublje prodro u ovo podizanje i prskanje valova, s duhovnim entitetima sa svojim grotesknim izgledom iz zemaljske perspektive, imao je prekrasnu percepciju kako je ovaj sunčev utjecaj igrao u ostatku prirode, kako je živio i tkao u duhovnom radu i tkanju ove pokretne morske površine, živio je također u onome što se vidi u ovoj prirodi svijetla, nošenom kroz vodenu atmosferu, mogu reći, koja na drugačiji način nego u drugim područjima pristupa stablima i prostoru između stabala. Bljeskajući, ponekad igrajući u duginim bojama, između stabala.
Takav je vitez bio među njima, koji je imao prodoran pogled za te stvari. Bilo je puno toga što me tjeralo da nastavim tražiti ovu individualnost, jer je bilo nešto gotovo, primitivno pogansko, kršćansko samo u mjeri u kojoj sam to opisao, sve je to moralo rezultirati u kasnijoj inkarnaciji. Ispostavilo se da je ovaj vitez Arturovog Okruglog stola ponovno rođen kao Arnold Böcklin. A ova zagonetka, koja me proganjala jako dugo, može se riješiti samo u vezi s Arturovim Okruglim stolom. Vidite, tu imamo kršćanstvo prije misterija Golgote koje se i danas može dokučiti duhovno, što još svijetli u vremenu, sve do vremena koje sam ovdje skicirao.
Osobnosti koje su prolazile kroz vrata smrti koje su znale što je kršćanstvo prije otajstva Golgote, sastale su se zajedno dok se odigravao osmi opći koncil u Carigradu, mogao bih reći na nebeskom koncilu koji je bio u isto vrijeme; gdje su se sastali Aristotel, Aleksandar, Harun al Raschid, njegov savjetnik, i neki iz kruga, upravo Arturova Okruglog stola.
Aristotel i Aleksandar, koji su htjeli djelovati u kršćanskom smislu, uložili su mnogo truda da poraze arabizam koji je živio u individualnostima Harun al Raschida i ostalih. Nije uspjelo. Individualnosti nisu za to bile prikladne. Ali došlo je do nečeg drugog: drevno kozmičko kršćanstvo je čak i dublje prodrlo nego ranije kod nešto grubljih stavova vitezova kao Arturovih vitezova. I tada su na ovom nadosjetilnom koncilu, uz pomoć Mihaela, Aleksandar i Aristotel, u odnosu na ono što će se sada vjerojatno dogoditi u budućnosti i što je bilo predviđeno, donijeli odluke, da tako kažem, kako da duhovni život u Europi dobile nove impulse u smislu kristijaniziranog aleksandrizma, aristotelizma.
Ali Harun al Raschid i njegov savjetnik ostali su na starom. A ono što se dogodilo kroz ovaj, ako mogu tako reći, nebeski koncil, da se prati daljnji razvoj u europskoj duhovnoj povijesti, od najveće je važnosti. Jer kada pogledamo daljnja lutanja u duhovnom životu, nalazimo Harun al Raschida, tog divnog organizatora, tog velikog duha iz vremena Karla Velikog, kako se vraća na Zemlju. I ponovno se pojavljuje kasnije usred kršćanstva, ali nosi svoj arabizam kroz život između smrti i novog rođenja. Ali to izvana ne treba biti slično arabizmu, kada se tako ponovno javlja u fizičkom svijetu. Odijeva se u nove oblike, ali u novim oblicima ipak ostaje staro: muhamedanstvo i arabizam.
To se dogodilo, djelotvorno u europskom duhovnom životu, kada se Harun al Raschid ponovno pojavi, reinkarniran u Baconu, Baconu od Verulama. I to se događa na drugačiji način, čak i isprepleteno s kršćanstvom na čudan način, po tome što se njegov savjetnik pojavljuje u Srednjoj Europi, a zatim djeluje nadaleko i naširoko po Europi kao Amos Komenski. Mnogo se toga u europskom duhovnom životu dogodilo u vezi s onim što su uskrsli duhovi dvora Harun al Raschida uspostavili u tim novim ljudskim oblicima u Europi.
Sve je to davno pripremljeno prije nego se zaista događa, ono što se događa kasnije. Jer to u Baconu od Verulama, ono što je izašlo u Amosu Komenskom, to je davno pripremljeno u duhovnom svijetu, i imalo je posebno intenzivne oblike usvojene na ovom nadosjetilnom koncilu 869.
S druge strane, djeluje drugi pol, pol koji su Aleksandar i aristotelizam sada preuzeli za kršćanstvo. To se najprije očitovalo u najrazličitijim utjecajima koji su se događali na osamljenim mjestima gdje se kultivirao kršćanski duhovni život. Naime, vidimo takvo mjesto posebno u školi Chartres, koju sam često spominjao što su neki čuli ali ne i svi koji su ovdje. Škola u Chartres-u koja je značajno procvjetala u dvanaestom stoljeću, imala je veliki duhovni impuls. Sylvester od Chartres-a, Alanus ab Insulis, drugi duhovi koji su na neki način bili povezani sa školom u Chartres-u, ili su poput Alanus ab Insulisa ili Sylvester-a podučavali u njoj, imali su u sebi mnogo drevne inicijacijske mudrosti, iako se u pravom smislu riječi ne mogu nazvati inicirani. Knjige koje od njih dolaze izgledaju kao katalozi riječi. Ali u to vrijeme nije bilo moguće ono što se želi unijeti u knjigu to učiniti u potpunosti, osim kao puku retoriku, kao svojevrsni vokabular. Ali onaj tko zna čitati, čita ono što piše u tim knjigama kao ono što se briljantno podučavalo mnoge učenike od strane velikih učitelja Chartres-a.
Duhovna zvijezda doista je zasjala nad europskim duhovnim životom u ovoj školi u Chartres-u, mjestu gdje se i danas nakaze arhitektonski prekrasno oblikovane katedrale koje u finom dizajnu prikazuju stoljetna djela.
I na mnogim drugim mjestima živjelo je ono što je bio duhovni život: uvid u prirodu, ali drugačiji uvid, duhovniji uvid od onoga što je došlo kasnije, duhovni život koji je imao svoje mjesto. Zanimljivo je što je ovaj život zračio na najrazličitije načine. Na pojedinim mjestima u Francuskoj možemo pratiti kako je duh Chartres-a živio u školama, krenuvši od Chartres-a, preko Francuske, do južne Francuske i preko Italije. Ali živio je na neposredan duhovni način.
Zanimljivo je kako je Brunetto Latini koji je neko vrijeme bio veleposlanik u Španjolskoj, kada se vratio i izdaleka čuo za tragediju u svom rodnom gradu Firenci, doživio snažan psihički šok, koji se poklopio s blagom sunčanicom. U takvom fizičkom stanju čovjek je malo otvoreniji za duhovne utjecaje. Poznato je kako je Brunetto Latini doživio neku vrstu elementarne inicijacije na putu za Firencu. Postao je Danteov učitelj. Duhovnost 'Komedije' dolazi od učenja koje je dao svom učeniku Danteu.
U svemu ovom živi ono što je, ako mogu tako reći, dogovoreno nadosjetilno na nadosjetilnom koncilu 869. Jer nadahnuće za učenja Chartres-a, nadahnuće Brunetta Latini i također i nadahnuće Dantea, omogućujući da nešto kozmičko živi u Danteovoj poemi, sve je to povezano s impulsom koji je proizašao iz ovog nadosjetilnog skupa u devetom stoljeću poslije Krista.
Ako pogledate u ove stvari, možete vidjeti cijeli europski duhovni život do drevnog Aleksandrovog vremena, u vrijeme misterija Golgote, do novijih vremena, do škole u Chartres-u, i možete ga pratiti u sljedeće vrijeme – to ćete vidjeti kasnije – kada pogledate što se događa nadosjetilno u odnosu na sjenu ovdje u fizičkom svijetu, tada stvarno počinjete shvaćati ono što bismo danas trebali nazvati Mihaelovom strujom, da biste razumjeli što Mihaelova struja hoće.
Zatim se može vidjeti što želi antropozofski pokret u smislu Mihaelove struje. – O tome ćemo više razgovarati sljedeći puta.