.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 12. rujna 1924
Napredovanje Mihaelove struje koja djeluje kroz individualnosti kršćanskih aristotelijanaca i platonista. Drevne misterijske tradicije u školi Chartres. Božica Natura, planetarne inteligencije i duhovne moći zvijezda stajaćica. Na prijelazi iz dvanaestog u trinaesto stoljeće, misija Chartres-a prenesena je na aristotelijance, koji su bili u nadosjetilnom svijetu u službi Mihaela, a koji su se sada inkarnirali. Skolastika. Istodobno s pojavom materijalizma u doba duše svijesti na Zemlji, u nadosjetilnim svjetovima je uspostavljena naširoko rasprostranjena škola Mihaela.
Ako želimo da ljudsko mišljenje i djelovanje ponovno bude prožeto duhovnim životom, onda će biti potrebno ponovno se pozabaviti takvim pogledima na duhovni svijet kakvi su prodrli u našu dušu na posljednjim predavanjima, nakon što su zapravo stoljećima nedostajali civiliziranom čovječanstvu.
Ako se osvrnemo na različite epohe ljudskog povijesnog razvoja, vidjet ćemo u ranijim vremenima kako je ljudska aktivnost na Zemlji bila povezana s onim što se događalo u nadosjetilnom. Nije kao da je velikoj većini čovječanstva u posljednje vrijeme nedostajala određena apstraktna svijest o nadosjetilnom; to ne bi trebalo reći. Međutim, nedostajalo je hrabrosti povezati ono što se zapravo događa na Zemlji s konkretnim strukturiranjem duhovnog života i tkanja.
S takvim razmatranjima koja smo sada iznijeli, vraćamo se na to. Posebno dolazimo do toga kada možemo povezati zemaljski život ljudi, kao što je bilo ovdje, sa životom između smrti i novog rođenja i kada možemo povezati ono što se događa u zemaljskom životu s onim što je postignuto u nizu života čovjeka.
Sada smo počeli promatrati duhovnu i nadosjetilnu struju za koju sam mogao reći da je povezana s našom trenutnom Mihaelovom strujom, u čiju se službu stavila antropozofija. Time smo krenuli putem koji bi se u određenom smislu trebao približiti karmi samog antropozofskog pokreta, a time i karmi pojedinačnih osobnosti koje se iskreno, dušom i duhom mogu sjediniti s antropozofskim pokretom.
I skrenuo sam vam pozornost na činjenicu da se, u određenoj mjeri, pod okriljem moći Mihaela, u isto vrijeme kada se održavao koncil na Zemlji 869. godine, dogodio nadosjetilni događaj koji je duboko utjecao na civilizacijski život Srednjeg vijeka. I skrenuo sam vam pozornost na to, treba samo primijetiti duboku nevoljkost, s kojom su prosvijećeni umovi Srednjeg vijeka izbjegavali govoriti o trodijelnom ljudskom biću, tijelu, duši i duhu. Jer upravo je ovaj Osmi opći koncil u Carigradu proglasio nauk o trostrukom ljudskom biću heretičkim, a s obzirom na snagu koju su takve duhovne odredbe imale u Srednjem vijeku, očito je da se cijeli duhovni život ovdje na Zemlji nalazi u sjeni ove osude takozvane trihotomije.
No, tim je intenzivniji onaj duhovni život koji već dugo radi na pripremi Mihaelove struje za dvadeseto stoljeće, Mihaelove struje u kojoj stojimo od posljednje trećine devetnaestog stoljeća i u kojoj će čovječanstvo biti tri do četiri stoljeća. Danas želimo ukazati na napredovanje ove struje, koje smo već počeli sagledavati, kako bismo se prekosutra, iduće nedjelje, približili onome što ima veze s karmom antropozofskog pokreta s jedne strane i s druge strane karmički sa sadašnjim duhovnim životom .
Rekao sam vam da su se na svojevrsnom nadosjetilnom, nadzemaljskom koncilu, u isto vrijeme kada je održan osmi opći koncil u Carigradu, susrele individualnosti Harun al Raschida i njegovog mudrog savjetnika, ali i individualnosti Aleksandra i Aristotela; da je bilo i nekih pojedinaca iz vremena kada se odvijala Arturova služba, a objašnjavao sam kako se sve to odigravalo pod okriljem Mihaela.
Zatim sam skrenuo pozornost na to kako se Harun al Raschid ponovno pojavio – donoseći Europi orijentalni duhovni život s aristotelovskom doktrinom koja je postala nekršćanska – kako se Harun al Raschid pojavio kao Lord Bacon, kao Bacon od Verulama, koji je imao veliki utjecaj na duhovni život Europe, ali utjecaj koji se u potpunosti kreće u materijalističkom smislu. I istaknuo sam kako se savjetnik Harun al Raschida, kojeg sam okarakterizirao, ponovno pojavljuje kao Amos Komenski, o kojem se s pravom mnogo govori u dobrom smislu, ali koji također ima i tu stranu da nastoji unijeti jasne slikovne prezentacije, što promiče materijalizam naglašavanjem neposredne osjetilne jasnoće.
Krajem šesnaestog stoljeća, početkom sedamnaestog stoljeća, vidimo struju koja se probija u zemaljski život koja ne leži u linearnom nastavku kršćanstva, koja u europski duhovni razvoj u kršćanstvo unosi strani element. Ali s druge strane, individualnosti Aristotela i Aleksandra koji ostaju povezani sa strujom Mihaela i dalje djeluju, naime sada u nadosjetilnim svjetovima, sa svima koji joj pripadaju.
Ali i unutar ove struje, dijelom u nadosjetilnim svjetovima, dijelom i na samoj Zemlji, nešto djeluje kroz određene osobnosti koje su bile povezane s tim nadosjetilnim strujama, budući da su se nalazile u periodu između smrti i novog rođenja, individualnosti koje se tada pojavljuju kao osobnosti pojavile su se na Zemlji preko sljedećih nekoliko stoljeća; individualnosti koje se manje povezuju s aleksandrizmom, s aristotelizmom, koje se povezuju s Platonom i sa svime što je nastalo od Platonovog gledišta.
Primjetno, u stoljećima nakon devetog stoljeća, vidimo platonski usmjerene, platonski orijentirane duhove kako silaze na Zemlju. A to su ljudi koji su u Srednjem vijeku nastavili kršćansku doktrinu koju su službeno kršćanstvo i službeni katolicizam smatrali heretičkom, ali koja je bila istinitija kršćanska doktrina. Pojedinci koji su nastavili kršćanski aristotelizam u početku su ostali u duhovnim svjetovima, jer u devetom, desetom, jedanaestom i dvanaestom stoljeću, prema civilizacijskim uvjetima koji su postojali, nije bilo pravog polazišta za ovu duhovnu struju. S druge strane, u određenim izoliranim područjima, oni koji su bili više platonisti, mogli su se razvijati s posebnim intenzitetom. Službeno isprepleteno sve raširenijim katoličkim kršćanstvom, tu i tamo se u školama nalaze osobe koje nastavljaju staru misterijsku tradiciju i rasvjetljuju kršćanstvo ovim starim misterijskim tradicijama. A jedno mjesto u koje se tada slilo sve što je nastavljeno kao takve tradicije je duhovna škola Chartres, koju sam često spominjao, unutar koje su djelovali duhovi kao što su Bernhardus Sylvestris, Alanus ab Insulis i drugi.
Kakav se duhovni život zapravo razvio koji je konačno ušao u ovu izvanrednu školu Chartres, koja je zapravo čovječanstvu poznata samo izvana? To je duhovni život koji je u osnovi potpuno ukopan u moderno doba, duhovni život u kojem se još uvijek propagiraju stare misterijske tradicije. Konkretno, svugdje unutar ovog duhovnog života nalazimo da prevladava pogled na prirodu koji je duboko prožet duhovnim, pogled na prirodu koji je još uvijek potpuno drugačiji od ovog apstraktnog pogleda na prirodu koji je kasnije potakao sve krugove, tog apstraktnog pogleda na prirodu koji poznaje samo prirodne zakone koji se mogu izraziti apstraktnim mislima.
Ono što je duhovna struja o kojoj govorim apsorbirala iz prirode u dušu bilo je nešto sasvim u skladu s duhom, bilo je takvo da su se posvuda u prirodi vidjeli ne samo apstraktni, mrtvi, konceptualni zakoni prirode, već živi rad i tkanje. Malo se vidjelo ono što je kasnije postalo tako vrijedno divljenja: današnji kemijski elementi. Ali više se pažnje posvećivalo onome što se nazivalo elementima u starom smislu: zemlja, voda, zrak, vatra. Ali u trenutku kada se ti elementi spoznaju ne kroz puku tradiciju u riječima, već kroz tradiciju koja je još uvijek prožeta starim misterijima, u istom trenutku vidimo nešto čega nema u naših sedamdeset do osamdeset kemijskih elemenata, već ono što je prisutno u ta četiri elementa: svijet elementarne duhovnosti, svijet određenih elementarnih bića, s kojima se odmah zaokuplja kada se živo uđe u te elemente.
I tada se vidi kako sam čovjek, u odnosu na svoju vanjsku tjelesnu prirodu, sudjeluje u ovom životu i tkanju zemlje, vode, zraka, vatre, kako to u njemu poprima organski oblik. I onda oni koji su gledali u život i tkanje elemenata, nisu u tkanju i životu elemenata zemlje, vode, zraka, vatre, vidjeli prirodne zakone, već su iza tog tkanja vidjeli veliko, živo biće, božicu Naturu. I iz promatranja su odmah dobili osjećaj da ova božica Natura samo dio svog bića okreće prema čovjeku, da je drugi dio bića skriven u onom svijetu u kojem čovjek provodi vrijeme između padanja u san i buđenja, gdje je 'Ja' i astralno tijelo u duhovnom okruženju koje je u temelju prirode, gdje je 'Ja' i astralno tijelo zajedno s elementarnim bićima na kojima se elementi temelje. A u tim izoliranim duhovnim središtima i školama na koje sam aludirao, posvuda nalazimo učitelje većih ili manjih grupa ljudi, koji govore o tome kako božica Natura pokazuje dio svog živog i tkajućeg bića u vanjskim pojavama koje se pokazuju ljudima u budnom stanju, ali kako i u svim djelima elemenata, u vjetru i vremenu, u svemu što čovjeka okružuje i čini, djeluje ono što čovjek ne vidi, već mu je skriveno u tami sna.
Tako su ovi tadašnji učenjaci veliku božicu Naturu doživljavali kao onu koja se uspinje na pola vremena i pokazuje se u vanjskom tkanju osjetilne prirode; ali i kao onu koja silazi svake noći, svake godine, radi i tka u carstvima koja su skrivena od čovjeka kroz svijest sna. A to je bio izravan nastavak onog gledišta koje je postojalo u starim misterijima kao gledište Perzefone.
Samo morate zamisliti što to znači. Danas imamo pogled na prirodu koja je satkana od misli, koja se sastoji od prirodnih zakona, koja govori i misli apstraktno, u kojoj nema ničeg živog. U to vrijeme još je postojalo gledanje na prirodu, gdje se na prirodu gleda na sličan način kao što se gleda na božicu Perzefonu, kćer Demetra. A u idejama koje su te škole prenosile kao ispravne, što su proizašle iz još uvijek žive tradicije, bilo je mnogo izreka i izraza koji su se pokazali upravo kao nastavak onoga što se o Perzefoni govorilo u drevnim misterijima.
Ako je netko htio navesti ljude da razumiju svoj život duše na temelju razumijevanja fizičkog života, sljedeće im je razjasnio: što se tiče tijela, vi se sastojite od elemenata u koje su utkana elementarna bića, ali vi u sebi nosite dušu; ona sama nije pod utjecajem tih elemenata, već naprotiv dominira organizacijom elemenata u vama; stoji, ova duša, pod utjecajem planetarnog svijeta Merkura, Jupitera, Venere, pod utjecajem Sunca i Mjeseca, Saturna, Marsa – ljudski je pogled bio privučen, ako se proučava psihologija, misterijima planetarnog svijeta. Tada se ono što je ljudsko, proširilo iz fizičkog u dušu, ali u percepciji povezanosti sa svijetom, od djelovanja i tkanja elemenata zemlje, vode, zraka, vatre, do onoga što je bilo u njihovom kruženju, u njihovu sjaju, u djelovanju njihovog svijetla, u svojim okultnim učincima koje su planete imale na život ljudske duše. A od božice Nature, ranije Perzefone, došlo se do inteligencije, do genija planeta, prema kojima se diže pogled kada se želi razumjeti život ljudske duše.
A onda kada se radilo o razumijevanju duhovnog života – jer učitelji tih izoliranih škola nisu dopustili da ih dogma osmog carigradskog koncila odrvati od promišljanja duha – kad je bilo u pitanju razumijevanje duhovnog života, čovjek je okrenuo pogled prema zvijezdama stajaćicama, prema njihovim konfiguracijama, posebno na ono što se predstavljalo u Zodijaku. I shvatilo se što čovjek nosi u sebi kao duh, iz zviježđa, iz pojava i duhovnih snaga u zvijezdama stajaćicama.
Tako se razumjelo čovjeka iz svemira, iz kozmosa. Dakle, u stvarnosti je postojao makrokozmos i mikrokozmos, čovjek. To je bilo učenje o prirodi u to vrijeme. S oduševljenjem su ga nudili čovječanstvu u izoliranim školama, ali i pojedincima raštrkanim ti u tamo. I tada su ga, kao svojevrsna kulminacija, čudesno tumačile ličnosti kao što su Bernhardus Sylvestris, Alanus ab Insulis i drugi u školi u Chartres-u.
Ova škola u Chartres-u, to je zapravo bila divna stvar. Ako se danas dočepate spisa – kao što sam već rekao, izgledaju kao katalozi imena. Ali u to vrijeme nije bilo uobičajeno pisati drugačije nego na, rekao bih, takav kataloški način o tome što ste željeli imati ispred sebe od žive duhovnosti. Međutim, svatko tko može čitati takve stvari, tko može posebno čitati raspored, već će uočiti kako je ono što dolazi od učitelja škole u Chartres-u prožeto drevnom duhovnošću. Duboka duhovnost škole nije djelovala samo kroz činjenicu da se u njoj podučavalo i da je bilo brojnih učenika koji su zauzvrat provodili ono što su naučili, nego je djelovala i izravno na duhovni način. Djelovala je tako da je živa duhovnost Chartres-a okultno zračila u duhovnu atmosferu čovječanstva. Zato vidimo zrake duha ove škole iz Chartres-a preko Francuske do Italije. U raznim školama, koje su u povijesti postale poznate po svojim vanjskim imenima, predavalo se takvo učenje o prirodi koje sam naveo.
Ovo je konkretan slučaj: kada se Brunetto Latini, Danteov učitelj, vraćao sa svog španjolskog položaja kao veleposlanik i doživio blagu sunčanicu i veliki strah u blizini svoje roden Firence, postao je dostupan okultnim emanacijama škole Chartres. Doživio je ono što tada opisuje ovako, približavajući se svom rodnom gradu Firenci, ušao je u duboku šumu, gdje je prvo susreo tri životinje, potom je susreo božicu Naturu, koja je izgradila kraljevstva prirode koji se podučavao kao takav kroz vjekove, kao što sam naveo. Ali on je to vidio; u tom polu-patološkom stanju, koje je ubrzo prošlo, mogao je pogledati što se učilo u školama. A onda, nakon što je u njenom djelu vidio božicu Naturu, nasljednicu Perzefone, vidio je kako je čovjek izgrađen od elemenata, kako u duši pletu sile planeta, sa svojim mislima je odveden u zvjezdano nebo. On u svojoj osobnosti doživljava cijelu ovu moćnu znanost Srednjeg vijeka.
Brunetto Latini je Danteov učitelj. Da nije bilo njega, da nije svom učeniku Danteu prenio ono što je primio u tako veličanstvenoj viziji, ne bismo imali Komediju, jer je ona odraz učenja Brunetta Latini iz Danteove duše. Vidite, sada nije bilo druge nego raditi s takvim stvarima unutar institucije crkve, koja je bila puno slobodnija nego kasnije, i vidimo kako su svi ti učitelji iz Chartres-a redovnici. Vidimo ih u cistercitskoj halji. Vidimo ih povezane s boljim strujanjima unutar kršćanskog vjerskog života.
Zatim je došla neobična faza razvoja. Tijekom cijelog tog razdoblja, u kojem su platonisti, da tako kažem, radili na upravo opisani način, aristotelci nisu mogli raditi na Zemlji. Jednostavno nisu postojali uvjeti. Ali oni su pripremali Mihaelovu struju u nadosjetilnom životu. Iz nadosjetilnog svijeta također su bili u stalnoj vezi s učiteljima koji su radili u istom smjeru, koji su se potom povukli u Chartres. Ali onda, dok je škola u Chartres-u bila na vrhuncu krajem jedanaestog stoljeća, u dvanaestom stoljeću – tim stvarima moramo dati zemaljske pojmove, iako, naravno, ovi zemaljski pojmovi nisu točni i lako ih se može ismijati – bila je neka vrsta nadosjetilne rasprave između onih duša koje su se uzdigle u nadosjetilni svijet kroz vrata smrti iz struje Chartres-a, između platonista i onih koji su ostali gore aristotelovaca, aleksandrijaca, rasprava koja se vodila na prijelazu iz dvanaestog u trinaesto stoljeće u Srednjem vijeku, kompromis o tome kako raditi u budućnosti.
Kao rezultat toga, budući da su u duhovnom životu čovječanstva sada nastupili drugi uvjeti, platonisti, koji su nedavno razvili svoju veliku aktivnost u Chartres-u i bili u nadosjetilnom svijetu, prenijeli su svoje poslanje na aristotelovce. I oni su se sada spustili u fizičko svijet kako bi nastavili ono što bih želio nazvati kozmičkom službom Mihaela.
Opet nalazimo one koji su radili u ovom aristotelovskom smislu na najrazličitije načine unutar dominikanskog reda. Takoreći, duše aristotelovaca zamijenile su duše platonista u radu na Zemlji, a ono što se razvilo zapravo se stvarno cijeni samo unutar antropozofskog pokreta – ovdje se održao ciklus predavanja o skolastici u njenom pravom obliku i podrijetlu – razvila se skolastika Srednjeg vijeka, ta doktrina u vremenu koje se već približavalo materijalizmu, koja je htjela zadržati od duhovnosti ono što se još moglo zadržati u ljudskim konceptima.
Još prije nego su se Bacon od Verulama i Komenski pojavili na Zemlji, skolastika je radila na nastavku službe Mihaelu. Vidimo kako u skolastici, u takozvanoj realističkoj školi, treba spasiti podrijetlo onoga što čovjek u svojim mislima nosi za duhovnost. Realistički skolastici pripisuju duhovnu stvarnost onome što čovjek shvaća svojim mislima. To je tanka duhovnost koja bi se mogla spasiti, ali je duhovnost.
Tako, dragi moji prijatelji, da se duhovni život u evoluciji svijeta nastavlja na takav način da, ako ga netko promatra u njegovoj stvarnosti i posjeduje znanje inicijacije, ne može učiniti drugačije osim ono što je fizičko, ili bilo što općenito, što se događa na Zemlji i fizički odražava, gledati zajedno s onim što iz duhovnog prodire u ovo fizičko. Dolazi se do jedinstvenog pogleda na to, kako prvo do vremena Chartres-a rade platonske duše, a zatim kako djeluju aristotelovske duše.
Prvo se pogledaju aristotelovske duše, kako djeluju nadahnjujuće iz nadosjetilnog svijeta, pa učitelji koji žive kao platonske duše na Zemlji, rade tamo, podučavaju, vježbaju zemaljsko razumijevanje. Zaviri se u taj mehanizam, vidi kako učitelj iz Chartres-a hoda Zemljom, završava svoje studije prožet vizijama, a nadahnjujuća zraka aristotelovske duše pada iz nadosjetilnog i vodi ono što je platonski obojeno na pravi put. Tada dobijete potpuno drugačiji pogled na život nego je to obično slučaj. Jer u vanjskom životu voli se razlikovati platoniste i aristotelovce jedne nasuprot drugima. U stvarnosti to uopće nije slučaj. Zemaljske epohe zahtijevaju da se govori sad u platonskom, sad u aristotelovskom smislu. Ali ako se promatra nadosjetilni život u pozadini osjetilnog života, jedan oplođuje drugog, jedan je u drugom.
I opet, kada su aristotelovci poučavali unutar dominikanaca, platonske duše koje sada borave u duhovnom svijetu, nakon što su se sporazumjele s aristotelovcima koji su kasnije sišli, bile su genij nadahnuća. Život je u to vrijeme bio sasvim drugačiji. Vjerovao to netko danas ili ne, kad se duhovno pogleda u ta vremena, vidi se takav duh kao što je Alanus ab Insulis kako sjedi u svojoj samotnoj ćeliji, odan proučavanju, prima duhovnu posjetu iz nadosjetilnog svijeta, koja ga prati i koja je aristotelovska duša. Da, postoji jaka svijest – čak i kada se u dominikanskom redu pojavljuju aristotelovci – snažna svijest o pripadnosti duhovnom svijetu. To se može vidjeti iz sljedećih činjenica: jedan od dominikanskih učitelja silazi u fizički zemaljski život ranije od druge duše s kojom je povezan; ta druga u početku ostaje iza u duhovnom svijetu, da bi kasnije nešto što je tamo morala dovršiti, prenijela na onoga koji je sišao ranije, da bi potom ponovno radio zajedno s onim koji je ranije rođen. Sve se to događa svjesno. Čovjek spoznaje sebe svojom djelatnošću, svojim radom povezanim s duhovnim svijetom.
Sve je to kasnija povijest zbrisala. Ali istina o povijesnom životu ne smije se čitati iz dokumenata modernog doba, nego iz života. I čovjek mora imati nepristran pogled na život. Također se mora vidjeti kako se život odvija tamo gdje se razvije unutar krugova koji su možda vrlo nesimpatični, kao nešto što je karma smjestila u te krugove, ali što iznutra znači nešto sasvim drugo.
Takvo čitanje događaja, dragi moji prijatelji, zaista me dojmilo tijekom života na izuzetan način. I tek sada gledam neke stvari, prožimajući ih pogledom, s kojima sam se u životu susretao na jasan način, poput okultnog spisa. Karma se plete i djeluje na vrlo misteriozan način, posebno za najvažnije stvari koje čovjek doživi. I želio bih reći: postoji i posebna karma iza činjenice da danas, ponekad i na drugim mjestima, govorim o stvarima kao što je škola u Chartres-u i sve što joj je prethodilo, sve što je prati. Zato što su najistaknutiji ljudi koji su predavali u školi u Chartres-u pripadali cistercitskom redu.
Sada je cistercitski red, kao i drugi redovi unutar katoličkog razvoja, postao dekadentan, ali u ovoj dekadenciji ima dosta vanjskog. Individualnosti su ponekad uglavljene u kontekstima kojima zapravo ne pripadaju, jer nastavljaju stare smjerove, koji su također iznimno vrijedni za antropozofiju; međutim, život, karma ih u to dovodi. Stoga mi je uvijek bilo čudno da mi je – uvijek prilazilo nešto iz reda cistercita. Nakon što sam završio osnovnu školu, samo zato jer me rodbina uputila na Realschule iz razloga koje sam objasnio, nisam stigao u gimnaziju – izbjegao sam da postanem učenik gimnazije koju vode cisterciti. Zapravo je bilo sasvim prirodno da to postanem. Nisam naravno, iz dobrih karmičkih razloga.
Ali realna gimnazija u koju sam išao bila je samo pet koraka udaljena od cistercitske gimnazije. Upoznao sam sve te cistercitske učitelje, koji su se tada još činili izvrsnim. Ne treba govoriti o samom Redu nego o pojedincima. Još uvijek s dubokim zadovoljstvom razmišljam o takvom cistercitskom svećeniku koji je s velikim entuzijazmom predavao njemačku književnost u toj gimnaziji i vidim ih u toj ulici koja se u Wiener-Neustadtu zove Alleegasse, gdje su profesori nekada išli u šetnju prije početka škole: ti cistercitski svećenici u civilu, nevjerojatno talentirani ljudi. A kako sam u to vrijeme bio puno više zaokupljen čitanjem programskih eseja profesora na kraju godine nego školskih udžbenika tijekom školske godine, zaista sam željno i predano čitao ono što je bilo u školskom programu ove gimnazije u Wiener-Neustädu što su cisterciti zapisali kao vlastitu mudrost. Ukratko, cistercitski red mi je bio blizak. I sasvim sigurno: da sam išao u cistercitsku gimnaziju – to su, naravno, hipoteze koje se mogu iznositi samo kao ilustracija – postao bih naravno cistercit.
Sada se to nastavilo u Beču – sve sam to ispričao u Priči mog života. Nakon nekog vremena došao sam u krug koji se okupljao oko delle Grazie, u koji su često dolazili mnogi profesori teologije s teološkog fakulteta u Beču. S nekima sam se vrlo blisko upoznao. Svi uključeni profesori bili su članovi cistercitskog reda. Tako sam se opet vratio cistercitima. A kroz ono što trenutno teče kroz Cistercitski red, uspio sam ući u trag nizu stvari, da tako kažem.
Da vam pokažem kako karma funkcionira, želio bih istaknuti jedan događaj. Održao sam predavanje, i bio sam dobro upoznat – 'čaj u pet' u Engleskoj, u Beču 'jour-Tage' – bio sam vrlo dobro upoznat s profesorima koji su posjećivali delle Grazie kroz 'jour-Tage' s teološkog fakulteta, cisterciti. Održao sam predavanje. Tamo je bio jedan svećenik cistercit, jedna izvanredna osoba, i kad sam završio svoje predavanje, rekao je nešto vrlo neobično, što ću samo nagovijestiti govoreći: izgovorio je riječi koje su sadržavale njegovo sjećanje na vrijeme kada je bio sa mnom u prethodnim životu na Zemlji.
Takve su stvari poučne za život. Bilo je to 1889. Naravno, u 'Das Goetheanum' sam mogao iznijeti samo vanjske aspekte tih stvari, ali eseji će se pojaviti kao knjiga, s bilješkama u kojima će se tada uzeti u obzir i unutarnji aspekti.
Pa vidite, tu imate neke od karmičkih razloga koji su doveli do toga da sam uopće mogao govoriti u ovom obliku o tim duhovnim strujama. Priprema za to može biti samo u životu, a ne u proučavanju.
Sada sam pokazao kako su platonska, aristotelovska struja djelovale zajedno. Onda su aristotelovci ponovno prošli kroz vrata smrti. A u dobu duše svijesti, materijalizam se počeo sve više pojavljivati na Zemlji. Ali upravo u vrijeme kada je na Zemlji počeo materijalizam, u nadosjetilnim svjetovima je uspostavljena neka vrsta Mihaelove škole, široko rasprostranjene Mihaelove škole – kao što sam rekao, te stvari se moraju objasniti trivijalnom terminologijom, u kojoj su bili ujedinjeni duhovi poput Bernardus Silvestrisa poslije smrti, Alanus ab Insulis, ali i Aristotel i Aleksandar; u kojoj su se ljudske duše, koje tada nisu bile utjelovljene na Zemlji, sjedinile s duhovnim bićima, koja prolaze kroz svoje živote a da nisu utjelovljena na Zemlji, ali su povezane s zemaljskim dušama, sam Mihael je bio učitelj, osvrćući se na sve što je bilo veliko učenje starih misterija, držeći prekrasan pregled starih misterija, ali u isto vrijeme dajući pogled na ono što će se dogoditi.
I vidite, u nekom obliku pronalazite određene duše koje su se više-manje okupljale u mnogim životima unutar ovih gomila, sudjelujući u ovoj nadosjetilnoj školi u četrnaestom, petnaestom stoljeću, gomile duša koje streme prema Mihaelovoj struji, duše, koje u svoju volju primaju impulse za ono što se može nazvati: želja da se povežu s Mihaelovom strujom.
Te duše se može promatrati. Čovjek ih pronalazi, da tako kažemo – jer ih je u to vrijeme bilo vrlo malo na Zemlji, većina ih je bila u životu između smrti i novog rođenja i sudjelovala na skupu te nadosjetilne škole – tamo ih pronalazi, ove duše. Tamo se nalaze, slušaju Mihaelova učenja. Danas ih ponovno nalazimo u onim dušama koje, utjelovljene na Zemlji, razvijaju poštenu, unutarnju, iskrenu težnju za antropozofskim pokretom.
U karmi onih koji na pošten, iznutra iskren način slijede antropozofski pokret, leže impulsi koji se također moraju proučavati kao karmu u nadosjetilnom svijetu. Naravno, razlog zašto su te duše bile tjerane svojom karmom u takvu nebesku zajednicu u to vrijeme je taj što je karma u njihovom ranijem životu na zemlji bila oblikovana na takav način da ih je tamo vodila. Ali ne može se prepoznati karma duša, bez gledanja, ne samo na ono što se događa na Zemlji, već i na ono što će se dogoditi između smrti i novog rođenja.
Gledanje na svijet beskrajno obogaćuje kada, ako mogu tako reći, kada gledate duše aktivne u svijetu – a to su u konačnici svi ljudi – ne mora se uvijek početi ondje gdje ljudi dolaze na Zemlji i završiti tamo gdje umiru; jer tu ni ne počnu djelovati niti prestaju. U onome što se događa duhovno ne rade samo one duše koje su danas utjelovljene na Zemlji, već i druge duše koje su danas između smrti i novog rođenja i šalju zrake svog utjecaja na Zemlju. U našim vlastitim djelima leže porivi tih duša. Sve to djeluje zajedno, baš kao što se djela na Zemlji protežu u nebeska područja i nastavljaju tamo djelovati, kao što sam slikovito pokazao u Prvoj misterijskoj drami, naprimjer, s obzirom na ličnosti Capesiusa i Stradera.
Brunetto Latini, Danteov učitelj, on je tu. On je tada umro, prošao kroz vrata smrti, ali to je preobrazba života. On je tamo. On nastavlja raditi, i možete ga pronaći ako ga duhovno tražite.
Eto, to zaokružuje sliku duhovnog razvoja čovječanstva ako se uvijek može uključiti i tzv. umrle, jer su oni zapravo više živi od takozvanih živih. U mnogim aspektima netko poput Brunetta Latinija uključen je u mnogo toga što se danas događa na Zemlji, iako nije utjelovljen na Zemlji. Ali iz toga možete vidjeti koliko je intimno povezan život na Zemlji s nadosjetilnim životom, kako se zapravo ne može govoriti o nadosjetilnom svijetu odvojenom od zemaljskog svijeta, od fizičkog svijeta, jer sve što je osjetilno istovremeno je prožeto nadosjetilnim; sve što je nadosjetilno otkriva se negdje u nekom trenutku u osjetilnom. A čovjek zapravo može apsorbirati život na Zemlji samo ako vidi ove stvari iza života na Zemlji.
To bi, dragi moji prijatelji, trebao biti trend koji je ušao u antropozofski pokret od Božićne konferencije: da se nadosjetilnim činjenicama postupa na potpuno otvoren, nepristran način uz punu svijest o znanju. To bi trebala biti ezoterična osobina koja se provlači kroz antropozofski pokret. Tek tada će biti moguće dati antropozofskom pokretu njegov pravi duhovni sadržaj.
Vidite, onda se nastavilo ono što sam vam opisao o Mihaelovoj struji. Ali kada se pojedinci ponovno pojave na Zemlji: ovisni su o tome da koriste fizička tijela koja su moguća u bilo kojem vremenu, moraju pronaći put do obrazovnih impulsa koji su prisutni u bilo kojem vremenu; sve to čini vanjsko ruho u ovom dobu materijalizma. A naše materijalističko vrijeme nudi najveće zamislive prepreke za duše koje su imale mnogo duhovnosti u ranijim životima na Zemlji, kako bi tu duhovnost utjerale u tijela koja se također pripremaju današnjim odgojnim mjerama. Stoga se ne trebate čuditi kad kažem: duše koje iskreno teže antropozofiji mogu se naći u ranijim razdobljima razvoja Zemlje na naznačeni način. I ne može se utvrditi temelj pravog znanja ako se ne vidi ta međuovisnost svega što živi i djeluje u svijetu. Jer duhovno istraživanje zauzvrat ovisi o duhovnom životu; duhovno istraživanje čini nužnim da se i duh traži na svom putu. A putevi duha su različiti u svakom dobu. U naše doba njime se može hodati samo ako je prisutno čvrsto tlo duhovnog znanja o vanjskoj prirodi.
Iza doba koje sam opisao, unutar Mihaelove struje, slijedi takvo doba koje pokazuje vrlo materijalistički aspekt ovdje na Zemlji, koje sve razvija na materijalistički način. A najintenzivnija priprema Mihaelovih impulsa razvija su u nadosjetilnom, s onim što je u naše doba, da tako kažem, nošeno s neba na Zemlju. A naše doba ne može se nadograđivati na ono što je prošlo u prošlim stoljećima; to morate znati, ali ne možete graditi na tome. Današnja svijest o vremenu mora biti povezana s onim što se u nadosjetilnom svijetu događalo u posljednjih nekoliko stoljeća. Zatim se, ukazujući na to, dodiruje tlo koje mora biti tlo antropozofskog djelovanja, antropozofskog života u sadašnje vrijeme. A poglede koje sam objasnio na zadnjih nekoliko predavanja, ne treba prihvatiti trijeznim umom i hladnim srcem, oni se moraju prihvatiti s cijelim, punim ljudskim bićem, s cijelim opsegom ljudskog uma. Antropozofija može nešto predstavljati za čovječanstvo samo ako je primljena s punim opsegom ljudskog uma. To je temelj volje antropozofskog pokreta koji je od Božićne konferencije ujedinjen s Antropozofskim društvom. Željeli bi da se duboko uđe u duše ljudi koji su s njom povezani, kako bi u dubini duše osvijestili ono što je zapravo povezano s njihovom karmom.
I time smo, dragi moji prijatelji, stvorili svojevrsnu osnovu za ono što će nas odvesti dalje iduće nedjelje, na nedjeljnom sastanku, gdje želimo pogledati daljnji napredak Mihaelove struje i što će iz toga proizaći kao zadatak antropozofije, kao općenite zadaće duhovnog života u sadašnje vrijeme.