.- 5. Peto predavanje, Dornach, 14. rujna 1924
Raspoloženje večernjeg sumraka živog platonizma u školi Chartres, dok se budući impulsi javljaju u nadosjetilnoj školi Mihaela. Oni utječu na sadašnji antropozofski pokret. Lik Julijana Apostata.
Danas sam ovdje priložio slike koje su dio dara kojeg sam dobio posljednjih dana kao rezultat čestih razgovora o školi Chartres, koja je tako važna za zapadni duhovni život. Na ovim slikama možete vidjeti – u utorak ću priložiti i druge slike iz kolekcije – ono što je divno arhitektonsko, divno skulpturalno u smislu srednjovjekovne skulpture, što se pojavilo na mjestu gdje je nekada bujao taj život, o kojem sam često govorio kao o važnom duhovnom životu za Zapad.
Ova škola u Chartres-u imala je u sebi one ličnosti koje su u dvanaestom stoljću još uvijek imale poriv, učenjem ili poučavanjem, da urone u živi duhovni život koji je nastao na prijelazu stoljeća, u ono što se pojavilo u toj epohi europskog razvoja civilizacije, u kojem je čovječanstvo, u mjeri u kojoj je tražilo znanje, još uvijek to znanje tražilo u živom radu i tkanju bića prirode a ne u shvaćanju nesuštinskih, apstraktnih zakona prirode. I tako su u školi u Chartres-u, ako ne stari posvećenici, onda osobe koje su imale smisla i srca apsorbirati nešto od onoga što je nekog na duhovni način doživljeno iz tradicije, na intenzivan način njegovali odanost duhovnim snagama, posebno onima koje tkaju u prirodi. I jasno sam rekao, dragi moji prijatelji, kako se može vidjeti tajanstvena emanacija svijetla iz škole Chartres u duhu Brunetta Latinija, Danteovog velikog učitelja. A onda sam pokušao razjasniti kako su osobnosti, individualnosti Chartres-a, nastavile djelovati u duhovnim svjetovima, u savezu s onima koji su kasnije došli u dominikanski red, više nego s nositeljima skolastike.
Može se reći da su individualnosti Chartres-a morale iz znakova vremena doći do zaključka da će za njih doći vrijeme unutar zemaljskog života tek kada će element Mihaela, koji je trebao početi na kraju devetnaestog stoljeća, neko vrijeme raditi na Zemlji. Ove individualnosti Chartres-a u velikoj su mjeri sudjelovale u onim nadosjetilnim učenjima koja su dana u smislu u kojem sam govorio prošli puta, pod okriljem samog Mihaela, kako bi, da tako kažem, emanirali impulse potrebne za duhovni život koji će vrijediti za sljedeća stoljeća i pod čijim utjecajem oni koji se žele posvetiti njegovanju duhovnog života nužno moraju biti i danas.
U cjelini se može reći da su se inkarnacije duhova Chartres-a dogodile u manjoj mjeri. Ali ipak sam uspio pronaći način da se osvrnem na školu u Chartres-u kroz stimulans u sadašnjem vremenu. U školi u Chartres-u bio je jedan redovnik koji je bio potpuno predan onome što je tada bilo element života u školi Chartres. Ali u školi u Chartres-u, baš kad joj se doista posvetio, osjetio je nešto od sumračnog raspoloženja duhovnog života. Jer sve što je pamtilo velike, značajne impulse duhom ispunjenog platonizma, kakav je bio poznat, živjelo je u Chartres-u, ali tako da su nositelji ovog života u Chartres-u morali sami sebi reći: da, u budućnosti europska civilizacija neće biti prijemčiva za tu platonsku duhovnost.
Dirljivo je kada vidimo kako škola Chartres čuva slike nadahnjujućih genija za takozvanih sedam slobodnih umjetnosti: gramatiku, dijalektiku, retoriku, aritmetiku, geometriju, astronomiju, glazbu. Čak i u primanju duhovnog koje je dano u ovih sedam slobodnih umjetnosti, još su se vidjeli živi darovi bogova, koji su čovjeku došli preko duhovnih bića, a ne samo priopćavanjem mrtvih misli o mrtvim prirodnim zakonima. I vidjelo se da Europa u budućnosti neće prihvatiti ništa od toga, pa se zbog toga osjećalo nešto poput sumraka u duhovnom životu.
I takav redovnik, redovnik posebno odan radu, učenju u Chartres-u, utjelovljen je u naše vrijeme, ali utjelovljen na takav način da se gotovo čudesno može vidjeti odraz prethodnog života u ovom životu kod dotične osobe. Ova ličnost našeg vremena bio je pisac kojeg sam poznavao, čak i moj prijatelj, koja je davno umrla, koja je nosila vrlo čudno raspoloženje duše u naše vrijeme, raspoloženje duše o kojem radije ne bih govorio, iako znam da je to promatrano prije mnogo godina. Ali o tim je stvarima zapravo moguće govoriti tek otkako je božićni duh zavladao našim Antropozofskim društvom, jer je unio posebno svijetlo u te stvari i jer danas, kao što sam već objasnio, imamo priliku o tim stvarima govoriti nepristrano.
Kada ste razgovarali s ovom osobom, ona je zapravo samo rekla da želi umrijeti. Ta želja za smrću nije bila sentimentalna, niti hipohondrijska, ne bi se čak moglo reći da je bila melankolična, ali ako je netko imao psihološku perspektivu da se upusti u takve stvari, našao bi se toliko vraćen natrag u osobnosti ove duše da je sam sebi rekao: tu je odraz prijašnjeg života na Zemlji. U prethodnom životu na Zemlji, nešto je bilo zasađeno kao klica koja sama izlazi. Sada – ne u ovoj čežnji za smrću, već u osjećaju da ova duša koja je utjelovljena zapravo nema nikakve veze sa sadašnjošću.
Spisi ove ličnosti također su takvi da su napisani kao s drugog svijeta, ne prema informacijama, ne prema činjenicama, već prema raspoloženju. A do razumijevanja ovog raspoloženja dolazi se tek kad se nađe put od sumornog svijetla ovih spisa i sumornog svijetla koje je živjelo u samoj duši kao njena osnova, natrag do onog redovnika iz Chartres-a, koji je u to vrijeme doživio sumračno raspoloženje živog platonizma u Chartres-u.
Kod ove osobnosti to nije bio temperament, nije bila melankolija, nije bila sentimentalnost, to je bilo zračenje prijašnjeg života. A sadašnja duša ove ličnosti bila je poput ogledala u koje se doista projicira život u Chartres-u. Sadržaj učenja Chartres-a nije prenesen, ali je preneseno raspoloženje u ovoj ličnosti. A ako se netko retrospektivno dovede u ova raspoloženja, onda se može dobiti nešto poput duhovnih fotografija onih osobnosti koje se inače mogu pronaći duhovnim istraživanjem unutar svijeta u kojem se nalaze, a koje su podučavale u Chartres-u.
Vidite, kroz karmu, život sa sobom donosi mogućnost da se te stvari sagledaju na najrazličitije načine. A kad sam zadnji put navodio svoja iskustva s cistercitskim redom, želio bih dodati ono što je iz sumraka škole u Chartres-u palo u srce i dušu ove iznimno zanimljive suvremene ličnosti. Sada je odavno pronašla one svjetove za kojima je toliko čeznula, natrag očevima iz Chartres-a. I da umor kao karmička posljedica raspoloženja duše u Chartres-u kod tog redovnika, nije dominirao cijelim životom duše ove ličnosti, teško bih mogao zamisliti da postoji osoba prikladnija za kultiviranje suvremenog duhovnog života u vezi s tradicionalnim životom Srednjeg vijeka. I želio bih napomenuti da kada postoje takvi karmički impulsi koji djeluju tako duboko u duši, postoji osobitost pronalaženja sličnosti u fizičkom izrazu lica sljedeće inkarnacije – tako je u rijetkim slučajevima, ali je tako – sličnost s prethodnom inkarnacijom. Dva lica, tog redovnika i tog današnjeg pisca, bila su zaista izvanredno slična.
Pa, dragi moji prijatelji, u vezi s tim htio bih malo po malo razmotriti što je karma Antropozofskog društva ili karma njegovih pojedinih članova, jer, kao što sam rekao prošli puta, velik dio duša koje pošteno žive u antropozofskom pokretu, negdje i u nekom trenutku našle su vezu s tom strujom Mihaela, što zapravo moram okarakterizirati sa svime što sam do sada imao reći o Aristotelu i Aleksandru, o onome što se dogodilo u nadosjetilnom svijetu u vrijeme kada se ovdje održavao Osmi koncil u Carigradu, o onome što se dogodilo kao nastavak u duhovnom i fizičkom životu na dvoru Harun al Raschida, i konačno o toj nadosjetilnoj školi koja je stajala pod okriljem samog Mihaela. Ono što je važno u nastavi ove škole bilo je to što se unutar nje uvijek iznova upućivalo prvo na vezu sa starim misterijima, na vezu sa svime što mora nastati u novom obliku iz sadržaja starih misterija, da bi modernu civilizaciju proželo duhovnošću; s druge strane, također se govorilo o poticajima koje duše oduševljene duhovnim životom moraju imati za svoj rad u budućnosti. A iz razumijevanja ove duhovne struje može se shvatiti i do koje mjere antropozofija u svojoj biti označava poticaje za obnovljeno, istinsko, iskreno razumijevanje Krist impulsa.
Jer u antropozofskom pokretu zapravo postoje dvije vrste duša. Velik broj tih duša sudjelovao je u onim strujama koje su, da tako kažem, bile službene kršćanske struje prvih stoljeća; sudjelovali su u svemu što je na svijet dolazilo kao kršćanstvo, posebno u vrijeme cara Konstantina i u vrijeme koje je neposredno slijedilo. Upravo među onima koji su kršćanstvu u to vrijeme pristupili s ogromnom iskrenošću, koji su upijali kršćanstvo u unutarnjem produbljivanju, one su duše koje su danas u Antropozofskom društvu sa željom da razumiju kršćanstvo; ne baš kršćani koji su jednostavno slijedili takve pokrete kao što je bio onaj cara Konstantina, nego oni kršćani koji su tvrdili da su pravi kršćani, koji su bili podijeljeni u sekte. Kršćanske sekte s unutarnjim produbljivanjem, sadržavale su mnoge duše koje pristupaju antropozofskom pokretu na pošten način – ponekad iz podsvjesnih impulsa koje gornja svijest u mnogim aspektima čak i pogrešno tumači.
Druge duše su onda one koje nisu izravno sudjelovale u tom kršćanskom razvoju, koje su sudjelovali ili u kasnijem kršćanskom razvoju, gdje više nije bilo tog unutarnjeg produbljivanja u sektama, ali koje, prije svega, imaju puno toga u dnu duše neugašeno, živo, onoga što se u pretkršćansko doba moglo doživjeti kao stara poganska misterijska mudrost. I oni su često sudjelovali u kršćanstvu, ali to na njih nije ostavilo takav dojam kao na one druge duše, jer je u njima ostao živ dojam i učenje, kultovi i tako dalje, starih misterija. Među onima koji su na taj način ušli u antropozofski pokret su duše koje ne traže Krista u apstraktnom smislu. Oni koji su prethodno okarakterizirani su, da tako kažem, sretni što ponovno pronalaze kršćanstvo u antropozofskom pokretu. Ali među ostalima su i oni koji unutarnjim razumijevanjem shvaćaju što je kozmičko kršćanstvo u antropozofiji. Krista kao kozmičkog duha Sunca shvaćaju mnoge duše koje su dio antropozofskog pokreta i koje u dubini duše još uvijek imaju puno živog što su sa sobom donijele iz starih poganskih misterija. Sa svim tim povezani su tokovi cjelokupnog duhovnog života čovječanstva sadašnjosti; a mislim naširoko na sadašnjost, koja se proteže kroz desetljeća, kroz stoljeća.
Uostalom, antropozofija je izrasla iz suvremenog duhovnog života. Čak i ako njen sadržaj nema ništa zajedničko s ovim duhovnim životom sadašnjosti, ona ga je na mnogo načina karmički prerasla, i treba se pozabaviti mnogim stvarima koje naizgled ne pripadaju nizu stvari koje izravno djeluju u antropozofiji, treba imati u svom vidnom polju sve što se događa u strujama koje sam spomenuo tijekom vremena. Kao što sam rekao, čovjek dobiva pravo razumijevanje onoga što se događa izvana na fizičkom planu samo kada pogleda pozadinu tih događaja, ono što struji iz duhovnog polja u te događaje koji se odvijaju na fizičkoj razini. I moramo, kao što sam rekao prošli put, ponovno skupiti hrabrost da u sadašnjost prenesemo onaj stari osjećaj misterija, koji ne povezuje samo fizičke događaje na apstraktan način s općenito panteističkim ili teističkim ili bilo kojim drugim duhovnim životom, već je posebno sposoban pratiti pojedinačne događaje, čak i ljudska iskustva unutar događaja, natrag do iskonskih duhovnih temelja i iskonskih duhovnih bića.
Razlog tome je upravo ono što danas treba gledati kao jednu od najdubljih zadaća sadašnjosti. U sadašnjosti se mora tražiti pravo ljudsko znanje tijela, duše i duha, ali ne ono koje je ukorijenjeno u apstraktnim idejama ili apstraktnim zakonima, već ono koje može zaviriti u stvarnu podlogu cijelog ljudskog bića. Tada se kod čovjeka mora doista tražiti njegovo zdravo i bolesno stanje, a ne kao što je to uobičajeno u današnje vrijeme, prema čisto fizičkim spoznajama. Tako se neće upoznati ljudsko biće; povrh svega, ne spozna se što u životu djeluje u ljudima i ima tako značajan utjecaj na njihovu sudbinu: nesreća, bolest, sposobnost ili nesposobnost. Čovjek upoznaje karmu u svim njenim oblicima samo ako može slijediti ljudsko biće u njegovu duhovnost i u njegov unutarnji život duše s točke polazišta fizičkog života.
Danas je težnja za spoznajom takva da se ljudsko biće promatra na potpuno izvanjski način s obzirom na njegove organe, njegove živce, njegove krvne žile i tako dalje. A tko god gleda na stvari u smislu ljudskog zdravlja i bolesti, ne može u svemu tome pronaći ništa što je duh ili duša. I može se reći: anatom, fiziolog današnjice, mogao bi govoriti kao što je slavni astronom jednom razgovarao s vladarom u odgovoru na pitanje koje je vladar postavio: pretražio sam cijeli svemir, svuda tražio među zvijezdama i njihovim kretanjima, ali nisam našao Boga. - Tako je rekao astronom. Današnji anatom i fiziolog, mogao bi reći: sve sam pretražio, srce i bubrege i želudac i mozak i krvne žile i živce, ali nisam našao dušu i duh.
Vidite, sve poteškoće, primjerice danas u medicini, pod tim su utjecajem. A sve se to danas mora razvijati općenito prema zahtjevima antropozofskog pokreta, cijelog Antropozofskog društva, i detaljno i stručno za pojedine skupine, jer se o pastoralnoj medicini sada raspravlja pred grupom koja je profesionalno pripremljena. Jer tu se mora tražiti pristupnica da se uđe u one veze koje se u konačnici pojavljuju kao veće veze u djelotvornosti struja karme. A vidjet ćete u patologiji i terapiji kako promatranje bolesnih i zdravih ljudi čini nužnim ući u sve što se govori o duši i duhu pored vanjskog fizičkog, što se, ponavljam, onako kako to znanost predstavlja, u potpunosti poštuje. Ali vidjet ćete kako je potrebno ići u više članove ljudske prirode s obzirom na zdrave i bolesne ljude, kada izađe knjiga na kojoj smo ja i moja draga kolegica Ita Wegman radili, upravo o tom području zdravih i bolesnih ljudi. Upravo takvo istraživanje, koje traži vrata da se iz fizičkog ljudskog bića na pravi način pređe u duhovno ljudsko biće, daje obećavajući rezultat samo ako se provodi na pravi način. Tako da se za takav rad, kao što je ovdje slučaj, ne koriste samo istraživačke snage sadašnjosti, nego upravo istraživačke snage koje proizlaze iz povlačenja karmičkih niti koje proizlaze iz povijesti ljudskog razvoja. Treba raditi sa silama karme, da tako kažemo, kako bismo otkrili uključene misterije. Isprva će se u prvom svesku ovog djela pojaviti tek počeci. Rad će se nastaviti, a onda će se napredovati od onoga što se u početku razvija na elementaran način do onoga što može dati spoznaju o ljudskoj prirodi s ove strane, s medicinsko- patološke strane. To je moguće samo zato što je u gospođi doktor Wegman osobnost koja je stvari u svojim proučavanjima medicine shvatila na način da se prirodno razvijaju u duhovnu percepciju ljudskog bića. Ali onda, tijekom ovog istraživanja, stvari koje dovode do karmičkih veza nastaju upravo u pogledu na organologiju ljudskog bića, na koju se gleda iz duhovne perspektive. Jer ista takva percepcija koju treba razviti da bi se vidjelo duhovno, a koje nije iza cijelog ljudskog bića, već iza pojedinih organa – iza jednog organa je svijet Jupitera, iza drugog organa svijet Venere i tako dalje – ti uvidi koje treba razviti vode upravo do onoga što se predstavlja kao mogućnost zaostajanja ljudskih osobnosti u njihovim ranijim životima na Zemlji. Jer u sadašnjem životu na Zemlji ljudsko biće stoji pred nama u obrisima svoje kože. Ako dobijemo sposobnost da zavirimo u pojedinačne organe ljudskog bića, onda se ono što je unutar kože širi, pri čemu svaki organ ukazuje na drugačiji smjer svijeta, koji tvori putove prema van u makrokozmos. Tada je ljudsko biće ponovno na okupu izvana, a to je ono što je potrebno: to ljudsko biće koje se duhovno obnavlja nakon prevladavanja sadašnjeg oblika ograničenog kožom. A ako netko slijedi ono što je fizički potpuno drugačije od onoga što zamišljaju današnji anatomi i fiziolozi, onda postoje pogledi koji odgovaraju onom što su također pogledi na raniji zemaljski život čovjeka. I tada se doživljavaju veze koje osvjetljavaju povijest ljudskog razvoja i čine sadašnjost u onome što je fizički, tu razjašnjeno. Čitava prošlost ljudskih bića zapravo živi u sadašnjosti. Ali naravno, ništa se ne kaže tom općenitom apstraktnom rečenicom, koju kažu i materijalisti; ali to nije ono što je važno, važno je kako ova prošlost živi u sadašnjosti.
Želio bih vam dati i primjer ovoga, primjer koji je zapravo toliko divan sam po sebi da je u meni izazvao najveće čuđenje kada se pokazao kao rezultat istraživanja. I mnogo od onoga što sam ranije mislio na ovom području trebalo je popraviti ili barem nadopuniti.
Vidite, za svakoga tko istražuje povijest na smislen način, događaj u prvim stoljećima kršćanstva okružen je čudnom misterijom. Vidimo ondje osobnost za koju smatramo da je iznutra vrlo malo prikladna; vidimo gore spomenutog cara Konstantina koji preuzima kršćanstvo kako bi od njega napravio ono što je zapravo postalo službeno kršćanstvo zapada. Ali vidimo – naravno, ne u doslovnom smislu, već gledajući kroz dulje vremensko razdoblje – vidimo kako pored Konstantina stoji Julije Otpadnik, uistinu osoba za koju se može znati da je u sebi imala mudrost misterija. Julije Otpadnik mogao bi govoriti o trostrukom Suncu. I izgubio je život jer su ga smatrali izdajnikom misterija, jer je govorio o trostrukom Suncu. Tada to nije bilo dopušteno; to u prošlosti definitivno nije bilo dopušteno. Ali Julije Otpadnik je imao osobit odnos prema kršćanstvu. U izvjesnom smislu, lako bi se mogli iznenaditi da je taj fini, briljantni um bio tako malo prijemčiv za veličinu kršćanstva; ali to dolazi iz činjenice da je u onima oko sebe vidimo malo od one vrste unutarnjeg poštenja kako ga je on razumio. A među onima koji su ga inicirali u drevne misterije pronašao je mnogo više poštenja, pozitivnog, aktivnog poštenja.
Julije Apostata je ubijen tamo u Aziji. Bilo je mnogo glasina o ubojstvu. Ali to se dogodilo zato jer je Julije Apostata bio viđen kao izdajnik misterija. Bilo je to planirano ubojstvo.
Ako se upoznate s onim što je živjelo u Juliju Otpadniku, tada vas duboko zanima: kako je ta individualnost živjela dalje? – Jer to je vrlo osebujna individualnost, individualnost za koju se mora reći: više od Konstantina, više od Chlodwig-a, više od bilo koga drugog bio je prikladan da utre put kršćanstvu! I to mu je bilo u duši. Da je vrijeme bilo povoljno, da su postojali uvjeti, mogao je voditi do izravnog nastavka drevnih misterija, od pretkršćanskog Krista, od stvarnog makrokozmičkog Logosa, do Krista koji je trebao nastaviti djelovati u čovječanstvu nakon otajstva Golgote. A ako se duhovno uđe u Julija, nalazi se čudna stvar: ako uđemo u njegov pravi duh, na dnu njegove duše zapravo nalazimo poriv za shvaćanjem kršćanstva, kojemu on nije dopustio da se pojavi, potisnuo ga je zbog gluposti, koje je Celsus pisao o Isusu. Zaista se događa da čak i briljantna osobnost ponekad padne na glupost ljudi. I tako čovjek ima osjećaj da je Julian bio prava duša da utre put kršćanstvu, da kršćanstvo postavi na pravi put gdje mu je mjesto.
A onda se ova duša Julija Apostata napušta u njenom zemaljskom životu i slijedi se s najvećim zanimanjem kao individualnost, u duhovne svjetove. Ali tu je nešto nejasno. Nešto nejasno lebdi oko ove duše, i samo intenzivnim naporom se može postići jasnoća u tom pogledu. U Srednjem vijeku postojala su mnoga mišljenja koja su legendarna, ali i odgovaraju stvarnim događajima. Već sam spomenuo koliko su prikladne – iako, naravno, legendarne – sage koje se vežu uz osobnost Aleksandra. Kako se život Aleksandra još uvijek pojavljuje u opisu svećenika Lamprechta! Ono što živi od Julija živi na način da se uvijek iznova može reći: to želi nestati iz ljudskog pogleda. A ako ga slijedite, imate najveću poteškoću, da tako kažem, moći to pratiti svojim duhovnim pogledom. Cijelo vrijeme izmiče. Pratite ga kroz stoljeća, sve do Srednjeg vijeka: izmiče vam. Ali ako onda uspijete pratiti stvar, završiti ćete na čudnom mjestu koje uopće nije povijesno u pravilnom smislu, ali je zapravo više nego povijesno: napokon se dolazi do ženske osobnosti u kojoj se nalazi duša Julija Otpadnika, do ženske ličnosti koja je postigla nešto važno u životu pod dojmom u osnovi bolnog događaja. Jer nije promatrala u sebi, već u drugome, sliku sudbine Julija Apostata, utoliko što je Julije Apostata otputovao na Orijent i stradao na Orijentu uslijed izdaje.
Vidite, to je Herzelaide, majka Parsifala, koji je povijena ličnost, ali o kojoj se ne govori u povijesti, koja je u Gamuretu, za koga se udala i koji je izdajom stradao na putovanju na Orijent, naišla na vlastitu sudbinu u ranijem zemaljskom životu kao Julije Otpadnik. Kroz ovaj nagovještaj, koji je duboko ušao u njezinu dušu, Herzelaide je postigla ono što se danas smatra legendom, ali iznimno je povijesno, o odgoju Parsifala od strane Herzelaide. Ova duša Julija Otpadnika, koja je ostala toliko duboko, da bi se željelo vjerovati da je zapravo pozvana da kršćanstvu pokaže pravi put, nalazi se u Srednjem vijeku u ženskom tijelu, u ženskoj osobnosti, koja šalje Parsifala da traži i pokaže ezoterne kršćanske staze.
Vidite, putevi čovječanstva na dnu i u pozadini egzistencije često su tako tajanstveni, tako zagonetni. Ovaj primjer, koji je neobično isprepleten s onim što sam već ispričao u vezi sa školom u Chartres-u, može skrenuti pozornost na to kako su u osnovi putevi ljudske duše i razvoja čovječanstva divni. Ovaj primjer će doživjeti svojevrsni nastavak, u tome što ću malo govoriti o životu Herzelaide, i o onom što je istureno naprijed u Parsifalu. Ovdje sada moramo prekinuti razmatranja, nastaviti ćemo sljedeći put.