.Doveli smo pred našu dušu konačni cilj apokaliptičara, i kada smo ga ispravno razumjeli vidimo da je taj konačni cilj opisan na način koji je potpuno u skladu sa svime što najegzaktnija duhovna znanost može reći o evoluciji. Vidjeli smo kako Knjiga otkrivenja pokazuje promjenu smjera koja se odvila u izgradnji ljudskog bića i kod kulturalnih manifestacija odozdo prema gore, u način izgradnje koji ide odozgo prema dolje. Na kraju zadnjeg predavanja također sam izjavio da svatko tko pošteno traži razumijevanje Knjige otkrivenja ne može izbjeći da dozna što duhovno istraživanje ima za reći o evoluciji svijeta.
U Knjizi otkrivenja postoje neki pasusi koji imaju smisla i shvatljivi su jedino ako im se pristupi u skladu s onim što Antropozofija ima za reći o samom ljudskom biću. Razumljivo je da je to slučaj kada je otkrivenje o kojem se radi temeljeno na iskustvima duhovnog svijeta. Ali najprije treba dohvatiti činjenicu da su slike predstavljene u Knjizi otkrivenja, da su otkrivenja duhovnog svijeta. To će nam omogućiti da odemo iza pitanja da li je apokaliptičar u stvari bio sposoban intelektualno razumjeti sve detalje koje nalazimo u njegovoj knjizi, jer to je promašeno pitanje. Stvarno pitanje je: Da li je on bio pravi vidovnjak? On gleda u duhovni svijet, ali stvari koje vidi nisu istinite na račun toga što ih on vidi; one su istinite jer je njihov sadržaj istinit. Stvari koje vidi otkrivene imaju svoj vlastiti sadržaj; one ne stječu svoj sadržaj preko njega. Dakle neće nas omesti ako neki racionalistički učenjak dođe i dokazuje da je pisac Knjige otkrivenja imao takav i takav stupanj učenja i stoga se ne može očekivati da nosi tako prostranu perspektivu u njegovoj duši. Ne želim raspravljati čak ni da li je pisac Knjige otkrivenja posjedovao tu prostranu perspektivu ili ne. Samo želim pokazati da je beznačajno da li je apokaliptičar onaj tko nam nosi slike koje su otkrivenja iz duhovnog svijeta. Važno je da mi sami moramo smjestiti te slike pred našu dušu onakve kakve jesu i pustiti da njihov sadržaj radi na nama.
Dakle okrenimo se toj velikoj finalnoj slici koja iza sebe ima pozadinu doživljaja o kojima sam govorio. Sada bi bila dobra ideja raditi malo unatrag od te slike. Dolazimo do važnog pasusa kada se druga velika slika pojavljuje pred našom dušom. Apokaliptičar vidi veliku sliku nebesa koja se otvaraju (Otk. 19,11). Na bijelom konju jaše prema njemu moć o kojoj apokaliptičar govori, i dok govori pokazuje da on nosi trihotomiju Božanstva ne samo u svom razumijevanju, u svom intelektu, već također u njegovom cijelom ljudskom biću. Način na koji govori pokazuje kako on cijelom svojom dušom zna da su tri Osobe tri forme jednog Boga i da ako idete iza fizičkog svijeta ne možete govoriti o jednom ili drugom, jer one se spajaju jedna u drugu. Međutim, smještena u fizički svijet, slika pokazuje tri Osobe, tako da moramo praviti razliku između Boga Oca, koji je temelj svih prirodnih činjenica uključujući one koje rade u ljudskoj prirodi, Boga Sina, koji ima posla sa svime što vodi u slobodu duševnog doživljaja, i Boga Duha, koji živi u duhovnom, kozmičkom poretku koji je daleko od prirode, potpuno stran prirodi. Ovdje na fizičkom planu te tri Osobe javljaju se tako oštro diferencirane.
Kada prekorači prag duhovnog svijeta, ljudsko biće ulazi u stanje koje sam opisao u mojoj knjizi Znanje o višim svjetovima, stanje u kojem postaje strukturirano kao tri bića, tako da mišljenje, osjećanje i volja stječu stupanj autonomije. Kao suprotnost tome, kada napustimo fizički plan i dođemo u više svjetove vidimo trostrukog Boga koji dolazi prema nama sve više kao jednog boga. Posebno s ovim na umu moramo čitati Knjigu otkrivenja. Ne smijemo slijediti obrazac fizičkog svijeta i praviti razliku između Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha.
Onaj tko jaše prema nama na bijelom konju u toj velikoj slici je Jedan Bog. Slika Boga Sina je više ona koju vidimo u formi slobodnog razvoja duše ljudskog bića na Zemlji. Ali sada se događa nešto izvanredno, nešto što čini da je ova slika toliko velika. Savršeno je prirodno i samo po sebi evidentno da Ivan, pisac Knjige otkrivenja, vidi nebesa otvorena, i ono što je novo sada dolazi naprijed, dolazi naprijed prema dolje od duhovnog svijeta. To znači da sva kultura mora sada biti uređena na takav način da iz duhovnog svijeta dolazi dolje u fizički. Kada to jasno vidimo, onda je naravno očito da stanje koje prethodi finalnoj slici Novog Jeruzalema gledanje je Ivana u duhovni svijet. To znači da su nebesa njemu otvorena. Kazavši nam to, želi ukazati na buduće stanje do kojeg će za ljudska bića doći. On, u stvari, kazuje ništa manje nego ovo:
Prije nego je na Zemlji došlo do situacije u kojoj su se duhovni sastojci za gradnju Novog Jeruzalema spustili iz duhovnog svijeta da bi ih ljudska bića uzela, prije nego je došlo do toga da ljudska bića postanu svjesna da sada moraju graditi odozgo prema dolje a ne više kao u starim vremenima kada su materijalni sastojci od Zemlje bili podizani gore, prije nego je došlo do situacije — koju Ivan gleda kao stvarnu, kao što sam neki dan rekao — u koju će ljudska bića biti uglavnom uključena s njihovom voljom, prije nego se to dogodi biti će druga situacija u kojoj ljudska bića učestvuju samo s njihovim znanjem, u kojoj moraju gledati u duhovni svijet: Nebesa su otvorena i Onaj koji leži u temelju svih bića, šaljući ih, stvarajući ih, čineći ih svetim, otkriva sebe.
Zatim slijedi značajan pasus koji sliku čini tako velikom: I ima napisano ime kojeg nitko ne zna osim njega samog. (Otk. 19,12) To je veoma značajno. Kada u Knjizi otkrivenja dođemo do pasusa gdje je to napisano vidimo još jedan značajan znak da je ona jedno od najvećih duhovnih otkrivenja.
Ljudi imenuju njihovo ‘Ja’ na svakakve načine u različitim jezicima. Često sam ukazivao na duhovnu prilično običnu činjenicu da nikada ne možete imenovati ‘ja’ i misliti na nekog drugog osim sebe. Ne mogu nekog drugog zvati ‘Ja’. Ime kojim imenujemo sebe je dakle različito od svih drugih imena, jer ona su dana objektima izvan nas. Ali kada kažem ‘Ja’, u bilo kom jeziku, mogu misliti samo na sebe. Mogu ga reći drugoj osobi ako sam, u stvarnom duhovnom procesu, prešao i ušao u njega. Ali sada ne trebamo o tome govoriti.
U starijim jezicima sebstvo nije bilo posebno imenovano, jer je bilo sadržano unutar glagola. ‘Ja’ nije bilo direktno spomenuto. Za pokazati što je netko radio korišten je glagol, i to je naznačivalo da je netko govorio o sebi. Nema imena za sebe. To je došlo tek u kasnijim vremenima da su ljudska bića dala sebi ime, i u našem njemačkom jeziku to ime sadrži inicijale Isusa Krista, što je važna simbolička činjenica.(1) Ako uzmemo ovu činjenicu da jezik ima ime koje svatko od nas može primijeniti za sebe, i ako tu činjenicu dalje pooštrimo, dolazimo do onog što je sada rečeno u Knjizi otkrivenja: Onaj koji se spušta iz nadčulnog svijeta ima na sebi napisano ime koje ne samo da govori samo za sebe već i koje jedino on može razumjeti; nitko drugi ga ne može shvatiti.
Promislite kako donositelj otkrivenja ide Ivanu i pokazuje mu proročku sliku oslikavajući do čega će jednog dana doći čovječanstvo, sliku Onog koji u budućnosti dolazi dolje, Onog koji ima ime koje samo on može razumjeti. Što bi to sve moglo značiti? Čini se besmisleno kada prvi puta pošteno pokušate to razumjeti. Zašto kaže: ‘... on koji će svijetu donijeti iscjeljenje, on koji će svijetu donijeti pravdu’ kao što se Knjiga otkrivenja izražava (Otk.19,11), ‘on koji čini vjeru i znanje istinitim’, kako se Knjiga izražava, ne kako neki prijevodi kažu: ‘on koji je bio nazvan vjerni i istiniti’, već ‘on koji čini vjeru i znanje istinitim ’.(2) Ovo je kao igra skrivanja i traženja. I što to znači da ima napisano ime koje samo on razumije? S time smo ohrabreni da postavimo još istraživačkih pitanja.
Promislimo o ovome sasvim grafički: On nosi ime koje samo on razumije. Kako mi možemo sudjelovati u tom imenu? To ime za nas mora zadobiti neko značenje, mora moći živjeti u nama. Kako do toga može doći? Kada biće koje to razumije postane jedno s našim vlastitim sebstvom, ulazi u naše vlastito sebstvo, tada će unutar nas to biće razumjeti ime i s njim bi ga trebali također razumjeti i mi, jer tada s njim u nama uvijek ćemo biti svjesni ‘Krista u nama’.
Samo on razumije stvari koje su povezane s njegovim bićem, ali u nama je to da ih on razumije; i svijetlo koje u nama struji vani kroz njegovo razumijevanje — jer u nama, u našem vlastitom biću on postaje to svijetlo — to daje uvid o Krist-biću u našem vlastitom sebstvu. To postaje prebivajući uvid, uvid koji prebiva unutar ljudskog bića.
Sada se nešto dogodilo. Najprije, ono što se dogodilo nužna je i namjeravana posljedica Misterija na Golgoti. To Biće koje je prošlo kroz Misterij na Golgoti, to Biće koje mora ući u nas, tako da možemo shvatiti svijet s njegovim razumijevanjem, ne s našim razumijevanjem, to Biće nosi odjeću koja je poprskana krvlju Golgote. Tako sada primamo tu drugu sliku. Ivan, pisac apokalipse nam kaže da ta odjeća poprskana krvlju Golgote također ima ime. To nije ime o kojem smo upravo sada govorili. Ime te odjeće poprskane krvlju je Logos Boga, Logos, Bog, Riječ Boga. (Otk. 19,13) Onaj, dakle, koji će u nama boraviti i koji će nam preko svog vlastitog razumijevanja unutar nas dati svijetlo koje razumije svijet, ispunjava nas s Riječi Boga.
Poganski narodi čitali su Riječ Boga u fenomenima prirode. Morali su je primiti preko vanjskih otkrivenja. Kršćani moraju primiti stvaralačku Riječ Boga primajući Krista u sebe. Doći će vrijeme kada će događaji doći do stupnja kada će sva ljudska bića koja iskreno prime kršćanstvo u svoje duše znati da je Riječ Boga s Kristom i da ta Riječ Boga ima svoje porijeklo u našem razumijevanju Misterija na Golgoti i odjeće natopljene krvlju. U jeziku apokaliptičara, Krist je ugrađen unutar Misterija na Golgoti.
Ali postoji isto tako i treći aspekt. Krist u tri pojave: jedna kroz sebe, zatim kroz njegovu odjeću, i treće preko djela koje za ljudska bića izvršava na Zemlji. To je opis situacije do koje mora doći, premda se naravno ne može imenovati određena godina kada će se to dogoditi; ali to je nešto prema čemu kršćanski razvoj mora stremiti. Treća stvar na koju je skrenuta pažnja je mač s kojim radi; to je mač njegove volje, mač djela koje izvršava na Zemlji među ljudskim bićima kroz činjenicu da boravi unutar njih. Ono što sada radi nosi treće ime: Kralj kraljeva, Gospodar gospodara. To je treća pojava. Kakva je priroda kralja, priroda gospodara?
Ako upoznamo esencijalno unutarnje značenje latinske riječi dominus otkriti ćemo što u ovom slučaju znači sam jezik, sasvim odvojeno od onog što duhovna znanost ima za reći: Gospodar je netko na Zemlji ili u svijetu tko je bio izabran da pokaže smjer za drugoga. Koliko će dugo vanjski gospodari biti potrebni na Zemlji? Koliko će dugo zapovijedi vanjskih gospodara biti potrebne, čak i zapovijedi od onih koji su vanjski duhovni gospodari Zemlje? Biti će potrebni jedino do trenutka kada će Krist, s imenom koje nitko osim njega ne razumije, boraviti unutar ljudskog bića. Tada će svako ljudsko biće moći slijediti Krista u svom vlastitom biću, u vlastitoj duši. Tada će svatko stremiti ispuniti ono u sebi što teži ispuniti volju ljudskog bića iz unutarnje ljubavi. Tada će Gospodar gospodara, Kralj kraljeva živjeti u svakom pojedincu.
Gledano duhovno, to je vrijeme u kojem sada mi sami živimo. Činjenica da živimo u tom vremenu samo je zamaskirana načinom na koji ljudska bića nastavljaju živjeti na stare načine, poričući na svim poljima koliko god mogu činjenicu da Krist sada boravi u njima. Treba biti rečeno da postoji mnogo u mnogim ljudskim bićima što ih na pravi način priprema za etersku pojavu Krista, koji naravno silazi iz duhovnog svijeta. Ali ljudi se moraju za to pripremiti nalazeći izvor svojih akcija i djela unutar sebe.
To nas preko duha Knjige otkrivenja dovodi do poteškoća u radu svećenika danas. U određenom smislu od svećenika se očekuje da bude dominus, očekuje se da vodi i pokazuje put. Svećenik ispred sebe ima kongregaciju, i njegov svećenički dignitet pretpostavlja da je on vođa, da je u nekom smislu kralj za one koje treba voditi. On je onaj koji daje sakramente, on je onaj tko brine za duše. S druge strane živimo u vremenu kada ljudska bića unutar sebe nose esenciju koja im omogućuje da u sebe prime Krista u mjeri koja im dopušta da sve više i više svoji postaju vlastiti vođe.
To je položaj u koji se danas postavljate kada na sebe želite preuzeti dostojanstvo svećeništva. Ipak, dostojanstvo svećeništva je potpuno opravdano, posebno danas, jer premda je tu esencija koju ljudska bića imaju u sebi, treba je iz njih izvući, potrebno je iz njih izvući. Sve što stoji iza dostojanstva svećeništva danas je potrebno da iz ljudskih bića pozove vani ono što je u njima. Živimo u vremenu koje postavlja sasvim specifične zahtjeve, ali vanjski svijet se još ne može potpuno suočiti s tim zahtjevima. To je zato jer se vanjskog svijeta tiče što su ljudska bića, kroz činjenicu da nose fizičko tijelo. Ali to bi bilo strašno vidjeti ako bi ljudska bića živjela preko u njihovom slijedećem životu na Zemlji u formi kakvu imaju sada u našoj sadašnjoj civilizaciji.
Znamo da se u antropozofskim krugovima rade napori da se to izbjegne. Ljudskim dušama je ponuđeno nešto što će im omogućiti da apsorbiraju ono što bi trebali nositi sa sobom u život u slijedećoj inkarnaciji. Ali to mora postati moguće za cijelo čovječanstvo. Ljudska bića danas moraju izgraditi ‘Ja’, moraju izgraditi individualnost s kojom mogu živjeti u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. To je moguće jedino ako će se njihovim doživljajima kao ljudskim bićima dodati nešto što je dano kroz milost žrtvovanja, kroz milost sakramenta. Njihova karma preko toga neće postati odvojena od ljudskog bića, ali nešto će se razlabaviti što je sada za njih najjače prikačeno. Ljudska bića danas nose masku. Okolo idu prerušena. I ako se pojavi žudnja da se vidi prava individualnost ljudskog bića, to može dovesti do tragičnih konflikta.
S jednim takvim tragičnim konfliktom se susreo Hölderlin koji je jednom rekao da sve što može vidjeti kada gleda svoje drugove Nijemce su ’zanatlije ali ne i ljudska bića, mislioci ali ne i ljudska bića, svećenici ali ne i ljudska bića, gospodari i sluge, mladi i stari ali ne i ljudska bića’,(3) i tako je nastavio. Ljudska bića, na neki način, nose pečat nečega što je izvan njih.
Danas trebamo svećenike koji rade na način da se obraćaju ljudskim bićima kao takvima, i da kultiviraju ono što pripada čovječanstvu u cjelini. U osnovi nijedna konfesija nije za to danas sposobna. Razmislite koliko su sve zavisne. Zajednica za kršćansku obnovu mora rasti izvan tih zavisnosti konfesija. To mora napraviti kroz svoju vlastitu sudbinu. Ni jedna druga profesija koja izrasta iz Antropozofije nije u položaju usporedivim s onim od svećenika. Oni su u jedinstvenom položaju, i to je možda dobra stvar ako iz duha Knjige otkrivenja mi jednom izrazimo što to znači. Trebate samo uzeti u obzir da su u svim vrstama rada koji izrastaju iz Antropozofije ljudi na neki način zavisni od svijeta oko njih zbog vanjskih pritisaka koji postoje. Ako iz Antropozofije postanete školski učitelj, dakle, znate za ogromne teškoće s kojima se tamo suočavamo. Iluzija je da ćemo ikada osnovati drugu Waldorfsku školu toliko dugo dok je uvjet da učitelji imaju imati neku vrstu odobrenja od države. Waldorfsku školu smo mogli osnovati jedino jer smo to napravili prije nego je država Württemberg donijela obrazovne zakone.
Ili uzmite medicinsku profesiju. Liječnika ne možemo jednostavno stvoriti iz osnova postojanja antropozofskog pokreta. Dobro, mogli bi, ali ne bi bili autorizirani, ostali bi nekvalificirani. Na neki način čak imamo tu poteškoću i po pitanju umjetnosti. Premda se to još nije još dogodilo, neće proći dugo prije nego stvari počnu naginjati onom što već žele napraviti u Rusiji gdje očekuju da svaki umjetnik stekne neku vrstu odobrenja od države. Svećenici proizašli iz antropozofskog pokreta su jedini koji to sve mogu zanemariti. U redu je ako su na neki način bili obučeni, ali za njihov rad kao svećenika mogu sve to zanemariti. U teologiji koju predstavljaju mogu zaista položiti prvi kamen temeljac Novog Jeruzalema, jer predstavljaju teologiju koja nikog ne poziva na priznavanje osim njih samih. Zato je to tako važno.
Jedino ste vi u takvom položaju. Trebali bi osjetiti da ste u tom položaju, jer to je položaj u kojem ćete osjetiti posebnu prirodu svećeničkog dostojanstva. U zemljama kao što je Rusija svećenike mogu izbaciti, ali u takvim zemljama nikad neće napraviti to da svećenici trebaju dobiti odobrenje od države. Bilo da će svećenici biti pušteni na miru ili ih uopće neće željeti, to je ono čemu se naginje da se dogodi u Rusiji danas.
Tako svećenici mogu po prvi puta osjetiti pristupanje Novog Jeruzalema, pristupanje prebivajućeg Krista, Krista koji će postati Kralj kraljeva, Gospodar gospodara. Stoga je sasvim primjereno ako svećenik zastane na ovom pasusu u Knjizi otkrivenja koji gleda naprijed, ako zastane s žarkim srcem i otkriva sav entuzijazam njegove svećeničke duše koji mora otkriti kontemplirajući ovaj osobiti pasus u Knjizi otkrivenja. Jer Knjiga otkrivenja nije učenje, to je aktivan, djelujući život u svim našim dušama. Trebali bi se osjećati jedno s Knjigom otkrivenja. Trebali bi moći unijeti rad koji radimo i život koji živimo u proročku struju Knjige otkrivenja. Tada se nalazimo okupljeni oko Ivana apokaliptičara koji pred sobom ima viziju: Nebesa su otvorena; dolazi onaj koji jedini razumije njegovo ime, čija odjeća nosi ime Riječi Boga, koji je Kralj kraljeva, Gospodar gospodara. Oni svećenici koji se ujedine s kultom koji je još jednom izvučen iz duhovnog svijeta, oni svećenici koji sami ponovno utemeljuju transupstancijaciju u skladu sa Svetim Duhom, oni svećenici koji imaju novi Čin posvećenja čovjeka koji je transformirani stari, imajući unutar njega ono što je vrijedno od starog, ali imajući formu koja danas utječe iz duhovnog svijeta — tim svećenicima je sada dopušteno da se okupe oko Ivana apokaliptičara koji gleda u otvorena nebesa. Možemo gledati na inicijaciju koja se dogodila ovdje, u sali nasuprot one koju je progutala vatra, kao da je upaljena svjetlom koje sjaji kada su nebesa otvorena i pojavljuje se bijeli konj s Onim koji je njemu, čije ime samo on sam zna i koji u nama mora biti utjelovljen ako će nam to ime išta značiti. Na to se mislilo sa razumijevanjem Knjige otkrivenja; Knjiga otkrivenja traži razumijevanje koje je živo, ne traži samo znanje.
Vezano uz sve što se pojavljuje na slici velikoj kao što je ova, vezano uz sve to je duboka, duboka mudrost. Razmislite što se pojavljuje u neposrednoj blizini ove važne vizije. Pokazano nam je kako zvijer počinje raditi, Zvijer koju sam opisao, Zvijer koja ljudskom biću pokazuje put dolje od duhovnog u fizičko, Zvijer koju je apokaliptičar vidio da pristupa u tri stupnja, Zvijer čija jedna od formi nije samo materijalističko gledanje na život već i materijalistički pristup u životu. Apokaliptičar označava dvije točke u vremenu. Ukazuje na Zvijer koja je prevladana, i ukazuje na jačeg protivnika čovječanstva koji je tisuću godina vezan prije nego na kratko vrijeme postane nevezan. Dakle suočeni smo s dva protivnika principa dobra, sa Zvijeri i s onim kojeg tradicija zove Sotona.
U određenom smislu Zvijer je prevladana utoliko što se tiče vanjskog fizičkog svijeta. Prevladana je tako što je moguće suočiti se s materijalizmom s duhovnim gledanjem na svijet. Na neki način Sotona je u sadašnje vrijeme vezan. Ali opet će postati nevezan. Sotona je vezana, i oni koji vide što je važno u evoluciji znaju da je vezana. Jer da Sotona nije sada vezana, tada bi došlo do svih onih stvari koje mogu značiti izlijevanje bočica gnjeva. Da Sotona nije vezan, u vanjskom svijetu bi se na najstrašniji način vidjelo kako je to povezano s materijalističkim stavom u životu na Zemlji. Najdublji unutarnji cinizam bi objavio da je materijalizam istina, i to bi pobudilo takvu pohlepnu želju u nevezanom Sotoni da bi se svugdje mogao vidjeti taj materijalistički stav i način života i kako ga se ahrimanske snage dočepaju, kao najstrašnije, najužasnije bolesti.
Da Sotona nije vezan, trebalo bi govoriti o materijalizmu ne samo kao o stavu i načinu života već kao i o najzloćudnijoj od bolesti. Umjesto toga, ljudi nalaze svoj put u životu s cinizmom i lakomislenošću materijalizma, čak i religijskog materijalizma, i ništa ih ne zadesi. To da ih ništa ne zadesi je isključivo zbog činjenice da je Sotona vezan dok Bog još daje ljudima šansu da nađu njihov put do duha bez da padnu kao plijen Sotone. Da je Sotona sada ovdje, bilo bi mnogo učitelja u ovoj ili onoj vjeri palih u materijalizam koji bi predstavljali prijeteći, strašan pogled na čovječanstvo. Unutarnja slika koja pokazuje na moguću bolest materijalizma, lepru materijalizma koja bi bila ovdje da Sotona nije vezan zaista je najstrašnija.
Nema drugog konteksta osim onog u Knjizi otkrivenja u kojem bi netko s duhovnom odgovornošću prema ovom znanju iznio ovu sliku. Ja sam ne bi koristio izraz ‘lepra materijalizma’ u bilo kom drugom kontekstu osim ovdje gdje sam ga povezao s Knjigom otkrivenja. Kako netko nađe put u Knjigu otkrivenja ima te strašne slike pred očima koje zaista predstavljaju duhovnu stvarnost.
Knjiga otkrivenja ne smije samo ispunjavati naš život, mora također ispunjavati naše riječi. Ako je primimo u sebe, Knjiga otkrivenja ne samo da donosi život u naš rad kao svećenika već nam također omogućuje da pokažemo na stvari koje nikada ne bi ni sanjali spomenuti u egzoternom životu. Knjiga otkrivenja mora ne samo živjeti u našem 'Ja' ako je želimo shvatiti; Knjiga otkrivenja također želi govoriti u našim riječima. Ima mnogo toga što ćete reći jedan drugom kada se sami okupite zajedno u istinskom svećeništvu među vama, tako da to može živjeti u vama i biti čuvano među vama. Iz ovoga ćete izvući snagu da govorite prave riječi onima koji su vaša kongregacija.
Danas biti svećenicima znači biti prva ljudska bića kojima je dopušteno međusobno govoriti o Knjizi otkrivenja. Knjiga otkrivenja je knjiga za svećenike koja slijedi iz evanđelja. Vi ćete kako sve više postajete svećenici, to više oživjeti svoj put u unutarnji duh Knjige otkrivenja. Više o ovome sutra.
1.Iesus Christus: I CH.
2.Za ‘pogrešan’ prijevod Rudolf Steiner je citirao Luthera. Ovdje je korištena autorizirana verzija.
3.Johann Christian Friedrich Hölderlin (1770-1843) u Hyperion-u, Knjiga druga.