.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 13 rujna 1924
Knjiga otkrivenja kao proročka slika koja prikazuje razvoj Kršćanstva nakon Misterija na Golgoti. Esencijalna razlika između Kršćanstva i drugih religijskih vjerovanja. Gradeći stari i novi Jeruzalem.
Sada kada smo brojne elemente doveli zajedno da bi se dalje zadubili u esenciju Knjige otkrivenja, okrenimo našu pažnju samoj Knjizi. Početi ćemo postavljajući neka pitanja u odnosu na završetak, cilj onog što apokaliptičar vidi u njegovoj viziji i što želi priopćiti čovječanstvu. Kasnije ćete vidjeti zašto sam izabrao da naša razmatranja strukturiram baš na ovaj način.
Ono što nam apokaliptičar daje ono je što bi mogli nazvati poruka čovječanstvu, otkrivenje ljudskim bićima, ali otkrivenje koje je u svojoj esenciji veoma različito od drugih poruka koje ne proizlaze iz vidovitosti. Tako apokaliptičar ukazuje da je događaj koji mu je omogućio da čovječanstvu prenosi ovu poruku bio poseban, moćno prosvjetljenje. Knjiga otkrivenja je tako prikazana kao događaj, činjenica koja pripada daljnjem razvoju kršćanstva.
Velika početna točka kršćanskog razvoja na Zemlji, koji se prije nego se dogodio mogao jedino predvidjeti i nadati mu se, je naravno sam Misterij na Golgoti. Nakon toga dolaze razne činjenice do kojih mora doći ako će se kršćanstvo razvijati od Misterija na Golgoti nadalje kroz sve vrijeme i vječnost. Jedna takva činjenica je i sadržaj Knjige otkrivenja. Apokaliptičar je potpuno svjestan da to nije samo da on drugima priča što je sam doživio i što će doprinijeti razvoju njegova vremena; on zna da je samo primanje i predaja sadržaja Knjige otkrivenja činjenica sama po sebi.
Važan aspekt koji izdvaja kršćanstvo od ostalih religijskih vjerovanja je da su stare religije bile učenja, dok je esencijalni aspekt kršćanstva djelo Golgote, i taj esencijalni aspekt trebaju slijediti daljnja djela. Stoga nije primarni i temeljni prioritet da ljudima treba objasniti evanđelje. Ono što je esencijalno je da kršćanstvo treba tražiti stvarnu i izvornu vezu s Misterijem na Golgoti. Pod utjecajem intelektualizma nedavnih vremena, kršćanstvo je usvojilo vlastite intelektualističke forme. To je čak dovelo do čuvene izjave da Isusu nema mjesta u evanđeljima.(1) To bi više-manje značilo da sadržaj evanđelja mora biti prihvaćen kao učenje dok učitelja od kojeg je učenje poteklo ne treba uzimati u obzir. Jedino Bog Otac ima mjesta u evanđeljima, tako je rečeno. To se svodi na impliciranje da je važna stvar u vezi Misterija na Golgoti bila da se Krist Isus pojavio i dao učenja o Ocu. Ali to uopće nije esencijalni aspekt. Esencijalni aspekt je da je da je na Golgoti izvršeno djelo, da je Krist Isus živio na Zemlji i izvršio djelo na Golgoti. Učenja su dodatna, ona su sekundarna i nisu esencijalna. Kršćanstvo mora izboriti svoj put natrag do prepoznavanja toga, i također to uistinu izvršiti.
Tako dok je primao otkrivenje, apokaliptičar je svjestan da se ta činjenica dogodila i da kroz njega radi dalje. To je ono što je njemu važno. Što je to što se kroz ovo kontinuirano odvija? Gledajući sastav ljudskog bića kakav je danas, znamo da tijekom dana nosi svoja četiri ‘odijela’, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ‘Ja’, na sasvim normalan način. S druge strane, dok spava, astralno tijelo i ‘Ja’ su izvan fizičkog i eterskog tijela, oni su u duhovnom okruženju Zemlje koje je iza pojava koje percipiramo našim fizičkim osjetilima. Ona još nisu opaziva ljudskim bićima, jer to je jedino moguće kroz inicijaciju. Tijekom spavanja ljudsko biće vodi zamagljenu egzistenciju od čega kod buđenja ostaju jedino opći utisci, ili vidi snove koji se iz spavanja javljaju na način koji sam često opisivao. Astralno tijelo i ‘Ja’ su u duhovnom svijetu na takav način tako da ne mogu imati utiske, direktni utisak Krista i cijelog njegova bića. Ako ne bi bilo ničeg više osim ovoga što sam upravo opisao, ‘Ja' i astralno tijelo bi svake noći ušli u duhovni svijet ali ne bi imali direktni kontakt s Kristom. Ali pošto se tijekom zemljine evolucije dogodio Misterij na Golgoti, kada bi se svakog jutra 'Ja' i astralno tijelo vratili u fizičku oblast odmah bi imali utisak Krista, jer Krist je prisutan u zemljinoj auri. Ali taj utisak bi ostao zamagljen. Baš kao što noćni utisci ostaju zamagljeni za dan, tako bi ovaj utisak Krista koji postoji unutar fizičkog i eteričkog tijela, koji leže dok spavaju, bio opaziv jedino na način na koji stanje spavanja percipira netko tko se budi, i ne bi bilo jasnog doživljaja Krista.
Trebamo zamisliti da je neposredno nakon ispunjenja Misterija na Golgoti na Zemlji bilo pojedinaca koji su ga doživjeli i koji su mogli predati drugima neposredno iskustvo koje su o njemu imali. Nakon uskrsnuća je sam Krist svojim učenicima dao ezoterijsku obuku; dao im je mnoga duboka učenja. Sve se to nastavilo širiti tijekom prvih par desetljeća nakon Misterija na Golgoti. U nekom trenutku je to trebalo završiti, i zaista vidimo kako se u određenim krugovima približava kraju. U čuvenim spisima gnostika i u drugim starijim objašnjenjima od prvih crkvenih očeva koji su još bili učenici apostola, ili učenici učenika apostola, postojala su nenadmašna ezoterijska učenja o kršćanstvu. Ona su iskorijenjena jer se crkva uvijek željela riješiti nečeg što je uvijek bilo dio tih učenja, naime: bilo čega kozmičkog. Stvari od neizmjernog značaja su bile uništene od crkve. Bile su uništene, ali čitanjem Akaša zapisa biti će obnovljene do zadnje točke na i, kada vrijeme bude zrelo.
Tako će se za vanjsku povijest ti veliki utisci približiti kraju, ali baš kada je to prijetilo nastala je Knjiga otkrivenja. I kada je to otkrivenje ispravno primljeno — i zaista su primjeri za to dani od brojnih pojedinaca tijekom drugog stupnja nakon Misterija na Golgoti — kada je ova velika, proročka vizija evolucije ispravno primljena, što znači da je bila primljena u astralno tijelo i posebno u ‘Ja’-organizaciju, tada će ‘Ja’ i astralno tijelo nositi ovo Otkrivenje — koje, kao što sam vam rekao na prvom predavanju, dolazi direktno iz duhovnog svijeta i u stvari je vrsta pisma, direktno usmeno Otkrivenje koje uključuje vizije — onda će ga ‘Ja’ i astralno tijelo nositi vani u svijet zemljine aure kada su u stanju spavanja. To znači, dragi prijatelji, da svi oni koji su primili Knjigu otkrivenja u svoje unutarnje razumijevanje postepeno su je posvetili u eteru zemaljske aure, tako da sada prisutnost Krista koji radi u zemaljskoj auri snabdijeva tu auru Zemlje sa svojom fundamentalnom osnovnom notom.
Svake noći kada su astralno tijelo i 'Ja' izvan fizičkog i eterskog tijela, ovaj Krist-Impuls duboko utječe u početku na etersko tijelo ljudskih bića. Ali ujutro pri povratku 'Ja' i astralnog tijela u njegovo fizičko tijelo, ljudsko biće obično nije sposobno naći ono što je u njegovu eterskom tijelu od Krist impulsa.
Kako učenici Ivana postepeno primaju sadržaj Knjige otkrivenja, značenje riječi postaje posvećeno u eteru zemljine aure. Ono što je tako posvećeno u zemljinoj auri, zaista ono što je već tamo posvećeno kroz velike i značajne utiske primljene od božanskih, duhovnih bića od samog autora Knjige otkrivenja, ili možda bi se moglo reći od onog tko je primio Knjigu otkrivenja — sve to radi na eterskom tijelu ljudskih bića između odlaska na spavanje i buđenja. To znači da oni koji imaju sklonosti prema Misteriju na Golgoti mogu njihova eterska tijela izložiti sadržaju Knjige otkrivenja dok su u stanju spavanja. To je činjenica. Preko odgovarajuće dispozicije prema Kristu može se izazvati vrsta stanja spavanja koja omogućuje da ono što je sadržaj Knjige otkrivenja donio u zemljin eter i što leži u zemaljskoj evoluciji kroz dolazak Krista u zemaljski eter postane posvećeno u nečijem eterskom tijelu. To je stvaran proces, to je neprekidno djelo Knjige otkrivenja.
U nečijem svećeničkom radu može biti sasvim moguće objasniti nekome tko u toj sposobnosti treba pomoć: Krist je preko Misterija na Golgoti ušao u zemaljsku evoluciju; da bi pripremio ljudska bića najprije je ostvario ono što je dano u evanđeljima, tako da u njihovom astralnom tijelu i njihovom ‘Ja’ — morati ćete koristiti vrstu terminologije shvatljivu vašoj kongregaciji — mogu apsorbirati sadržaj evanđelja; to ih priprema da prime Krist-impuls u njihova eterska tijela pri buđenju. Međutim, sam apokaliptičar, smješten unutar kršćanstva kako se razvija, ono što toliko konkretno opisuje postaje sposoban pripojiti u ljudsko etersko tijelo, ono što je u evoluciji kršćanstva tijekom raznih doba sve do u budućnost.
To donosi esencijalno novi element u zemljinu evoluciju, nasuprot učenjima drevnih Misterija. Što je bilo to što su drevne Misterije pružale posvećeniku? Pružale su ono što se moglo vidjeti kada se propituje duhovna bit onog što je bilo vječno prisutno u svijetu, ono što se moglo vidjeti kada se nađe vječno djelujuće božansko biće u vanjskim fizičkim silama. Posvećenici drevnih Misterija nisu zahtijevali primanje ičeg drugog u svoja eterska tijela osim onog što je ionako došlo kao rezultat inicijacije.
Kršćanski posvećenik ide dalje od toga. On želi u svoje etersko tijelo uzeti ono što je nastalo tek postepeno tijekom zemaljske evolucije, sve povezano s Misterijem na Golgoti i Kristom. Otkrivenje apokaliptičke Knjige dakle sadrži početak inicijacije za kršćanstvo. Ovo otkrivenje je vrsta ranog stupnja inicijacije, ne za pojedince već za cijelo kršćanstvo; a pojedinci se mogu pripremiti za učestvovanje u tome.
To otvara stazu duž koje se princip Prirode, Oca, može nadmašiti. U osnovi su sve stare inicijacije uzimale oblik inicijacije Oca. Tražila se priroda i duh u prirodi i s time se bilo zadovoljno, jer su sama ljudska bića bila dio tog svijeta prirode. Ali je sada Krist bio ovdje na Zemlji, i ovdje će ostati. Ispunio je djelo na Golgoti i ostati će ovdje. Ne može se u sebe primiti ono što se dogodilo kroz Misterij na Golgoti samo uzimajući udjela u staroj inicijaciji. Treba se najprije uzdići u svijet duha koji je različit od onog koji je protjecao kroz drevne Misterije. Ono što je strujalo kroz stare Misterije bila je samo nada da će jednog dana kroz nove Misterije strujati Misterij na Golgoti. Sada, ipak, ljudska bića čine kontakt s duhom ne kroz prirodu već direktno kroz Krista.
Stari posvećenici su uvijek birali okolnu rutu preko prirode. Ono što su radili novi posvećenici — to je bilo gledanje mnogih napola ili djelomični iniciranih pojedinaca ne u prvom stoljeću već posebno u kasnijim stoljećima nakon Misterija na Golgoti — bilo je traženje kontakta s duhovnim bićem svijeta preko onog što je u svijet utjecalo preko Krista i onog što je na Krstu izgrađeno.
Tako je novi posvećenik vidio Knjigu otkrivenja. Ono što je u njoj vidio činilo je da kaže: Priroda je jedan način puta u duhovni svijet; neizmjerna mudrost otkrivena u Knjizi otkrivenja je drugi način. Predivno je iznenađenje i zadovoljstvo u duhovnom istraživanju kada se dođe do pojedinaca — ne u prvim kršćanskim stoljećima, već u kasnijim, od drugog do šestog — koji kažu: Priroda je velika — misle na ono što je drevni svijet vidio kao prirodu — ali ono što je otkriveno iz nadčulne oblasti od apokaliptičara, jednako je veliko ili čak veće; jer priroda vodi do Oca, ali ono što je otkriveno od apokaliptičara vodi kroz Sina do Duha. To su bila vremena kada se put do čistog, neposrednog duha vidio preko Knjige otkrivenja.
To je u isto vrijeme bio pokazatelj prema stvarnoj promjeni do koje mora doći i do koje će doći tijekom ljudske evolucije kada ljudi jednom postanu toga dostojni. U starijim vremenima bio je jaki osjećaj da su ljudska bića potekla iz duhovnog svijeta ali da moraju proći razvoj koji će ih jako vezati s onim što je pred njih došlo iz fizičkog, čulno-opazivog svijeta. Ta veza s fizičkim, čulno-opazivim svijetom snažno se osjećala, i gledište je bilo sa ljudi moraju postati grešnici i griješni preko njihove veze s materijalnom prirodom Zemlje.
Nasuprot tome trebalo je pripremiti različito doba, i apokaliptičar ga je predvidio i objavio. Tragao je za slikom, pravom imaginacijom u koju će smjestiti tu tajnu pred ljudske duše u imaginativnim slikama. Tako je povećao i sažeo sliku koja je bila sasvim uobičajena u tajnim učenjima Hebreja. Ovo je ono što je bilo pokazano tim tajnim učenjima:
Duše dolaze iz duhovnog svijeta; te duše koje dolaze iz duhovnog svijeta odijevaju se s onim što dolazi od Zemlje; kada grade kuće za vanjske zadatke duha, rezultat su gradovi; ali kada grade domove za unutarnje zadatke ljudske duše rezultat je ljudsko tijelo, sagrađeno od cigla koje je dala Zemlja.
Koncept gradnje mjesta stanovanja spojen je s konceptom izgradnje tijela. To je bila predivna, predivno lijepa slika, ali je također sasvim praktična. Tijelo u kojem su napravljena djela i gdje se odvijaju duševni procesi i funkcije bila je kuća, a vanjska kuća je svemu tome davala zaštitu. Postojala je ova predivna slika: Ako gradim kuću od zemaljskog materijala za moje vanjske aktivnosti, tada zidovi kuće, kuća kao cjelina, pružaju zaštitu za ono što radim. To je samo prošireni, ili bi mogli reći stvrdnuti, više sklerotični nastavak prve kuće koju su ljudska bića izgradila — prva kuća, ona koja je sadržavala unutarnje procese duše, je tijelo. Izgradivši tijelo, koje je kuća, zatim gradi drugu kuću, koja kao građevni materijal koristi sastojke Zemlje. Smatrano je savršeno uobičajeno smatrati tijelo za kuću, a ovu kuću kao zaštitno odijelo napravljeno od ljudskih bića ovdje u fizičkom, zemaljskom svijetu. Ono što se iz duše na ovaj način formiralo gledano je kao gradnja kuće napravljene od ljudskih bića.
U starijim vremenima su ljudska bića zaista postajala vrlo privržena čak i izvana za ono što su osjećala kao njihovu kuću. Ovdje je slika toga (Slika 3, dolje desno): Ovdje je ljudsko tijelo s njegovom kožom. Ako bi podizao drugu kožu za vanjske aktivnosti duše, bila bi kao šator, samo što taj šator ne raste sam od sebe, nego ga ljudska bića prave za sebe.
U starom hebrejskom učenju ovo slijevanje, dominirati nad zemaljskom oblašću i uzimati zemaljske sastojke za ljudski razvoj, gledano je na osobit način. Što se tiče fizičke Zemlje, morate priznati da postoji sjeverni pol i da je tamo koncentrirana hladnoća. Sjeverni pol se može opisati sasvim fizički kao dio zemljine geografije, nešto što pripada Zemlji i njen je esencijalni dio. Hebrejska tajna učenja su to također napravila i s obzirom na duševnu aktivnost u silama Zemlje. Kao geografski sjeverni pol, vidjeli su i drugi pol na Zemlji gdje je koncentrirana sva kultura, drugim riječima gdje su sakupljene najsavršenije kuće, i gledali su na Jeruzalem, sasvim fizički grad Jeruzalem kao to mjesto. To je bio pol gdje je vanjska kultura bila koncentrirana oko ljudske duše, i najimpresivniji sjaj tog grada je bio Solomonov hram.
Poslije se osjećalo da je ovaj aspekt zemljine evolucije morao završiti. Oni koji nešto razumiju od hebrejskih tajnih učenja ne gledaju na ono što se dogodilo nakon Misterija na Golgoti, na destrukciju Jeruzalema, kao na vanjski događaj ostvaren od Rimljana. Rimljani su bili samo izvršitelji duhovnim snagama, provodeći u svoje ime ono što je u potpunosti bio plan tih duhovnih snaga. Ideja koju su imali bila je da je stari način sakupljanja sastojaka od Zemlje da bi izgradili ljudsko tijelo kao kuću došao do kraja. S Jeruzalemovim postizanjem njegove pune veličine supstance, materijal od Zemlje koji se mogao koristiti za izgradnju ljudskog tijela kao kuće, bio je iscrpljen.
Prevedeno na kršćanski način razmišljanja, ovo hebrejsko tajno učenje je značilo: Uništenje Jeruzalema bi se dogodilo čak i da se nije dogodio Misterij na Golgoti, ali ono što može postati nova tvorevina ne bi bilo posađeno u tom uništenju bića čovjeka koji stvara uz pomoć Zemlje. Sjeme potpuno nove tvorevine položeno je u Jeruzalemu koji je osuđen da strada. Majka Zemlja umire u Jeruzalemu. Kćer Zemlja živi u očekivanju drugog sjemena. Sastojci Zemlje više nisu uzimani za izgradnju tijela i kuća Starog Jeruzalema, koji je stajao kao najimpresivniji sjaj svega što se odvija na Zemlji, jer se sada Zemlja uzdiže gore kao duhovni pol Starog Jeruzalema. Nema više mogućnosti za gradnju nečega kao Stari Jeruzalem iz zemljinih sastojaka. Umjesto toga počinje novo doba, za koje je sjeme zasijano Misterijem na Golgoti. Ljudska bića sada primaju odozgo ono što će umotati njihovo unutarnje biće (Slika 3) više izvana. Novi Grad silazi odozgo i izlijeva se vani preko Zemlje, Novi Jeruzalem. Stari Jeruzalem je bio načinjen od Zemlje i njenih supstanci, Novi Jeruzalem dolazi sa nebesa i njegovi su sastojci duhovni.
Vjerojatno će vam se ovakva slika činiti čudnom u usporedbi sa svim stvarima koje se ovih dana normalno misle i onog što ste od njih naučili. Kakvo ljudi zamišljaju da je anatomsko i fiziološko ljudsko biće? Ono jede, u stomak uzima supstance hrane, probavlja ih, neke odbacuje, i sa supstancama koje uzima zamjenjuje ono što treba zamjenu.
Ali tako stvari uopće ne stoje. Ljudsko biće je trostruko i u sebi ima ljudsko biće živaca i osjetila, ritmičko ljudsko biće, i ljudsko biće metabolizma i udova. Ništa od supstanci uzetih preko hrane ne ulazi u metabolizam i udove, jer sve to ide u sustav živaca i osjetila. Sustav živaca i osjetila apsorbira soli i druge neophodne supstance koje su uvijek fino distribuirane u zraku i svijetlu, i upravlja ih prema sustavu metabolizma i udova. Sustav metabolizma i udova u potpunosti je hranjen odozgo dolje. Sasvim je netočno da ovaj dio ljudskog bića supstance koje treba prima direktno iz hrane. Ako zemaljske supstance uđu u sustav metabolizma i udova, tada je ljudsko biće bolesno. Sve supstance uzete i probavljene u hrani snabdijevaju isključivo organe koji pripadaju sustavu živaca i osjetila. Osobito je glava izgrađena iz zemaljskih supstanci. Organi metabolizma i udova, s druge strane, izgrađeni su od nebesa. A ritmičko ljudsko biće dovodi do ravnoteže u oba smjera. Ljudsko biće ne jede kisik u zraku, ono ga udiše. Način na koji uzima supstance kroz svoj sustav živaca i osjetila je grublji od načina na koji to uzima kroz sustav metabolizma i udova. Ono što ljudsko biće treba za svoj sustav metabolizma i udova apsorbirano je kroz neizmjerno delikatan proces disanja. Obično disanje je u usporedbi prilično grubo. I ono što ljudsko biće radi s kisikom — naime proizvodi ugljični dioksid — opet je nešto delikatnije nego što se događa tako da hrana prolazi kroz stomak može snabdjeti glavu. Prijelaz se odvija u ritmičkom ljudskom biću.
To je istina o strukturi ljudskog organizma i njegovim procesima. Ono što anatomija i fiziologija danas podučavaju je besmislica suočeno s istinom i dolazi kao rezultat materijalističkog gledanja. Čim nešto o tome znate, shvaćate da ono što izgrađuje ljudsko tijelo ne dolazi samo odozdo, od biljaka, minerala i životinjskog carstva Zemlje, već ono što prehranjuje organe koji se često gledaju kao grublji dolazi odozgo.
Znajući to, može s sasvim jasno vidjeti da je do vremena kada je Jeruzalem propao postojala vrsta zasićenja prehrane odozdo. Zatim, s Misterijem na Golgoti, ono što dolazi odozgo počinje postupno preuzimati važnost.
Premda su ljudi obrnuli ove činjenice na opisani način, ono što se danas događa je da do razvoja dolazi na mnogo načina kao rezultat što je stara prehrana odozdo zamijenjena prehranom odozgo, koja je sada važnija. To je uzrokovalo da se ljudska forma promijeni. Naša glava nije više kao glava starih. Ljudska glava je u drevna vremena imala čelo više nagnuto natrag. (Slika 3) Čelo je danas više zasvođeno; vanjski dio mozga postao je više važan. To je stvarna promjena, jer dio mozga koji postaje sve važniji više je srodan organima probave nego dio koji leži ispod njega. Periferni dio mozga postaje sličniji organima probave nego su to delikatnija tkiva u srednjem dijelu mozga, t.j. nastavak osjetilnih živaca prema centru glave. Organi metabolizma su, osobito, hranjeni odozgo.
Ove stvari se može zaista gledati do najsitnijih detalja ako se o nekim stvarima želi reći ono što kaže apokaliptičar: Ovdje je mudrost. U običnom znanju koje živi među ljudima nema mudrosti već tame. Ono što ljudi danas zovu rezultat znanosti je, u stvari, rezultat Kali Yuge, krajnjeg zatamnjenja ljudskog mentaliteta. Ovo treba gledati kao tajnu i ne pričati na svakom uglu, jer ezoterijska učenja su stvari koje ostaju unutar specifičnog kruga.
Rast Novog Jeruzalema se odvija od Misterija na Golgoti. Kada je ljudsko biće potpuno ispunilo svoje vrijeme na Zemlji ono će dosegnuti stupanj na kojem ne samo da unosi nebeske supstance u vlastito tijelo preko svojih osjetila, već na kojem proširuje nebeske supstance preko onog što zovemo duhovno znanje i umjetnost u ono što će biti vanjski grad, to je daljnje proširenje njegova tijela u smislu o kojem sam govorio. Stari Jeruzalem je izgrađen odozdo prema gore; Novi Jeruzalem će biti izgrađen odozgo prema dolje. To je ogromna perspektiva koja se javlja iz više nego gigantske vizije doživljene od apokaliptičara. Moćna vizija koju je vidio rekla mu je: Sve što su ljudska bića uspjela izgraditi uzdiglo se prema gore od Zemlje, i to je bilo koncentrirano u Starom Jeruzalemu; ali to je došlo do kraja. Vidio je dizanje i rastapanje Starog Jeruzalema, i vidio je grad ljudi, Novi Jeruzalem, kako silazi odozgo, iz duhovnih svjetova.
To je cilj, krajnja svrha otkrivenja u Knjizi otkrivenja. Ona sadrži prave kršćanske staze za čovječanstvo i isto tako i kršćanske ciljeve za čovječanstvo. U nastojanju da ih razumijemo dolazimo do određenih osobitosti u Knjizi otkrivenja o kojima je dosta pojedinaca imalo nagovještaje ali koje nisu sasvim razumjeli. Netko tko radi ozbiljne napore da razumije Knjigu otkrivenja ne može ne kazati: Što mogu napraviti da uđem u takvu sliku Starog i Novog Jeruzalema? Kako mogu doći unutar nje? Ne mogu jednostavno govoriti o tim slikama koje u početku nemaju sadržaj koji mi je shvatljiv; moram nekako ući u sadržaj. Da bi ušli u sadržaj trebamo kozmologiju i gledanje na ljudsko biće koje daju jedino novi svjetski pogledi kao što je Antropozofija, pravim uvidom u duhovni svijet. Dolazimo do Antropozofije preko Knjige otkrivenja jer trebamo sredstvo koje daje Antropozofija da bi razumjeli Knjigu otkrivenja, jer zapažamo: Ivan je Knjigu otkrivenja primio iz oblasti gdje je boravila Antropozofija prije nego se spustila do ljudskih bića.
Ako se Knjiga otkrivenja želi razumjeti pošteno i ozbiljno treba je razumjeti antropozofski. To je najočitije u vezi s konačnim ciljem, Novim Jeruzalemom. Morate razumjeti tajnu kako je ljudsko biće strukturirano odozgo i odozdo, ali ne samo kao da je to vanjska znanost. Tada možete proširiti razumijevanje da uključuje cjelokupnu aktivnost koju ljudska bića provode na Zemlji, aktivnost koja je usmjerena odozdo prema gore i zatim se mijenja u onu što ide odozgo prema dolje. Građevina Starog Jeruzalema biti će transformirana u duhovnu građevinu Novog Jeruzalema, koja će biti izgrađena odozgo prema dolje. Ljudi moraju izraditi njihov put u nešto što je izgrađeno duhovno. Knjigu otkrivenja ne smiju vidjeti samo kao nešto simboličko ili teoretsko što govori u slikama, što je navika biblijskih egzegetika. Moraju je vidjeti na način da duh u svakom djeliću bude stvaran kao što je fizička Zemlja bila tisućama godina .(2)
Trebamo se čvrsto držati sljedećeg: Knjiga otkrivenja ne sadrži slike, sadrži indikacije potpuno konkretnih činjenica, indikacije o tome što će se stvarno dogoditi a ne samo aluzije na ono što će se dogoditi. To je najvažnije. Tako moramo osjetiti i naći naš put u Knjigu otkrivenja. Više o ovome sutra.
1.Ova izjava Adolfa Harnacka pojavljuje se u 8-om poglavlju njegove knjige Što je kršćanstvo?
2.U internom zapisu Zajednice kršćana ovaj pasus također sadrži slijedeće napomene jednog drugog učesnika: ‘U onoj mjeri u kojoj ste toga vrijedni, primiti ćete Novi Jeruzalem ne samo kao sliku kao što je ona koju predstavljaju moderni egzegeti već također i kao nešto što visi odozgo stvarno kao što je Stari Jeruzalem stajao na njegovim nogama odozdo prema gore.’