.- 12. Dvanaesto predavanje, Dornach, 16 rujna 1924
Tranzicija iz četvrtog u peto post-atlantsko doba. Dolazeće doba u kojem će ljudska bića imati svjesne vizije. Žena odjevena Suncem.
Budimo danas svjesni blagonaklonih karmičkih okolnosti koje su nas okupile zajedno tijekom ovog razdoblja kada je, prije dvije godine, ovdje bio slavljen prvi Čin posvećenja čovjeka. Glavno odvijanje našeg duhovnog života ovdje slijedio je izvanredan niz: Čin posvećenja čovjeka prije dvije godine, požar Goetheanuma, godinu nakon toga polaganje kamena temeljca Antropozofskog društva, i sada, nakon druge godine, ponovno smo ovdje, ovaj puta da kontempliramo Knjigu otkrivenja kao što je bila vaša želja.
Kao što sam spominjao od samog početka, postoji tijesna veza između razmatranja Knjige otkrivenja i onog što obuhvaća Čin posvećenja čovjeka, tako da je svaki dan koji provedemo razmatrajući Knjigu otkrivenja kao komemoracija onog što smo među nama oživjeli prije dvije godine da bi u ovaj život unijeli ono što se samo željelo otkriti iz duhovnog svijeta kao sadašnji, moderni kult.
Uzimajući u obzir koincidenciju događaja, možda je podesno da danas pozovemo pred nas mjesto u Knjizi otkrivenja koje je od svih najteže razumjeti ali koje stvarno vodi pravo u srce Knjige i koje je najintimnije povezano s misterijem Čina posvećenja čovjeka zbog toga što je stvarno povezano s bićem Krista. O tome se na odgovarajući način može govoriti jedino u vezi s Knjigom otkrivenja, jer ova Knjiga otkrivenja tako jasno nosi temeljni pečat kršćanstva, jer nije moguće da dođemo do bilo čega što odstupa od kršćanskih shvaćanja gledajući ono što je prirodno povezano s ovim otkrivenjem. Uvjeravam vas da će se ono što ću morati reći o mjestu kojeg danas želimo razmatrati pojaviti na sasvim zapanjujući način od vizija apokaliptičara.
Od početka petnaestog stoljeća, dragi prijatelji, mi živimo u petom post-atlantskom dobu, i sa tim smo na početku obnovljene bitke koju će Mihael morati voditi u svemu što će se događati u bliskoj budućnosti. Odavde gledamo natrag na četvrto post-atlantsko doba, ono koje je neposredno prethodilo našemu.
Znamo da je četvrto post-atlantsko doba počelo oko godine 747 prije Misterija na Golgoti, tako da se Misterij na Golgoti odvio tijekom četvrtog post-atlantskog doba. Premda ne točno, pošto se u stvari dogodio više-manje tijekom prve polovine četvrtog post-atlantskog doba, moglo bi se reći, davši ili uzevši pomak koji uvijek utječe na događaje u svjetskoj evoluciji, da se može gledati kao da se dogodio u sredini tog doba. Dakle ovako možemo napraviti dijagram naše duhovne evolucije (Slika 4): Ovdje je peto post-atlantsko doba. Prethodilo mu je četvrto, treće, drugo i prvo, pravo natrag do atlantske katastrofe koja je u biti dala konačnu formaciju površine naše Zemlje, dajući našoj Zemlji — mogli biste reći — novo lice.
Sada pogledajmo četvrti period, atlantski period. Njemu je prethodilo ono što sam obično nazivao lemurijski period zemljine evolucije, a prije toga su bili oni koje zovemo drugi i prvi period evolucije Zemlje. Tri perioda koji vode do Atlantskog perioda su rekapitulacije, prvo stanja Saturna, drugo stanja Sunca, i treće stanja Mjeseca. Sve do četvrtog, Atlantskog perioda, nije došlo ništa novo. Tri perioda koja su mu prethodili su ponavljanja, rekapitulacije na višem stupnju.
Četvrti, Atlantski period, predstavlja nešto novo. Ono što se zbilo tijekom Atlantskog perioda zbilo se dok je Zemlja još imala oblike sasvim različite od onih koji su došli poslije. Čak i u sredini Atlantskog perioda Zemlja nije imala čvrstu koru kakva nam je sada poznata. Geološko datiranje postavljeno danas za ove stvari je iluzija. Vrijeme kada je Zemlja očvrsnula iz djelomično čvrstog, djelomično fluidnog sastava leži u Atlantskom periodu. Tako je ljudska rasa tijekom atlantskog perioda bila sasvim različita, jer čak i sredinom tog perioda nije imala današnji kruti kostur. Supstanca od koje su bila formirana ljudska bića u tim vremenima bila je više kao ona od nižih životinja, premda je njihov oblik bio najplemenitiji. Supstanca je, međutim, naličila sastavom onoj od meduze; bila je meka, s nekom tendencijom da formira hrskavicu.
Možemo dakle izjaviti, da su se svi fizički uvjeti na Zemlji od tih vremena promijenili, i mi sada nemamo te radikalne metamorfoze, one radikalne transformacije koje su još bile moguće u sredini atlantskog perioda. U tim vremenima u svakom trenutku je naš oblik mogao doživjeti metamorfozu — bio je od mekog materijala — i rastao veći ili manji, poprimao ovaj ili onaj oblik, zavisno od našeg unutarnjeg stanja duše.(1) Svako komešanje duše odmah se izražavalo na našem fizičkom tijelu. Ako je netko sredinom atlantskog perioda želio dohvatiti objekt koje je smješten na distanci, njegova je volja u njegovim organima poput meduze radila na takav način da su se mogli rastegnuti koliko je trebalo. Tako je cijeli fizički život bio različit, u bilo kom danom trenutku fizički procesi su slijedili sasvim različiti smjer. Svi fizički procesi, sve transformacije i metamorfoze davali su sliku stvarnih duhovnih događanja u nekom trenutku.
To danas više nije slučaj. Danas gledamo vani i više ne vidimo kako duh radi u onom što se vani zbiva, čak ni u izmjeni godišnjih doba. One rapidne transformacije koje su se događale na staroj Atlantidi nisu ostavljala mjesta sumnji da je ovaj svijet sadržavao božansko i duhovno. Premda je kontinent Atlantida u biti zadržao svoj oblik, ipak je bio veoma mobilan, i iz svih smjerova okružen s tkajućom, viskoznom fluidnošću. Ne biste to mogli zvali polu-fluidom, ali je bio viskozan i mogao je nositi tijela s njihovim još veoma mekim organima a također i biljke koje u to vrijeme još nisu bile usidrene u Zemlji; biljke su lebdjele ili klizile u mekoj, mobilnoj supstanci Zemlje. Dakle fizički uvjeti su tada bili sasvim različiti. Mogli biste reći da more i kopno još nisu bili odijeljeni na način kako su postali kasnije, još su uranjali jedno u drugo. Oni koji su u to vrijeme mogli jasno vidjeti ove stvari govorili su o oceanu — s njegovom sve većom sposobnošću za izražavanje metamorfoze nego tvrdo-fluidni element u njegovoj okolini — kao biću gdje dominiraju bogovi. Bogovi su viđeni da upravljaju svime oko ruba Atlantide. Nije bilo sumnje u vezi tih bogova koji upravljaju, jer su duh i duša svugdje bili opažani jasno kao i fizičko. Ljudska bića su dušu i duh vidjela u fizičkoj oblasti.
Osobina koju je posjedovalo četvrto post-atlantsko doba bila je da su ljudi mogli vidjeti bogove kako vladaju u igri vjetra, premda to nije bilo tako snažno u stoljećima koja su vodila do petog post-atlantskog doba, ali u grčkim vremenima to je bilo sasvim očito. U staroj Atlantidi ljudska bića su vidjela bogove kako upravljaju u tvrdo-fluidnom elementu. U četvrtom post-atlantskom dobu bogovi su viđeni kako upravljaju u fluidno-zračnom elementu oblaka, u formacijama sumraka i tako dalje. Svijest koju su ljudi imali u četvrtom post-atlantskom dobu još nije bila veoma jasna, tako da nema opisa koji to točno opisuju, ali ipak je to ono kako je bilo. Zasigurno svaka opservacija bez predrasuda može doći to te interpretacije onih predivnih slika oblaka kod ranih renesansnih slika, interpretacije koja ukazuje na osjećaj kako je iz njih rođeno nešto duhovno, kako se rad božanskog duha osjećao da je u zračnim oblacima, u zračno-vodenom biću zraka.
Ljudska bića u to vrijeme nisu njihovu pažnju mnogo usmjeravala na fizički aspekt formacija oblaka. Tražili su ono što bi im oblaci otkrili. Osjećaj koji im je to davalo bio je predivan, ali to je teško rekonstruirati za današnju svijest. Čak kasno kao u osmom ili devetom post-kršćanskom stoljeću, kada su ljudi gledali na jutarnje nebo pred njihovom dušom su vidjeli oblake kako svjetlucaju u svijetlu osvita i osjećali da je bilo nešto živo u aurori, u roza jutarnjem nebu; a isto se osjećalo i kad je došao večernji sumrak.
Možemo stoga reći: Na staroj Atlantidi duh je viđen fizički. Nakon Atlantide dolazi post-atlantski period sa svojih sedam epoha; i rekapitulacija onog što se dogodilo na Atlantidi, rekapitulacija onoga što se fizički dogodilo na Atlantidi, odvijala se na duševnom nivou u četvrtom post-atlantskom dobu. Moćni preokreti o kojima sam govorio, godine 333 i 666, koje su preokreti na duševnom nivou u ljudskoj evoluciji, oni odgovaraju fizičkim preokretima u staroj Atlantidi. Kada su vidjeli otkrivenja u fluidno-zračnom elementu, vidovnjaci grčko-latinskog doba su osjećali kako su u dušama vidjeli nešto kao rekapitulaciju ranijih stanja zemlje onog što se jednom dogodilo u fizičkoj oblasti. Toga su bili svjesni, premda nekako prigušeno, što pristaje svijesti tog vremena.
Sve što je živjelo u školi kao što je ona u Chartres-u, koju sam spominjao na antropozofskim predavanjima,(2) pokazivalo je u svojim opisima da su duševni doživljaji grčko-latinskog doba bili rekapitulacija u duši gušćih, fizičkih doživljaja i događaja na Atlantidi.
Sada smo u dobu duše svijesti. Svako direktno duševno iskustvo o tome što se događa u zračno-fluidnom elementu je ugašeno. Ali kroz vrstu katastrofe s kojom je peti, post-atlantski period započeo, daljnji razvoj duše svijesti čovječanstva počeo se pripremati. U vezi vanjske civilizacije još smo nekako zaglibili dolje u kaosu razvoja duše svijesti. Međutim, osvit doba Mihaela bi trebao donijeti neku viziju koja će u taj kaos unijeti red. Ta vizija će biti kako slijedi: Ne više fizička kao u atlantska vremena, ne više u duši kao u grčko-latinskim vremenima, već potpuno duhovne slike, pojaviti će se u ljudskim bićima kao sjećanja, slike koje su nekako kao fatamorgana misli, i to će se dogoditi osobito nakon pojave eterskog Krista. Nešto kao unutarnja fatamorgana u slikama vizionarske prirode pojaviti će se u mislima ljudskih bića, i u dobu duše svijesti te slike će doći pri punoj svijesti. Baš kao što toplina u pustinjskom zraku stvara fatamorganu, tako će i ljudska misao biti nošena u smjeru koji vodi do razumijevanja o tome što je zračno-vatreni, zračno-toplinski element.
Možemo to postaviti ovako: U atlantska vremena ljudsko je biće percipiralo božansko u čvrsto-fluidnom elementu, što znači više u vanjskoj, fizičkoj materiji; u četvrtom post-atlantskom dobu, grčko-latinskom dobu, ljudsko biće je percipiralo duh u predivnim formacijama fluidno-zračnog elementa; i sada, u petom post-atlantskom dobu, kada bude duša svijesti ona koja percipira, doživjeti ćemo kako će se sve više i više u našoj svijesti javljati ono što je zračno-vatreno, zračno-toplinsko. To će uzrokovati da se ono što su Grci doživljavali u duši, i što su stanovnici Atlantide doživljavali u tijelu, sada ljudskim bićima pojavi u moćnim duhovnim slikama.
Dakle u ljudskoj evoluciji dolazi vrijeme kada će se javljati vizije koje su jasne kao misli, vizije o prvobitnim zemaljskim vremenima i o porijeklu ljudskog bića, i sve povezano s njima. Darwinov pogled koji je ljudskim bićima pripisao nasljeđivanje nižeg roda temeljeno potpuno na jednoj liniji razmišljanja biti će zamijenjeno unutarnjim vizijama, razvojem predivnih imaginacija koje će se javiti iz unutarnje ljudske topline povezane s procesom disanja, kao živopisne, obojane vizionarske misli pune značenja. Ljudsko biće će znati što je jednom bilo preko viđenja nečeg kao refleksija grčko-latinskog doba, a zatim natrag iza onog što je bilo u Atlantidi.
Vidite, dragi prijatelji: Viđenje nas zanima veoma direktno, jer će se početi događati u slijedećem dobu čovječanstva. Pošto nam je to viđenje toliko blizu zatekli smo se gledajući u srce apokaliptičara. Viđenje koje će uskoro započeti je ono što se opisuje slikom žene prekrivene Suncem sa zmajem ispod njenih nogu, i porađa muško dijete.(3) (Otk. 12,1)
Preko onog što je izraženo u toj slici mnogi pojedinci će zaista postati vidovnjaci još tijekom ovog dvadesetog stoljeća. Mnogo toga zrači iz te slike koja će ljudskim bićima donijeti razumijevanje. Najprije osvjetljava natrag u grčko-latinsko doba, gdje je na duševnom nivou pripremljeno razumijevanje za oblik te slike kakva će se pojaviti u bliskoj budućnosti. Ona je preuzimala svakakve oblike: Isis s djetetom Horusom, majka Krista s djetetom Kristom; posebno su u grčko-latinskom periodu te stvari živjele u predivnoj dubini u mnogim metamorfozama koje su još sačuvane u tradiciji.
U bliskoj budućnosti, ljudska bića će gledati natrag na vrstu viđenja koju su ljudi imali u četvrtom post-atlantskom dobu kada su tu sliku vidjeli u oblacima, u zračno-fluidnom elementu. Gledajući još dalje natrag vidjeti će što je živjelo u fizičkim procesima Atlantide. Ova slika žene zaogrnute Suncem koja porađa muško dijete, i pod nogama ima zmaja, biti će viđena kao kroz vrstu duhovnog teleskopa, vrstu okulara, koji pokazuje na daleku prošlost u kojoj je zemaljski, fizički element bio povezan s nadzemaljskim, kozmičkim elementom. U onim vremenima postojao je daleko intimniji kontakt između Zemlje i svijeta planeta i svijeta Sunca.
Kao što znamo, tijekom perioda zemljine evolucije kada je bilo rekapitulirano stanje drevnog Saturna bilo je mnogo osobina Saturna u zemaljskoj egzistenciji, premda u gušćoj formi. Tijekom drugog perioda zemaljske evolucije koji je sa sobom donio rekapitulaciju stanja starog Sunca, Sunce, koje je tijekom Saturna još bilo vezano za Zemlju, odvojilo se od Zemlje, i s njime su otišla sva bića koja pripadaju Suncu. U trećem periodu zemaljske evolucije, lemurijskom periodu, Mjesec je, također, otišao od Zemlje, tako da ova trijada Zemlje, Sunca i Mjeseca postaje stvarnost za slijedeći period Zemlje. U mojoj knjizi Tajna znanost (4) možete vidjeti kako su se i planeti dodavali. Također je nužno pogledati sve procese koje sam opisao u vezi s povratkom ljudskih duša tijekom Atlantskog perioda. To su zemaljski procesi viđeni iz zemaljske perspektive.
Ima također još nešto što trebamo dodati. Od Misterija na Golgoti, dragi prijatelji, posvećenici koji su shvaćali kozmičke tajne gledali su na Krista kao na biće Sunca koje je bilo povezano sa Suncem prije Misterija na Golgoti. Misterijski svećenici u pred kršćanskim vremenima gledali su na Sunce kada su željeli biti ujedinjeni s Kristom. Ali od Misterija na Golgoti, Krist je bio Duh Zemlje. Sada Krista, sunčevo biće moramo tražiti u zemaljskom životu i u zemaljskom radu, dok su se oni koji su željeli vidjeti i imati s njim zajedništvo prije Misterija na Golgoti morali uzdići sve do Sunca.
Duh Sunca, koji se s pravom gleda kao muško u načinu na koji je došao na Zemlju — a bilo je zaista sličnih događaja u ranijim dobima, koja sam često spominjao — briljantno je opisan u viziji apokaliptičara, toj dubokoj viziji koja se javlja s gotovo opipljivom neposrednošću u sredini atlantskog perioda i tamo stoji kao svijetleća fizička pojava. Nakon tog trenutka u vremenu mudri učenjaci Misterija su vidjeli, kada su gledali gore na Sunce, kako se tamo Krist razvija i sazrijeva, sve do trenutka kada je postao sposoban proći kroz Misterij na Golgoti. Ono što su vidjeli kada su gledali prema toj točci u evoluciji tijekom atlantskih vremena bilo je rođenje koje se odvija vani u Kozmosu unutar Sunca.
Prije viđenja rođenja Krista kao muškog bića u Suncu sredinom Atlantskog perioda, svećenici su u Suncu vidjeli žensko biće. Važna promjena koja se dogodila sredinom Atlantskog perioda je da se prije sredine tog perioda u duhovnoj auri Sunca vidjela kozmička žena, ‘žena zaogrnuta Suncem’. Izjaviti to na ovaj način odgovara točno s onim što se dogodilo u nadzemaljskom svijetu, u nebesima: ‘Žena zaogrnuta Suncem rađa muško dijete’. Apokaliptičar ga s pravom zove malo dijete, i to je isto biće koje je kasnije prošlo kroz Misterij na Golgoti i koje je ranije prošlo druge oblike egzistencije. Ono što se odvijalo tijekom tog Atlantskog perioda bilo je vrsta rođenja, koje je u stvari komplicirana vrsta metamorfoze. Netko je vidio kako je Sunce iznjedrilo ono što je u njemu bilo muško, ono što je bilo prirode sina. Ali što to znači za Zemlju? U sredini Atlantskog perioda postojao je naravno sasvim različit osjećaj o tome što je sunčeva egzistencija. Sada je Sunce gledano kao konglomerat kratera i vatrenih masa; ono što danas fizičari opisuju je za gnušanje. Ali u onim vremenima posvećenici su vidjeli ono što sam upravo opisao. Stvarno su vidjeli ženu zaogrnutu Suncem, s zmajem ispod njenih nogu, i kako rađa muško dijete. Oni koji su vidjeli i razumjeli takvu stvar su rekli: Za nebesa je to rođenje Krista, za nas je to rođenje ‘Ja’. To su rekli premda je ‘Ja’ ušlo u ljudska bića mnogo kasnije.
Od tog trenutka sredinom Atlantide, evolucija je značila da će ljudska bića sve više postati svjesna njihova ‘Ja’. Nisu naravno bila svjesna kao što smo mi danas, ali više na elementaran način stalno su postajali više svjesni kada bi im svećenik Misterija pokazao: Sunce osvjetljava ‘Ja’ u ljudskim bićima. Preko rođenja opisanog od apokaliptičara u toj slici, ‘Ja’ je bilo kontinuirano osvijetljeno izvana kroz način na koji je Sunce djelovalo, sve do četvrtog post-atlantskog doba kada je ‘Ja’ konačno potpuno ušlo u ljudska bića. Ljudsko biće je, osjećalo se, pripadalo Suncu. To je bio osjećaj koji je duboko ušao u ljudsku prirodu.
Postavši ovakvi slabići u našem duševnom životu danas, ne možemo zamisliti kako su duševni doživljaji ljudskih bića komešali i uzburkavali u proteklim dobima. Kao rezultat primanja ‘Ja’ iz kozmosa, ljudska bića su na Zemlji osjećala da je sve u njihovoj ranijoj prirodi postalo transformirano. Ranije su bili zavisni od njihova astralnog tijela, od onog što je živjelo u astralu, i to je radilo u duši-duhu na takav način da su ljudska bića u tim vremenima vidjela ovu sliku: Ovdje (Slika 4, lijevo) je ljudsko biće, a iznad njega je Sunce; ‘Ja’ još nije stiglo, i ono što od Sunca djeluje dolje je astral. Ljudsko biće je u sebi nosilo astralno tijelo, koje je došlo od Sunca, astralno tijelo koje još nije upravljano od ‘Ja’ i tako još ima slične životinjskim, premda više pročišćene, emocije. Ali sada je ono potpuno drugačije ljudsko biće, postalo je ‘Ja’, dok je ono što je ranije ključalo u njemu bilo astralno tijelo. Sve je to došlo od Sunca.
Sada zamislimo nešto što ću nacrtati kao skicu (Slika 4, dolje lijevo): Ovdje je slika Sunca u najstarijim atlantskim vremenima, ispunjena s živim, sjajnim svijetlom koje ključa i pomiče se u nižoj polovini bića Sunca; iz toga, rođeno je nešto u gornjem dijelu; tu se osjetio nagovještaj lica. Dolje ispod u biću Sunca ljudsko biće je osjećalo izvor svih emocija koje se uzburkavaju u njegovu vlastitu astralnom tijelu, ali također i sve što mu je dalo njegovo biće duše i duha. Slijedeća faza, koja pokazuje kako je Sunce bilo viđeno kasnije, bila bi ovakva (Slika 4, dolje sredina): pojavljujući se jasnije, njegovo lice postaje više definirano, i preuzima oblik žene. Vi vidite — ne još jasno — što će to donijeti ljudskim bićima kao rezultat toga da ‘Ja’ preuzima odgovornost. Prostor dolje ispod, grčeći se kao životinja, sve se više smanjuje dok konačno ne dođe trenutak kada je u Suncu žena i porodi muško dijete; i ispod nogu žene je ono što je prije bilo ovdje (Slika 4); žena u Suncu, rađajući ‘Ja’, pokazujući sliku kako zmaj može biti kontroliran — astralni svijet ranijeg perioda koji je sada ispod njenih nogu.
Tamo u Suncu, u to vrijeme, počinje borba između Mihaela i zmaja. Posljedica toga je bila — i to je savršeno vidljivo fizički — da su se sve stvari u Suncu postepeno pomicale prema Zemlji i postale zemaljski sastojci, zemaljski sadržaj koji je upravljao ljudskim bićima u njihovoj nesvjesnosti dok je u njihovu svijest sve više ulazilo ‘Ja’.
Ono što se na ovaj način odvijalo kozmički u Atlantskom periodu našlo je svoju mitološku protu-sliku u grčko-latinskom dobu. U slijedećem dobu koje neposredno slijedi našem, ljudska bića će moći retrospektivno doživjeti raniju sliku Isis s djetetom Horusom koja zatim postaje slika Djevice s djetetom Isusom. Ljudska bića će u toj slici vidjeti ženu zaogrnutu Suncem, i zmaja ispod njenih nogu, zmaja koji je od Mihaela bačen dolje na Zemlju koji se više ne može naći na nebesima. Ova slika, koja će se mijenjati, pojaviti će se u vrijeme kada će zmaj biti nevezan i kada dođe do onog što sam opisao jučer. Činjenica je da će čovječanstvo doživljavati produbljenu viziju zemljinih prvobitnih vremena i porijekla čovječanstva, i u isto vrijeme također i etersku viziju Krist-bića, jer će se tijekom doba Mihaela zbiti oni događaji koje apokaliptičar nagovještava kada govori o Mihaelovom izbacivanju zmajskog stvorenja dolje na Zemlju, gdje radi unutar prirode ljudskog bića. Mihael će se, međutim, baviti s onim u ljudskoj prirodi što je on izbacio dolje kao zmajsko stvorenje.
Dragi prijatelji, pokušajmo živopisno zamisliti što to znači. Pogledajmo još jednom u Atlantski period. Apokaliptičar radi tako prije nas. On ima viziju žene zaogrnute Suncem, rađa dječaka Isusa i ispod njenih stopala ima zmaja. Ta slika je sve slabija kako atlantski period napreduje. Na kraju atlantskog perioda iz oceana se uzdižu novi kontinenti, kontinenti koji sadrže snage preko kojih su ljudska bića pala u razne greške post-atlantskog perioda. Iz oceana se uzdiže Zvijer sa sedam glava (Otk. 13,1), i iz oceana se izdiže sedmerostruko kopno, vukući ljudska bića dolje kroz pare koje se duhovno pojavljuju od Zemlje iz emocija ljudskog bića.
Apokaliptičar atlantsku katastrofu također vidi u obliku sedmoglave Zvijeri koja se izdiže iz oceana, i to će se ponovno pojaviti u budućnosti kada će se ono na što ukazuje pojaviti ponovno u doba Mihaela. Apokaliptičar priča o sasvim realnim događanjima koji se veoma mnogo tiču nas samih s obzirom na duhovni život čovječanstva. Sadržaj ove slike osobito je povezan s bićem Krista.
Približavamo se dobu kada ćemo još jednom vidjeti kako duh živi u zemaljskoj oblasti; vidjeti ćemo kako će se duhovni procesi koji rade kod transupstancijacije ponovno pojaviti pred dušama ljudskih bića. Posebno će se u transupstancijaciji pojaviti zemaljska refleksija onog što se odvijalo u nebeskim oblastima na takav način tako da je ono što se događalo sredinom atlantskog perioda samo mali isječak svega što je povezano s bićem Krista. Tada će se shvatiti kako metamorfoza kao što je ona što se odvijala u transupstancijaciji postaje moguća kada se na ono što je danas fizičko i kemijsko gleda kao na samo epizode, i kada se transupstancijacija dovede u vezu s nečim sasvim drugim nego onim što izgleda materijalno.
Na ovaj način produbimo našu komemoraciju na prvi Čin posvećenja čovjeka prije dvije godine, komemoraciju na ono što je zaista sišlo s nebesa, sijalo iz nebesa dolje od atlantskog perioda, komemoraciju onog što se javljalo u oblacima grčko-latinskog doba, Krista koji hoda Zemljom i dohvaćen je od ljudskih bića u njihovim vizijama, Krista koji u naše vrijeme hoda Zemljom eterski i od ljudskih bića može biti dohvaćen u imaginacijama, u vizijama. Krist je prisutan pri transupstancijaciji i biti će sve više prisutan za ljudska bića. Procesi koje sam danas opisao uključuju staze kroz koje je Krist postepeno ušao u događaje zemaljske evolucije.
Primimo ovo kao vrstu svečane unutarnje slike u sjećanju na prvi Čin posvećenja čovjeka slavljen u Goetheanumu prije dvije godine.
1.Rudolf Steiner je detaljno govorio o tome na predavanju 7 studenog 1915 u R. Steiner Okultni pokret u 19-om stoljeću (GA 254).
2.Vidi predavanja posebno u R. Steiner Karmičke veze, Vol 4,.
3.Više o ovoj slici se može naći u članku R. Steinera na teozofskom kongresu u Munich-u u Lucifer-Gnozi, Br. 34 (ljeto 1907) i predavanju od 21 svibnja 1907. Te se stavke nalaze u Bilder Okkulter Siegel und Saulen. Der Münchener Kongress Pfingsten 1907 und seine Auswirkungen (GA 284), Dornach 1993. Vidi također Okultni znakovi i simboli, predavanje od 16 rujna 1907.
4.R. Steiner Osnove tajne znanosti (GA 13). poglavlje ‘Čovjek i evolucija svijeta’;