.- 15. Petnaesto predavanje, Dornach, 19 rujna 1924
Događaji u prirodi i povijesti. Stakleno more. Ljubav i svijetlo. Izlijevanje iz čašica gnjeva. Odgovori na pitanja učesnika.
Sada ćemo, dragi prijatelji, pogledati kako su u naše vrijeme moćne revolucije budućnosti već vidljive u obliku sjemena — premda na neki način to naravno također ukazuje natrag na ranija zemaljska iskustva. Možemo zamisliti kako ono što Knjiga otkrivenja mora reći o jadu i tako dalje već igra ulogu posebno u naše vrijeme i kako duša svijesti može u tome biti zatečena. (Otk. 8,13; 9,12; 11,14)
Moramo sebi razjasniti da stvari koje sam opisivao u interpretacijama koje sam jučer dao provode važan utjecaj na cjelokupnu formaciju ljudske evolucije. Moramo računati da se ove stvari koje se odvijaju na onom što bi mogli zvati duhovno polje ne uzimaju mnogo u obzir, ili možda teško uopće, od naših suvremenika; ipak te stvari, čak i ako ih se danas gleda kao čisto duhovne događaje, imaju nemjerljivo snažan učinak koji se širi daleko izvan ljudske svijesti. Jučer sam, na primjer, spomenuo način na koji određene vodeće osobe u današnjoj Istočnoj Europi nose unutar njih misli koje bi trebale raditi u formacijama oblaka. Drugim riječima, ono što se događa u glavama današnjih ruskih vođa će — kada sjeme bude zasađeno i počne nicati — jednog dana predstavljati nešto što će se manifestirati kao oblačni događaji. Tako će se današnji revolucionarni preokreti u Rusiji jednog dana manifestirati kao moćne, gromovite revolucije koje se odvijaju iznad glava ljudskih bića.
Sada smo došli do nečega što na isti način pripada tajnama apokaliptičke vizije i što može razjasniti jedan drugi pasus u Knjizi otkrivenja. Približavamo se stvarnoj interpretaciji moćnih vizija Knjige otkrivenja i pristupamo onom s čime bi trebali biti potpuno načistu u našem sadašnjem ljudskom iskustvu. Kada pogledamo kratki isječak vremena u kojem smo navikli promatrati život danas bez da se ukrcamo na bilo koju ambicioznu, i uglavnom ludu, hipotezu o početku ili kraju Zemlje, kada pregledavamo taj isječak vremena bez pozivanja na neku duhovnu viziju da nam pomogne, možemo reći: Tamo vani, priroda ide svojim tijekom. Vidimo manje prirodne događaje koji se odvijaju kroz godišnja doba, i vidimo veće prirodne događaje kao što su potresi, poplave, vulkanske erupcije, i tako dalje. Ruku pod ruku s njima — i zbog kratkoće vremenskog isječka kojeg možemo pregledavati, ne osjećamo pritisak da je to dvoje na bilo koji način povežemo — ruku pod ruku s njima imamo tijek povijesti, događaje kao što je Tridesetogodišnji rat, Luj XIV i tako dalje. Takvi događaji mogu ići jedan za drugim ili se mogu odvijati simultano, ali nitko ne osjeća težnju da napravi vezu između ta dva niza, događaja u prirodi i usporednih događaja u povijesti.
Međutim, ako pogledamo veći isječak vremena, odmah ćemo vidjeti koliko je varljiva ova ideja o tome da su događaji samo usporedni. Kada pogledate natrag od vašeg sadašnjeg utjelovljenja na ono ranije — premda to danas ostaje teoretski dok se ne bude moglo ispravno shvatiti u Imaginacijama danim od duhovnog istraživača — kada ponavljanje zemaljskih života napravite stvarnošću i ovo stvarno doživite, tada, kada gledate livadu ili šumu odmah dobijete dojam o tome koliko su različite od onog kakve su bile u vašem ranijem utjelovljenju. To primjećujete čak iako ste sada u sasvim različitoj oblasti, jer sve se na Zemlji stalno mijenja, i gdjegod da ste bili, biljni svijet, životinjski svijet sada je primio sasvim različit karakter. U početku to osjećate u trenutku kada osjetite nešto od prijašnjeg utjelovljenja i zatim s otvorenim umom pogledate prirodni svijet oko vas; osjećate se prilično zbunjeni, čak i uznemireni s time. Imate vrstu unutarnjeg osjećaja: Ono što sada vidim oko sebe nije proizašlo od onog što je bilo tamo u vrijeme ranijeg utjelovljenja, jer esencija onog što je ovdje došla je od drugdje.
To je ovako: Uobičajeno znanstveno gledanje smatra da prirodni svijet nastavlja po ravnoj liniji. (Vidi dolje i Sliku 5) Ovdje je godina 1924.
Ljudi zamišljaju da je ono što danas raste na livadi nastalo iz sjemena od onog što je tamo raslo ranije. Idu natrag do 1260, do 895 i tako dalje i zamišljaju ravnu liniju sjemena koje raste od sjemena i koje opet raste od sjemena. Ali nije bilo tako. Često sam ukazivao da tijelo koje danas nosite nije ono koje ste nosili prije sedam ili osam godina, s iznimkom par ovoja. Neki dijelovi otvrdnjuju kako život prolazi — kako sam objasnio u drugom ciklusu (1) — ali kada ste bili trogodišnje dijete vaše tijelo nije sadržavalo ništa od onog što sadržava sada. Sva njegova fizička materija bila je izmijenjena. Na isti način sada nije ostalo ništa od sveg cvijeća koje je jednom bilo na livadi. To morate zamisliti ovako: Ono što je livada danas sišlo je iz duhovnih svjetova; ono što je livada bila također je sišlo iz duhovnih svjetova, i tako dalje; i ono što je livada bila stoljećima ranije potpuno je umrlo. Postoji nasljeđivanje fizičkog sjemenja, ali postoji i činjenica da duhovno sjemenje iz viših oblasti stalno zamjenjuje ono što je tamo bilo ranije.
Morate uhvatiti činjenicu da livada danas nije ono što je livada bila u, recimo, trinaestom stoljeću, jer je tada tamo bila druga livada, koja je u međuvremenu izgubljena. Kada ste to uhvatili moći ćete zamisliti misiju snijega, dobiti ćete ideju kako je snijeg nositelj onog što stalno odumire. Snijeg se obnavlja svake godine, a tako i led. I kako priroda stalno izumire u njenom sasvim elementarnom obliku koji leži u dinamici formacije snijega i leda, tako je stalno ponovno obnovljena odozgo.
Ovo je kako je to u naše vrijeme. Ali i ovo je, također, stanje koje nije potpuno permanentno. O tome ćemo govoriti za trenutak, ali najprije još želim reći slijedeće: Jednom kada otkrijete da gledajući vani na livadu — nebitno je da li ste prije bili utjelovljeni u istom okrugu — primjećujete kako se pojavljuje preko snijega i leda iz iznad-zemaljskih oblasti, znate da ste između vremena vašeg zadnjeg utjelovljenja i današnjeg vi sami imali ulogu u nastajanju ove livade; vi znate da ste vi sami imali udjela u stvaranju onog što oko sebe imate u sadašnjem utjelovljenju, uključujući prirodno okruženje. Najprije primijetite to, a kasnije također primijetite da je i to, također, tranzicijsko stanje. Kada naprave otkriće o nečem što se odvija u prirodi, znanstvenici uvijek pretpostavljaju da je to nešto što će trajati. Ali to je besmislica. U stvarnosti ništa ne ostaje. U stvarnosti se sve mijenja, čak i zakoni prirode. To je zašto su čak i znanstvenici našeg vremena došli do toga da gledaju jedino najapstraktnije zakone kao permanentne. ‘Postoji uzrok za svaku posljedicu’. ‘Materija je nepromjenjiva’. Ovakve generalizacije, koje u stvari ne znače ništa, se zatim gledaju kao vječni zakoni prirode.
Današnje stanje koje nam pokazuje Zemlju kako se mijenja — pupanje ljeta koje vlažnost razgrađuje u toplinu, uvenuće zime koje vlažnost učvršćuje u led i snijeg — sa svoje je strane nešto što nije uvijek postojalo i što neće uvijek postojati. Nastati će stvari koje još ne postoje. Danas imamo izmjenjivo stanje, i želim da to ustanovite sasvim čvrsto i također da to shvatite čvrsto; imamo izmjenjivo stanje: (Slika 5)
1. Ljeto, razgradnja vlažnosti preko topline,
2. Zima, očvršćivanje vlažnosti te led i snijeg preko hladnoće.
Oscilirajući između to dvoje imamo jesen i proljeće. Postepeno će se to izravnati. Neće biti tako jako izraženog ljeta kada je vlažnost potpuno razgrađena, niti će biti tako jako izražene zime kada je vlažnost očvrsnuta u led i snijeg; pojaviti će se međustanje kada će vlažnost imati različitu konzistenciju, više želatinoznu nego ljeti, ali neće se u potpunosti promijeniti u nešto drugo; ostati će isto. Led i snijeg neće tada izgledati kao danas; izgledati će kao reflektirajuća masa koja je transparentna, transparentna, reflektirajuća masa koja ostaje ljeti i zimi. To je more od stakla, dolazak onog što je od apokaliptičara opisano u Knjizi otkrivenja. (Otk. 15,2)
To je prirodni fenomen kojeg shvaćamo preko promatranja događaja u prirodi, i to smo smjestili u vremenski kontekst. Tako sada znamo da ono što je oko nas u stvari potječe od nas, sada kada znamo da smo mi sami su-kreatori toga, baš kao što radimo na stvaranju livade u koju nas naša karma smješta u ovoj sadašnjoj inkarnaciji — sada kada to znamo, moramo naučiti to proširiti da uključuje veliku transformaciju Zemlje kao cjeline. To je sasvim točno. Preko onog što doživljavaju putem intelektualnosti u dobu duše svijesti ljudska bića će preko njihove unutarnje dinamike sve više pridonositi stvaranju mora od stakla. Dakle ljudska bića participiraju u velikim događajima budućnosti. To nije sami paralelizam, jer to je suradnja između onog što se odvija u ljudskom biću i onog što se odvija vani u prirodi.
Sada ćete biti u položaju da shvatite još nešto, naime slijedeće, o čemu moramo biti načisto: Kada uđemo u ono božansko stanje koje je u stanju ravnoteže, stanje uvijek ponovljene ravnoteže između luciferskog i ahrimanskog, i kada to dohvatimo u njegovoj najdubljoj esenciji, tada shvaćamo — ako ispravno gledamo — da gdje god nije utjecaj Lucifera i gdjegod nije utjecaj Ahrimana, to je ono gdje postoji ono što dolazi od napredne božanske duhovnosti koja je vezana za evoluciju čovječanstva. Ako, u oblastima u koje stalno struji lucifersko i u koje stalno struji ahrimansko, gledamo prema božanskom koje drži ravnotežu, tamo nalazimo čistu ljubav kao temeljnu silu svega što stalno struji, formirajući ljudsko biće izvana, i dajući mu dušu i duh iznutra. Ta temeljna sila je čista ljubav. U svojoj supstanci i u svom biću, i utoliko što je to kozmos ljudskog bića, univerzum se sastoji od čiste ljubavi, on nije ništa drugo nego čista ljubav. U dijelu božanskog koji je pridružen ljudskom biću ne nalazimo ništa osim čiste ljubavi. Ta ljubav je nešto iznutra; duše je mogu doživjeti iznutra. Ne bi nikada postigla vanjsku pojavnost ako prije toga ne bi sebi izgradila tijelo iz eterskog elementa svijetla. Kada promatramo svijet na iskreni okultni način ne možemo si pomoći da sebi ne kažemo: Osnova svijeta je biće unutarnje ljubavi koja se izvana pojavljuje kao svijetlo.
To nije nešto što se samo vjerovalo od onih koji mogu prepoznati ovakve stvari; to je znanje stečeno objektivno: Univerzum, utoliko što su ljudska bića u njemu ukorijenjena, biće je unutarnje ljubavi koje se izvana pojavljuje kroz svijetlo. To je biće jer radi sa svim bićima viših hijerarhija koja su nošena tom ljubavlju i koja iznutra doživljavaju tu ljubav koja se, ipak, ako želimo upotrijebiti apstraktnu ideju, pojavljuje kao svijetlo. Vanjska pojava bića je ljubav, a vanjska pojava ljubavi je svijetlo. To je stalno iznova naglašavano u svim Misterijima; to nije samo vjerovanje, to je zaista stečeno znanje svakog izvornog okultista.
Činjenica je, međutim, da je to jedna struja u univerzumu, jedna struja koja je, ipak, naša posebna briga kao ljudskih bića, ali ipak je to jedna struja. Možemo pravilno zamisliti doba materijalizma od petnaestog, šesnaestog, sedamnaestog stoljeća, i također kulminaciju materijalizma tijekom 1840-e; možemo pravilno zamisliti daljnje grananje materijalizma nakon toga sa svime što je bilo u ljudskim mislima i djelima, sa svim onim strašnim destruktivnim silama koje su razjarene u čovječanstvu od sredine devetnaestog stoljeća, čak iako to mnogi teško da uopće zamjećuju. Nad svim ovim tka božanska ljubav otkrivajući se u svijetlu.
Dragi prijatelji, uzmite nešto apsolutno čiste vode, nešto kristalno čiste vode, i zatim uzmite prljavu spužvu, spužvu koja u sebi ima prljavštine. Stavite spužvu u kristalno jasnu, kristalno čistu vodu, potopite je u vodu i potom stisnite da bi opet pustili vodu da protječe: sada je voda prljava, zablaćena. Pustiti ste da prljava spužva apsorbira kristalno bistru vodu, stisnuli ste je i voda je postala prljava. Kako može čista, kristalno bistra voda pomoći da iscuri prljava kada je spužva stisnuta? Kako može božanska ljubav ničući u čistom svijetlu pomoći da bude uvedena u doba materijalizma kao čista voda u spužvu ispunjenu prljavštinom? Kako može tada pomoći postajući nešto različito kada se sljedeći put pojavi? Evo slike: Kristalno bistra voda, usisana s prljavom spužvom, postaje blatnjava, nepitka voda. Božanska ljubav pojavljujući se u svijetlu, usisana u dobu razvoja duše svijesti od svih onih sastojaka zla koji bjesne u čovječanstvu bilo latentno ili se manifestiraju tijekom ovog doba razvoja duše svijesti, postaje božanski gnjev.
Tajna slijedećeg doba je da će se božanska ljubav pojaviti u obliku božanskog gnjeva zbog onog što se događa u čovječanstvu. Pojaviti će se u obliku božanskog gnjeva koji će pružiti zaštitu od svih materijalnih konstrukcija koje će se javiti kao rezultat materijalističkog doba duše svijesti; uzrokujući da te konstrukcije nestanu pružiti će zaštitu od daljnjih štetnih učinaka. Govoreći o onom što mu se pojavljuje, apokaliptičar priča o izlijevanju bočica gnjeva u slijedećem dobu. (Otk. 16,1) To je ono što je govoreno u Misterijima rečenicom koja je bila strašno šokantna za iskušenike: U sferi iluzije u ljudskim bićima božanska ljubav će se pojaviti u obliku božanskog gnjeva.
Postoji izreka stara mnogo tisuća godina koja ide kroz Misterije; živi proročki u Ivanovim vizijama u načinu na koji Knjiga otkrivenja opisuje najprije kako je božanska ljubav blatnjava a zatim što će se morati odigrati kao nužno ostvarenje ovog što se dogodilo. Ostvarenje će biti izlijevanje božanskog gnjeva u dobu kada će — daleko više nego u našem — ono što ljudska bića rade utjecati na ono što se događa u prirodi. Jer paralelizam koji ljudskim bićima daje iluziju da priroda s jedne strane, i ljudski duh i ljudska duša s druge strane, idu usporedo jedno do drugog — ovaj paralelizam postoji samo u srednjim dobima evolucije, tako potičući tu iluziju. Jednako i u ranijim i kasnijim stupnjevima manjih perioda evolucije, na primjer onaj koji traje od Atlantske katastrofe do rata svih protiv svih, ono što se odvija u ljudskim bićima uvijek vrši mnogo utjecaja na prirodne događaje. Tako nije dokono čavrljanje reći da kada se, u finalnim stupnjevima atlantskog perioda, veliki dio čovječanstva bavio crnom magijom, posljedice nedjela ljudskih bića u crnoj magiji vodili su do prirodnih nesreća atlantske katastrofe.
Na isti način, mnoge stvari koje se sada događaju naći će svoje ispunjenje u prirodnim pojavama. Jedan od tih događaja biti će da će se ruska revolucija — koja također ima mnogo okultnih uzroka — izliti dolje na glave ljudskih bića u olujama gromova i munja koje će trajati čitava ljeta. Druge stvari koje se akumuliraju kao kozmički element onečišćavajući božansku ljubav također će se pojaviti u prirodnim pojavama koje nećemo moći protumačiti ni na koji način nego kao transformaciju božanske ljubavi u božanski gnjev preko iluzija koje ljudska bića njeguju.
Ovo što sam upravo rekao je kako je izreka koju sam spomenuo formulirana. Ipak ono što božanski gnjev izlijeva na ljudska bića je u stvari još otkrivenje božanske ljubavi. Jer ako bi u ovo vrijeme božanska ljubav naoko imala milosti za slabost ljudskih bića, to u stvari ne bi bila prava milost. To bi dosezalo do zatvaranja očiju na sve posljedice tako debelo zaslužene od ljudskih misli i djela, takav bi čin bio bez ljubavi najviše od svih, pošto bi tada čovječanstvo zaista stradalo. Jedino izlijevanje božanskog gnjeva, što je ništa drugo nego metamorfoza božanske ljubavi, može dovesti do uklanjanja svih štetnih stvari koje je čovječanstvo stvorilo, koje bi inače ostale neizrecivo štetne za njegovu daljnju evoluciju. Izreka zapisana u rukopisima je toliko drevna da se u Europi još veoma često izgovara u njenoj orijentalnoj formi: U oblasti maye božanska ljubav se pojavljuje kao božanski gnjev.
Ovim smo vidjeli još jedan primjer koji pokazuje koliko je temeljito Knjiga otkrivenja izvučena iz esencijalnih sastojaka koji djeluju u kozmosu. Što više u nju prodiremo sve više nalazimo da sve u njoj ukazuje u najvjernijem smislu koliko se možemo u nju pouzdati — ako smijem koristiti svakodnevni izraz. U osnovi ona se može gledati kao davanje znanja svećeniku o tome što se događa tijekom ljudskog života u svijetu. Izvorno je dana svećenicima kao ezoterijski sadržaj Kršćanstva, ruku pod ruku s drugim stvarima, koje su bile egzoterijske.
Rasprava o pitanjima uručenim 18 rujna 1924:
Rudolf Steiner: U vezi Brevijara, nisam ga dao nikome osobno, već jedino samom tečaju. Moramo praviti razliku između okupljanja koja smo još imali u Goetheanumu i onih kasnijih. Jedno od njih se dogodio u jesen 1921 u Velikoj Sali Goetheanuma i prisustvovalo mu je veliki broj ljudi o kojima se moglo misliti da se zanimaju za pokret za Kršćansku obnovu. Zatim, u rujnu 1922, imali smo intimnije okupljanje za koje ste kazali da ćete doći nakon što se potpuno pripremite i koji je onda doveo do stvarne inauguracije pokreta kada je celebriran prvi Čin posvećenja čovjeka. To su dva stupnja. Nema nikog na drugom okupljanju tko je nakon toga otišao; na tom okupljanju svi učesnici su primili ruho i proglašeni zaređenim svećenicima. Nitko nije napustio to okupljanje, koje je u najstrožem smislu točka inauguracije vašeg rada kao svećenika. Međutim, na prvom okupljanju je bilo prisutnih osoba koji ne samo da nisu postali svećenici već koji su, kažete, sada u stvari neprijateljski, iskreno neprijateljski?
Friedrich Rittelmeyer: Na primjer Bruno Meyer, kapelan za mlade.
(Werner Klein je govorio o distribuciji Brevijara govoreći da nije bilo odgovarajuće kontrole gdje su kopije završile.)
Rudolf Steiner: Nema načina da saznamo tko je bio ovdje u jesen 1921?
A participant: Da, ima.
Rudolf Steiner: Sigurno nikom drugom nije dan Brevijar?
Friedrich Doldinger: Ali su drugi dali kopije.
(Učesnici su pitali da li bi mogla biti dana preliminarna meditacija.)
Rudolf Steiner: Preliminarna meditacija bi bila posljednji izbor. Prije nego kažem ista više o ovome želim se dotaknuti drugog pitanja kojeg ste pitali, koje mislim da je važno u vezi s ovim. Pitanje je [čitanje iz bilješke Johannes Werner Klein-a] da li je dobro nastaviti stavljati glavni naglasak na pružanje pomoći ili bi bilo poželjno, u interesu bolje pripreme za buduće zadatke, više se koncentrirati na intenzivan rad na produbljenju vlastite osobnosti? Veza između dva pitanja nije očita, ali postoji.
Kod svih događaja na sadašnjem stupnju vašeg rada kao svećenika morate tražiti putove koji ne ograničavaju aktivnost pomaganja, kako je vi zovete. Vaša potreba za unutarnjim produbljenjem također je sasvim razumljiva, i brige koje je dosta vas iz kruga svećenika imalo od jeseni 1922 u vezi s pogoršanjem zdravlja i u tijelu i u duši također je razumljiva. Sve je to razumljivo. Ali nemojte zaboraviti, dragi prijatelji, da stvari koje se u punoj ozbiljnosti mogu napraviti iz duhovnog svijeta, moraju biti napravljene do specifične točke također povezane s radom pomaganja. Dok nismo došli do te točke nemamo se prava povlačiti u sebe.
Doživjeli smo teške udarce od brojnih ljudi u našem pokretu, kao što znate; Morao sam otrpjeti dosta takvih stvari kroz zadnjih par godina. Kada je utemeljen pokret za sveučilišne studente osnivaču koji ga je pokrenuo sam rekao: Ako radite takvu stvar, morate znati da je takvu stvar dopušteno raditi jedino ako netko ima dovoljno snage da ustraje bez obzira da li je uspješan ili neuspješan; Nužno je ustrajati u stupanju ravnom linijom do specifične točke. Ali to se nije dogodilo. Otuda ozbiljan nazadak koji doživljavamo posebno kao rezultat pokreta za studente, jer malo stvari nam je napravilo toliko štete kao taj pokret koje se urušio na sebe, ili radije na duše njegovih članova. On je potpuno nestao. Njegovo mjesto je uzela vrsta introspekcije mladih duša, i takva je sada situacija. Pokret za studente kao takav se potpuno rascijepio.
Naravno to nije nešto što se može usporediti s vašim pokretom, ali ovaj jedan aspekt vrijedi i ovdje: Ako inauguriramo pokret koji svoj izvorni impuls vuče direktno iz duhovnog svijeta, moramo potpuno zanemariti uspjeh ili neuspjeh, moramo potpuno zanemariti što će biti od naših napora i ne smijemo sami po sebi odlučiti o promjeni smjera.
Dosta stvari će vjerojatno još postati veoma teško. U vezi pogoršanja fizičkog zdravlja, to je naravno stvar traženja načina i sredstava kao pomoć povratka naših fizičkih snaga. Oni među vama, međutim, koji govore o pogoršanju u zdravlju vaše duše moraju se najprije veoma ozbiljno zapitati: U kojoj mi mjeri ono što teče od živog izvora ovog religijskog pokreta ispunjeno Krist-impulsom može pomoći, u kojoj mjeri to može pomoći mojim duševnim snagama da u svakom trenutku zadrže svoju snagu?
Dragi prijatelji, nečije duševne snage moraju se održavati kroz ono što teče kroz kult i učenje. Što se tiče nečijih fizičkih snaga treba tražiti fizičke putove za održavati ih. Ali što se tiče nečijih duševnih snaga — treba reći da je saznavanje da li je netko sposoban iz ovog pokreta izvlačiti ono što može održavati njegove duhovne snage, koliko god da su njegove fizičke snage bile pogoršane, gotovo kao test s kojim je ovaj svećenički pokret suočen. Ne smijemo gubiti hrabrost, našu unutarnju snagu s obzirom na konkretan rad, našu jasnu težnju za svećeničke ciljeve, i vezano s tim našu čvrstu osnovu na božanskom i ljudskom tlu koja snažno nosi dušu u univerzum. Ako jesmo, to bi dokazalo da dio nas koji bi trebao biti najjači nije dovoljno jak. U stvari, tako se izraziti samo je po sebi pogrešno, jer je dovoljno jak. Pogoršanje duševnih snaga je prema tome nešto što je povezano s nekom vrstom iluzije, uglavnom povod depresije koja dolazi od sasvim drugih centara koji prigušuju svijetle zrake koje emaniraju iz ovog religijskog pokreta i koje sprječavaju bilo kakvo pogoršanje duševnih snaga. Pogledajte oko sebe i svugdje ćete naći te duševne snage, čak i ako mislite da su pogoršane. One se pogoršavaju zbog neke vrste utjecaja koji unutra djeluje izvana, nečega čemu se daje previše povjerenja u vezi tih duševnih snaga i protiv čega se dovoljno ne priziva izvore duha u obranu. Ali to se može promijeniti ako netko postane potpuno svjestan uzvišene misije ove svećeničke profesije.
Govoreći ovo također mislim i sugerirati da je to preduvjet za moći čak i misliti o tome da se nešto napravi na vraćanju Brevijara, koji je ugrožen, na njegovi izvornu učinkovitost. Te dvije stvari, dragi prijatelji, treba gledati zajedno ako se, a to se može dogoditi sutra, pokaže da možete postići jasnoću o tome kako osloboditi pitanje duševnih snaga od svih iluzija — i mislim na duševne snage, jer fizičkim snagama možemo se baviti s našim kliničko-terapeutskim institucijama — tako da pokret može zadržati impuls kojeg ima od početka. Jednom kada je to postavljeno, čak i ako se pokaže nemogućim ponovno dobiti sve kopije Brevijara, možemo usmjeriti pažnju na nešto da obnovimo ono što je u njemu oštećeno. Više o ovome sutra.
1.R. Steiner Pastoralna medicina.