.Prije nego odemo dalje u našim razmatranjima Knjige otkrivenja moramo dodati više točaka u vezi njenog pravilnog čitanja, točaka koje su, međutim, više vanjske. Tada ćemo s onim što u Knjizi čitamo sigurno doći do našeg sadašnjeg vremena. Najprije moramo pogledati duhovnu pozadinu iz koje se Knjiga otkrivenja pojavila. Naravno da to ne mislim u smislu današnjeg načina objašnjavanja djela prema pozadini njenog vremena u površnoj povijesnoj maniri. Takva metoda nije primjenjiva u slučaju djela koje je zamišljeno iz duhovnog svijeta na način opisan u Knjizi otkrivenja. Treba nam biti jasna činjenica da je Knjiga otkrivenja nastala na način na koji jest u skladu s duhovnim uvjetima njenog vremena a ne vanjskim, povijesnim uvjetima.
Pogledajmo na to vrijeme ranih kršćanskih stoljeća, i povežimo ga s općenitom kozmičkom evolucijom u duhovnom smislu.
Gledajući evoluciju koja se odvija iza scene vanjskih događaja vidimo da je godina 333 važna. Ta godina predstavlja točku u vremenu kada je ‘Ja’ ušlo u intelektualnu ili dušu razuma ljudskog bića koja je postepeno evoluirala između 747 pr.Kr. i početka doba duše svijesti u petnaestom stoljeću. Godina 333 pada u sredinu tog perioda. Razvoj grčke kulture bio je važan aspekt doba intelektualne ili duše razuma, i nastavilo je imati svog učinka sve do doba duše svijesti. Misterij na Golgoti se odvio u dobu kada se razvijala intelektualna ili duša razuma.
Moramo razumjeti da je ulazak ‘Ja’ u intelektualnu ili dušu razuma neizmjerno značajan događaj. Dolazak ‘Ja’, koji se dogodio oko godine 333, imao je veoma duboki i ozbiljan učinak u dušama posebno onih koji su bili prikladni za primanje utjecaja duha. Oni koji žele sudjelovati u životu duha i žele raditi u istom smjeru kao život duha moraju dovesti u vezu vanjske činjenice povijesne evolucije s njihovom duhovnom pozadinom.
Koji se važan vanjski događaj zbio tijekom perioda kada je ‘Ja’ ulazilo u čovjekovu dušu iza scene vanjskih događaja? Kakvo svijetlo ulazak ‘Ja’ baca na te događaje? Dragi prijatelji, to je takva točka da ljudska bića nalaze da cjelokupnost odnosa između Boga i čovjeka postaje neshvatljiva, nesigurna i otvorena za osporavanje.
Jedan događaj koji se dogodio u toj točci vremena bio je važna polemika između Arija i Atanazija.(1) S ulaskom ‘Ja’ u intelektualnu ili dušu razuma, pojavila se nesigurnost u najskrivenijoj duši ljudskog bića, premda je u to vrijeme ostala nesvjesna. Ali je to vodilo do pitanja: Na koji način božansko ‘Ja’ živi u prirodi čovjeka? Ljudi su u to vrijeme postali nesigurni u onome što bi trebali misliti o tome kakav odnos božansko ima sa svijetom i ljudskim bićem. Po tom pitanju Arije i Atanazije su se drastično razlikovali, i nalazimo da su pogledi Atanazija prihvaćeni u Zapadnoj Europi, dok su oni od Arija pretrpjeli postepeno opadanje.
Sada to pogledajmo s duhovnog gledišta, jer je to ono koje je najvažnije ako želimo razumjeti unutarnje značenje i unutarnji duh nečega kao Knjiga otkrivenja. Arije je vidio ljudsko biće kako se s jedne strane uzdiže sve više i više i, takoreći, dolazi sve bliže onom božanskom; a s druge je strane vidio božansko biće. U sponi ta dva velika kozmička principa on je morao doći do razumijevanja Misterija na Golgoti, prirode Krista. Želio je naći odgovor na pitanje: Kako je čovjek i kako je božanska priroda sadržana u samom Kristu? Trebamo li stvarno gledati Krista kao božansko biće ili ne? Odgovor do kojeg je došao bio je, zapravo: Ne. U osnovi je zauzeo isto stajalište kao i ono što je kasnije postalo opće mišljenje među populacijom Europe, odnosno da između čovjeka i Boga treba podići barijeru, da prebivanje Boga u ljudskom biću nije prihvatljivo, i da između Boga i čovjeka treba postaviti ponor.
Bez da prejudiciramo stvari vratimo se sada u vrijeme ranog kršćanstva koje uglavnom nema ništa zajedničko s kasnijim rimskim katolicizmom, jer kako je vrijeme prolazilo kršćanstvo je u rimskom katolicizmu postajalo dekadentno. Iz tog razloga treba nam također biti jasna činjenica da je iz razloga daljnjeg razvoja čovječanstva bilo esencijalno da cijela polemika bude riješena u korist Atanazija, koji je Krista vidio kao pravo božansko biće, koji je u Kristu zaista vidio božanski Duh Sunca. Kasnije je, ipak, ovaj pogled više potisnut u pozadinu zbog averzije prema predstavljanju Krista kao kozmičkog bića. Atanazije je u svom cjelokupnom stanju uma bio predisponiran vidjeti Krista kao Boga koji je jednak Bogu Ocu.
Takvo gledanje je nastavilo imati svog učinka, osim što je lišeno krajnjeg načela godine 869 na osmom koncilu u Carigradu,(2) koji je u osnovi uništio dogmu koncila u Niceji proglašavajući trihotomiju herezom. Tu leži početak dekadencije u crkvenom kršćanstvu; to je značilo da za stoljeća koja su slijedila u katoličkom crkvenom razvoju nije više bilo moguće urasti u duh.
Revolucija koja se dogodila u ljudskom biću kada je 'Ja' ušlo u intelektualnu ili dušu razuma je naravno obojana ovim događajem, ali u isto vrijeme također tom vanjskom događaju daje vlastiti unutarnji značaj.
Pobliže gledajući povijesnu situaciju, moramo reći da su nakon godine 333 došla vremena — značajna iznad svega za europski razvoj — kada je kontakt s kulturom drevnog Rima bio prekinut. Vidimo kako kultura drevnog Rima, onakva kakva je tada postala, u osnovi nije mogla prihvatiti kršćanstvo. Kada proučavamo godinu 333 pred nama se otvara veliki vidik. To je također godina u kojem počinje period kada se kultura drevnog Rima pomicala dalje od Rima na istok. Kršćanstvo je izmicalo istočno od Rima pod rimskim carem, rimskim cezarom koji je želio prihvatiti kršćanstvo.(3) Manje je važno proučiti zloupotrebu i štetu prouzročenu koncilom u Carigradu nego pokušati naći značenje zašto je kada je kršćanstvo ušlo u Rim moralo doći do izmicanja od zapada istočno. To je neizmjerno značajno. Gledano iz duhovnog svijeta to je toliko značajan i blistav događaj da u usporedbi s njim sva šteta prouzročena bizantizmom jedva da dolazi u razmatranje.
Ne može se dovoljno naglasiti od kolikog je ogromnog značaja da je kršćanstvo moralo izmicati u trenutku kada, u svojoj vanjskoj manifestaciji, dolazi u kontakt s kulturom drevnog Rima. Ipak, nakon što je pod Konstantinom izmicalo istočno, kršćanstvo je cvjetalo na tlu drevnog Rima, na tlu onog što je drevni Rim dugo pripremao. Ali dok je cvjetalo bilo je stiješnjeno u vanjske, sekularne oblike.
Trebali bi pokušati zamisliti što to znači kada apokaliptik skreće svoju proročku viziju prema kršćanstvu koje se priprema u Rimu, i vidi kako upravo u trenutku kada se kultura drevnog Rima deklarira sklonom kršćanstvu, kršćanstvo uzima oblike drevnog Rima. To je aspekt koji vidimo: Na jednoj strani postoji polemika između Arija i Atanazija, i na drugoj strani drevni Rim se konvertira na kršćanstvo. Ali putujući prema istoku, kršćanstvo dobiva oblik koji je u Rimu napušten, rimsku državnu strukturu, i postaje, također i u načinu na koji izvana radi, nastavljanje drevnog Rima.
Sada ćemo na trenutak ostaviti po strani izvjesne stvari koje ćemo morati objasniti na dubljem duhovnom nivou, i umjesto toga se okrenuti povijesti. Pisac apokalipse je na veliki i moćan način predvidio ono što će povijest donijeti. Premda to nije jasno izrazio, imao je to u njegovu životu osjećaja, i to podupire kompoziciju Knjige: Pokazao je kako bi rast onog što bi se trebalo dogoditi, i unutar čovječanstva i izvana u povijesti, trebao 333 godine nakon Misterija na Golgoti, i kako bi se tada u kršćanstvu odvila čudna sličnost razvoja. Tlo na kojem bi sve trebalo biti pripremljeno što bi onda uzelo još 333 godine sve do 666 — to tlo je bio onaj kršćanski romanizam, iskorijenjen i pomaknut istočno, i ono rimsko kršćanstvo koje se udobno prilagodilo tim rimskim formama.
Dragi prijatelji, pred vaše duše još jednom prizovite ono što smo jučer kazali o nekom još inspiriranom drevnim Misterijima, kao što je pisac apokalipse, postajući uronjen u brojeve. Vidite da pisac apokalipse kontemplira slijedećih 333 godine, u kojima će izgledati da kršćanstvo izvana cvjeta, ali u kojem će se u stvari trebati razviti dok je sa dvije strane umotano u maglu, izbačeno istočno u dane Konstantina i sačuvavši nešto staro i ahrimansko sa Zapada. U utrobi evolucije je nešto pripremljeno, nešto što je preostalo od ne-kršćanskog drevnog romanizma.
Što je bio taj ne-kršćanski romanizam? Ako pogledamo u Misterije, nalazimo da je u najvećim, najrazvijenijim Misterijima trihotomija, sveti broj tri, bio duboko značajan. Dakle pogledajmo pobliže što je to značilo. Ljudi su razmišljali da su rođeni na vrhu struje nasljeđivanja koja teče; tako su ljudska bića promišljala u, na primjer, svjetskom redu tajne hebrejske doktrine. Ljudi su razmišljali o ljudskom biću sa sposobnostima i osobinama koje je sa sobom donijelo kroz nasljeđivanje, preko njegovih predaka. Ljudi ljudski život zamišljaju kao razvoj koji ide po ravnoj liniji u koju se ne miješa ništa osim onog do čega dolazi kroz impuls nasljeđivanja: Vi potječete od fizičkih snaga vaših roditelja; u vama su na djelu duhovni impulsi vaših fizičkih roditelja. To je, u osnovi bila doktrina ‘Očeva’ u drevnim Misterijima. To je do kuda je dogma otišla, na primjer u tajnim hebrejskim doktrinama, ali također i u drugim tajnim doktrinama.
Međutim, u višim Misterijima, dodano je još nešto. Ti Misteriji su govorili o ljudskom biću kako nosi impulse nasljeđivanja i kroz njih se razvija. Ali su također govorili kako ljudsko biće tijekom fizičke egzistencije između rođenja i smrti može isto tako primiti i druge impulse, impulse koji mu omogućavaju da se izdvoji iz nasljeđivanja, da u tome nađe izlaz u svom duhovnom životu. To je impuls Sina, Krist-impuls. Ti su Misteriji rekli: Impulsi nasljeđivanja su unutar ljudskog bića i dovode do evolucije između rođenja i smrti koja se odvija po ravnoj liniji. Oni dolaze od Oca, od Oca koji je osnova svega. Impulsi Sina, međutim, ne ulaze u snage nasljeđivanja. Oni moraju biti apsorbirani i na njima treba raditi duša, moraju dušu širiti do te mjere da postane slobodna od tjelesnih snaga, slobodna od snaga nasljeđivanja. Impulsi Sina ulaze u ljudsku slobodu — na način na koji je sloboda u ta vremena shvaćana — oni ulaze u slobodu duše, gdje je duša slobodna od snaga nasljeđivanja. To su snage koje ljudskom biću omogućavaju da se ponovno rodi u duši. One ljudskom biću omogućavaju da upravlja sobom tijekom života koji mu je dao Otac. Svi ti drevni Misteriji su vidjeli Oca Ljudsko Biće; vidjeli su Ljudsko Biće koje je Sin Oca, Brat Krista, koje upravlja sobom, koje prima u sebe ono što je na neki način oslobođeno tijela, koje u sebi treba nositi novo kraljevstvo koje nema ništa od fizičke prirode, koje predstavlja poredak drugačiji od onog od prirode: kraljevstvo duha.
Pri govorenju o Ocu Bogu u ovom smislu, imali bi pravo — premda ne na vanjski, materijalistički način kako danas radimo, već više u maniri hebrejskih učenja — govoriti o prirodnim fenomenima koji su također fenomeni duha, jer svugdje u prirodnim pojavama je na djelu duh. Znanost kakvu danas poznajemo, na način na koji je ne tako davno nastala i način na koji radi, tek je jednostrana znanost Oca. Tome moramo dodati znanje o Sinu, Kristu, ono znanje koje se odnosi na to kako ljudska bića upravljaju sobom, kako ljudsko biće prima impuls koji se može primiti kroz dušu i ono koje ne dolazi preko snaga nasljeđivanja. Da ljudska bića ulaze u to u početku je bez ikakvog zakona, bez sile efikasnosti bilo kog zakona. Efikasnost za njega dolazi preko duha, tako da u smislu drevnih Misterija imamo dvije oblasti: oblast prirode koja je oblast Oca, i oblast Duha. Ljudska bića su iz oblasti prirode nošena u oblast duha od Sina, od Krista.
Kada na odgovarajući način postanemo svjesni kako su ovakve kontemplacije još vladale piscem apokalipse a zaista i dušama njegovih suvremenika, tada bi trebali moći vidjeti u njegovu proročku dušu koja je mogla propitati budućnost u jasnim konturama. To će nam omogućiti da shvatimo kako je sada vidio ono što se spustilo na kršćanstvo — degeneracija koja je bila u dva smjera u privid svog pravog bića — otprilike godine 666.
Njegov proročki pogled sada pada na ona učenja koja su nastala oko godine 666 i koja su osluškivala natrag u one Misterije koji ništa nisu znali o Sinu: muhamedanska učenja. Muhamedanska učenja ne poznaju strukturu svijeta o kojoj sam upravo govorio, ona ne poznaju dvije oblasti, onu od Sina i onu od Duha; poznaju samo Oca. Poznaju samo rigidnu doktrinu: Jedan je Bog, Alah, i nitko do njega; a Muhamed je njegov Prorok. Iz ovog ugla, učenja Muhameda su najjači polaritet kršćanstvu, jer u njima je volja za svu slobodu zauvijek odbaciti, volja za uvesti determinizam, jer ništa drugo nije moguće ako svijet možete zamisliti u smislu Oca Boga.
To je piscu apokalipse dalo osjećaj: Ljudska bića se ne mogu naći u ovome; ljudsko biće ne može skroz naskroz postati ispunjeno Kristom; ako može shvatiti samo staru doktrinu Oca, ljudsko biće ne može dohvatiti vlastitu ljudskost. Za takav iznutra rigidan i zatvoreni pogled na svijet vanjska forma ljudskog bića postaje iluzija. Ljudsko biće postaje čovjek samo dohvativši sebe na način da u njemu oživi Krist; ono postaje čovjek samo kada je prilagođeno duhovnom poretku u oblasti duha koji je potpuno oslobođen prirode. Ono ne postaje čovjek ako nazaduje do gledanja koje računa samo s Ocem Bogom.
Sada otkada ‘Ja’ ulazi u čovjeka od godine 333, postoji opasnost — tako kaže pisac apokalipse — da čovječanstvo postane konfuzno kako ovo ‘Ja’ postaje ispunjeno sa Sinom Bogom, s Kristom. Nakon perioda vremena koji je dug onoliko koliko i period do tada a od Misterija na Golgoti, nešto se počinje javljati, nešto što prijeti da drži čovječanstvo dolje na nivou zvijeri; 666 je broj zvijeri.
Pisac apokalipse je sasvim decidirano predviđao što je prijetilo čovječanstvu. Kršćanstvo će se urušiti u dva smjera u vanjštini kršćanstva ili, jasnije izraženo, degenerirati će u kršćanstvo umotano u maglu. Ono što je prijetilo da ga na taj način preplavi naznačeno je u određenju godine 666, za duhovni svijet značajne godine u kojoj se ono što je živjelo u arabizmu, muhamedanstvu, raširilo svugdje. Pisac apokalipse imenuje ovu godinu 666 onoliko jasno koliko to može biti. Oni koji mogu čitati na apokaliptičan način shvaćaju što mislim. Označavajući svojim moćnim riječima broj 666 kao broj Zvijeri pisac apokalipse je previđao što bi se izlilo u evoluciju.
Dakle, u osnovi, u otkrivenju je predvidio sve što je zatim slijedilo. Jedna stvar je bila strujanje arabizma prema Europi. Druga je da je kršćanstvo postalo ispunjeno doktrinom koja je mogla dovesti samo do toga da se ne shvati ljudsko biće u svojoj čovječnosti. Do tog je došlo jer je doktrina Oca prevedena u materijalizam, vodeći do nedavne pretpostavke da se ljudska evolucija može objasniti jedino slijedeći evoluciju niza životinja sve do ljudskog bića.
Darvinizam je zasigurno bio takav slučaj: Kako se broj Zvijeri, 666, pojavio, ljudsko bića nije više moglo shvatiti sebe kao ljudsko biće već samo kao neku vrstu više životinje. Svakako na djelu vidimo ahrimanske sile opozicije prema Sinu Bogu u načinu na koji je kršćanstvo postalo impregnirano s materijalističkim oblikom doktrine Oca. Zar takve stvari još sada nisu na djelu, u našem vremenu? Često sam ukazivao na Harnackovo 'Što je kršćanstvo?' kao na primjer nedavne teološke literature.(4) Gdje god se u knjizi pojavljuje ime Krista može se jednako zamijeniti s imenom Oca, jer Harnackovo 'Što je kršćanstvo?' nije ništa nego doktrina Oca Boga a uopće ne konkretno učenje o Kristu. U stvari, to je poricanje Krist doktrine, jer na mjesto Krista on stavlja općenitog Oca Boga, i ne daje nikakav pristup koji vodi svemu što bi došlo pod naslov kristologije.
Pisac apokalipse je vidio kako se to vrijeme približava, i u njegovom približavanju je u biti vidio nešto što je tištilo njegovu dušu: teškoću u vezi transupstancijacije — ako smijem koristiti ljudski izraz koji se ne podudara potpuno s duhovnim, ali nema drugog načina za to izraziti. Dragi prijatelji, dobro ste svjesni kako ste se sami morali boriti s teškoćom u vezi transupstancijacije kada je ovaj pokret za kršćansku obnovu bio inauguriran; i znate koliko se još morate boriti s teškoćama svojstvenim razumijevanju transupstancijacije. Promislite na sate koje smo raspravljajući stvar transupstancijacije proveli tamo preko u sobi gdje je vatra u Goetheanumu započela. Transupstancijacija zaokružuje cjelokupno pitanje Sina i Oca. Mogli biste reći da je polemika o transupstancijaciji onako kako se pojavila u Srednjem vijeku također sadržavala nešto od ugnjetavanja doživljenog od čovječanstva u polemici između arijanizma i atanazijanizma.
Transupstancijacija može u stvari imati značaja jedino ako je temeljena na izvornom shvaćanju kristologije koja je u skladu s duhom, shvaćanju načina na koji se Krist sjedinio s čovječanstvom i sa Zemljom. Ali pošto se ulio arabizam, transupstancijacija je uvijek bila izložena usporedbi s doktrinom Oca, koja metamorfozu koja se odvija u supstancama koje su pogodne za transupstancijaciju vidi kao da treba biti dio procesa u prirodi, duha prirodnog procesa.
Sva pitanja povezana s pričesti proizlaze iz činjenice da se čovjek zapravo pita: kako može ono do čega dolazi kod transupstancijacije biti shvaćeno na način koji omogućuje da to bude ujedinjeno s onim što dolazi od Oca i radi u evoluciji i onim što dolazi od Duha i radi u zakonima prirode? To nije pitanje čuda već pitanje sakramenta, koje ide u smjeru sasvim različitom od tričarija o čudu koje su ljudima predstavljane u devetnaestom i čak i u osamnaestom stoljeću s takvim poteškoćama. Treba razmišljati o poretku kojeg je ostvario Otac i poretku do kojeg je doveo Duh; a između njih stoji Sin koji u svijetu ljudskih bića podiže oblast prirode u oblast Duha. Ako to postavimo pred našu dušu nalazimo da se transupstancijacija zaista javlja kao nešto što nema potrebe gledati kao da pripada poretku prirode, već kao ono što ne pripada manje stvarnosti, duhovnoj stvarnosti, uistinu duhovnoj stvarnosti o kojoj se na isti način može govoriti kao što se govori i o stvarnosti poretka prirode.
Pisac apokalipse je predvidio kako će teško za čovječanstvo postati, zbog nasilja s kojim broj 666 djeluje u ljudskoj evoluciji, kazati: Iza poretka prirode postoji također još jedan poredak, duhovni poredak.
Ali sada — neko bi to želio zvati najsuvremenije oslobođenje — dolazi nešto iz Antropozofije što može baciti svijetlo na takvu stvar kao što je transupstancijacija. Kroz Antropozofiju ponovno oživljavamo to kako su ljudska bića na Zemlji živjela u više navrata. Pokazujemo kako, imajući polje aktivnosti u vanjskom, fizičkom svijetu, u sebi imaju impulse koji dolaze od linije nasljeđivanja, i kako su kroz nasljeđivanje povezani s snagama Oca. Gledano samo izvana, u čovjekovoj sudbini postoji mnogo toga što je povezano sa snagama nasljeđivanja i koje su ostvarene snagama Oca skrivenog u prirodi. Djelujući, međutim, na način koji dovodi Duh u njihovu fizičku tjelesnu prirodu koju su stvorili za ovaj sadašnji život, u ljudskim bićima također rade svi učinci njihovih prijašnjih života na Zemlji. Te snage također u njima rade; te su snage, također, temelj za njihova djela.
Na nešto što osoba radi možete gledati s dva gledišta. To može biti djelo rođeno od oca, majke, djeda, bake i tako dalje, ali to može biti i ono u kojem su na djelu sile koje osluškuju natrag na ranije živote na Zemlji. Ova potonja su sasvim različitog reda i stoga se ne mogu shvatiti na osnovu bilo koje znanosti o prirodi, koja je znanost Oca.
Moguće je razmatrati dvije stvari koje su u svojoj ishodišnoj stvarnosti iste, iako su u njihovoj vanjskoj pojavnosti različite. Gledajte s jedne strane ljudsko biće i vidite kako se njegova karma, njegova sudbina razvija kao posljedica ranijih života na Zemlji; to radi u skladu s određenim zakonima koji postoje, ali to nisu zakoni prirode. I sada pogledajmo prema žrtveniku gdje vidimo da transupstancijacija također nije izvana vidljiva, jer se odvija u fizičkim supstancama kao duhovna stvarnost. Isti zakoni su na djelu kod oba ta procesa, i možemo ih dovesti zajedno: Jedan je način na koji radi karma, a drugi je način na koji se odvija transupstancijacija. Ako razumijete jedan, možete također razumjeti i drugi.
To je jedna od misterija, dragi prijatelji, koju vi u ovom novom svećeništvu morate dosegnuti. To je jedna od misterija pod čijim svjetlom se ova zajednica svećenika mora razviti iz Antropozofije. To je jedan od unutarnjih razloga zašto tako mora biti.
Govoreći ovo, također se ukazuje na ogromne teškoće koje se javljaju, s obzirom na shvaćanje transupstancijacije, iz činjenice da ljudi nisu mogli razumjeti vrstu zakona koji je na djelu kod ljudske karme i koji daje osnovu za transupstancijaciju. Godina u kojoj je ‘Ja’ ušlo u ljudsko biće, omogućujući mu da postigne slobodu u fizičkom životu, te godine 333 u kojoj je kršćanstvo s jedne strane moralo bježati na istok, što je s druge strane značilo da je bježalo u ruke drevnog romanizma koji nije nikada mogao postati potpuno kršćanski — ta godine 333 nije sa sobom donijela samo ulazak ' Ja ', već je također morala baciti sjenu, tamu, na povezanost između različitih života na Zemlji. To je nešto što je bilo dio ljudske evolucije.
Što bi se dogodilo da ‘Ja’ nije u to vrijeme ušlo u ljudsko biće? Julijan Otpadnik — kome bi bolje stajalo ime Julijan Ispovjednik što se tiče drevnih Misterija — bio bi pobjednik dana.(5) S učenjem drevnih Misterija koja je želio uvesti moglo se dogoditi da 'Ja' koje ulazi iz duhovnih svjetova bude od čovječanstva apsorbirano na takav način da bude moguće dosegnuti učenja o karmi. (Naravno ovo je sasvim hipotetički; samo razmatramo što se moglo dogoditi.) Čovječanstvo je, međutim, moralo savladati više prepreke i nije tako lako moglo doći do razumijevanja kršćanstva kako bi bilo u slučaju da je Julijan Otpadnik bio pobjednik dana.
Čovječanstvo je tako bilo izloženo usponu Zvijeri, posljedicama i učincima broja 666. Kao što sam rekao, o unutarnjim aspektima ovog govoriti ćemo više u slijedećih nekoliko dana. Tako je čovječanstvo lišeno učenja o karmi i smješteno usred učenja o transupstancijaciji. To je značilo da nije bilo ničeg u vanjskom svijetu što je bilo analogno učenjima o transupstancijaciji, jer ono što je analogno učenjima o transupstancijaciji su učenja o karmi. Snaga preko koje je sudbina ljudskog bića ‘određena’ nizom života na Zemlji nije snaga prirode, nije snaga Oca — to je snaga Duha uz posredovanje Sina. To je također snaga koja je na djelu na žrtveniku tijekom transformacije hostije.
Ovakvu stvar naravno moramo urezati duboko dolje u našu dušu ako ćemo je ispravno razumjeti. Ako možemo uzdići našu dušu, naše najskrivenije biće do duhovnih impulsa koji rade od zemaljskog života do zemaljskog života, tada također možemo razumjeti što se događa na žrtveniku pri transupstancijaciji, jer to nije različito.
Ako posvećenu hostiju gledamo s našim običnim razumijevanjem ne vidimo ništa od onog što se stvarno zbiva, baš kao što i kod sudbine pojedinca ne vidimo ništa od onog što se stvarno zbiva ako gledamo samo na ono što snaga njegovih mišića i krv postižu u materijalnom smislu, s time mislim iz struje nasljeđivanja — ne govorim o duhovnim snagama koje su na djelu u mišićima i krvi.
Ove stvari, dragi prijatelji, osiguravaju kontekst, i ako ih ne možemo razumjeti nećemo razumjeti ni Knjigu otkrivenja niti pisca apokalipse. Impulsi koje u Knjizi otkrivenja, možemo sasvim jasno vidjeti, vode nas pravo do sadašnjosti.
1.Kontroverza četvrtog stoljeća o prirodi Oca Boga i Sina Boga. Arius (d. 336), svećenik Aleksandrije, podučavao je da Krist nije bio identičan s Ocem Bogom i da je stvoren vremenom. Athanasius (295-373), Biskup od Aleksandrije, to je osporavao i podučavao da su Otac Bog i Sin Bog bili ‘od iste supstance’. Koncil u Niceji (325) odlučio je u korist Athanasiusa.
2.Vidi predavanje VI, napomena 5.
3.Konstantin veliki (Car od 306 do 337).
4.Adolf Harnack (1851-1930), Protestantski teolog, napisao Das Wesen des Christentums (objavljeno 1900), Vidi također predavanje IX, napomena 1
5.Julian (331-363), obično nazivan Julian Apostat, Rimski car.